Vjesnik 5 2014

Godište CXXXXII

ISSN 1847-0521

Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije č a s o p i s

Poštarina plaćena u pošti 31400 Đakovo

5/2014.

z a

p a s t o r a l n u

TEMA:

o r i j e n t a c i j u

Oholost

1 Boris Vulić, urednik: »KRALJICA GRIJEHA« 2 Đuro Hranić, nadbiskup: OHOLOST, KORIJEN I IZVOR SVIH GRIJEHA 4 Ana Jeličić: SEDAM GLAVNIH GRIJEHA U POSTMODERNI 14 Ivan Fuček: »I BIT ĆETE KAO BOGOVI« 25 Ivan Bodrožić: OHOLOST U OTAČKOJ TRADICIJI SJEVERNOAFRIČKIH PISACA 31 Đurica Pardon: OHOLOST GOSPODOVANJA, MANIPULIRANJA I PREKOMJERNOG ISKORIŠTAVANJA 41 Mihály Szentmártoni: OHOLOST U CRKVI

Župnik i župa 46 Žarko Relota: MOŽDA JE IPAK NEŠTO MOGUĆE! 48 Ivica Raguž: SV. BERNARD IZ CLAIRVAUXA O SMRTI LJUBLJENE OSOBE 54 Ivan Bodrožić: PROPOVIJEDI S CRKVENIM OCIMA 60 Josip Filipović: EUHARISTIJSKO KLANJANJE UZ NEDJELJU DOBROG PASTIRA 65 Ivan Andrić: »DOBROM PASTIRU« 66 Josip Filipović: ŽUPA SV. MATEJA, APOSTOLA I EVANĐELISTA – GUNDINCI 68 Marin Srakić: ANEGDOTE IZ ŽIVOTA BISKUPA, SVEĆENIKA I BOGOSLOVA (2)

Vjeronauk i kateheza 72 Snježana Majdandžić-Gladić: NEMOJMO TO PROPUSTITI! 74 Jasmina Rašković, Ksenija Vilić: BRIGA ZA ZDRAVLJE 82 Alta Pavin-Banović: USKRS – POČETAK NOVOG NEBA I NOVE ZEMLJE! 86 Ivica Čatić: PROROK IZAIJA 89 Krešimir Bulat: MATEJ CARINIK 93 Željko Čekolj: »KORIJENI« 96 Marko Čubelić: »KATOLIČKI UNIVERZALIZAM I NARODNI INTERESI«

Događanja 97 Iz života Crkve 142 Vijesti iz Nadbiskupije

SRIJEMSKI BISKUP – EPISCOPUS SIRMIENSIS

»Kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6,4b)

Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije Časopis za pastoralnu orijentaciju ĐAKOVO, GODIŠTE 142. br. 5 (2393) 2014. str. 469.-612.

Izdavač Nadbiskupski ordinarijat Strossmayerov trg 6, 31400 Đakovo Glavni i odgovorni urednik dr. sc. Boris Vulić e-mail: vulic@me.com Tajništvo uredništva Martina Kuveždanin Anica Banović Uredničko vijeće Ivan Ćurić, Jozo Duspara, Ivo Džinić, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Zdenko Ilić, Stjepan Karalić, Markan Kormanjoš, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Bože Radoš, Teuta Rezo, s. Viktorija Šimić, Marko Tomić, Drago Tukara, Davor Vuković Adresa uredništva i kontakt Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije J. J. Strossmayera 58, 31000 Osijek tel: 031/253-918 e-mail: vjesnik@djos.hr Administracija i pretplate Stjepan Maroslavac tel: 031/802-229 e-mail: vjesnik.pretplate@djos.hr Lektura Anzelma Salopek, prof.

Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemstvo: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici i polaznici Škole za župne suradnike (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Cijena pojedinačnog broja: 50 kn Uplate – Hrvatska Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) IBAN: HR9624850031100203891 poziv na broj: upisati pretplatnički broj (ili poštanskom uplatnicom na izdavača) Uplate – inozemstvo Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) IBAN: HR9624850031100203891 SWIFT: CROAHR2X poziv na broj: upisati pretplatnički broj Naklada 1200 primjeraka Grafička priprema i tisak »Glas Slavonije« d.d. Osijek

www.djos.hr/vjesnik

O

dzvanja u ovo uskrsno vrijeme u Crkvi vazmeni navještaj: »Uskrsnuo je, nema ga ovdje!« (Mt 16,6) i potvrda svetoga apostola Pavla: »Kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen, i mi tako hodimo u novosti života.« (Rim 6,46). U »noći sjajnijoj od dana« svemoguća Božja riječ, koja je stvorila nebesa i zemlju i koja je oblikovala čovjeka na svoju sliku i priliku, dozvala je na neumrli život novoga Čovjeka, Isusa iz Nazareta, Sina Božjega. To se dogodilo na dan Uskrsa, najpotresniji, najveći, najvažniji i najradosniji dan u povijesti čovječanstva i kršćanstva. To se zbilo na našu najveću svetkovinu, svetkovinu nad svetkovinama, kada je Isus uskrsnuo za mene, za nas, za svakog čovjeka. On je pobijedio grijeh, mržnju, zlo i tamu svijeta da mi zadobijemo milost, ljubav, dobrotu i svjetlo u našem životu. »Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i trećeg dana da ustane’.« (Lk 24,6).

Eto vječne poruke uskrsnog dana i časa: nepobjediva je smrt pobijeđena; Raspeti, mrtav i pokopan, vratio se iz smrti u život: to je istinska novost, vijest na našoj zemlji. A potvrda da je Isus uskrsnuo, da je živ, jest riječ nebeskog Oca po glasniku, anđelu. Prazan grob nam puno ne govori niti potvrđuje, govori nam i potvrđuje Bog Isusovim glasom, njegovom riječju i lomljenjem kruha.

Sa zalaskom sunca završio je židovski dan, subota, dan počinka i molitve. U osvit nedjelje žene žure grobu da mrtvom Učitelju iskažu posljednju počast. Naći će prazan grob i poruku: »Nije ovdje, nego uskrsnu!« Rijetko je koji čovjek završio tako bijedno kao Isus.

Kalvarija je, gledano ljudskim očima, bila katastrofa, krah njegovih naviještanja i njegova života. Sve je prikovano na golgotski križ. Sve je bilo potonulo u tamu velikog petka, pokopano je u grob. Od svih i svakog ostavljen i napušten. Umirao je među razbojnicima.

Učio je, propovijedao mir, praštanje, ljubav, a mržnja ga je razapela, pokopala i nad mrtvim postavila stražare da čuvaju zapečaćeni grob.

No, Gospodin je polomio pečate groba i smrti: vratio se u besmrtnost, u život.

Našoj vjeri dovoljan je navještaj da je Isus uskrsnuo i tada naša nada nije isprazna, naše srce ne plače nad grobom, naša ljubav ne grli mrtvaca nego živoga, uskrsloga, besmrtnog pobjednika smrti i ništavila. Uskr-

snuće Isusovo njegova je potvrda vlastite riječi i života, potvrda je to naše vjere, sigurnost naših nada i iščekivanja da ostaje život, život bez kraja i suza. S Kristom, kao kršćani, dijelimo njegovu besmrtnost, njegov uskrsli život. Odatle naše uskrsno veselje, naše povjerenje u život.

Kristovim uskrsnućem nastao je silan pokret. Isus dolazi k svojima, on želi s njima biti, s njima razgovarati i blagovati. On stavlja u pokret i svoje učenike. Svjedoci Isusova uskrsnuća, po Učiteljevu primjeru, služe braći. Iz svjedočenja će izvirati i rasti bujan, aktivan kršćanski život. Svjedočenje će se pretvoriti u konkretno djelovanje na korist čitave ljudske zajednice.

Naša vjera u Uskrsloga čini nas svjedocima. Želimo li biti svjedoci Uskrsloga i sami baštiniti plodove njegova uskrsnuća, moramo s njime jesti i piti, moramo se hraniti njegovim tijelom i krvlju, hraniti se njegovom riječju i u svemu tome ga prepoznati, poput učenika na putu u Emaus i u Emausu. A svjedočiti Uskrsloga Krista, znači već ovdje započeti vlastito uskrsnuće. Započeti bijeg iz tame i prepustiti se Kristovu svjetlu. Znači osposobiti se da budemo bljesak u životu ljudi koji su još obavijeni tamom. Biti bljesak za onoga koji je obavijen tamom samoće, za dijete bez roditelja, za roditelje koji očajavaju, za bolesnog ili invalida u kolicima, za mlade koji ne vide smisao svog života niti pravu budućnost, za obitelj razdiranu svađama, za susjede prožete zavišću. Svoje ćemo svjedočenje za Uskrslog Krista na poseban način pokazati svojom obiteljskom molitvom, nedjeljnim slavljenjem svete mise, revnim primanjem svetih sakramenata, djelima ljubavi prema braći, molitvom za pravedan i trajan mir, jer njegov uskrsni pozdrav apostolima i svima nama jest »mir vama«.

Kristov mir želim svima vama, draga braćo i sestre, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji, župni suradnici i svima vama koji ste promicatelji vrednota uskrslog Krista u društvenom, kulturnom i javnom životu. Molim Gospodina da vam podari radost i nadu Uskrsa. Želim da Isusovo uskrsnuće prožme naša bića i naše vrijeme i sve naše odnose, te čestitam svima vama Kristovo uskrsnuće!

Srijemska biskupija, o Uskrsu 2014.

 Đuro Gašparović srijemski biskup

Riječ urednika

»Kraljica grijeha« Boris V, urednik Oholost je zaborav Božje providnosti, ljubavi i milosti.

U korijenu mnogih, ako ne i svih patnji čovječanstva stoje poroci koje kršćansko iskustvo prepoznaje kao glavne grijehe: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Njihovo zajedničko ime nije slučajno: glavni su, jer se iz njih rađaju drugi grijesi i jer su uvijek spremni nasrnuti i pokoravati čak i najsvetije. Nije slučajan ni njihov redoslijed. To da je oholost prva na listi grijeha kazuje nam da je ona prvi i najopasniji izvor svakog drugog grijeha. Zato ju se naziva i kraljicom svih grijeha.

Hvaliti se svojim stvarnim ili umišljenim povlasticama, držati se velikim i važnim pred drugima, živjeti raskošno i bahato, znati sve i svakoga, samo su neka od lica oholosti koje svakodnevno susrećemo. Ohol se čovjek hrani željom da bude brzo i preko drugih zadovoljen u svim svojim potrebama. On sve radi s ciljem da ga se prepozna, javno prizna i pred svima afirmira.

ćaju čovjeka od Boga, grijeh oholosti stavlja ga u samo suparništvo s njim: biti kao Bog, ali bez Boga. Oholost je, dakle, zaborav Boga kao stvoritelja i spasitelja, kao iskona i uvira ljudskog življenja. Ona je zaborav Božje providnosti, ljubavi i milosti. Oholost priječi zahvalnost, pa sve što čovjek jest i ima ona određuje kao plod njegovih »deset prstiju«.

Oholost je univerzalna. Oholih ima među bogatima i siromašnima, zdravima i bolesnima, mladima i starima, učenima i onima koji to nisu. Oholih zna biti u gradovima i selima, u obitelji i među prijateljima, na poslu i u školi. Oholih se nađe i s obje strane crkvenog oltara.

Oholost susrećemo svagdje, u svim kutovima ljudske egzistencije, jer od njezine napasti nitko nije oslobođen. Zato čovjek za sebe teško može reći da nije ohol, a da se tu ne radi više o nepoznavanju sebe nego o istini.

No, to je samo površina manifestiranja oholosti. U svojoj dubini ona je stav da sve dobro koje čovjek čini proizlazi iz njegovih zasluga i da se zato time mora ponositi i hvaliti te sebe doživljavati boljim i vrijednijim od drugih. Zato ohol čovjek ne cijeni poslušnost kad zahtjevi nisu u skladu s njegovom voljom i željama, zato ne prihvaća savjete drugih i mudrijih nego se uzda samo u svoje procjene. Za oholog čovjeka ne postoji temeljna jednakost svih ljudi u njihovu dostojanstvu ni vrijednost stvorenog svijeta. Ohol čovjek postaje protagonist drskosti, taštine, umišljenosti, obijesti, častohleplja, korupcije, bestidnosti, nestrpljivosti, svađe, razdora, licemjerja, egoizma te mnogih drugih zala čiji je konačni popis nemoguće sastaviti.

Oholost srca, usta i djela stalna je i trajna kušnja. Posljedice oholosti, združene s ljudskom skučenosti, rastu sa stupnjem moći i časti oholih osoba. Oholost zato rastužuje mnoge zajednice i kida mnoga zajedništva. Čovjek na osobnoj razini jako lako prepoznaje oholost u drugome, buni se protiv nje i oštro je osuđuje. No, na javnoj razini često ostaje paraliziran. Dijelom zbog osobne uronjenosti u oholost, a dijelom i zbog društvene ohole strukture koja ne dopušta stvari nazivati njihovim pravim imenom. Tome pridonosi i težina razlikovanja djela oholosti i djela ljubavi, jer se motivi mogu lako sakriti. Tako i ljubav i oholost znaju nahraniti gladnoga, ali ljubav to čini na slavu Božju, dok oholost proslavlja jedno ljudsko ja.

Ako zagrabimo još dublje, onda oholost upoznajemo kao čovjekovu tajnu želju da bude kao Bog, da drsko zauzme njegovo mjesto i da svoje ja pretpostavi svemu i izloži javnom klanjanju. Prema tome, dok drugi grijesi udaljuju i odvra-

Jedini pravi lijek protiv oholosti duhovnost pronalazi u osobnom preuzimanju Kristova stava poniznosti srca, usta i djela. Neka nam bogata promišljanja ovoga broja Vjesnika na tom putu budu korisna.  svibanj 2014. | VJESNIK | 469 |

1

Riječ nadbiskupa

Oholost, korijen i izvor svih grijeha  Đuro H, nadbiskup

P

repoznavanje oholosti. Kad se ljudi nađu pred određenim izazovom ili očekivanjem, u našem pastoralnom radu mogli smo uočiti da u značajnom postotku više ili manje spremno prihvaćaju odgovornost, posebno onda kad ih se osobno zamoli, potakne i ohrabri na prihvaćanje neke zadaće, kad im se podrobnije protumači zašto baš on ili ona, što se to konkretno i u kojoj mjeri od njih očekuje te kad se unaprijed predusretnu ili ublaže strah i neugodne posljedice eventualnog neuspjeha. To se može vidjeti osobito onda kad se za neki poseban izazov ili izvršenje neke časne i ugledne zadaće dobrovoljce traži među članovima skupine ili se poslije nekog predavanja slušateljima pruži mogućnost da postave pitanja ili iznesu svoja osobna promišljanja. Na početku su rijetke ruke u zraku, dobrovoljci malobrojni, no malo-pomalo (kad se razbije početna sramežljivost, strah od pretjeranog privlačenja pozornosti na sebe, strah od nepotrebnog brukanja pred drugima i sl.), većina prisutnih prihvaća ponuđeni izazov. Prihvaćanje izazova ne pripisuju si u posebne zasluge, koje bi kasnije trebalo vrednovati ili refundirati. Štoviše, kasnije često pokazuju mjeru ponizne zahvalnosti te još veću mjeru spremnosti na susretljivost i suradnju.

No, pored uobičajenog ponašanja većine, kod preostale manjine u pravilu možemo uočiti sklonost jednom od dva sljedeća pristupa: neke osobe odmah spremno prihvaćaju svaki izazov i ponudu, bez imalo promišljanja i oklijevanja. Osjećaju se spremnima za svaku zadaću, u svakoj situaciji, i uvijek. Sebe drže sposobnima, kompetentnima, pa čak i mjerodavnima, za svaku raspravu i pitanje te za rješavanje svake poteškoće. Pokazuju

2 | 470 | VJESNIK | svibanj 2014.

Ohola osoba ne zna za poniznost koja omogućava prihvaćanje svojih i tuđih ljudskih granica.

veliko samopouzdanje i (pre)naglašenu samouvjerenost. Štoviše, neke se osobe nametljivo nude, ističu svoje vlastite sposobnosti i vrijednosti te upadno preporučuju same sebe. Ponekad pritom imaju potrebu umanjivati kompetencije i stručnost drugih ljudi. Nemaju potrebu učiti niti dodatno rasti. Ukoliko se takvoj oholoj osobi pokuša na pedagoški prihvatljiv način pomoći da pored svojih sposobnosti prepozna i svoje granice, ona takav pokušaj shvaća osobnom uvredom te ga pripisuje smrtnim grijesima druge osobe.

Istodobno, neke se osobe nikad ne javljaju, uvijek se boje, sebe ne smatraju doraslima niti kompetentnima za ponuđene zadaće i očekivanja. Drugi ih nikad ne uspijevaju ohrabriti. Što ih se više pokušava osloboditi straha, to se one snažnije zatvaraju u svoju anksioznost.

Umjesto da u redovitom radu s ljudima većinu svoga vremena i snaga poklanjamo praćenju i ohrabrivanju većine (tj. realnim, iskrenim i poniznim osobama), primorani smo posvećivati ga tim dvjema manjinskim skupinama: traženju primjerenog pristupa i pomoći anksioznim osobama, i zahtjevima oholih osoba za dodatnim pojašnjavanjem svojih ili tuđih postupaka, mjerila i stavova te liječenju i ublažavanju njihovih brojnih razočaranja i rana.

Oholost blokira oholu osobu i stvara velike poteškoće ljudima oko nje. Ohola se osoba osjeća superiornom u odnosu na druge i doživljava da njezine sposobnosti i vrline nisu prepoznate niti su dovoljno vrednovane. Zbog toga trpi ponajprije ona sama. Ali istodobno trpe i drugi jer ih ohola osoba ustrajno prekorava zbog toga što ne prepoznaju i ne koriste njezine sposobnosti i vrline, niti pogoduju blagotvornosti njezina utjecaja na čitavu zajednicu. Ohola osoba ne zna za poniznost koja omogućava prihvaćanje svojih i tuđih ljudskih granica.

Oholost je, ne bez razloga, prva na popisu sedam glavnih grijeha.

Grijeh oholosti. Čovjek je plod Božje stvaralačke ljubavi. Postoji zahvaljujući

Bogu Stvoritelju koji ga želi i ljubi. On je zato ovisan o Bogu. No, oholica je samodostatna osoba. To znači da je nutarnji princip oholosti (koji se sastoji u samodostatnosti) u sebi i po sebi grešan. Oholica svoje srce udaljava od Boga i bira neovisnost o Bogu. Istodobno sebe samoga izdiže iznad ostalih stvorenja. Zato oholost predstavlja korijen i izvor svih drugih grijeha. »Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, piri gnusobu« (Sir 10,12-13). Oholica zaboravlja da sve što ima i što jest dolazi isključivo od Boga.

Nadima se te sebi pripisuje ono što je primio, što nije njegovo. Svoje sposobnosti nastoji prikazati jedinstvenima i osobitima, iako ih je primio kao »slika Božja«, zajedno s drugim ljudima u otajstvu stvaranja.

Grijeh praroditelja nije bio težak samo zbog neposlušnosti Bogu koji im je zapovjedio da ne jedu s drveta spoznaje dobra i zla (usp. Post 3,1), nego prije svega zbog oholosti, u kojoj je čovjek odbacio autoritet iznad sebe, stavio se na mjesto Božje te počeo autonomno odlučivati o tome što je dobro, a što zlo (usp. Post 3,4-5).

Duh oholosti rađa u čovjeku umišljenošću, bolesnom ambicioznošću, taštinom, opiranjem autoritetu, zavišću, omalovažavanjem te iracionalnom mržnjom, koja raste paralelno s uspjesima koje postižu druge osobe.

Jedini lijek oholosti je poniznost. Nije li čitav Isusov zemaljski život trajna borba protiv oholosti: od rođenja u štali, preko obavljanja stolarskog posla, sve do smrti na križu (poput zločinca, među dvojicom razbojnika) i zagovorne molitve za vlastite progonitelje: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine«?!

Nadamo se da će promišljanja o oholosti u ovom broju Vjesnika blagotvorno djelovati na sve nas u nadolazećem razdoblju rješavanja personalnih pitanja u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.  svibanj 2014. | VJESNIK | 471 |

3