Page 1

9-10

Vladimir Dugalić, urednik: SUZAŠTITNICI EUROPE 673 \uro Hranić, nadbiskup: EVANGELIZACIJA SLAVENA – PRIMJER INKULTURACIJE 675

Darija Damjanović Barišić: ŽIVOT I DJELO SV. BRAĆE KONSTANTINA I METODA 677 Antun Dević: IMRE BOBA I NJEGOVO MIŠLJENJE O SREDIŠTU DJELOVANJA SV. METODA 681 Željko Čekolj: POKRŠTAVANJE HRVATA I ĆIRILOMETODSKA IDEJA 686 Milica Lukić: VJERA U PISMENA UPISANA ILI O SIMBOLICI GLAGOLJSKIH SLOVA 689 Marko Japundžić: KOJI JE BIO PREDLOŽAK NAJSTARIJEGA GLAGOLJSKOG MISALA? 695 Antun Japundžić: SVETA SOLUNSKA BRAĆA ĆIRIL I METOD – POVEZNICA ISTOKA I ZAPADA 703 Milica Lukić: BISKUP STROSSMAYER – OBNOVITELJ ĆIRILOMETODSKE BAŠTINE 707 Zvonko Pažin – Karlo Višaticki: BLAGDAN SV. ĆIRILA I METODA U VLASTITOM MISALU 721 Tihonija Zovko – Ankica Landeka: BIBLIOGRAFIJA O SVETOM ĆIRILU I METODU 730 Josip Vrančić: POGLED U ENCIKLIKU LUMEN FIDEI 737 Željko Čekolj (prir.): POLITIČKA SNAGA LJUBAVI – BITI KRŠĆANIN U EUROPSKOJ STVARNOSTI 739

Žarko Relota: NAROD REČE NE SDP, VEĆ SDB (Duhovna misao) 741 Šimo Šokčević: VJERNI KRISTOVU NAUKU (Svjedoci vjere) 742 Stjepan Baloban: INICIJATIVE KOJE BUDE NADU (Moral u hrvatskom društvu) 744 Zvonko Pažin: SJEDITI, STAJATI ILI KLEČATI POSLIJE PRIČESTI? (Liturgijske nedoumice) 745 Stanislav Šota (prir.): KATEHEZE ZA RODITELJE KRIZMANIKA (9) (Katehetsko-pastoralna građa) 747 Ivica Čatić: 22. KNJIGA EZRINA I NEHEMIJINA (Upoznajmo Bibliju) 755 Krešimir Bulat (prir.): BIBLIJSKA BAZIČNA ZAJEDNICA (28) (Katehetska građa) 758 Ivica Čatić – Elmar Gruber: RIJEČ: Homiletska građa A 761

Bože Radoš: PEDAGOGIJA KRŠĆANSKE MOLITVE U SVJETLU BOŽIĆNOG OTAJSTVA 767 674 676 688 694 740 743 757

»Papa Franjo o životu i vjeri« Objavljena prva apostolska pobudnica pape Franje Razrješenja i nove službe u Nadbiskupiji Sjednica Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral braka i obitelji Sjednica Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral mladih Imenovanje Zbora savjetnika Papina poruka UN-ovoj organizaciji za prehranu

772 774 776 778 779 780 781 784

Selioci i izbjeglice: prema boljem svijetu (Poruka pape Franje) U zaštitu braka i obitelji (Izjava) Priopćenje s 47. plenarnog zasjedanja HBK Proglašenje sastava Prezbiterskog vijeća Održavanje referenduma o definiciji braka (Okružnica) Prva sjednica novog sastava Prezbiterskog vijeća Metropolitanski susreti u Osijeku i Požegi Priopćenje UKI-a povodom događaja u Vukovaru

785 787 788 789 790 791 793 794 795 796 797 798 799 800 801 802

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara In memoriam: vlč. Ivan Bubalo Dekanska konferencija u \akovu Nadbiskupijski susret osoba posvećenog života Svećeničko ređenje u Vinkovcima 5. nacionalni susret djelatnika u pastoralu Roma Nadbiskupijski susret mladih Susret voditelja Ureda i povjerenika Pastoralnog centra Susret predstavnika katoličkih vjerničkih društava Susret s medijskim djelatnicima s područja Nadbiskupije Argumentacija i trikovi u raspravama oko vjerskog odgoja Stručni skup za vjeroučitelje početnike i njihove mentore Formacija osme generacije polaznika Škole za župne suradnike Seminar za animatore u pastoralu osoba s invaliditetom Otvorenje Misijskog centra uz 12. misijski seminar Četvrta generacija polaznika glazbene škole

803 806 807 809 810 811 812 813 815 817 818 819 820 821 823 825 826 827 829 830 831 832 833 834 835 841 842 847 851

Deset godina djelovanja Bračnog i obiteljskog savjetovališta Obilježena 20. obljetnica rada Zlatnog cekina 20 godina djelovanja Caritasove Pučke kuhinje Osijek 130 godina djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa na Lošinju 310. obljetnica dolaska kapucina u Osijek Susret nadbiskupa Hranića s novim svećeničkim kandidatima Muftija Aziz Hasanović posjetio nadbiskupa \uru Hranića »Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir« Misijska nedjelja u \akovačko-osječkoj nadbiskupiji Blagdan Male Gospe Susret ministranata Srijemske biskupije Svetkovina Sv. Dimitrija Katehetska nedjelja Mise sa zazivom Duha Svetoga Posveta crkve Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru Blagoslov crkve Sv. Josipa u Josipovcu Središnja proslava Godine vjere za slavonskobrodski kraj Proslava svetkovine Uzvišenja sv. Križa Obilježen završetak jubilarne godine Otvorenje Jubilarne godine u župi Preslavnog Imena Marijina Mons. Hranić s Vukovarcima na blagdan Žalosne Gospe Molitva za mir u Vukovaru Ukop posmrtnih ostataka mještana Sotina U službu uveden vojni kapelan o. Željko Rakošec Prigodna slavlja Obnovljen župni stan u Bizovcu Duhovne obnove, hodočašća Tribine, kolaudacije orgulja, koncerti Vijesti iz Nadbiskupije Na omotu: - Primanje službe akolitata i lektorata - Promocija Sabranih djela mons. Srakića na osječkom Sveučilištu - Molitvenici u izdanju vlč. Nikice Mihaljevića

1150. obljetnica dolaska Svete bra}e ]irila i Metoda u Panoniju


9-10(2387) 2013.

VJESNIK ÐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE Časopis za pastoralnu orijentaciju Izdavač: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo Glavni i odgovorni urednik: mons. dr. Vladimir Dugalić Telefon: (031) 802-305 E-mail: vladimir.dugalic@djos.hr Nadbiskupijski tiskovni ured: Martina Kuveždanin, tajnica Anica Banović, tajnica Telefon: (031) 802-228; faks (031) 812-781 E-mail: tiskovni.ured@djos.hr Uredničko vijeće: Ivan Ćurić, Ivo Džinić, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Stjepan Karalić, Luka Marijanović, Anto Pavlović, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Tadija Pranjić, Bože Radoš, Stanislav Šota, Marko Tomić, Drago Tukara, Željko Tovilo Administrator: Stjepan Maroslavac Telefon (031) 802-229 E-mail: smaroslavac@gmail.com Lektor: Anzelma Salopek, prof. Stalni suradnici: Stjepan Baloban (Zagreb) s. Valentina Mandarić (Zagreb) Ružica Razum (Zagreb) Josip Sabol (Njemačka) Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Žarko Relota (Zagreb) Josip Šimunović (Zagreb) Ivan Štengl (Zagreb) Mato Zovkić (Sarajevo) Uredništvo i uprava Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije Strossmayerov trg 6 31400 Đakovo Telefoni: (031) 802-228; 802-229 E-mail: vjesnik@djos.hr Poštarina plaćena u gotovom. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemni pretplatnici: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Za pretplatu u kunama (tuzemstvo), naslov i broj računa: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) 2485003-1100203891 poziv na broj 75106, te dodati vlastiti pretplatnički broj; ili običnom poštanskom uplatnicom na izdavača. Devizna pretplata (iz inozemstva): čekom ili na devizni račun: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo Croatia banka dd Zagreb SWIFT: CROA HR 2X 700100-3376931 (za Vjesnik) Vjesnik je oslobođen plaćanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o PDV (čl. 11, t. 7 i 8). Grafička priprema i tisak: »Glas Slavonije« d.d. Osijek

Primanje službe akolitata i lektorata

U nedjelju, 17. studenoga 2013.

godine, u župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu, za vrijeme središnjeg misnog slavlja koje je predvodio đakovačkoosječki nadbiskup Đuro Hranić, podijeljene su službe akolitata i lektorata bogoslovima Đakovačko-osječke nadbiskupije te Banjolučke i Skopske biskupije. U koncelebraciji su bili odgojitelji: rektor mo. Ivo Andrić, duhovnik preč. Bože Radoš, ekonom i vicerektor Matej Glavica, vicekancelar i prefekt Robert Jugović, župnik iz Harkanja Ladislav Ronta, domaći župnik Josip Antolović, župni vikar Tomislav Benaković te ostali gostujući svećenici. Službu akolitata primili su bogoslovi Đakovačko-osječke nadbiskupije: Robert Almaši (Zmajevac), Ivan Lovrić (Babina Greda), Stjepan Matezović (Vrbica) i Marin Putilin (Donji Miholjac) te bogoslov Banjolučke biskupije Mladen Matić (Drvar). Iz Đakovačko-osječke nadbiskupije službu lektorata primili su Božidar Nađ (Josipovac 2) i Patrik Križanac (Đakovo 1) te bogoslov

Skopske biskupije Emanuel Mates (Skopje). Mons. Hranić u homiliji je potaknuo bogoslove i sve prisutne vjernike da ostanu postojani u vjeri jer na to poziva evanđelist Luka, ističući da ćemo se upravo svojom postojanošću spasiti. Poticajnim riječima nastojao je ukazati kako je hrabrih malo, a postojanih još manje te da se ustraje na tom putu, noseći se s kušnjama i teškoćama, pa i onda kada treba »plivati protiv struje ovoga svijeta«, kako bi bili pravi svjedoci vjere. Na kraju misnog slavlja bogoslovi su otpjevali molitvu predanja sv. Ignacija Loyolskog. Druženje se nastavilo u župnoj dvorani, a pridružili su se i svećenici Donjomiholjačkog dekanata. Barbara Vrban


Urednikova (pre)poruka

Suzaštitnici Europe Vladimir Dugalić, urednik

Prema povijesnim izvorima, 863. godine, na poziv

moravskog kneza Rastislava, bizantski car Mihajlo poslao je u Panoniju svetu braću Konstantina (Ćirila) i Metoda. Konstantinova žitja nam govore kako je Rastislav zatražio od cara da mu pošalje jednoga biskupa i jednoga učitelja kako bi se zaštitio od utjecaja franačke crkvene vlasti. Naime, Rastislav je shvatio da bez crkvene samostalnosti ne može ostvariti ni političku samostalnost te je namjeravao, prije svega, ostvariti crkveno osamostaljenje od njemačkog klera. Preduvjet za ostvarenje ovoga cilja bilo je stoga stvaranje vlastite biskupije, s biskupom iz naroda, i osamostaljenje od jurisdikcije biskupa iz Passaua, odnosno nadbiskupa iz Salzburga. Zamisli kneza Rastislava podudarale su se s teološkim promišljanjima Svete Braće. Životopis sv. Ćirila kazuje nam kako je temelj njegove misli bila čežnja za praotačkom časti. Naime, staroslavenski glagol iskati, znači čeznuti, truditi se. U tom smislu svrha života je, po svetom Ćirilu, povratak časti koju je Adam izgubio. Ćiril stoga čezne za povratkom prvobitne milosti i zajedništva s Bogom, u prvotno stanje Božjeg posinjenja i prave sličnosti s Bogom. Tu je ujedno i izričaj ljubavi prema Božjoj mudrosti. Istočni su kršćani kao Božju mudrost štovali neokaljanu čovječju narav prije istočnoga grijeha: »prvotna čast našega praoca Adama ukrašena nadnaravnim darovima – to su praotačke časti«. Prema sv. Ćirilu, Krist je otkupljenjem obnovio praotačke časti, ali je u čovjeku još ostala sklonost prema zlu pa je potrebno da se praotačka čast ne okalja i ne izgubi. To je, možemo reći, i na tragu Drugoga vatikanskog sabora da su svi kršćani pozvani na svetost. Stoga životopisci ističu kako se sv. Ćiril zaručio s mudrošću koju nam donosi krštenje i uranjanje u Krista. Međutim, u svjetlu praotačkoga čovječjeg dostojanstva sv. Ćiril je jasno uočio i nepravednost preziranja slabih i nesretnih. Stoga je velikom gorljivošću nastojao oslobađati robove i zarobljenike, a u osnovna čovječja prava ubrajao je, prije svega, slobodu uporabe materinskog jezika, osobito u liturgiji. Kao kršćani duboke vjere, Braća su jasno spoznala da pripadnost nekom »kulturnom narodu«, poput Grka u ono vrijeme, ne znači ništa u usporedbi s onim dostojanstvom što ga je praotac Adam imao u raju prije istočnog grijeha, a kasnije ga Krist obnovio. Svaki kršćanin postaje dionik toga dostojanstva krštenjem, ma kako bio siromašnog roda ili prezrenog naroda. Kršćanin se samo treba boriti da ne okalja ili izgubi to dostojanstvo koje je u Kristu dobio. Krist stoga daje svakom čovjeku i narodu novo dostojan9-10/2013.

stvo. Svaki je jezik pozvan slaviti Gospodina i tako postati dionik zajedništva s Bogom. U tom smislu, potrebno je da Krist dođe u intimnu vezu sa svakim čovjekom upravo preko onoga što je svakom čovjeku najneposrednije, najprirodnije, a to je materinski, narodni jezik. Širenje evanđelja nije moguće ako se to čini na jeziku koji nije razumljiv i na način koji nije shvatljiv. Sveta Braća su stoga dostojanstvo svakog jezika, utemeljeno u dostojanstvu sudjelovanja na crkvenom životu u Kristu, dublje shvaćala i mudrije upotrebljavala negoli drugi misionari. Blaženi je papa Ivan Pavao II., u enciklici Slavenski apostoli, objavljenoj o jedanaeststoljetnoj obljetnici evanđeoskog djela Svete Braće, odnosno 1100. obljetnici smrti svetoga Metoda (885.-1985.), zapisao kako su Sveta Braća, »da bi evanđeoske istine mogli prevesti u novi jezik, morali su shvatiti unutarnji svijet onih kojima su se spremali navješćivati Božju riječ te se služiti slikama i pojmovima na koje su oni bili navikli. Shvatili su kako je za sretan uspjeh njihova misionarskog djelovanja neophodno potrebno biblijske izraze i grčke teološke pojmove uklopiti područje veoma različitih povijesnih iskustava i mišljenja. Trebalo je pronaći nov način katehizacije« (br. 11). Drugim riječima, preduvjet svake evangelizacije jest shvatiti mentalitet vremena i kulturne misaone forme kako bi navještaj bio shvatljiv i milosno učinkovit. Stoga bl. papa nastavlja: »Istinitost i snaga misionarskog zadatka koji im je povjeren proizlazila je iz srži otajstva otkupljenja, a evangelizacijsko djelo koje su izveli među slavenskim narodima važna je karika u spasonosnom zadatku koji je Spasitelj povjerio sveopćoj Crkvi, da ga ispunja sve do svršetka svijeta…« (br. 9). Drugim riječima, Sveta Braća su shvatila da ostvarenje njihove misije neće biti moguće bez slavljenja liturgije na narodnom jeziku. Na tom tragu, kao nužne preduvjete za uspjeh svoga misijskog poslanja, kao i za ostvarenje vjerskoga i političkog osamostaljenje Slavena, Braća su uočila i važnost uspostave mjesne Crkve, kao i nužnost obrazovanja svećenstva iz slavenskog naroda. Potaknuti tim zamislima, prvi korak u njihovoj misiji bio je da uzdignu slavenski jezik na razinu književnog jezika s vlastitim pismom (glagoljicom) kako bi on mogao postati jezikom vjerskog kulta. Tim činom inkulturacije zadužili su sve slavenske narode jer su utemeljili ne samo njihov vjerski identitet, već i postavili temelje za stvaranje kršćanske tradicije koja je tijekom stoljeća oblikovala kulturu pojedinih slavenskih naroda. Na tom tragu značajno je pismo Industriae tuae pape Ivana VIII., upućeno moravskom knezu Svatopluku 880. godine, u kojem ističe kako s pravom odobrava slavensko pismo, »koje je pronašao neki filozof Konstantin, a kojim se dostojno slavi Bog, te naređujemo da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina. Sveta nas vlast opominje da Gospodina ne slavimo samo na trima jezicima,

673


već na svima…«. Pozivajući se na primjer apostola Pavla, Papa u pismu ističe: »On (Pavao) nas također o tim jezicima dovoljno i jasno upozorava u Prvoj poslanici Korinćanima, kad kaže da Božju Crkvu gradimo služeći se jezicima. Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili čita sveto Evanđelje ili božanska čitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumačena, ili ako se pjeva čitava služba časova na tom istom slavenskom jeziku.« S druge strane, ustrojavanjem slavenske metropolije, uvođenjem slavenskog jezika u liturgiju, prevođenjem svetih knjiga na narodni jezik i obraćenjem na kršćanstvo novopridošlih slavenskih naroda, pape Hadrijan II. i Ivan VIII. ostvarili su protutežu između dvije jake sile, njemačke i bizantske države. Naime, kristijanizacija u slavenskom duhu i na slavenskom jeziku trebala je spriječiti da širenje kršćanstva bude u službi politike i pojedinih nacionalnih interesa. Ona je trebala služiti jedinstvu i složnosti različitih slavenskih naroda koje će u univerzalnom kršćanskom duhu pronaći miran suživot s novim narodima koje su zatekli na tim prostorima. Papa Ivan XXIII., u apostolskom pismu Magnifici eventus (1963.), naglasit će kako je upravo preko njih, »bilo izravno, bilo preko njihovih učenika, slavenskim narodima došla kršćanska i građanska kultura i uljudba. A osim toga, u narav sretno ucijepljeni darovi, koji ove narode krase, uz pomoć milosti Evanđelja procvjetaše, živi osjećaj za Božansko, plemenite na-

ravne sposobnosti, plodnost okretnoga duha, sklonost na ublaženiju uljudnost, bogata nadarenost za umjetnost, gostoljubiva darežljivost«. Papa Pavao VI., u apostolskom pismu Antiquae nobilitas decora (1969.), istaknut će kako su upravo Sveta Braća početak, zora razvitka i napretka naše kulture i civilizacije te poručuje kako ovu »sretnu i plodonosnu povezanost kršćanske vjere sa znanostima, umjetnošću i sa svim čimbenicima napretka, čuvajte netaknutom i budite uvjereni da će isto tako i u budućnosti, kao što je bilo u prošlosti, ta stara veza biti za vaše narode jedan razlog njihove prednosti i ugleda među drugima; da će biti izvor velikog napretka u javnom i privatnom životu«. U tom duhu, u apostolskom pismu Egregiae virtutis (1980.), blaženi papa Ivan Pavao II. ističe kako je od iznimne važnosti naviještanje evanđelja jer je upravo evanđeoska blagovijest, oko koje su se posebno trudila Sveta Braća, »bila put i sredstvo da su se u doba nastajanja Europe toliki narodi uzajamno upoznali i srasli. Odatle je proistekla i zajednička baština duhovnosti i kulture koju uživa današnja Europa«. Papa stoga zaključuje, »na temelju sigurnih poznavanja stvari i zrelog razmišljanja, kako puninom svoje apostolske vlasti, a snagom ovoga pisma, svete Ćirila i Metoda postavljamo i proglašujemo kod Boga nebeskim suzaštitnicima cijele Europe i dodjeljujemo im sve časti i liturgijske povlastice koje po pravu pripadaju osobitim mjesnim zaštitnicima«.n

»Papa Franjo o životu i vjeri« U prostorijama nakladne kuće Verbum u četvr-

tak, 24. listopada, na konferenciji za medije predstavljena je knjiga »Papa Franjo o životu i vjeri. Razgovor Sergia Rubina i Francesce Ambrogetti s Jorgeom Bergogliom«. Knjigu su predstavili mr. Petar Balta i Miro Radalj, glavni urednik i direktor nakladne kuće Verbum. Tko je taj pastir uvjeren da Crkvu »upraviteljicu vjere« valja pretvoriti u Crkvu »prenositeljicu i olakšavateljicu vjere«? Tko je taj svećenik koji je, od skromne službe u isusovačkoj rezidenciji u Cordobi, u samo nekoliko godina postao nadbiskup Buenos Airesa, argentinski kardinal primas i predsjednik Argentinske biskupske konferencije? Tko je, naposljetku, taj Argentinac koji je živio kao monah, a postao papa? Kako vidi sebe, Crkvu i društvo? Ta knjiga pokušava odgovoriti na ta i druga pitanja kroz niz razgovora što su ih poznati novinari Sergio Rubin i Francesca Ambrogetti tijekom više od dvije godine vodili s papom Franjom, tada kardinalom Bergogliom. U ovoj prvoj autoriziranoj knjizi-intervjuu, koja je postala svjetski bestseler, papa Franjo progo-

674

vara o događajima koji su obilježili njegov život od dolaska obitelji iz Italije u Argentinu u potrazi za boljim životom, preko školovanja, bolesti, svećeničkog poziva i pristupanja Družbi Isusovoj, potrebi međureligijskog dijaloga i međukulturalnog susreta, stanju u Crkvi, velikim izazovima u društvu, ali i o duboko osobnim opredjeljenjima, strahovima i radostima, plesu, glazbi, književnosti, filmu, umjetnosti i nogometu te razlozima za vjeru u budućnost čovječanstva. Otvoreno progovara i o svojim pogreškama i slabostima, duhovnomu životu i molitvenomu iskustvu… Svoju misao ocrtava s jasnoćom, ne kolebajući se izravno progovoriti ni o mnogim aktualnim temama kao što su spolni moral, celibat, skandali u Crkvi, opasnost politiziranja, itd. Iz Papinih odgovora iščitava se osobnost duboko duhovna čovjeka, bogata životnog iskustva, iznimno načitana, a izrazito jednostavna u slikovitosti vlastitog izričaja. Svojom neposrednošću, intimnošću i otvorenošću ova knjiga omogućuje svakom čitatelju da papu Franju upozna izbliza. IKA

9-10/2013.


Stopama sadašnjice

Evangelizacija Slavena - primjer inkulturacije X Đuro Hranić, nadbiskup

M

oravski knez Rastislav obratio se caru Mihajlu III. u Carigrad sa sljedećom molbom: »Naš narod od kada je odbacio poganstvo, obdržava kršćanski zakon; no nemamo učitelja koji bi bio kadar protumačiti nam pravu vjeru na našem jeziku.« Kao odgovor na zamolbu kneza Rastislava, car je poslao dvojicu braće: Ćirila i Metodija.

Povijesni okvir Metod se rodio oko 815., a Ćiril 826. ili 827. godine u Solunu, u obitelji carskog službenika. Svaki je imao svoj životni put, na kojemu su primili izvrsnu naobrazbu, postali svećenici i izabrali monaški život. Boraveći na Krimu, Ćiril je tražio tijelo pape Klementa I., koji je onamo bio izgnan. Pronašao je njegov grob i, zajedno s bratom Metodom, svetačke je moći ponio u Carigrad, odakle ih je car, udovoljavajući molbi moravskog kneza Rastislava, poslao u Moravsku. Slavenski su jezik Ćiril i Metod susreli još kao djeca. Čini se da su već nekoliko godina prije nego što je moravski knez zatražio misionare njih dvojica, sa skupinom učenika, radili na sastavljanju kršćanskih spisa na slavenskom jeziku. Osjetili su potrebu za novim slovnim znakovima, koji će više odgovarati slavenskom jeziku. Tako je nastalo pismo koje je, nakon kasnijih promjena, nazvano »ćirilica« (u čast onomu od kojeg je potekla ideja o njegovu sastavljanju). Bio je to presudni događaj za razvoj slavenske kulture i pismenosti općenito. Djelovanje Svete Braće u Moravskoj ubrzo je doživjelo veliki uspjeh. Bili su uvjereni da pojedini narodi mogu sadržaj kršćanske objave primiti u punini tek onda kad je mogu čuti na svom vlastitom jeziku i čitati iz knjiga pisanih vlastitim pismom. Prevodeći liturgiju i propovijedajući na narodnom jeziku, Sveta Braća stekla su velike simpatije među Slavenima. No, time su na sebe istodobno navukli i neprijateljstvo franačkog klera, koji je ranije stigao u Moravsku i smatrao da to područje pripada njegovoj crkvenoj ju9-10/2013.

risdikciji. Da bi se opravdali, Ćiril i Metod su 867. godine pošli u Rim. Na svom putovanju zaustavili su se u Veneciji, gdje se upravo u to vrijeme vodila žustra rasprava s pobornicima takozvanog »trojezičnog krivovjerja«. Pobornici toga krivovjerja držali su da postoje samo tri jezika na kojima se može i mora slaviti Boga: na hebrejskom, grčkom i latinskom jeziku. Braća su se tome oštro usprotivila. U Rimu je Ćirila i Metoda primio papa Hadrijan II., koji im je izašao ususret u procesiji, kako bi dostojanstveno primio relikvije svetog Klementa, pape i mučenika, koje su mu Sveta Braća nosila na dar. Papa Hadrijan je također shvatio veliku važnost njihove izvanredne zadaće i poslanja. Naime, od polovice prvog tisućljeća, Slaveni su se u velikom broju nastanili na područjima koja su se prostirala na razmeđu dvaju dijelova Rimskog Carstva - istočnog i zapadnog, među kojima su postojale napetosti. Papa je naslutio da bi slavenski narodi mogli odigrati ulogu mosta i tako pridonijeti očuvanju jedinstva među kršćanima jednog i drugog dijela Carstva. Zato je rado odobrio misiju dvojice Braće te prihvatio i odobrio korištenje slavenskog jezika u liturgiji. Slavenske su knjige položene na oltar bazilike Santa Maria Maggiore, a liturgija na slavenskom jeziku slavila se u bazilikama Sv. Petra, Sv. Andrije i Sv. Pavla. Sv. Ćiril se, nažalost, u Rimu naglo razbolio i umro. No, njegov se brat sv. Metod vratio među Slavene i oko sebe okupio skupinu vrijednih misionara, koji su bili sposobni nastaviti djelo Svete Braće unatoč poteškoćama i kasnijim progonima.

Evangelizacija i inkulturacija Djelovanje Svete Braće bilo je ponajprije evangelizacijskog karaktera. Ali njihova evangelizacijska nastojanja predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv »inkulturacija«: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom. Osjećaj Svete Braće za inkulturaciju, koja je danas jedan od temeljnih principa evangelizacije, treba vrednovati i kao veoma važan te značajan kulturni projekt, koji je za neke slavenske narode bio začetak vlastite kulture i jezika, a za druge dragocjena podrška ranijim začecima i razvoju vlastitog jezika, pismenosti i kulture. Važnost onoga što su učinila Sveta Braća priznao je i papa Pio XI. svojim apostolskim pismom Quod Sanctum Cyrillum, u kojem ih je nazvao »sinovima Istoka, bizantske domovine, grčkog podrijetla, po svojoj misiji Rimljani, po apostolskim plodovima Slaveni«. Njihovu je povijesnu ulogu u novije vrijeme

675


potvrdio papa Ivan Pavao II., koji ih je, apostolskim pismom Egregiae virtutis viri, proglasio suzaštitnicima Europe, zajedno sa svetim Benediktom. Đakovačko-osječka nadbiskupija se kao jednim od svojih najizvrsnijih sinova ponosi đakovačkim i srijemskim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, velikim promicateljem kulta te crkvene duhovne i kulturne baštine slavenskih apostola, sv. braće Ćirila i Metoda. Biskupa Strossmayera pokretala je činjenica što je bio nasljednik sv. Metoda na njegovoj srijemskoj biskupskoj stolici. Uvjeren da su Sveta Braća dragocjen i siguran most koji povezuje zapadnu i istočnu Crkvu, biskup Strossmayer širio je njihov kult najprije u svojoj (tada Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj) biskupiji (danas Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i u Srijemskoj biskupiji), ali i u sveopćoj Crkvi. Velike su zasluge biskupa Strossmayera što je spomendan Svete Braće iz lokalnih kalendara pojedinih krajevnih Crkava premješten u zajednički kalendar Katoličke Crkve. Majku svih crkava u našoj Nadbiskupiji, svoju i našu đakovačku katedralu, biskup Strossmayer posvetio je »Slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slogi i ljubavi naroda svoga«. U katedrali je podigao i oltar sv. Ćirila

i Metoda te u otvorenu knjigu koju Sveta Braća drže u rukama upisao riječi iz Isusove velikosvećeničke molitve: »Sveti Otče, uzdrži u ime tvoje sve one koje si mi darovao, da budu jedno kao što smo mi medjusobno jedno« (Iv 17,21) te riječi apostola Pavla: »Isus je mir naš; on nas razdvojene u jedno spojio, on zid, koji nas razdruži, porušio; on svakomu razkolu medju nami konac učinio po otajstvu pùti svoje« (Ef 2,14). Na tragu baštine Svete Braće, biskup Strossmayer je kao svoje biskupsko i evangelizacijsko geslo izabrao »Prosvjetom k slobodi«. Tako nam je i biskup Strossmayer u baštinu, kao trajnu zadaću, ostavio zadaću da štujući svetu braću Ćirila i Metoda uspostavljamo dijalog i suradnju s drugim kršćanskim Crkvama te, uopće, dijalog s ljudima različitih svjetonazora. Dok zaključujući Godinu vjere razmišljamo o novoj evangelizaciji te zajedno sa sveopćom Crkvom ponovno prepoznajemo da su kultura i kulturna baština važan čimbenik i današnje evangelizacije, ćirilometodsku baštinu ponovno prepoznajemo kao veliki i dragocjen dar te istodobno kao nadahnuće i obvezu u inkulturacijskim nastojanjima i evangelizaciji hrvatskog društva danas.n

Objavljena prva apostolska pobudnica pape Franje U

Vatikanu je 26. studenoga predstavljena i objavljena apostolska pobudnica pape Franje »Evangelii Gaudium«, u kojoj Papa razlaže temu naviještanja evanđelja u današnjem svijetu. U tekstu pobudnice Papa je također uključio prinose s radova sinode održane u Vatikanu od 17. do 28. listopada 2012. na temu »Nova evangelizacija za prenošenje vjere«. Tom pobudnicom Papa pokazuje neke putove za hod Crkve u narednim godinama. Želi prije svega pokrenuti novu evangelizacijsku etapu koju karakterizira radost. Papa upućuje usrdan poziv svim krštenicima da s novim žarom i poletom nose drugima Isusovu ljubav koju osjećaju u svome životu, radost i ljepotu njegova prijateljstva, da budu u »stanju trajnog poslanja«. Papa razmišlja i o »promjeni papinstva«, u pravcu veće kolegijalnosti i »zdrave decentralizacije« te ističe nužnost da se poradi na povećanju odgovornosti laikâ. Poziva Crkvu da svoja vrata drži otvorenima, Crkva je mjesto milosrđa, a ne osude, jer se Bog nikada ne umara praštati. Papa ponavlja da mu je draža Crkva »ranjena i prljava jer je izašla na ulice, no Crkva… zatvorena u klupko opsesija i procedura. Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir, onda je to da naša braća žive bez prijateljstva Isusova«.

676

Navještaj evanđelja mora imati pozitivne karakteristike: blizina, poštivanje, suosjećanje, strpljivost prema onima koji se trude kročiti putom sazrijevanja. Potrebno je voditi dijalog i susret s drugim kršćanima, s ostalim religijama i s nevjernicima. Taj dijalog treba voditi »s jasnim i radosnim identitetom«. Papa primjećuje da u ovom dobu veliku važnost zadobiva odnos s muslimanima, a protivi se pokušaju da se religija gurne u privatnu sferu te ističe kako se zbog poštivanja koje se duguje manjinama agnostika i nevjernika ne smije zatomiti uvjerenje većine vjernika. U posljednjem, petom, poglavlju pobudnice govori se o tome da Crkva mora biti proročki glas, kadra govoriti smjelo, također protiv struje. Ponovno potvrđuje opredjeljenje Crkve za siromašne te prokazuje današnji ekonomski sustav koji je »krajnje nepravedan«. Među slabima za koje se Crkva želi brinuti su »nerođena djeca - najnezaštićenija i najnevinija od svih«… Obitelj, nastavio je Papa, prolazi kroz duboku kulturnu krizu koja favorizira način života koji iskrivljava obiteljske veze. Prokazuje također nove progone kojima su izloženi kršćani. Pobudnica se zaključuje molitvom Mariji, Majci evangelizacije. IKA

9-10/2013.


venskih ličnosti«, a sama se proslava u talijanskim listovima, posebice uvaženom i vrlo rasprostranjenom listu L’ Unita Catolica, proglašavala glorifikacijom papinskoga novog Rima29, uz posebno isticanje da je Rim pod svoju skrb uzeo plodove rada dvaju velikih svetaca i prosvjetitelja pa će i cijela proslava odisati papinskim odobrenjem. Iako se neprestance iznova naglašavalo kako je riječ o čisto crkvenoj svečanosti30, bliskoj velikom sveslavenskom hodočašću u Rim 1881., i da se ide za tim da se ukine bilo kakva politička primjesa, proslavu su donekle remetili napisi ruskih i srpskih, ali i nekih hrvatskih listova, koji su joj pripisivali upravo politički karakter. Tako Novoje Vremja u proslavi vidi »iskaz proti Rusiji i zgodu da se med Slavenim katolicim učvrsti moralna zajednica pod vodstvom Pape«31, dok se srpski listovi Srbobran, Zastava, Srpsko kolo, Srpski narod, potaknuti pozivnicom koju je brnski odbor za proslavu Metodove tisućnice odaslao u Srijem, suprotstavljaju odlasku u Velehrad riječima: »Nećemo pod Papinu papuču (...) Ćiril i Metod naši su pravoslavni Apoštoli, od početka u pravoslavju poštivani kao sveci, a kod njih su (katolika, op. M.L.) sad istom za svetce proglašeni. Sva ta proslava, samo je rimsko-papištanska finta, izlika, katolička propaganda (...) Sad Papa traži i vabi Slavene Ruse i Srbe, dočim su predjašnji Pape bili očiti neprijatelji Slavenstva, te pravoslavije ubijali, gdjegod samo mogoše. Mi smo ga pako održali, u crkvi i narodu, nemamo dakle ništa tražiti u Velehradu (...) Zato mi nećemo u Velehrad!«32 Zagrebačka Sloboda optužuje Katoličku Crkvu za političke pretenzije prema Rusiji, odnosno u hodočašću vidi politički iskaz protiv Slavena sljedbenika grčko-istočne Crkve. Kao i ranije, i prilikom ove ćirilometodske obljetnice naglašava se posebna uloga Hrvata koji duguju iznimnu zahvalnost »vjerovjesnicima i prvacima slavenske uzajamnosti« zbog proširenja vjere i crkve, liturgijskih knjiga i liturgijskoga jezika. Kada Franjo Rački bude pisao biskupu Strossmayeru o velehradskoj svečanosti, bit će svjestan svega ovoga što smo u nekoliko prethodnih rečenica naznačili, pa će iznijeti mišljenje suprotno onomu od ljeta 1884., kada se u njihovoj prepisci ta tema prvi put javlja i kada već ima prijedlog za sastav odbora koji bi trebao voditi hodočašće u Velehrad.33 Rački sada misli kako Hrvati ne bi trebali poći na hodočašće jer bi mogli biti upotrijebljeni kao oruđe na svetkovini koja bi mogla poslužiti i u političke svrhe i pretvoriti se u demonstraciju Poljaka protiv Rusije, te da i on i biskup Strossmayer trebaju ostati neutralni glede toga pitanja sve dotle dok se ne vide potezi Rima u svezi s tim pitanjem. Zanimljive su još neke pojedinosti iz prepiske dvojice velikana o toj za Slavene važnoj obljetnici. Za Račkoga je logično da se prigodom tako značajne svečanosti misa slavi staroslavenskim jezikom, a svaka bi drugačija odluka bila u suprotnosti sa sadržajem enciklike Grande munus. Biskup je Strossmayer opet

712

pomišljao na Posilovića koji je obavio staroslavensku liturgiju prilikom posvete Đakovačke katedrale, iako nije bio zadovoljan njegovom angažiranošću oko liturgijskih pitanja. Međutim, senjski se biskup, nakon što je već pristao, odriče velehradskoga hodočašća poslije pisma koje je primio od hrvatske vlade, tj. bana Khuena Hedervaryja, u kojem mu se zabranjuje služenje pravom glagoljanja. Nisu samo Rački i Strossmayer bili uvjereni da bi velehradsku svečanost trebalo proslaviti staroslavenskom liturgijom. O tom se pitanju, kao i o tipu svečanosti, također dosta raspravljalo. U Katoličkoj se Dalmaciji iznosi mišljenje da u obzir dolazi samo staroslavenski jezik jer je Rim potvrdio »svetost uporabe slavenskoga jezika u bogoslužju radi velikih zasluga sv. Ćirila i Metodija za slavenske narode«, a onda, u skladu s tim, da i cijela svečanost treba imati katoličko-slavenski predznak »jer sveta braća bijahu katolički apostoli slavjanskoga naroda«34. Polemike su se vodile i oko datuma održavanja svečanosti. Pravoslavni se Slaveni nisu slagali da se velehradska svečanost održi 6. travnja, kada je 885. prema julijanskom kalendaru umro sv. Metod, već predlažu 18. travnja, prema novom kalendaru. Nije, što je i za očekivati, nedostajalo ni rasprava o pitanjima raskola. Među člancima iz ranije spominjane rubrike Katoličke Dalmacije Tisućnica sv. Metodija, 26. veljače 1885. nepoznati autor, temeljeći svoje tvrdnje na podacima o moćima sv. Klementa pape koje su Sv. Apostoli donijeli na Zapad, iako tendenciozno, piše: »(...) da je istočna crkva kao i zapadna jednako ustanovu Kristovu – papinstva – štovala i cienila, i da tu nije nikakve razlike izmedj jedne i druge, već da su obe jednako osnovane bile na nepokolebivom temeljcu stolice sv. Petra. A otkad se je iztočna crkva od ovoga temelja izlučila, postala je i zbilja klimava u cielom svojem sazdanju i organizmu, kako nam to sva njena poviest razkola, najpače najnovije dobe bjelodano svjedoči.«35 Već u sljedećem broju Katoličke Dalmacije, od 2. ožujka 1885., čitamo novu kritiku istočne Crkve: »Oh! da danas k nami dodju sv. braća, vaj! kako bi lomili ruke nad užasnom grešnosti – iztoka, što je išao poderati jedinstvenu halju Kristove crkve, odciepiti se od izvora jedinstvene stolice sv. Petra, i unesrećiti sebe i svoje narode na toli grešni i težki način.«36 Dakako da su se i ovoga puta Rački i Strossmayer razočarali i posumnjali u dobar ishod rješavanja slavenskoga pitanja, a s njima i cijeli slavenski svijet budući da se ništa od planiranoga nije ostvarilo. Da bi donekle utješio razočarano slavenstvo, papa je Lav XIII. naredio da se u bazilici Svetog Klementa održi svečana trodnevnica uz blagdan Svetih Apostola. Čini se, međutim, a što su nastojali pokazati i citirani tekstovi iz Katoličke Dalmacije kojima je cilj bio između ostaloga dati kontekst onomu što su Rački i Strossmayer o tomu govorili u svojim pismima, da 9-10/2013.


velehradska svečanost, kao uostalom i cijeli pokret obnove ćirilometodske baštine u drugoj polovici 19. stoljeća, nije propala samo zato što su se tome usprotivile političke sile, čak i hrvatska vlada37 – što se često bez veće kritičnosti provlači u literaturi o toj problematici – nego i zbog unutarnjeg nejedinstva među Slavenima; zato što se iznova zaoštrio sukob između katoličkih i pravoslavnih Slavena u trenutku u kojem se vidjela prilika za njihovo sjedinjenje; zato što su i jedni i drugi za sebe mislili da su upravo oni autentični baštinici i čuvari ćirilometodskoga kulta te da stoga imaju pravo prvenstva na vodeću ulogu u toj značajnoj ćirilometodskoj obljetnici. I tada, a to mišljenje nije ni danas posve prevladano, kada je riječ o crkvenom jedinstvu preteže koncepcija prelaska jednih k drugima, a ne stvarnoga jedinstva koje bi se temeljilo na demokratičnim osnovama utemeljenima na dijalogu oslobođenom predrasuda, što su uostalom promovirala Sveta Braća na koju se zagovarači jedinstva iznovice pozivaju!

3. Strossmayerove okružnice o svetoj slavenskoj braći Konstantinu-Ćirilu i Metodu u Glasniku Biskupija Bosanske i Sriemske Kada 15. siječnja 1873. godine u Osječkoj tiskari izlazi prvi broj Glasnika Biskupija Bosanske i Sriemske, rad se na ćirilometodskom polju uvelike zahuktao na području hrvatskih zemalja (ovdje se misli na povijesne hrvatske pokrajine Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju, op. M. L.). Do tada su već proslavljene i dvije velike ćirilometodske obljetnice – tisućita godišnjica moravske misije 1863. i tisuću godina od smrti Konstantina-Ćirila 1869.; do tada je biskup Strossmayer već učvrstio svoje prijateljstvo i znanstvenu suradnju s Račkim i odavno poduzeo korake za uvođenje staroslavenskoga jezika u sve hrvatske biskupije promemorijom koju je još za svoga prvoga biskupskog posjeta Rimu 1859. predao papi Piju IX. i potaknuo tiskanje novih glagoljskih liturgijskih knjiga; čak je u đakovačko sjemenište uveo i studij staroslavenskoga jezika i za profesora doveo poznatoga hrvatskog filologa Frana Kurelca. I još je mnogo toga Biskup učinio na ćirilometodskome planu prije nego je osnovao službeno biskupijsko glasilo38 kojemu je cilj bio »da u praktični život svećenstva čim dulje posegne i pastoralni život njegov poukom i savjetom olahkoti (...) [i da se] poleg toga još i praktičnimi i učenimi razpravami zanima«. Ovo se potonje odnosilo upravo na tekstove ćirilometodskoga sadržaja. Okosnicu Glasnika čine pastirska pisma (okružnice ili cirkularna pisma) biskupa Josipa Jurja Strossmayera koja se mahom koncentriraju oko velikih ćirilometodskih jubileja kojima je obilježena druga polovica 19. stoljeća i vrijeme njegova biskupovanja (1849. –1905.). 9-10/2013.

Uz već spomenutu tisućitu obljetnicu moravske misije (1863.) i tisućgodišnjicu smrti Konstantina Ćirila (1869.), slavilo se i tisuću godina pisma pape Ivana VII. moravskome knezu Svatopluku Industriae tuae i enciklika Grande munus pape Leona XIII. (1880.) kojom se kult Svetih Apostola proširuje na cijelu Katoličku crkvu, te tisuću godina od smrti Metodove (1885.). Zanimljivo je da osim Strossmayera u Glasniku nema značajnijih domaćih autora (iz same Đakovačke i Srijemske biskupije) koji bi se sustavnije bavili ćirilometodskom tematikom. Imena onih malobrojnih uglavnom se vežu uz pojedinačne vijesti ili propovijedi u povodu blagdana Sv. Ćirila i Metoda, poput životopisca biskupa Strossmayera Milka Cepelića, ili pak za pjesničke uratke koji su nerijetko potpisivani inicijalima, pa je zato najznačajnije tekstove Glasnik preuzimao iz zagrabačkoga Katoličkog lista, koji u to vrijeme već za sobom ima 23 godine izlaženja, i zadarske Katoličke Dalmacije koja je među listovima druge polovice 19. stoljeća u objavljivanju tekstova ćirilometodskoga sadržaja bila najrevnija. Pravu zrelost Glasnik će doseći tek nakon 1900. godine, ali tada više neće biti njegova začetnika i najplodnijega autora u prvih tridesetak godina izlaženja – Josipa Jurja Strossmayera. Svoje je zalaganje za obnovu ćirilometodske baštine na hrvatskome nacionalnom prostoru biskup Josip Juraj Strossmayer smatrao prirodnim pravom, pozivajući se pritom na povijesno utemeljene razloge koje je zastupala znanost njegova vremena. On će se u gotovo svakoj prilici vraćati na to pravo objašnjavajući ujedno njegove temelje: 1. tisućgodišnji kontinuitet staroslavenske liturgije zapadnoga obreda u hrvatskome narodu »u kojemu se je osobitim njekim čudom milosti božje uzdržao do dana današnjega (druge polovice 19. stoljeća, op. M. L.) običaj da se sveta misa zapadnoga obreda slavenskim jezikom obslužuje i pjeva«; 2. gotovo romantičarsko uvjerenje da je »providnost božja« upravo Hrvatima udijelila zadatak da budu mostom između »razdijeljene braće«39; 3. postojanje kulta Sv. Ćirila i Metoda u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji i prije njegova vremena, koji je zabilježen u prvom poturskom propriju iz 1807., u budimskome izdanju biskupa Antuna Mandića Officia propria diaecesis bosnensis seu diakovariensis et sirmiensis, a carica ga je Marija Terezija u sklopu crkvene obnove i uz dopuštenje Rima ponovno obnovila 1777.40

U svjetlu velikih obljetnica Da i nije bilo tih posebnih razloga koji su ga nagnali da se zauzme za slavenstvo i vlastiti narod, spomenuti mu važni ćirilometodski jubileji koji zahvaćaju razdoblje njegova biskupovanja zasigurno daju pravo da se uključi u proces obnove ćirilometodske baštine u našim krajevima. No najveće je Biskupovo opravdanje za poslanje kojemu se posvetio bilo njegovo vjerovanje da je nasljednikom Sv. Metoda

713


na drevnoj srijemskoj biskupskoj stolici koja potječe još iz vremena Sv. Andronika.41 U korizmenoj svojoj okružnici iz 1885., evidentno nadahnut znanstvenim dosezima svoga vremena o tome problemu, kaže sljedeće: »(…) neima medju učenjaci i povjestničari nikakve sumnje, da je metropolija i nadbiskupija, koju su pape Hadrijan II. i Ivan VIII. u korist slobode i neodvisnosti svetoga Metoda i njegovoga apoštolskoga zvanja podigli i iz starih svojih ruševina uzkrisili, da je velim ta metropolija starodrevna nadbiskupija sriemska, koju je sam sveti Pavao osnovao i u njoj svetog Andronika, neposrednog učenika Gospodnjega, koga i samo sveto pismo spominje, kano prvoga biskupa posvetio. S te dakle strane preslavni naš Metodija uvrstiti se ima u broj domaćih naših biskupa, a ja sam mu, prem nevriedan i nedostojan, nasliednik na stolici sriemskoj.«42 (Istaknula M. L.) Budući da je Srijemska biskupija kanonski ujedinjena s Bosanskom i Đakovačkom još 1773.,43 one pred-

Hadrijan II. odobrava djelo Svete Braće – slika koju je biskup Strossmayer naručio od talijanskog slikara Nicole Consonija u povodu prve velike ćirilometodske obljetnice u XIX. stoljeću – tisućnice moravske misije koja se slavila 1863. godine. Riječ je o slici koja na određeni način anticipira budućnost jer u istu kompoziciju, zajedno s biskupom Strossmayerom, smješta današnje (su)zaštitnike Europe, koji su te atribute dobili stotinu i više godina kasnije: Sv. Benedikta, simbol zapadnjačkog redovništva, zaštitnikom Europe proglasio je papa Pavao VI. (19631978), a Sv. Braću papa Ivan Pavao II. (1978-2005). Slika se danas čuva u Biskupijskom muzeju u Đakovu.

714

stavljaju jednu zakonitu biskupiju pa se u skladu s tim može ustvrditi da su povijesno pripadale upravi Sv. Metoda. Biskup se Strossmayer zapravo u svezi s pitanjem Metodove biskupske stolice priklanja tada oblikovanoj i u slavenskim znanstvenim krugovima aktualnoj hipotezi njemačkoga znanstvenika Friedricha Blumbergera o Moroviću kao sjedištu Metodu povjerene Panonske metropolije.44 Sigurnost mu u tome pogledu daje i stajalište njegova prijatelja Franje Račkoga koji se 1855. godine u okviru svojih znanstvenih proučavanja također bavi tim pitanjem, držeći vjerojatnom Blumbergerovu hipotezu, to više što je do tada aktualna hipoteza o Velehradu u Moravskoj kao Metodovu biskupskom sjedištu izgubila na vjerodostojnosti, čak ju je, prema Račkijevu mišljenju, prevladao i njezin gorljivi zastupnik Pavel Jozef Šafarik.45 U skladu s tim, biskup će Strossmayer u već spomenutome pastirskom pismu iz 1885. reći: »(…) nadodati mi je ovdje, da me je od njekoga vremena zauzelo čvrsto uvjerenje, da je naš sveti Metod kano nadbiskup i metropolita panonski, barem prvo vrieme nove svoje časti sjedio upravo u našem Sriemu, napose u sadašnjem našem Moroviću.«46 Jer ako se Metodova biskupija zaista prostirala na području na koje nam ukazuju povijesni izvori, onda je vjerojatno da je na tim prostorima živjelo i staroslavensko bogoslužje, pa je tada i Strossmayer u pravu kada potražuje povratak staroslavenskoga bogoslužja i u svoju biskupiju. Inače, uvjerenje da se u Panonskoj Hrvatskoj glagoljalo i da se taj običaj nakon Metodove smrti, kada je biskupija ostala prazna, i nakon provale Mađara tu i tamo zadržao, nalazimo i u Benedikte Zelić-Bučan.47 U prilog te teze na stranicama će se Katoličkoga lista iste godine, gotovo jedna za drugom, naći dvije povijesne rasprave: Nešto o Moroviću48 i Sudbina nêkadašnje staroslavne biskupije srêmske.49 Još životopisac Sv. Klimenta spominje toponim Morava Panonije, a Strossmayer je uvjeren kako se Morović zemljopisno poklapa upravo s tim toponimom, budući da se nalazi u središtu Srijema, u kutu između rijeka Spačve i Bosuta. Ovaj detalj ukazuje kako hipoteza mađarskoga povjesničara Imre Bobe, prema kojoj Moravsku kneza Rastislava i Svatopluka smješta južno od Dunava sa središtem u gradu Moravi koji vidi u starom Sirmiju (dakle na prostoru današnje istočne Slavonije i zapadnog Srijema), a koja je bila aktualna 80-ih godina 20. stoljeća, nipošto nije posve nova.50 Da bi se ispravno razumjela ćirilometodska nastojanja Glasnika, valja imati na umu sve ono što je dosada o ćirilometodskoj problematici 19. stoljeća na različite načine rečeno: da biskup Strossmayer cijelo vrijeme traži načine da u svoju biskupiju (i ne samo u nju!) uvede staroslavenski jezik u liturgiju, i to u njezinu izvornom obliku – u hrvatskoj inačici. On istovremeno zna, kako nam svjedoči korespondencija s Franjom Račkim, da se prema dokazima koje je 9-10/2013.


imala znanost njegova vremena ne može pozivati na njezinu povijesnu utemeljenost na tome području, pa zato i angažira Račkoga, kao povjesničara i filologa, ne bi li iznašao mogućnost da Svetoj Stolici podastre konkretne dokaze za svoje zahtjeve. Rački je u tu svrhu pripremio rad o glagoljanju u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, o kojemu se saznaje iz pisma od 20. kolovoza 1882., uz koje Rački Strossmayeru šalje i nacrt svoje radnje, objašnjavajući mu kako je za razjašnjenje toga pitanja bilo potrebno posegnuti čak u panonsku metropoliju 9. stoljeća, čijim je dijelom i Biskupija bosanska i srijemska. Nažalost, tomu se radu poslije gubi svaki trag. U obzir treba uzeti i sve ostale sastavnice Strossmayerova ćirilometodskoga programa koje smo već u dijelu teksta o njegovoj suradnji s Račkim apostrofirali: rad na sjedinjenju Crkava te rad na stvaranju uvjeta političke i kulturne samostalnosti hrvatske i ostalih slavenskih nacija.

Okružnice ćirilometodskog sadržaja U Glasniku je od 1873. do 1900. godine objelodanjeno osamdesetak tekstova ćirilometodskoga sadržaja. Ovdje će nas prvenstveno zanimati ćirilometodske okružnice biskupa Josipa Jurja Strossmayera pisane o već spominjanim ćirilometodskim obljetnicama koje su se slavile u drugoj polovici 19. stoljeća (iako ima i onih u kojima se ćirilometodski sadržaji javljaju samo kao dionica uz koji drugi temeljni sadržaj51, a koje pokazuju kako Biskup nije propuštao ni jednu priliku da progovori o baštini koju su nam u zalog ostavili Sveti Apostoli). Iako su prve dvije Strossmayerove okružnice (1863., uz tisućitu obljetnicu moravske misije) objelodanjene prije pokretanja Glasnika, usko su vezane s onima koje Biskup kasnije objavljuje u Glasniku, pa ćemo ih ukratko predstaviti. Uoči priprema za prvi veliki ćirilometodski jubilej 1863., kada se navršavalo tisuću godina od moravske misije Sv. Braće i kada su se Češka i Moravska spremale proslaviti početak kršćanstva i knjiga na svome jeziku, Strossmayer stupa u kontakt s njihovim biskupima koji su još 1862. dobili papinsko dopuštenje da blagdan Sv. Ćirila i Metoda umjesto 9. ožujka slave 5. srpnja, želeći i sam preko zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika ishoditi takvo dopuštenje za Hrvatsku, u čemu je na koncu i uspio. Naime, papa Pijo IX. daje dopuštenje za to 26. veljače 1863.52 Upravo je tim povodom napisao Biskup dvije spomenute okružnice. U prvoj, od 9. svibnja 1863., vjernicima i svećenstvu svoje dijeceze u deset točaka daje detaljne upute o proslavi blagdana slavenskih apostola koji »kako je cijelom svijetu poznato bijahu utemeljitelji vêre Isusove u narodu slavjanskom«, s posebnom napomenom u točki 3 koja kaže da se na »taj dan ima svečana sv. misa na slavu božju, a poštenje sv. Ćirila i Metoda, a pod misom kao obično Evanđelje i apostol u našem jeziku pjevati«.53 Biskup nalaže da se u gradovima i većim mjestima u kojima živi i njemačko stanovništvo održi jedna misa i 9-10/2013.

na njemačkom jeziku, s njemačkom propovijedi, tijekom koje se ima »na koru i u crkvi sve u slavjanskom jeziku, ukoliko se dalo bude, pjevati«.54 Sadržajem i njemačke i hrvatske propovijedi treba biti život Sv. Apostola, a biskup, ne želeći ništa prepustiti slučaju, svećenicima svoje biskupije preporučuje da se glede toga konzultira knjiga Franje Račkoga Viek i dêlovanje sv. Ćirila i Metoda, iz 1859. godine. U drugoj okružnici, od 5. lipnja 1863., Strossmayer obavještava svoju dijecezu da se dopuštenjem pape Pija IX., od 26. veljače 1863., svetkovina Sv. Ćirila i Metoda s 9. ožujka prenosi na 5. srpnja. Okružnici prilaže Papin reskript iz kojega se vidi da su »biskupi hrvatsko-slavonske pokrajine, uzoriti i prečasni kardinal Haulik, nadbiskup zagrebački, zatim prečasni gospodin Henrik Ožegović Barlabaševački, biskup senjski te Juraj Strossmayer, biskup đakovački i Đuro Smičiklas, rusinski biskup križevački»55 zatražili izmjenu datuma spomenutoga blagdana budući da 9. ožujka 1863. pada u korizmi pa isključuje svečanu osminu i samu svečanost na pripadajući blagdan. U trećoj okružnici o Sv. Ćirilu i Metodu, od 26. svibnja 1881., biskup Josip Juraj Strossmayer predstavlja u svojoj biskupiji encikliku Grande munus, kojom se kult i svetkovina Slavenskih Apostola šire na cijeli katolički svijet. Ona je ubrzo po izlasku 1880. objelodanjena u Glasniku, a Biskup je doživljava kao znak »da se božja providnost uspomenom svetih naših apostola Ćirila i Metoda u ovo naše doba poslužiti kani, da Slavene ponuka i opomene na sveto jedinstvo u vjeri i crkvi, koje je Bog sam vječitom podlogom učinio one bratske ljubavi i sloge, one odvažnosti i odlučnosti, bez koje se ništa važnijega na ovome svijetu postići ne može«.56 Želeći da u narodu i svećenstvu njegove dijeceze što više zaživi štovanje Sv. Apostola, Strossmayer u svojoj korizmenoj okružnici opširno razlaže povijest njihova života, naglašavajući da su oni »slavenskom narodu to isto, što su cijelom kršćanstvu sv. apostoli Petar i Pavao« i povijest liturgije staroslavenske te naglašava da je temeljna težnja Sv. Apostola bila povezati Slavene sa Svetom Stolicom. Glede svetkovanja naređuje da ono traje punih osam dana te da se u propovijedima naglasi evangelizatorska uloga Sv. Braće »(...) tako, da sviet uvidi i k srcu primi, kako su sveti apoštoli naši ne samo svetu vjeru med Slavene donijeli, nego ujedno i vazda označili put, kojim se jedinstvo crkve i nerazrješivo obećanje sa sv. rimskom stolicom postići može.«57 Nadalje, Biskup nalaže da u propovijedima treba naglasiti kako su Sv. Braća utemeljitelji slavenskoga (glagoljskoga) pisma i prosvjetitelji slavenskih naroda te da su staroslavenski jezik podigli na razinu liturgijskoga, izjednačivši ga tako s grčkim, latinskim i hebrejskim. Biskupova korizmena okružnica biva, međutim, pročitana na neočekivani način od strane triju pravoslavnih vladika: kotorskoga Gerasima Peranovića, zadarskoga Stefana Kneževića i peščanskoga Te-

715


ofana Živkovića, koji se okomljuju na njezin sadržaj tumačeći je kao Strossmayerov poziv pravoslavnim Srbima da napuste svoju vjeru i ime i prijeđu na katoličanstvo. Kako se 1881. godine spremalo veliko sveslavensko hodočašće u Rim kao zahvala papi Lavu XIII. za encikliku Grande munus, biskup će se Strossmayer iste godine u Glasniku osvrnuti i na tu temu jer mu je, između ostaloga, bila dodijeljena višestruka uloga u tome važnom događaju: imenovan je predvodnikom cijeloga hrvatskog episkopata, predstavljačem svih slavenskih hodočasnika pred Sv. Ocem, a povjereno mu je i da Papu pozdravi svečanim govorom,58 tj. da mu uputi zajedničku adresu za sve katoličke Slavene za koju je bilo predviđeno da bude na staroslavenskom jeziku i, kao najvažnije, trebao je održati svečanu staroslavensku misu na dan same svečanosti 5. srpnja. Okružnicu prigodom toga događaja odaslao je svojoj dijecezi 2. svibnja 1881. U njoj vatrenim riječima poziva svoje vjernike da se u što većem broju pridruže hodočašću: »Poznato vam je, da se je u katoličkom Slavenstvu probudila vrlo plemenita i spasonosna nakana, da se sjajno hodočašće ove godine iz svih slavenskih krajeva u Rim uputu, ter da se na dan svetoga Cirila i Metoda 5. srpnja sv. otcu papi Lavu XIII. duboko pokloni i srdačno zahvali za milost, kojom je svete naše Cirila i Metoda na viši stupanj časti i štovanja u crkvi božjoj podigao.«59

»sveto jedinstvo uči i preporučuje« to više što se u njoj »nalazi oltar posvećen štovanju svetih apoštola Ćirilu i Metodu«, a Biskupu je veliko veselje i utjeha »što će to biti po svoj prilici prvi i jedini oltar u narodu našem posvećen svetim slavenskim apoštolima«. U daljnjem tekstu daje odgovor na protuokružnicu koja je pobijala Grande munus i Ćirila i Metoda prisvajala Istoku.61

Ekumenska nastojanja Godine 1885. u korizmenoj okružnici br. 150, od 15. veljače, koju je Strossmayer napisao na svoj sedamdeseti rođendan, u prvome dijelu nalazimo komentar enciklike pape Lava XIII. Humanum genus o slobodnim zidarima, dok je drugi u potpunosti posvećen ćirilometodskoj problematici, posljednjemu velikom ćirilometodskom jubileju koji se slavio za njegova života – tisućitoj godišnjici smrti Sv. Metoda, čijim se nasljednikom smatrao na biskupskoj stolici, kako smo to već u uvodu naglasili, i velehradskoj svečanosti koja se tim povodom spremala 6. travnja 1885. Kao što to čini i u ostalim svojim ćirilometodskim okružnicama, i ovoga puta u uvodu najprije izlaže zasluge i veličinu djela Svete Braće kao vjerovjesnika, apostola i učitelja svih naroda.62 Kao

Godine 1882. biskup se Strossmayer javlja još jednim vrlo kratkim pastirskim pismom, koje je zbog svoje važnosti objelodanjeno na naslovnici Glasnika, te obavješćuje svećenstvo i puk svoje dijeceze o svečanoj staroslavenskoj misi kojom će se 5. srpnja te godine proslaviti blagdan Sv. Ćirila i Metoda. Ponukan duhom enciklike Grande munus, Biskup dopušta da se staroslavenska misa održi svugdje na području njegove biskupije gdje to puk bude zahtijevao. U istoj okružnici Biskup potiče vjernike da djeci na krštenju i na krizmi daju imena Sv. Apostola. Nažalost, zbog političkih igara Beča i Pešte, Biskupova je ideja glede održavanja staroslavenske liturgije osujećena.60 Godine 1883. Glasnik donosi korizmenu okružnicu kojom se biskup Strossmayer prisjeća svečanosti posvećenja đakovačke katedrale, stavljajući poseban naglasak na staroslavensku misu koja je tom prilikom, iako drugi dan svečanosti, održana zahvaljujući senjskome biskupu Josipu Jurju Posiloviću. Ovaj put djelo Slavenskih Apostola spominje u kontekstu posvećenja crkve budući da je katedrala posvećena: »Slavi Božjoj, Jedinstvu Crkava, Slogi i Ljubavi naroda svoga«. Ta je posveta unekoliko i sukus Strossmayerova ćirilometodskog programa, što jasno signaliziraju drugi i treći dio te sintagme: Jedinstvu Crkava, dakle jedinstvu Istočne i Zapadne pod jurisdikcijom rimskoga pape, i Slogi i ljubavi naroda svoga, pri čemu svoj narod vidi u svim slavenskim, posebice južnoslavenskim, plemenima. Tako, dakle, i stolna crkva velikoga ćirilometodijanca Strossmayera

716

Naslovnica Katoličkoga lista s tekstom Franje Račkoga o Sv. Braći iz 1855. godine. Franjo će Rački u tom uglednom crkvenom časopisu objavljivati znanstvene i stručne tekstove iz ćirilometodske problematike sve do svoje smrti 1894. godine. 9-10/2013.


zagovornik crkvenoga jedinstva istočne i zapadne Crkve, on u ovom posljednjem ćirilometodskom jubileju koji je slavilo njegovo stoljeće vidi novu priliku za sjedinjenje razjedinjene braće. Kao preteča današnjega ekumenskog pokreta, u Svetoj Braći vidi idealne radnike i apostole crkvenog jedinstva. Svetu Braću gleda, kako to opisuje Andrija Šuljak u tekstu iz 1985. godine Sveti Ćiril i Metod u viziji biskupa Strossmayera, u svjetlu problema naroda slavenskoga juga. Dok su oni kod Čeha i Slovaka temelj nacionalnoga buđenja, za Strossmayera su Sveta Braća učitelji i nadahnuće u nadu za jedinstvo Crkava.63 Biskup okružnicom zapravo poziva svoju dijecezu, dakle Biskupiju Đakovačku i Srijemsku, i cijeli hrvatski puk da se pridruže velikom hodočašću koje će iz cijeloga slavenskoga svijeta krenuti u Velehrad; daje kratak životopis Sv. Metoda, opisujući ga prvenstveno kao panonsko-moravskoga biskupa, a ne zaboravlja ni dometnuti da je upravo on njegov nasljednik, što bi onda trebalo imati posebnu težinu u očima svećenstva i vjernika njegove biskupije. Strossmayeru je silno važno da odagna svaku sumnju u Metodovo pravovjerje, posebice zbog straha od pravoslavlja i tvrdnji koje se javljaju u njegovo vrijeme, a potaknute knjigom Nikodima Milaša Slavenski apostoli Kril i Metodije i istina pravoslavlja (Zadar, 1881.), da su Sveta Braća zapravo sveci istočne Crkve, a da ih je zapadna Crkva »nepristojnim njekim načinom« počela u novije vrijeme svojatati. On tumači kako istočna Crkva Svetu Braću oduvijek časti kao svece, ali da je glagoljaška tradicija na tlu Hrvatske najbolji dokaz da je tako oduvijek i u zapadnoj Crkvi, što je u novije vrijeme potvrdila i okružnica Lava XIII. Na koncu, za svoju dijecezu propisuje slavlje dostojno tako važnog datuma.64 Opisujući Metodovu obranu staroslavenskoga jezika pred papom Ivanom VIII., bilježi i svoja promišljanja, u gotovo lirskome pasažu, uz narav spomenutoga jezika: »(...) da je jezik slavenski divan jezik, jezik obilan i milozvučan, vrijedan i dostojan, da se hebrejskomu, grčkomu i latinskomu uzspored stavi i na osobitu čast posvećenih jezika uzvisi (...)«.65 Strossmayerova se briga za pitanja jezika, bilo staroslavenskoga u liturgiji bilo hrvatskoga u obredima njegove biskupije i u dijelovima mise poput evanđelja, poslanica i propovijedi, pokazuje već u njegovu prvom biskupskom govoru održanom u Đakovu 29. rujna 1850. – Govor Josipa Jurja Strossmayera prigodom svečanog njegova na biskupsku stolicu stupljenja. On već tada, a to će ponoviti i u okružnici iz 1885., i ranije u Predgovoru Obrednika Bosanske i Djakovačke i Srijemske biskupije iz 1878. izlaže svoje misli o jeziku inspirirane idealističkim tezama najvećeg teoretičara jezika 19. stoljeća Wilhelma von Humboldta (1767.1835.), koji je jezik držao »specifičnom emanacijom duha« koja aktivno sudjeluje u formiranju čovjekove spoznaje te ima unutrašnju snagu. 9-10/2013.

Glagoljski Misal što ga je sastavio Dragutin Antun Parčić, a objelodanjen je 1893. godine – životni projekt i kruna ćirilometodskih zalaganja biskupa Strossmayera i Franje Račkog – »trijumf slavenske filologije«, kako ga je ocijenio Vatroslav Jagić.

Iako je 1885. godina spomen na Metodovu smrt, Biskup u slavlju ne želi odvojiti Sv. Braću pa naređuje da se »toj slavi pridruži i tisućljetnu uspomenu smrti svetoga Cirila, koja se je sbila u Rimu 14. veljače 869«.66 Svoju koncepciju ćirilometodskih svečanosti razlaže u pet točaka: prva se odnosi na već spomenutu proslavu smrti Sv. Ćirila koja treba biti obilježena 14. veljače svečanom misom i propovijedi o životu i djelu Sv. Apostola, uz osobito apostrofiranje uloge Svetoga Ćirila, te da se već od tada počnu moliti javne molitve za jedinstvo Crkava koje se sastoje od triju Očenaša, triju Zdravomarija i molitve na čast Sv. Apostola iz knjige Čovik s Bogom biskupa Ivana Antunovića.67 Prema točki drugoj, jednako treba postupati i na blagdan Sv. Metoda, samo ovoga puta u propovijedi treba naglasiti Metodovu ulogu. Biskup tom prilikom preporučuje svoje okružnice kao predloške prema kojima treba pripremati propovijedi ako župnici nisu u mogućnosti doći do drugih izvora. Kako je iste godine iz tiska izišla i knjiga njegova prijatelja koji je nazočio posveti đakovačke katedrale 1882., dr. Josipa Riegera, Život i djelovanje sv. Metoda,

717


Biskup i nju preporučuje svećenicima svoje dijeceze kao pomoć pri sastavljanju propovijedi o Svetoj Braći,68 a o njezinoj popularnosti svjedoče i dijelovi teksta koji su na inicijativu Franje Račkoga otisnuti u Katoličkome listu u trima nastavcima pod naslovom Leo XIII i slavenstvo.69 Prilikom navedenih slavlja potrebno je u zahvalnim se molitvama spomenuti i oslobođenja od turskoga jarma, čemu se u to vrijeme navršavalo dvjesta godina, a 15. kolovoza duhom se treba pridružiti svečanosti u Velehradu. Na koncu, Biskup svojoj dijecezi stavlja u obvezu da se od tada svake godine uz 14. veljače, 6. travnja i 5. srpnja održavaju osmine u čast Sv. Apostola, uz prakticiranje već navedenih molitava.

nego i na ostale hrvatske krajeve, što pokazuju i brojna izvješća o tim proslavama. Ćirilometodski tekstovi biskupa Strossmayera u velikoj se mjeri oslanjaju na znanstvena istraživanja jednoga od najznačajnijih povjesničara (i filologa) druge polovice 19. stoljeća i njegova bliskog prijatelja Franje Račkoga. Objavljivani na stranicama Glasnika, uvelike su pridonijeli da se kult sv. Ćirila i Metoda proširi i učvrsti u njegovoj biskupiji te da se potaknu mnoge akcije vezane uz ponovno uvođenje staroslavenske liturgije na područje svih hrvatskih zemalja, a krajnji je rezultat tih njegovih napora svakako i Parčićev glagoljski misal iz 1893.

Molitva Sv. Braći – Konstantinu-Ćirilu i Metodu

Umjesto zaključka Okružnice biskupa Strossmayera bile su cijenjeno ćirilometodsko štivo. To napose pokazuje njihovo često citiranje i objelodanjivanje, u cjelini ili samo u ulomcima, izvan matičnoga Biskupova lista, tj. u ostalim časopisima toga vremena, među kojima se najviše ističe Katolički list. Nedugo nakon korizmene poslanice Strossmayer će napisati još jedno kratko pastirsko pismo osvrćući se na svečanost koja je 6. travnja 1885. održana u Đakovu, budući da je hodočašće u Velehrad, prema Biskupovim riječima, bilo osujećeno »s raznih razloga i zaprieka«. Đakovačka je svečanost obilježena pontifikalnom misom koju je predvodio kanonik i opat Đuro Streit, a propovijedao je sam Strossmayer.70 Na blagdan Sv. Tome Akvinskog 1890. biskup se Strossmayer oglašava okružnicom u povodu izgradnje kapelice Sv. Apostola u crkvi u Loretu, a na poticaj loretanskoga biskupa. On je već tada za loretansku kapelicu izdvojio 4 tisuće talijanskih lira te poziva svećenstvo i puk svoje biskupije da također sudjeluju svojim darovima, to više što su Hrvati posebnim vezama vazani uz Loreto: tamo su se odgojile generacije hrvatskih svećenika, a među njima i đakovački biskupi Josip Čolnić i Emerik Karko Raffay, u vrijeme čijega upravljanja biskupijom na području župe Komletinci punih 38 godina postoji glagoljaška oaza u kojoj don Luka Sučić (1753. – 1827.) obavlja misu na staroslavenskom jeziku. Godine 1897., u broju 13. Glasnika, pod naslovom Svetkovina sv. Cyrila i Methoda, donose se opširni dijelovi propovijedi biskupa Strossmayera održane u đakovačkoj katedrali, koji u već poznatome Biskupovu tonu govore o »svetom jedinstvu sa rimskom crkvom« i o »povlastici kojom se ni jedan drugi evropski narod nemože pohvaliti« - staroslavenskom jeziku u liturgiji. I tom prilikom Biskupova je želja da blagdan Sv. Apostola što više prodre u puk.71 Godine 1898., okružnicom od 12. svibnja, biskup je Strossmayer čini se završio svoju pismenu brigu za proslavu blagdana Sv. Apostola budući da se tada, kako sam kaže, »Cirilo-Metodovo kod nas već dostojno slavi«72, misleći pritom ne samo na Đakovo i župe svoje biskupije,

718

(Iz knjige biskupa Ivana Antunovića Bog s’ čoviekom na zemlji, 1879.) Hvala Tebi svemogući Bože, koji si se umah u početku smilovao našoj krvi, pa si narod Slavenski već u prvu crkvu katoličku uvadjao, koja nam je rodila slavnog učenjaka, diku i slavu svih Slavena, u koga se ugledali, i kano da su mu duh upili, neumrla dva brata SS. Cyrill i Methodia, grčki redovnici, koji su našim dragim milozvučnim jezikom, ne samo sveto evangjelie naviešćivali, već i svetu Misu odpivali. Budite nam uviek u Slavenstvu živi i po imenice poznati kao apoštoli, po Isusovu namjestniku na svetog Petra stolici sjedećem rimskom papi, za Slavenstvo opunovlašteni. Vas je odlikovala goruća ljubav prema Slavenstvu, jerbo ste se iz silne daljine krenuli, te djelujuć apoštolski u Bulgarii, tja do Morovaca naših braća dospili, a ondud vas neprocienjene vriednosti djelokrug, na svu rimsku Pannoniu iztegli, da dobrim Slavenom užežete velik sviećnjak uskrsnula Isusa, neka bi im svietlilo sve do skončanja svieta.n O biskupu Strossmayeru postoji vrlo opsežna literatura. U Leksikografskom je zavodu u Zagrebu registrirano više od tri tisuće naslova iz dnevnoga i periodičnog tiska, a do danas je o pojedinim segmentima njegova rada napisano i podosta knjiga iako, kako to naglašava Vladimir Košćak u svojoj knjizi iz 1990. Josip Juraj Strossmayer, političar i mecena, još uvijek ne postoji sintetička monografija koja bi dala prikaz cjelokupne političke i ostale djelatnosti Strossmayerove. (Radove Tadije Smičiklasa i Pavića/Cepelića Košćak vidi samo kao pokušaje da se usustavi kompetentna monografija.) U novije vrijeme u nas su izišla i dva vrijedna zbornika posvećena biskupu Strossmayeru – jedan kao rezultat znanstvenoga skupa Josip Juraj Strossmayer povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, održanoga u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 19. i 20. svibnja 2005. u Zagrebu i Đakovu; zbornik je pod istim nazivom izišao 2006. godine u Zagrebu; drugi je zbornik izišao pod uredništvom Stanislava Marijanovića – Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Osijek, 2008., kao rezultat znanstvenoga skupa održanoga u Osijeku još 1990. godine. 2 T. Smičiklas u Nacrtu života i djela biskupa J.J. Strossmayera pomiče granicu osnutka Akademije te kaže da »Možda ne ćemo pogriješiti, ako niti njezina postanka protegnemo do rimskoga njegova puta, 10. prosinca 1860.«, str. 95. Biskup je na pr1

9-10/2013.


voj banskoj konferenciji banu Šokčeviću položio glavnicu od 50.000 forinti za osnivanje prve narodne akademije u slavenskome svijetu. 3 Smičiklas, 1906: 103. 4 Korespondencija II, 1929., br. 404, str. 5. 5 Vidi: Assemanov ili vatikanski evangelistar, god. XVII (1866.), br. 9, str. 70. 6 Franjo je Rački rođen 25. studenoga 1828. u Fužinama u Senjskoj biskupiji, odakle je nakon gimnazije otišao u biskupijsko sjemenište u Senj. Senjski biskup Mirko Ožegović poslao ga je na bogoslovske studije u bečki Pazmaneum kako bi se pripremio za profesuru u senjskom sjemeništu. Po povratku u Senj 15. kolovoza 1852. zaređen je za svećenika te prima službu učitelja fizike u velikoj splitskoj Gimnaziji. Već se 1853. vraća u Beč, u Zavod sv. Augustina, radi stjecanja doktorata iz bogoslovije. Po svršetku doktorskoga studija 1855. iznova se vraća u Senj gdje postaje sjemenišnim profesorom crkvene povijesti i prava te predsjednik Duhovnoga stola i dijecezanski fiskus. Već tada stječe ugled dobra znanstvenika. Njegovo mu je prijateljstvo s biskupom Strossmayerom priskrbilo 1857. imenovanje za kanonika Kaptola sv. Jeronima u Rimu. Umro je 1894. u Zagrebu. O njegovu životu vidi i: Dr. Franjo Rački (tekst napisao dr. Velimir Deželić, st., viši sveučilišni bibliotekar u Zagrebu). – u: Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925., August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 223. i Mirjana Gross, Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Novi Liber, Zagreb, 2004. 7 Pavić – Cepelić, 1900: 749. 8 Vidi: I. Petrović, Franjo Rački – otac hrvatske Cyrillo-Methodiane. – u: Zbornik Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU, vol. 9 (1979.), str. 81. 9 Franjo Rački i Biskup Strossmayer. – u: Glasnik, god. XXII (1894.), br. 4, str. 51. 10 Korespondencija Rački-Strossmayer, izd. JAZU; Knjiga prva (od 6. okt. 1860. do 28. dec. 1875.), Zagreb, 1928.; Knjiga druga (od 6. jan. 1876. do 31. dec. 1881.), Zagreb, 1929; Knjiga treća (od 5. jan. 1882. do 27. juna 1888.), Zagreb, 1930.; Knjiga četvrta (od 2. jula 1888. do 15. februara 1894.), Zagreb, 1931. 11 Vidi: Ćirilometodska baština u prepisci Rački-Strossmayer. – u: Jedanaest stoljeća nezaborava, IC Revija i Međunarodni slavistički centar, Osijek-Zageb 1991., str. 155.-172. 12 Korespondencija IV – Dodatak, 1931., br. 1395, str. 451/2. 13 Tu Račkijevu osobinu ističe i povjesničarka Mirjana Gross kada kaže da je Rački kao pisac išao uvijek srednjom stazom i nije otvoreno pisao o pitanjima koja bi za režim bila nepoćudna. Vidi poglavlje Školski nadzornik i urednik Književnika. – u: Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Novi Liber, Zagreb, 2004. 14 Korespondencija II, 1929., str. 317.-324. 15 Ivo Prodan, Poviest glagolice i nje izvori, Zadar, 1900., str. 102. Prodan encikliku drži epohalnom, smatrajući ju »najvažnijim činom iz poviesti sv. Ćirila i Metoda i glagolice kroz zadnjih deset viekova«, str. 189. 16 Petrović, 1979: 82. 17 J. Fućak, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, KS, Zagreb, 1975., str. 137. 18 Vidi: »Sve za vjeru i domovinu«. – u: Katoličko hrvatstvo, Barbat, Zagreb, 1997., str. 113. 19 U Obzoru 1903. izlazi niz članaka pod naslovom Otkud nehajstvo prema glagolici u našem svećenstvu, a 1904. javlja se i u Hrvatskoj straži, Vrhbosni i Katoličkom listu sa sličnim temama. O njegovoj glagoljaškoj djelatnosti vidi tekst Milice Lukić, Za sveto pravo naše (o glagoljaškim nastojanjima Jakova Stojanovića). – u: Godišnjak Matice hrvatske Vinkovci, 2000., br. 18, str. 177.-187. 20 Cijeli je događaj posvete katedrale opisao Adolfo Veber Tkalčević u Radu JAZU, knjiga LXXIV, 1885. (str. 192.-224), u tekstu Posveta stolne crkve djakovačke, koji je prethodno bio pročitan u Akademiji 27. ožujka 1884.

9-10/2013.

Vidi: A. Šuljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i ćirilometodskoglagoljska baština. – u: Diacovensia II, Đakovo, 1994., br. 1, str. 287. 22 Vidi: Korespondencija Strossmayer-Vannutelli, 1881-1887, Zagreb, 1999. 23 A. Šuljak 1994: 287 24 Usp. S. Damjanović, Ćirilometodska baština u prepisci RačkiStrossmayer. – u: Jedanaest stoljeća nezaborava, IC Revija i Međunarodni slavistički centar, Osijek-Zagreb, 1991., str. 168.169. 25 Posveta stolne crkve djakovačke, Radu JAZU, knjiga LXXIV, 1885., str. 215.-216. 26 Neimenovani dopisnik Katoličke Dalmacije iz Rima svoj dopis o pripremama velehradske svečanosti povezuje s duhom sveslavenskoga hodočašća iz 1881., aludirajući ujedno u kakvu bi ozračju i ona trebala biti priređena: »(...) Glagolsko slovo po Rimskim hramovim, odjek staroslovenštine nad Ćirilovim pepelom, slavenska živa rieč po Vatikanskim i Rimskim dvorima, u sried vječnoga grada, nakon hiljadu godina, u onako svetčan i znamenit dan (...)« Vidi: Katolička Dalmacija, god. 16 (1885.), br. 23, str. 1. 27 I Glasnik osim Biskupove okružnice bilježi i nekoliko kraćih tekstova među kojima je kratka obavijest Poziv u Velehrad (br. 5/1885., str. 74.-75) i Hiljadugodišnjica smrti sv. Metoda (br. 7/1885., str. 85.-86) iz kojega se doznaje da se na hodočašće nije išlo »s raznih razloga i zaprieka«, iznova se govori o zaslugama Sv. Braće i Metoda posebno, a na kraju se kaže da je taj dan svečano obilježen i u Đakovu. Opširan tekst – Proslava tisućgodišnjice smrti sv. Metodija – nalazimo u Viencu br. 12, god. 17, 1885., str. 186.-188., u kojemu se osim nabrajanja razloga zbog kojih bi se Hrvati trebali pridružiti toj svečanosti u Velehradu daju detaljni podaci o pripremama Rusije za tu proslavu, pa se kaže da je crkvenu svečanost uzeo u ruke sam Sv. Sinod te da će se narodu dijeliti u tu svrhu izdani životopisi Sv. Braće, njihove slike, pjesme njima u slavu i sl. Jedan se primjerak takva životopisa (Svjattye Kirillъ i Methodij, apostoli slavjanskie. Izdanie S. Peterburgskago Slavjanskago Blagotvoritelъnago Obščestva ko dnju tysjačljatija blaženoj končiny Sv. Methodija /6. Aprjelja 1885. goda/. Dlja Bezplatnoj razdači. Sanktpeterburg. Vъ Synodalъnoj typografii.) čuva i u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Već u sljedećem broju Vienca (br. 13/1885., str. 208) donosi se popis svih izdanja ruskoga Sv. Sinoda priređenih u povodu tisućnice sv. Metoda prema najstarijim rukopisima: a) Služba sv. Kirilu na dan 14. februara; b) Služba sv. Metodiju na dan 6. aprila; c) Služba obima na 11. maja; d) Dodatak k službama Žitie i trudy prepodobnyhъ otecь našihъ Methodija i Konstantina, narečennago Kirilla, učitelei slovenskihъ te Panonsko žitije sv. Konstantina i Metoda. 28 Proglas potpisuju predsjednik Središnjeg svečanog odbora Egbert grof Belkredi, tajni savjetnik i zemaljski poslanik u Brnu, A. Kiovsky, prelat stolnoga hrama u Brnu te tajnik odbora A. Hudička, profesor realke u Brnu. Vidi: Katolička Dalmacija, god. 16 (1885.), br. 15, str. 1. 29 Katolička Dalmacija, god. 16 (1885), br. 2, str. 2.-3. 30 U tom smjeru ide i okružnica praškoga nadbiskupa, kardinala Federika kneza Švarcenberga, koja se temelji na misli da je papstvo najviše zaslužno za Metodov sjajni uspjeh u Moravskoj te da je pravi cilj proslave da se umnože vjera i odanost katoličanstvu; jednako rezonira i nadbiskup u Olomucu, kardinal Fürstenberg, a u literariziranome pozivu Slavenima da se upute u Velehrad (A.J.ć.) čitamo i ovo: »(...) Ne zdvajaj, već na put veselim srcem, čvrstim korakom k svom prosvjetitelju i uzoru borbe i rada za vjeru i dom.« Vidi: Katolička Dalmacija, god. 16 (1885), br. 3 i br. 11. 31 Katolička Dalmacija, god. 16 (1885.), br. 3, str. 1. 32 Vidi tekst: Pravoslavni o sv. Metodu (Iz Iloka, koncem ožujka 1885.) – u: Katolička Dalmacija, god. 16 (1885.), br. 26, str. 1. 33 Zadatak je toga odbora u koji su najprije ušli Franjo Rački, Franjo Marković, Kosta Vojnović, Tade Smičiklas, Ivan Ko21

719


strenčić i drugi bio povezati se s odborom u Moravskoj. Suradnja je s Moravljanima utoliko važnija, kaže Strossmayer, jer »Stvar je od velike za Slavjanstvo važnosti, da učinimo solidarnu veliku religioznu svečanost na godinu i da Velehrad spojimo s Rusijom. To bi naše neprijatelje vele srdilo, a svijetu bi cijelom dokumentiralo da znademo biti solidarni.« 34 Katolička Dalmacija, god. 16 (1885), br. 15, str. 2. 35 Isto. 36 Isto, str. 1. 37 Protiv odlaska na proslavu Metodijeve obljetnice smrti u Velehrad bila je i mađarska i hrvatska vlada. Tome su se u Hrvatskoj usprotivili i pravaši. Oni su, kako je u »Slobodi« (br. 44) pisao vjerojatno sam Ante Starčević, smatrali također da je to politička demonstracija pod plaštem vjerozakona. Očito je postojala i bojazan od utjecaja Rusa i od sveslavenstva. Stajalište je pravaša da zapravo rimokatolici u različitim zemljama, u Hrvatskoj, Češkoj, Poljskoj itd., nemaju mnogo zajedničkoga. Vidi: Korespondencija Strossmayer-Vannutelli, (ur.) Josip Balabanić i Josip Kolanović, Hrvatski državni arhiv-Kršćanska sadašnjost-Dom i svijet, Zagreb, 1999., str. 481. 38 Biskup je Strossmayer već 1861. javno i svečano proslavio dan Sv. Ćirila i Metoda i darovao glagoljaško sjemenište u Priku kod Omiša, a 1863. uspio je u Rimu otvoriti Zavod za mlade klerike kojemu je dao ime sv. Ćirila i Metoda, koji je doduše ubrzo morao biti zatvoren. Ponovno je krajem stoljeća zajedno sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom pokrenuo otvaranje Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu, u čemu je i uspio, ali Zavod opet nije mogao zadržati prvobitno mu dano ime ni ćirilometodsko obilježje, kako su to željeli njegovi utemeljitelji. 39 Biskup se Strossmayer, kako nas izvješćuje F. Šišić, još u svojoj, nažalost izgubljenoj, doktorskoj disertaciji bavio pitanjem sjedinjenja Crkava: De schismate Graecorum cum praecipio ad primatum Romani pontifici respectu. Vidi: Dokumenti i korespondencija I, Zagreb, 1933., str. 19. 40 Josip Bratulić upozorava da je služba u čast Sv. Apostola zabilježena i u ranijim proprijima Đakovačke i Srijemske biskupije, dakle onima prije 1807., i to na 14. veljače, te da su u jednom tiskanom misalu iz 1781. privezani obrasci đakovačkih proprija s molitvom Ćirilu i Metodu kao biskupima. Vidi: Biserka Grabar, Kult Ćirila i Metodija u Hrvata, Slovo, Zagreb, 1986., br. 36, str. 143.-144. 41 Starokršćanska legenda kaže da je sv. Andronik osnovao biskupiju u rimskom gradu Sirmiju koji su 582. razrušili Avari. Biskupska crkva u Sirmiju bila je posvećena sv. Dimitriju, po čemu kasnije mjesto dobiva ime Dimitrov / Dimitrovica / Mitrovica, što bi mogla biti današnja Srijemska Mitrovica. Vidi: F. Grivec, Sveti Ćiril i Metod, slavenski blagovjesnici, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 90. 42 Glasnik, god. XIII (1885), br. 3, str. 56. 43 Đakovačka i Srijemska biskupija, KS, Zagreb, 1999., str. 16. 44 Kada anonimni pisac 1885. u 12. broju Vienca govori o velehradskoj svečanosti i razlozima zbog kojih bi se i Hrvati trebali pridružiti toj velikoj ćirilometodskoj obljetnici, poseže upravo za argumentom da je sv. Metod bio biskupom na području koje jednim dijelom pripada i hrvatskome nacionalnom prostoru, čime potvrđuje i Strossmayerova uvjerenja (str. 188.): »Prije svega valja se sjetiti da je, da je sielo panonske biskupije sv. Andronika, koju je papa Hadrijan II. za panonske i moravske Slovjene uzpostavio i na stolicu njezinu posadio Metodija, njekad u Sriemu bilo; te da je toj biskupiji, kako se iz pisma pape Ivana VIII. na kneza Mutimira vidi, podčinjena bila i Panonija medju Dravom, Dunavom i Savom; da je dakle sv. Metodij bio ujedno i crkvenom glavom jednomu znatnomu dielu naše Hrvatske, u koje području i danas leži biskupija sriemska sdružena s bosanskom, a obiju stolica jest Djakovo. Ako i jest stolna crkva Metodijeva bila u obsegu Svatoplukove Moravske, pod koju je spadala takodjer Panonija medju Dunavom i Dravom, to se je ipak vlast Metodija protezala takodjer na

720

sadanju Slavoniju i dio gornje Hrvatske. Metodij bijaše dakle djelomice i našim biskupom, naslov je pače nosio od jedne česti naše domovine, u kojoj bijaše njekada stolica biskupije njegove.« 45 Franjo Rački, Slavi slavenskih Apoštolah na njihov blagdan, Katolički list, god. VI (1885), br. 20, str. 155. 46 Glasnik, god. XIII (1885), br. 3, str. 56. 47 Vidi: Slavensko bogoslužje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća, Marulić, br. 3, 1986., str. 377. 48 Katolički list, god. VI (1885), br. 28, str. 220.-221. 49 Katolički list, god. VI (1885), br. 34, str. 265.-267; br. 35, str. 273.-275. 50 Vidi: Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravie, Split, 1986. Isti se autor i u ranijim svojim radovima bavi ovom problematikom. U svezi s tim posebice je značajan tekst Moravia’s History Reconsidered. A Reinterpretation of Medieval Sources, The Hague, 1971. 51 Vidi: Milica Lukić, Ćirilometodske okružnice biskupa J. J. Strossmayera u Glasniku Biskupija Bosanske i Sriemske od 1873. do 1900. godine. U: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture – Vukovar kao paradigma muke, Zbornik radova 4. međunarodnog znanstvenog simpozija / Jozo Čikeš (ur.), Vukovar, 2004., str. 146.-161. Rad je objavljen i u časopisu Republika, mjesečniku za književnost, umjetnost i društvo br. 11, Zagreb, god. LX, studeni 2004., str. 97.-107. 52 Pavić – Cepelić 1900: 749 53 Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, Kršćanska sadašnjost, 1985., str. 59.-60. 54 Isto, str. 60. 55 Isto, str. 63.-64. 56 Glasnik, god. VIII (1880.), br. 20, str. 163.-167. 57 Glasnik biskupije (1881.), br. 4, str. 25.-53. Znanstvenici su se, napose crkveni povjesničari, dosta bavili enciklikom Lava XIII. nakon što je 1880. objavljena, tako da je možemo naći u mnogim časopisima 19. st. i ostalim publikacijama, pa i kasnije, i u različitim prijevodima, među kojima se, posebice u naše vrijeme, ističu prijevod i komentar Franje Šanjeka, najprije objelodanjeni u okviru članka Pape, slavenski apostoli i ćirilometodska baština u Hrvata, Bogoslovska smotra, god. LI (1981.), br. 1, str. 9.-14, a potom i u njegovoj knjizi Crkva i kršćanstvo u Hrvata (Srednji vijek), KS, Zagreb, 1993., str. 94.-99. Šanjek naziv enciklike Grande munus prevodi kao Teška služba, a u literaturi se može naići i na prijevode Veliki dar te Veliki nalog. 58 Glasnik je u br. 13., od 15. srpnja 1881., donio taj govor u hrvatskome prijevodu (str. 131.-135), iako je već ranije objavljen u Katoličkome listu (god. 32, br. 28, str. 217.-218), ali samo u latinskome, a ne kako je najavljeno u staroslavenskome originalu. 59 Glasnik, god. 9 (1881.), br. 9, str. 99. 60 Glasnik, god. 10 (1882.), br. 11. 61 Glasnik, god. IX (1883.), br. 2, str. 9.-41. 62 Opsežan komentar ove okružnice dao je dr. Andrija Šuljak u Vjesniku Biskupije đakovačke i srijemske 1985., br. 4, str. 61.-63. 63 Glasnik, god. 13 (1885.), br. 3, str. 60. 64 Glasnik, god. 13 (1885.), br. 3, str. 57. 65 Isto. 66 Isto, str. 58. 67 Pavić i Cepelić bilježe kako »od te dobi viditi je Antunovićevu molitvu po svim klecalima velebne stolnice biskupove, jer on želi da tu molitvu svaki prihodnik u crkvi jedinstva moli«. Vidi: Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovački i sriemski 1850-1900, Đakovo, 1994. 68 Vidi: Život i djelovanje sv. Metoda dr. Josipa Riegera, Glasnik, god. 13 (1885.), br. 19, str. 181. 69 Vidi: Katolički list, god. 36 (1885.), br. 29, str. 229.-232; br. 30, str. 236.-238; br. 31, str. 242.-243. 70 Biskup u ovoj okružnici ne iznosi eksplicitno razloge koji su uvjetovali odustajanje od hodočašća Velehrad. 71 Glasnik, god. 26 (1898.), br. 10, str. 99. 72 Isto.

9-10/2013.


BLAGDAN SV. ĆIRILA I METODA U VLASTITOM MISALU ĐAKOVAČKE I SRIJEMSKE BISKUPIJE (1990.) Zvonko Pažin – Karlo Višaticki*

de onoga područja, zajedno s njihovim kraljevima, priveli Kristovoj vjeri.

Sveta braća Ćiril i Metod slavenski su apostoli i

Kasniji Martirologij na tri različita datuma spominje Ćirila i Metoda.

suzaštitnici Europe. Časte se i na Zapadu i na Istoku, osobito među slavenskim narodima. Njihova je zasluga da se i na Zapadu uvelo bogoslužje na narodnom jeziku, koje se jedino u hrvatskim krajevima zadržalo sve do naših dana. U isto su vrijeme Sveta Braća i primjer prave crkvenosti, jer su kao Grci i istočnjaci djelovali u zapadnoj Crkvi uvažavajući uvijek rimske biskupe. Blagdan Svete Braće nalazimo u svim vlastitim liturgijskim knjigama Đakovačke (Bosanske) i Srijemske biskupije, rimskim misalima, kao i u franjevačkim i mađarskim misalima. Donosimo ovdje osnovne povijesne podatke o njihovu djelovanju i štovanju, predstavljamo misne molitve za njihov blagdan te čitanja koja se uzimaju za isti blagdan.

I. POVIJESNI PODACI I ŠTOVANJE 1. Djelovanje Svete Braće Evo što sažeto govori o njima važeći časoslov: »Ćiril je rođen u Solunu, a u Carigradu je stekao vrsnu izobrazbu. S bratom Metodijem uputio se u Moravsku propovijedati vjeru. Obojica su na staroslavenski preveli liturgijske obrasce napisane glagoljskim pismom. Kad su bili pozvani u Rim, Ćiril je ondje umro 14. veljače godine 869., a Metodije bio posvećen za biskupa. Zatim je pošao u Panoniju i ondje naviještao evanđelje. Mnogo je pretrpio od zavidnika, ali su mu rimski pape pomagali. Umro je 6. travnja 885. u Velehradu, u današnjoj Čehoslovačkoj«.1 Vlastiti časoslov 1995. o ovome blagdanu ne donosi ništa, nego za sve upućuje na važeći Časoslov rimskoga obreda.2 Tridentski martirologij za dan 9. ožujka donosi: In Moravia sanctorum episcoporum Cyrilli et Methodii, qui multas illarum regionum gentes cum eorum regibus ad fidem Christi perduxerunt.3 - U Moravskoj [spomen] svetih biskupa Ćirila i Metoda, koji su mnoge naro* Autori priloga su svećenici, profesori liturgike i biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Tekst je izvadak iz knjige: Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Biblioteka Diacovensia, br. 25, Đakovo, 2013., str.168.-184.

9-10/2013.

Sextodecimo Kalendas Martii (14. veljače): Depositio sancti Cyrilli, Episcopi et Confessoris; qui una cum sancto Methodio, similiter Episcopo et fratre suo, cuius dies natalis octavo Idus aprilii (6. travnja) recensetur multas Slavicas gentes earumque Reges ad fidem Christi perduxit. Horum autem Sanctorum festum Nonis Julii (tj. 7. srpnja) celebratur.4 - Dana 14. veljače preminuće svetoga Ćirila, biskupa i priznavaoca, koji je zajedno sa svetim Metodom, isto tako biskupom i svojim bratom, čiji je rođendan5 osmoga dana prije travanjskih ida (6. travnja), priveo mnoge slavenske narode i njihove kraljeve Kristovoj vjeri. Blagdan ovih svetaca slavi se na srpanjske none (7. srpnja). Octavo Idus aprilis (6. travnja): Velehradii, in Moravia, natalis sancti Methodii, Episcopi et Confessoris; qui una cum sancto Cyrillo, item Episcopo et fratre suo, cuius natalis sextodecimo Kalendas Martii (tj. 14. veljače) recensetur, multas Slavicas gentes earumque Reges ad fidem Christi perduxit. Horum autem Sanctorum festum Nonis Julii (tj. 7. srpnja) celebratur.6 - Dana 6. travnja u Velehradu, u Moravskoj, rođendan sv. Metoda, biskupa i priznavaoca, koji je zajedno sa svojim bratom i biskupom, svetim Ćirilom, čiji se rođendan spominje šesnaestoga dana prije ožujskih kalenda (14. veljače), mnoge slavenske narode i njihove kraljeve priveo Kristovoj vjeri. Blagdan ovih svetaca slavi se na srpanjske none (7. srpnja). Nonis Julii (7. srpnja): Sanctorum Episcoporum et Confessorum Cyrilli et Methodii fratrum; quorum natalis respective agitur sextodecimo Kalendas Martii (14. veljače) et octavo Idus aprilis (6. travnja).7 - Dana 7. srpnja [spomen] svetih biskupa i priznavalaca, braće Ćirila i Metoda, čiji se rođendan slavi šesnaestoga dana ožujskih kalenda (14. veljače), odnosno osmoga dana prije travanjskih ida (6. travnja). Kao što vidimo, stariji liturgijski izvori smatraju obojicu braće biskupima. Međutim, liturgijske knjige obnovljene poslije Drugoga vatikanskog sabora predstavljaju samo Metoda kao biskupa, a Ćirila samo kao monaha. No, neki autori smatraju da su obojica bili biskupi ili, u najmanju ruku, da to pita-

721


nje nije posvema riješeno.8 U svakom slučaju, važeći martirologij »oduzima« Ćirilu biskupski red: Die 14 februari (sextodecimo Kalendas martii): Memoria sanctorum Cyrilli, monachi, et Methodii, episcopi. Hi fratres Thessalonicenses a Photio episcopo Constantinopolitano missi in Moraviam, illic fidem christianam praedicaverunt et litterarum notas finxerunt proprias ut sacros libros a graeco in slavicum verterent sermonem. Cum Romam venissent, Cyrillus qui vocabatur antea Constantinus, morbo affectus monachus effectus est et ibidem hac die obdormivit in Domino. Methodius, vero, episcopus Sirmiensis ab Hadriano papa Secundo ordinatus, Pannoniam indefesse evangelizavit, multas lites eidem illatas perpessus sed semper a Romanis Pontificibus adiutus; laborem suorum mercedem accepit Vel[h]radii in Moravia, die sexta aprilis.9 - Dana 14. veljače spomen svetih Ćirila, monaha i Metoda, biskupa. Ovu je braću carigradski biskup Focije poslao u Moravsku. Tamo su propovijedali kršćansku vjeru i sastavili vlastito pismo da bi svete knjige preveli s grčkog na slavenski. Kad su došli u Rim, Ćiril, koji se prije zvao Konstantin, zahvaćen smrtnom bolešću, zamonašio se i istoga je dana usnuo u Gospodinu. Metod, od pape Hadrijana II. zaređen za biskupa, neumorno je evangelizirao Panoniju. Pretrpio je mnoge objede, ali su ga rimski prvosvećenici uvijek pomagali. Nagradu svoga rada primio je u Velehradu, u Moravskoj, dana 6. travnja.10 Bibliografija o životu i djelu svete braće Ćirila i Metoda neiscrpna je. Donosimo samo osnovne naznake njihova života i djela.11 Ćiril (krsno ime Konstantin)12 rodio se 826. ili 827. godine u Solunu. Još kao dijete naučio je slavenski jezik (u okolici Soluna bilo je dosta slavenskog življa). Školovao se u Carigradu s mladim carem Mihaelom III. Nakon što je stekao visoku naobrazbu dao se zarediti te preuzeo službu knjižničara u svom patrijarhatu. Iako se odlučio povući u samostan, bio je prinuđen vršiti profesorsku službu, što je izvrsno činio pa su ga prozvali »Filozof«. Njegov stariji brat Mihael (rođen oko 815. godine), nakon uspješne svjetovne karijere, oko 850. godine postaje monahom i uzima ime Metod. Uskoro postaje poglavar (iguman) samostana Polychron na brdu Olimpu. Uskoro mu se u molitvi i razmatranju pridružuje i brat Konstantin. Njemu je uskoro bilo povjereno (oko 861.) da među Kazarima na Azovskom moru raspravlja sa Židovima i Saracenima. Tamo se on dugo zadržao i naučio hebrejski, a tamo (na Krimu) je uspio naći tijelo pape Klementa I.13 i prenijeti ga u Carigrad. Uskoro ih car Mihael III. šalje u Moravsku, jer je ondašnji knez Rastislav pisao papi: »Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskog zakona, ali mi nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji,

722

gospodaru, takva biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane uvijek dobar zakon.«14 U tu su misiju otišli Ćiril i Metod, prevevši prethodno sve liturgijske knjige na slavenski jezik15 glagoljskim pismom.16 Misija je imala izvanredan uspjeh. Franački se kler tome oštro usprotivio, jer su smatrali da Moravska pripada pod njihovu jurisdikciju. Zbog toga su braća godine 867. pošla u Rim da se opravdaju. Na putu su, u Veneciji, u raspravama oštro istupali protiv tzv. »trojezičnog krivovjerja«, tj. onih koji su smatrali da se u liturgiji mogu koristiti samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Papa Hadrijan II. shvatio je važnost misije Svete Braće i dobrohotno ih primio, tim prije što su nosili moći sv. Klementa I. Papa je vjerovao da bi Slaveni mogli pomiriti napetosti koje su se već tada snažno osjećale između zapadne i istočne Crkve. »Papa je bez imalo oklijevanja odobrio misiju dvojice braće u Velikoj Moravskoj, prihvativši i odobrivši korištenje slavenskog jezika u liturgiji. Slavenske su knjige položene na oltar crkve Santa Maria di Phatmé (Sveta Marija Velika), a liturgija na slavenskom jeziku slavila se u bazilikama Svetog Petra, Svetog Andrije i Svetog Pavla.«17 U Rimu se Konstantin teško razbolio, obukao monašku odjeću i uzeo ime Ćiril. Pred smrt se pomolio: »Gospodine, Bože moj (…) usliši molitve moje i sačuvaj stado tebi vjerno, kojemu si postavio na čelo mene, nevrijednog i nedostojnog svoga slugu. Izbavi ga od bezbožne i poganske zlobe onih koji govore o tebi hulu, i uništi trojezičnu herezu i daj da raste tvoja Crkva množeći se, sakupljaj sve u jednome duhu i učini od njih uzorne ljude jednomišljenike o tvojoj istinskoj vjeri, i o pravom ispovijedanju, i udahni u njihova srca riječi svojega nauka.«18 Ćiril je umro 14. veljače 869. i sahranjen je upravo u bazilici Sv. Klementa.19 Papa Metoda zaređuje za biskupa i imenuje prvostolnikom srijemskim, u krajevima današnje Ugarske, Srijema i Slavonije. Njemački ga biskupi bace u tamnicu. Kad je papa Ivan VIII. godine 873. suspendirao te biskupe, Metod je pušten na slobodu te je nastavio s radom okupljajući učenike. Godine 880. Metod je ponovno u Rimu gdje papa Ivan VIII. ponovno odobrava slavensko bogoslužje i naučavanje. On, naime, u pismu Industriae tuae, upućenom knezu Svatopluku, hvali glagoljicu i slavenske liturgijske knjige na narodnom jeziku i utvrđuje ulogu i službu sv. Metoda: »S pravom odobravamo da hvale – na slavenskom pismu sastavljenu od Konstantina filozofa – koje Bogu dugujemo, odzvanjaju na slavenskom jeziku i zapovijedamo da se na istom jeziku propovijedaju pohvale i djela Isusa, Krista, našega Gospodina. Ni na koji se način ne protivi zdravoj vjeri i nauku, bilo da se pjevaju mise na istom slavenskom jeziku, bilo da se čitaju evanđelja i božanska čitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumačena te bilo da se pjevaju psalmi u drugim časovima Časoslova. Jer, onaj koji 9-10/2013.


je stvorio tri glavna jezika: hebrejski grčki i latinski, stvorio je i sve ostale na svoju hvalu i slavu.«20 Metod je umro 6. travnja 885. u Velhradu (Moravska, u današnjoj Češkoj). Njegovi su učenici bili proganjani, čak prodavani u roblje; tako ih je u Veneciji otkupio neki carigradski službenik i omogućio im da djeluju među južnim Slavenima. Zacijelo je tako glagoljica došla i u Hrvatsku. Svetoj Braći i njihovim učenicima dugujemo prijevod cijeloga Svetog pisma, zbirku crkvenih i državnih zakona, neke otačke spise i sl. Benedikt XVI. na koncu svoje kateheze daje sljedeći zaključak o djelovanju Svete Braće: »Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv »inkulturacija«: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom.« U ikonografiji se Sveta Braća redovito prikazuju zajedno. Ćiril obično ima monaški habit s kukuljicom i u ruci drži knjigu s glagoljskim natpisom, dok Metod ima biskupsku odoru i palij te prvostolnički križ. Ponekad na glavi ima i kardinalski šešir.21

2. Razvoj ćirilometodske ideje i bogoslužja na narodnom jeziku U Katoličkoj je Crkvi ćirilometodska baština nastavila živjeti jedino u Hrvatskoj, gdje je u mnogim crkvama u hrvatskom priobalju i na otocima sve do Drugoga vatikanskog sabora postojalo staroslavensko (starohrvatsko) bogoslužje. Unatoč već spomenutom pismu Ivana VIII. Industriae tuae, tijekom povijesti u Hrvatskoj nije bilo lako očuvati narodni jezik u bogoslužju. Dovoljno se prisjetiti Splitskih sabora 925. i 1060. i nastojanja da se potisne već ukorijenjeno bogoslužje na narodnom jeziku u hrvatskom priobalju.22 Ipak, staroslavensko se bogoslužje što običajem, što predmnijevanim dopuštenjem, uz velike napore, održalo u kontinuitetu. Međutim, tijekom povijesti bilo je i pozitivnih reakcija, koje su pomogle održavanju narodnoga jezika u bogoslužju. Značajno mjesto u tome zauzima papa Inocent IV. koji je 29. ožujka 1248. dopustio senjskome biskupu Filipu uporabu liturgijskih knjiga pisanih glagoljicom na narodnom jeziku u senjskoj katedrali i na širem hrvatskom području. Evo teksta reskripta Inocenta IV.: »Predana nam tvoja molba sadržavala je da je u Slavoniji posebno pismo (jezik), za koje tvrde klerici one zemlje da ga imadu od sv. Jeronima, pa ga rabe kada obavljaju sveto bogoslužje. Da bi ti njima postao istovjetan i da se prilagodiš običaju zemlje, u kojoj jesi biskupom, zatražio si u nas dopuštenje da obavljaš sveto bogoslužje u tom pismenu. Mi dakle na umu imajući, slovo stvari, a ne stvar slovu da je podložna, zatraženu ti ovim listom dozvolu podjeljujemo, i to u onim krajevima gdje vlada gore spomenuti obi9-10/2013.

čaj, samo da se smisao (nauka) ne bi povrijedila razlikom u pismu (jeziku). Dano u Lyonu 29. ožujka 1248. godine.«23 Benedikt XIV. konstitucijom Ex pastorali munere, od 15. kolovoza 1754., potvrđuje staroslavensko bogoslužje i liturgijske knjige pisane glagoljicom.24 Blagdan Sv. Ćirila i Metoda neprestano se slavio među slavenskim narodima. Pio IX. je 1863. dopustio vjernicima u Češkoj, Moravskoj i Hrvatskoj slaviti sv. Ćirila i Metoda 5. srpnja25 (prije toga se blagdan slavio 9. ožujka).26 Leon XIII. u poznatoj enciklici Grande munus određuje da se blagdan Sv. Ćirila i Metoda ima uvrstiti u opći Rimski kalendar za dan 5. srpnja (datum koji je prethodno odredio Pio IX.).27 Valja spomenuti da je ova enciklika Leona XIII. našla snažnog odjeka i u Glasniku Biskupija bosanske i srijemske. Sama enciklika je objavljena,28 a biskup Strossmayer je u pismu apostolskom nunciju u Beču izrazio svoju sreću i duboku zahvalnost Papi zbog ove enciklike,29 na što je stigao i odgovor.30 Već sljedeće godine Strossmayer piše opširnu korizmenu okružnicu o značenju Svete Braće i o činjenici da je njihov spomendan uvršten u opći kalendar.31 S oduševljenjem se opisuje hodočašće u Rim povodom Papine enciklike.32 Donosi se i Strossmayerov govor kojim je u Rimu »u ime svih katoličkih Slavena« pozdravio papu Leona XIII.33 Konačno se donosi Strossmayerova okružnica napisana nakon njegova hodočašća u Rim, te pismo Leona XIII. Strossmayeru.34 Pio XI. u apostolskom pismu Quod Sanctum Cyrillum Svetu Braću naziva »sinovima Istoka, bizantske domovine, grčkog podrijetla, po svojoj misiji Rimljanima, po apostolskim plodovima Slavenima«.35 Papa Ivan Pavao II. apostolskim je pismom Egregiae virtutis 31. prosinca 1980. proglasio Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (uz sv. Benedikta).36 Sažetak datuma slavlja kroz povijest: zz Prema najstarijim martirologijima, 9. ožujka.37 zz Na našim su područjima poznati i datumi 14. ožujka38 i 11. ožujka.39 zz Godine 1863. Pio IX. dopušta da se u slavenskim zemljama ovaj blagdan slavi 5. srpnja, što 1880. potvrđuje i Leon XIII. koji ovaj blagdan propisuje za cijelu Crkvu. zz Sedamnaest godina kasnije, 11. prosinca 1897., Leon XIII. određuje da se ovaj blagdan slavi dva dana kasnije, tj. 7. srpnja, jer je te godine proglašen svetim Antun Marija Zaharija, za čiji je spomendan određen 5. srpnja, dan njegove smrti.40 Tako će to biti u Rimskom kalendaru sve do 1969. Kroz cijelo to vrijeme u slavenskim zemljama ostaje i dalje 5. srpnja. zz U općem Rimskom kalendaru 1969. uvodi se 14.

veljače (dan smrti sv. Ćirila). U nacionalnim kalendarima i dalje ostaje 5. srpnja. Tako je to i danas.41

723


zz U Pravoslavnoj Crkvi njihov blagdan pada 24. svib-

nja (po julijanskom kalendaru to je 11. svibnja).42

II. MOLITVE Važnost ovoga blagdana ogleda se i u tome što za nj imamo više serija misnih molitava: tri za zbornu te po četiri za darovnu i popričesnu. Već je iz toga vidljivo koliko je rasla važnost ovog blagdana, kao što smo prethodno vidjeli. Prva se serija misnih molitava (zborna, darovna i popričesna) nalazi u OP 1807Ap; MPH 1842; te u Vlastitim misalima iz 1885.,43 1919.44 i 1932.45 Ova tri posljednja misala, kao i odgovarajući časoslovi,46 komemoriraju još 3. i 7. dan oktave, kao i samu oktavu ovoga blagdana. Drugu seriju molitava nalazimo u rimskim misalima poslije 1880. (a prije 2. vat. sabora), što preuzimaju naši Vlastiti misali iz 1967.47 i 1968,48 a treća su serija važeće molitve. Za darovnu i popričesnu molitvu imamo i četvrti izvor: Missale Romanum iz 2002.49 PO 188550 za dan 5. srpnja, te treći i sedmi dan oktave i samu oktavu, donosi, himan, antifone, molitve i čitanja, dok OP 1932. k tome donosi i psalme.51

1. Zborna a. Najstarija Omnipotens sempiternae Deus, qui nos per beatos Pontifices et Confessores tuos Cyrillum et Methodium52 ad unitatem fidei christiane vocare dignatus es: praesta, quaesumus, ut, qui praesenti eorum festivitate laetamur, ipsorum etiam meritis gloriam consequi mereamur aeternam.53 - Svemogući vječni Bože, koji si se dostojao po blaženim biskupima i priznavaocima Ćirilu i Metodu pozvati nas k jedinstvu kršćanske vjere, daj, molimo te, da mi, ovdje prisutni, koji se radujemo njihovu blagdanu, po njihovim zaslugama zavrijedimo postići vječnu slavu.54 U ovoj se molitvi na rad Svete Braće gleda pod vidom jedinstva Kristove Crkve. Oni su, iako rođenjem i odgojem Grci, vjerni Rimskoj Stolici, pa tako predstavljaju primjer kako se skladno može povezati Istok i Zapad. U molitvi se, što je u starini bilo uobičajeno, ističe njihov stupanj: priznavaoci i biskupi (iako je u stvarnosti samo Metod bio biskup). Prozbeni dio molitve je stereotipan: vjernici, slaveći spomen Svete Braće, mole da budu dionici njihovih zasluga.

b. Prethodna Omnipotens sempiterne Deus, qui Slavoniae gentes per beatos Confessores tuos atque Pontifices Cyrillum et Methodium ad agnitionem tui nominis venire tribuisti: praesta, ut, quorum festivitate gloriamur, eorum consortio copulemur.55 - Svemogući vječni Bože, koji si dao slavenskim narodima da po tvojim blaženim priznavaocima i biskupima Ćirilu i Metodu dođu do spoznanja tvoga imena, podaj da se i mi, koji slavimo njihov blagdan, pridružimo njihovu društvu.56

724

Molitva izrijekom spominje (sve) slavenske narode. To je očito na tragu enciklike Grande munus. Budući da trenutno svi slavenski narodi nisu članovi jedne Crkve, spominjanje (svih) slavenskih naroda neizravno pretpostavlja molitvu za jedinstvo. I ovdje je prozbeni dio stereotipan: vjernici koji slave ovaj blagdan mole da se u nebu pridruže slavi Svete Braće.

c. Važeća Deus, qui per beatos fratres Cyrilum et Methodium Slavoniae gentes illuminasti, da cordibus nostris tuae doctrinae verba percipere, nosquae perfice populum in vera fide et recta confessione concordem.57 - Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u pravoj vjeri i ispovijedanju tvoga imena.58 Ova molitva spominje kako je rad Svete Braće prosvijetlio slavenske narode. To se svakako može razumjeti u dva vida. Sveta su Braća prosvijetlila slavenske narode evanđeoskim naukom, ali i postavila temelje njihovoj pismenosti i kulturi općenito, kao narodni prosvjetitelji. U prozbenom se dijelu moli da svi prihvatimo pravi Božji nauk te budemo ujedinjeni u ispovijedanju Božjeg imena. I ovdje se blagdan Svete Braće uzima kao povod da se moli za jedinstvo Crkve, jer su ga oni svojim životom savršeno pokazivali i ostvarili.

2. Darovna a. Najstarija Sanctorum Cyrilli et Methodi, Confessorum tuorum atque Pontificium, quaesumus, Domine, annua solemnitas pietati tuae nos reddat acceptos: ut per haec piae placationis officia et illos beata retributio comitetur, et nobis gratiae tuae dona conciliet.59 - Daj, molimo, Gospodine, da nas godišnja svetkovina Svetih Ćirila i Metoda, tvojih priznavalaca i biskupa, učini dostojnima tvoga smilovanja, da ova pomirbena služba njima bude dostojna zahvala, a nama podari darove tvoje milosti.60

b. Prethodna Preces nostras, quaesumus, Domine, et tuorum respice oblationes fidelium: ut tibi grata sint tuorum festivitate Sanctorum, et nobis conferant tuae propitiationis auxilium.61 - Molbe naše i prinos tvojih vjernika, molimo, Gospodine, pogledaj, da ti budu mili o blagdanu tvojih svetaca, a nama prizovu pomoć tvoga milosrđa.62

c. Važeća Suscipe, quaesumus, Domine, munera populi tui, pro sanctorum tuorum Cyrilli et Methodi festivitate delata, et sincero nos corde perfice benignus acceptos.63 – Primi, Gospodine, darove koje ti puk tvoj prinosi o svetko9-10/2013.


vini tvojih svetih Ćirila i Metoda. Daj da ti omilimo iskrenošću srca.64

d. MR 2002 Respice, Domine, munera quae in commemoratione beatorum Cyrilli et Methodii maestati tuae deferimus, et praesta, ut signum fiant humanitatis novae in dilectione caritatis tibi reconciliatae.65 - Pogledaj, Gospodine, darove koje o spomenu blaženih Ćirila i Metoda donosimo tvome veličanstvu. Molimo te da postanu znak novog čovječanstva s tobom pomirena u zanosu ljubavi.66 Prve su tri molitve stereotipne i ne iznose ništa što bi bilo osobito baš za ovu svetkovinu:67 jednostavno se moli da Bog milostivo prihvati darove o blagdanu svojih svetaca, a vjernicima poda svoju milost. Osim toga, važeća molitva nije pripravljena za ovaj blagdan, nego preuzeta iz zajedničkog slavlja pastira. Četvrta je molitva pripravljena za ovaj blagdan: u prozbenom dijelu moli da misni darovi budu znakom novog čovječanstva koje se s Bogom pomiruje u ljubavi.68 Razumljivo je da je ova molitva sadržajnija, jer je i pisana baš za ovaj blagdan: svojim radom Sveta su Braća od poganskih Slavena učinila nova stvorenja, služeći im u poniznosti i, iznad svega, u ljubavi, koja treba sve narode povezati u jednoj vjeri.

3. Popričesna a. Najstarija Deus, fidelium remunerator animarum, praesta: ut beatorum Cyrilli et Methodii, Confessorum tuaorum atque Pontificum, quorum venerandam celebramus festivitatem, praecibus indulgentiam consequamur.69 - Bože, darovatelju duša svojih vjernika, daj da zadobijemo oproštenje po molitvama blaženih Ćirila i Metoda, tvojih priznavalaca i biskupa, čiju časnu svetkovinu slavimo.70

b. Prethodna Quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nobis munera dignaris praebere caelestia, intercedentibus sanctis tuis Cyrillo et Methodio, despicere terrena concedas.71 - Molimo, svemogući Bože, da ti, koji si se udostojao dati nam nebeske darove, dadeš, po zagovoru svetih svojih Ćirila i Metoda, da preziremo zemaljske.72

c. Važeća Laetificet nos acceptum de altari salutare tuum, Domine, in sanctorum Cyrilli et Methodii festivitate, qua, de tuis beneficiis solliciti, pretiosa fidei nostrae initia veneramur, et te in Sanctis tuis mirabilem praedicamus.73 - Obradovalo nas, Gospodine, tvoje spasenje što ga o svetkovini Svetih Ćirila i Metoda primismo s tvoga oltara. Tvojom dobrotom potaknuti, danas slavimo početke svoje vjere i u svetima tvojim naviještamo čudesna tvoja djela.74 9-10/2013.

d. MR 2002 Deus, cunctarum Pater gentium, qui nos de uno pane et uno Spiritu participes efficis ac aeterni heredes convivii, in hac festivitate beatorum Cyrilli et Methodii benignus concede, ut tuorum multitudo filiorum, in eadem fide perseverans, unanimis regnum iustitiae et pacis aedificet.75 - Bože, Oče svih naroda, ti nas činiš dionicima jednoga kruha i jednoga Duha i baštinicima vječnoga života. O blagdanu Svetih Ćirila i Metoda dobrostivo udijeli da mnoštvo tvojih sinova (i kćeri) u jednoj vjeri ustraju i jednodušno izgrađuju kraljevstvo pravde i mira.76 Prve su dvije molitve stereotipne: moli se za dar oproštenja, odnosno da vjernici prezru zemaljske stvari, što je, naravno, teološki dvojbeno. Bog je, naime, sve dobro stvorio. Međutim, vjernici se trebaju upućivati na to da Boga ljube iznad svega, a njegovim se darovima služe razborito i sa zahvalnošću. Treća molitva, spominjući početke naše vjere (jer je i uzeta iz zajedničkog slavlja za utemeljitelje mjesnih Crkava), moli da u svetima naviještamo Božja djela. Četvrta je molitva puno bogatija. Bog je Otac svih naroda (kako često govori Sveto pismo). Po jednom kruhu (i kaležu) postajemo jedno tijelo,77 dionici vječne baštine.78 U prozbenom se dijelu moli da mnoštvo Božje djece ustraje u jednoj vjeri da bi jednodušno izgradili kraljevstvo pravde i mira.79 Kao što se vidi, ove dvije novosastavljene molitve (darovna i popričesna) iz MR 2002 puno su bogatije i primjerenije ovome blagdanu, tako da se možemo nadati da će biti uvrštene u novo izdanje našeg Vlastitog misala.

III. ČITANJA Važeći Vlastiti misal ne donosi vlastita čitanja, nego upućuje na čitanja iz Zajedničkih čitanja za pastire (misionare) ili za svece i svetice. Uzet ćemo za prvo čitanje Ef 4,1-7.11-13. Naime, Vlastiti Misal 1968 imao je čitanje Heb 7,23-27, gdje se govori o Isusu kao Velikom svećeniku koji je jednom zauvijek prinio sama sebe, što se čini manje prikladnim za ovaj blagdan.80 Zato nam se učinio primjerenijim tekst iz Ef 4,1-7;1113 koji govori i o jedinstvu vjernika. Sveta su Braća došla s Istoka navješćivati evanđelje na Zapadu, pokazavši time da je Crkva u sebi i po sebi jedna – cjelovito Kristovo tijelo. Tako je misionarsko djelovanje Ćirila i Metoda znak i primjer kako se može djelovati za jedinstvo Crkve u različitosti naroda i kultura. Evanđeoski odlomak je prema VM 1968.

1. Prvo čitanje (Ef 4,1-7.11-13) 1Zaklinjem

vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! 6Jedan

725


Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! 7A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. 11On i »dade« jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje 12da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova 13dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. U svojoj bogatoj i zanimljivoj biografiji Pavao ima dosta »staža« kao sužanj. On to i ne krije, nego čini i djeluje, kako se iz sužanjstva to već može činiti. Naš je tekst dio Poslanice Efežanima, koja nije izravno Pavlovo djelo, nego vrlo vjerojatno nekog judeo-kršćanina, koji je dobro poznavao druge Pavlove spise i posebno Poslanicu Kološanima. On preuzima misao i teologiju Poslanice Kološanima i dalje je razvija. Crkva je Tijelo Kristovo. Članovi, kršćani, postali su dio toga tijela i dužni su čuvati jedinstvo. Ovo jedinstvo je plod Duha, koji je zajednici darovan. Pavao, koji se zajednici obraća kao sužanj, pokazuje veliku brigu i odgovornost za Crkvu. Nalazimo se u prvom kršćanskom stoljeću, Crkva je polako formirana, a sastoji se od Židova s jedne i Grka, odnosno raznih pogana, s druge strane. Svi oni čine jedno tijelo Kristovo, svi su oni jedna velika obitelj, a sada je konkretna briga kako sačuvati to jedinstvo. Temelji zajedništva su poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje drugih i ljubav. Jedinstvo se temelji, odnosno proizlazi iz jedinstva našega Boga (Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst, jedan Bog i Otac…), a obogaćeno je različitim darovima koji su dani pojedincima, članovima te veće zajednice, ali ne njima osobno, nego za zajednicu. Pavao opisuje, u idealnoj formi, takoreći paradigmatski, kršćanski život. Jedinstvo je utemeljeno na Trojstvu (Duh, Gospodin, Otac), koje je izvor svakog jedinstva Crkve. Postoji jedno tijelo, jer postoji jedan Duh. Tijelo je Crkva koja se sastoji od Židova i pogana, koji čine jedinstvo. U to nas tijelo povezuje posjedovanje Duha Svetoga. Kršćanskom pozivu pripada jedna vjera, nada, jedan krst.81 Svi smo, naime, kršteni u ime Gospodina Isusa. Velika kršćanska obitelj uključuje sve nas, jer nam je jedan Bog Otac. Ili, definirano drugačije: jedan Otac stvara obitelj, jedan Isus stvara vjeru, nadu i krštenje, a Duh stvara jedno tijelo. Tako imamo dva težišta našeg čitanja: jedinstvo Crkve i angažiranost pojedinaca u toj istoj zajednici Crkve, ali već prema pojedinim darovima kojima su pojedinci u Crkvi urešeni. Govoreći konkretno o Ćirilu i Metodu, oni su svoje od Gospodina im darovane darove upotrijebili ne u vlastitu korist, nego se žrtvovali i »izgarali« za evanđelje Božje, šireći tako Radosnu vijest, a Krist je bio njihovim životom i njihovim djelima proslavljen.

2. Evanđelje (Lk 10,1-9)82 U ono vrijeme: 1odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u

726

svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. 8Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’« Autor Lukina Evanđelja piše konkretnoj Crkvi, kojoj želi do u pojedinosti približiti Isusa i njegov nauk. Postoji konsenzus autora da je Lukino Evanđelje nastalo nakon razorenja Jeruzalema, jer on na taj događaj gleda kao na prošlost. Naš se tekst nalazi u odsjeku u kojem je Isus na putu prema Jeruzalemu, a već na samom početku imamo navedeni odsjek koji govori o poslanju sedamdesetdvojice učenika. Isusovim učenicima neće biti lako ako ga zdušno žele slijediti, jer će nailaziti na mnoge poteškoće, ali mutatis mutandis ni Učitelju nije bilo lako, a znamo svi kako je On završio. Luka načelno govori o dva načina kako Isus poziva svoje učenike.83 On točno navodi imena Dvanaestorice (Lk 5,7-28), a u našem slučaju imamo samo broj učenika i ništa drugo. I polje djelovanja je drugačije. Dvanaestorica su poslana Izraelu, a sedamdesetdvojica poganskim, odnosno drugim narodima. Radi se o vremenu mlade Crkve, koju je Luka i sam doživio i u kojoj i sam djeluje. Oni nisu poslani Isusu pripraviti put, njihova je zadaća točno definirana: poslani su od Gospodina, i to treba naglasiti. Poslanje je teško i povezano s patnjom. Tako možemo shvatiti izraz »ovce među vukove«. Nisu to vremena o kojima govori Izaija, u kojima će drugovati vuk i janje (Iz 65,25), nego stvarnost obilježena neprijateljstvom prema Isusovim učenicima. Glede opreme, učenici se ne moraju opterećivati što će ponijeti. Ne treba im kesa (za novac), ni torba u kojoj su putnici nosili hranu potrebnu na putovanju, niti rezerva odjeće/obuće. Sve je to zapravo već pretpostavljeno. Njihova je oprema, ali i njihov zadatak, drugačije naravi. Oni nose mir. Nalog da nikoga ne pozdravljaju može značiti, zbog orijentalnog mentaliteta, ne gubiti vrijeme na nepotrebno.84 Oni imaju točno definiranu zadaću: poželjeti mir, liječiti bolesnike, propovijedati skori nastup kraljevstva Božjega. Zauzvrat, bit će primljeni od onih ljudi koji taj mir budu htjeli primiti, a njihovi će se domaćini isto tako brinuti za tjelesno dobro misionara. Luka naglašava kako je polje rada veoma veliko, a radnika nema dovoljno. Ne trebaju se plašiti ako ih netko ne primi. Krenut će dalje dok 9-10/2013.


ne nađu prijatelje mira. U nastavku teksta nalazimo uputstva za slučaj da budu potpuno odbačeni. Treba »otresti prašinu« s obuće i ići dalje. Ljudi mira će ih prihvatiti, i to je za njih dovoljno, a na druge se ne treba previše obazirati. Ovo evanđelje govori o misijskom poslanju Crkve, a svakako se u velikoj mjeri može primijeniti na misionarsko djelovanje Svete Braće. Oni su, naime, uz svoje ljudske sposobnosti (biblijski govoreći, svoje karizme), prvenstveno ponijeli silnu ljubav prema Bogu koji ih je poslao i prema narodima kojima su bili poslani. Kao takvi, velik su primjer apostolskog rada, samoprijegora i istinske ljubavi prema jednoj i jedinstvenoj Kristovoj Crkvi. Svojim životima obilježili su svoje razdoblje, a i danas su poveznica Istoka i Zapada. Evanđeoski žar i ljubav prema Učitelju koja ih je ispunila, učinili su od njih, jednostavnih slugu Božjih, velikane.

Umjesto zaključka U velikoj mjeri zahvaljujući Strossmayeru, Crkva je ponovno otkrila iznimnu važnost života i djelovanja svete braće Ćirila i Metoda. Oni, rođeni i odgojeni na Istoku, otišli su na Zapad i sami sebe predali za narode kojima su propovijedali. U isto su se vrijeme silno trudili ostati povezani sa Svetom Stolicom. Donijeli su i ostvarili najveću vrednotu evanđelja: jedinstvo i mir među narodima. U Europi i u svijetu, razdijeljenima različitim interesima, te među kršćanima koji već stoljećima nisu članovi jedne Crkve, ova dvojica velikana stoje kao uzor i zagovornici. Nije čudo da ih je Crkva ponovno otkrila, uzdigla i postavila suzaštitnicima Europe. Zajedno s ostalim slavenskim narodima mi možemo biti ponosni što smo na poseban način baštinici njihova apostolskog rada, o čemu, između ostalih, svjedoče i vlastiti misali Đakovačke i Srijemske biskupije.n

1 Časoslov rimskoga obreda, 3, Vrijeme kroz godinu, KS, Zagreb, 1984., str. 1180. Velehrad se danas nalazi u Češkoj. 2 Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i Srijemske biskupije. Dodatak Časoslovu Rimskog obreda. Biskupski ordinarijat Đakovo, 1995., str. 32. 3 Martyrologium Romanum. Editio Princeps (1584.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2005. (= Mart 1584.) str. 103. (slijedimo paginaciju ovog izdanja) 4 Martyrologium Romanum, Gregorii Papae XIII iussu editum Urbani VIII et Clementis X auctoritate recognitum ac deinde anno MDCCXLIX Benedicti XIV opera ac studio emandatum et auctum, prima post typicam editio propriis recentium sanctorum officiorumque elogiis expleta, a sanctissimo Domino nostro Benedicto Papa XV approbata, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1922., (= Mart 1922.), str. 37. 5 Diesnatalis, tj. dan smrti. 6 Mart 1922, str. 76.-77. 7 Mart 1922, str. 156.

9-10/2013.

Tako M. JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, Zagreb, 1995., str. 38.-46. Autor navodi više dokumenata (nažalost, ne starijih od 10./11. st.) koji svjedoče da su i Ćiril i Metod bili biskupi. 9 Mart 2004, str. 149. 10 Naš prijevod. 11 Usp. J. BRATULIĆ (preveo i protumačio), Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, KS, Zagreb, 1992.; J. L TANDARIĆ, Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost.Rasprave i prinosi, KS – Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1993.; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, KS, Zagreb, 1988., str. 26.-27. 51.-52 (s bibliografijom); M. GRGIĆ, Ćiril i Metod, u: LILS, str.191; BENEDIKT XVI., Kateheza o Ćirilu i Metodu na općoj audijenciji 17. lipnja 2009., vidi: http://www.vatican. va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2009/documents/ hf_ben-xvi_aud_20090617_hr.html 12 Običaj je bio da monaško ime – grčki Kyrillos ima isto početno slovo kao i krsno – Konstantin. 13 Klement I. umro je tamo u progonstvu. 14 Žitija 14, str. 69. Rastislavov poziv ima, naravno, i političku pozadinu. Franački su vladari preko svojih (latinskih) misionara htjeli imati politički utjecaj u Moravskoj. Zato se knez okreće moćnom Bizantu. 15 U istočnoj jeCrkvi od početka bio običaj da se liturgija slavi na narodnom jeziku. 16 Općenito se drži da su to pismo iznašla upravo Sveta Braća. 17 BENEDIKT XVI., Kateheza na općoj audijenciji 17. lipnja 2009… 18 Žitija, br. 18, str. 86.-87. Ovu molitvu navodi i Benedikt XVI. u spomenutoj katehezi. 19 To je bila bazilika sagrađena u 4. st. na temeljima Mitrinog hrama iz I. st. Na toj je crkvi (iz 4. st.) u 12. st. sagrađena bazilika koja i danas postoji u Ulici sv. Ivana Lateranskoga (u blizini istoimene bazilike). Tek u 19. st. otkrivena je bazilika iz 4. st. i Mitrin hram i stara rimska ulica iz 1. st., što je i danas vrijedno pogledati. Evo još jedne zanimljivosti. Za vrijeme napoleonskih ratova Lorenzo Mattei, kanonik-komornik Lateranske bazilike (koja se brinula za baziliku Sv. Klementa) prenio je moći sv. Ćirila iz bazilike Sv. Klementa u riznicu svoje obitelji. Irski dominikanac (danas se dominikanci brinu o bazilici Sv. Klementa) Leonard Boyl pronašao je te moći u gradiću Recanati blizu Loreta, u palači obitelji Antici Mattei. Kneginja ih je pristala vratiti. One su 14. studenoga 1963. predane papi Pavlu VI., a 17. studenoga su te moći ponovno pohranjene u baziliku Sv. Klementa. Moći su pohranjene u oltar sv. Ćirila i Metoda koji je dao izgraditi Strossmayer. Svečanu je liturgiju predvodio Ćiril Kurtev, biskup istočnoslavenskog obreda u Sofiji. Prisustvovao je i papa. Vijest o tome (s fotografijama) donose: L’Osservatore Romano 18.-19. studenoga 1963, br. 267, str. 2-3.; Glas Koncila II., 5., 8. prosinca 1963., str. 6. 20 Naš prijevod. Za latinski tekst usp. PL 126,904-906; Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu, knjiga 4, Zagreb, 1960., str. 72.-73; Magna Moraviae Fontes Historici, t. III, Brno, 1969., str. 197.-208. Za cjelovit latinski tekst vidi: J. J. STROSSMAYER, Okružnica, u: Glasnik Biskupija bosanske i srijemske (= GBBS) 9(1881.), str. 25.-53, ovdje: 42-43: »Litteras autem slavinicas, a Constantino philosopho quondam repertas, quibus Deo laudes debite resonent, iure laudemus, et ut in eadem lingua christi Domini nostri preconia et opera enarrentur iubemus; necque enim tribus tantum, sed omnibus linguis dominum laudre auctoritate sacra monemur. Nec sana fidei et doctrinae aliquid obstat, sive missas in eadem slavinica lingua canere, sive sacrum evangelium vel lectiones divinas novi et veteris testamenti bene translatas et interpretatas legere, aut alia horarum officia omnia psallere, quoniam qui fecit tres linguas principales, hebraicam scilicet, graecam et latinam, ipse creavit et alias omnes ad laudem et gloriam suam.« Dio teksta dostupan u Enciklici Grande munus Leona XIII., kao i u: F. ŠANJEK, 8

727


Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1988., str. 51. Valja spomenuti vrijedno djelo gdje su sabrani dokumenti o povijesti glagoljaštva: L. JELIĆ,Fontes historici liturgiae glagoliticofromanae, Vegliae (Krk), 1906. 21 Usp. M. GRGIĆ, Ćiril i Metod, u: A. BADURINA (prir.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, Sveučilišna naknada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 191. 22 Tako 10. zaključak Splitskog sabora (sinode) 925. veli da se ne smije zarediti za bilo koji stupanj svetoga reda onaj tko bi u bogoslužju upotrebljavao isključivo slavenski, osim ako bi bila oskudica svećenika. Na tome »osim« temeljio se kroz dugo vremena opstanak slavenskoga bogoslužja, koje, dakle, nije bilo izrijekom zabranjeno. Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1993., 84.-85. 23 Prijevod prema: S. RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na hrvatsku. 1. sveska od 863-1248, Zagreb, 1910., str. 216.-217. Evo i latinskog izvornika u istoj knjizi: »(Innocentius episcopus etc. Venerabili fratri Philippo) Episcopo Senien (si etc.) Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terrae clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde cum illis efficiaris conformis, et in terrae consuetudinem, in qua consistis episcopus, immitteris celebrandi divina officia secundum dictam litteram a nobis suppliciter licentiam postulasti. Nos igitur attedentes, quod sermo rei, et non res est sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus, ubi de consustudine observantur praemissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium concendimus postulatam. Nulli ergo etc. nostrae concessionis etc. Datum Lugduni IV. Kalendas Aprilis (Pontificatus Nostri) Anno Quinto.« 24 Pritom osuđuje knjige na slavenskom jeziku pisane latinicom, a dopušta samo one knjige pisane glagoljicom koje odobri Sveta Stolica. Dakle, iako se pravo na neki način ograničava, ono ostaje nedvojbeno. Međutim, u praksi se ova stroga odredba nije u potpunosti provodila. Usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara, KS Zagreb, 1975., str. 122.-123. 25 Kako se došlo upravo do toga datuma, kada se u životu Ćirila i Metoda taj datum ne ističe? Prema nekim izvorima, FriedrichFürstenberg, biskup iz Olmouca (Moravska), zatražio je 1863., o tisućitoj obljetnici Svete Braće, da se njihov blagdan prebaci na 5. srpnja (što je te godine padalo nedjeljom), jer je za veliko narodno slavlje taj ljetni termin pogodniji od 9. ožujka. Tako je u nacionalnim kalendarima ostalo do danas. Usp. http://www.pitt.edu/~votruba/qsonhist/cyrilmethodiusholidayhistory.html 26 Tako navodi papa LEON XIII., Enciklika Grande munus, od 30. rujna 1880. Vidi: Leonis XIII »Acta«, vol. II, str. 125.-137. Enciklika je objavljena i u GBBS, 8(1880.), br. 20, str. 163.-167. Usp. još; Enciklika Grande munus; Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985. Talijanski tekst je dostupan na: http://www.vatican.va/holy_father/leo_xiii/ encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_30091880_grande-munus_it.html 27 Usp. LEON XIII., Enciklika Grande munus... 28 Usp. GBBS, 8(1880), br. 20, str. 163.-167. 29 Usp. GBBS, 8(1880), br. 21, str. 172.-174. 30 Usp. GBBS, 8(1880), br. 22, str. 189.-190. 31 Usp. GBBS, 9(1881), br. 4, str. 25.-53. 32 Usp. GBBS, 9(1881), br.10, str. 111.-112. 33 Govor se donosi u latinskom originalu i u hrvatskom prijevodu. Usp. GBBS, 9(1881.), br. 13, str. 131.-135. 34 Usp. GBBS, 9(1881.), br. 16, str. 155.-159. 35 AAS, 19(1927.), 93.-96; usp. još: http://www.vatican. va/holy_father/pius_xi/letters/documents/hf_p-xi_ lett_19270213_quod-s-cyrillum_lt.html

728

36 AAS, 73(1981.), 258.-262. Usp. također: http://www.vatican.

va/archive/aas/documents/AAS%2073%20[1981]%20-%20 ocr.pdf kao i: http://www.vatican.va/holy_father/john_ paul_ii/apost_letters/documents/hf_jp-ii_apl_31121980_ egregiae-virtutis_lt.html Zanimljivo je da u kripti bazilike Sv. Petra u Rimu postoji kapela posvećena trojici zaštitnika Europe: Benediktu, Ćirilu i Metodu. 37 Mart 1584, str. 103; Mart 1922, str. 37. 38 Usp. Officia Sanctorum quae in antiquiorbus Breviariis non reperiutur, u: Officia propria diaecesis Bosniensis seu Diacovariensis, et Sirmiensis, Budae, Typis Regiae Universitatis Hungaricae, MDCCCVII, (= OP 1807Ap) str. 27; Ordo Officii Divini peragendi iuxta ritum Breviarii et Missalis Romani anno III. post bissextilem a Christo nato MDCCCXXXIX. (1839.) in usum Dioecesis Bosniensis seu Diacovariensis et Syrmiensis auctoritate illustrissimi ac reverendissimi domini, domini Josephi Kukovich cathedralium ecclesiarum Bosniesnis, seu Diacovariensis et Syrmiensis canonice unitarum episcopi editus, Budae, Typis Joannis Gyrián et Martino Bagó, str. 26. 39 Usp. Missae propriae SS. Patronum Germaniae, Hungariae, Bohemiae, Poloniae, Styriae, Carinthiae, Moraviae, Silesiae, partim Italiae nec non aliarum provinciarum, u: Missale Romanum ex decreto sacrosanctum concilii Tridentini iussu editum S Pii V. Pontificis Maxim restitutumm, Clementis VIII. et Urbani VIII. auctoritate recognitum, cum missis sanctorum usque ad hanc diem per Summos Pontifices concessis, accurate suis locis dispositis, impressum, Viennae, ex typographia Mechitaristica, MDCCCXLII,(= MPH 1842) str. 25. Taj isti misal za područje Poljske ostavlja datum 9. ožujka, kao i u Rimskom misalu. 40 Usp. Calendario della Chiesa cattolica il luglio, u: Enciclopedia cattolica,vidi: http://www.unavoce-ve.it/ec-calendario.htm 41 Inače, 6. travnja, dan Metodove smrti, ne spominje se u kalendarima, osim u prethodnom Rimskom martirologiju. 42 Vidi: N. VELIMIROVIĆ (= VLADIKA NIKOLAJ), Ohridski prolog, Eparhija valjevska, Manastir Lelić, 2008., str. 334. 43 Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis. Appendix ad Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis, Typographia dioecesana, Diacovae, 1885. (= PM 1885) 44 Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis, Typographia dioecesana, Diacovae, 1919. (= PM 1919) 45 Missae propriae dioecesis Bosniensis et Sirmiensis cum approbatione excellentissimi, illustrissimi ac reverendissimi DD Antonii Akšamović, dioecesis Bosniensis et Sirmiensis episcopi, administratoris apostolici Baraniae et Slavoniae Septentrionalis, etc. editae, Turonibus Typis Mame Sanctae Sedis apostolicae et sacrae Rituum congregatione tipographorum, 1932. (= MP 1932) 46 Calendarium perpetuum et Proprium officiorum dioecesis Bosniensis et Sirmiensis A. S. R. C. approbatum, Diacovae, sumptibus dioecesis, Typis typographiae Dioecesanae, 1885. (= PO 1885); Officia propria dioecesis Bosniensis et Sirmiensis, cum approvatione excellentissimi, illustrissimi ac reverendissimi D. D. Antonii Akšamović, dioecesis Bosniensis et sirmiensis episcopi, administratoris apostolici Baranie et Slavoniae septentrionalis, etc. edita, Toronibus, Typis Mame, Sanctae Sedis Apostolicae et Sacrae Rituum congregationis typograform, 1932., 4 sveska (zimski, proljetni, ljetni i jesenski). (= OP 1932). 47 Missae propriae dioecesis Diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Diacovae, 1967. (= MP 1967) 48 Vlastite mise Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1968. (= VM 1968). Svjedočanstvo da su ove molitve preuzete iz tada važećeg misala nalazimo i u arhivu: Missa Ss. Cyrilii et Methodii p. 11 sumpta est e Missali Romano praeterquam classis, Credo et Praefatio propria, vidi: Vidi: Misae propriae dioecesis Diacovensis, str. 33, ArhivaBiskupskog ordinarijata u Đakovu, br. 1300/1965. Glede datuma, objašnjava se da se blagdan prenosi na 7. srpnja, kao u općoj Crkvi: Festum transferatur in diem 7 Iulii cum Eccl. univ. ad Mentem Instr.

9-10/2013.


n 21 et 8, necnon iuxta statutu, Conferentiae Episcop. Zagrabiensis mense Sept. 1961 sed sit I classis. Usp. Calendarium proprium…, str. 4. 49 Missale Romanum ex deccreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002. (= MR 2002) 50 PO 1885, str. 117.-140. 51 OP 1932, 3, str.19.-38. 52 U MPH 1842, str. 25., za Poljsku se ovdje dodaje: nostrosque patronos. 53 OP 1807Ap, str. 27; MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [8] (Appendix); PM 1919, str. 5.-6; MP 1932., str. 26-27. Ovo je novosastavljena molitva. Ne nalazimo je u drevnim liturgijskim vrelima. 54 Naš prijevod. 55 Supplementuma ad Missale Romano-Seraphicum, Romae, MDCCCXCVI. (1896.), str. 5; Missale Romano-Seraphicum pro tribus ordinis Sancti Francisci patris nostri aliisque breviario Romano-Seraphico utentibus a S. M. Pio PP. VI approbatum, auctoritate Pii PP. X. reformatum, missis ab Apostolica Sede novissime concessos auctum et RMI P. Bonaventurae Marrani totius ordinis minorum ministri generalis solicitudine denuo impressum, H. DESSAIN, Romae MCMXXXI. (1931.), str. 578; Prethodni misal iz godine 1952., (za dan 7. srpnja) premaP. BRUYLANTS, Les oraisons du Missel Romain. Texte et Histoire, 2. Orationum textus et usus juxta fontes, Centre de Documentation et d’Information liturgiques Abbaye du Mont César, Louvain, 1952., (= MR 1952) br. 800; MP 1967, str. 26.-28. I ovo je novosastavljena molitva koju ne nalazimo u drevnim liturgijskim izvorima. 56 VM 1968, str. 26. 57 Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Editio typica altera, Libreria Editrice Vaticana, 1975., str. 529; R Diacovensis et Sirmiensis. Textus Priprii Missarum lingua latina et croatica exaratus. Probatum seu confirmatum. Ex aedibus Congregationis de Cultu Divino et Disciplina Sacramentorum, die 16 martii 1990 (rukopis), str. 10, MR 2002, str. 727. Ovo je novosastavljena molitva, nadahnuta djelom Vita Constantini slavica, pogl. 18: Usp. A. DUMAS, Les sources du Missel Romain, 1,u: Notitiae 60(1971.), str. 41. Evo toga teksta u hrvatskom prijevodu: Daj da raste tvoja Crkva množeći se, skupljaj sve u jednome duhu i učini od njih uzorne ljude, jednomišljenike o tvojoj istinitoj vjeri i o pravom ispovijedanju… Vidi: J. BRATULIĆ, Nav. dj., str. 87. 58 Prijevod prema Rimski misal. Misni obrasci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973, str. 58*. Zanimljivo da je u ovom izdanju ovaj blagdan (prema Rimskom misalu) stavljen 14. veljače. Za drugi hrvatski prijevod usp. Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Drugo hrvatsko izdanje dopunjeno i popravljeno prema drugom tipskom izdanju, nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Sv. Zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., str, 519; Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat Đakovo, 1990.(= VM 1990), str. 68. 59 MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [9.]; PM 1919, str. 6; MP 1932, str. 27. Izvor: L. C. MOHLBERG, (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder - Roma, 1981 (= GeV), 813 (o spomenu Sv. Marcella). 60 Naš prijevod. 61 MF 1896, str. 6; MF 1931, str. 578; MP 1967, str. 28; MR 1952, 882. Izvor: GeV 1092. 62 VM 1968, str. 28. 63 MR 1975 str. 701. R 1990, str. 10; MR 2002, str. 938. Molitva je preuzeta iz Zajedničkog slavlja pastira: Za utemeljitelje

9-10/2013.

mjesnih Crkava. Molitva je identična molitvi za spomen sv. Timoteja i Tita. 64 RM 1973, str. 164. Usp. još RM 1980, str. 519; VM 1990, str. 72. 65 MR 2002, str. 727. Ovo je novosastavljena molitva. Ne nalazimo je ni u starim vrelima, ni u prethodnom misalu, a u ovom se Misalu nalazi samo na ovom mjestu. 66 Naš prijevod. Latinski dilectio caritatis preuzet je iz Vazmenog hvalospjeva: O inestabilis dilectio caritatis! Po sebi, to nije lako prevesti jer se oba izraza (dilectio i caritas) na hrvatski redovito prevode riječju ljubav. Kako ih prevesti zajedno? U RM 1980 se O inestabilis dilectio caritatis! prevodi: O neshvatljive li ljubavi Očeve! (nije prevedena riječ caritas, a ubačena je riječ Otac). Stariji su prijevodi točniji. Tako prethodno izdanje točnije prevodi: O nedokučiva li zanosa ljubavi! (Sveti tjedan,KS, Zagreb, 1971., str. 41.). Jednako tako: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska, 1967., str. 224. Kniewald prevodi: O neprocjenjiva li milovanja ljubavi! Vidi: D. KNIEWALD, prir., Rimski misal, Zagreb, 1930., str. 360. 67 To je razumljivo, jer su preuzete iz zajedničkog slavlja. 68 Nadahnuće za ovu molitvu nalazimo u Ef 4,22-24: Da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. 69 MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [9]; PM 1919, str. 6; MP 1932, str. 27;MR 1952, 225. Nalazi se još u Misalu iz Avinjona s početka 14. st., te u Misalu po zakonu Rimskog dvora iz 1474. 70 Naš prijevod. 71 MF 1931, str. 579; MR 1952, 946. MF 1896, str. 8; MP 1967, str. 28. R 1990, str. 10. Molitva je novosastavljena. Dijelom je nadahnuta molitvama iz GeV 1124. 72 VM 1968, str. 28. 73 MR 1975, str. 701; MR 2002, str. 938. Molitva je novosastavljena i preuzeta iz Zajedničkog slavlja pastira: Za utemeljitelje mjesnih Crkava. 74 RM 1973, str. 164* Usp. još RM 1990, str. 519, VM 1990, str. 72. 75 MR 2002, str. 727. I ovo je novosastavljena molitva. 76 Naš prijevod. 77 Usp. 1 Kor 10,16-17: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. 78 Usp. 2 Pt 1,4: Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi. 79 Usp. predslovlje Krista Kralja svega stvorenja: …regnum iustitiae, amoris et pacis: MR 2002, str., str. 499. 80 Jedina poveznica mogla bi biti riječ Pontifex, koja se ovdje uzima za Krista, a u molitvi se Ćiril i Metod spominju kao pontifices. 81 J. R. W. STOTT, Poslanica Efežanima, Logos, Daruvar, 1997., str. 140. Usp. isto tako R. SCHNACKENBURG, Der Brief an die Epheser, Benziger Verlag, Zürich-Einsiedeln-Köln, Neukrichener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1982., str. 160.- 179; str. 182.-189. 82 Prethodna izdanja iz 1885. 1919., 1932. imala su tekst Mt 24,42-47: Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Novi je odlomak svakako prikladniji. 83 Usp. F. BOVON, Das Evangelium nach Lukas. 2. Teilband (Lk 9,51-14,35), Benziger Verlag, Zürich-Einsiedeln-Köln, Neukrichener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1996., str. 42.-64. 84 U ono vrijeme »pozdraviti nekoga« na putu značilo je zapravo zadržati se s njim u duljem razgovoru.

729


BIBLIOGRAFIJA O SVETOM ĆIRILU I METODU Tihonija Zovko – Ankica Landeka*

N

adahnuti primjerom i poukama svete braće Ćirila i Metoda mnogi su tijekom stoljeća proučavali njihovo djelovanje. Ćirilometodska baština i danas je neiscrpan izvor i nadahnuće mnogima. Bibliografija o svetom Ćirilu i Metodu za ovu je prigodu prikupljena u knjižnom fondu Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Podijeljena je u nekoliko cjelina. Vjerujemo da će pronaći vjerne i neumorne tražitelje koji će se i dalje nadahnjivati baštinom Svete Braće.

DOKUMENTI –– Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985. (Dok. 76)

OKRUŽNICE –– HAULIK, Georgii, Literae pastorales Georgii Cardinalis Haulik Archi-Episcopi Zagrabiensis, intuitu millenariae festivatatis SS. Cyrilli et Methodii ad celrum dioecesanum dimissae die 19. Maji, anno 1863., u: Katolički list, 14 (1863.) 23, str. 177. -179. –– LEON XIII., Epistola encyclica, u: Katolički list, 31 (1880.) 42, str. 331.-338. –– Okružnica: prečasnom i velečasnom svećenstvu sviju biskupija u kraljevini SHS/ Predmet: Apostolat sv. Ćirila i Metoda, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 55 (1927.) 21, str. 177.-187. –– Okružnice: Prigodom 1050. godišnjice smrti sv. Metoda, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 63 (1935.) 20, str. 157.-162. (Antun Bauer, Dionisije Njardy, Antun Akšamović) –– Okružnica o blagdanu sv. Ćirila i Metoda, u: Vrhbosna, 33 (1919.) 12, str. 143.-146. –– Oltar sv. Ćirila i Metoda u Loretu, u: Vrhbosna, 4 (1890.) 8, str. 128. –– PAVAO VI., Apostolsko pismo, u: V edinosti: ekumenski zbornik Kraljevstvo Božje, 25 (1970.) str. 13.-25. –– POSILOVIĆ, Gjuro, Staroslavenska liturgija u biskupiji senjskoj, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 22 (1894.) 12, str. 117.-118; 13, str. 126.128. * Autorice priloga su diplomirani teolozi i diplomirani knjižničari u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu.

730

–– STROSSMAYER, Josip Juraj, Korizmena okružnica, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 11 (1883.) 2, str. 9.-41. –– STROSSMAYER, Josip Juraj, Korizmena poslanica od 4. veljače 1881., u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 9 (1881.) 4, str. 25.-53. –– STROSSMAYER, Josip Juraj, Okružnica 2. svibnja 1881., u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 9 (1881.) 9, str. 99.-101. –– STROSSMAYER, Josip Juraj, Okružnica od 12. svibnja 1898., u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 26 (1898.)10, str. 1.-3. –– STROSSMAYER, Josip Juraj, Korizmena poslanica od 4. veljače 1885., u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 13 (1885.) 3, str. 17.-60. (O sv. Ćirilu i Metodu od str. 47.- 60.) –– STROSSMAYER, Josip Juraj, Tisućgodišnjica sv. Ćirila i Metoda (Ulomci iz korizm. okružnice), u: Katolički list, 36 (1885.) 9, str. 69.-71; 10, str. 76.77;11, str. 83.-85; 12, str. 91.-93.

PJESME –– SOUKUP, Ivan, Pjesma tisućugodišnjoj uspomeni dolazka sv. Ćirila i Metoda u Velegrad, u: Katolički list, 14 (1863.) 26, str. 204.-205. –– U slavu slavjanskima apostolima sv. Cirilu i Metodu prigodom tisućnice obslužene 5. srpnja, u: Katolički list, 14 (1863.) 28, str. 217.-219. –– VARGA BJELOVARAC, Lujo, Svetim apostolima, Ćirilu i Metodu, u: Vrhbosna, 11 (1897.)13, str. 206.

KNJIGE –– BINIČKI, Fran, Sv. Ćiril i Metod, Tiskara T. Devčić & Co., Senj, 1904. –– BOBA, Imre, Novi pogled na povijest Moravie. Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Ratislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu, Crkva u svijetu, Split, 1986. –– BRATULIĆ, Josip – DAMJANOVIĆ, Stjepan, Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, 1. svezak: VIII.-XVII. stoljeće, Veda, Križevci- Zagreb, 2005. –– D’ AVRIL, Adolphe, St Cyrille et St Méthode. premere lutte des Allemands contre les Slaves, Paris, 1885. 9-10/2013.


–– DAMJANOVIĆ, Stjepan, Slovo iskona: Staroslavenska/staroslavenska čitanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2004. –– DARTEL, Geert van, Ćirilometodska ideja i svetosavlje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984. –– DEŽELIĆ, Velimir, Sofiju odabra: roman iz 9. stoljeća, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1927. –– DEŽELIĆ, Velimir, Sofiju odabra: pobožna priča o Svetoj braći Ćirilu i Metodiju, Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1963. –– DÖRING, Heinrich, Jedinstvo Crkve i mnoštvo Crkava, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979. –– GINZEL, J. A., Geschichte der Slawenapostel Chirill und Method und der slawischen liturgie, Leitmerik, 1857. –– GRIVEC, Franc; PODLAHA, Antonin, Idea Cyrillo-Methodějká, M. Melichárek, Na Velehradě, 1905. –– GRIVEC, Franc, Slovanšti apoštole sv. Cyril a Metodĕj, Ustredni Apoštolát sv. Cyrila a Metoděje, Olomouci, 1927. –– GRIVEC, Franc, Slovanska apostola sv. Ciril in Metod, Izdalo apostolstvo sv. Cirila in Metoda, Ljubljana, 1927. –– GRIVEC, Franc, Apostolat sv. Ćirila i Metodija i kršćanski istok, Apostolat sv. Ćirila i Metodija, Zagreb, 1928. –– GRIVEC, Franc, Slovanska blagovestnika sv. Ciril in Metod: 863-1963., Mohorjeva družba v Celju, Celje, 1963. –– GRIVEC, Franc, Sveti Ćiril i Metod: slavenski blagovjesnici, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985. –– JAPUNDŽIĆ, Marko, O episkopatu sv. Ćirila, u: U službi čovjeka. Zbornik nadbiskupa – metropolite Frane Franića (urednik Drago Šimundža), Crkva u svijetu, Split, 1987., 335.-343. –– JAPUNDŽIĆ, Marko, Tragom hrvatskoga glagolizma, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1995. (Kult i služba sv. braće Ćirila i Metoda u glagoljskoj literaturi, str. 16.-37. ; O episkopatu sv. Ćirila, str. 38.-46.; bibliografija na str. 205.-209.) –– KATIČIĆ, Radoslav, Literarum studia: književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. –– LACKO, Michal, Sv. Cyril a Metod, Slovenske vydavatelstvo sv. Cyrila a Metoda, Rim, 1963. –– Le rive del Danubio nel Millenario di S. Metodio 8851885., Tip idi Mario Armanni, Roma, 1885. –– LEPAR, J., O kulturnim pusobeni Slovanských apoštolu Cyrilla a Metodeje, Nakladatel Aloiz Wiesner, v Praze, 1885. 9-10/2013.

–– LUKIĆ, Milica, Lingua montenegrina – croatica. Izabrane teme iz crnogorske i hrvatske književnojezične povijesti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje »Vojislav P. Nikčević«, Cetinje: Crnogorsko kulturno društvo »MontenegroMontenegrina«, Osijek, 2010. (O ćirilometodskim vezama na str. 77.-104.) –– MAJAR ZILJSKI, Matija, Sveta brata Ciril i Metod slavjanska apostola i osnovatelja slovstva slavjanskoga: tisučletni spoměn na lěto 863, Knjigopečatnja K. Seyfieda, V Zlatnom Pragu, 1864. –– MAJAR ZILJSKI, Matija, Sveta brata Ciril in Metod slovanska apostola, Tiskarna družbe sv. Mohora v Celovci, 1885. –– MANDIĆ, Dominik, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963. –– MARKOVIĆ, Ivan, Cesarizam i bizantinstvo u poviesti iztočnog razkola, Tisak Dioničke tiskare, Zagreb, 1891. (Poglavlje XXIII. –Ćiril i Metodije, str. 478.-504.) –– MARKOVIĆ, Giovanni, Gli Slavi ed i Papi, Officina della Societa Tipografica, Zagabria, 1897. (Poglavlje IV.-Cirillo e Metodio, str. 94.-132; poglavlje V. – Cirillo e Metodio, str. 133.-159.) –– MILAŠ, Nikodim, Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja: povodom rimskog pokreta u 1880-81 god. protivu pravoslavne crkve, Pečatnja Iv. Vodicke, Zadar, 1881. –– MILAŠ, Nikodim, Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja, Beograd, 1985. (Fototipsko izdanje povodom 1100-godišnjice upokojenja ravnoapostola i učitelja slavenskog svetog Metodija) –– Narodni blagdan 5. srpnja, Odbor za proslavu narodnog blagdana, Zagreb, 1911. –– Nešto o životu i radu sv. braće Ćirila i Metoda, Dioničarska tiskara, Zagreb, 1899. –– O svetoj braći Ćirilu i Metodu, Tipografija, Đakovo, 1963. –– PAVIĆ, Juraj, »Orhodoxia« u staroslavenskom prijevodu i značenju, Zagreb,1939. (Spomenici vremena sv. Ćirila i Metoda te njihovih učenika) –– PERKOVIĆ, Mirko, Prvi slavenski prosvjetitelji sv. Ćiril i Metodije, Naklada pokrajinskog odbora Jugoslavenske matice, Split, 1927. –– PROCHÁZKÁ, Matěj, Život Sv. Methoda, apoštola říše Velkomoravské, Tiskem a nákladem papežské knihtiskárny benediktinu rajhradských v Brné, 1885. –– RAČKI, Franjo, Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apostolov, Sv. I., Tiskom dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1857.1

731


–– RAČKI, Franjo, Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apostolov, Sv. II.,Tiskom dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1859.2 –– RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb, 1997. (O Ćirilu i Metodu na str. 304.-311.) –– RETTEL, Leonarda, Cyril i Methody. Streszczebie najnowszych poszukiań, Nakladem Biblioteki Kórnickiej, Parýz, 1871. –– RIEGER, J., Žiće Svetoga metoda apoštola slavenskih naroda i archibiskupa Panonsko-moravskoga. Uspomena na tisućljetnicu njegove blažene smrti, Tisak i naklada biskupijske štampare, U Djakovu, 1885. 3 –– RITIG, Svetozar, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku. I. sveska od 863-1248., Zagreb, 1910. –– SASINEK, Fr. V., Sv. Method a Uhorsko, Nákladom spisovatelovym, Turč. Sv. Martin, 1884. –– SLAVENSKI apostoli sv. Ćiril i Metod : 5.VII., Tisak Prve hrvatske dioničke tiskare, Osijek, (192-). –– SNOPEK, Fr., Konstantinus –Cyrillus und Methodius, die Slavenapostel: ein Wort zur Abwehr für die Freunde historischer Wahrheit, Verlag der »Academia Velehradensis«, Kremsier, 1911. –– SNOPEK, Fr., Die Slavenapostel. Kritische Studien, zugleich als Replik gegen meine Rezensenten, Verlag der »Academia Velehradeusis«, Kremsier, 1918. –– Sv. Ćiril i Metodije u svijetlu fiorentinskog sabora, Apostolat sv. Ćirila i Metodija, Zagreb, 1939. –– Sv. Ćiril i Metodije apostoli sv. vjere i crkvenog jedinstva, Zagreb, 1911. –– SVETI Ćiril i Metod, Zadar, 1900. (Poglavlja: Prvi prosvjetitelji slovjanski i glagolica, Životopis SS. Ćirila i Metoda i prvo doba glagolice, Poviest glagolice te Prilozi A-K) –– Sveti Kiril i Metodije apostoli slavjanski, Izdaje Petersburska sinodalna tipografija, San Petersburg, 1885. –– ŠANJEK, Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata: srednji vijek, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. (Ćirilometodska baština u Hrvata na str. 80.-102.) –– ŠTULC, Wáclaw, Život svatých Cyrila a Methodia, apostolu slowanskich, Brně, 1857. –– TAHIAOS, Antonios- Aimilios, Kyrillos kai Methodios oi ek Thessalonikēs:ē vyzantinē paideia stous slavous, Rekos, (198-). –– TURNŠEK, Metod, Zvezdi našega neba Konstantin in Metoda: živtje blagovestnikov Konstantina in Metoda med Slovani, Slomaškova založba, Celovec, 1966. –– VIDOVIĆ, Mile, Povijest Crkve u Hrvata, Crkva u svijetu: Ogranak MH Metković, Metković-Split, 2007. (O Ćirilu i Metodu na str. 90.-102.)

732

–– ZA jedinstvo Crkve Kristove, Apostolat sv. Ćirila i Metodija, Zagreb, 1924. –– Zbornik cerkvenih govorov na slavo SS. Cirilu in Metodu, zbrali in na svetlo dal Anton Žlogar, Tisek »Katoliške tiskarne«, v Ljubljani, 1886. –– ŽITJA Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992. –– ŽITJA Konstantina in Metodija, Ljubljana, 1951. (Viri, Žitje Konstantina, Žitje Metodija, Pohvala CM, Italska legenda, Frizinški spomeniki/ pojasnio i preveo Franc Grivec) –– ŽIVOT sv. Konštantína-Cyrila a život sv. Metoda, Slovenský ústav svätého Cyrila a Metoda, Rím, 1986. –– ŽUBRINIĆ, Darko, Hrvatska glagoljica: Biti pismen- biti svoj, HKD sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda): Element, Zagreb, 1996. (literatura na str. 360.-392.)

DISERTACIJE –– ŠOJAT, Josephus, Fragmenta theologica ss. Cyrili et Metodii critice examinata et systematice proposita. Excerpta ex dissertatione ad laure in Facultate Theologica Pontificiae Univeritatis Gregorianae, Zagreb, 1940.

ČLANCI –– A. B., Metodova godina u »Kolijevci glagoljaštva«, u: Glas Koncila, 24 (1985.)47, str. 1,6. –– Apostolat sv. Ćirila i Metodija, u: Vrhbosna, 41 (1927.)11-12, str. 169.-170. –– BADURINA, Anđelko, Ikonografija svetog Ćirila i Metoda, u: Bilten proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda, 1(1985.) 2, str. 7.-8. –– BENVIN, Antun, Stav i glas rimskih papa, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 27, prilog, str. 3.-4. –– BIRNBAUM, Henrik, Some Remaining puzzles in Cyrillo-Methodian studies, u: Slovo (1997-1999) 4749, str. 7.-32. –– BOBA, Imbre, Sveti Metod i nadbiskupsko sjedište Sirmium u crkvenoj pokrajini Sclavonia. Papinski dokumenti, hagiografska literatura i hrvatska tradicija, u: Crkva u svijetu, 20 (1985.) 4, str. 386.-400. –– BRATULIĆ, Josip, Rimska kurija i misija Konstantina- Ćirila i Metodija, u: Slovo (1986.) 36, str. 45.-50. –– BRATULIĆ, Josip, Sveti Metod, sirmijski nadbiskup i metropolita Panonije, u: Bilten proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda 1 (1985.) 2, str. 1.-4. –– CEPELIĆ, M., U slavu slavenskih apoštola sv. Cirila i Metoda, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 9 (1881.)14, str. 139.-144. 9-10/2013.


–– CEPELIĆ, Milko, Govor u slavu slavenskih apostola sv. Cirila i Metoda, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 9 (1881.)14, str. 139.-144. –– Ciril i Methodij u Zatisju i Panoniji,u: Katolički list, 36 (1885.) 26, str. 201.-203; 27, str. 209.-210. –– Constantinus et Methodius Thessalonicenses. Fontes, u: Radovi Staroslavenskog instituta (1960.) 4 str. 7.-274. –– Ćirilo - Metodijeva ideja, u: Vrhbosna, 25 (1911.) 13 i 14, str. 195.-199. –– DAMJANOVIĆ, Stjepan, Ćirilometodska baština u prepisci Rački-Strossamyer, u: Slavonske teme, Pergamena, Zagreb, 2006., str. 47.-69. –– F. R., Nabožne misli na dan sv. Cirilla i Methoda, u: Katolički list, 5 (1854.) 12, str. 89.-91. –– F. R., O grobu sv. Cirila u hramu sv. Klementa u Rimu, u: Katolički list, 14 (1863.) 15, str. 113.-115; 16, str. 121.-123. –– F. R., Slavi slavenskih Apoštolah na njihov blagdan, u: Katolički list, 6 (1855.) 10, str. 73.-74; 11, str. 81.-83; 12, str. 89.-90; 13, str. 97.- 98; 14, str. 105.-106, 15, str. 113.-114; 16, str. 123.-124; 17, str. 132.-134; 18, str. 137.-139; 19, str. 145.-146; 20, str. 153.-155; 21, str. 161.-162; 22, str. 169.-171; 23, str. 177.-179; 24, str. 185.-186; 25, str. 195.-196; 26, str. 203.-205. –– F. R., Tisućnica slovjenskih apoštolah u Rimu, u: Katolički list, 14 (1863.) 30, str. 233.-234. –– Govor preuzvišenoga g. biskupa J. J. Strosamyera, kojim je dne 5. srpnja t. g. u ime svih katoličkih Slavena pozdravio u Vatikanu sv. Otca Lava XIII. predočujuć mu Slavenske hodočastnike a zahvaljujuć mu na kazanoj ljubavi našim apoštolima, a po njima i nama, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 13 (1881.) 9, str. 131.-135. –– GRABAR, Biserka, Kult Ćirila i Metodija u Hrvata : Slovo (1986.) 36, str. 141.-145. –– GRIVEC, F., Slavensko bogoslužje, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 47 (1919.) 9, str. 68.-70. ; 11, str. 82.-84. –– GRIVEC, Franc, Iz Cirilove književne škole, u: Slovo (1960.) 9-10, str. 5.-13. –– GRIVEC, Franc, Ciril-Metodijska ideja, u: Zbornik Teološke fakultete, Ljubljana, 1962., str. 47.-58. –– GRIVEC, Franc, Cyrillo –Methodiana, u: Slovo (1957.) 6-8, str. 24.-53. –– GRIVEC, Franc, De ss. Cyrilli et Methodii ad Photium relatione, u: Bogoslovni vestnik, 13 (1933.) 4, str. 245.-252. –– GRIVEC, Franc, Govor sv. Metoda solunskega. Sermo s. Methodii Tessalonicensis,u: Bogoslovni vestnik, 22 (1942.) 1-4, str. 35.-51. 9-10/2013.

–– GRIVEC, Franc, Iz teologije sv. Cirlia in Metoda (De theologia ss. Cyrilli et Methodii.), u: Bogoslovni vestnik, 14 (1934.) 3-4, str. 181.-189. –– GRIVEC, Franc, Metodovo putovanje v Carigrad,u: Bogoslovni vestnik, 3 (1923.)1, str. 90.-91. –– GRIVEC, Franc, Novosti o sv. Cirilu in Metodu, u: Čas: znanstvena revija, 1 (1907.) 1, str. 80.-85. –– GRIVEC, Franc, Ob 1100 letnici sv. Cirlia, u: Bogoslovni vestnik, 7 (1927.) 3-4, str. 161.-176. –– GRIVEC, Franc, Sv. Cirl in Metod in patriarška pentarhija, u: Bogoslovni vestnik, 6 (1926.) 4, str. 355.356. –– GRIVEC, Franc, Sv. Ćiril i Metod o papinom prvenstvu, u: Život, 5 (1924.)5, str. 257.-258. –– GRIVEC, Franc, Učitelj v Žitjih Konstantina in Metodija. Quid nomen »učitelj« (doctor) in palaeoslavicis Vitis Constantini et Methoddi significet, u: Bogoslovni vestnik, 19 (1939.)1, str. 1.-9. –– GRIVEC, Franc, Vprašnja o Konstantinu i Metodu, u: Slovo (1962.) 11-12, str. 131.-147. –– GRIVEC, Franc, Pravovernost sv. Cirila in Metoda (De orthodoxia ss. Cyrilli et Methodii),u: Bogoslovni vestnik, 1 (1921.)1, str. 1.-43. –– GUBERINA, A., Ćirilometodska Ideja, u: Vrhbosna, 41 (1927.)10, str. 159.-164.; 11 i 12, str. 184.-191.; 42 (1928.)1, str. 3.-6.; 2, str. 25.-27.; 3, str. 36.-38.; 6, str. 87.-90. –– GUBERINA, A., Nacionalizam i katolicizam sv. Ćirila i Metoda (Prigodom 1100. obljetnice rođenja sv. Ćirila.), u: Bogoslovska smotra, 15 (1927.) 2, str. 133.-157. –– HADŽIJAHIĆ, Muhamed, Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskpije južno od Save, u: Croatica Christiana Periodica, 9 (1985.)15, str. 1.-23. –– HAMM, Josip, Nesavršena trilogija (uz raspravljanje o Metodijevu pateriku), u: Slovo (1978.) 26, str. 7.-15. –– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu – iz drugog kuta (3). O pismu koje spominju Panonske legende i Črnorizac Hrabar, u: Glas Koncila, 24 (1985.)15, str. 4. –– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu – iz drugog kuta. Da li su i koliko »Panonske legende« pouzdane kao povijesni izvor?, u: Glas Koncila, 24 (1985.)12, str. 4. –– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu – iz drugog kuta. Hrvatski udio u ekumenskom djelu svete braće Ćirila i Metoda, u: Glas Koncila, 24 (1985.)11, str. 4. –– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu- iz drugog kuta (4), Glagoljska zagonetka, u: Glas Koncila, 24 (1985.)19, str. 4.

733


–– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu- iz drugog kuta (5), Zemljopisni položaj Velike Moravske, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 20, str. 4. –– HERES, Tomislav, Uz Metodovu godinu- iz drugog kuta (6), O podrijetlu glagoljice i glagoljskog bogoslužja, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 22, str. 4. –– Hiljadugodišnjica smrti sv. Metoda, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 13 (1885.) 7, str. 85.86. –– Homilija kard. Agostina Casaraolija, Papinskog legata na svečanoj misi u Đakovačkoj katedrali 5. srpnja 1985., u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu O-VI-VII-VIII-1985., str. 140.-143. –– IKIĆ, Niko, Strossmayerov ekumenizam u svjetlu sadašnjeg trenutka, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 133 (2005.) 5, str. 398.-402. –– IVAN PAVAO II., Časnom našem Bratu Augustinu Casaroliju, Kardinalu Svete Rimske Crkve, Izaslaniku na slavljima u čast Svetog Ćirila i Metoda u Jugoslaviji, u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu O-VI-VII-VIII-1985., str. 138.-139. –– Iz pera Strossmayerova o slavenskoj liturgiji u nas, u: Vrhbosna, 14 (1900.)17, str. 302.-304. –– JABLANOVIĆ, Ivan, Sv. Ćirilu i Metodiju, u: Vrhbosna, 15 (1901.)12, str. 181.-182. –– JANEŽIĆ, Stanko, Kaj ve povedati Konstanitn –Ciril današnjem svetu (Ob 1100-letnici Cirlove smrti), u: V edinosti: ekumenski zbornik Kraljevstvo Božje, 25 (1970.), str. 26.-32. –– JAPUNDŽIĆ, Marko, Djelovanje i kult sv. Metoda u glagoljskim kodeksima, u: Služba Božja, 25 (1985.)4, str. 273.-280. –– JAPUNDŽIĆ, Marko, Hrvatska glagoljica. Povodom 1100. godišnjice djelovanja Svete braće Ćirila i Metoda (863.-1963.), u: Hrvatska revija, 13 (1963.) 4, str. 469.-491. –– JAPUNDŽIĆ, Marko, Sv. Ćiril i Metoda u Veneciji?, u: Marulić, 28 (1995.) 4, str. 669.-674. –– JELENIĆ, Julijan, Kiril i Metodije, slavenski apostoli (Kirilovoj 1100. godišnjici rođenja), Zagreb, 1926. (Preštampano iz Bogoslovske smotre) –– K tisućnici sv. apoštolah Cirila i Metoda, u: Katolički list, 14 (1863.) 11, str. 83.-85. –– Kardinali, nadbiskupi i biskupi prisutni na proslavi Godine svetog Metoda, u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu O-VI-VII-VIII-1985., str. 166.-167. –– KATIČIĆ, Radoslav, Methodii doctrina, u: Slovo (1986.) 36, str. 11.-44. –– KATIČIĆ, Radoslav, Dopuna članku »Methodii doctrina«, u: Slovo (1989.-1990.) 39-40, str. 23.-25.

734

–– KIRÁLY, Péter, K otácke Cyrilometodejskych trádicii v uhorksu: otázka hlahoských pamiatok, u: Slovo (1971.) 21, str. 291.-300. –– KIRÁLY, Péter, ŽK VIII, 23: Vlčskvih vijušte, u: Slovo (1976.) 25-26, str. 121.-126. –– KLAIĆ, Nada, Kada i kako postaje »Metodova doktrina« kulturno dobro Hrvata, u: Croatia Christiana Periodica, 10 (1986.)17, str. 17.-39. –– KRŽAN, Antun, Govor u slavu sv. slavenskih apostola Cirila i Metoda, u: Katolički list, 32 (1881.) 27, str. 211.-214. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Uz godinu Svetog Metoda. Solunska braća – proročki znak jedne i nerazdjeljive Kristove Crkve, u: Glas Koncila, 24 (1985.)1, str. 4. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Uz godinu Sv. Metoda (2). Ekumenizam- ali ne kao prije, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 3, str. 4. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Uz godinu Sv. Metoda (3). Crkvena i politička pozadina nastupa Solunske braće, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 4, str. 4. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Uz godinu Sv. Metoda (4). Velikomoravska misija Svete braće, u: Glas Koncila, 24 (1985.)6, str. 4. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Uz godinu Sv. Metoda (5). Misionarska metoda Svete Braće, u: Glas Koncila, 24 (1985.)9, str. 4. –– KUREČIĆ, Zvonimir, Životni put svetog Ćirila i Metoda,u: Glas Koncila, 24 (1985.) 25, prilog, str.1.-2. –– LUKIĆ, M., Ćirilometodske okružnice biskupa J. J. Strossmayera u Glasniku Biskupija Bosanske i Sriemske od 1873. do 1900. godine, u: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture- Vukovar kao paradigma muke, Zbornik radova 4. međunarodnog znanstvenog simpozija, (urednik Jozo Čikeš), Vukovar, 2004., str. 146.-161. –– »Makedonska Pravoslavna Crkva slavila je 1100. obljetnicu smrti sv. Metoda«, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 112 (1985.)11, 2 str. omota. –– MAREŠ, Franjo Većeslav, Poslanje i djelo svete braće. Značenje nekad i danas, u: Bilten proslave 1100. obljetnice smrti svetog Metoda, 1(1985.) 5, str. 9.14. –– MAREŠ, František Vaclav, S. Gregorii Magni Dialogorum libri IV – Die »Bücher der Vater«, der vita Methodii, u: Slovo (1974.) 24, str. 17.-39. –– MARIĆ, Đuka, Apostolat sv. Ćirila i Metoda (Konferencija kardinala Tisseranta), u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 68 (1940.) 3, str. 21.-23. –– MARIĆ, Josip, Propovied prigodom tisućnice slavjanskih apostolah sv. Cirila i Metoda, u: Katolički list, 14 (1863.) 28, str. 219.-222. 9-10/2013.


–– MILETIĆ, Ante, Ćiril i Metoda u Panoniji, u: Marulić, 13 (1980.) 4, str. 321.-336. –– MIZ, Roman, Uz Metodovu godinu. Kojim su putem sv. Ćiril i Metod putovali u Veliku Moravsku?, u: Glas Koncila, 24 (1985.)16, str. 4. –– MIZ, Roman, Uz Metodovu godinu. Kojim su putem sv. Ćiril i Metod putovali u Veliku Moravsku?(2), u: Glas Koncila, 24 (1985.)17, str. 4. –– MIZ, Roman, Uz Metodovu godinu. Kojim su putem sv. Ćiril i Metod putovali u Veliku Moravsku?(3) Je su li Mađare pokrstili Bijeli Hrvati?, u: Glas Koncila, 24 (1985.)18, str. 4. –– MRKONJIĆ, Tomislav, J. J. Strossmayer i Glagoljski misal iz 1893., u: Slovo (2006.-2007.) 56-57, str. 379.-389. –– NAZOR, Anica, Biskup Strossamyer, papa Lav XIII. i slavenski apostoli Ćiril i Metod, u: Međunarodni znanstveni simpozij Josip Juraj Strossmayer povodom 190., obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti. Zagreb, 19. svibnja 2005. - Đakovo, 20. svibnja 2005. Zbornik radova, (urednik Franjo Šanjek), HAZU, Zagreb, 2006., str. 67.-80. –– NAZOR, Anica, Obilježavanje 1100. Metodijeve smrti u Jugoslaviji, u: Slovo (1986.) 36, str. 264.275. –– NAZOR, Anica, The heritage of Cyril and Methodius int he Art of Printing, u: Christianity Among the Slavs the heritage of saints Cyril and Methodius: Act of the International Cobgress held on the Eleventh Centenary oft he Death of St. Methodius Rome, October 8-11, 1985., Pont. Institutum Studiorum Orientalium, Roma, 1988. (Orientalia Christiana Analecta, 231), str. 283.-290. –– NEDELJKOVIĆ, Olga, Prilog proučavanju leksike Panonskih Žitija, u: Slovo (1964.) 13, str. 194.-202. –– O 1100-godišnjici sv. Ćirila: Katolički Episkopat SHS svima katolicima SHS, u: Vrhbosna, 40 (1926.)11, str. 177.-180. –– PANTELIĆ, Marija, Život posvećen ćirilometodskoj problematici. Povodom 85- godišnjice života dra Frana Grivca, u: Slovo (1963.)13, str. 177.-193. –– PAVIĆ, Matija, Jedanaesta stoljetnica sv. Cirila, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 55 (1927.)13, str. 117.-118. –– PERIĆ, Ratko, Slavenski apostoli – Slavorum apostoli, u: Crkva u svijetu, 20 (1985.) 4, str. 379.-385. –– PETROVIĆ, Ivanka, Literatura o Ćirilu i Metodiju prilikom 1100. jubileja slavenske pismenosti, u: Slovo (1967.) 17, str. 136.-188. –– PETROVIĆ, Ivanka, Literatura o Ćirilu i Metodiju prilikom 1100. jubileja slavenske pismenosti (nastavak), u: Slovo (1969.) 18-19, str. 233.-382. 9-10/2013.

–– PETROVIĆ, Ivanka, Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture, u: Slovo (1988.) 38, str. 5.-54. –– Pozdrav zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Franje Kuharića Uzoritom Gospodinu Kardinalu Casaroli, legatu Sv. Oca za Jubilej sv. Metoda u Đakovu 4. i 5. VII., u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu O-VI-VII-VIII-1985., str. 144.-146. –– Pozdravni govor Msgr. Ćirila Kosa na svečanoj akademiji u đakovačkoj katedrali, u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu O-VI-VII-VIII-1985, str. 147.-148. –– Prigodom 1050. godišnjice smrti sv. Metoda, u: Vrhbosna, 49 (1935.), str. 241.- 247. –– Proslava 1100. godišnjice rođenja sv. Ćirila, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 55 (1927.) 23, str. 199.-200. –– RADIĆ, Ignacije, Apostolat sv. Ćirila i Metodija, u: Vrhbosna, 27 (1913.)18, str. 290.-292. ; 19, str. 305.307. –– Riječ kardinala legata u Đakovu, u: Glas Koncila, 24(1985.)29, str. 1. –– RITIG, Svetozar, O grobu i moćima sv. Ćirila, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 37 (1909.)10, str. 73.-75.; 13, str. 97.-101. –– S. R., Uz godinu Sv. Metoda. Prvo slovo – križ (Predavanje češkog slavista u Rijeci), u: Glas Koncila, 24 (1985.)10, str. 4. –– SCHÜTZ, Joseph, Anmerkungen zur vita Methodii, u: Slovo (1976.) 25-26, str. 127.-137. –– SCHÜTZ, Joseph, Der Dialog zwieschen Kaiser Michael III und Konstantin dem Philosophen, u: Slovo (1989.-1990.) 39-40, str. 27.-35. –– SCHÜTZ, Joseph, Životopisi Ćirila i Metodija-Novo za razumijevanje tekstova, u: Slovo (1986.)36, str. 51.-58. –– SLIVEČKO, M.- TROJAN, M., Ćirilometodska ideja u korespodenciji Strossamyera i njegovih suvremenika: Rački, Stadlera i Kalodjere, u: Slovo o Slovu. Zbornik radova iz Ćirilometodske baštine u Hrvatskoj kulturi 19. stoljeća studenata hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Osijeku (uredila Milica Lukić), Filozofski fakultet, Osijek, 2010., str. 13.-34. –– SOLDO, Josip Ante, Slava va višnjih Bogu (u prigodi 1100. obljetnice smrti sv. Metoda), u: Služba Božja, 25 (1985.) 3, str. 253.-257. –– SPILETAK, A., Unionistički kongres na Velehradu, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 55 (1927.) 21, str. 179.-181.; 22, str. 186.-187. –– Središnja proslava Metodove godine u Đakovu: U početku bijaše Riječ, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 28, str. 1.2-3,4.6.8.

735


–– Staroslavenski Misal, u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 21(1893.)18, str. 182. –– Sveti Ćiril i Metod, oci vjere i kulture više europskih naroda, u: Glas Koncila, 24 (1985.)2, str. 5. –– Svetiteljima Ćiri i Metodu, u: Vrhbosna, 3 (1889.) 14, str. 231. –– ŠANJEK, Franjo, Ćirilometodska baština u Hrvata, u: Croatica Christiana Periodica, 7 (1983.)12, str. 122.-129. –– ŠANJEK, Franjo, Međunarodni simpozij u Sofiji- Uloga i značenje sv. Ćirila i metoda u duhovnoj i kulturnoj suradnji balkanskih naroda od IX. do XIX. stoljeća, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 27, prilog, str. 4. –– ŠANJEK, Franjo, Pape, slavenski apostoli i ćirilometodska baština u Hrvata, u: Bogoslovska smotra, 51(1981.)1, str. 1.-17. –– ŠIROLA, Božidar, Tisućljetna baština Svete Braće u Hrvata čakavaca, u: Sveslavenski zbornik. Spomenica o tisućugodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb, 1930., str. 340.-343. –– ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Tisuću i sto godina od Moravske misije, u: Slovo (1963.)13, str. 5.-42. –– ŠULJAK, Andrija, Sveti Ćiril i Metod u viziji biskupa Strossmayera, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 113 (1985.) 4, str. 61.-63. –– ŠULJAK, Andrija, »Baština Svete Braće«, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 114 (1986.) 6, str. 116.-117. –– ŠULJAK, Andrija, Biskup J. J. Strossmayer i sveti Ćiril i Metod, u: Bilten proslave 1100. Obljetnice smrti svetog Metoda, 1 (1985.) 2, str. 12.-13. –– ŠULJAK, Andrija, Završne svečanosti Metodove godine u Rimu u znaku jedinstva Crkve i Europe, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 113 (1985.)11, str.165.-166; 171. –– ŠULJAK, Andrija, Josip Juraj Strossmayer i ćirilometodska baština, u: Glas Koncila, 24 (1985.) 27, prilog, str. 1.-2. –– ŠULJAK, Andrija, Biskup Josip Juraj Strossmayer i ćirilometodsko-glagoljska baština, u: Diacovensia, 2 (1994.)1, str. 275.- 294. –– ŠULJAK, Andrija, Godina Svetog Metoda 885 – 1985, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 113 (1985.) 1, str. 2.-4. –– ŠULJAK, Andrija, Biskup Josip Juraj Strossmayer i ćirilometodsko - glagoljska baština, u: Međunarodni znanstveni skup. Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Zbornik radova, (urednik Stanislav Marijanović), Filozofski fakultet, Osijek, 2008., str. 245.-266. –– ŠULJAK, Andrija, Metodova godina - 1100. obljetnica smrti sv. Metoda (885-1985), u : Croatica Christiana Periodica, 10 (1986.)17, str. 181.-187.

736

–– TANDARIĆ, Leonard, Sveti Ćiril i Metodije – novi pristup evangelizaciji, u: Bogoslovska smotra, 55 (1985.) 3-4, str. 369.-375. –– TIMKOVIČ, Gorazd, Cyril a Metod boli Greckokatolíkmi, u: Krásnobrodský zborník (1996.) 1-2, str. 53.-135. –– TIZZANI, Sv. Ciril i Metod i njihovi ostanci, u: Katolički list, 14 (1863.) 13, str. 97.-99; 14, str. 105.107. –– TKADLČÍK, Vojtěch, »Die Rechtsgelehrten« in der Methodvita, u : Slovo (1972.) 22, str. 41.-51. –– TKADLČÍK, Vojtěch, K datování hlaholských služeb o sv. Cyrilu a Metoději, u: Slovo (1977.) 27, str. 85.-128. (O datiranju glagoljskih službi u čast sv. Ćirila i Metodija) –– TSCHIŽEWSKIJ, Dmitrij, Ein Kirchenslavischen Gedicht vermutlich ein Werk des hl. Method, u: Slovo (1970.) 20, str. 29.-37. –– TURČINOVIĆ, Josip, Ekumenska dimenzija štovanja Svete braće Ćirila i Metoda na Istoku i Zapadu, u: Glas koncila, 24 (1985.) 27, prilog, str.3. –– TURČINOVIĆ, Josip, Učenici Svete braće, u: Glas Koncila, 24 (1985.)25, prilog, str. 4. –– Za svečanost sv. Cirila i Metoda, slavjanskih apoštolah, u: Katolički list, 14 (1863.) 24, str. 185.-187; 25, str. 193.-195. –– Završetak jubilejske godine sv. Metoda (Govor dra P. Ivanišića na Ozlju), u: Glasnik biskupija Bosanske i Srijemske, 64 (1936.)13, str. 101.-104. –– Završna proslava Godine svetog Metoda u Rimu, u: Obavijesti Biskupskog ordinarijata u Đakovu OIX-X-XI-1985., str. 199.-205. –– ZEČEVIĆ, Divna, Pučki prigodni tekstovi 19. stoljeća u slavu »slavenskih apostola« Ćirila i Metodija, u: Slovo (1986.) 36, str. 203.-216. –– ZIFFER, Giorgio, Un nuovo gruppo di testimoni (frammentari) della Vita Constantini il »gruppo della Paleja«, u: Slovo (1994-96) 44-46, str. 7.-25. (Nova skupina »fragmentarnih« tekstova Žitija Konstantina –Ćirila: »Palejna skupina«) –– Ž. K., Slavorum Apostoli. Ćirilometodske poruke za slobodu u Crkvi, za traženje kršćanskog jedinstva i za miran suživot i slogu u Europi i svijetu, u: Glas Koncila, 24 (1985.)29, str. 3.-4.n

1 Djelo se može pronaći u katalogu NSK (kao rukopis- Historijska rasprava iz 1857.)

Djelo se može pronaći u katalogu knjižnice HAZU-i, te u katalozima Knjižnice Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 2

3

Jedini poznati sačuvani primjerci čuvaju se u našoj knjižnici.

9-10/2013.


POGLED U ENCIKLIKU LUMEN FIDEI Josip Vrančić*

Prva enciklika pape Franje posvećena vjeri, koja

nosi naziv Lumen Fidei, »Svjetlo vjere«, upućena je, što se može vidjeti već na naslovnoj stranici, »biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima«. Upada u oči kako u spomenutom nabrajanju »adresata« kojima je enciklika upućena nedostaje termin prisutan u svim enciklikama umirovljenoga pape Benedikta XVI., a to su »svi ljudi dobre volje«. Ovaj nedostatak ne treba protumačiti kao zatvaranje pred onima koji ne posjeduju dar vjere, ili ga pak ne žele posjedovati, već kao znak iskrenoga zapažanja da je razgovor ili rasprava o vjeri shvatljiva i plodna samo s onim ljudima koji posjeduju bilo kakvo iskustvo vjere, u smislu življenja iste ili želje za vjerom ili traženjem vjere kao posebnoga iskustva odnosa s Bogom, ljudima i svim stvorenjem. U isto vrijeme, nedostatak spomenutih naslovnika može se protumačiti i kao pokazatelj respekta i pažnje koju sadašnji papa otvoreno pokazuje prema svima onima koji nisu vjerujući ili onima koji vjeru shvaćaju samo kao jednu od ponuđenih mogućnosti, nikako kao zahtjev. O vjeri najbolje učimo kada slobodno stupimo u proces vjerovanja, vježbajući se u umijeću ljubavi i učenju korištenja blagodatima slobode za koju nas je Krist oslobodio, kao i svim iskušenjima koje sloboda kao takva sa sobom nosi. Bog vjere nikako nije objekt matematičkoga dokazivanja, a još manje plod znanstvenih pokusa vezanih uz činjenicu da je istinito ono što je dokazivo ili što se može pojmiti osjetilima (vidjeti, dodirnuti, čuti); u procesu vjerovanja Descartesovo »cogito ergo sum« – »mislim, dakle, jesam« ustupa mjesto »cogitor ergo sum« – »mišljen sam, dakle, postojim« ili, još i više, »amor, ergo sum« - postojim zato što sam ljubljen. Kada se govori o vjeri, mora se obrnuti ustaljeni poredak istraživanja: objekt mora postati subjekt, a subjekt mora dopustiti biti pitan, iskušavan, »uznemiravan« od strane neovisnoga i transcendentnog čistog Objekta (kako to čini veliki njemački teolog Karl Barth), što je drugo ime za Boga, živoga i velikoga. Vjera je, započinje Enciklika, svjetlo: »Tko vjeruje, vidi; vidi zbog svjetla koje osvjetljuje cijeli put, jer nam ono dolazi od Krista uskrsloga, zvijezde jutarnje koja ne pozna zalaza« (LF, 1). Ovdje se ne govori o svjetlu ovoga svijeta koje se može usporediti sa Suncem, zvijezdom koja je našem planetu i izvor topline, ali i svjetlosti koja osvjetljava svaku stvar i

* Autor priloga je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

9-10/2013.

spašava je od tame, ali nema ni snage ni sposobnosti ispitivati dubine ljudskoga srca kao ni mistične predjele stvarnosti; svjetlo vjere, s druge strane, dolazi iz posve drugoga izvora, iz visina, od Boga, koji je u svome utjelovljenom Sinu, Isusu Kristu, došao rasvijetliti našu tamu jer, privučeni i rasvijetljeni ovim svjetlom, ljudi mogu gledati i onkraj mraka smrti otvarajući tako svoja srca nadi u vječnost, ne u smislu iščekivanja jalove budućnosti, nego sigurnog ispunjenja obećanja.1 Za to svjetlo može se i živjeti i umirati, ono ima snagu dati smisao i našim djelima i našim danima. S druge strane: »Nitko nikada nije bio spreman umrijeti za svoju vjeru u sunce«, svjedoči kršćanski mučenik iz II. stoljeća, Justin. Nekima se svjetlo vjere može činiti poput iluzije, utješiteljske svjetlosti: one koja na neki način pokušava zadovoljiti egzistencijalnu težnju ljudskoga srca za pacificiranim pojašnjenjem misterija smrti, nepodnošljivoga prekida prikazanog strašnom šutnjom iz koje nema povratka. Enciklika se osvrće na ove tvrdnje i to citirajući jednoga od eminentnih predstavnika drame humanističkog ateizma, Friedericha Nietzschea, po kojemu se »vjerovanje opire traženju« (LF, 2). Na taj način se ljudski život lišava i novosti, ali i avanture/traženja, a razum osuđuje na letargično povlačenje u san. Na tragu ovakva razmišljanja dolazimo do zaključka da je razum pozvan zauzeti područje realnoga, a vjera osuđena kretati se u sjeni, govoriti o onome što je za ljudski razum prazno i neshvatljivo, nedohvatljivo: »Vjera se, dakle, shvaćala kao neki skok u prazno koji činimo zbog pomanjkanja svjetla, vođeni slijepim osjećajem; ili, pak, kao neko subjektivno svjetlo, koje može unijeti toplinu u srce, donijeti osobnu utjehu, ali koje se ne može nuditi drugima kao objektivno i zajedničko svjetlo koje može obasjati pu« (LF, 3). Razum se tako kreće u svijetlim područjima razumljivoga i shvatljivoga, a vjera po onima koje nadahnjuju emocije pokušavajući teškom mukom pregaziti kamen spoticanja nejasnoga i nerazrješivoga. No, iskustvo svega onoga što nam nudi ta »suvremena« filozofija pokazuje kako to baš nije u potpunosti točno: »Postupno se, međutim, uvidjelo da svjetlo autonomnog razuma ne uspijeva dovoljno osvijetliti budućnost; na kraju ona ostaje obavijena tamom i ostavlja čovjeka u strahu od nepoznatoga« (LF, 2). Poput Benedikta XVI., ni papa Franjo ne boji se ukazati na zablude modernih ideologija: vrlo lucidno ukazuje na njihove aporije, otkriva težnju »prosvijetljenih« da dominiraju nad sviješću i savješću čovječanstva, što je, ni više ni manje, prouzrokovalo silna nasilja i totalitarne režime kojih je prošlo stoljeća bilo prepuno! Svjetlo vjere nije plod ni krvi ni mesa, ona se ne rađa po našim sposobnostima, a još manje iz naših potre-

737


ba. Vjera nije puka projekcija želje, odgovor na žednu dušu koja se želi napojiti na čistim i bistrim izvorima. »Vjera se rađa u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti jer u njoj nalazimo sigurnost i na njoj možemo graditi svoj život. Preobraženi tom ljubavlju, stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine i da se pred nama otvara pogled u budućnost« (LF, 4). Tako možemo reći da se vjera rađa iz baklje istinske različitosti i drugosti, u odnosu s onim Drugim i Drugačijim koji nam dolazi ususret. Budući da ovaj odnos nije iluzija, nego stalna borba, vječno podlaganje i odricanje pred stvarnom i otajstvenom prisutnošću Boga koji dolazi, on neprestano iskušava autentičnost iskustva vjere, pokušavajući pročistiti i oživjeti vjeru Kristovih učenika, oslobađajući je svakoga oblika isprazne utjehe ili naivnog uvjeravanja, hraneći je na izvorima božanske objave koju Crkva ljubomorno čuva i prenosi. U ovom svjetlu, papa Franjo vrednuje i promatra i najveći događaj za Crkvu XX. stoljeća, Drugi vatikanski sabor, o čijoj se vrijednosti, kao i vrijednosti teologije njegovih dokumenata, tako malo govorilo o 50. obljetnici otvorenja Sabora. On »je bio Koncil o vjeri, jer nas je pozvao da u središte svoga života ponovno stavimo primat Boga u Kristu. Drugi vatikanski koncil omogućio je svjetlu vjere da prosvijetli ljudsko iskustvo iznutra, prateći suvremenog čovjeka na njegovu putu. Na taj se način pokazalo kako vjera obogaćuje ljudski život u svim njegovim dimenzijama« (LF, 6). Po ovom ključu iščitavanja koncilskih dokumenata, ovaj papa, koji je došao »skoro s kraja svijeta«. pokazuje se u svjetlu potpunog suglasja sa svojim prethodnikom i ne ustručava se priznati da je spomenuta enciklika plod rada »četiriju ruku«, u smislu da je ono što je Benedikt XVI. započeo, on nadopunio i uobličio u smislenu cjelinu. Krenuvši od uvodnih brojeva u kojima enciklika Lumen Fidei naznačuje smjernice svoga govora o vjeri, dolazimo do četiriju poglavlja u kojima Papa razvija svoju misao o vjeri. U prvom poglavlju, naslovljenom »Povjerovali smo ljubavi« (usp. 1Iv 4,16), Papa prikazuje svojevrsnu »povijest vjere« počevši od Abrahamova poziva, njegova neshvatljivog povjerenja u Boga unatoč strašnom zahtjevu za žrtvovanjem jedinoga sina Izaka, preko govora o vjeri Izraela koja se trajno hranila slušanjem i nadom, sve do punine ostvarenja obećanja u kršćanskoj vjeri, njezine veličine zbog ponude spasenja koje primamo kao nezasluženi dar i njezina nužnog življenja unutar zajedništva Crkve. Drugo poglavlje, koje nosi naslov »Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti« (usp. Iz 7,9), produbljuje odnos između vjere, istine i ljubavi, koji se rađa iz spoznaje, ploda slušanja i gledanja. U ovom svjetlu u potpunosti se može sagledati i razumjeti sva plod-

738

nost dijaloga između razuma i vjere, gdje vjera, ne samo da ne sprječava nego i podržava i trajno njeguje traženje Boga. Glasnik ovakva razmišljanja o vjeri u prvom je redu teologija koja se, s jedne strane, hrani vjerom dok, s druge strane, hrani tu istu vjeru. Treće poglavlje za naslov uzima dio trećega retka, petnaestog poglavlja 1Kor »Prenosim vam ono što sam primio«. U njemu papa Franjo razmišlja o crkvenoj naravi vjere, predstavljajući Crkvu kao »majku naše vjere«, zaustavljajući se na odnosima između sakramenata, molitve, moralnoga života i vjere. Na koncu, u četvrtom poglavlju koje ima za naslov dio retka Poslanice Hebrejima, »Bog im pripravi grad«, susrećemo se sa socijalnim obrisima vjere i to kroz analizu odnosa vjere i općega dobra, vjere i obitelji, vjere i društvenoga života, vjere i patnje. Posljednje stranice enciklike posvećene su Mariji, ženi vjere, koja nije bez razloga slavljena u evanđelju kao blažena jer je povjerovala (usp. Lk 1,45). Na koncu, možemo zaključiti kako je spomenuta enciklika jednostavan no izrazito dubok tekst, organski cjelovit u razvoju misli te osjetljiv na kompleksnost teme onoga iskustva toliko bogatog i tako preobražavajućeg da se ne može ni zamisliti: iskustva vjerovanja u Boga Ljubavi, iskustva života s Bogom i za Boga, jer nema ljepšeg, humanijeg, autentičnijeg života od onoga koji je življen na službu drugima, za dobro drugoga, za slavu Vječnoga i vječnosti. Stoga bi bilo vrlo sebično ne podijeliti to bogatstvo iskustva života u vjeri sa svim ljudima »dobre volje«.n Teologija svjetlosti snažno je prisutna u otačkoj teologiji koja posebno živi u istočnoj Crkvi. Tako druga nedjelja korizme u istočnoj Crkvi nosi ime »Nedjelja svjetlosti«, kada Crkva moli Gospodina da je »rasvijetli snagom vjere i svetosti«! Simbolika imena ove nedjelje jest svjetlo nade koje vjernika vodi kroz askezu i patnju korizmenog posta prema svjetlu Uskrsa. Jedna od molitava te nedjelje kaže: »Rasvijetli svoje lice, Gospodine, nad onima koji se pripremaju na sveto prosvjetljenje, rasvijetli njihov duh.« U biti, ova molitva ima krsni prizvuk i upućena je onima koji će biti kršteni u uskrsnoj noći, jer se u ranom kršćanstvu sakrament krštenja nazivao još i »sakrament prosvjetljenja«, a katekumeni su nosili ime ILLUMINATI (prosvijetljeni): »Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu« (Ef 5,8). U krštenju je čovjek doslovno »posvojen« od Oca, Sin uzima mjesto čovjeka jer čovjek uzima mjesto Sina i tako postaje »prosvijetljen«, uveden u svjetlo zajedništva Oca i Sina i Duha Svetoga, uistinu postaje »Sin Svjetla«! Liturgijsko i teološko poimanje svjetla u otačkoj teologiji nije toliko povezano ni uz mistiku, ni kontemplaciju, koliko uz život! Kristovo preobraženje na gori Taboru dobra je podloga za govor o tom nestvorenom svjetlu. No, u biti, oci ovdje ne govore o Kristovu preobraženju nego o preobraženju apostola: njihova su osjetila bila preobražena kako bi mogli ugledati vječnu božansku svjetlost koju sada više nije skrivao veo kenose! Dakle, prosvijetljen je onaj koji je sjedinjen sa svjetlom, i svjetlošću vidi pri punoj svijesti sve ono što ostaje skriveno onima koji ne posjeduju danu milost Božju! Zato i može reći sv. Simeon Novi Teolog: »Bog je svjetlo, i oni koje on učini dostojnima vidjeti Ga, vide ga kao Svjetlo; oni koji su primili njegovu milost primili su je kao Svjetlost … Ona prosvjetljava i preobražava u svjetlo one koje rasvjetljava« (SIMEONE IL NUOVO TEOLOGO, Hymne a̕ l’amour divin, str. 201.)

1

9-10/2013.


POLITIČKA SNAGA LJUBAVI – BITI KRŠĆANIN U EUROPSKOJ STVARNOSTI Željko Čekolj (priredio)*

voljenja i kao pakao. Slično misli i ruski pisac Dostojevski.

Često se govori o tome da je Crkva u krizi, a u

U trećem dijelu knjige autor se bavi analizom sedam točaka:

kriznoj situaciji jako je važno biti usmjeren na bitno. Clemens Sedmak tako citira kardinala Josepha Bernardina koji je jednom prilikom izjavio da čovjek bolestan na smrt ne treba voditi sitne razmirice. U kriznim situacijama treba gledati na ono što je zajedničko i važno. Tako Sedmak ovom knjigom žele pripomoći Crkvi, a i kršćanima u Europi, u usmjeravanju prema bitnome, a to je za njega Bog koji je postao čovjekom i koji je sama ljubav, a upravo je ta ljubav najvažnija u kršćanstvu. To je izjavio i prethodni papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici nadovezujući se na rečenicu iz Ivanova Evanđelja 4,16: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu.« Prava ljubav crpi svoju snagu od Boga i izraz je Božjeg djelovanja u svijetu. Živa vjera podsjeća ljude da Bog djeluje u svijetu. Autor upozorava da se u teologiji prema Bogu ophodi kao prema »strpljivom komadiću papira« na koji se može sve napisati. »Ali ako uzmemo ozbiljno sadašnjost i Božje djelovanje ovdje i sada, onda je Bog i te kako osobna snaga, snažna osoba koja odgovara ako ga zovemo.«1 Ljubav je središte kršćanstva i mjerilo crkvene prisutnosti. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu tvore jedinstvo koje dolazi »iznutra«, iz snage ljubavi. U prvom poglavlju knjige ovaj austrijski znanstvenik, filozof, teolog i autor reflektira o europskoj situaciji, identitetu i vrijednostima. Tako naglašava da je poruka Božjeg kraljevstva i Isusova života ovdje, na Zemlji, poruka o snazi ljubavi. Stoga su za njega drugi crkveni problemi na Zapadu, kao nedostatak svećenika, financijskih sredstava i sve jača sekularizacija, drugorazredni. Glavni problem za njega je nedostatak ljubavi: »Vjera u snagu ljubavi zapravo je središte kršćanstva, jer je Bog postao čovjekom i pokazao što znači voljeti.«2 Camus u svom djelu Kuga (La Peste) prikazuje bolest kao nesposobnost * Prikaz knjige Clemensa Sedmaka, Die politische Kraft der Liebe – Christsein und europäische Situation, Innsbruck, 2007., str. 150

9-10/2013.

Povjerenje prema Bogu On pita europske kršćane čega se zapravo boje ako imaju povjerenja u Boga: »Bojimo li se da nam se Crkve isprazne? Ili da više nećemo moći plaćati zaposlene u Crkvi? Ili možda da će na ulici pljuvati po biskupu? Čega se zapravo bojimo i postoji li opravdanje za taj strah?«3 Prijateljstva U vremenima krize jako je važno okrenuti se prijateljima. Tako je važno i za Crkvu da se, primjerice, okrene onima koji joj nisu bliski i pokuša s njima razgovarati. Služiti U kriznim situacijama važno je služiti, a ne se povlačiti u sebe, zabavljati se sam sa sobom te kružiti oko vlastite osi. Snaga ljubavi uzrokuje unutarnju produktivnost. Za Crkvu to konkretno znači da se treba karitativno angažirati: »Okretanje tuđoj muci umanjuje vlastitu brigu te daje snagu i uvjerenje da se nešto važno i značajno radi.« Započeti nešto što stvarno veseli Ljudi često ne znaju što žele. U vremenima krize važno je započeti nešto što pojedinca stvarno veseli i što on stvarno želi. Tako bi i Crkva trebala početi s nečim novim što daje snagu. Razviti novi životni plan U krizi čovjek treba reflektirati o tome što on u stvari želi biti. Stoga treba razviti novi životni plan. Biti aktivan Strah blokira i dovodi do dezorijentacije. Crkva koja je djelotvorna zauzima se za izbjeglice, beskućnike, nezaposlene i odbačene. Učiti od drugih U turbulentnim vremenima dobro je imati otvoreno uho, spremnost učiti od drugih i u svemu ostati skroman.

739


Pitanje kršćanskog identiteta u Europi pitanje je o snazi ljubavi. Sedmak navodi ovdje apostolsko pismo »Ecclesia in Europa« iz 2003. i ukazuje na tri velika izazova za Crkvu, a to su: (1) pitanje sjećanja i borba za europske korijene, (2) pitanje vjerodostojnosti kršćanske egzistencije, (3) pitanje nade u nesigurnim vremenima. Ovim trima izazovima autor suprotstavlja snagu ljubavi iz koje proizlazi etika sjećanja, vjerodostojnosti i nade. (1) Jako je opasno izgubiti sjećanje, nijekati vlastite korijene i zaboraviti na vlastitu baštinu. Religija se posebno zalaže za očuvanje baštine i tradicije. (2) Za vjerodostojnost nije samo bitna iskrenost, nego i istinitost. (3) Institucionalna snaga ljubavi sastoji se u sposobnosti poticanja na nadu.

(1) samodopadnost - čovjek pun sebe misli da ne mora širiti svoje horizonte, (2) nesposobnost davanja obećanja, (3) nesposobnost življenja s tajnovitim i tajanstvenim, (4) širenje zakona tržišta za koji ljubav postaje »roba«, (5) širenje mehanizma prava, obveza i zakona; bračna zajednica koja je tako strukturirana već je unaprijed osuđena na propast.

Umjesto zaključka Crkva je pozvana da se suprotstavi zakonima tržišta i mehanizmima prava jer oni onemogućuju izgradnju kulture ljubavi u njezinoj osobnoj, institucionalnoj i političkoj snazi: »Zadaća Crkve u Europi je da omogući susret Europljana sa živim Kristom. To je samo onda moguće ako Crkva živi vjeru u snagu ljubavi i predaje ju dalje.«4n

Zadaća Crkve Po Clemensu Sedmaku, današnja zadaća Crkve je da gradi »europsku dušu«. U tome može samo onda uspjeti ako zrači političku snagu ljubavi. Posebno je važno da Crkva uklanja prepreke na putu prema ljubavi. Sedmak spominje pet raznih prepreka:

1 Clemens Sedmak, Die politische Kraft der Liebe – Christsein und europäische Situation, Innsbruck, 2007., str. 9.-10. 2

Ondje, str. 15.

3

Ondje, str. 99.-100.

4

Ondje, str.135.

Sjednica Povjerenstva za pastoral mladih N

adbiskupski susret mladih i križni put, osvrt na specijalizaciju projekta »Mladi za mlade« i rad Katoličke malonogometne lige (KMNL) te uključivanje novih članova Povjerenstva - bile su teme sjednice Povjerenstva za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije, održane 7. rujna u Nadbiskupskom domu u Đakovu. Sjednicu je vodio povjerenik Ureda za mlade, vlč. Filip Perković. U provom dijelu sjednice promišljalo se o organizaciji Nadbiskupijskog susreta za mlade. Razrađena je okvirna koncepcija susreta i usvojen prijedlog da se s mladima promišlja o socijalnim problemima, nezaposlenosti, mogućnostima zapošljavanja i perspektivama za budućnost te prezentira djelovanje socijalnog pastorala u Nadbiskupiji. Potom su naznačene moguće rute sljedećeg križnog puta mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije, o kojima će odlučiti Odbor za križni put. Vlč. Perković izvijestio je o održanoj specijalizaciji »Mladi za mlade« u pavlinskom

740

ljetnikovcu u Veternici kod Varaždina. Osamnaest polaznika prolazilo je radionice putem kojih su se pripremali za rad s različitim skupinama u svojim župama. Đakovačko-osječka nadbiskupija tako je dobila još 18 animatora, a na sjednici je odlučeno kako će nekoliko aktivnih animatora dobiti poziv da se uključi u rad Povjerenstva. Tvrko Galić predstavio je prošlogodišnji rad KMNL-a i izvijestio da je sezonu započelo 65, a završilo 59 ekipa. KMNL se nastoji pokrenuti i u župama koje se do sada nisu uključivale, a u tijeku je i rekonstrukcija službene mrežne stranice KMNL-a Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na Svjetskom susretu mladih u Rio de Janeiru sudjelovalo je četvero mladih ove Nadbiskupije. Vlč. Perković podsjetio je na Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku te istaknuo da će se mladima ponovno ponuditi i mogućnost hodočašća u Svetu zemlju u ljetnim mjesecima sljedeće godine. Martina Kuveždanin

9-10/2013.


Duhovna misao

Narod reče ne sdp, već sdb Žarko Relota Zadnjih mjeseci pohodio je našu zemlju, iz-

među mnogih drugih, sveti Ivan Bosco, javnosti poznatiji kao don Bosco. Istina, nije on medijima bio previše važan. Nisu ga primili (barem koliko ja znam) ni predsjednik, ni premijer, ni ministar rada, ni ministar znanosti obrazovanja i športa. Zapravo, nitko od onih koji obnašaju velike i važne političke funkcije u našoj Domovini. Nisam čuo da se don Bosco zbog toga žalio, jer on je sretniji kad je u svom miljeu, među svojim mladima. A oni su ga primili, organizirali mu srdačnu dobrodošlicu, priredili su zajedno s njim molitvena i misna slavlja te razna bdijenja, okupili mnogo njegovih suradnika, ponegdje u duhu koinonije organizirali »veselicu« (opet njemu u čast)… Jednom riječju, bio je to praznik koji je trajao nekoliko dana, a u isto vrijeme nije bio prazan dan ni prazna noć, već vrijeme ispunjeno kvalitetnim i pobožnim sadržajima. Vrijednim spomena. Iz obilja sadržaja njegova života, onima koji barem ponešto znaju o svecima, uvijek se ističe i izdvaja njegova briga za mlade, njegova ljubav prema mladima, njegova želja da im pomogne, da ih izvuče iz ralja nemilosrdne svakodnevnice, da im ponudi sretnu budućnost, da ih uputi u sutrašnjicu, da ih primjereno kvalificira za ono čime će se u budućnosti baviti i, iznad svega, da sve to bude u zdravim ljudskim i kršćanskim okvirima. Zahvaljujući don Boscu mnogi su roditelji bezbrižnije spavali, jer su znali gdje su njihova djeca, s kim provode vrijeme, kojim sadržajima su okupirani, kad će se vratiti svojim domovima (ne treba ih čekati pred »diskačima« do tri ujutro ili bdjeti pored telefona kad će te nazvati da hitno po njih dolaziš), u kakvom su stanju (napušenom, drogiranom ili alkoholiziranom …)…. Ništa od toga. Don Boscove relikvije posjetile su Hrvatsku baš u vrijeme predizbornih skupova i kampanja. Naravno, sve vrvi tim sadržajima u našim medijima. Ništa čudno, jer medije zanima komu će služiti ili tko će im diktirati kako će pisati i prenositi određene informacije, a koje vijesti za njih uopće neće biti vijesti, jer se ne uklapaju u »javna« glasila. Očekivao sam takvo što, ali opet sam ostao malo iznenađen. Naime, imao sam dojam da se na molitvenim skupovima koji su se organizirali u povodu dolaska don Bosca među nas okupilo puno više osoba nego na političkim predizbornim skupovima. A oci salezijanci (duhovni sinovi 9-10/2013.

Ivana Bosca) nisu imali takvu promidžbenu moć kakvu imaju političke stranke. Nismo im previše ni mi drugi (sinovi svetoga Franje, Ignacija ili koga drugoga) pomogli u motiviranju vjernika za ove molitvene susrete s don Boscom. Unatoč tome, u koji god grad da je don Bosco ušao, »masa naroda« hrlila je k njemu. Nijedna uvreda, nijedna ružna riječ ni o kome, nikoga se ne doživljava kao protivnika… Nisu salezijanci na tim molitvenim skupovima pričali protiv franjevaca ili isusovaca; nisu karmelićani doživjeli salezijance kao konkurenciju pa u isto vrijeme organizirali molitveni skup s Ivanom od Križa i »vabili« vjernike k sebi u svoju crkvu, a ne kod don Bosca; nije nijedan mjesni biskup osjetio da je ugrožen prisutnošću don Bosca pa pokušao bojkotirati molitveni susret s njim, već je svaki nastojao biti na tom skupu i govoriti o nenadmašivoj svečevoj pedagogiji. Točno. Narod reče sdb (societas don Bosci), a ne sdp ili hdz ili ids ili hns ili ne znam tko drugi. Ma imao sam dojam, kad sam vidio koliko se ljudi okupilo oko don Bosca na Kmanu u Splitu, da sve ove spomenute stranke,pa čak i da su zajedno organizirali promidžbeni skup, ne bi skupile toliko pristaša, koliko ih je skupio ovaj iznimni svetac sa svojim duhovnim sinovima. A pokušajmo zamisliti da spomenute i ine druge stranke (ne vjerujem da ih i predsjednik DIP-a zna sve nabrojati) organiziraju za sve svoje pristaše zajedno promidžbeni skup. Bojim se da bi bilo više nereda nego na svim našim stadionima i da bismo obogatili kasu europskih institucija svojim kaznama više nego što Mamić puni proračun UEFA-e. Narodu, i to mi je posebno drago, treba red a ne nered; narod traži istinu, a ne laž; narod hoće iskrenost, a ne prijetvornost; narod se zalaže za vrijednosti i vjeru, a ne za prolaznost i nevjeru. Pa neka rezultati izbora drugačije sugeriraju od mojih razmišljanja, ja sam, jer sam se u to uvjerio, skloniji vjerovati da je važniji sdb nego neka druga tročlana skraćenica. Uostalom, to se potvrdilo i pri proslavi stoljetne obljetnice dolaska salezijanaca na hrvatsko tlo. Želim stoga ocima salezijancima i mladima kojima su se u prvom redu posvetili da, kako reče Pascual Chavez Villanueva, nastave služiti narodu i Crkvi, »ostajući vjerni karizmi i poslanju Utemeljitelja, koji se osjećao pozvanim istrošiti sav svoj život za mlade, kako bi ih priveo punini života, sreće i ljubavi u Kristu«. Don Bosco, vrati se opet među (nas) mlade! Odgajao si ih da budu »dobri kršćani i pošteni građani«. Odgojiteljima si govorio: »Ne bojte se! Sve ove poteškoće nisu nesavladive!« I ja tako mislim. Ali, treba netko tko će nas u sve to uvjeriti. Stranke, unatoč obećanjima na svojim skupovima, nisu to uspjele. Ti to možeš - i zato vrati nam se opet!n

741


Vjerni Kristovu nauku

Šimo Šokčević

Odoardo Focherini (1907.-1944.) (Spomendan: 27. prosinca)

Odoardo Focherini1 rođen je 6. lipnja 1907. godine u mjestu Carpi u Italiji. Imao je jedva dvije godine kad mu je umrla majka. Otac se ponovno oženio, a maćeha ga je prihvatila kao svoje dijete, uključivši ga odmalena u život župe, gdje se Odoardo oformio u vjeri. Kao mlad čovjek bio je vrlo društven, omiljen među prijateljima, s mnogo različitih interesa i afiniteta, od kojih možemo izdvojiti: kazalište, novinarstvo, pisanje pjesama, sviranje harmonike, vožnju biciklom i skijanje. Intenzivno je radio s mladima te ih nastojao konstantno uključivati u život župe, nudeći im duhovnu formaciju. Godine 1930. oženio se Marijom Marchesi. U periodu između 1931. i 1943. godine dobili su sedmero djece. Od važnih funkcija koje je Odoardo obnašao, istaknuli bismo da je bio predsjednik Katoličke akcije i promotor katoličkih skauta. Pisao je u katoličkom dnevniku Avvenire, a povremeno i za L’Osservatore Romano. Kako se sve više bližio Drugi svjetski rat, a s njime rasla i nacistička brutalnost, Odoardo je osjećao sve veće gnušanje prema takvim političkim stremljenjima te se aktivno uključivao u borbu protiv njih. Za života je spasio više od stotinu Židova, na način da im je pribavljao lažne osobne iskaznice kojima su mogli pobjeći u Švicarsku. Za te poduhvate nesumnjivo je bila potrebna hrabrost, a Odoardo ju je crpio iz vjere prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. U ožujku 1944. godine uhićen je od strane nacista te osuđen po kratkom postupku (bez ikakva suđenja) i poslan u zatvor, a nakon toga i u koncentracijski logor u Hersbrucku, odakle je napisao 166 pisama u kojima tvrdi da bi sve učinio iznova, vjeran Kristovu nauku da ljubi bližnjega kao samoga sebe. Odoardo doista nije oklijevao da dobro bližnjih stavi ispred žrtve vlastitoga života. Nakon nekoliko mjeseci preminuo je u koncentracijskom logoru zbog prisilnog progona i mučenja. Bilo je to 27. prosinca 1944. godine. Na izdisanju je žrtvu prikazao za svoju biskupiju, za Katoličku akciju, za Papu i za mir u svijetu. Odoardovo tijelo nikada nisu pronašli jer su ga nacisti vjerojatno spalili. Službena relikvija je njegov vjenčani prsten koji je potajice uspio poslati supruzi.

742

Svjedoci

vjere

Obitelj ovog talijanskog heroja bila je prisutna na njegovoj beatifikaciji. Zajedno s Odoardovom djecom, došlo je petnaest njegovih unuka i dvadeset i jedan praunuk. Jedan od unuka, Francesco Manicardi, izjavio je za medije kako je život njegova djeda protekao u »potpunoj posvećenosti drugima, i to onda kada su ti drugi bili Židovi koji su čekali deportaciju i kada je bilo kakva pomoć s njegove strane predstavljala golemi rizik«. Manicardi je spomenuo i veliku ljubav te poštovanje koje je njegov djed nerijetko izricao baki. S druge strane, ona je njemu bila velika potpora i poticaj za herojske čine kojima se isticao. Židovi koji su ga poznavali, pamte ga kao uvijek nasmiješenu osobu, iskrenu i punu povjerenja u Božju providnost, koja se nikako nije mogla pomiriti s nacističkim režimom. Svojim životom, djelima i riječima Odoardo je pokazao da se istinski život sastoji u radosnom služenju bližnjem, bez straha od mogućih posljedica. Na čast oltara, u ime pape Franje, uzdigao ga je 15. lipnja 2013. godine kardinal Angelo Amato, pročelnik zbora za proglašenje svetih. U svojem apostolskom pismu papa Franjo ga naziva »uzornim svjedokom« evanđelja. Kardinal Amato istaknuo je da Odoarda krase dvije ključne kreposti. To je ljubav, koja se očitovala kroz zauzimanje da od nacističkog progona skloni obitelji i progonjene, zauzetost u Katoličkoj akciji, novinarska djelatnost u katoličkom dnevniku Avvenire, vjernost svojem krsnom identitetu; posvemašnje pokoravanje volji Božjoj sve do prihvaćanja i trpljenja u koncentracijskim logorima. Za Amata, to su herojska obilježja ljubavi ovoga tridesetsedmogodišnjeg katoličkog laika, vjernog muža i oca sedmero djece. Druga je pak vrlina ovoga blaženika njegova dosljednost krsnoj vjeri i Deset Božjih zapovijedi.

Ivan Alcober (1694.- 1728.) (Spomendan: 30. prosinca) Ivan Alcober2 rođen je u Geroni u Španjolskoj 1694. godine. Bio je i dobar prijatelj biskupa Serrana, također dominikanca, misionara s kojim je planirao poći u misije u Kinu, no zbog problema s brodom morao se privremeno zaustaviti u Lorci. Tamo je proveo neko vrijeme kao propovjednik. Čak je s vremenom i zaboravio da je krenuo u Kinu. Godine 1726. otplovio je u Manilu zajedno s još 43 redovnika i tamo se zadržao do 1728. godine, kada je konačno stigao u Kinu. S obzirom na antikršćanski vladajući režim na tom području, Ivan se morao skrivati po 9-10/2013.


raznim vrlo neudobnim lokacijama. Jednom se čak morao sakriti u kovčeg kako bi došao do umirućeg bolesnika kojem je bilo potrebno bolesničko pomazanje. Ponekad se znao prerušiti u prodavača vode i tako se kretao gradom. Jednom, kad nije imao nikakvo skrovište, popeo se na drvo i tamo proveo noć. Te noći, dok se spremao spavati, začuo je glas s istog drveta. Bio je to biskup Serrano, koji je sjedio na istom drvetu i tijekom čitave misije u Kini dijelio s njim jednaku sudbinu. Jedan od Ivanovih posljednjih herojskih čina kao slobodnog čovjeka bilo je krštenje bolesne žene. Tada je uhićen i pritvoren. Ubrzo mu se u zatvoru pridružio i biskup Serrano. U zatvoru su mučeni i na kraju zadavljeni, jer je to bio jedini način da ih zaustave u propovijedanju i apostolskom radu koji su provodili i u zatvorskim ćelijama. Bilo je to 28. listopada 1748. godine. Kada su se počinitelji vratili da otkriju tijela, bili su prestravljeni vidjevši njihova spokojna lica koja su svijetlila. Ivana Alcobera blaženim je proglasio papa Leon XIII. 1893. godine, a svetim Ivan Pavao II. 1. listopada 2000. godine.n 1 Životopis je nastao na temelju ovih izvora: http://saints.sqpn.com/saintjal.htm (2013-11-15) http://www.catholicherald.co.uk/news/2013/06/06/italian-journalist-to-be-beatified-for-helping-jews-escape-persecution/ (2013-11-15) http://www.jpost.com/Jewish-World/Jewish-Features/ Italian-righteous-gentile-is-first-to-be-beatified-316669 (201311-15) http://www.odoardofocherini.it/wordp/ (2013-11-15) http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=38160 (2013-11-15) 2 Životopis je nastao na temelju ovih izvora: http://saints.sqpn.com/saintjal.htm (2013-11-15)

Imenovanje Zbora savjetnika (Okružnica, br. 1338/2013., Đakovo, 24. listopada 2013.)

U

smislu kanona 502, §1. Zakonika kanonskoga prava i odredaba Statuta PV-a (čl. 27.), danom 1. studenoga 2013. na razdoblje od pet godina u sastav Zbora savjetnika Đakovačko-osječke nadbiskupije imenuju se: 1. mons. mr. Ivan Ćurić, generalni vikar 2. mons. dr. Nikola Škalabrin, sudski vikar 3. preč. dr. Drago Tukara, kancelar Nadb. ordinarijata 4. mons. dr. Vladimir Dugalić, prodekan KBF-a 5. mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik NKU-a 6. vlč. dr. Ivica Raguž, profesor na KBF-u 7. vlč. dr. Stanislav Šota, župnik u Slav. Brodu 6

9-10/2013.

8. preč. Mato Gašparović, župnik u Osijeku 9 i dekan 9. vlč. Miro Tomas, župnik u Nijemcima. Dok svim članovima zahvaljujem na spremnosti prihvaćanja ove službe, čvrsto se nadam velikodušnoj i odgovornoj suradnji u promicanju svega onoga što će, računajući na snagu i nadahnuće Božjega Duha, unaprjeđivati kršćanski život i djelo evangelizacije u našoj Nadbiskupiji. Gospodin nas blagoslovio i krijepio naše riječi i naša djela! Dr. Drago Tukara, kancelar

X Đuro, nadbiskup

743


Moral u hrvatskom društvu

Inicijative koje bude nadu

Stjepan Baloban

D

va događaja su krajem prošle (2012.) i u prvoj polovici ove godine (2013.) snažno obilježila društveno-politički i vjerski život u Hrvatskoj. Riječ je o inicijativama protiv nasilnog i demokratskoj proceduri protivnog načina uvođenja spolnog odgoja u škole i o građanskoj inicijativi »U ime obitelji« kojom se tražilo raspisivanje referenduma s pitanjem: »Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?« Ono o čemu se nekada nije uopće raspravljalo jer je to tako normalno, a proizlazi iz naravi čovjeka kao takvoga, to jest da je brak zajednica jedne žene i jednoga muškarca, to danas u Hrvatskoj treba ustavnu zaštitu!!! Takva spoznaja da se »dira u narav čovjeka«, kao i određene postavke u spolnom odgoju djece i mladih koje se žele uvesti u hrvatske škole, »prelile su čašu« strpljenja i počele mijenjati stajalište ljudi i posebno onoga hrvatskog stava »mirenja s trenutačnom situacijom« i nemoći koja se obično izražava riječima »tu se ne može ništa učiniti«. Rađa se svijest da se na stvari u društvu može utjecati i mijenjati ih zajedničkim nastojanjima, udruživanjem i osobito aktiviranjem mehanizama civilnoga društva. U Hrvatskoj više nije ništa kao što je bilo prije. Nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske (22. 5. 2013.) ukinuo odluku ministra Željka Jovanovića kojom je on 13. veljače 2013. godine uveo konkretan kurikul zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole, i to zbog toga što nije poštovana demokratska procedura, i nakon što je građanska inicijativa »U ime obitelji« u svibnju iste godine postigla izniman uspjeh u prikupljanju potpisa za raspisivanje referenduma, više u Hrvatskoj nije ništa kao što je bilo prije. Bez obzira na konkretan konačni uspjeh jedne i druge inicijative, hrvatski katolici su shvatili da organiziranim djelovanjem mogu utjecati na promjene u javnom životu. Što se zapravo dogodilo? U Hrvatskoj se dogodio »znakovit iskorak« u aktivnom zauzimanju vjernika laika za zajedničko dobro. To zajedničko dobro za veliku većinu Hrvata katolika i hrvatskih građana jest brak i obitelj te odnosi u braku i obitelji koji se temelje na kršćanskoj tradiciji i kršćanskoj antropologiji. Riječ je o temeljnim humanim i kršćanskim vrednotama koje se žele nasiljem »moćnika« – onih nevidljivih i skrivenih i onih koji su trenutačno na vlasti – te silom nametnutih zakonskih propisa dovesti u pitanje. Za jedne, do sada »šutljivu većinu«, to su uistinu takva pitanja o kojima »se ne pogađa« a s njima »se politički ili ideološki ne trguje«. Za druge, koje predvode pojedinci u trenutačnoj vlasti, to su politička i takva svjetonazorska pitanja s

744

kojima se može »politički«, »ideološki« ili »stranački« trgovati. Oni zaboravljaju da je glavna zadaća političara omogućiti svim građanima ostvarenje općeg ili zajedničkog dobra ili su pak toliko »ogrezli u moći vladanja« da jednostavno ne žele voditi računa o mišljenju »suprotne strane«. Analitičari i novinari: iznenađeni i razočarani. Uspjeh dviju inicijativa, koje su pokrenute od organiziranog dijela vjernika laika u Hrvatskoj, mnoge je analitičare i medijske i druge tumače hrvatske društveno-političke stvarnosti iznenadio, a veliku većinu njih i razočarao. Otuda i nesnalaženja u njihovim komentarima i tumačenju do te mjere da »miješaju kruške i jabuke« povezujući spomenute isključivo »vjerničke i građanske« inicijative s političkim interesima pojedinih skupina i stranaka. Riječ je prije svega o ljudima koji se nisu ili se stvarno ne mogu u svojim analizama riješiti »utega komunističkog naslijeđa i načina razmišljanja«. Doduše, oni se pokušavaju predstaviti kao predstavnici liberalnih ideja i demokratskog načina razmišljanja dok su istodobno u analizama i postupcima zarobljenici vlastitog totalitarnog mentalnog sklopa. Takav mentalni sklop ne libi se obračunavati s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske koja ne donosi ništa više ili manje nego to da traži poštivanje demokratske procedure kao temeljnog mehanizma demokracije. Katolici dijele lekcije iz demokracije. Uistinu je žalosno da se nakon nešto više od 20 godina života u demokratskoj Hrvatskoj mora raspravljati o važnosti i značenju procedure za funkcioniranje demokracije. Znakovito je da se za poštivanje demokratske procedure u Hrvatskoj zauzimaju katolici, vjernici laici, koji su u hrvatskom javnom životu - kao uostalom i Katolička Crkva - percipirani i etiketirani kao »nazadni«, »demokratski zaostali« i oni koji se moraju mijenjati ako žele aktivno sudjelovati u javnom životu. Kakav paradoks? Ti »zatucani katolici« dijele lekciju iz demokratskog ponašanja »naprednim političarima« i osobito naprednim predstavnicima različitih civilnih udruga. Podržati angažirane vjernike laike. U Hrvatskoj se događa promjena »odozdo« i to u crkvenom i u društvenom životu. U crkvenom, vjernici laici, organizirani u različite udruge i na način kako funkcionira civilno društvo, sami preuzimaju inicijativu i odgovornost za zbivanja u društvu. U društvenom životu budi se poseban oblik civilnoga društva koje želi artikulirati volju »šutljive većine« nasuprot »vlašću i moću opijenih«, a u svojim postupcima često bahatim i arogantnim ljudima na vlasti, koji se sve više udaljavaju od običnih ljudi i sve dalje su od zastupanja njihovih interesa. U tako probuđenom civilnom društvu posebno mjesto zauzimaju katolici, vjernici laici, koji se povezuju s članovima drugih vjerskih zajednica oko postizanja zajedničkoga dobra. Riječ je uglavnom o mladim ljudima koji su neopterećeni »utezima totalitarnog mentalnog sklopa« i, kao takvi, osvježenje u crkvenom i društvenom životu.n (Kana, lipanj 2013.) 9-10/2013.


Liturgijske nedoumice

Sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti? Zvonko Pažin1

U

prijesaborskoj je liturgiji sve bilo jasno: vjernici su primali pričest klečeći, odlazili na svoja mjesta i klečeći izmolili svoju zahvalu (ionako nisu mogli aktivno pratiti ono što svećenik govori za oltarom). Danas smo koji puta u nedoumici kako poučiti prvopričesnike i vjeroučenike, što savjetovati ostalima: treba li vjernik nakon što se pričesti otići na svoje mjesto i ostati u zahvali klečeći, sjedeći ili pak stojeći (jer nemaju svi sjedeća mjesta)? Neki ostanu stojeći ili sjedeći sve dok svećenik ne pohrani euharistiju u svetohranište, pa tek onda sjednu. Što bi bilo pravilno ili bar hvalevrijedno? Da podsjetimo, Opća uredba Rimskog misala u broju 43 veli:

što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili služitelj laik ili svećenik.

Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do – uključivo zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite, braćo prije molitve nad prinosima do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti.

Zanimljivo je da su neki američki liturgičari i biskupi razumjeli da je zabranjeno sjediti ili klečati nakon što se primi pričest. Zbog toga je predsjednik Liturgijske komisije Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, kardinal Francis George, 26. svibnja 2003. od Svete Stolice zatražio autentično tumačenje sljedeće dvojbe: »U mnogim su mjestima vjernici navikli kleknuti na svome mjestu nakon što prime pričest pod misom. Zabranjuju li odredbe Trećeg tipskog izdanja rimskog misala ovu praksu?«

A neka sjede za vrijeme čitanjâ prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još, ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja. Ipak, zadaća je konferencije biskupâ da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise u skladu s pravnim propisima prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih narodâ. Valjat će ipak pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati. Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se vjernici pouče napomenama koje, prema onome 9-10/2013.

Prefekt Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata, kardinal Francis Arinze, odgovara već 5. lipnja iste godine da tomu nije tako, i to obrazlaže: »Razlog je taj da se prema odredbama Opće uredbe Rimskog misala u br. 43., s jedne strane, želi uspostaviti određena ujednačenost stava tijela koju ima zajednica vjernika za vrijeme različitih dijelova slavljenja svete mise, ali se, s druge strane, ne želi rigidno zabraniti pojedinim pričesnicima da kleknu ili sjednu kad se vrate na svoje mjesto, nakon što su primili pričest.« Što reći? Odredbe nisu stroge i ne žele vjernike uvjetovati ni ograničavati. Prema tome, vjernici slobodno mogu poslije pričesti stajati, klečati ili sjediti – ovisno o vlastitu osjećaju ili pak o mogućnosti prostora (npr. nedostatak sjedećih mjesta). Ono što je, naravno, važno, jest da doista ostanu sabrani i u molitvi poslije pričesti. Još u jednome trebamo ostaviti vjernicima slobodu. Neki će pjevanje euharistijskih pjesama razumjeti kao svoju zahvalnu molitvu, dok će drugi radije u svome srcu iskazivati hvalu Bogu. Valja, dakle, ostaviti slobodu vjernicima u onome što mogu i smiju sami birati.

745


••

Životinje na bogoslužju? Na već spomenutoj katoličkoj stranici »Zenit – glas iz Vatikana« liturgičar McNamara daje odgovore na zanimljiva pitanja. To je povod da i mi to komentiramo iz naše perspektive. Tako jedan čitatelj iz Indije traži razjašnjenje: Može li vjernik povesti sa sobom na misu neku životinju? Marljivi McNamara nije uspio pronaći neke izričite norme o tome pitanju. Ipak, smatra da to ne bi bilo dobro, i za to ističe tri argumenta. Prvo, vjernik dolazi u crkvu kao mjesto sabranosti. Nazočnost životinja tome sigurno ne bi pridonijela (zamislimo samo da svatko sa sobom povede svoga psa!). Konačno, ljudi ne idu sa psima na koncerte, u kazalište, na liječnički pregled, ne vode ih sa sobom na svoje radno mjesto… Drugo, to ne bi bilo dobro ni za same životinje, koje bi se našle u jednom tijesnom prostoru. Druga je stvar, kada se – prema starome običaju – vrši blagoslov životinja o blagdanu Sv. Antuna Pustinjaka, ali i tada je to redovito izvan crkve. Treće, i najpitomije životinje mogu izazvati strah kod drugih, pogotovo djece, ali i alergijske reakcije… Na koncu, McNamara podsjeća da se u Katekizmu Katoličke Crkve, u br. 2415-2418, govori o tome da su i životinje Božja stvorenja te – iako je dopušteno da ih čovjek koristi za izradu odjeće i za hranu – čovjekovo gospodstvo nad njima nije posvemašnje. Zato je mučenje životinja protivno ljudskom dostojanstvu, ali u isto vrijeme i trošenje neumjerene količine sredstava za te iste životinje na uštrb ljudskih potreba. Katekizam zaključuje: »Može se voljeti životinje; ne može im se davati osjećaji koji se duguju samo osobama.« Prema tome, zaključuje se, crkva nije mjesto gdje trebamo pokazivati poštovanje prema životinjama. Što reći o ovim pitanjima? Može izgledati da je ova rasprava nepotrebna. Ne možemo od crkve načiniti Noinu arku! Kako bi to izgledalo kada bi svaki vjernik poveo neku životinju u Crkvu? Čini mi se da ovo pitanje postaje ipak sve važnije. Stariji se mogu prisjetiti da je i u nas, sve donedavno, postojao običaj blagoslova domaćih životinja o blagdanu Sv. Antuna Pustinjaka. Tako su u Oprisavcima seljaci o blagdanu Antuna Pustinjaka u velikom broju dolazili u crkvu i molili za svoje domaće životinje. U Podvinju su sve donedavno o blagdanu Sv. Antuna Padovanskoga oko crkve vodili konje. U Italiji je bio veoma raširen blagoslov domaćih životinja o blagdanu Sv. Antuna Pustinjaka, običaj koji se ponovno pokušava oživjeti kao npr. u slučaju rasnih konja.

746

Sve dovde stvar je jasna. Domaće su životinje seljaku značile život. Kao što su tražili blagoslov polja, jednako im je tako bio važan blagoslov domaćih životinja. Istom logikom se danas blagoslivljaju automobili, radionice i tvornice. Već je bilo rečeno: u prošlosti se životinje nisu uvodile u crkvu, pa tako ne treba biti ni danas.2 Iako po sebi ne bi trebalo biti poteškoća glede blagoslova takozvanih kućnih ljubimaca (kao što smo čitali da se ove godine jednom zgodom zbilo u Zagrebačkoj nadbiskupiji), problem je, po mom mišljenju, upravo u tome što se te životinje smatra ljubimcima. Naime, neki su svećenici već doživjeli kod blagoslova obitelji da ljudi kućnog ljubimca ubrajaju među članove obitelji. Radi se o očitoj degradaciji našega i cijeloga zapadnoeuropskog društva. U općoj depopulaciji, kad ljudi sve kasnije ulaze u brak, kad se rađa sve manje djece, ljudi se usredotočuju na kućne ljubimce koji su – što god rekli ljubitelji životinja – surogat za djecu. Roditi i odgojiti dijete pravi je pothvat što traži puno zauzimanje roditelja, društva, Crkve. Budući da mnogi ne žele preuzeti tu odgovornost – koja ometa njihov komoditet! – odlučuju se za kućne ljubimce, jer duboko u sebi imaju potrebu brinuti se za nekoga i nekoga odgajati. Zato je institut kućnih ljubimaca (ne domaćih životinja!) veoma privlačan. Životinja ne postavlja neugodna pitanja, nema neopravdanih izostanaka u školi, ne puši, ne dovodi u pitanje autoritet. Da skratimo: pas uvijek maše repom, a mačka zadovoljno prede.3 Zato, u ovom protuobiteljskom i protunatalitetnom ozračju ne mogu zamisliti svećenika koji bi blagoslivljao »kućne ljubimce« - pse, mačke, hrčke, guštere, udave, pauke, miševe, vijetnamske svinje - koji ljudima služe kao surogat za obiteljski život i roditeljsku skrb. Time bi, i nesvjesno, podržavao takve stavove koji se protive naravi braka i obitelji, onako kako to Crkva vjeruje i naučava. Prema tome, smatram neprimjerenim blagoslivljanje takvih životinja, a posvema neprihvatljivim i nezamislivim uvođenje bilo kakvih životinja u crkvu (tu bi se možda mogli jedino provući »crkveni miševi«!).n

Portal »Zenit – svijet viđen iz Rima« (www.Zenit.org) donosi neka pitanja iz liturgije i daje odgovore. Prenosimo i interpretiramo neka od njih. 1

Izuzetak bi mogli biti psi vodiči za slijepe. Njima je pas pomagalo, kao drugima naočale.Uz to ti su psi izuzetno dobro dresirani i ni u kojem prostoru ne čine neprilike. Međutim, i u ovom bi slučaju bilo prikladnije da netko iz obitelji ili susjedstva pomogne slijepoj osobi doći na misu. 2

3 Evo jednog osječkog apsurda: neki aktivisti uporno traže donacije za hranu za azil za pse govoreći o nekoj vrsti »humanosti«. Postavlja se pitanje: koliko je pilića i inih životinja platilo glavom da bi ti »slatki« psi dobili hranu?

9-10/2013.


Katehetsko-pastoralna građa

Kateheze za roditelje krizmanika (9) Stanislav Šota (uredio)*

Adolescent pred izazovima suvremenog društva Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje!« … Isus mu kaza: »Pisano je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!« (Mt 4, 1-10)

Ciljevi: - nakratko proanalizirati društvo u kojem mladi čovjek danas živi; - pomoći adolescentu da u izazovima suvremenog društva prepozna i živi ispravne i moralne vrednote života; - ukazati na »brojnost« (su)odgojitelja i lažnih odgojitelja; - osvijestiti da je roditelj prvi i najvažniji, nezamjenjivi odgojitelj; - ukazati na opasnost pedagogije prava, a vrednovati i poticati pedagogiju ljubavi; - istaknuti važnost komunikacije s mladima; - analizirati uspjehe i neuspjehe u odgoju; - ukazati na odgojnu i obrazovnu praksu bez pedagogije; - ukazati na manipulaciju masmedija u razvoju adolescenta; - ponuditi neka rješenja i stavove pred izazovima suvremenog svijeta za što kvalitetniji odgoj i razvoj mladog čovjeka.

I. Mladi i današnje društvo Danas nije lako biti kršćanin, a još je teže živjeti mladost u mnoštvu ponuda. Dozrijevanje je dugotrajan * Usp. Kateheze za roditelje prvopričesnika i krizmanika, uredio Stanislav Šota, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Đakovo, 2012., str. 60.-65., 117.-123.

9-10/2013.

proces - uzbudljiv, ali i mukotrpan. Zrelost se »mjeri« stupnjem preuzimanja vlastite odgovornosti. Čovjek je složeno, višedimenzionalno biće (duh, duša, tijelo). Da bi napredovao, mora rasti, napredovati, dozrijevati. Koliko smo svjesni vremena u kojima se i djeci moraju pričati neke nove bajke, a ne oduzeti im prirodnu radoznalost djetinjstva, buntovnoj mladosti ne ukrotiti kreativnost, ljubav za istinom i traganje za vlastitim, neokovanim identitetom? Kako u pojavi različitih suodgajatelja i surogata u odgoju pedagoški približiti prirodni razvoj, školsko učenje i socijalnu integraciju? Odrastanje treba obuhvatiti sve dimenzije osobe: tjelesnu, emocionalnu, društvenu, moralnu i vjersku. Emocionalno dozrijevanje obuhvaća razumijevanje i odgovarajuće izražavanje vlastitih osjećaja te razumijevanje osjećaja drugih (empatija). Potrebno je imati (razvijati) samokontrolu, vladati osjećajima i nagonima. Težnja za neovisnošću od obitelji ne smije voditi »ratu s odraslima«. Unatoč svim generacijskim barijerama, s odraslima treba graditi mostove komunikacije. Umjesto želje da se po svaku cijenu bude prihvaćen, u odnosima s vršnjacima važnije je razvijati međusobno poštivanje, uvažavanje i otvorenost. Za skladan moralni razvoj važno je razvijati karakteran život. Vjera adolescenta dozrijeva kroz osobno približavanje Kristu i aktivno uključivanje u život Crkve. Društvo, škola, nastavnici, profesori, pa i svećenici, često okrivljuju roditelje za »doživljeni neuspjeh«. Veoma je važno u odgoju i obrazovanju kvalitetno analizirati i uočavati što donosi globalizacija, postmoderna, multikulturalnost, demokratizacija, mondijalizacija, materijalizam i beskrupulozni kapitalizam.

747


Odrasli imaju velikih teškoća nositi se s izazovima suvremenog društva. Koliko li je mladom čovjeku, koji nema dovoljno životnog iskustva i znanja, još teže u takvim okolnostima opredijeliti se za ispravne vrednote?! Često smo izloženi mnogobrojnim manipulacijama. Oduvijek su ljudi, posebice mladi, bili izvrgnuti mnogobrojnim pritiscima okoline, međutim, danas su ti pritisci toliko suptilni da ih često teško na vrijeme prepoznati i ispravno reagirati. Na prvo mjesto među današnje manipulatore valja staviti medije, prvenstveno televiziju i novine. Oni ciljano utječu na formiranje stavova i potreba, čak i u najmlađih. Mladoj osobi nameću kako treba izgledati, što je lijepo, što treba jesti, piti, kako se odijevati, itd. Cijeli svijet suočava se s rasprostranjenom zloupotrebom psihoaktivnih supstanci (droga). Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u najnovijim publikacijama iznosi procjene da preko 15 milijuna ljudi boluje od poremećaja koji su u izravnoj vezi sa zloupotrebom raznovrsnih psihoaktivnih supstanci. Od tog broja, 5-10 milijuna ljudi psihoaktivnu supstancu svakodnevno uzima intravenozno. To za posljedicu ima da je među njima 5-10% novih slučajeva HIV-a. Istraživanja pokazuju da se broj mladih koji zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance uvećava iz godine u godinu. Glazba je neizostavan dio svakodnevnog života adolescenata. S obzirom na učestalost slušanja glazbe, važno je analizirati i uočavati kakav odgojni utjecaj ona ima na mlade danas. Korištenje interneta, mobitela i druge suvremene tehnologije zauzima značajno mjesto u svakodnevnom životu, osobito djece i adolescenata. Njihova je uloga i utjecaj u razvojnim procesima djeteta postala značajna i neizbježna, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Stvoriti ispravnu ljestvicu vrednota ključni je trenutak u životu mladog čovjeka. Život i djelovanje podložit ćemo ostvarenju onoga što nam je prioritet u životu. Crkva je danas jedna od rijetkih institucija koja nastoji očuvati, njegovati i ostvarivati ispravne vrijednosti i vrednote. Mladi danas nerijetko percipiraju Crkvu kako konzervativnu, zastarjelu, suvišnu i nepotrebnu instituciju, napose u odgojnom procesu čovjeka. Usprkos svemu, Crkva nas poziva na kritičan i racionalan stav prema društvenim pojavama. Jedan od problema mladih danas je nekvalitetna iskorištenost vremena i manjak ambicija. Roditelj se danas treba upoznati s opasnostima koje prijete njegovu djetetu, ali i biti dovoljno mudar da prepozna granicu do koje se treba miješati u život svog djeteta. I kada bi neki roditelj uspio ukloniti sve zapreke s puta svog djeteta, takvo bi dijete odraslo u osobu koja je potpuno ovisna o roditelju i nesposobna za samostalan život. Stoga je zadaća roditelja ponuditi djetetu čvrste temelje na kojima će moći graditi svoj život. Zbog sve bržeg i površnijeg nači-

748

na života, izazova suvremenog društva i opterećenosti egzistencijalnim problemima, djeca su gotovo prepuštena sama sebi. Roditelji i škola često prebacuju lopticu odgovornosti. U takvim okolnostima mladom čovjeku Crkva treba biti sidrište i sjedište pružanja neprolaznih vrednota.

II. Izazovi za roditelje 1. Pozitivni utjecaji 1.1. Televizija Efektna prezentacija sadržaja omogućuje lakše učenje, spoznajni razvoj i razvoj kognitivnih vještina iz raznih područja (umjetnost, znanost, sport, kultura…). Kroz edukativne sadržaje mogu naučiti neka prosocijalna ponašanja, poput suradnje i empatije. Televizija može pomoći u razvoju svijesti i formiranja stavova o važnim društvenim temama, u učenju o životu, različitim društvenim ulogama i vrijednostima.

1.2. Računalne igre Kroz igru djeca na zabavan i zanimljiv način uče o korištenju tehnologije. Mogu razvijati pamćenje, metode učenja i vještine rješavanja problema, zatim razvijati osjećaj kompetencije i samopouzdanja, biti potaknuta za druženje s vršnjacima sličnih interesa. Neke igre potiču razvoj koordinacije oko-ruka, finu motoriku i razumijevanje prostornih odnosa.

1.3. Internet Brza dostupnost informacija, mogućnost istraživanja, lako i brzo pregledavanje aktualnih vijesti, povezivanje i komunikacija s drugima, brzo i jednostavno dopisivanje s vršnjacima i ljudima u različitim dijelovima svijeta potiče razvoj strategija za selekciju informacija i omogućava razmjenu iskustava, mišljenja i informacija s vršnjacima sličnih interesa.

2. Negativni utjecaji 2.1. Mediji i nasilje Vrlo je mali postotak programa koji su stvoreni s ciljem edukacije djece i razvijanja pozitivnih vrijednosti. Najvažniji cilj većine medijskih tvrtki je privući i zadržati pažnju korisnika, što najlakše postižu pobuđivanjem snažnih emocija i mnoštva jakih podražaja. Stoga velik dio medijskih sadržaja nudi nasilje i senzacionalne događaje. Glavni junaci u filmovima (osobito u animiranim) najčešće se prikazuju kao nasilnici, što nasilje čini prihvatljivim i poželjnim. Većina računalnih igara, pogotovo onih najpopularnijih, prepuna je nasilja i sastoji se u uništavanju protivnika na što nasilniji i efektniji način. Nasilje je često nagrađeno, ne nosi nikakve posljedice, niti je ikako kažnjeno, a često je jedini junakov način da dođe do željenog cilja. Na taj način dijete prima poruku kako je nasilje u redu. Nadalje, nasilje se pri9-10/2013.


kazuje nerealno, na način da žrtva ne osjeća bol, što još više opravdava nasilje. Izloženost medijskom nasilju smanjuje osjetljivost na nasilje i žrtve nasilja u stvarnom životu. Što više nasilja dijete vidi, sve mu je više nasilja potrebno kako bi mu bilo zanimljivo.

2.2. Zdravstveni i socijalni problemi Prekomjerno izlaganje djece elektronskim medijima i tehnologiji može izazvati brojne zdravstvene i socijalne probleme kao što su: smanjena tjelesna aktivnost pretilost nesanica smanjen uspjeh u školi smanjen interes za čitanje smetnje pažnje i koncentracije povećana agresivnost smanjenje komunikacije u obitelji želja za posjedovanjem i kupovanjem nepotrebnih stvari. 2.3. Opasnosti s kojima se dijete može susresti koristeći internet Adolescenti mogu doći do neprimjerenih informacija: pornografije, krvavih i nasilnih prizora, dezinformacija, maltretiranja, lažnih predstavljanja, napose odraslih osoba neiskrenih namjera. CYBERBULLYNG označava opći pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber-tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete izloženo napadu drugog djeteta ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Takav oblik nasilja najčešće obuhvaća: slanje uznemirujućih poruka ili slika putem emaila ili MMS-a (pornografija, prijetnje, vrijeđanje…); objavljivanje privatnih podataka ili neistina; širenje nasilnih i uvredljivih komentara (npr. glasovanje za osobu koja je najružnija ili najnepopularnija u školi); ‘provaljivanje’ u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja u ime drugoga ili lažno predstavljanje (koristeći ime nekog drugog djeteta).

2.4. Opasnost »anonimnosti« na internetu Svim oblicima internetske komunikacije zajedničko je što omogućuju anonimnost. Mogu se koristiti nadimci, tako da korisnici međusobno ne znaju tko je tko u stvarnom životu. Anonimnost je osobito privlačna mladima, oslobađa i potiče na drukčiju, intimniju komunikaciju nego što bi je ostvarili u osobnim kontaktima. Isto tako, anonimnost pruža 9-10/2013.

neograničene mogućnosti svima koji žele zloporabiti takav način komunikacije. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece to služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u osobnim kontaktima vjerojatno ne bi bila nasilna. Dopušta im da govore i čine stvari koje ne bi mogli u izravnom kontaktu s osobom. Ne moraju vidjeti i čuti reakciju drugoga, imaju osjećaj da neće morati odgovarati za takva ponašanja, što im daje prividni osjećaj sigurnosti i moći. Svatko se može predstavljati kako želi i biti što želi, brišu se društvene kočnice, nema straha od osude i kritike, udaljuje se od osobne odgovornosti i stvarnih životnih odnosa.

III. Ususret izazovima - što današnji roditelj može učiniti u odgoju adolescenta 3.1. Postavljanje pravila i granica Ograničite vrijeme provedeno pred računalom ili televizorom na jedan ili dva sata dnevno, ovisno o uzrastu djeteta. Odredite pravila i vrijeme kada dijete smije koristiti internet ili gledati TV. Ograničite programe i sadržaje koje će dijete gledati ili koristiti.

3.2. Razgovor i edukacija Danas je veoma važno biti tzv. »roditelj delfin« - biti uz dijete, imati vremena za dijete, kvalitetno provesti vrijeme s djetetom, pratiti, poticati, upoznavati, omogućavati i stvarati povjerenje kod djeteta, njegovati osjećaj za druge, odgovornost i empatiju.

3.3. Nadzor Kontrola djeteta najveće je povjerenje! Pratiti i kontrolirati djetetove aktivnosti u korištenju računala, mobitela, ugraditi programe koji filtriraju web-stranice, ne držati televizor ili računalo u dječjoj spavaćoj sobi.

IV. Pitanja za razgovor, radionice i grupni rad: 1. Zašto mladima danas Crkva nije zanimljiva? 2. Kakvo je društvo u kojem mladi čovjek danas živi? 3. Koliko vremena imamo za adolescente kako bismo im pomogli prepoznati i živjeti ispravne i moralne vrednote u izazovima suvremenog društva? 4. Analizirati odnos roditelja – odgojitelja prema brojnim (su)odgojiteljima i lažnim odgojiteljima. 5. Razgovarati o važnosti komunikacije u odgoju. 6. Koji su najčešći uspjesi i neuspjesi u odgoju današnjih roditelja? 7. Analizirati manipulaciju masmedija u razvoju adolescenta. 8. Tražiti rješenja i stavove pred izazovima suvremenog svijeta za što kvalitetniji odgoj i razvoj mladog čovjeka.

749


UVID U RODITELJSKE KOMPETENCIJE SVAKU ZAPOČETU REČENICU ZAVRŠITE NA NEKOLIKO NAČINA: Dijete zna da ga volim kada … Dijete ima doživljaj moje skrbi za njega … Blizu djeteta sam … Dobro se družimo … Ja osjećam da smo u obitelji bliski … Dijete je najzadovoljnije kada … Imamo obostrano povjerenje … Dijete nam može otvoreno reći svoje zamisli … Jasno i točno osjeća da pripada obitelji kada … Osjeća moje duboko prijateljstvo … Najjasniji znaci moje ljubavi prema djetetu … Volim svoju obitelj …

I: ŠTO MOJE DIJETE I JA ZAJEDNO RADIMO DOBRO? Učimo zajedno

Gledamo TV

Obavljamo kućne popravke

Slušamo glazbu

Pripremamo zimnicu

Idemo na izlet

Okopavamo vrt

Kartamo se

Šetamo

Igramo šah

Pjevamo

Igramo nogomet

Što još činimo zajedno:

Je li vrijeme koje provodimo zajedno KVALITETNO VRIJEME? II. KOLIKO VREMENA PROVODITE S DJETETOM? U danu:

Malo

Dovoljno

Na tjedan:

Malo

Dovoljno

Na mjesec:

Malo

Dovoljno

Tijekom godine:

Malo

Dovoljno

Koliko često ste na pitanje odgovorili s ‘dovoljno’?

750

9-10/2013.


Zamislite da Vas Vaše dijete opisuje na nizu ljestvica sastavljenih od suprotnih pridjeva: Dosadan

3

2

1

0

1

2

3

Zanimljiv

Staromodan

3

2

1

0

1

2

3

Suvremen

Stabilan

3

2

1

0

1

2

3

Nestabilan

Snažan

3

2

1

0

1

2

3

Slab

Ugodan

3

2

1

0

1

2

3

Neugodan

Iskren

3

2

1

0

1

2

3

Neiskren

Pravedan

3

2

1

0

1

2

3

Nepravedan

U kontroli

3

2

1

0

1

2

3

Izvan kontrole

Nejasan

3

2

1

0

1

2

3

Jasan

Pouzdan

3

2

1

0

1

2

3

Nepouzdan

Napet

3

2

1

0

1

2

3

Opušten

Sretan

3

2

1

0

1

2

3

Nesretan

Zadovoljan

3

2

1

0

1

2

3

Nezadovoljan

Uspješan

3

2

1

0

1

2

3

Neuspješan

Radostan

3

2

1

0

1

2

3

Tužan

Odbojan

3

2

1

0

1

2

3

Privlačan

Hrabar

3

2

1

0

1

2

3

Plašljiv

Popustljiv

3

2

1

0

1

2

3

Nepopustljiv

Kako bi Vas dijete procijenilo? Kod svakog para pridjeva odaberite jedan broj, na lijevoj ili desnoj strani, koji Vas najbolje opisuje. Kako biste se procijenili na istom nizu ljestvica?

9-10/2013.

751


TEŠKO RJEŠIVE I SLOŽENE OKOLNOSTI U OBITELJSKIM ODNOSIMA Što najčešće mislim i što najčešće činim u nepovoljnim okolnostima (opisati okolnosti)? Koliko to što tada činim i mislim poboljšava okolnosti? Počinjem vikati, psovati, ogovarati, prigovarati, mrzovoljiti...

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Stvaram ugodnije okruženje za život.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Neprestano razmišljam kako mi ništa ne ide od ruke.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Odlučujem ubuduće njegovati dogovor i nagodbu.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Počinjem gubiti vjeru u sebe.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Uvjeravam se kako to i nije tako važno.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Puštam da stvari idu svojim tijekom, jer ne mogu ništa bitnije promijeniti.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Prisjetim se kako sam jednom prije sa svojim prijateljem uspješno riješio sličnu stvar.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Kažem sebi: »Stvarno nemam izlaza.«

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Šaka tableta uvijek je pri ruci i nije problem smiriti se.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Napravim poštenu i točnu ‘inventuru’ svega što sam dosad činio.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Potražim pomoć stručnjaka za taj problem.

+3

+2

+1

0

-1

-2

-3

Koliko svako od ovih ponašanja pomaže u tim okolnostima? TUMAČ: veoma pomaže + 3, +2, +1, niti pomaže niti šteti: 0, - 1, -2, -3 veoma šteti

752

9-10/2013.


OSOBINE RODITELJA Kojih 10 osobina ili ponašanja, prema Vašem mišljenju, dobar roditelj mora imati, a kojih 10 osobina nikako ne bi trebao imati? DA. Dobri roditelji trebaju imati osobine / ponašanja:

NE. Dobri roditelji ne bi trebali imati ovakve osobine / ponašanja:

1.

1.

2.

2.

3.

3.

4.

4.

5.

5.

6.

6.

7.

7.

8.

8.

9.

9.

10.

10.

MOJI RODITELJSKI IZBORI Tko odlučuje? Hoću li prigovarati djetetu?

JA

DIJETE

Koliko ću pažljivo slušati svoje dijete?

JA

DIJETE

Koliko ću vremena odvojiti za druženje s djetetom?

JA

DIJETE

Hoću li svome djetetu biti prijatelj?

JA

DIJETE

Koliko često ću posjećivati djetetov vrtić / školu?

JA

DIJETE

Koliko ću djetetu dopustiti slobode u oblačenju?

JA

DIJETE

Hoću li biti strpljiv sa svojim djetetom?

JA

DIJETE

Hoću li kod djeteta primjećivati dobre i jake strane?

JA

DIJETE

Koliko ću vedrine unositi u obiteljsko ozračje?

JA

DIJETE

Kako ću djetetu pokazivati ljubav?

JA

DIJETE

Koliko ću vjerovati u svoje dijete?

JA

DIJETE

Hoću li priznati djetetu svoju pogrešku?

JA

DIJETE

Hoću li pitati dijete za mišljenje o nekom pitanju?

JA

DIJETE

Što možete zaključiti na temelju vaših odgovora?

9-10/2013.

753


LJESTVICA PROSUDBE SPREMNOSTI ZA PROMJENU RODITELJSKIH ODNOSA Jeste li ovih dana ozbiljno razmišljali o odnosu s djetetom?

1

2

3

4

5

Jeste li spremni pročitati neku stručnu knjigu o djeci / mladima?

1

2

3

4

5

Spremni ste češće posjećivati djetetov vrtić / školu?

1

2

3

4

5

Koliko vam je važno imati bolji odnos s djetetom?

1

2

3

4

5

Trudite li se poboljšati svoje komunikacijske vještine?

1

2

3

4

5

Biste li se rado uključili u neki oblik poduke o djeci?

1

2

3

4

5

Znate li točno što želite kao roditelj?

1

2

3

4

5

Svoje neispravne postupke svakako želite mijenjati?

1

2

3

4

5

Procjenjuje li vas drugi roditelj dobrim roditeljem?

1

2

3

4

5

Vodit ćete dnevnik o uspostavljanju boljih odnosa?

1

2

3

4

5

Koliko vas dijete trenutačno prihvaća?

1

2

3

4

5

Vaša sveukupna spremnost za osobnu izmjenu?

1

2

3

4

5

Zaokružite broj od 1 do 5 (1 = malo, nikako, ništa; 2 = dostatno, tek, jedva; 3 = osrednje, prilično, dobro; 4 = veoma, izrazito, skoro potpuno, 5 = najviše, potpuno, sve). Zbrojite i podijelite dobiveni broj s brojem 12. Koja je prosječna ocjena? Jeste li zadovoljni sobom? UKUPNO bodova:

Vaša ocjena:

______________ : 12 =

754

9-10/2013.


22. Knjiga Ezrina i Nehemijina Ivica Čatić*

N

ajstarija židovska tradicija smatra dvije knjige, Ezrinu i Nehemijinu, jednom jedincatom knjigom kojoj je autor Ezra. Kasnije, na temelju Neh 1,1, gdje se spominje da će sada biti opisana Povijest Nehemije..., počelo se odvajati tekst koji slijedi u zasebnu Knjigu Nehemijinu. Ipak, i u najnovije vrijeme u izdanjima hebrejske Biblije ove su knjige ponovno predstavljene kao jedna jedina knjiga. Osim ove poteškoće glede jedinstva, tj. razdvajanja Knjige Ezrine i Knjige Nehemijine, također je problematičan i njihov odnos prema Prvoj i Drugoj knjizi Ljetopisa. Njihova uska povezanost više je nego očita, no teško je reći imaju li sve ove knjige istog autora, na što upućuju zajednička obilježja. Također je interesantno da Knjiga Ezrina nastavlja pripovijedati događaje tamo gdje je stala Druga knjiga Ljetopisa, ali u rukopisima hebrejske Biblije Knjige Ezrina i Nehemijina dolaze prije Prve i Druge knjige Ljetopisa. Prva i Druga knjiga o Kraljevima pripovijedaju povijest obaju kraljevstava do uništenja Jeruzalema kada velik dio izraelskog naroda, napose onaj vitalni (ljudi od nauke, zanata i raznih vještina), biva odveden u babilonsko sužanjstvo pa onaj dio naroda koji ostaje u domovini ostaje, takoreći,, »obezglavljen«. Knjiga Ezrina od samog svog početka počinje pripovijedati kako je došlo do preokreta ove katastrofalne situacije – kako je Bog dotaknuo perzijskog kralja Kira koji 538. g. pr. Kr. odlučuje vratiti Izraelce u njihovu zemlju i čak dati početna sredstva za obnovu jeruzalemskog Hrama! Time prestaje babilonsko sužanjstvo i počinje nova epoha u povijesti Izraela. Na taj način do izražaja dolazi napetost između diskontinuiteta (do kojeg je došlo poradi nevjere Izraela i nacionalne katastrofe te odlaska u babilonsko sužanjstvo) i kontinuiteta kojeg predstavlja Božja vjernost i milosrđe zahvaljujući kojima se nastavlja život Izraela kao Božje svojine u njima Obećanoj, Svetoj zemlji. Tu se ukršta sveta povijest, tj. prošlost s budućnošću, koju otvara ovaj Božji spasenjski zahvat.

Upoznajmo Bibliju onalnog identiteta. Ovu obnovu su naviještali proroci (Jer 29-31), Izaija (41,2.25; 45,13). Perzijski kralj Kir izdao je dekret 538. g. pr. Kr. i pruža objašnjenje u 1, 2-4: Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi Dom Gospodinu, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božji u Jeruzalemu.’ Službenu verziju istog interventa imamo u Ezr 6,3-5: Prve godine kraljevanja Kira proglasio je kralj Kir: Dom Božji u Jeruzalemu. Dom neka se sagradi kao mjesto gdje će se prinositi žrtve i gdje će se donositi prinosi za paljenje. Neka bude visok šezdeset lakata i širok šezdeset lakata. Tri reda neka budu od velikog kamenja, a jedan od drveta. Trošak će se podmiriti iz kraljevskog dvora. Povrh toga, posuđe zlatno i srebrno iz Doma Božjeg koje Nabukodonozor bijaše uzeo iz svetišta u Jeruzalemu i prenio u Babilon neka se vrati i bude na svome mjestu u svetištu jeruzalemskom i neka se postavi u Domu Božjem. Vidimo, i u ovoj verziji Kirova edikta ponovno je središnja tema povratka Izraelaca – izgradnja Doma Božjeg. Detalj da će i prigodom ovog »izlaska« iz zemlje sužanjstva, kao i prigodom izlaska iz Egipta, Izraelci dobiti pomoć od domaćeg stanovništva povezuje ta dva izlaska na slobodu. No, ovdje perzijski kralj Kir slavi Boga što mu je udijelio vlast nad većinom u to vrijeme poznatog svijeta, dok je egipatski faraon išao izravno protiv Božjeg projekta. Kir svoju ozbiljnost dokazuje predavanjem hramskog posuđa koje je Nabukodonozor oteo iz Hrama kad je Izraelce odvodio u Babiloniju – sada posuđe biva vraćeno i predstavlja prve elemente obnove Hrama (Ezr 1,7-11). Dakle, i u ovim usporednicama s izlaskom iz Egipta, opet naglasak pada na Hram i funkcioniranje liturgije u njemu.

Novi početak nakon babilonskog sužanjstva shvaća se kao Božji zahvat: Bog budi duh perzijskog kralja. U isto vrijeme, to što je novo zapravo se oslanja na ono što je bilo prije: obnavlja se jeruzalemski Hram kao središte Izraelove religije i znak njegova naci-

Kao što je potaknuo kralja Kira, tako je Bog potaknuo i glavara Jude i Benjamina, svećenika i levita, da krenu graditi Dom Gospodnji u Jeruzalemu (Ezr 1,6). Tako će, pod vodstvom Davidova potomka Zerubabela i svećenika Ješue, ponovno oživjeti žrtvenik i prinošenje žrtava u srušenom jeruzalemskom Hramu o Blagdanu sjenica (Ezr 3,1-5). Kasnije će biti postavljeni temelji za novi Hram tako da će se miješati suze tuge za onim srušenim i suze radosnice što se iznova podiže Hram Božji (Ezr 3,6-13).

* Vidi više na: www.srijembiskupija.rs, www.sveto-pismo.com

Uskoro se ovlaštenim osobama u gradnji Hrama želi pridružiti narod one zemlje (Ezr 4,4), kao i narodi

Obnova Hrama i problemi koji su je pratili

9-10/2013.

755


susjednih zemalja (3,3). Zerubabel i Ješua im ne dopuštaju jer sebe smatraju od Kira ovlaštenima (4,3) i od tada ovi narodi počinju ometati podizanje Hrama (4,4-5). Čitamo u 4,6-24 kako su pisali predstavku Kirovim nasljednicima (Kserksu i Artakserksu I., 465.-424. g. pr. Kr.) i kako je ona uslišana – zabranjeni su daljnji radovi. No, proroci Hagaj i Zaharija za vrijeme perzijskog kralja Darija (522. g.pr. Kr.) počinju prorokovati i tako probude duh Zerubabelu i Ješui te oni ponovno počnu dizati Hram (5,1-2). Za vrijeme ponovno pokrenute istrage, pronađen je u Babilonu originalni Kirov edikt (6,1-5). To je bilo dovoljno da Darije dopusti nastavak radova pa se 515. g. pr. Kr. radosno slavila Pasha (6,19-22) i Hram je posvećen.

Ezra i Nehemijino djelovanje Ezra je u Jeruzalem došao 458. g. pr. Kr., a Nehemija 445./444. g. pr. Kr. Oni su bili neka vrst posrednika, podrijetlom iz židovske dijaspore, koji su, na bazi svojih dobrih veza, mogli posredovati između perzijskog dvora i i Jeruzalema. Ezra je bio izričito određen od samog perzijskog kralja Artakserksa I. da ode u Jeruzalem vidjeti kako se provodi Zakon Božji (7,14), koji je ujedno bio i državni zakon za one koji su pripadali Izraelovoj vjeri. Osim toga, u Jeruzalem treba ponijeti srebro i zlato koje su darovali kralj i njegovi savjetnici Izraelovu Bogu (7,15). Ovdje do izražaja dolazi perzijska politika vjerskih sloboda i autonomija kako ne bi izazivali nemire među različitim narodima u kraljevstvu. On je prikazan kao svećenik (Ezr 7,11-12.21), pripadnik svećeničke obitelji, iako se nigdje ne prikazuje kako obnaša svećeničku službu. Također se za njega kaže da je pisar i upućen u Pisma (Ezr 7,6). Kad je pošao u Jeruzalem, ruka Gospodnja bijaše s njim (Ezr 7,6.9). U Jeruzalemu nailazi na problem mješovitih brakova (Ezr 9), što je Knjiga Ponovljenog zakona izričito zabranjivala (Pnz 7,1-5; 20,17s). U dramatičnoj molitvi (Ezr 9,6-15), on konstatira da je cijela Izraelova povijest zapravo povijest grijeha i nevjere zbog čega su doživjeli i katastrofu babilonskog sužanjstva. A sada, kad im je Bog udijelio milost povratka iz tuđine, ponovno su nevjerni! Na to dolazi do reakcije mnoštva, koje odlučuje obnoviti vjernost Bogu i otpustiti žene tuđinke (Ezr 10). Knjiga Ezrina završava popisima onih koji su oženili tuđinke i sada ih odlučili otpustiti. Ezra će se pojaviti u Neh 8, što će predstavljati kulminacijski moment obiju knjiga jer tada će se čitati knjiga Zakona Božjeg.

Podizanje zida oko Jeruzalema i svečano čitanje Zakona Gospodnjeg Ovi događaji zapisani su u Knjizi Nehemijinoj. Ona je intonirana kao svojevrsno osobno Nehemijino sjećanje na događaje kojih je bio akter, zapisano većim

756

dijelom u prvom licu. Prva tema ovih sjećanja jest podizanje jeruzalemskih zidina. Čuvši u Babiloniji da je Jeruzalem u lošem stanju, Nehemija – poput Ezre (Ezr 9) - izgovara molitvu u kojoj ispovijeda Izraelovu grešnost i kršenje Gospodnjih odredbi, ali izražava i veliku vjeru u Božje milosrđe i spremnost da ponovno sabere i podigne Izrael ako se njegov narod odluči vratiti sa svojih stranputica (Neh 1,511). Potom koristi svoj ugled kod perzijskog kralja i dobiva podršku da krene u Jeruzalem i podigne mu zidine (Neh 1,1-2,8). Potom detaljno izvještava o svom putu u Jeruzalem, dogovoru s Jeruzalemcima oko obnove zidina (Neh 2-3), već »uobičajeno« protivljenje radovima (3,33-6,14), te o dovršetku radova (6,15-7,3). U ovoj sekciji umetnut je izvještaj o Nehemijinu zauzimanju za slogu među Izraelcima koja je narušena zbog potraživanja dugova: velikaši su nezadovoljni zbog nevraćanja dugova, a siromašni jadikuju da ih ne mogu vratiti jer su drugi okupirali njihova polja (Neh 5,1-5). Nehemija ih poziva da se urazume jer su posvuda okruženi neprijateljima i stoga predlaže otpuštanje dugova – daje svoj osobni primjer kako je on otpustio svojim dužnicima – a osim toga obznanjuje da je kao upravitelj odustao od prihoda na koje je imao pravo da ne bi opterećivao narod (5,14-18). I uspijeva postići dogovor (5,12-13). Po završetku radova na zidinama, priprema se naseljavanje obnovljenog grada tako da u Neh 7,6 nailazimo na poduži spisak Izraelaca i njihovih potomaka koji su se iz Babilonije vratili u Jeruzalem i Judeju. Sličnu situaciju smo imali u Ezr 2, gdje se donosi popis povratnika, a u slijedećem poglavlju (Ezr 3) opis prinošenja prve žrtve na obnovljenom oltaru. Također i u Knjizi Nehemijinoj, nakon popisa povratnika, imamo opis slavlja. Naglasak više nije na žrtvi nego na čitanju Zakona Gospodnjega (Neh 8). Sada se pojavljuje Ezra i čita knjigu Zakona. Dakle, od središnje važnosti za obnovljenu zajednicu sada postaje Zakon Gospodnji, tj. riječ Božja. Njemu pomažu leviti koji tumače pojedine dijelove Knjige, a narod odgovara s Amen, amen. Ovdje naziremo strukture kasnije sinagogalne službe Božje. Čitanje riječi Božje za sobom povlači posljedicu – čovjek postaje svjesniji svoga stanja i svojih grijeha tako da u Neh 9 dolazi do velikog narodnog pokorničkog bogoslužja! Nakon toga, naredni dio ovog paradigmatskog slijeda jest preuzimanje obveza (Neh 10), čime Izrael kao zajednica želi obnoviti svoju vjernost Savezu s Bogom, tj. prionuti uz njegov Zakon. Iako prema kraju Knjige Nehemijine nailazimo na još važnih trenutaka, kao npr. blagoslov zidina, Hrama i cijelog naroda (12,27-43), poglavlja 8-10 predstavljaju vrhunac Knjige Ezrine i Knjige Nehemijine: obnovljeni Hram, obnovljen Jeruzalem te obnovljena vjernost Zakonu Božjem novi su temelji za život Izraela u narednom periodu. 9-10/2013.


No, iako su obnovljeni ovi važni elementi koji povezuju Izraela s njegovom prošlošću, ipak postoji velika razlika u odnosu na prošlost. Izrael više nema svoju monarhiju, nego je dio perzijskog imperija. Mnogi Izraelci ostali su u tuđini i tako udarili temelje dijaspori kao budućoj trajnoj nacionalnoj konstanti. No, kao što je već prikazano u ovim knjigama u likovima Ezre i Nehemije, dijaspora će se osjećati i i te kako povezana i, štoviše, odgovorna za uspjeh obnove Jeruzalema i religioznog života cijelog Izraela. Tako se Jeruzalem, Hram Božji i njegov Zakon pojavljuju kao gravitacijski centar izraelskog bića, ma gdje oni živjeli.

Obveze, koje čitav narod preuzima na sebe, služe vjernom vršenju Zakona - riječi Božje - koji i dalje, odlukom perzijskog dvora, ostaje zakonskom regulativom i na građanskom području. Tako obnovljena izraelska zajednica prigrljuje Zakon Božji i službu Hramu kao temelj narodnog života. Naš prijevod Biblije s pravom iznad Neh 8 stavlja naslov: Nastanak židovstva. U onom periodu kad je Izrael ostao bez kralja kao vidljivog Božjeg zastupnika, narod prigrljuje Zakon Božji i Hram i kao pravilo života i kao vezu s Bogom, jamcem svog opstanka i budućnosti. Time Izraelov identitet počinje poprimati nove crte koje su plod povijesnih događaja, kazna/vodstva Božjeg i volje naroda.n

Papina poruka UN-ovoj organizaciji za prehranu i poljoprivredu Glad i nedovoljna ishrana ne mogu se smatrati

»nečim normalnim«, istaknuo je papa Franjo, osvrćući se na veliki problem hrane, na jedan od najozbiljnijih izazova koji je pred čovječanstvom. U poruci koju je uputio Organizaciji ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu povodom Svjetskoga dana hrane koji se obilježava 16. listopada pod geslom »Zdrave osobe ovise o zdravim prehrambenim sustavima«, Papa je osudio individualizam, kulturu bacanja hrane i ravnodušnost na tom području. Papinu je poruku na općoj skupštini pročitao nadbiskup Luigi Travaglino, stalni promatrač Svete Stolice pri organizacijama i tijelima Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu. Sramota je da u svijetu još uvijek ima gladi i neishranjenosti, istaknuo je Sveti Otac. Papa zahtijeva ne samo da se odgovori na najhitnije slučajeve, nego da se zajednički, na svim razinama, uhvati u koštac s tim problemom kako bi se postiglo pravedno i trajno rješenje. Pritom je uputio posebni apel: »Neka nitko ne bude, zbog nedostatka najosnovnijih sredstava za život, prisiljen napustiti vlastitu zemlji i svoju kulturnu sredinu!« Papa Franjo je potom, kako prenosi Radio Vatikan, istaknuo paradoks društva, obilježenoga globalizacijom, koje omogućuje upoznavanje s potrebama u svijetu i umnažanje razmjena i ljudskih odnosa, ali istodobno teži individualizmu i zatvaranju, određenoj ravnodušnosti ustanova i država, na osobnoj razini, prema onima koji umiru od gladi ili trpe zbog neishranjenosti, gotovo kao da se to ne može izbjeći. Glad i nedovoljna ishrana ne mogu se nikada smatrati normalnima, i nečim na što se valja nau-

9-10/2013.

čiti, kao da je to dio sustava, napomenuo je Papa te istaknuo: Nešto se mora promijeniti u nama samima, u našem mentalitetu, u našim društvima. Papa stoga zahtijeva odgoj za solidarnost, tumačeći pritom da je to, kako je rekao, nezgodna riječ, često stavljena na stranu. I zahtijeva promjenu mentaliteta, ponovno upozoravajući na kulturu bacanja i globalizaciju ravnodušnosti. Sveti Otac potom je osudio ropstvo zarade po svaku cijenu koje osim u ljudskim odnosima, nalazimo i u općim gospodarsko-financijskim dinamikama. Svi moraju otkriti vrijednost solidarnosti, a koju ne treba svesti na pomoć, nego ona ima učiniti ljude gospodarski neovisnima. Osim toga, Papa traži da solidarnost postane temeljno stajalište u odlukama na političkoj, gospodarskoj i financijskoj razini, kao i u odnosima među ljudima, narodima i nacijama. To zapravo znači da u središte valja uvijek staviti osobu i njezino dostojanstvo, i nikada ju rasprodati logici zarade, objasnio je Sveti Otac. Podsjetivši da će, na poticaj Organizacije ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO), 2014. godina biti Međunarodna godina seoske obitelji, papa Franjo je zatražio potporu obitelji, jer je ona prva odgojna zajednica u kojoj se može naučiti brinuti o drugomu, o njegovu dobru, voljeti sklad svega stvorenoga te uživati i dijeliti njegove plodove, potičući pritom razumnu, umjerenu i održivu potrošnju. Potrebno je, dakle, podupirati i štititi obitelj, kako bi se išlo prema pravednijem i čovječnijem društvu, poručio je papa Franjo. IKA

757


Katehetska građa

Biblijska bazična zajednica (28) Krešimir Bulat (priredio)

Nasljednik Jude Izdajnika, APOSTOL MATIJA Ciljevi –– upoznati novozavjetni tekst o izboru Matije –– uočiti da smo po sakramentu krštenja svi pozvani svjedočiti za Isusa –– razvijati osjećaj za zajedništvo i suradnju kroz grupni rad.

Materijali i pomagala –– Radni list »Novi apostol« –– Prilog »Originalni tekst«

prvih Isusovih sljedbenika da Judi izaberu zamjenu. Imali su dva kandidata: nekoga Josipa i Matiju. Pomoliše se. »Onda baciše kocku, i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen k jedanaestorici apostola.« (Dj 1,15-26) Predaja dodaje da je Matija (kao i Matej) propovijedao evanđelje u Etiopiji i u Judeji. Umro je mučeničkom smrću. Najprije su ga kamenovali, a onda mu sjekirom (bradvom) odsjekli glavu. Zato ga i prikazuju na slikama i kipovima s knjigom i sjekirom (bradvom), kamenjem ili kockom. Blagdan apostola Matije slavi se 14. svibnja. b. Dešifriranje« izvornog biblijskog teksta Radni list Novi apostol. Rad na tekstu po skupinama ili pojedinačno. Svaka skupina ili pojedinac dobije Radni list Novi apostol, sa »šifriranim« tekstom u koji treba unijeti razmake, točke i zareze te velika slova i tako ga »odgonetnuti ili dešifrirati«. Tijekom rada tekst se dolje treba ispisivati u pravilnom, dešifriranom obliku. Ukoliko je potrebno, pomoći se u dešifriranju izvornim tekstom. Prilog Originalni tekst. c. Provjera teksta

Molitveni početak Prilog Originalni tekst. Molitva na početku. Voditelj ili netko drugi predmoli čitajući psalam, a zatim svi zajedno mole Slava Ocu. Molitva može biti i zajednička ukoliko se psalam umnoži i podijeli. Može se moliti i tako da svatko pročita po jedan redak, a završi se zajedničkom molitvom Slava Ocu.

Najava teme Ovim ili sličnim riječima: Danas ćemo upoznati nasljednika Jude, apostola koji je izdao Isusa. To je apostol Matija. Ovaj »novi« apostol bio je izabran na jedan poseban i zanimljiv način. Danas ćemo otkriti kako je to bilo.

Susret sa središnjim biblijskim tekstom a. Kratko izlaganje Matija je među apostole izabran naknadno, iz širega kruga Isusovih učenika, umjesto izdajnika Jude. Bilo je potrebno popuniti apostolski zbor koji je Isus ustanovio kao osnovu za početak novog Božjeg naroda. Broj 12 označava 12 plemena izraelskih. Sveto pismo govori da je Petar sazvao zbor: apostole i skupinu

758

Pročitati ili podijeliti izvorni tekst, prilog Originalni tekst radi usporedbe s vlastitim dešifriranim tekstom. d. Čitanje izvornog biblijskog teksta Pročitati izvorni tekst. Razgovarati. Pojasniti: Apostol je mogao biti samo Isusov učenik, a najvažnije je da je bio svjedokom Isusova uskrsnuća. (Ako je potrebno, rastumačiti razliku između učenika i apostola. Isus je imao uži i širi krug učenika, a samo je dvanestoricu izabrao za apostole.) Pitati: Kako ti danas možeš biti Isusov učenik i svjedok njegova uskrsnuća? Prije izbora novoga apostola na mjesto Jude, apostoli su se pomolili. Možeš li navesti neki primjer kada si se ti pomolio prije neke važne odluke ili nekog važnijeg djela?

Molitveni završetak Prilog Originalni tekst. Molitva na kraju. Slično kao i na početku, može se moliti zajednički, pojedinačno ili da netko predmoli.n 9-10/2013.


Novi apostol – Radni list

Šifrirani biblijski tekst Dešifriraj tako da otkriješ koje su riječi sadržane u tekstu i odvojiš ih razmakom. Otkrij gdje dolaze točke i zarezi te velika i mala slova. Tijekom rada zapisuj dolje ono što si dešifrirao. Tako ćeš dobiti izvorni biblijski tekst o izboru apostola Matije. Uonedaneustadepetarmeđubraćomabijašesakupljenognarodaokostoidvadesetdušairečebraćotrebalojedaseispunipismoštoganaustadavidovaprorečeduhsvetiojudikojibijaševođaonihštouhvatišeisusaajudaseubrajaomeđunasiimaoudiouovojslužbijedandakleodovihljudištobijahusnamazasvevrijemeštojemeđunamaživiogospodinisuspočevšiodkrštenjaivanovapasvedodanakadbiuzetodnastrebadabudesvjedokomnjegovauskrsnućaipostavišedvojicujosipakojisezvaobarsabaaprozvaosejustimatijuondasepomolišetigospodinepoznavaočesvihsrdacapokažikogasiodovedvojiceizabraodaprimimjestooveapostolskeslužbekojojseiznevjerijudaondabacišekockeikockapadenamatijutakoonbipribrojenjedanaestoriciapostola

........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................... ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

9-10/2013.

759


»Originalni tekst« - Prilog Izvorni, dešifrirani, biblijski tekst Izbor apostola Matije (Usp. Dj 1, 15-26) U one dane ustade Petar među braćom - a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša - i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. Jedan dakle od ovih ljudi što bija hu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus - počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas - treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća. I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda.« Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako on bi pribrojen jedanaestorici apostola.

Molitva na početku Usp. Ps 31 Ti si, Gospodine, hrid moja, tvrđava moja, radi svoga imena vodi me i ravnaj. Radosno ću klicat' tvojoj milosti, jer si na moju neznatnost pogledao. Rasvijetli lice nad slugom svojim, po svojoj mi dobroti pomozi. Blagoslovljen Gospodin jer me obasu čudesnom dobrotom svojom. Ljubite Gospodina, svi sveti njegovi: čuva Gospodin svoje vjernike. Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Gospodina uzdate! Slava Ocu...

760

Molitva na kraju Usp. Ps 16 Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar, nema mi blaženstva bez tebe!« Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Gospodin mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog' mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno. Slava Ocu... 9-10/2013.


2. nedjelja adventa (Mt 3,1-12) Čim se Ivan Krstitelj pojavio, svojom je pojavom, sâmim izgledom, bio oponent – štoviše, optužba – glavnim društvenim trendovima bezbrižnosti, luksuza, površnosti, tvrdoglavosti… Obratite se… prve su riječi njegove poruke. Zašto? Za razliku od naroda u svom okruženju, Izrael je imao drugačiji stav prema budućnosti. Dok su drugi svoje zlatno doba pronalazili u prošlosti kada je sve bilo bolje, lijepo i ispravno, Izrael je ono najbolje očekivao od budućnosti. Znali su da Bog, kakva su upoznali u Bibliji, može to učiniti. A shvaćali su da jedino oni mogu biti prepreka da se tako nešto dogodi. Nevolje i boli kroz koje su prolazili za njih nisu bili znak propasti, već znak da se rađa nešto novo, i stoga su se uvijek potajice nadali: neće li sada početi ono konačno, posvemašnje spasenje kad će zlo biti potpuno iskorijenjeno, neće li sad početi onaj mir koji je navijestio prorok Izaija? I zato su kada se pojavio Ivan nagrnuli k njemu; iščekivanje je još više poraslo. Izašli su iz svojih sigurnih i udobnih domova i krenuli u pustinju. Rekli bismo: krenuli su, stupili su akciju, sve je bilo u pokretu, činilo se - počelo je! No, iz Ivanovih riječi vidimo da nije bilo dosta izaći pa ni ući u pustinju, makar i to izgledalo puno. Došavši k njemu, dočekale su ih riječi: Obratite se! Riječi koje su tražile da promijene način razmišljanja, uvide neke druge horizonte i njima se okrenu. Kraljevstvo je blizu… mir je na dohvat ruke! Ako se ne pokrenu, ako se ne okrenu, za njih Kraljevstvo jednostavno neće postojati, bit će kao da ga nema! Što ovaj poziv znači za nas 2000 g. poslije Isusova dolaska? Gdje je kraljevstvo Božje? Gdje je taj mir? Ratova i krvoprolića sve je više, kao oružja koje je sve ubojitije … Kažu da Židovi ne priznaju Isusa obećanim Spasiteljem zato što i nakon njegova dolaska na svijet i dalje postoje sva zla kao i prije. Kada se Isus rodio, anđeli su pjevali: Mir ljudima na zemlji – ne da dođe, već zato što jest došao. Kasnije će taj mir Isus dati svojim učenicima, mir koji svijet ne može dati (Iv 14,27). Kakav mir svijet daje? Na jednom natpisu iz Male Azije stoje riječi imperatora Augusta da je postignut mir nakon niza pobjeda. Dakle, to je mir u kojem postoje pobjednici i pobijeđeni, porobljivači i porobljeni; oni koji iskorištavaju i koji su iskorištavani. Isus nije donio takav mir. On je na križu uništio neprijateljstvo a ne neprijatelja, uništio grijeh da bi grešnik mogao živjeti. Uništio na svoj račun, a ne na nečiji tuđi! Znači, postoji i jedan drugi mir koji ne znači samo odsustvo rata i ravnotežu među suprotstavljenima; mirovanje, ali i pripremanje oružja. To je mir iznad svakog razuma, rekao bi Pavao. I mnogo ih je koji ga uživaju i dijele među sobom. On, braćo i sestre, govori sve. Taj mir pokazuje iz kakva srca po9-10/2013.

RIJEČ: Homiletska

graÐa

A

činje rat. Jer tamo gdje toga mira nema, počet će rat. Odakle ratovi i borbe među vama, pita sv. Jakov apostol, zar ne od strasti koje vojuju u vašim udovima? Žudite a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete a ne primate jer rđavo ištete da u pohotama svojim protratite. Iako onaj konačni i potpuni mir može uspostaviti samo Bog, pitanje rata i mira odlučuje se u svakom srcu. No, najprije moram postati svjestan da mogu i trebam odlučiti. Ja ne mogu riješiti pitanje rata na nekom drugom kontinentu, pa čak ni u susjedstvu. U stanju sam se groziti, biti ogorčen kada vidim što se tamo događa. Ali pred nemirom u vlastitoj kući, u vlastitom srcu, zatvorit ću oči i praviti se kao da ništa nije bilo! Ako ne mogu učiniti ništa za mir u Aziji, Africi, itd., mogu učiniti za svoju kuću, obitelj, rodbinu, susjedstvo… Ako mir nema odakle početi, nek počne od mene! Da, ja, baš ja trebam riskirati! Otkud mi pravo i pomisliti da to drugi neće primijetiti, da neće još netko krenuti mojim putem? Otkud mogu znati da drugi ne žele mir? Možda ne znaju, ne usuđuju se? Zašto ja ne bih bio toliko hrabar da budem čovjek mira i krenem? Što posebno imam izgubiti? Ništa, jer gubim već i sada ako živim s nemirom u srcu, ako oko mene vlada nemir. Ta Bog nas nije stvorio za životarenje, za tavorenje… Vjerujem li u to? Želim li to? Možda nisam nikad ozbiljno pomišljao na to, možda nisam vjerovao da je moguće… Zato Ivanov poziv i danas ima i te kako smisla: Obratite se, približilo se Kraljevstvo! Okrenimo se miru da bismo se mogli susresti s Kraljem mira kada dođe da nas pohodi!

»POGLEDATI OKO SEBE I OBRATITI SE Kraljevstvo nebesko, nebo na zemlji, već je tu jer je Bog uvijek tu gdje smo mi ljudi. Uvijek nam je privržen u svojoj ljubavi. Samo smo se mi odvratili i uvijek se iznova odvraćamo u svojoj sebičnosti. Bog hoće postati čovjekom da bismo mi naposljetku shvatili da on nikada nije prestao ljubiti nas i sve stvorenje, i da bismo se dali zahvatiti njegovom ljubavlju koja sve oprašta i tako sami postali oni koji se ljube i pomiruju.

761


Bog hoće popraviti ne samo »naše grijehe« nego prije svega nas same, da više ne mrzimo i da se više ne moramo srditi. Tko Boga još ne vidi, gleda možda u krivome smjeru i možda pred očima ima krivu sliku o Bogu. Možda još uvijek ne vidi da neprestano bježi pred Bogom u svojoj sebičnosti, u obožavanju zahtjeva nagonâ, konzumiranja i vlasti. On možda još uvijek ne vidi da Bog neprestano ide za njim, da mu Bog na krivi put stavlja zapreke da ga zaustavi u njegovu besmislenu traganju i strasti za životom. Možda moraš samo pogledati oko sebe, pogledati sebe, i poći u suprotnome smjeru da bi u svojoj blizini otkrio Boga. U našemu oblikovanju života uvijek ima mjestâ gdje bismo morali učiniti više i smjeli učiniti manje, da ne bismo zakrčili put k Bogu. Posvuda, gdje blizinu doživljavamo usrećujuće, Bog je izvor ove blizine, Bog je »u blizini«. Gospodine, daj mi u svakoj blizini tražiti i otkriti tvoju blizinu. (Elmar Gruber, Nedjeljne misli)

3. nedjelja adventa (Mt 11,2-11) Prošle nedjelje čuli smo poziv na obraćenje, riječi Ivana Krstitelja, a ove, treće, adventske nedjelje pred nama je njegov osobni primjer. Prošle nedjelje on se predstavio kao odlučan i besprijekoran čovjek. Pokreće mase, i to ne samo nekim demagoškim krilaticama, već i sebe i druge usmjerava, otvara nečemu novom. Vodi ljude u susret toj novini. Bez sumnje, hrabar je i otvoren, i sam Isus gaji prema njemu duboko poštovanje. Ali ga ipak mora pozvati da preis-

762

pita svoje mišljenje. Zašto? Odgovor na to zašto duboko dira i naš vjernički život. Ivan je u zatvoru, spočitavao je kralju Herodu nemoralni brak. Možda je i slutio da iz okova neće izići živ… Kao i ostali, i on iščekuje Pomazanika, Spasitelja koji će uvesti konačnu pravdu, da Bog počne kraljevati. Pravde je bila žedna zemlja, žeđa je i Ivan u okovima, svi iščekuju oslobođenje. A onaj kojeg je on, Ivan, navijestio i krstio, hoda okolo, druži se s grešnicima, nikoga ne osuđuje, ne zadaje odlučan udarac zlu, ne sažiže zlikovce, ne prijeti i ne svrgava okupatore… I Ivanu se nameće pitanje: Jesi li Ti onaj obećani ili nam je drugog čekati? Pitanje je tim dramatičnije jer onaj kojeg je Ivan iščekivao neće ni njega osobno osloboditi okova – Ivan će biti pogubljen! A najavljivao je onoga koji će pogubiti grešnike i zlotvore. Tek kasnije, kada i Isusa ubiju, ponešto će postati jasniji Spasiteljev način postupanja: nije Ivana ostavio na cjedilu, nego se zapravo pridružio njegovoj sudbini. Kao i desnom razbojniku na križu. Onima koji su čuli Isusovo pitanje i već se počeli podsmjehivati, Isus odgovara: Što ste mislili, da je on trska koju vjetar ljulja? Čovjek udobno odjeven..? Ma, on je i više od proroka, najveći među rođenima od žene! Što to znači? To znači da i najveći među ljudima ne može svojim silama, ne može bez dara odozgo prepoznati da je Isus Spasitelj. Bez dara Duha Svetoga nitko ne može shvatiti na koji način Isus spašava! Čak i ako je čovjek po svom karakteru čvrst kao stijena a ne kao trščica, i nepotkupljiv pa ne šetka u finom odijelu po velikaškim dvorovima, čak i ako je u religioznom pogledu prorok, sve to još uvijek nije dovoljno da bi prepoznao ono što Isus zapravo jest. Tek onaj koji je usvoji logiku Kraljevstva, koji ju je primio darom Duha, tek on to može razumjeti. A Duh dolazi iz onih prostora koje mi ne poznamo – ne znamo odakle dolazi i kamo ide... Da bismo ga čuli i doživjeli, moramo biti spremni za nove prostore, za nova obzorja, nove vidike... Znatno drugačije vidike, u kojima se događaju »nemoguće« stvari – u kojima Bog dolazi u djetinjoj dobroti. Novi, bolji svijet ne možemo ugledati bez hoda u nova obzorja. Zato je i najmanji u Kraljevstvu veći od Ivana. Mi se pripravljamo za Boga-Dijete. Nije slučajno da je prvo što je Bog pokazao čovjeku bio dječji lik. Zato nije čudno da ni u Kraljevstvo neće ući nitko od nas tko ne postane kao malo dijete. To je ono što Ivan nije razumio. Zato nije shvatio zašto Isus umjesto da kažnjava grešnike, s njima jede i pije, zašto umjesto da obara silnike on postaje kao janje koje će biti odvedeno na klanje. Isus nije Ivanu poslao svoju legitimaciju. Govorio mu je o svojim djelima – ako je tolika dobrota došla među ljude, to znači da je među nas došao Bog. Nje9-10/2013.


ga i Njegove ne prepoznaje se po osobnim ispravama nego po dobroti. Ona je miris kojim odišu Bog i oni koji su Njegovi. Tako Isus prilazi čovjeku: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Ma što činili, pa i čuda u Isusovo ime, ako ne proizlazi iz dobrote orisane likom Djeteta i ako toj dobroti ne vodi, sve je to onda neznanje. Jedino je dobrota stvarna, sve drugo je opsjena. Kakvim god mudrolijama pribjegavali, sve su to besplodna tumaranja. Potvrda čovjekove izgubljenosti. Tapkanje u starom svijetu i propuštanje novog. Neodazivanje Duhu koji nas želi povesti u nove prostore – prostore dobrote i ljubavi. Nisu ti prostori daleko od nas. Oni su tu, mogu ući u nas. Mogu biti dio nas. Za tu dobrotu Isus želi probuditi, nanovo roditi čovjeka. Za tu se dobrotu i mi pripravljajmo čekajući Dijete božićne noći.

BITI OZDRAVLJEN Bolest je pomanjkanje zdravlja, pomanjkanje spasenja. Bolest pokazuje zdravlje na negativan način. Svojom bolešću mi prepoznajemo spasenje koje nam nedostaje. Čovjek je jedinstvo nutrine i vanjštine. Tako svaka bolest istodobno pogađa dušu i tijelo. Izaija razvija sliku o bolesnu čovjeku koji čezne za ozdravljenjem – za Spasiteljem. Sljepoća, uzetost, gluhoća, guba, siromaštvo, smrt označuju čovjeka koji je inficiran i poremećen na tijelu, duši i duhu. Isus zna da on čini mogućim ono što kod svih sve ozdravlja: povratak u prapovjerenje. Isus ozdravlja iznutra snagom bezuvjetne ljubavi, koju objavljuje posve ljudski, riječju i znakovima, svojim životom i svojom smrću. Po vjeri u vječnu ljubav može ozdraviti čak i bolest. Zaštićen u Bogu, mogu se osloboditi svega 9-10/2013.

što je prolazno; zaštićen u Bogu, siguran sam da ću preživjeti sve svoje smrti – čak i onu posljednju. Gospodine, ti si moj Spasitelj. Daj mi naći spasenje i ondje gdje izvana nije više moguće ništa promijeniti. (Elmar Gruber, Nedjeljne misli)

4. nedjelja adventa (Mt 1,18-24) Stoljećima ga je izraelski narod iščekivao. Tolika su nadanja vezali uz njega. I kada dođe čas da se pojavi Spasitelj, što se događa? Dolazi Dijete! No, ni Dijete ne dolazi tako jednostavno. Marija je imala svojih nedoumica koje je morala raščistiti; vjerovati nikad nije bio lako. Danas vidimo da je u sličnim problemima bio i sv. Josip. Otkud trudna? Da, trebam je otpustiti, ali kako? Da vidimo na koji način…Ne, ne boj se, Josipe..! Ipak će je uzeti k sebi, ali pitanja sigurno ostaju. I što život bude odmicao, sigurno će ih biti sve više. Dok je na nebesima, u područjima nedohvatljivog i neshvatljivog, Bog nam nije previše blizak, teško je s njime uspostaviti kontakt. A, evo, sada kada dolazi vrlo konkretno – u obličju djeteta – opet problemi! I tko zna što je našem biću teže shvatljivo: Bog nevidljivi i bezgranični, vječni ili Dijete koje spokojno leži na svom jastuku?! Što sada i kako s njime? Njega to, čini se, ne brine. On je odlučio doći kao dijete i leći u krevetić. Uživat će njihovu brigu, pažnju, ljubav; izgleda kao da je baš uvjeren da će mu biti lijepo. Znao je On jako dobro koliko će ih muke stajati sama odluka. No, nije odustao, baš želi doći kao Dijete. Ali zašto baš mi? Zašto baš Dijete? Zašto baš sada? Sve su to bila pitanja koja su mogli postaviti, ali koja ne bi ništa riješila. Jednostavno, Dijete treba prihvatiti. I tko zna kakve su sve borbe sa sobom i s drugima trebali izvojevati, ali prihvatili su Ga! A onda, čudo! Doživjeli su: Ti si radost umnožio, uvećao veselje (…) jer Dijete nam se rodilo, dobismo sina! (Iz 9,1-5). Kasnije bi za njega i svoj život dali! Na početku strepnja, strah, a na kraju puno srce, radost. Božja ponuda ispočetka se ne čini jednostavnom, komfornom, često nije u trendu, ali završava u veselju i radosti. Ona traži otvorenost Bogu i čovjeku, ali kada počnu stizati, plodovi i radost ne poznaju mjeru.

763


U našem narodu više ljudi umre nego što ih se rodi, više djece ubijemo nego što ih se uspije roditi. Zato današnje evanđelje možemo gledati u jednom posebnom svjetlu. Sada nas se već rađa manje nego što nas umire, a tek smo ušli u Evropsku uniju. Na Zapadu se sve cijeni, razvijaju se čovjekove sposobnosti, podiže se standard, čuva se i prikuplja znanje, čak se čuvaju i stari predmeti, pegle i štednjaci, ručni radovi, šire se površine muzejskih prostora… Sve se otvara i širi. Samo se dvoje zatvara i smanjuje: zatvaraju se crkve i samostani, i smanjuje broj novorođene djece! Netko će reći: pa vjera je pitanje osobnih uvjerenja, nije više u trendu; drukčiji su sad trendovi! A djeca – je li život u trendu ili nije? Ah, rađanje, pa kriza je! A kad to u cijelom prošlom stoljeću nije bilo krize? Znamo, kada je standard porastao, onda se i počelo manje rađati, a više ubijati! Novac je u pitanju, kažu neki. Imaju li bogatiji, kod nas i u Evropi, više djece od siromašnih? Nemaju. Neću rađati sirotinju! Ma tko ti je rekao da će biti sirotinja? Pogledajmo što će danas dijete u našoj kući dobiti na dar. Nije li to više nego što smo dobivali prije 30 godina? A zar to nije opet više nego kad su prije 50-55 dobivali samo jednu mandarinu? Neki su i tada kukali. A zar to nije više nego što su dobivali oni s početka prošlog stoljeća, koji su za mandarinu samo čuli, ali ne vidjeli je? Otkud nam, dakle, ideja da je nama najteže i da smo baš mi najjadnije generacije? Tisuće su razloga koje će ljudi navoditi samo da sa sebe skinu pitanje odgovornosti. I uspijevat će, europski trendovi još će im više pogodovati. Što to znači kad u jednom selu, u jednoj župi, u jednom narodu umire više ljudi nego što ih se rađa? I razlika biva sve većom? Što to znači kad jedan organizam ne može sam sebe reproducirati? Uzmimo neku biljku, npr. špinat, salatu, jabuku, krušku… Da je ne znam kako bujna i sočna, ali ako znam da nije u stanju donijeti svoje sjeme, da s nje neće krenuti potomstvo nego da ono umire, ma neću jesti s nje jer je bolesna. Nešto jako nije u redu s njom. Da, nešto nije u redu s nama! Danas nam manjka nada. Ona nada kojom su Josip i Marija prihvatili svoje dijete i dobili Boga. Ona nada koja iščekuje od Boga dar život i blagoslov. Zbog toga je sve više onih koji se ujutro ustanu i nemaju se čemu nadati u danu koji je pred njima; štoviše, sve je više onih koji će i ruku dići na sebe. Što dobiju djeca u takvoj kući? Ona žive u ozračju koje je tmurno, sumorno, bez nade. I kada se okrenu drogi i noćnom životu, što je bježanje i od kuće i od roditelja – nikakvo čudo. Zašto dolaziš ovamo, pitaju jednog momčića na ulasku u diskoteku. I dobiju odgovor: Da prestanem misliti! O, da je za Božić dobivao barem jednu mandarinu, ali da je u njoj pronašao srce svog oca i majke i nadu s kojom su ga prihvatili, onda bi se odvažio prepoznati i srce drugih jer uvijek ima do-

764

brih ljudi. Eto, to je siromah, kakve danas masovno odgajaju! Pravimo jaslice! Pravimo jaslice ovog Božića, ali počnimo od svog srca. Najprije tu uredimo topli i sigurni prostor Bogu. Nemojmo ga gurati bilo kuda, pustimo ga u najljepše što imamo. Svjetlo, ukrasi i toplina jaslica ovise samo o jednom izvoru napajanja – srcu! Josipe, ne boj se.. Ne bojmo se ni mi, raširimo srce. Nek u njemu bude mjesta i za Boga i za čovjeka! I kada učinimo sve i kad se do kraja otvorimo Božjem daru, kad doživimo da nas je pohodio i blagoslovio, onda ćemo znati istinu. I neće nam više biti važno jesmo li u trendu, jer znat ćemo da idemo putem života, Božjeg blagoslova i radosti. Bez toga svakako ostadosmo sirotinja!

SANJATI O BOGU Njegova zaručnica dobiva dijete ali ne od njega. Josip treba postati otac tuđega djeteta. Glede sve od ljudi neplanirane djece, neminovno se nameće pitanje: »Kako se to moglo dogoditi?« Mnogi ljudski odnosi, koji su započeli s puno nade i obećavali sreću, često naglo svršavaju još prije nego se dogode. San o velikoj sreći je dosanjan. Stvarnost razočarane nade okrutno me tjera u očaj: Bez izgleda i bez izlaza stojim nasuprot stvarnosti koje me iznutra i izvana uništavaju, koje razaraju sve snove o velikoj sreći. Josip sanja dalje: On sanja o Bogu. U svakoj nevolji je, neznano i nesvjesno, već sadržano i rješenje. U snu o Bogu ono dolazi u svijest. Po vjeri u vječnu ljubav može nemoguće dati neslućenu mogućnost; svršetak postaje novi početak. Ako mogu sanjati o Bogu, mogu ponovno sanjati i o čovjeku: 9-10/2013.


muž snova, žena snova, otac snova, majka snova i dijete snova – nikoga više ne trebam ocrnjivati. Gospodine, daj da san o tvojoj bezgraničnoj ljubavi postane stvarnost u mome životu. Daj mi sanjati o tvojoj ljubavi da bih nadvladao mržnju i zloću. (Elmar Gruber, Nedjeljne misli)

Božić Lijepo nam je Boga gledati u staji, u jaslicama, na slamici… Gledali smo ga toliko puta, baš kao što ga danas gledaju naši mališani, onako širom otvorenih očiju. Zašto nam je On toliko lijep i drag? Zato što ga gledamo otkad znamo za sebe? Ne, lijep je zato što je došao tako nježan, kao malo dijete. Ako mi, stariji, malo zastanemo i pitamo se je li nam je zbilja lijep kad ga vidimo u staji, u jaslama, na slami, možda bismo trebali malo razmisliti prije nego sebi damo odgovor. Jer to je staja, to je slama koja nam inače nije previše lijepa, jer u njoj se ne zadržavamo ni trenutka duže nego što je potrebno. Kako to da je On lijep dok je tamo, gdje mi ne želimo biti? Pa ipak, On je lijep i to čudesno lijep u svojoj jednostavnosti. I valjda zato jer se ne buni nego je zadovoljan, staja zadobiva čudesan sjaj. To je Njegov put: početi u staji, donijeti u nju ono što ima – svjetlo i mir! Toplina i tišina jedne obitelji za koju nije bilo boljeg mjesta; za koju nije bilo mjesta u hotelu. Bog za kojeg nema mjesta. Kolikima je sličan ove noći (jutra)? Za kolike nema mjesta pod toplim krovom, u čistoj sobi? Za kolike nema mjesta nigdje, osim na rubu društva, na rubu pameti i rubu života? Kad se pitamo gdje je Bog, onda je odgovor lagan: među onima za koje nema mjesta; On je tamo gdje se mi ne bismo željeli naći. Bog koji je suvišan. Tako počinje Njegov put na zemlji, a završit će među razbojnicima, na križu. Nikom nije smišljao zlo, nikog oštetio, nego prođe zemljom čineći dobro. Ipak, morao je na križ. Nitko nema ništa protiv Njega, nitko Njemu osobno ne želi zlo, ali, »takva je situacija!« Nije židovskim glavarima oduzimao čast ni vlast, nije se borio ni protiv rimskog cara. Ali, eto, stjecajem političkih okolnosti moraju Ga se riješiti. Znaš, Isuse, nitko nema ništa protiv Tebe – Ti si dobar – ali, smetaš pa Te moramo skloniti, moramo Te likvidirati. Evo, to je naš svijet! To je Isusov put u ovom svijetu, od stajice do križa, put Boga koji je suvišan. Suvišan kao što je često suvišna istina, poštenje, čestitost, pravda, zahvalnost. Jer svijet je zauzet mnogočime, ima tako puno važnih poslova da nema vremena za istinu, za iskrenost, za zahvalnost. 9-10/2013.

Nema vremena za doživjeti onaj poseban mir i sjaj u Tvojoj skromnoj stajici. I mi smo, Isuse, ti koji Te u svom životu znaju gurnuti u stranu jer trčimo za važnim stvarima. Nije da Te ne volimo, ali nemamo vremena. Pa i onda kada je soba naše duše prazna, u njoj muk i tišina, neizdrživa samoća – i onda Te još ne puštamo unutra. I onda želimo tu svoju muku sami izgurati, otrpjeti. A Ti opet ostaješ u svojoj stajici. O, kad bismo uspjeli u Njegovoj stajici zapaziti onaj čudesni sjaj, onaj mir slađi i blaženiji od tisuću simfonija! Kad bismo se dovoljno zagledali u Malog Beskućnika i ugledali bogatstvo Njegova Kraljevstva koje nije od ovog našeg svijeta u kojem nema vremena za istinu, iskrenost i čestitost. Koliko bi se toga onda moglo dogoditi! Dogodilo bi se čudo, jer i Božić je čudo! Dok svi na Zemlji hitaju, lete za boljim položajem, jureći sreću, Božić je dolazak jednog koji nikamo ne žuri. Nikamo ne hita jer već sve ima. I zato ne bježi iz stajice i zato ona čudesno svijetli. Nije da Njemu ništa ne manjka, ali ono najbitnije On ima. Ono najvažnije za što se nikamo ne mora ići. Mi smo ti koji letimo amo - tamo. Ne da ne bismo trebali raditi i boriti se – trebamo, jer i On je radio, borio se. Ali, mi letimo lijevo i desno tražeći sreću i mir, onu puninu iznutra. On to nije činio. Čim je došao, pa makar i u stajicu, ona je zasjala. Dođe, bude bačen u stajicu i – ona sjaji! A ono gdje smo mi, naša staja, naša soba – ne sjaji. Tu je razlika! Onda trčimo i tražimo taj sjaj, ne znamo kamo bismo sa sobom: u piće, drogu, internet, standard, užitke, karijeru, glamour – i ništa ne vrijedi! Nema sjaja! Koliki u toj trci za srećom izdaju istinu, poštenje, iskrenost, zahvalnost, prodaju oca i majku, prodaju domovinu – i ništa ne vrijedi. Jer u sebi su izdali čovjeka, a sreću i sjaj može doživjeti samo čovjek. I zato im je utrka uzalud. Sreću i sjaj možemo samo dobiti, i to od Onoga koji nikamo nije trčao i nikog, pa ni najvećeg grešnika, izdao. Od Onog koji je to imao već u stajici. Božić je sjaj u našoj svakodnevici iz koje bježimo. On je to čak i u stajici. Božić nam u živote donosi nešto Njegovo, nešto tako blago, a opet nesavladivo i nezaustavljivo. Božić je susret Boga i čovjeka – u Isusu, u Mariji i Josipu, koji su ostali obasjani Njegovim svjetlom. Zato treba pustiti malog Isusa u svoju sobu, da je obasja čudesno svjetlo i mir; da je zagrije susret Boga i čovjeka u meni. Neka soba moje duše postane stajica u kojoj se nastanjuje Bog-Dijete. I neka se kroz naše oči, ta okna duše, svjetlo širi daleko, daleko… tama ga neće obuzeti. To su oči, to je moć djece Božje. Djeca su Božja ljudi susreta, nasljedovatelji Onoga koji im je dao svoje svjetlo. Svijetli susreti u obitelji, među rođacima i prijateljima, kamo god išli - to je Božić, to je Isusov dar mira! I kad god čestitamo Božić, želimo da se upravo to dogodi. I zato, neka vam je sretan i blagoslovljen Božić!n

765


MOĆI STANOVATI Imati kuću, imati stan, imati zavičaj, znati kamo pripadaš, biti zaštićen, steći naviku i priviknuti se… – sve to je »stanovati«. Ipak, stan ne čini stanovanje: moram sam kod sebe biti kod kuće, tada mogu stanovati, čak i kad nemam stan. Bog se pojavljuje kao »riječ«, kao onaj koji se obraća svim ljudima, i onaj koji oslovljava sve ljude, i komu se svatko može obratiti. Kad ljudi progovore, kad ljudi dođu do riječi, Bog, vječna Riječ, taj je koji to proizvodi.

Vječna Riječ djeluje da se razumijemo. On je počelo svih odnosa koji su za nas zavičaj i u kojima se osjećamo kod kuće. Isus je utjelovljenje vječne Riječi; on prebiva među nama, da bismo se mi nastanili kod njega. On se hoće nastaniti u nama, da bismo mi u njemu već sada našli zavičaj i stan iz kojega više nikada nećemo biti protjerani. Gospodine, Bože, postao si čovjekom da bismo mi mogli naći dom. Daj mi nastaniti se kod tebe i već sada pronaći svoj vječni zavičaj. (Elmar Gruber, Nedjeljne misli) Razmatranja i molitve preveo: Pavao Madžarević Ivica Čatić

Projekt »Dječja košarica – Božić 2013.« Caritasov Centar za dijete Osijek trenutno pu-

tem mjesečnih paketa pomaže stotinjak djece od rođenja do treće godine života te oko desetak trudnica mjesečno, a radi nedostatka sredstava liste čekanja su sve duže, a broj onih u potrebi sve veći. Teška situacija u društvu, kao i u vrijeme osnivanja Centra, ponovno zahtijeva pojačane napore kako bi se moglo pomoći obiteljima koje nisu u mogućnosti zadovoljiti svoje minimalne potrebe, prije svega potrebe djece. Stoga Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, Centar za dijete Osijek, i ove godine u vrijeme adventa pokreće projekt »Dječja košarica - Božić 2013.«. Cilj projekta je pomoći obiteljima ublažavanjem teške materijalne situacije, kao i animiranje javnosti za pomoć obiteljima u potrebi. Svrha projekta je u redovitu mjesečnu podjelu uključiti sve korisnike, odnosno obitelji teškog materijalnog stanja, a koji se prijave u Centar za dijete Osijek ili ih preporuči neka od socijalnih ustanova: korisnici socijalne pomoći, nezaposleni, korisnici dječjeg dodatka, višečlane siromašne obitelji i dr., a trenutno su na listi čekanja. Prikupljena odjeća za djecu, higijenske potrepštine i dječja oprema može se donijeti u Centar za dijete Osijek, Vukovarska 156, radnim danom od 9 do 15 sati.

766

Novčana sredstva moguće je uplatiti: Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, Centar za dijete, Vukovarska 156 Osijek. Broj žiroračuna kod Hypo banke: HR8525000091102036288 Poziv na broj: 06122013 Broj žiroračuna kod Privredne banke : HR6123400091110046082 Poziv na broj: 06122013 Uplata se može izvršiti i na blagajni Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, koja se nalazi u Vikarijatu Osijek, J. J. Strossmayera 58, Osijek, u istu svrhu. Kontakt osobe: Ivanka Domazet 031/253-915; mob. 091/5321429 (Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije) te Dubravko Drenjančević 031/501-035 (Centar za dijete Osijek). Organizatori zahvaljuju na velikodušnom angažmanu prilikom prikupljanja sredstava o Božiću prošle godine i Uskrsu ove godine te pozivaju sve koji su u mogućnosti da se uključe u ovaj projekt kako bi ponovo unijeli svjetla u sve veći broj obitelji koje imaju malu djecu, a žive u teškoj materijalnoj situaciji. A. B.

9-10/2013.


PEDAGOGIJA KRŠĆANSKE MOLITVE U SVJETLU BOŽIĆNOG OTAJSTVA Bože Radoš

Intencija je Crkve da u Godini vjere otvori vjernicima

vrata svih područja vjerničkoga života kako bi iznova prepoznali vjeru u Boga kao središnje otajstvo života. Na putu otkrivanja i življenja otajstva vjere posebno mjesto zauzima molitva, kao primarni faktor vjere. Vjernik je onaj tko moli, »tko uzdiže dušu Bogu i traži primjerena dobra od Boga« (usp. KKC, 2559). Molitva nije tek jedan od čimbenika (duhovnoga) života, ona je nutarnja poveznica koja objedinjuje sva životna područja. U vremenu došašća i Božića, nošeni željom da dosegnemo ljepotu i dubinu vjere u Isusa Krista, slijedit ćemo otajstvo Riječi Božje, posebno Evanđelje djetinjstva Isusova. Detektirat ćemo harmoničnost Božjeg govora, poziva, i čovjekov odgovor kroz zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti (KKC, 2558), tj. kroz molitvu. Svjesni da horizonti molitve – teoretski, biblijski, povijesni, jezični, iskustveni i ini - izmiču dosegu našega pogleda, uteći ćemo se osobama - likovima, slikama i metaforama naznačenoga vremena, da oni, snagom Izvora iz kojega teku, otvore izvor u nama. Fokusirat ćemo se na svećenika/proroka Zahariju, na slike i metafore putem kojih on doseže poruku i živi zajedništvo s Bogom, ljudski i vjernički toplo ispjevan u hvalospjevu Blagoslovljen.

Susret dviju žeđi na zdencu Zaharijina života »Kad bi znala dar Božji« (Iv 4,10). Čudo se molitve pokazuje upravo tu, na rubu zdenaca kamo dolazimo tražiti svoju vodu: tu Krist dolazi u susret svakom ljudskom biću, On nas prvi traži i On ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubina Boga koji nas želi. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega. (/KKC, 2560) Iz mjesta znakovita imena, Ani Karima - zdenca u vinogradu, vinogradskoga zdenca - došao je čovjek prinijeti u Hram žrtvu. Iz vinogradskoga zdenca dolazi, ali suh je zdenac u vinogradu života (ovog) staroga svećenika Zaharije. Životno se nadao da će voda – život - poteći iz njegove dubine, ali uzalud. Kopao ga i produbljivao pravednim i besprijekornim životom, žarkim molitvama, ali na žilu života (milost uslišanja) nije naišao. Prazan, suh, kako godine lete sve više je »ispucani kladenac« (usp. Jr 2,13), urušava se. Rana je na duši duboka, smrtonosna, nagovještava strašnu istinu da je isključen iz »mesijanske nade« Izraela. 9-10/2013.

Neočekivani susret u Hramu učinit će da starčevo zamračeno lice zablista. Iza zavjese koje ne proziru ljudske oči, jedno ga oko brižljivo gleda, željno čeka. Kroz dim koji se od kada diže Bogu nazire se »s desne strane žrtvenika« pojava koja čistoćom ulijeva strah. Strah i šutnja dvije su teme koje razvija preludij molitve koju će zapjevati Zaharija. Čini nam se primjereno odslušati najprije temu straha, kako ga uprizoruje Evanđelje.

Božja blizina i ljudski strah, strahopoštovanje Nedvojbeno, Sv. pismo ovu emociju, u perspektivi molitve, drži neizostavnim preduvjetom iskrenoga dijaloga s Bogom. Strah mekša, priprema srce za riječi Božje. Utisak je da naše vrijeme izbjegava govoriti o strahu, strahu Božjemu, zanemarujući da je riječ o daru Duha Svetoga, pa Zaharijin strah, i ne samo njegov, osvjetljava pozitivan karakter ove, po sebi, negativne emocije. Tim prikladnije u ovom kontekstu, jer nigdje u Sv. pismu nije tako naravno prezentiran osjećaj straha kao u prigodi Isusova navještenja, priprave za rođenje i njegova dolaska među nas. Sv. pismo iznosi ga na vidjelo kod svih protagonista Isusova rođenja. Razumljivo da Evanđelist gaji respekt prema Mariji, pa njezino stanje naziva smetenošću. »Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo!’« (Lk 1,29). Josipu, kome se javlja u snu, govori: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.« Ista je matrica i kod Zaharije u Hramu: »Ugledavši anđela, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: ‘Ne boj se, Zaharija!’« I susjedi su Zaharijini i Elizabetini u strahu: »Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: ‘Što li će biti od ovoga djeteta?’« Što je Bog bliži, to je strah veći, vidimo kod pastira: »Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: ‘Ne bojte se!’« Starca Šimuna Evanđelje časti kao bogobojaznoga. Je li strah znak nevjere ili vjere? Na ovu dvojbu savršeno odgovara Benedikt XVI. kad poučava: »Strah Božji, koji Sveto pismo opisuje kao ‘početak prave mudrosti’, podudara se s vjerom u Njega, sa svetim poštovanjem prema njegovoj vlasti nad životom i nad svijetom.« To je ona vrsta straha koju osjeća Adam, Abraham, Lot, Izak, Jakov, Mojsije, Jeremija, David ... U tajanstvenom zajedništvu s njima proživljava ovo Zaharija. Urođena emocija straha jasno mu si-

767


gnalizira da je živi Bog na djelu, on je tu – na samom izvoru života. Pogubno bi bilo ne bojati se. Benedikt XVI. zaključuje: »Biti ‘bez straha Božjega’ jednako je pokušaju da se zauzme mjesto Boga, da pomislimo da smo gospodari dobra i zla, života i smrti. Tko se pak boji Boga, u sebi nalazi sigurnost što je osjeća dijete u naručju svoje majke (usp. Ps 130,2): tko se boji Boga spokojan je i usred oluja, jer Bog je, kao što nam je to Isus objavio, Otac pun milosrđa i dobrote.« (BENEDIKT XVI., Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, u nedjelju 22. lipnja 2008.)

Teofanijska šutnja i himni šutnje Šutnja je druga tema spomenutoga preludija prekrasne Zaharijine molitve. Protagonisti Isusova djetinjstva složno uče da je dubokom šutnjom ovijen misterij Božjeg pojavka. O šutnji se ne govori, ali se posvuda nazire. Šutnja je kolijevka, ozračje u koje Bog stavlja svoju Riječ i tu ona sazrijeva. Nama je zanimljiva Zaharijina šutnja koja ne stoji kao zasebna poruka, nego se uklapa u sveukupni »govor« šutnje, stoga držimo prikladnim vidjeti je u okruženju u kojem potpunije progovara. Pogled nam najprije prati Zahariju koji ulazi iza hramske zavjese, sam, nema sugovornika. Njegovo poslanje nije razgovarati/moliti, to čini narod vani, on treba prinijeti kad. Najsvečaniji je ovo dio dnevne molitve. Dok prinosi kad, jedan ga neobičan glas iznenađuje i plaši. Zove ga imenom: Zaharija! Ovo ga sveto mjesto poznaje. Hodočastili su tu i prinosili žrtve pripadnici njegova svećeničkoga Aronova plemena; on pripada osmom Abijinom razredu. Za pretpostaviti je da je hodočastio s djedom i ocem kada je na njih bio red, te sanjao trenutak kada će sam ući i prinijeti kad. Neki izvori, kao Mishnah, tumače da je svećenik samo jednom u životu mogao vršiti ovaj svečani obred prinošenja kada. Možemo zamisliti s kakvom je čežnjom iščekivao taj dan. Zaharija – »Bog se sjeća«, to je značenje njegova imena. Bog ga se sjetio i šalje mu radosnu vijest, evanđelje:. »Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom« (r. 13-15). Toliko lijepo, ali nešto mu iz nutrine šapće da se ne smije zanositi nemogućim. »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi« (r. 18). Žena, koja je suhi zdenac, nije nosila život ni u vrijeme obilnih kiša, mladosti, kako sada kada je suša na vrhuncu, starost ...? Logično pitanje i zdrava razboritost starca koji se boji radovati kako se ne bi razočarao. Molitva prinošenja kada, šutnje, prerasta u molitvu razgovora, koji tražeći znak otkriva sumnju. Dobiva neobičan znak koji se doima kao kazna: zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti (r.20). Nijemost, duboka šutnja Božja, pedagogija je kojom Bog odgaja Zahariju da povjeruje. Početak je ovo blagoslova koji ulijeva u zdenac njegova života. Ovo je pedagogija došašća. Onima kojima govori,

768

Bog istovremeno zatvara usta. Voda se mora najprije napuniti u zdenac da bi drugi mogli zagrabiti. Prva koja poteče iz tek iskopanoga bunara uvijek je s puno zemlje, mutna je i muljevita, nije za piti. Neka se slegne, izbistri – i traje to do dana dok se obećano ne zbude (r. 20), dana kada će riječ poteći kao izvor što žubori, pjeva. Glas je u Hramu oduzet, najvjerojatnije i sluh, zaključujemo po znakovima kojima ga pitaju za ime dječaka. Proročka i svećenička riječ u Hramu je dovršena, ne može više izreći molitvu blagoslova nad pukom koji vani čeka svećenikov blagoslov1. Progovorit će kasnije na nekom drugom mjestu, u puno svečanijoj formi. Zaharijina gluhonijemost slika je Izraela i svih onih koji su nesposobni prihvatiti definitivnu Božju objavu u Riječi. Nije samo Zaharija zašutio, i ostale osobe ovoga vremena, osobito one koje izgovaraju molitvu pohvale Bogu, ljudi su šutnje. Znakovita je šutnja Zaharijine žene Elizabete. Ona se odvaja, uzlazi na uzvisinu, krije od ljudi, a otvara Bogu. Dar govora mijenja za dar šutnje, otvara prostor nutrine u kojoj prebire: ‘Evo, to mi je učinio Gospodin’, ujedno osluškujući što Bog tiho govori, šapuće. Slaže tako Elizabeta skladno život, oštri sluh za tenutak u kojem će, kada glas Marijina pozdrava dopre do njezinih ušiju, razaznati Onoga koga glas nosi, koji je postao tijelom i nastanio se u utrobi Djevice. Zaigranom utrobom svjedoči da je prepoznala kako otajstvo Boga, iako još nevidljivo, prebiva među nama. Čiste su oči vjere i usta mogu izreći savršeni credo, ispovijest vjere: »Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?« (r. 43) Marija je također žena šutnje. U perifernom Nazaretu, najvjerojatnije u trošnoj kućici, izbušenoj u stijeni, lišena pogleda ljudi te u dubokoj odsutnosti ljudskih glasova, čuje čisti, prodoran glas Boga. Ne izvana, izvan sobe, izvan njenoga bića, nego u središtu njenoga bića progovara Riječ. Riječ koja se tek začinje, nevidljiva oku, a nečujna uhu, odzvanja u duši: »Zdravo... raduj se, milosti puna.« Od ovog raz/govora Marija ne upućuje više ljudima riječi, pa i na Elizabetin odgovor i pohvalu ona Bogu govori. Ne ulazi u razgovor s Elizabetom nego s Bogom, njemu pjeva: »Veliča duša moja Gospodina…« Mozaik šutnje bio bi nepotpun ako bismo izostavili velikog šutljivca, zaručnika Josipa, koji razgovara s Bogom samo u snovima tj. izvan mogućnost dosega ljudskih glasova, u posvemašnjem slušanju - u snovima. Lepezu šutnje zaokružujemo karakterističnom šutnjom starca Šimuna. Njegova šutnja – iščekivanje - govori o bitnoj svrsi šutnje: u nadi iščekivati Mesiju, tj. utjehu Izraela. Duhovnost poznaje dva tipa šutnje. Asketsku, naravnu, svrha joj je susresti Boga, i nadnaravnu kad Boga susretnem. Ne podcjenjujemo naravnu, asketsku šutnju, ističemo šutnju višega reda - teofanijsku. Riječ je o savršenoj šutnji, koja prelazi u divljenje. Kao da 9-10/2013.


se čuje iz daljine glas proroka Habakuka: »Gospodin je u svome svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred njim!« Iz ove šutnje, udivljenja, rađa se molitva adoracije i hvale, himni šutnje, kako ih nazva Grgur Nazijanski: Blagoslovljen, Veliča i Sad otpuštaš. Njih pretpjevaju oni koji su duboko posegnuli u svoje biće, pronašli pjesme, molitve i očekivanje svoga naroda te razabrali jeku sužnjeva koji se s pjesmom na usnama vraćaju kući i sve objedinjuju u hvalu, himnu Bogu.

Ključna uloga Duha Svetoga Tekstove, melodije i aranžmane kompozicija koje pjevaju Marija, Zaharija i Šimun potpisuje isti autor - Duh Sveti. Evanđelist Luka, evanđelist Duha Svetoga, nije se umorio na početku »izvođenja« svake pjesme eksplicitno navesti autora: Duha Svetoga. Tako Marija živi pod trajnom sjenom, zaštitom Duha Svetoga: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti« (35). Zaharija, otac Ivanov, »napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati« (r.67). Elizabeta se napuni Duha Svetoga i povika iz svega glasa (r. 41-42). U slučaju starca Šimuna tri puta u dva retka naznačen je Duh Sveti: »Duh Sveti bijaše na Šimunu«, »objavio mu Duh Sveti«, »ponukan od Duha« (25-27). Protagonisti u plućima imaju nov, svježi dah. Dišu dahom Duha Svetoga. Disanje je česta slika molitve. Molitva je disanje duše. Vjera živi dok traje disanje – molitva. Duh je onaj kojega primamo – udahnjujemo iz Kristovih usta i u tom kontekstu govorimo o živoj vjeri. Kroz ove molitve, hvalospjeve, osjećamo duboko disanje vjere. Zaustavit ćemo se na Zaharijinom Blagoslovljen, u želji da osjetimo onaj dah koji je bio na izdisaju, a darom Duha diše plućima cijeloga naroda, svježe i životno.

Blagoslovljen Struktura sva tri hvalospjeva vrlo je slična i komparativna u svim bitnim elementima, kako dolje u shemi možemo vidjeti. Ipak, svaki se može, i treba, zasebno promatrati i uočavati posebnosti koje ugrađuje u cjelinu molitvenoga izričaja. Zaustavit ćemo se i meditirati Zaharijin molitveni izričaj. U plodnoj Zaharijinoj šutnji sazrijevale su i bistrile riječi koje će u privlačnoj pjesmi zažuboriti. Svaka izgovorena riječ bremenita je memorijom. Zaključan nijemošću u vlastitu nutrinu, prebirao je Zaharija svoje dane i hodočastio sve do blagoslovljenih početaka svoga naroda. Ljubomorno je s kamenih ploča prepisivao u srce riječi Saveza; potanko čitao što je dodatno Mojsije skupio; pjevao psalme kao nikada do sada i slušao proroke. Rasvijetljen Mladim Suncem s visine, razabrao je da cijela povijest spasenja stoji kao organizam, jedno tijelo, u sebi nerazdvojivo i nepojmljivo bez stožera na koji je namotano - Jahve, Boga Izraelova. Dodirnuo je dušu Pisma, prozreo da je (njegova) duša Duh Sveti koji mu se tako približio te ga strpljivo uči novi jezik kojim će sve riječi Zakona, proroka i 9-10/2013.

psalama čudesno spojiti u skladnu pjesmu blagoslova. Blagoslov koji nije mogao izreći u Hramu, jer je zanijemio, Zaharija pjeva cjelovit i to na novu melodiju. Dva su dijela molitve Blagoslovljen. U prvom dijelu Zaharija podiže ruke zahvale prema Bogu, jer je Bog spasenjem pohodio svoj narod, a u drugom ih ispruža nad Ivanom i narodom koji pristiže. Prva riječ, blagoslovljeni, i zadnja, mir, u tajanstvenom su zagrljaju. Prva je pohvala i zahvala upućena Bogu, a posljednja želja, čestitka čovjeku. Između ove dvije još ćemo istaknuti po tri. U prvom dijelu to su: savez, spasenje i služenje, a u drugome: prorok, put i sunce.

Nova slika i doživljaj Boga odražavaju se u ključnim riječima: savez, spasenje, služenje Savez: ...i sjeti se Saveza svetoga svojega Sva su obećanja ljubavi, naviještena po prorocima, ispunjena. Posljednja vremena su započela, spasenje se približilo. Na djelu je novi odnos uzajamne pripadnosti udijeljen ljudima kao čisti dar (KKC, 278). Bog se veže uz čovjeka i odriče svoje slobode. Novi je savez sklopljen u Riječi Božjoj i ljudskoj, ne može biti razvrgnut ni ljudskom nevjernošću: »Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« (2 Tim 2,11.13). Riječ je vječni Logos. Model Božjega djelovanja kvalitativno se promijenio, jer Bog ne djeluje jednostavno za čovjeka, već s čovjekom. Objavljuje i novo ime, drugačiju prisutnost koju pojašnjava imenom Emanuel, Bog s nama. Sinonim za savez je zajedništvo. U savezu se stisnu ruke, stisnuta su srca, božansko i ljudsko stopljeni u jedno u ljudskom krilu, krilu Djevice iz Nazareta. Bog uzima za ruku i vodi. Ljubavi nema kad netko stoji iznad drugoga, ona mora poći odozdo, od zemlje, od nogu, od Božjeg utjelovljenja. Savez je ravnopravan odnos, ne zaslugom, nego darom. Spasenje: Pohodi i otkupi narod svoj; podiže nam snagu spasenja, izbavljeni iz ruku neprijatelja Lako upada u oči vedri i plemeniti karakter molitelja. Spasenje u SZ redovito je povezano s neskrivenom željom da Bog koji izbavlja od neprijatelja istim zanosom ljubavi i uništi neprijatelja. Spasenje nije tek jednostavno oslobođenje od neprijatelja, od okupatora. Pročišćena molitva stavlja u sasvim nov odnos neprijatelje, i oni su pozvani na obraćenje i participiraju na blagoslovu djece Božje. Spasenje, potpuno ozdravljenje, intuitivni je zahtjev cjelovitosti. Sve što je izgubljeno mora se pronaći. Imati na okupu svih 100 ovaca, 10 drahmi, oba sina u kući za stolom. Samo Spasitelj može vratiti čovjeku što si je sam »ukrao« od dostojanstva života. Spasitelj dolazi zacijeliti što je ranjeno. Na »neprijatelja« se gleda kao na onu stotu ovcu, desetu drahmu, drugog sina, tj. brata koji nedostaje mojoj cjelovitosti. Njega se traži, čeka. Jedan je Otac vaš, a svi ste vi braća. Cijena spasenja je visoka,

769


Sinoptička shema triju hvalospjeva: Veliča: Lk 1, 46-55.

Blagoslovljen: Lk 1,67-79.

Sad otpuštaš: Lk 2, 29-32.

zahvaljujući Duhu Svetomu

Duh Sveti sići će na te: r. 35

napuni se Duha Svetoga: r. 67

ponukan od Duha: r. 27

i pisanoj Riječi

kathós: kako je rekao: r. 55

kathós: kao što obeća: r. 70

kathós: po riječi svojoj: r. 29

prisjeća na prošla iskustva

Ani, Abrahamu, Izraelu: rr. 51-54

Davidu, prorocima, Abrahamu: rr. 68, 69, 73

(Šimunu;: r. 26)

i buduća obećanja

Abrahamu i njegovu potomstvu: r. 55

spasiti nas od

Spasenje pripravljeno

neprijatelja naših: rr. 70, 74

narodima: rr.30-31

sadašnje iskustvo

od sada pa dalje r. 48

a ti, dijete: r. 76

otpustiti

jedne osobe

Mariji

Zahariji

Šimunu

tip je komunitarnog iskustva

(ozračje liturgije)

(ozračje liturgije)

(ozračje liturgije)

znači misterij: Bog je djelovao

historijski aorist: Bog pogleda, učini

historijski aorist: Bog pogleda, otkupi

vidješe oči moje spasenje

kako oduvijek čini

gnomski aorist

tako će opet činiti

od naraštaja do naraštaja: r. 50

u sve dane svoje: r. 75

otkrit i pogani: r. 32

dovijeka: r. 55 jer je on

Spasitelj: r. 47

Spasenje: r. 69

Gospodar: r. 29

blizi

dobrota, milosrđe: r. 50

otkupljenje: r. 68

utjehu: r. 25

a transcendentni (Bog)

Svesilni, sveto ime: r. 49

Svevišnji: r. 76

Gospodar: r. 29

Shema je preuzeta iz E. BIANCHI, Magnificat. Benedictus. Nunc dimittis. Commento esegetico-spirituale. Edizione Qiqajon. Comunità di Bose. Magnnano 1991.st 135. (Izvornik je od L. MONLOUBOU, La priere selon saint Luk, Paris 1976, st. 238.)

on je dao otkupninu vlastitom krvlju, u njoj je trajno sklopljen mir. Zadivljujuća kršćanska novost: ne samo da Bog pohađa i brine se za svoj narod, nego je i pomirbeno janje. Podignuta snaga spasenja je podignuti križ na kojem Jaganjac prinosi sebe za žrtvu. Ovo smijemo naslutiti u Ivanovu pozivu na obraćenje svih. Spasenje je darovano svima u Jaganjcu, Isusu Bogu koji spašava. Služenje i dobrota: Iskaza dobrotu ocima našim... služimo bez straha u svetosti i pravednosti Svjetlo koje dolazi na svijet, prosvjetljuje i one koji nekoć bijahu na svijetu. Prorok vidi i slavi Božju dobrotu, koja se sada očituje, ali se širi, doseže i prosvjetljuje cijelu povijest spasenja: »… iskaza dobrotu ocima našim«. Pogled mu je na Abrahamu. Abraham vidje njegov dan, i obradova se (Iv 8,56). U liku sluge, Bog, koji čini dobro, oslobađa straha jučer, danas i sutra.

Drugi dio Hvalospjeva: Proročki put nade obasjan nebeskim svjetlom U drugom dijelu Hvalospjeva Zaharija spušta svoje oči od Boga prema djetetu. Do sada su riječi bile zahvala, ispovijed – credo, a u drugom su poglavlju riječi

770

nade, želja, očekivanja. Prvi dio je prošlost, memorija, sada stoji pred budućnosti čovjeka, djeteta, u konačnici - pred svojom budućnosti. Diše skladno s oba plućna krila: Staroga i Novoga saveza, zahvale i prošnje, prošlosti i budućnosti. Ključ je sadašnji trenutak, legitimiran znakom koji mu je dan - Ivanom, čijim imenom ispovijeda: Bog je milostiv, Bog se smilovao. U prvom smo dijelu molitve hvalospjeva istaknuli univerzalnu dimenziju Božjega zahvata, a u drugom se usuđujemo istaknuti njezinu socijalnu dimenziju. Prorok: Prorok ćeš se Svevišnjega zvati Dok se nadvija nad kolijevku vlastitoga djeteta, svaki se roditelj, gajeći velike nade, pita: Što će biti s ovim mojim djetetom? Ovo pitanje postavljaju mnogi za Ivana. A Zaharija daje odgovor, ne plod vlastitih očekivanja i želja, nego obećanja koje je čuo iz usta anđela Gabrijela: Ti ćeš biti prorok! Tvoja će usta Bog hraniti svojom riječju. Bit ćeš Božji jezik među ljudima, a bit ćeš i Jahvin siromah, anawim. Podsjećat ćeš ljude na Boga i njegove putove, a Bogu nositi želje siromaha. Nužno je za proroka da istanča, školuje sluh. Pustinja je učionica u kojoj će prepoznati šapat, šum Božje riječi. Nisu Božje riječi lako dohvatljive u buci drugih 9-10/2013.


Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov, * što pohodi i otkupi narod svoj; podiže nam snagu spasenja * u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: † spasiti nas od neprijatelja naših – * i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim, * i sjetiti se Saveza svetoga svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: * da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, * služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim * u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati * jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu * po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega * po kojem će nas pohoditi Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, * da upravi noge naše na put mira.

glasova, prikladnije je izdvojeno mjesto, gdje se Bog trudi odgojiti svoga glasnogovornika. Ivan će položiti životni ispit, ne tek priopćenjem, nego vikom koja odzvanja u pustinji i razliježe po svoj jordanskoj okolici. Prorok ima istančan sluh za govor onih koji nemaju glasa pred ljudima. Za sve glasove slabih koji nemaju pristupa mikrofonu i medijima. Ivanova proročka služba uvijek je i u svakom društvu deficitarna, i zato izazovna. Na djelu je uvijek proporcionalni odnos: što finiji sluh za Božju riječ, to se jasnije razabire vapaj svih kojima je oduzet glas. Put: … jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove Ivan je Preteča, tako ga zovemo, i on to jest. Što najavljuje Gabrijel, Zaharija izričito govori, Isus potvrđuje, a Ivan sam za sebe kaže da nije Krist, nego da Kristu priprema put. On je zadnji u nizu proroka, Ilija koji dolazi neposredno pripraviti put Mesiji! Mora razabrati zapuštene i krivudave putove, jer Gospodin započinje svoje hodočašće s periferije. Započet će s periferije ljudskih interesa i zanimanja, a krajnje odredište/adresa mu je u središtu. Ivan pripravlja put u pustinji između Jeruzalema i Jerihona gdje je onaj bačeni prolaznik. Tu je njegov put. Na pragu bogataša, u društvu Lazara koji ne ulazi u kuću, sjedi na pragu i čeka. Očekuje da ga se tu prepozna i posjedne za stol. Na periferiji velikih suvremenih bogatih gradova, gdje milijuni žive u neljudskim uvjetima, kao da govori: Tamo sam započeo i uvijek ćete me tamo naći, to je moj izbor, među odbačenima. Od njih valja graditi put prema središtu grada. Ivanova proročka poruka, veli Benedikt XVI., i danas je zanimljiva i aktualna, i na društvenoj i socijalnoj razini. Svi mi imamo svoje periferije, periferije grijeha, gdje nije ugodno poći, ali on je tamo. Udomio se i okružio društvom onih koje smo mi gurnuli na periferiju života i otpisali. Oni su put do njega. Strpljivo s njima čeka da zajedno krenu put središta. Sunce: Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini »On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo« (Iv 1, 7-8). Najljepša Ivanova želja, i svakoga Kristova učenika, jučer, a osobito danas. Poslan si biti svjedokom Svjetla, ne tame. Tama se lako, gotovo prirodno, udomaći i vuče naše poglede u mračnu stranu drugih i neprimjetno gasi Svjetlo u nama.

Korištena literatura: –– Enzo BIANCHI, Magnificat. Benedictus. Nunc dimittis. Commento esegetico – spirituale.. Edizione Qiqajo,. Comunità di Bose, Magnnano, 1991. –– Anna Maria CANOPI, I miei occhi hanno visto la tua salvezza. Lectio divina sui Vangeli dell’infanzia di Gesù, Paoline. Milano. 2004. –– Ermes RONCHI, Dieci cammelli inginocchiati. Variazione sulla preghiera. Paoline. Milano 2011. –– Ranierro CANTALAMESSA, Kliči kćeri Sionska. Duh i voda. Jelsa 1991. –– Natale BENAZZI, Il terzo cantico. Riflessioni sul Magnificat, il Benedictus e il canto di Simeone. San Paolo. Milano 2012. –– BENEDIKT XVI, Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 22. lipnja 2008.

Zaključak U društvu sa Zaharijom, promišljanje ovoga Himna može lice molitelja zabljesnuti Svjetlom i podariti mu vedrinu, pod uvjetom da to promišljanje o molitvi pretoči u molitvu. Čini mi se logičnim predložiti za zaključak molitveno čitanje Himna. Prepoznajmo naznačenu podjelu, uvažimo istaknute riječi te dopunimo ono što nije izrečeno.n 9-10/2013.

Najvjerojatnije bi ovom prigodom bio izrečen Svećenički blagoslov kako donosi Knjiga Brojeva: »Jahve reče Mojsiju: ‘Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce govoreći im: Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!’ Tako neka stavljaju moje ime nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati.« (Br 6, 24-27.)

1

771


Selioci i izbjeglice: prema boljem svijetu Poruka pape Franje za 100. svjetski dan selilaca i izbjeglica 2014. Draga braćo i sestre! Naša društva, kao nikada prije u povijesti, prolaze kroz procese međuovisnosti i interakcije na globalnoj razini. Iako u njima ima problematičnih ili negativnih elemenata, ti procesi streme poboljšavanju uvjeta života ljudske obitelji, i to ne samo u ekonomskom, već i u političkom i kulturnom pogledu. Svaka je osoba dio čovječanstva i zajedno s čitavom obitelji narodâ dijeli nadu u bolju budućnost. Na tragu tih promišljanja je tema koju sam izabrao za ovogodišnji Svjetski dan selilaca i izbjeglica: Selioci i izbjeglice: prema boljem svijetu. U tom svijetu, izloženom promjenama, sve raširenija pojava selilaštva javlja se, da se poslužimo riječima pape Benedikta XVI. (usp. Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2006.), kao »znak vremena«. Dok, s jedne strane, migracije često ukazuju na manjkavosti i propuste država i međunarodne zajednice, s druge otkrivaju također težnju ljudskog roda da uživa jedinstvo označeno poštivanjem različitosti, prihvaćanjem i gostoljubivošću koji omogućuju pravednu raspodjelu zemaljskih dobara, promicanje i unaprjeđivanje dostojanstva svake ljudske osobe, koja uvijek mora biti u središtu. S kršćanskoga gledišta, u stvarnosti migracije, kao i u drugim ljudskim stvarnostima, zamjećuje se napetost između ljepote stvaranja, označene milošću i otkupljenjem, i misterija grijeha. Usporedo sa solidarnošću i prihvaćanjem, gestama bratstva i razumijevanja, tu se susreće također odbacivanje, diskriminacija, trgovina i izrabljivanje, bol i smrt. Posebnu zabrinutost pobuđuju situacije u kojima migracija nije samo prisilna, već je se čak provodi kroz razne oblike trgovine ljudima i porobljavanja. »Ropski rad« danas je posvuda u optjecaju! Ipak, usprkos problemima, opasnostima i teškoćama s kojima se treba suočiti, veliki broj selilaca i izbjeglica i dalje pokreću povjerenje i nada; oni nose u srcu želju za boljom budućnošću ne samo za sebe, već također za svoje obitelji i drage osobe. Što u sebi uključuje stvaranje »boljeg svijeta«? Taj izraz ne aludira naivno na apstraktni pojam ili nedostižni ideal, već radije ima za cilj traženje istinskog i cjelovitog razvoja, ulaganje napora da se svima pruže dostojni uvjeti života, iznalaženje pravih odgovora na potrebe osoba i obitelji i jamčenje da se stvoreni svijet koji nam je Bog dao poštuje, čuva i njeguje. Sluga Božji Pavao VI. ovim je riječima opisao težnje današnjih ljudi: »biti oslobođen bijede, imati sigurnije zajamčen vlastiti opstanak, zdravlje, stalno zaposlenje; imati puniji udio u odgovornosti-

772

ma, biti pošteđen od svakog tlačenja i situacija koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo; mogućnost većeg obrazovanja – u jednu riječ, činiti, upoznati i imati više da bi se bilo više« (Enc. Populorum progressio, 26. ožujka 1967., 6). Naše srce želi »više«, a to »više« nije jednostavno više znati ili više imati, već je prije svega više »biti«. Ne smije se razvoj svoditi na puki ekonomski rast, u čijem se postizanju često ne vodi računa o slabijim i nezaštićenim osobama. Svijet može postati bolji jedino ukoliko je pozornost u prvom redu posvećena osobi, ako je promicanje osobe cjelovito, vodeći računa o svim njezinim dimenzijama, uključujući duhovnu; ako se nikoga ne izostavlja, uključujući siromašne, bolesne, zatvorenike, potrebite, strance (usp. Mt 25, 31-46); ako se pokažemo sposobnima prijeći s kulture odbacivanja na kulturu susreta i prihvaćanja. Selioci i izbjeglice nisu pijuni na šahovskoj ploči čovječanstva. Riječ je o djeci, ženama i muškarcima koji iz različitih razloga napuštaju ili su prisiljeni napustiti svoje domove, kojima je zajednička legitimna želja da prošire svoje spoznaje i više imaju, ali prije svega da budu više. Impresivan je broj osoba koje se sele s jednog kontinenta na drugi, kao i onih koje mijenjaju boravište unutar granica vlastitih zemalja i vlastitih zemljopisnih područja. Današnji migracijski valovi predstavljaju najveće seljenje osobâ, ako ne i narodâ, u povijesti. Dok prati selioce i izbjeglice na njihovu putu, Crkva se trudi shvatiti uzroke migracije, ali također radi na tome da se prevladaju negativni učinci te pojave i prepozna vrijednost njezinih pozitivnih utjecaja na zajednice podrijetla, tranzita i odredišta migracijskih kretanja. Nažalost, dok potičemo razvoj prema boljem svijetu, ne možemo prijeći šutke preko sablazni siromaštva u njegovim različitim oblicima. Nasilje, izrabljivanje, diskriminacija, marginalizacija, ograničavajući pristupi temeljnim slobodama, bilo pojedinaca ili skupina, samo su neki od glavnih elemenata siromaštva koji se moraju prevladati. Mnogo puta upravo ti aspekti karakteriziraju migracijska kretanja, povezujući tako migraciju sa siromaštvom. Bježeći od bijede ili progona, u nadi da ih drugdje čeka bolja budućnost ili jednostavno zato da spase goli život, milijuni osoba odlučuju se na emigraciju. No protivno svojim nadama i očekivanjima, često nailaze na nepovjerenje, zatvorenost i isključivost, da ne spominjemo druge nedaće, pa i tragedije koje vrijeđaju njihovo ljudsko dostojanstvo. 9-10/2013.


Stvarnosti selilaštva, s novim dimenzijama koje poprima u našem dobu globalizacije, treba pristupiti i njome upravljati na nov, pravičan i djelotvoran način, a to prije svega iziskuje međunarodnu suradnju i duh duboke solidarnosti i suosjećanja. U tome ključnu važnost ima suradnja na različitim razinama, uključujući složno usvajanje politikâ i pravilâ usmjerenih promicanju i zaštiti osobe. Papa Benedikt XVI. zacrtao je smjernice u vezi s tim rekavši kako »tu politiku valja razvijati počevši od uske suradnje između zemalja iz koje selioci potječu i zemalja u koje odlaze; nadalje, njoj su potrebne primjerene međunarodne norme koje su sposobne uskladiti razne zakonske okvire, u cilju zaštite potreba i prava iseljenih osoba i njihovih obitelji, a u isto vrijeme zemalja u koje se oni useljavaju« (Enc. Caritas in veritate, 29. lipnja 2009., 62). Zajedničko zauzimanje za bolji svijet zahtijeva da zemlje, spremno i s povjerenjem, jedne drugima pomažu, a ne da među sobom podižu nepremostive zidove. Dobra sinergija može djelovati poticajno na nositelje vlasti u njihovu suočavanju s društvenoekonomskim neravnotežama i globalizacijom lišenom pravila, koji se ubrajaju među uzroke migracijâ u kojima su osobe više žrtve no protagonisti. Nijedna se zemlja ne može sama nositi s teškoćama vezanim uz tu pojavu, koja je danas uzela toliko maha da pogađa sve kontinente u dvostrukom vidiku imigracije i emigracije. Važno je nadalje istaknuti kako ta suradnja započinje naporom koji svaka zemlja mora poduzeti da stvori bolje ekonomske i društvene uvjete u domovini, tako da iseljavanje ne bude jedina mogućnost koja preostaje onima koji traže mir, pravdu, sigurnost i puno poštivanje ljudskog dostojanstva. Stvaranjem mogućnost zapošljavanja u lokalnim ekonomijama izbjeći će se, nadalje, razdvajanje obitelji i osigurati da pojedinci i zajednice žive u uvjetima stabilnosti i mira. Na posljetku, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze selioci i izbjeglice, želim ukazati na još jedan element u izgradnji boljeg svijeta: to je uklanjanje predrasuda i pretpostavki u pristupu migracijama. Nerijetko, naime, dolazak selilaca, prognanika, tražitelja azila i izbjeglica pobuđuje kod mjesnog stanovništva sumnje i neprijateljstvo. Javlja se strah da će to narušiti sigurnost u društvu, dovesti do opasnosti gubljenja vlastitog identiteta i kulture, da će se povećati konkurencija na tržištu rada ili čak da će doći do porasta kriminala. Sredstva društvene komunikacije imaju u tome pogledu veliku odgovornost: njihov je, naime, zadatak razbiti stereotipe i pružiti točnu informaciju, u smislu da će prokazati zablude nekolicine, ali ujedno pisati o poštenju, čestitosti i dobroćudnosti većine. Svi trebaju promijeniti svoj stav prema seliocima i izbjeglicama, prijeći sa stavova obrane i 9-10/2013.

straha, nezainteresiranosti ili marginalizacije – što, najposlije, odgovara upravo »kulturi odbacivanja« – na stav koji se temelji na »kulturi susreta«, koja je jedina kadra izgraditi pravedniji svijet, svijet u kojem će vladati veće bratstvo, riječju, bolji svijet. Komunikacijska su sredstva i sàma pozvana pristupiti tom »zaokretu u stavovima« i potpomoći promjenu u načinu na koji se postupa sa seliocima i izbjeglicama. Mislim na to kako je i Sveta nazaretska obitelj na početku doživjela iskustvo odbacivanja: Marija »porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu« (Lk 2, 7). Štoviše, Isus, Marija i Josip na vlastitoj su koži iskusili što znači napustiti svoju zemlju i biti selilac: pod prijetnjom Herodove žeđi za moći, bili su prisiljeni pobjeći i skloniti se u Egipat (usp. Mt 2, 13-14). Ali Marijino majčinsko srce i brižno srce Josipa, čuvara Svete obitelji nisu nikada posumnjali u to da će Bog uvijek biti s njima. Neka po njihovu zagovoru u srcu svih selilaca i izbjeglica uvijek prebiva ta ista čvrsta sigurnost. Odgovarajući na Kristov nalog: »Pođite i učinite mojim učenicima sve narode«, Crkva je pozvana biti Božji narod koji prihvaća sve narode i svim narodima nosi navještaj evanđelja, jer je u licu svake osobe utisnuto Kristovo lice! Tu se krije najdublji korijen dostojanstva ljudskog bića, kojeg se mora uvijek poštivati i štititi. Dostojanstvo osobe ne temelji se toliko na kriterijima učinkovitosti, produktivnosti, pripadnosti određenom društvenom sloju, etničke ili vjerske pripadnosti, koliko na činjenici da smo stvoreni na Božju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27) i, još više, da smo djeca Božja. Svako je ljudsko biće Božje dijete! U njemu je utisnuta Kristova slika! Mi sami moramo prvi gledati i pomoći drugima vidjeti u seliocima i izbjeglicama ne samo problem koji treba riješiti, već brata i sestru koje treba prihvatiti, poštivati i ljubiti. Oni su prigoda koju nam pruža providnost da pridonesemo izgradnji pravednijeg društva, savršenije demokracije, solidarnije zemlje, svijeta u kojem će vladati veće bratstvo kao i otvorenije i evanđeoske kršćanske zajednice. Migracija može pružiti mogućnost nove evangelizacije, stvoriti prostore za rast novog čovječanstva predoznačenog u vazmenom otajstvu: čovječanstva za koje je svaka strana zemlja domovina, a svaka domovina tuđina. Dragi selioci i izbjeglice! Nikada ne gubite nadu da i vas čeka sigurnija budućnost, da ćete na svojem putu susresti pruženu ruku i da ćete moći iskusiti bratsku solidarnost i toplinu prijateljstva! Svima vama i svima onima koji svoj život i svoje snage posvećuju da vam pomognu, jamčim svoju molitvu i od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Iz Vatikana, 5. kolovoza 2013. papa Franjo

773


U zaštitu braka i obitelji Izjava Komisije HBK »Iustitia et pax« o poštivanju braka i zaštiti obitelji, kao i o potrebi dijaloga države s Crkvama i zajednicama uvjerenja o etičkim pitanjima od općeg dobra

U ovim kriznim vremenima, kad gubitak i nesi-

gurnost zaposlenja, posebice mladih i školovanih, uz teret dugova, javnih i privatnih, te urušeno gospodarstvo i lutanje javnih politika, kad sve to nagriza socijalni vez, pritišće čitavo društvo i gura mnoge u beznađe, naši se sugrađani s pravom utječu sigurnim i trajnim vrijednostima obitelji i braka, ukratko - uzajamnosti i ljudskosti. Polazimo i od shvaćanja da su svi ljudi, baš svi, jednaki u dostojanstvu djece Božje i braća u općem, Božjem očinstvu, te pozivamo na uzajamno uvažavanje i razumijevanje.

1. Glas za brak i obitelj Ova Komisija Hrvatske biskupske konferencije, sastavljena od laika i klerika, poziva kršćane katolike i hrvatske građane, ljude dobre volje, da iziđu 1. prosinca na ustavotvorni referendum i izjasne se za određivanje braka kao pravno uređene životne zajednice žene i muškarca, ne zaboravljajući pritom dvije jednostavne činjenice: prvu, naravnu, a to je da smo svi rođeni od jedne žene i od jednog muškarca i da najveći dio nas dobro zna što je za nas značilo odrastanje u punini obitelji te različitosti roditelja, majke i oca, dok oni koji nisu živjeli s oba roditelja znaju koliko su im nedostajali; te drugu, a to je da se unošenjem ove definicije u Ustav Republike Hrvatske ništa u pravnom smislu ne mijenja, već samo potvrđuje postojeća definicija braka kao »zakonom uređene životne zajednice žene i muškarca« iz odredbe čl. 5. hrvatskoga Obiteljskog zakona iz 2003. godine. Ustanova braka se unošenjem u Ustav dakle samo osnažuje, budući je brak ustanova žene i muškarca, koju svečano proglašavaju univerzalni dokumenti o ljudskim pravima današnjih demokracija, kao što su Opća deklaracija o ljudskim pravima (čl. 16.) i Pakt o građanskim i političkim pravima (čl. 23.) Ujedinjenih naroda te navlastito Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 12.) Vijeća Europe, koja izričito određuje da »muškarac i žena u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj…«. Navedenu Deklaraciju Hrvatska je usvojila, a Pakt i Europsku konvenciju ratificirala, pa nas ti dokumenti obvezuju. Pritom ne zaboravljamo da potonja Konvencija ostavlja slobodu državama da definiraju zajednicu zvanu brak (presuda u slučaju Schalk i Kopf v. Austrije, 24. lipnja 2010.).

2. Lutanja politike Ne smijemo, također, zanemariti u ovim konfuznim vremenima da u društvenim odnosima i pravnim

774

odredbama treba rabiti uobičajene i nedvojbene riječi i pojmove, u njihovu općeprihvaćenom, jezičnom i pravnom smislu. To nas obvezuje i glede pojmova braka i obitelji, žene i muškarca / nevjeste i ženika, majke i oca, djeteta te navlastito prava djece. To uostalom i čine sadašnji hrvatski zakoni, posebice onaj koji uređuje obiteljske odnose (čl. 5., 6. i 24. te mnogi drugi). Zato je neprimjereno, ali i protupravno, kad od hrvatske izvršne vlasti slušamo da bi unošenje već postojeće, zakonske i zakonite odredbe, čiju usklađenost s Ustavom nitko ne osporava, o braku kao o »zakonom uređenoj životnoj zajednici žene i muškarca« u hrvatski Ustav predstavljalo »veliku pljusku hrvatskom političkom sazrijevanju i korak unazad«. O kakvu je to »sazrijevanju« riječ i koji je to »nazad«, kad i ako takva definicija već stoji, ne samo u hrvatskom zakonu, nego i oduvijek u svijesti najvećeg broja hrvatskih građana? I o kakvoj diskriminaciji može uopće biti riječ, ako se u Ustavu precizira jedna ustanova žene i muškarca koja već kao takva doslovce stoji u hrvatskom, za sve obvezujućem Obiteljskom zakonu? Što hoće i krije li što neočekivano ta politika? Krije li možda volju da obezvrijedi sadašnju zakonsku i sutrašnju ustavnu definiciju braka? Da promijeni značenje riječi i pravnih pojmova? Zašto sadašnja izvršna vlast jasno ne kaže čemu smjera? Zašto se izvršna vlast protivi jačanju ustanove braka, kad javno iskazuje da ne postoji namjera da se brak redefinira? Zar nije »obitelj« - po općem razumijevanju te riječi i pojma, kao zajednica roditelja i djece - »pod osobitom zaštitom države« (čl. 62. Ustava)? Zar nisu to i djeca?

3. Osobitosti institucije braka Po svojoj biti brak nije samo privatna institucija, već je i javna po svojoj naravi. Po našim i drugim zakonima demokratske i navlastito europske pravne tradicije, brak je i pravna zajednica koja kao i mnoge institucije »diskriminira«, jer nije otvorena svima, primjerice, bliskim rođacima, onima koji su već u braku… Uz to, ne zaboravimo da brak, po općem shvaćanju, utemeljen na ljubavi, ima posebnu životnu i društvenu ulogu: on je zajednica žene i muškarca, otvoren prenošenju života, osnova obitelji u kojoj se odgajaju i socijaliziraju djeca, ukratko - način na koji odrasle osobe i zajednice svjesno i voljno preuzimaju odgovornost za nastavljanje ljudske vrste i društva. Treba li to ikome dokazivati? Treba li ovdje posebno napomenuti i to da je brak za sve kršćane još i otajstveni vez, jedini sakra9-10/2013.


ment koji supružnici, muž i žena, podjeljuju jedno drugome da bi živjeli svoju ljubav u Božjem blagoslovu ? (Usp. GS, br. 49.)

4. Važnost referenduma Ovo je prvi referendum građanske inicijative u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj, kao oblik neposrednog odlučivanja. Ovim se referendumom ne dira u ničija prava. Ali on može spriječiti hirovite promjene ustanove braka mogućom političkom samovoljom saborske većine, bez obzira na volju naroda, kao što je pokazao francuski slučaj. Uspjeh ovog referenduma osigurat će da se ustanova braka kao zajednice žene i muškarca, koji sam po sebi daje i pravnu osnovu za osnivanje obitelji, trajnije pridrži onoj zajednici koja je najbolje okruženje za svako dijete – odgovornoj zajednici ljubavi majke i oca.

5. Dužnost dijaloga i uvažavanja vrijednosti I, na koncu, sa zabrinutošću konstatiramo da je građanska inicijativa »U ime obitelji« za ustavnim definiranjem braka, koja nikako nije samo katoličke, ili kršćanske provenijencije, nego i muslimanske i židovske i agnostičke i ateističke, pokazala da u Hrvatskoj o pitanjima temeljnih vrijednosti nema dijaloga, posebice ne institucionaliziranog dijaloga zakonodavne i izvršne vlasti s religijskim zajednicama. Stoga predlažemo da hrvatska Vlada i Sabor, bilo kod promjene Ustava, bilo kroz koji ustavni zakon, slijedi primjer Europske unije, kojoj sad Republika Hrvatska pripada, te uvede »redovit, otvoren i transparentan dijalog« (čl. 17. Lisabonskog ugovora) s Crkvama i drugim zajednicama uvjerenja. U Zagrebu, 28. studenoga 2013. Mons. Vlado Košić Predsjednik Komisije HBK Iustitia et pax

O važnosti medija Sjednica Odbora HBK za sredstva društvenih

komunikacija, pod predsjedanjem predsjednika mons. Ivana Devčića, nadbiskupa riječkog, održana je 14. studenoga 2013. u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije, Ksaverska cesta 12a, u Zagrebu. Pozdravljajući nazočne članove, nadbiskup Devčić osvrnuo se na svečanost dodjela nagrada Hrvatskog društva katoličkih novinara, koja je održana uoči sjednice, čestitavši dobitnicima. Neki od nagrađenih crkvenih medija komemorirali su značajne obljetnice, pedesetu ili dvadesetu, stoga je nadbiskup podsjetio da su jubileji prilika uvijek za zahvalu Bogu, ali i pokretačima tih projekata koji su znali prepoznati posebnost trenutka, kairos. »Oni nas pozivaju da i mi danas nastavimo s njihovim entuzijazmom, prepoznamo kairos i pokušamo odgovoriti na njega«, rekao je nadbiskup. Prva točka sjednice bila je posvećena osvrtu na aktualne medijske teme. Istaknuta je zabrinjavajuća pojava medijskog neprofesionalizma u pristupu temi referenduma za ustavnu definiciju braka koji je pokrenula inicijativa »U ime obitelji«. U dijelu medija, a osobito na društvenim mrežama, uočeni su brojni primjeri netolerancije i netrpeljivosti prema nositeljima te inicijative. Upozoreno je kako takva medijska kampanja otežava kvalitetnu javnu raspravu o samom predmetu referenduma, a to je zaštita braka kao zajednice muškarca i žene. Mediji bi trebali poticati argumentiranu raspravu koja bi pomogla građanima da slobodno donesu svoju odluku.

9-10/2013.

Na sjednici je podneseno izvješće o dva velika susreta medijskih biskupa i osoba zaduženih za medije u pojedinim biskupskim konferencijama. Prvi takav susret na kojem su se okupili predstavnici biskupskih konferencija s njemačkog govornog područja odgovorni za medije održan je od 13. do 15. listopada u Ljubljani. Između ostaloga, na susretu se razgovaralo o komuniciranju u kriznim situacijama, medijskom praćenju Godine vjere, mogućnostima i granicama crkvenih internetskih portala. Članovi odbora potom su upoznati s temama koje su razmatrane na europskom susretu biskupa odgovornih za medije, koji je od 8. do 10. studenoga održan u Barceloni na temu »Evangelizirati dušu Europe«. U nastavku sjednice predstavljen je projekt »Laudato TV – naša televizija«. Riječ je o pripremama za pokretanje privatne televizije koja će promicati kršćanske i tradicionalne obiteljske vrijednosti te isticati i pozivati na zajedništvo, solidarnost, ljubav prema Bogu, čovjeku, Crkvi i Domovini. Posebna pozornost posvećena je i 50. obljetnici katoličkog tjednika Glas Koncila, koji je, unatoč svim poteškoćama kroz koje prolaze tiskani mediji u globalnim razmjerima, najtiražniji tjedni list u Hrvatskoj. Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija osvrnuo se na jednostrano kršenje Sporazuma s Hrvatskom biskupskom konferencijom od strane Hrvatske radiotelevizije. Članovi Odbora podržali su zahtjev hrvatskih biskupa da se odredbe Sporazuma koji je još uvijek na snazi moraju poštivati. Tiskovni ured HBK

775


Priopćenje s 47. plenarnog zasjedanja HBK Zagreb, 16. - 18. listopada 2013.

Plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferen-

cije, 47. po redu, održano je od 16. do 18. listopada 2013. u sjedištu HBK u Zagrebu. Na zasjedanju su sudjelovali apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, izaslanik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vojni ordinarij Tomo Vukšić te subotički biskup Ivan Penzeš i srijemski biskup Đuro Gašparović. U pozdravnom govoru predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, najprije je istaknuo da se početak zasjedanja događa upravo na dan kad je 1978. godine za papu izabran Ivan Pavao II. Naglasio je da se ne možemo dovoljno zahvaliti tome papi za ljubav i zauzimanje koje je iskazao prema nama u danima nevolje i na svemu što je učinio da se zaustavi rat u Hrvatskoj i BiH. Ujedno je izrazio radost što će iduće godine, 27. travnja 2014., bl. Ivan Pavao II. biti proglašen svetim. U početnom dijelu zasjedanja hrvatski su se biskupi osvrnuli na veličanstveno slavlje beatifikacije svećenika Miroslava Bulešića na kojem se u pulskoj Areni okupilo mnoštvo svećenika i vjernika. Podsjećajući na snažne poruke toga događaja, istaknuto je kako mnogi s blaženim Miroslavom osjećaju veliku bliskost jer u njegovoj mučeničkoj smrti prepoznaju i svoju patnju, stradanja i progone koje su doživjeli od istoga komunističkog režima koji je i njega ubio. Iako Bulešić nije pripadao nijednom ideološkom sustavu, bio je progonjen i od fašista i od nacista, a na kraju su ga ubili komunisti. Biskupi su još jednom podsjetili na razmjere žestokoga progona koji je Crkva u Hrvata doživjela četrdesetih godina prošloga stoljeća tijekom kojega su ubijena čak 434 svećenika, biskupijska i redovnička, 73 sjemeništarca i 30 časnih sestara. Tako se u osobi novoga blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatski narod kao i narode Europe tijekom prošloga stoljeća, obilježena trima velikim neljudskim sustavima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Stavljajući primjer blaženog Miroslava za uzor svećenicima i krizmanicima, budući da je ubijen upravo nakon slavlja toga sakramenta u Lanišću 1947., biskupi zaključuju da je u našem vremenu, prožetom materijalizmom i sekularizmom, beatifikacija svećenika Miroslava znak nade i optimizma te potvrda crkvene plodnosti.

Stanje u hrvatskom društvu Posvećena je pozornost pravnim propisima vezanim uz obiteljsku problematiku. Nakon donošenja Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji u srpnju 2012., nastavlja se s donošenjem pravnih propisa poput Obiteljskoga zakona, Zakona o socijalnoj skrbi i nekih drugih zakona koji se izravno tiču braka i obitelji te općenito moralno-etičkih pitanja. Tome

776

treba pridodati poveznice s uvođenjem obvezatnih školskih sadržaja poput Kurikuluma zdravstvenoga odgoja i građanskoga odgoja. Upozoreno je na temeljne točke nacrta Obiteljskoga zakona i na činjenicu da nijedna primjedba Hrvatske biskupske konferencije na Nacrt prijedloga zakona nije uzeta u obzir. Zdravstveni odgoj, iako se u njemu više ne spominje sporna literatura, i dalje je prožet rodnom ideologijom. Očigledna je namjera da se u ovoj fazi težište stavi na (pre)odgoj odgojitelja. Eksperimentalnim programom građanskoga odgoja, koji bi trebao postati obvezatan predmet u školskoj godini 2014./2015., čini se, žele se kroz modul »rodne ravnopravnosti« nadomjestiti izmjene koje je doživio izvorni Kurikulum zdravstvenoga odgoja. Ostvarujući planove na području pastorala braka i obitelji, biskupi su odredili termin i mjesto održavanja drugoga nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji. Nakon što je ove godine održan studijski dan u Zadru, dogodine su u planu biskupijski susreti obitelji, a 2015. slijedit će nacionalni susret. Dogovoreno je da se nacionalni susret održi 19. travnja 2015. godine u marijanskom svetištu na Trsatu u Rijeci, pod geslom »Obitelj, nositeljica života – nada i budućnost Hrvatske«. Zabrinjava činjenica da je jednostranim postupcima MORH-a dovedeno u pitanje djelovanje i temeljno poslanje Vojnoga ordinarijata. Povodom toga biskupi su raspravljali o statusu i djelovanju Vojnoga ordinarijata unutar MORH-a i MUP-a. Kako bi se riješila neka novootvorena pitanja, potrebne su izmjene i dopune pravilnika kao i definiranje funkcioniranja Vojnog ordinarijata na svim razinama, o čemu će brigu voditi HBK. Istaknuta je i potreba definiranja strukture prijeko potrebne za redovito funkcioniranje kurije i vojnih kapelanija. Dokidanjem autonomije Religijskog programa na HRT-u, koja je zajamčena sporazumom koji su potpisali HRT i HBK, sporazum je jednostrano prekršen. HRT se u članku 2. sporazuma obvezao kako će dogovorene sadržaje »katoličkoga vjerskog programa ostvarivati preko Redakcije religijskog programa Hrvatske televizije i Redakcije religijskog programa Hrvatskog radija, koji su ravnopravni svim ostalim programima«. Sadašnji ustroj nije prihvatljiv jer Religijski program nema autonomnost i ravnopravnost s drugim programima. Izražena je spremnost za razgovor o pojedinim odredbama sporazuma, no traži se poštivanje sporazuma koji je na snazi. Analizirajući neka pitanja vezana za provođenje vjeronauka u školama, članovi HBK izrazili su zabri9-10/2013.


nutost zbog otežane komunikacije s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta RH. Nije došlo do, u više navrata traženoga, susreta između predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju, đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, s ministrom Željkom Jovanovićem. Budući da i dalje ostaju neriješena brojna otvorena pitanja, poput diskriminacije vjeronauka u školskoj satnici i neprovođenja vjeronaučne nastave u trećim, četvrtim i petim razredima srednjih medicinskih škola, ignoriranje zahtjeva za susretom protumačeno je kao opstrukcija.

Odredbe, odluke i izvješća Biskupi su donijeli Odredbe HBK o osnovnim i srednjim katoličkim školama na rok od tri godine. Doneseni dokument izraz je potrebe koja se javila osnutkom katoličkih osnovnih i srednjih škola u nas kako bi se definirao njihov cilj i struktura. Istaknuta je posebnost odgoja i obrazovanja koji se u njima provodi, kao i odgovornost te međusobni odnosi osoba i tijela koja jamče njihovo funkcioniranje. U smislu odredaba utemeljeno je novo Vijeće HBK za katolički odgoj i obrazovanje kojemu se povjerava briga o pitanjima koja se odnose na crkvene i katoličke predškolske, školske i visokoškolske ustanove. Za predsjednika vijeća izabran je požeški biskup Antun Škvorčević. Biskupima je predstavljeno apostolsko pismo »Intima Ecclesiae natura«, o službi djelatne ljubavi u Crkvi, koje je papa Benedikt XVI. u obliku motuproprija objavio u studenome 2012., na početku Godine vjere. Pismo je svojevrsni nastavak promišljanja pape Benedikta XVI. na tragu enciklika »Deus caritas est« i »Caritas in veritate«. Duboka narav Crkve izražava se u njezinoj trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i službi ljubavi. Dokument posebno naglašava odgovornost biskupa za službu djelatne ljubavi na njihovu području. U tome smislu biskupi imaju obvezu snažnije, osobito u današnje vrijeme, poticati i podupirati karitativne aktivnosti, nadzirati i upravljati radom karitativnih organizacija te, između ostaloga, promicati suradnju i zajedništvo s tijelima drugih biskupija, osobito siromašnijih, u zemlji i svijetu, kao i podržavati suradnju ekumenskoga oblika. Biskupi su upoznati s plenarnim zasjedanjem Vijeća europskih biskupskih konferencija koje je od 3. do 6. listopada 2013. održano u Bratislavi u prigodi 1150. obljetnice dolaska svetih Ćirila i Metoda u slovačke krajeve. Glavna tema zasjedanja bila je »Bog i država. Europa između laičnosti i laicizma«. Na temelju istraživanja provedenog među biskupskim konferencijama, koje je obuhvatilo različita područja života u pojedinim zemljama, istaknuto je kako se u različitim područjima društvenoga života često primjećuje upletanje određenog sekularizma i pokušaj 9-10/2013.

da se stvori isključivo negativna slika o Crkvi i vjeri. Crkva ne smije na to odgovoriti zatvaranjem i pretvoriti se u tvrđavu u Europi. Bez obzira na to što se događa, kršćani imaju jasan identitet utemeljen na njihovoj vjeri koja je živa i koja budi nadu. U raspravi su europski biskupi definirali pojedina prioritetna područja koja trebaju jasno promišljanje Crkve: pitanje odgoja, pastoral mladih, tema obiteljskog pastorala i brige za obitelj, kao i tema nezaposlenosti, osobito među mladima. O djelovanju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta detaljnije je govorio rektor Željko Tanjić. Na HKS-u je trenutačno upisano 310 studenata, na tri studija: povijesti, psihologije i sociologije. U pripremi je pokretanje novih studijskih programa, studija komunikologije te studija sestrinstva i primaljstva. Budući da je HKS osnovan pod pokroviteljstvom HBK, predloženi su neki novi vidovi suradnje kroz angažiranje HKS-a za provođenje nekih projekata HBK, kao i povezivanje katoličkih osnovnih škola, gimnazija i sveučilišta. Biskupi su dali potporu europskoj građanskoj inicijativi »One of Us« (»Jedan od nas«), te izrazili nadu da će se uskoro provesti referendum o ustavnoj definiciji braka kao životnoj zajednici žene i muškarca, kako je to zahtijevao veliki broj građana koji su dali potpis inicijativi za provođenje referenduma. Predsjednici i voditelji pojedinih komisija, vijeća, odbora i ustanova HBK podnijeli su izvješća o svojem području djelovanja. Određeni su izaslanici HBK na zasjedanjima drugih biskupskih konferencija u 2014. godini. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju Hrvatska biskupska konferencija stekla je pravo imenovati svojega punopravnog izaslanika pri Vijeću biskupskih konferencija zemalja Europske unije (COMECE). Na zasjedanju je za izaslanika HBK pri COMECE-u izabran kardinal Josip Bozanić, a za zamjenika bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. Članovi HBK pohodili su grob bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali. Ondje su zajedno s bogoslovima Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu imali službu riječi. Prigodni nagovor izrekao je varaždinski biskup Josip Mrzljak. Na plenumu je dogovoren i kalendar plenarnih zasjedanja i važnijih susreta u idućoj godini. Izvanredno zasjedanje HBK održat će se 27. siječnja 2014. Zajednička sjednica biskupa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine održat će se 24. veljače 2014. u Banjoj Luci. Proljetno plenarno zasjedanje HBK na programu je od 13. do 15. svibnja 2014., a za 2. lipnja 2014. planiran je susret s redovničkim poglavarima. Jesensko plenarno zasjedanje HBK održat će se od 21. do 23. listopada. U 2014. godini održat će se Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži 26. i 27. travnja u Dubrovniku. Tajništvo HBK

777


Proglašenje sastava Prezbiterskog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije, potvrda izbora i imenovanje članova (Okružnica, br. 1340/2013., Đakovo, 22. listopada 2013.)

N

akon što sam kanonski preuzeo službu dijecezanskoga biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije, te nakon što su obavljeni propisani izbori, u smislu odredaba Zakonika kanonskoga prava (kan. 501, §2.) i Statuta PV-a (čl. 16.) ovime ponovno osnivam Prezbitersko vijeće Đakovačko-osječke nadbiskupije. Ujedno, danom 1. studenoga 2013., na razdoblje od pet godina, proglašavam sastav ovoga Vijeća kako slijedi: a) prema kan. 497, 2 ZKP-a te Statutu PV-a (čl. 4.), članovi Prezbiterskoga vijeća na temelju povjerene im službe su: 1. generalni vikar mons. mr. Ivan Ćurić 2. sudski vikar mons. dr. Nikola Škalabrin 3. bisk. vikar za vjernike Mađare preč. Gergely Beer 4. vel. prepošt Prvostol. kaptola i ekonom Nadbiskupije mons. Stjepan Karalić 5. kancelar Nadb. ordinarijata preč. dr. Drago Tukara 6. ravnatelj UZUK-a mons. Nedjeljko Čutura 7. rektor Bogoslovnog sjem. preč. mo Ivan Andrić 8. dekan KBF-a mons. dr. Pero Aračić 9. tajnik Nadb. ordinarijata vlč. Mario Brkić 10. urednik Vjesnika mons. dr. Vladimir Dugalić 11. ravnatelj Caritasa vlč. Ivica Rebić b) potvrđujem izbor sljedećih članova Prezbiterskoga vijeća: 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32.

Baranjski dekanat Čepinski dekanat Donjomiholjački dekanat Drenovački dekanat Đakovački dekanat Garčinski dekanat Osječki istočni dekanat Osječki zapadni dekanat Otočki dekanat Sibinjski dekanat Slavonskobrodski dekanat Valpovački dekanat Velikokopanički dekanat Vinkovački dekanat Vukovarski dekanat Županjski dekanat župni vikari redovnici kapelani svećenici središnjih ustanova umirovljeni svećenici

778

vlč. Dinko Kalmar, župnik u Čemincu vlč. mr. Đurica Pardon, župnik u Punitovcima vlč. Đuro Blumenšajn, župnik u Pod. Podgajcima preč. Marko Mikić, župnik u Pos. Podgajcima i dekan vlč. Ivica Martić, župnik u Kuševcu vlč. Jakob Šunjara, župnik u Svilaju vlč. Josip Dominković, župnik u Tenji vlč. Florijan Kvetek, župnik u Osijeku 5 vlč. Ladislav Dort, župnik u Berku vlč. Stjepan Sokolović, župnik u Šumeću vlč. Anto Pavlović, župnik u Brod. Varošu vlč. Ivan Marković, župnik u Brođancima vlč. Mirko Jokić, župnik u Kruševici vlč. mr. Tomislav Korov, župnik u Vinkovcima 5 vlč. Željko Grigić, župnik u Lovasu vlč. Ilija Aračić, župnik u Cerni vlč. Željko Šimić, ž. vikar u Osijeku 3 fra Marijan Glamočak, OFM, Slav. Brod p. Marek Szrejna, CSSp, bolnički kapelan KB Osijek mons. mr. Luka Marijanović, kanonik vlč. dr. Slavko Platz, umirovljeni prof. KBF-a 9-10/2013.


c) prema kan. 497, 3 ZKP-a i Statutu PV-a (čl. 4,c), članovima Prezbiterskoga vijeća imenujem: 33. preč. mr. Božu Radoša, duhovnika Bogoslovnog sjemeništa 34. mons. dr. Ivicu Pažina, profesora KBF-a i predstojnika NKU-a 35. vlč. dr. Ivicu Raguža, profesora KBF-a 36. vlč. dr. Stanislava Šotu, koordinatora PC-a i župnika u Slav. Brodu 6 37. mons. Adama Bernatovića, župnika u Osijeku 1 i dekana 38. vlč. Andriju Đakovića, župnika u Slav. Brodu 9 39. preč. Matu Gašparovića, župnika u Osijeku 9 i dekana 40. vlč. Miru Tomasa, župnika u Nijemcima. Svima nam je, draga braćo, na srcu zajedničko poslanje naše Nadbiskupije u kojoj je, prema nauku Učiteljstva i pravnim odredbama, na posebnome mjestu predviđen vrijedan doprinos Prezbiterskoga vijeća, »čija je zadaća pomagati biskupu u upravljanju biskupijom prema pravnoj odredbi da bi se što više unaprijedila pastoralna dobrobit njemu povjerenog dijela Božjega naroda« (kan. 485, §1). Dok vam zahvaljujem na prihvaćanju službe vijećnika PV-a, čvrsto se nadam da će nas Dobri Pastir i naš Učitelj blagosloviti uzajamnom plodnom suradnjom na dobrobit cijele naše Nadbiskupije. Gospodin bio uvijek sa svima vama!

Dr. Drago Tukara, kancelar

X Đuro, nadbiskup

Održavanje narodnog ustavotvornog referenduma o definiciji braka 1. prosinca 2013. (Okružnica, br. 1439/2013-ad., Đakovo, 19. studenoga 2013.) Svim župama i rektorima javnih redovničkih crkava u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji

2. Suradnja s volonterima Građanske inicijative »U ime obitelji«

Draga braćo!

Građanska inicijativa »U ime obitelji« dostavila vam je svoje materijale i zamolila vas za suradnju. S tim u vezi možemo reći sljedeće:

1. Čitanje poziva biskupa HBK vjernicima da na referendumu glasaju ZA ustavno definiranje braka kao životne zajednice žene i muškarca Biskupi HBK su povodom održavanja narodnog ustavotvornog referenduma o braku, predviđenog za 1. prosinca 2013., uputili poziv svim vjernicima i ljudima dobre volje da izađu na referendum te da na pitanje: Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? odgovore potvrdno i zaokruže ZA. Određujem da se priloženi poziv HBK pročita poslije popričesne molitve na svim euharistijskim slavljima, u svim crkvama na području Đakovačko-osječke nadbiskupije na nedjelju Krista Kralja, 24. studenoga, te na 1. nedjelju došašća, 1. prosinca 2013.

9-10/2013.

a. Možete postaviti njihove plakate na crkvene oglasne ploče. b. Omogućite im da prije i poslije sv. misa dijele svoje letke s pozivom na referendum. c. Poslije popričesne molitve i čitanja poziva HBK vjernicima da izađu na referendum, ili poslije završnog misnog blagoslova, možete - ukoliko smatrate prikladnim – njihovim volonterima dati mogućnost da se obrate vjernicima, ali na to niste obvezni. Ne može se dopustiti uzimanje riječi u drugim dijelovima sv. mise. Blagoslovio Gospodin sva naša pastoralna nastojanja u promicanju dostojanstva i svetosti braka i obitelji, sve bračne parove i sve naše obitelji. Dr. Drago Tukara, kancelar

X Đuro Hranić, nadbiskup

779


Prva sjednica novog sastava Prezbiterskog vijeća Prva sjednica novoga sastava Prezbiterskog vijeća

Đakovačko-osječke nadbiskupije održana je 4. studenoga 2013. u Nadbiskupskom domu u Đakovu. U uvodnom govoru nadbiskup Hranić podsjetio je na odredbe što ih Zakonik kanonskoga prava donosi o prezbiterskom vijeću koje, uz Zbor savjetnika i Ekonomsko vijeće, ima suodgovornost u upravljanju biskupijom u zajedništvu s dijecezanskim biskupom. Nadbiskup Hranić iskoristio je priliku zahvaliti nazočnom nadbiskupu u miru Marinu Srakiću za 23 godine njegova nesebičnog djelovanja u Biskupiji. Zahvalivši na pozivu da sudjeluje na sjednici Prezbiterskog vijeća, mons. Srakić podsjetio je na mnoge stvari za koje je zadnjih godina znao govoriti: Post me! i ukazao kako je sada došlo vrijeme za to, što treba iskoristiti. Nadbiskup Hranić ovom je prigodom istaknuo kako u suodgovornosti za dobro mjesne Crkve biskup mora uvažavati svoj prezbiterij i njihova mišljenja. To ipak ne znači da svećenici mogu svoju službu obavljati neovisno o biskupu. Biskup i prezbiterij čine jednu nedjeljivu cjelinu. »Oni su zajednica par excellence, njihov međusobni dijalog treba biti domaći, obiteljski, pun vjere i ljubavi, bogat temama na korist biskupije, iskren i prožet svetošću, spreman čuti različite glasove, podoban da napravi od nas mudriju i nepristraniju braću, mudriju za otkrivanje djelovanja Duha Božjega, treba biti ekumenski te uronjen u kulturu današnjice«, rekao je mons. Hranić, dodavši kako biskup i prezbiteri čine zajedništvo koje se ostvaruje u međusobnoj suradnji, a produbljuje u zajedničkoj molitvi. Kancelar dr. Drago Tukara govorio je na temu »Tijela i službe povezane s početkom službe novoga dijecezanskog biskupa«, rekavši kako je s kanonskim preuzimanjem Nadbiskupije povezano i osni-

vanje novoga PV-a, što je i učinjeno u skladu s propisima. Uslijedila je točka dnevnog reda na kojoj je nadbiskup Hranić govorio o stvarnosti prezbiterija i trajnoj duhovnoj obnovi te teološko-pastoralnoj formaciji. Nadbiskup je naglasio prvenstvo duhovne obnove prezbiterija, istaknuvši, među ostalim, kako vjernici svećenike trebaju kao svjedoke Kristova svećeništva. Ponovno je podsjetio da je Sinoda predvidjela ustroj biskupijskog povjerenstva za trajnu svećeničku izgradnju koje bi izradilo cjelovit i zaokružen sustav trajne svećeničke formacije. Izvješće o Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu te pogled na pastoral zvanja dao je rektor Sjemeništa, mo. Ivan Andrić. Od ove godine uvedena je novost - tzv. pripravnička godina za kandidate koji nisu položili državnu maturu, a htjeli bi se upisati u Bogoslovno sjemenište. Tijekom boravka u sjemeništu oni se pripremaju za maturu i u potpunosti žive ritam sjemenišnog života. U svom izlaganju rektor Andrić osvrnuo se i na pastoral zvanja u kojem su na prvom mjestu molitva, svjedočanstvo i zauzetost svećenika, redovnika i redovnica, čije djelo niti jedna institucija ne može nadomjestiti. Bogoslovno sjemenište uključeno je u taj pastoral na način posjećivanja župnih zajednica, susreta ministranata, mladih, izrade građe za liturgijske i molitvene susrete. Dužnost je svakog svećenika uključiti se u pastoral zvanja na području na kojem djeluje. Naposljetku, pastoral zvanja briga je i svih vjernika, rekao je mo. Andrić. Na sjednici je bilo riječi o skrbi Nadbiskupije za umirovljene svećenike, pri čemu je spomenut problem nedostatka mjesta u Svećeničkom domu, s obzirom na sve veći broj umirovljenih svećenika, a Vijeću je predstavljen i novi biskupski vikar za vjernike Mađare, preč. Gergely Beer. Anica Banović

Posjet gradilištu u Vikarijatu U Vikarijatu Osijek 7. listopada održana je jesen-

ska korona svećenika Osječkog istočnog i Osječkog zapadnog dekanata. Nakon predviđenog programa korone, ravnatelj Vikarijata Osijek, vlč. Ivica Rebić, prisutne je svećenike upoznao s tijekom druge faze radova na gradilištu uz Vikarijat te pozvao da posjete gradilište. Druga faza radova obuhvaća gradnju velike dvorane za predavanja, dvije manje dvorane i

780

prostorije za rad u manjim skupinama. Dinamika gradnje ide prema planu, naglasio je vlč. Rebić, pojašnjavajući da je ostvareno 30 posto predviđenih radova. Svećenici su razgovarali o mogućim aktivnostima koje će se odvijati u dvoranama kada one budu dovršene te izrazili zadovoljstvo sa ostvarenim poslovima gradnje. Martina Kuveždanin

9-10/2013.


Metropolitanske sjednice u Osijeku i Požegi XVI. metropolitanska sjednica u Osijeku

Crkva se skrbi o čovjeku

Prvi puta pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića, i prvi puta u Vikarijatu Osijek, 17. rujna održana je XVI. metropolitanska sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Sjednici je nazočio požeški biskup, mons. Antun Škvorčević, srijemski biskup mons. Đuro Gašparović te preč. Marko Loš, kancelar Srijemske biskupije, vlč. Goran Lukić, kancelar Požeške biskupije i preč. Drago Tukara, kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije. Početku zasjedanja prisustvovali su i medijski djelatnici, a nakon uvodnog govora mons. Hranića imali su priliku postaviti svoja pitanja.

Uočeno je kako se tijekom posljednjih mjeseci biskupi aktivno uključuju u društvena zbivanja te daju svoja promišljanja o događanjima u Vukovaru, zdravstvenom odgoju... Novinari su pitali mogu li se i dalje očekivati komentari biskupa na društvenopolitičku situaciju. »Crkva nije sama sebi svrhom i ne ostvaruje poslanje ukoliko se bavi isključivo svojim crkvenim pitanjima. Poslanje Crkve je svijet, ona je evanđeoski kvasac u svijetu, a konkretan čovjek put je Crkve te ga ona prati na svakom njegovom životnom koraku. U tom smislu, mi prije svega pratimo čovjeka, nastojimo njemu ponuditi evanđeoski sadržaj, da to bude radosna, oslobađajuća vijest, da pružimo evanđeosku i duhovnu hranu kako bi se čovjek današnjice lakše suočavao sa svim izazovima i pitanjima«, rekao je mons. Hranić, i nastavio: »Biskupi kao građani i Crkva kao institucija imaju pravo reći svoje mišljenje o različitim društvenim pitanjima. Kada govorimo o društvenim pitanjima, mi poučavamo i odgajamo svoje vjernike. I danas ćemo čuti da se Crkvu proziva za bavljenje politikom kada dotiče određena društvena pitanja, no vjerujem da smo dovoljno zreli da shvatimo da to nije bavljenje politikom - jer se Crkva ne želi aktivno i neposredno baviti politikom; ali se bavi čovjekom i svim onim što se s tim čovjekom događa, i u tom smislu prati i društvena kretanja i unosi glas evanđeoske mudrosti u društvenu stvarnost koju živimo.«

Naglašavajući svoju radost što se XVI. metropolitanska sjednica biskupa slavonske pokrajine po prvi puta održava u Osijeku te podsjećajući na važnost Osijeka kao najvećeg grada Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskup Hranić je medijske djelatnike uputio da se tijekom proteklih sjednica usklađivalo partikularno pravo biskupija ove pokrajine. Tema ovog susreta bila je briga za bolesne i stare svećenike, a promišljalo se i o zajedničkim mogućnostima teološko-pastoralne i duhovne permanentne izgradnje svećenika pokrajine, kako bi se bolje upoznali te uspostavili bolju međusobnu suradnju, pojasnio je mons. Hranić. Potom je izrekao zahvalnost papi Franji na povjerenju koje mu je ukazao povjerivši mu službu nadbiskupa te samim time i najmlađeg metropolita, kako po godinama tako i po biskupskom stažu. Zahvalio je i biskupima koji su ga podržali, a napose biskupima Metropolije na čiju će se bratsku pomoć oslanjati u daljnjem radu. »Naša važna zadaća je promicanje i nastavak već započete dobre suradnje. Puno toga nas povezuje i vidimo da je suradnja korisna i potrebna i za nas same i za naše biskupije. Stoga bih želio sa svoje strane učiniti sve da bismo tu suradnju što je moguće bolje i kvalitetnije nastavili«, rekao je nadbiskup Đuro, uputivši zahvalu mons. Marinu Srakiću, đakovačko-osječkom nadbiskupu u miru, koji će ubuduće nazočiti sjednicama, no ovoga puta bio je odsutan zbog privatnih obveza.

Pitanja medijskih djelatnika Novinare je zanimalo što je potaknulo biskupe da metropolitansku sjednicu otvore za javnost, a nadbiskup je pojasnio kako susreti biskupa nisu tajni, već većinom usmjereni na rješavanje unutarcrkvenih pitanja. S obzirom da je Osijek sjedište medija i medijskih kuća, činilo se da će praćenje ovog metropolitanskog susreta iziskivati manje truda medijskih djelatnika nego da se radi o sjednici u Đakovu; stoga je upućen službeni poziv, rekao je mons. Hranić, zahvalivši novinarima i urednicima na odazivu. 9-10/2013.

Problematika slavonskog sela Nastavljajući svoje promišljanje o osvrtu Crkve na društvena zbivanja, mons. Hranić iskoristio je prigodu skrenuti pozornost na problematiku slavonskog sela. Izdvojio je nedavne seljačke prosvjede koji su »samo vrh sante leda« te puno dublju i ozbiljniju problematiku života na selu, na koju, kako je rekao »biskupi ne mogu ostati zatvorenih očiju«. »Kod seljačkih prosvjeda iskrslo je pitanje, založiti se za čovjeka ili prednost dati kapitalu? Naime, politika koja gleda samo isplativost poljoprivredne proizvodnje, a naše seljake smatra samo pukim proizvođačima hrane koji moraju izboriti svoje mjesto u često neravnopravnoj borbi s velikima na tržištu, nije politika koja se zalaže za čovjeka. Selo za jedno društvo ima daleko veće značenje od gledanja na ekonomsku zaradu i profitabilnosti proizvodnje, ono nije samo tržišna kategorija, nego u sebi ima veliko društveno-socijalno značenje i obveza je svih nas, pa onda i Crkve, da sa svoje strane zaštitimo slaboga«, naglasio je mons. Hranić. »Vidimo što se događa na selu – pogoduje se velikima, jakima, a obiteljska poljoprivredna gospodarstva propadaju; na djelu je depopularizacija sela, mladost ne vidi budućnosti. Stoga smatramo da je,

781


osim pitanja profitabilnosti i konkurentnosti na tržištu, potrebno osmisliti strategiju razvoja koja se temelji na promicanju čovjeka i njegova dostojanstva. Potrebno je pomoći i podržati pravo na udruživanje, to udruživanje poduprijeti u pravednijim zakonom, potaknuti brigu za obrazovnu strukturu na selu, pomoći nadvladavanju usitnjenoga zemljišta, omogućiti pravedniju raspodjelu i druge reforme koje su potrebne, a poticaji više ne bi trebali biti socijalna kategorija već pravedni dodatak na rad, odnosno solidarna pomoć zbog općega značenja proizvodnje hrane«, rekao je mons. Hranić.

Briga za svećenike i »lex Perković« Pitan da pojasni temu sjednice – brigu za stare i bolesne svećenike, nadbiskup Đuro uputio je novinare kako sve tri biskupije imaju domove za umirovljene svećenike. Đakovačko-osječka nadbiskupija i Srijemska biskupija imaju zajednički Svećenički dom u Đakovu, a Požeška biskupija izgradila je dom za svoje svećenike. Svećenici nemaju svojih obitelji; kada se razbole, potrebno im je osigurati dostatnu bolničku, ali i kućnu njegu, pobrinuti se za župu na kojoj su djelovali, a kada odu u mirovinu, nužno je osigurati im potrebna financijska sredstva. Nastojat ćemo organizirati i uskladiti skrb u svećeničkim domovima te postojeći financijski sustav doraditi i primijeniti na konkretne prilike u našim biskupijama, pojasnio je mons. Hranić. Neizbježna je bila i društveno aktualna tema o sankcijama Hrvatskoj zbog slučaja »lex Perković« te su biskupi bili pitani za komentar glede prijepora između hrvatske Vlade i Europske unije. »Uopće, bilo je veliko iznenađenje što je to ograničenje, klauzula, doneseno i pokazalo se da to nije bilo ni dobro ni razborito. Ustrajavanje na tome, iako Vlada vidi da je pogriješila, a sada su to već i otvoreno priznaje, što na početku nije bilo tako, te ta sporost i odugovlačenje da se klauzula makne, nanosi veliku štetu kredibilitetu Republike Hrvatske u međunarodnoj javnosti i mi ne možemo ništa drugo nego i zbog toga izraziti žalost«, rekao je mons. Hranić i nastavio: »No, drugo je pitanje, iako ne bih želio ulaziti u spekulacije, kome je bila potrebna i zašto je bila potrebna ta klauzula, što se željelo postići tom klauzulom? O tome bi se moglo razgovarati i raspravljati.«

Suradnja sa Srijemskom biskupijom Posljednje pitanje bilo je upućeno srijemskom biskupu, mons. Gašparoviću, o životu i radu župa u Srijemu te suradnji s Đakovačko-osječkom biskupijom. Odvajanjem Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovačko-osječka nadbiskupija nije odbacila Srijem te granice ove dvije biskupije nisu »tvrde« otkada je Hrvatska postala neovisna, a Srbija ostala u svojim granicama, pa ni od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. »Nama je bilo vrlo drago i zahvalni smo Svetom Ocu što je prepoznao jedinstvo i zajedništvo

782

Srijemske biskupije s Đakovačkom i da je zato u Buli osamostaljenja ili ponovne uspostave Srijemske biskupije, koja je puno starija od Đakovačke i drugih biskupija, dopustio da Srijemska biskupija ostane sufragan Đakovačko-osječke crkvene pokrajine«, rekao je mons. Gašparović spominjući da su postojali i zahtjevi da Srijemska biskupija, kao sufraganska uđe u sastav Beogradske nadbiskupije. »Ne bih se složio s time da su granice ´tvrde´, da imamo problema iz Srijema dolaziti u Hrvatsku, to se nije događalo ni prije, a ne događa se ni sada nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Često iz Hrvatske dolaze k nama i svećenici i vjernici, pogotovo na pojedine proslave koje imamo u našoj Srijemskoj biskupiji«, rekao je srijemski biskup i istaknuo: »U konvenciji između Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije jedna od točaka je i razmjena svećenika, i to je jedno čvrsto jedinstvo s Đakovom, a Srijemska biskupija i naši vjernici uvijek su gledali prema Đakovu i prema Hrvatskoj.«

Skupština biskupa u Požegi U biskupskom domu u Požegi održana je 19. studenoga XVIII. skupština biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine pod predsjedanjem nadbiskupa i metropolita Đure Hranića. Biskup domaćin, Antun Škvorčević, na početku je rada Skupštine u prisutnosti novinara pozdravio metropolita Hranića, umirovljenoga đakovačko-osječkoga nadbiskupa Marina Srakića, srijemskoga biskupa Đuru Gašparovića i njihove kancelare Dragu Tukaru i Marka Loša. Kazao je kako ta Skupština ima dodatnu težinu i znakovitost zbog toga što su biskupi gotovo iz Vukovara došli u Požegu. »Jučer smo zajedno s brojnim iskrenim rodoljubima iskazali poštovanje i zahvalnost svima onima koji su podnijeli veliku žrtvu za Vukovar i za hrvatsku slobodu. Tu žrtvu i hrvatsku slobodu najbolje poštujemo kada je povezujemo s Bogom, jer je u konačnici on taj koji daruje čovjeku sposobnost da može shvatiti što su to životne vrijednosti, doći do uvjerenja da se za njih isplati i život dati. U tom je snaga žrtve naših branitelja, to je zapravo snaga i naše slobode. S druge strane, na svoj način bili smo dionici i podjela koje su se jučer očitovale u Vukovaru i koje potiču sve na razmišljanje: i Crkvu, sve slojeve javnih djelatnika, i Sabor i Vladu«, kazao je biskup Škvorčević. Potom se biskup Škvorčević upitao: »Što se to u Hrvatskoj s nama događa? Vjerujem da se jučer u Vukovaru očitovalo kako demokracija ipak nije samo – grubo rečeno – proizvodnja zakona i nastojanje oko njihove primjene. Jer ono što se dogodilo na ovim prostorima u Domovinskom ratu još uvijek je živo u teškim duhovnim ranama, tragovima koje nose pojedini ljudi, napose branitelji, a koji su vrijedni razumijevanja i poštovanja. Demokracija koja to ne prepoznaje i ne cijeni može postati suprotnost samoj sebi. Istina je da smo još uvijek na početku demokratskog sustava kod 9-10/2013.


nas pa se može razumjeti da se u njem još pravo ne snalazimo. Ali je pitanje trudimo li se dovoljno promicati dijalog u Hrvatskoj, nastojimo li razumjeti i uvažavati druge i drugačije s poštovanjem. Svjedoci smo da se nerijetko u ime pripadnosti nekoj skupini ili u zastupanju vlastitih stavova pribjegava isključivosti, ponižavanju, ignoriranju drugačijih, očitovanju nespremnosti na dijalog i razumijevanje drugoga. Upravo promicanje dijaloga i razumijevanja ljudi i situacija, zauzimanje za opće dobro svih skupina i pojedinaca, to je zadaća istinske demokracije, napose onih koji su na vlasti, i to je put kojim se ostvaruje kohezija određenog društva, sprječavaju raslojavanja i podjele«, istaknuo je biskup. Zatim se osvrnuo na nadolazeći referendum i istaknuo »Kad govorimo o svemu ovome, naravno da mi je na pameti i skori narodni ustavotvorni referendum o braku kao životnoj zajednici muškarca i žene, a u vezi kojega se u našoj javnosti također očituju neki stavovi, stanja koja zabrinjavaju: ne promiče se ozbiljan razgovor o vrijednosti braka i obitelji, o pitanjima koja zaista kroje našu sadašnjost a još više budućnost, nego se u javnim medijima, na političkim i nekim drugima razinama uglavnom sve svodi na to da se nositelje inicijative obezvrijedi i ponizi. Brak i obitelj su temeljne opće društvene vrijednosti koje zaslužuju da budu ugrađene i u hrvatski Ustav i koje ne dovode u pitanje ničija prava. Treba se Bogu moliti za dobro Hrvatske, moliti za njegovo svjetlo u pametima i savjestima njezinih građana, napose nositelja javne vlasti, da nam pomogne kako bismo svakoga poštovali, promicali dijalog i što bolje razumjeli ono što je uistinu dobro za hrvatskog čovjeka. U svjetlu i raspoloženju evanđeoskog optimizma

danas ćemo razmišljati o tim pitanjima«, istaknuo je mons. Škvorčević. Nadbiskup Hranić zahvalio je domaćinu na riječima dobrodošlice te pozdravio sve okupljene biskupe i kancelare. Kazao je da smo u ozračju u kojemu živimo, a o kojemu je govorio domaćin, suočeni s izazovima demokracije, ali da s optimizmom možemo reći kako će naše društvo u tome dozrijevati. »Demokracija se uči i često puta možete promijeniti sustav, ali ako ne promijenite naš mentalitet, ako se ne dogodi obraćenje, onda nećemo ići naprijed. To je uvijek jedan put, jedan proces«, kazao je nadbiskup Hranić. Predstavio je potom dnevni red metropolijske skupštine u koji je, među ostalim, uvršten nastavak usklađivanja partikularnih propisa kako bi, koliko je to moguće, bili ujednačeni na području sve tri biskupije. Spomenuo je da se nastavlja s usklađivanjem propisa s obzirom na bolesne i umirovljene svećenike, a nakon toga na red će doći pitanje permanentnog obrazovanja svećenika, koje uključuje duhovnu, teološko-pastoralno-katehetsku dimenziju njihova života. Istaknuo je da u svakoj biskupiji imamo određene susrete, oblike trajne formacije na dekanatskoj, odnosno regionalnoj, ali i biskupijskoj razini. Spomenuo je da je za ta nastojanja važan Direktorij za službu i život prezbitera koji je izdala Kongregacija za kler početkom ove godine. Nadbiskup je potom obznanio da je proteklih dana Apostolska signatura u Rimu dostavila nihil obstat, odnosno dopuštenje za osnivanje Međubiskupijskog suda prvoga stupnja na području Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, što je još jedna ustanova koja daje čvrstinu toj mladoj metropoliji. Sljedeća skupština biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine održat će se 10. prosinca u Đakovu. Martina Kuveždanin - IKA

Obljetnica biskupskog ređenja mons. Hranića Misnim slavljem u đakovačkoj prvostolnici u

nedjelju, 22. rujna 2013., đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić obilježio je 12. obljetnicu svoga biskupskog ređenja. »Zajedno s vama danas zahvaljujem Bogu za veliku milost, za velika djela koja je učinio u mom životu, a istodobno ispitujem svoju savjest, jesam li doista sin svjetla koji se angažira oko dobra?« rekao je nadbiskup Hranić na početku misnog slavlja, obraćajući se nazočnim vjernicima te zahvaljujući Gospodinu što je prije 12 godina u đakovačkoj katedrali zaređen za biskupa. U ime svih svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika, čestitku nadbiskupu uputio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić, prisjetivši se dana bi-

9-10/2013.

skupskog ređenja, kao i nedavnih događanja kada je mons. Hranić imenovan đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom te uveden u službu. »U nekoliko navrata posvjedočili ste da je radost koju izražavamo mi svećenici i vjernici određeni kredit za budućnost vaše službe. Dodao bih da svi imamo oči i uši i ne možemo ne primijetiti kako ste u to povjerenje kojim ste preuzeli službu uložili lijepi polog - polog svjedočanstva što ste ga pokazali u svom dosadašnjem životu, vršeći u našoj nadbiskupijskoj zajednici različite službe«, rekao je, među ostalim, mons. Ćurić, poželjevši nadbiskupu Hraniću da čvrstom vjerom kroči naprijed u svojoj službi, da ga Gospodin blagoslivlja u radosti i teškoćama te službe te da uvijek osjeti Kristov poziv. Anica Banović

783


Priopćenje povodom događaja u Vukovaru Potaknuti aktualnim događanjima u Gradu heroju,

Vukovaru, osjećamo dužnost obratiti se javnosti, kao ljudi, građani, vjernici i tražitelji istine. Pozivamo sve odgovorne da ne dopuste pretvaranje Grada heroja u Grad slučaj, niti da na tragediji Vukovara skupljaju političke bodove ili provode programiranu nestabilnost. Treba imati na umu da su moralne vrijednosti usađene u samu narav svakoga čovjeka, a toj naravi bitno pripada i sjećanje kao osnova oblikovanja identiteta pojedinca ili naroda. Identitet se održava pamćenjem, a kristalizira u simbolima. Vukovar je za cijelu nacionalnu zajednicu grad s posebnim simboličkim nabojem, simbol otpora i tragičnoga stradanja Hrvata za vrijeme srpske agresije. Ne mogu se »preko noći« prevrednovati simboli. Vukovar je ključno mjesto nacionalnoga pamćenja na nedavnu prošlost u kojoj je nad živim tijelom Grada počinjeno strašno nasilje pod simbolima ispisanima ćiriličkim pismom. Smatramo da je slijepo provođenje slova zakona o pravima nacionalnih manjina u ovom trenutku i na ovome mjesto u kontradikciji s duhom istog tog zakona, koji bi trebao služiti uspostavi povjerenja, suživota i dijaloga između pripadnika hrvatskoga i srpskoga naroda. U ovom trenutku, dvojezični javni natpisi imaju učinak oživljavanja sukoba i buđenja traumatskoga sjećanja, što je pogubno za mir cijele zajednice. K tomu, događaji koji su sa simboličke prešli na stvarnosnu razinu odraz su višegodišnjeg zanemarivanja Vukovara od strane vladajućih i brutalnoga ignoriranja vrijednosti Domovinskoga rata.

Razlog događanja u Vukovaru leži i u činjenici nikad ostvarene pravde. Znamo i sami kako jedno društvo mora funkcionirati na temelju vrlina pravde i razboritosti. Kada se izmaknu ta dva nosiva stupa, svako društvo je u opasnosti da se etički uruši samo u sebe, uvijek uz opasnost da izgubi vlastiti mir, jer »mir je djelo pravde« (papa Pavao VI.). Bliža povijest nas opominje, a na nama je da učimo kako je posijana nepravda sjeme budućih razdora i sukoba. Zato se i pozivamo na vladavinu prava koje će ići prema općem dobru, a ne prema birokratiziranoj uredbi. Demokracija, kao vladavina naroda, jest krhka stvarnost, koja poput klatna može lutati iz anarhije prema diktaturi, ovisno o tome kamo je usmjere oni koji imaju moć, odabrani od naroda da mu služe, a ne da provode samovolju. U tome kontekstu čitamo i demokraciju ili, točnije, partitokraciju na hrvatski način. Vladavina naroda često je zamjenjivana vladavinom političkih elita/ interesnih skupina koje su – a to se posebno osjeti ovih dana – sve udaljenije od pulsa i ljestvice vrijednosti naroda koji ih je izabrao. Pozivamo vladajuće političke strukture da saslušaju i uvaže zahtjeve Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara i pronađu rješenje u cilju općega dobra. Mi kao Udruga podržavamo zahtjeve i aktivnosti Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara. Osijek, 5. rujna 2013. Udruga katoličkih intelektualaca

Zvjezdana vrata U

listopadu 2013. godine, o 22. obljetnici mučeničke smrti svećenika i tovarničkog župnika vlč. Ivana Burika, Udruga »Dr. Ante Starčević« iz Tovarnika objavila je dugo pripremanu ilustriranu knjigu Zvjezdana vrata. Riječ je o maloj biografskoj trilogiji. Prvi dio, Križni put, obrađuje na djeci zanimljiv način, Burikovo djetinjstvo i ranu mladost; drugi dio, Pastir, njegov studij i župnikovanje, a treći, Zvjezdana vrata, mučeničku smrt u Tovarniku. Predgovor knjizi napisao je

784

pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Valentin Pozaić, a knjigu je ispripovijedala i bogato oslikala književnica i ilustratorica Sonja Tomić. Knjiga je namijenjena djeci i školarcima osnovne škole te može poslužiti na satovima vjeronauka i župne kateheze, kao i obiteljski odgoj u vjeri, a odrasli će u njoj za sebe naći zanimljivih pa i nepoznatih činjenica o Domovinskom ratu i djelovanju toga vrsnog svećenika sveta života. Antun Ivanković

9-10/2013.


Dan sjećanja na žrtvu Vukovara Pod geslom »Vukovar – mjesto posebnog pijeteta«,

u Koloni sjećanja i ponosa vukovarskim je ulicama 18. studenoga prošlo oko stotinu tisuća ljudi, kako bi zajedno s Vukovarcima obilježili Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. U koloni koja se protezala oko 5,5 kilometara prošla je rijeka ljudi iz svih krajeva Hrvatske te susjednih zemalja. Četrnaestu godinu zaredom ovaj dan je ujedno i Dan spomen-hodočašća Đakovačkoosječke nadbiskupije, pa je među mnoštvom hodočasnika njih najviše bilo upravo iz ove nadbiskupije.

Kolona sjećanja Program obilježavanja obljetnice započeo je u dvorištu vukovarske bolnice intoniranjem himne i minutom šutnje za poginule i nestale branitelje te nevine žrtve Domovinskoga rata. U krugu bolnice okupilo se oko dvjesto ljudi, među kojima cijeli državni vrh: predsjednik Republike, predsjednik Sabora i gotovo svi ministri, predvođeni premijerom Zoranom Milanovićem te čelnici grada, a službenih govora nije bilo. Odmah nakon intoniranja himne i minute šutnje prema Memorijalnom groblju starom je trasom krenula »vukovarska« kolona, koju je organizirao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Ovoj nepreglednoj koloni priključili su se i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Službena kolona krenula je nakon održanog programa u krugu bolnice. Međutim, na raskrižju ulica Alojzija Stepinca i Antuna Bauera naišli su na lampione i stjegove koji su im blokirali put. »Vukovarskoj« koloni priključili su se zapovjednici obrane Grada Vukovara Tomislav Merčep, Mile Dedaković i Branko Borković te nositelj stijega 204. vukovarske brigade, a državni vrh napustio je kolonu i uputio se prema Memorijalnom groblju. Stigavši na Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata, gdje su uz 938 bijelih križeva bile postavljene hrvatske zastavice, crvene ruže i svijeće, molitvu za sve žrtve Domovinskoga rata predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić. 9-10/2013.

Misa zadušnica za poginule branitelje Nadbiskup Hranić predvodio je i svečano misno slavlje na Memorijalnom groblju, u koncelebraciji domaćeg nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, biskupa požeškog mons. Antuna Škvorčevića, biskupa srijemskog mons. Đure Gašparovića, vladike križevačkog mons. Nine Kekića, biskupa bjelovarskokriževačkog mons. Vjekoslava Huzjaka, vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini mons. Tome Vukšića, generalnog tajnika HBK mons. Enca Rodinisa, tajnika HBK mons. Fabijana Svaline, provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željka Železnjaka te većeg broja svećenika. »Bog je među nama, njegova ljubav djeluje u svijetu, ona je moćna i stvarna. Na ovom našem nadbiskupijskom spomen-hodočašću želimo u Isusov prijelaz iz smrti u život ucijepiti sve žrtve, sve branitelje i civilne žrtve ovoga grada-heroja, Vukovara, te sve žrtve Škabrnje i ostalih mjesta Domovinskoga rata. Euharistija je spomen stvarnoga života: trajnog, neprolaznog, uskrsnog. Mi vjerujemo da su svi poginuli branitelji i sve civilne žrtve rata, združene s Kristom, pokazale istinsku hrabrost, hrabrost vrhunske ljubavi koja svoj život polaže za svoje prijatelje«, rekao je nadbiskup, zahvaljujući i pozdravljajući hodočasnike, sudionike Kolone sjećanja i ovoga euharistijskoga slavlja, predstavnike državnih, županijskih te gradskih i općinskih vlasti, predstavnike političkoga, prosvjetnog, kulturnog, znanstvenog života iz različitih dijelova Hrvatske, predstavnike Hrvatske vojske i policije, sve hrvatske branitelje i članove udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, gledatelje, slušatelje i djelatnike svih sredstava društvenog priopćavanja.

Iz nadbiskupove propovijedi Nadbiskupova propovijed govorila je o ljubavi, podsjetivši na početku na Isusove riječi: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« »Upravo spomen na taj čin ljubavi, Crkva

785


iz godine u godinu, iz nedjelje u nedjelju, i svakim euharistijskim slavljem, stavlja pred oči sebi i čitavome svijetu. I ne može biti drugačije! Jer cijeli nam ljudski život nije dostatan da bismo shvatili i ‘izmjerili’ dubinu te naviještene i za sve ljude darovane ljubavi u Bogočovjeku Isusu Kristu«, rekao je nadbiskup. »Danas hodočastimo Vukovarom da bismo odali počast poginulima i nestalima, čija je smrt postala sjeme slobodnoga života našega naroda. Danas smo ovdje i da bismo otkrili istinu o sebi, o našem današnjem shvaćanju i življenju vukovarske žrtve, o čemu nam je tako lijepo svjedočanstvo ovih dana izrekao general Mladen Markač: ‘U mom srcu nema mjesta za mržnju. Nema mjesta za osvetu. Jer sam dobro shvatio: ukoliko budem zatrovan tim zlom, neću moći graditi svoj bolji život.’ Samo ljubavlju možemo nastaviti Priču o gradu Siniše Glavaševića: ‘Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato... pridružite se.’ Zato smo, draga braćo i sestre, danas ovdje: priča o ovom gradu nije završena, ona je živa i traje. Oni zbog kojih smo danas ovdje, zajedno sa svima nama govore: Grad – to smo mi! Od Vukovara, preko Škabrnje, do tolikih ranjenih mjesta, smijemo nad grobovima naših mrtvih poručiti: Grad – to smo mi! – spremni povezati se uz Vukovar i načiniti veliki lanac ljubavi koji brani, štiti, čuva i njeguje sve ljude naše Hrvatske«, rekao je mons. Hranić. Izrazio je žaljenje što je Vukovar opet postao simbolom »različitosti koja ranjava«. »Ovaj je grad nastao na žrtvi ljubavi, a razaran je kricima mržnje. On se iznova rađa i gradi na ostacima posrnule ljudske riječi i djela. Zbog toga riječi, a s riječima i slova, imaju u ovome gradu svoju prošlost i svoju sadašnjost. Tako su na jednoj ploči dvije različite povijesti grada; na jednoj ploči dvije različite vizije sadašnjosti; to su na jednoj ploči dvije različite budućnosti. Vukovar je samo jedan! Ipak, na toj ploči, u ovome gradu, ima mjesta za sve. Kad ne bi bilo tako, onda ne bi imala smisla žrtva koju su podnijeli naši mrtvi«, istaknuo je nadbiskup Hranić, dodavši kako nisu u pitanju samo slova i riječi, već i duša ovoga grada koja je ranjena. »Porušene zidove i fasade mogu obnoviti čak i različiti politički interesi, ali dušu, nju ne

786

može izliječiti interes, nego samo ljubav«, poručio je propovjednik te svima uputio poziv na obraćenje temeljeno na ljubavi, »koje će duboko u nama iskorijeniti i uništiti sve što vodi razmišljanju i djelovanju protiv drugoga«. Podsjetio je na dane koji su bili beznadni, ali i na ljubav koja je uvijek tinjala i koja uvijek ostaje, unatoč svim teškoćama kroz koje prolazi grad-heroj. »Sve može utihnuti: i novac, i vlast, i knjige u kojima su napisane različite istine o nama, ali ljubav uvijek ostaje. Ona je ta koja je, snagom Duha, uskrsnula Onoga koji je na križu dao svoj život za prijatelje i neprijatelje: za otkupljenje njihova života! Ta kršćanska ljubav, tako velika da je ima za sve u Hrvatskoj, jedini je temelj naše budućnosti! Tom ljubavlju mi zahvaljujemo onima zbog kojih i dalje vjerujemo da se isplati živjeti svaki dan - kao braća i sestre, kao velika obitelj i zajednica vjernika«, dodao je mons. Hranić. »S ovoga mjesta želimo poći s osnaženom ljubavlju. Ne želimo o njoj tek govoriti, obeščastiti je jeftinim obećanjima i licemjerjem, nego je utkati u sve pore našega života, ugraditi je u empatiju - osjećaj za drugoga i solidarnost, u čestitost i poštenje našega rada, u požrtvovnost i iskrenost naših odnosa. Neka bude prepoznatljivo da nam je Krist put koji želimo nasljedovati i da nam je njegova ljubav osnovna ‘platforma’ na kojoj želimo graditi bolji i humaniji svijet u kojem ćemo doživljavati klijanje i rast Božjega kraljevstva ‘istine i života, pravde, ljubavi i mira’«, poručio je nadbiskup, zaključujući propovijed molitvom koju je čitava Hrvatska biskupska konferencija, predvođena svojim tadašnjim predsjednikom kardinalom Josipom Bozanićem, molila 17. listopada 2006. na Memorijalnom groblju i Ovčari.

Zahvala župnika fra Ivice Jagodića Na kraju misnog slavlja, u ime svih vjernika grada Vukovara riječ zahvale izrekao je domaći župnik, fra Ivica Jagodić. Zahvalio je svima koji su kao hodočasnici mira došli iskazati istinsku pobožnost i skrušeno se pomoliti za svoje prijatelje, svima koji su sudjelovali u organizaciji ovoga dana, Zboru bogoslova iz Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, koji su pod vodstvom rektora, mo. Ivana Andrića, pjesmom animirali misno slavlje, kao i svim medijima. »Iz Vukovara su danas potekle riječi mira, ljubavi i nade, jer srca vas koji ste se s posebnim osjećajem poštovanja došli pokloniti vukovarskim žrtvama i koračati vukovarskim križnim putem vrelo su ljubavi, a ne mržnje, izvor su mira, a ne nasilja, nadahnuće su domoljubnog zajedništva, a ne podjela«, rekao je fra Jagodić, poželjevši da poruka i riječ žive vjere koju je uputio nadbiskup Hranić u ovom vremenu novih izazova i kušnje budu snaga svima koji oplakuju ili još uvijek traže svoje najmilije, koji traže utjehu i nadu u Božjoj ljubavi i blizini. Anica Banović 9-10/2013.


In memoriam: vlč. Ivan Bubalo M

isa zadušnica i sprovodni obredi vlč. Ivana Bubala, svećenika u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 13. studenoga 2013. u KBC-u Osijek, u 76. godini života i 47. godini svećeništva, održani su 15. studenoga u župnoj crkvi Preslavna Imena Marijina te Donjogradskom groblju. Misu je predvodio đakovačkoosječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, a koncelebriralo je oko 40 svećenika. Nakon procesije od župne crkve do Donjogradskog groblja, ukopne obrede predvodio je generalni vikar, mons. Ivan Ćurić. U ime odsutnog nadbiskupa đakovačko-osječkog, mons. Đure Hranića, cijelog prezbiterija, svih redovnika i redovnica, Božjeg naroda i u svoje osobno ime, mons. Srakić uputio je izraze sućuti obitelji, rodbini, prijateljima i znancima pokojnog svećenika. Ističući da je vlč. Bubalo za života vjerno služio svetim otajstvima, nadbiskup je rekao kako je ova zadušnica i izraz zahvalnosti za milost života pokojnoga svećenika i onoga što je Gospodin po njemu činio u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Promatrajući život vlč. Bubala, nadbiskup je rekao: »Htio bih izreći pohvalu o svećeniku, onome koji živi uzorno, dosljedan vlastitom pozivu, a ima još mnogo u našem prezbiteriju takvih svećenika. To su oni koji svaki dan prihvaćaju svoju službu kao dar Božji i kao konkretno zalaganje za braću i sestre, ostajući duboko ukorijenjeni u osobnom odnosu s Isusom Kristom, kojega ljube nepodijeljenim srcem, a sebe smatraju beskorisnim slugama o kojima govori evanđelje. Radi se o običnim svećenicima koji djeluju usred puka, predajući se njemu, ne štedeći se. Dolaze navečer umorni, pronalazeći preko dana vremena za molitvu, za očitovanje ljubavi i to s gestama za koje neće nitko saznati, jedino sam Gospodin. Koji imaju malo vremena da misle i sjete se smisla što ga ima to njihovo djelo. Tako uspijevaju ljubiti Gospodina, svoje zvanje i svoj narod, a pokojni Ivan bio je upravo takav svećenik.« Podsjetio je i na životopis pokojnika, koji je rođen 1938. u Hardomlju, župa Humac. S roditeljima se u Lipovaču kraj Borova preselio 1942., a 1943. u Osijek. Nakon osnovne i srednje škole radio je u ložionici i Saponiji. Misleći da ga Bog zove u redovnike, krenuo je u novicijat Družbe Isusove, ali je brzo uvidio da to nije njegov životni put. Došao je u Đakovo, u Bogosloviju i po završetku studija bio je zaređen za svećenika 1967. godine. Neko vrijeme bio je ekskurent u Slavonskom Brodu, župni vikar u Dalju i Harkanovcima, a onda je imenovan upraviteljem župe Sv. Nikole biskupa u Vinkovcima, gdje je ostao od 1969. do 1997. godine, kada je zbog bolesti umirov9-10/2013.

ljen. U Vinkovcima je stvarao novu, živu župnu zajednicu u skromnim prostorima, koju je malo - pomalo proširivao i spremao teren te sabirao sredstva za gradnju župe i župne crkve. »U svojoj službi i životu bio je revan i zahtjevan, a u osobnom životu krajnje siromašan«, rekao je mons. Srakić. »Vjerujemo, da je beskrajno milosrdni Bog svećenika Ivana čekao i radosno dočekao u svom zagrljaju, hrabreći ga«, zaključio je nadbiskup i zahvalio svima koji su s ljubavlju vodili brigu oko svećenika Ivana tijekom posljednjega razdoblja njegova života, napose sestri Tereziji te vlč. Petru Ćorluki.

Oproštajni govori Od pokojnika se prigodnim govorom oprostio Marijan Jurić, predstavnik vinkovačke župe Sv. Nikole biskupa, gdje je pokojni svećenik djelovao tijekom 30 godina. »Prošlo je 16 godina, od kada je vlč. Ivan, naš prvi župnik, zbog bolesti otišao od nas. Nismo ga zaboravili. Puno puta smo ga spominjali, osobito mi koji smo s njim rasli kao nova župna zajednica od osnutka naše župe 1967. godine, boreći se za krov nad glavom kako nas župljana tako i njega, župnika. A on nikada nije bio zahtjevan, nego uvijek zadovoljan s vrlo, vrlo malo.« Naglašavajući kako je poruka djelovanja vlč. Bubala bila - život je vrijedan tek onda kada je življen za drugoga, Jurić je u ime župnika Stjepana Podboja, svih prisutnih župljana i svoje osobno ime izrekao zahvalu za sve što je vlč. Bubalo učinio za ovu vinkovačku župu. U ime svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, i kao osobni prijatelj koji se u zadnje vrijeme najviše družio s vlč. Bubalom, svoj oproštajni govor izrekao je vlč. Petar Ćorluka. »Dragi Ivane, šefe, veliki Bubalo, ovdje smo kraj tebe da ti kažemo iskreno hvala. Želim ti zahvaliti kao prijatelj, subrat, suradnik, jer godinama si bio moj anđeo čuvar«, rekao je vlč. Ćorluka podsjećajući na njihovu suradnju dok su bili na službi u Vinkovcima te na poznanstvo tijekom 40 godina. Ističući kako pokojni svećenik u ratu nijednom nije pomislio čuvati sebe te je ostao u župi uz one koji su ostali, tješeći, krijepeći i posjećujući svoje vjernike i hrvatske vojnike u rovovima, vlč. Ćorluka je rekao: »Cijeli svoj život bio si samozatajan, živeći skromno, a dijeleći obilato, duhovno i materijalno, posebno za misije.« Poznanstvo s vlč. Bubalom i njegovom obitelji nastavilo se i za vrijeme njegove bolesti, unatoč koje nije propuštao priliku za šetnje i druženje. »Dragi prijatelju, braćo i sestre Ivanovi, osjeća se da je među vama ljubav, ponos, vjernost Bogu i do-

787


movini. Vaš i naš anđeo čuvar Ivan i dalje će biti s nama, ali bez onih bolnih, šutljivih grčeva na tijelu. Tamo gdje je on sada nema ni boli, ni tuge, nego radost Božje blizine. Njegov blagi pogled i osmjeh bit će i dalje s nama, sve dok se ne nađemo opet zajedno kod nebeskoga Oca«, poručio je vlč. Ćorluka. U ime župe Preslavna Imena Marijina, govor je izrekao predstavnik Župnog pastoralnog vijeća, Hrvoje Kurtović. Ističući samozatajnost pokojnika, njegovu revnost koja ga je nukala da i tijekom umirovljeničkih dana ne miruje te podsjećajući na proslavu njegove mlade mise, Kurtović je rekao: »Tko ga nije viđao kako, već dobrano načet bolešću, u donjogradska praskozorja šeće uz obalu Drave i kako s radošću prihvaća sve one koji su ga u jutarnjim satima vrebali ne bi li dobili koji savjet, riječ

utjehe i nade za svoje poteškoće i probleme. Svećenik, duhovnik, brat, stric, ujak i prijatelj, vlč. Bubalo, bio je gorostas skromnosti, poštenja i čovječnosti. Bio je izuzetna moralna vertikala kao čovjek i svećenik, i uzor mnogima od nas. Onako velikog, duhom i stasom, pamtimo ga kako je satima znao sjediti u onoj maloj kućici, ispovjedaonici, strpljivo i pažljivo slušajući sve one koje je pritiskalo zlo i grijeh, bijeda i jad, odrješujući nas od krivice i praštajući nam u ime Kristovo. Pun milosrđa, blagosti, ali i ozbiljnosti, odgovornosti, pristupao je svakom čovjeku, upućujući ga odlučno u istinu koja oslobađa.« Tijekom zadušnice i ukopnih obreda liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor župe Preslavna Imena Marijina. Martina Kuveždanin

Dekanska konferencija u Đakovu D

ekanska konferencija – sjednica svih dekana Đakovačko-osječke nadbiskupije, održana je 21. listopada 2013. u Nadbiskupskom domu u Đakovu. Dekanima se pridružio nadbiskup Đuro Hranić, generalni vikar Ivan Ćurić, kancelar Drago Tukara te ravnatelj UZUK-a Nedjeljko Čutura. Nakon molitvenog početka, riječi pozdrava svim dekanima uputio je nadbiskup Hranić, napose pozdravljajući novoimenovane dekane Velikokopaničkog i Drenovačkog dekanata, Nikicu Mihaljevića, župnika iz Donjih Andrijevaca te Marka Mikića, župnika iz Posavskih Podgajaca. U uvodnoj riječi nadbiskup je govorio o dekanskoj službi u svjetlu promicanja svećeničkog zajedništva i usklađivanja pastoralnog djelovanja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Istaknuvši kako su dekani biskupovi vikari na terenu, nadbiskup je govorio o važnosti afirmiranja dekanske službe. Na tome se već dosta radilo, a nastavlja se ići u tom pravcu da dekanska služba dobije na važnosti kakvu je nekada imala. Ovdje se nadbiskup posebno poslužio Izjavama i odlukama 2. biskupijske sinode, ali i Statutom dekanske službe, odakle je izdvojio četiri važne točke. Prvo je dekanska vizitacija, koja je zaživjela gotovo u svim dekanatima. Potrebno je poraditi da se vrši redovito, svake godine, osim kada je kanonska vizitacija. Kao drugo, što je svojevrsna novost, istaknuti su godišnji susreti svakog pojedinog dekana s biskupom. Potom, dekana bi svake godine vizitirao biskup ili njegov delegat i, kao posljednje, prva instanca na koju bi se pri pojedinim poteškoćama vjernici trebali obraćati nije Ordinarijat već dekanatski ured.

788

Govoreći o praktičnim pitanjima u ostvarivanju dekanske službe i dekanatskog zajedništva, generalni vikar govorio je o tri segmenta vršenja dekanske službe, a to su propisana postupanja, uobičajena postupanja te slobodna postupanja, ona gdje do izražaja treba doći kreativnost pojedinog dekana. Govorio je također o koronama koje su se održavale u dekanatima te o njihovim formama. Pred kraj susreta svaki je dekan dao kratki prikaz postojećeg stanja i prijedloge za daljnju međužupnu pastoralnu suradnju. Do izražaja je došao niz pozitivnih događanja, ali i određena problematika o kojoj će u budućnosti i dekani i župnici povesti računa. Iz problematike, nadbiskup je izdvojio trenutke o kojima treba promišljati, među kojima su svećeničke rekolekcije i pojedini dekanatski pastoralni susreti, koji bi se mogli organizirati na međudekanatskoj razini. Anica Banović

9-10/2013.


Nadbiskupijski susret osoba posvećenog života U

Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 5. listopada održan je Nadbiskupijski susret osoba posvećenog života Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je okupio više od 180 sudionika. Nakon pozdrava nadbiskupijske povjerenice s. Ksenija Majstorović te provincijalne poglavarice s. Amalije Kupčerić, uslijedilo je klanjanje pred Presvetim, koje je u samostanskoj crkvi Srca Isusova predvodio vlč. Siniša Paušić, kada se brojnim osobama posvećenog života pridružio i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Poslije klanjanja uslijedilo je predavanje na temu »Redovnički život – svjedočanstvo vjere«, koje je u samostanskoj crkvi održao fra Petar Cvekan, OFM.

Predavanje fra Petra Cvekana U svom predavanju fra Cvekan je govorio o identitetu redovnika i redovnica i o važnosti poznavanja svoga identiteta. »Tko smo mi redovnici? Što to znači biti redovnik, redovnica? Mi trebamo biti kao vitraji. Odražavati Božju svetost, Božju ljepotu, Boga. Ljepota vitraja nije u njemu samome, nego kad ga prosjaji sunce. Tako je i s nama«, rekao je predavač, dodajući kako u ovome susretu treba prepoznati sebe, promisliti o svom identitetu, kritički sagledati prošlost, možda donijeti neke odluke za budućnost, međusobno se ohrabriti i savjetovati. Govorio je o formaciji redovnika i redovnica kao cjeloživotnom procesu, o zajednici bez koje nema Crkve, naglasivši kako je zajednica susret osoba koje se otvaraju jedna drugoj u darivanju i primanju, ujedno dodavši kako smatra da zajednica nije samo ‘ljudsko’ mjesto: »Uvjeren sam da za ovo naše bratstvo nije dostatno da bude samo ljudsko mjesto ili samo neka pravna osoba u Crkvi i društvu, s određenim pozitivnim pravima i dužnostima. Nju prije svega valja razumjeti i prihvatiti kao mjesta duhovne razmjene, rasta i oplemenjivanja ljudskog duha. Uzor svima nama u tome treba biti savršen učitelj – Isus Krist i njegov odnos prema njegovim učenicima. U tom savršenom odnosu krije se odgovor kako se ostvariti kao čovjek i vjernik i redovnik koji svojom vjerom drugima pomaže mijenjati se i sazrijevati, pomaže im biti čovjek, a još više dijete Božje.« U zaključku predavanja fra Cvekan je naglasio kako je za življenje redovničkog života nužno njegovati bratske odnose te stvoriti ozračje povjerenja, za što je potrebna vrhunska diskrecija. »Zajedništvo je u bitnome u komunikaciji, ali ono glavno se čuva i nosi samo pred Boga. Zato molim, svjedočimo pravo zajedništvo koje postaje bratstvo. Pravo slijedi Krista, koji zaboravlja svoj ego. Zaboravljajući vlastiti ego, gradi se bratstvo. Tako treba izgrađivati mnogo toga ispočetka«, rekao je predavač. »Duhovni život podrazumijeva živjeti do kraja vlastito postojanje sa 9-10/2013.

svim njegovim darovima, njegovim krizama, njegovim sukobima. To znači da ćemo redovnički život ispravno izgraditi samo ako budemo nastojali maksimalno iskoristiti sve što nam se događa, ako se u svojim krizama ne budemo povlačili u sebe, nego hrabro vidjeli kako tu krizu prebroditi i kako iz nje izvući nešto dobro i korisno. Vjera nije ono što nam se dogodi, nego je odgovor na ono što nam se dogodi«, istaknuo je fra Cvekan, pozvavši okupljene da trajno nastoje ne miriti se sa svojim slabostima, makar im se činilo da su nemoćni. »Uvijek skupiti novu snagu i novu volju, pobuditi u sebi uvijek novu vjeru da ćemo uspjeti i da ćemo se posvetiti, to je naš put! Najveća tragedija za čovjeka je da ne bude svet. Najveća radost za čovjeka je da bude svet. Želim vam svima da budete sveti«, zaključio je predavač.

Misno slavlje u katedrali Središnji dio susreta bilo je svečano koncelebrirano misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici, koje je predvodio nadbiskup Đuro Hranić, koji je u propovijedi rekao kako su obred redovničkog zavjetovanja i život redovničke zajednice te pojedinih Bogu posvećenih osoba u zajednici najbolje svjedočanstvo vjere, i to vjere koja se ne zaustavlja samo na riječima. Posvećeni život očituje potpuno osobno vjerničko predanje Bogu i potpuno sjedinjenje s njim. Redovničke zavjete i redovnički život ne može se razumjeti bez vjere, rekao je nadbiskup, naglasivši kako je Bogu posvećeni život u svojoj biti egzistencija koja izvire iz Božje ponude i poziva upućenog čovjeku; egzistencija koja se temelji na Božjoj ponudi i koja ne zna ni za što drugo osim za njega. »Redovnik je u potpunosti posvećen Bogu. Zato se i zove Bogu posvećena osoba. Bog je u središtu života Bogu posvećene osobe. Zato je ona simbol i izričaj Crkve, njezine naravi i njezina identiteta«, rekao je mons. Hranić. Okupljenima u katedrali nadbiskup je rekao kako sestra redovnica, redovnik, bogoslov, svećenik, biskup, kandidatica, svaka članica svjetovnog institu-

789


ta, svoj život pretvaraju u ‘Amen’, u ‘Fiat’ pred Bogom, jer znaju da je samo Bog dovoljan i dostatan, naglasivši kako je Bogu posvećen život, življen u vjeri koja je plod osobnog saveza s Bogom, a istodobno i dar i odgovor na taj dar, najzreliji i najvrjedniji doprinos koji Bogu posvećene osobe pružaju Crkvi, istinska snaga Crkve. »Vaš Bogu posvećeni život učvršćuje vjerodostojnost Crkve i već sada uprisutnjuje te ponazočuje buduće eshatološke stvarnosti«, rekao je nadbiskup. Tijekom propovijedi nadbiskup je govorio i o krizi zvanja, posebno ženskih redovničkih, kazavši kako je ona posljedica krize vjere unutar Crkve, dodavši kako nešto više muških nego ženskih zvanja uopće ne govori da bi djevojke i žene bile manje i slabije vjernice - biti svećenik sa sobom donosi veći društveni status i ugled nego biti časna sestra, a izbor svećeničkog zvanja nailazi na veću podršku župnih zajednica, prijatelja, roditelja nego odluka postati časna sestra. »Prihvaćanje svećeništva ne

zahtijeva zato toliko duboke vjere da bi se opstalo u zvanju, koliko to zahtijeva život jedne Bogu posvećene žene, koja nije svećenik i kojoj njezin Bogu posvećeni život donosi niži društveni status, te od nje zahtijeva daleko više snage vjere za još usamljenije plivanje unutar sasvim suprotnih struja prisutnih ne samo u svijetu, nego, nažalost, i unutar same Crkve, pa i među nama zaređenim službenicima, odnosno među nama svećenicima i biskupima«, istaknuo je nadbiskup Hranić, poželjevši svima u Godini vjere snagu i dubinu, čvrstoću i toplinu vjere kojom su bili obdareni njihovi utemeljitelji i utemeljiteljice te tolike druge osobe - i u njihovim zajednicama - koje se časte kao blaženi i sveti uzori i zagovornici. Nakon homilije svi nazočni ispovjedili su svoju vjeru, a potom je nadbiskup pozvao sve članove zajednica i instituta posvećenog života na obnovu svojih redovničkih obećanja. Susret je nastavljen zajedničkim druženjem. Anica Banović

Svećeničko ređenje u Vinkovcima M

ons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačkoosječki, 19. listopada 2013. tijekom misnog slavlja u župnoj crkvi Sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima za svećenika je zaredio đakona Gorana Živkovića. Uz nadbiskupa, nazočilo je još 18 koncelebranata. P. Goran pripada Družbi katoličkog apostolata – palotinci, studirao je nekoliko semestara na Teologiji u Đakovu, a diplomu iz teologije stekao je na Institutu Družbe Isusove u Zagrebu, na Jordanovcu. Vječne zavjete u Družbi položio je u travnju ove godine kad je i zaređen za đakona u zaprešićkoj župnoj crkvi Marije Kraljice apostola. U svojoj homiliji mons. Hranić naglasio je važnost razgovora sa samim sobom, jer se u dubini ljudske osobe donose važne odluke, a one mogu biti čisto sebične ili nesebične. Odluka postati svećenikom nutarnja je odluka koja se ne donosi iz sebičnih razloga, nego nesebično, za Boga i Crkvu. Isus u spomenutoj prispodobi naglašava važnost duhovnog života, koji pomaže da se odluke donose u nutrini ljudskog bića, u ime Boga i ljudi. »Nemoguće je doći na ideju postati svećenikom bez vjere i povjerenja u Boga, jer svećenik, živeći među ljudima, poput tornja svoj pogled upire prema nebu; živeći u beženstvu, oženjenim ljudima govori da su pozvani na svetost; da je i bračna ljubav sveta jer je predokus Boga. Svećenik je darovan kršćanskoj zajednici da u njoj bude uprisutnitelj i navjestitelj Krista, darovanog do kraja i začetnika svakog darivanja«, istaknuo je nadbiskup.

790

»Svaki krštenik snagom sakramenta krštenja živi i svjedoči za Krista, a svećenik po svetom redu obećava da će na izričit način živjeti samo za Krista. Postojanje svećenika može se opravdati i osmisliti jedino Bogom, a on cijelim svojim bićem mora poticati ljude na traženje Boga i nalaženje svog smisla u Bogu. Dogodi li se da svećenikov život prestane biti darivanje i pretvori se u traženje sebe, on je i tada znak, ali i kontraznak i najočitiji primjer istine cijeloj zajednici o promašenosti i poremećenosti ljudske egzistencije koja u središte svoga života ne postavlja Boga«, rekao je, između ostaloga, mons. Hranić. Nakon misnog slavlja slijedilo je druženje u župnom dvorištu te večera za rodbinu i uzvanike p. Gorana. p. Ilija Sudar

9-10/2013.


5. nacionalni susret djelatnika u pastoralu Roma D

jelatnici i suradnici u pastoralu Roma iz različitih biskupija Crkve u Hrvatskoj okupili su se 8. listopada u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu na svom 5. nacionalnom susretu, koji je bio usredotočen na Dekadu za Rome u Europskoj uniji, a posebno na njezine ciljeve te na iskustva u njezinu provođenju u Republici Hrvatskoj. Pozdravnu riječ uputio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Odbora HBK za pastoral Roma, izražavajući radost što su se po drugi puta okupili u Đakovu. Pozdrav i zahvalu na odazivu uputio je s. Karolini Miljak, »najdugovječnijoj i najzauzetijoj crkvenoj djelatnici u pastoralu Roma« te prisutnim članovima Odbora HBK za pastoral Roma, preč. gosp. Peteru Kokotecu, povjereniku Slovenske biskupske konferencije za pastoral Roma te ostalim članovima delegacije Crkve u Sloveniji, preč. gosp. Jakobu Pfeifferu, povjereniku Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda za pastoral Roma i njegovim suradnicima te svima ostalim koji su nazočili susretu. Nadbiskup je rekao kako redovita okupljanja, predavači, gosti i izbor teme s kojom se žele bolje upoznati te dati izazvati na daljnja promišljanja svjedoče kako se u domovinskoj Crkvi probija i raste svijest ne samo o potrebi prilagođene pastoralne skrbi, o još zauzetijoj karitativnoj pomoći te većoj i djelotvornijoj otvorenosti za evangelizacijsko djelovanje među braćom Romima u skladu s pozivom Crkve na novu evangelizaciju te u skladu sa Smjernicama za pastoral Roma Papinskog vijeća za pastoral selilaca i putnika iz 2005. godine, nego i za veću i kvalitetniju suradnju s drugim ljudima, institucijama i razinama odgovornosti koje su također zauzete za dobrobit romske populacije u RH. »Crkva ne može zamijeniti niti želi i smije preuzeti zadaću koju imaju država i lokalna vlast u skrbi za Rome. No, u nama i među nama sve više raste svijest o potrebi zauzetijeg i glasnijeg lobiranja u prilog Romima te o svrsishodnosti veće suradnje između nas pastoralnih djelatnika 9-10/2013.

Crkve i različitih državnih, socijalnih, prosvjetnih, društvenih i kulturnih institucija koje se već bave i koje su pozvane voditi skrb o Romima. Vidimo određene mogućnosti i potrebu mudre i razborite podrške određenim projektima i nastojanjima državnih i lokalnih institucija, sve do aktivnog uključivanja, suradnje i partnerstva nas predstavnika Crkve i pastoralnih djelatnika u pojedinim projektima«, kazao je nadbiskup Hranić.

Predavanja prvoga dijela susreta U prvom dijelu susreta, koji je moderirao prof. dr. Neven Hrvatić, član Odbora HBK za pastoral Roma, održana su dva predavanja. Mr. Kristina Čačić, vjeroučiteljica iz Međimurja, govorila je na temu »Smisao i ciljevi Dekade za Rome«, a mr. Jagoda Novak, zamjenica pučke pravobraniteljice, predavala je na temu »Postignuća Dekade za Rome i perspektive daljnjeg rada s Romima«. Vjeroučiteljica Čačić uvodno je iznijela niz općih podataka o broju Roma koji žive na području RH, podsjetivši kako su uvjeti življenja Roma lošiji od prosječnih uvjeta življenja većinskog stanovništva i drugih nacionalnih manjina. Zbog slabe obrazovanosti, neuključenosti u formalne oblike rada, specifičnog načina življenja i drugih karakteristika, Romi su u većoj ili manjoj mjeri marginalizirani: ekonomski, prostorno, kulturološki i politički. Spomenula je strateške dokumente RH – Nacionalni program za Rome iz 2003. te Dekadu za Rome – Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015., europsku političku inicijativu za poboljšanje života Roma, koja obuhvaća četiri područja: obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i stanovanje, a koja za smisao ima nadopunu i ojačanje nacionalnih planova za Rome. Predavačica je govorila o općim ciljevima sva četiri područja, podsjetivši da je RH od 1. srpnja 2012. preuzela predsjedanje Dekadom. Tom prigodom istaknuto je kako je od donošenja Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog pla-

791


na Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. u cilju integracije, ostvarivanja boljih uvjeta života romske nacionalne manjine na svim područjima te njihovom uključivanju u društveni život i procese odlučivanja u lokalnoj i široj zajednici, postignut znatan napredak na svim područjima. Govoreći o izazovima za budućnost, mr. Kristina Čačić istaknula je kako su pojedine mjere iz postojećeg Nacionalnog programa provedene, a dio mjera potrebno je uskladiti s važećim strateškim dokumentima EU. Ured za nacionalne manjine započeo je proces revizije Nacionalnog programa za Rome, a 26. studenoga 2012. donijeta je Nacionalna strategija za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. god. Mr. Jagoda Novak govorila je o pozitivnim i negativnim stranama procesa, sadržaja i ostvarivanja Dekade. Sam proces je participativan i ima potporu s najviših razina vlasti, ali pred kraj procesa nestaje uključivanje dionika i primjetan je nedostatak temeljitog praćenja i vrednovanja. Sadržaj ima jasne i ambiciozne opće ciljeve, obuhvaćeni su svi važni elementi integracijske politike, postoji jaka politička volja i dobro ozračje u javnosti spram javnih politika afirmacije Roma, ali istovremeno nejasan odnos odgovornosti nacionalne i lokalne razine, nezaduženje određenih državnih službenika u svim područjima za provedbu i predlaganje redizajna mjera, slabo financijsko planiranje, nejasan odnos s Nacionalnim programom za Rome iz 2003. i ostalim strategijama te nedovoljno uključivanje Roma u samu provedbu. Predavačica je iznijela niz podataka koji pokazuju pozitivne i negativne strane sva četiri područja koja Dekada obuhvaća, a govoreći o općenitim rezultatima provedbe, navela je ključne trenutke preokreta: to je 2005. godina, kada je postojala politička posvećenost ovoj politici i sklonost javnosti, potom rezultati popisa stanovništva iz 2011., kada je bilo razvidno da je broj Roma udvostručen. Ključna je bila i 2008. godina i nadalje, kada je proglašena ekonomska kriza, što je značilo zaleđivanje mjera, smanjivanje vladinih sufinanciranja, pomicanje fokusa s problema manjina i Roma na općenite socijalne teme, a spomenuta je i 2012. godina i nova Vlada; došlo je do novog ustrojstva i prioriteta, kao i do produbljivanja krize. Na kraju predavanja spomenuti su novi strateški dokumenti - Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013.-2020. te Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013.-2020., uz napomenu da kao ključno ostaje pitanje posvećenosti desegregaciji i dugoročnijoj financijskoj obvezi.

Drugi dio susreta Nakon rasprave uslijedio je drugi dio susreta, koji je moderirao Damir Slamek, povjerenik Varaždinske biskupije za pastoral Roma. Tijekom ovog dijela

792

susreta saborski zastupnik Veljko Kajtazi održao je predavanje na temu »Promišljanje o Dekadi za Rome na temelju iskustva proteklih osam godina«. Govoreći o značaju Dekade, g. Kajtazi je istaknuo kako su položaj Roma i uvjeti njihova življenja godinama bili na marginama društvenog interesa, što je pridonijelo značajnom zaostajanju kvalitete uvjeta njihova življenja u odnosu na većinsko stanovništvo. Odnosi se to na njihov status u društvu, način na koji je organizirano obrazovanje, zdravstvena i socijalna skrb, mogućnosti očuvanja nacionalnog identiteta, rješavanje statusnih pitanja, zapošljavanje, politička zastupljenost i sl. Nadalje je govorio o povijesti Dekade te o hrvatskim ciljevima tijekom predsjedanja Desetljećem za Rome. Tijekom hrvatskog predsjedanja održano je nekoliko važnih događanja na međunarodnoj razini, koje su obradile važne teme te iznjedrile brojne inicijative. Predavač je govorio o budućnosti Desetljeća, istaknuvši među ostalim da vlada opće uvjerenje kako Desetljeće treba opstati i proširiti se i na sljedeće godine, da se u rad Desetljeća više moraju uključiti sami Romi, da treba puno više poraditi na integraciji Roma, a ne samo deklarativno podržavati ovakve poteze. »Integracija Roma u hrvatsko društvo može uspjeti samo ako postoji obostrani interes za to. Romi su pokazali svoj interes, kao narod kojega krasi ‘nemiran’ život, pun seoba i migracija, pokazali su interes da ostanu na ovim prostorima, ali, na žalost, društvo unutar kojega žive još uvijek drži ‘figu’ u džepu«, rekao je g. Kajtazi. Potvrdio je da je školovanje i dalje najveći problem romske populacije, a da u fokus djelovanja u narednom periodu stavljaju legalizaciju, koja je ozbiljan problem. Zaključujući predavanje, istaknuo je kako Katolička Crkva ima velikog i značajnog iskustva u segmentu školovanja te u humanitarnom i dobrotvornom radu, što je od velike važnosti romskoj zajednici. Uslijedila je plenarna rasprava tijekom koje je bilo riječi o izazovima Dekade za Rome glede pastoralnog djelovanja s Romima, tijekom koje je više sudionika iznijelo niz konkretnih primjera i ukazalo na probleme s kojima se susreću na terenu, uz moguće prijedloge rješenja istih. Susretu su nazočili biskupijski povjerenici za pastoral Roma iz više biskupija u RH, svećenici - župnici koji u svojim župama imaju župljane Rome, vjeroučitelji u školi koji imaju romske djece u svojim razrednim odjeljenjima, suradnici u župnim zajednicama angažirani u pastoralnoj skrbi za Rome, romski pomagači u školama, vjernici Romi angažirani u svojim župnim zajednicama u animiranju pastoralnog rada s Romima, članovi Odbora HBK za pastoral Roma i suradnici Odbora, predstavnici općina na kojima žive Romi te Ibrahim Gušani, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije. Anica Banović 9-10/2013.


Nadbiskupijski susret mladih D

vanaesti susret mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije, pod geslom »Vjera bez djela je mrtva«, održan je u subotu, 9. studenoga, u Slavonskom Brodu, u prostorijama Osnovne škole »Đuro Pilar« na Koloniji. Na susretu, koji je i ove godine organizirao Nadbiskupijski ured za pastoral mladih, sudjelovalo više od tisuću mladih. U duhu gesla bio je i igrokaz u prijepodnevom dijelu programu, koji su izveli mladi iz Osijeka, predvođeni studenskim kapelanom o. Arkadiuszom Krasickim, kao i kateheza u kojoj je Igor Jakobfi, tajnik Ureda za socijalni nauk Crkve, potaknuo mlade da ne budu pasivni promatrači nego aktivni sudionici koji će mijenjati ono što nije dobro. U radionicama su uz mlade sudjelovali i vjeroučitelji, a prigodna predavanja održali su predstavnici raznih udruga, koje su mladima, između ostaloga, prezentirale kako naći posao, upotrijebiti svoje talente i mogućnosti te poboljšati svoju budućnost. U popodnevnom dijelu programa s nekoliko pjesama predstavili su se zborovi mladih iz trinaest župa Nadbiskupije. Voditelji Nacionalnog ureda za mlade predstavili su Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se sljedeće godine održati u Dubrovniku, a zatim je nadbiskupijski susret, u znaku socijalne tematike, posvećen aktualnom osjetljivom društvenom trenutku u kojem se nalaze mladi, njihove obitelji i cijela naša Domovina, završen euharistijskim slavljem. U zajedništvu s dvadesetak svećenika te generalnim vikarom, mons. Ivanom Ćurićem, slavlje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, a pjevanje su animirali zborovi svih župa Nadbiskupije predvođeni mo. Ivanom Andrićem. Aktualizirajući evanđeoski ulomak u kojem Isus zbog snalažljivosti i hrabrosti pohvaljuje nepoštena upravitelja, mons. Hranić je pojasnio kako su ljubav i dobrota uvijek domišljate i pokreću čovjeka, te posvijestio da je vjera u Boga odvažan pothvat i ulazak u rizik. Svjestan da im ovo društvo ne nudi sjajnu budućnost, komentirao je pano koji su mladi u kreativnim radionicama izradili, a čija je poruka »Budućnost je u našim rukama«: »Ne bojte se, draga

9-10/2013.

mladosti, uzeti budućnost u svoje ruke. Nemojte se bojati budućnost u ovoj svojoj domovini. Nemojte se bojati neimaštine i poteškoća koje bi vam mogao priskrbiti ostanak ovdje. Isus vas danas poziva da se borite do posljednjeg daha. Svjestan je On rizika. Danas ovdje dižemo glas protesta protiv zatvorenih obzorja za mlade u našoj domovini, a na osobit način vas mlade u Slavoniji. Danas se ujedinjujemo u glasu: ‘Ali znajte da ćemo ostati ovdje, znajte da nećemo otići, znajte da smo spremni hvatati se u koštac s problemima s kojima smo suočeni, znajte da ovako zajedno možemo biti podrška jedni drugima, da jedni drugima možemo dodavati loptu i da možemo pobijediti ovu utakmicu’«, proučio je mons. Hranić. Vlč. Filip Perković, koji je po prvi puta kao nadbiskupijski povjerenik za mlade organizirao taj susret, rekao je kako im je želja bila ohrabriti mlade u ovoj teškoj situaciji koja je zatekla njih i njihove obitelji, da budu ne samo promatrači nego i aktivni sudionici najrazličitijih društvenih stvarnosti. Zahvalio je organizatorima i svim sudionicima susreta i pozvao mlade da se odazovu nacionalnom susretu mladih koji se u travnju iduće godine održava u Dubrovniku. »Nemojte biti ziheraši, imajte hrabrosti s povjerenjem u Boga ići naprijed«, poručio je na kraju mladima nadbiskup Hranić te ih potaknuo da promišljaju i o duhovnom pozivu u svome životu. Svoj doživljaj susreta izrekli su i neki od mladih. Voditelji programa Ivica i Jelena iz Slavonskog Broda posvjedočili su kako je bilo veličanstveno vidjeti tako velik broj mladih okupljenih na jednom mjestu, koji su svojom radošću, u jednom toplom zajedništvu, slavili Boga, pokazali da je Crkva danas i te kako živa i prisutna u društvu te da ima mladih koji i u ovom vremenu socijalnih neprilika, žive u vjeri i po vjeri. Vedrana i Nikolina iz donjogradske osječke župe posvjedočile su pak kako je susret pokazao da su mladi povezani s Bogom, žive svoju vjeru i tako konkretno, i onim mladima koji su se na ulici posvetili drugom životu, svjedoče svoju ljubav i zajedništvo na koje smo pozvani kao kršćani. Brankica Lukačević

793


Susret voditelja Ureda i povjerenika Pastoralnog centra U

nastojanju kvalitetnijeg ostvarivanja evangelizacijsko-pastoralno-katehetske zadaće te promišljanja učinjenoga u Godini vjere, u Svećeničkom klubu Nadbiskupskog doma u Đakovu u utorak, 29. listopada, održan je susret voditelja Ureda i povjerenika Pastoralnog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije. Susretu je, uz povjerenike i koordinatora dr. Stanislava Šotu, nazočio generalni vikar Đakovačkoosječke nadbiskupije, mons. Ivan Ćurić. Pozdravljajući prisutne, mons. Ćurić naglasio je važnost susreta povjerenika i koordinatora Pastoralnoga centra kako bi se kroz analizu i kritički osvrt prepoznalo ono bitno, važno za izgradnju mjesne Crkve i njezin evangelizacijsko-pastoralni napredak. Uvodnu riječ uputio je i dr. Šota. Podsjetio je na svečano otvorenje Godine vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, na kojemu su sudjelovali svećenici, vjeroučitelji, katehete, članovi župnih ekonomskih i pastoralnih vijeća i župni suradnici te naglasio da su Godinu vjere obilježile zajedničke svečane ispovijesti vjere, poput one održane o svetkovini Velike Gospe u pet marijanskih svetišta. Uslijedilo je izvješće o aktivnostima povjerenika pojedinih ureda Pastoralnog centra. Povjerenik Ureda za liturgijski pastoral, vlč. Josip Filipović, naglasio je kako je Godinu vjere obilježilo i svakodnevno zajedničko čitanje Katekizma Katoličke Crkve u župnim zajednicama, po predloženom rasporedu. Na taj način pojedini su vjernici prepoznali važnost i vrijednost Katekizma Katoličke Crkve, te ga kupili i nastavili samostalno čitati u svojim obiteljima. Ured za liturgijski pastoral organizirao je i dva seminara - za izvanredne djelitelje pričesti i čitače, a tematski su bili usmjereni na promišljanje o osobnom iskustvu te krizi vjere. Voditelj Ureda za pastoral mladih, vlč. Filip Perković, osvrnuo se na odvijanje formacije »Mladi za mlade«, tijekom koje je za rad s mladima osposobljeno 20 novih animatora. Pod geslom »Učvrsti nam vjeru i ljubavi plam«, održan je i Nadbiskupijski križni put, na kojem se zbog nepredvidivih vremenskih prilika okupio nešto manji, ali ipak pohvalan broj od 2500 sudionika. Tijekom godine studenti u Osijeku i Slavonskom Brodu imali su priliku sudjelovati na redovitim klanjanjima za mlade, duhovnim obnovama, tribinama te mjesečnim katehezama. Pod geslom »…da ne malakše tvoj vjera«, a u organizaciji Ureda za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, održan je Nadbiskupijski susret osoba s invaliditetom, istaknuo je vlč. Alojz Kovaček. Susretu se odazvalo 800 sudionika, a osobe s

794

invaliditetom okupljale su se tijekom cijele Godine vjere na 6 regionalnih susreta, dok se s animatorima radilo na dva formativna seminara. Mr. Bože Radoš, zadužen za trajnu formaciju svećenika, rekao je kako je tijekom Godine vjere više od sto svećenika sudjelovalo na duhovnim vježbama, a naglasak je stavio na hodočašće svećenika koji su pošli »Putovima sv. Pavla« i u Filipima ispovjedili vjeru. Bračno i obiteljsko savjetovalište Đakovačko-osječke nadbiskupije u Godini vjere obilježava 10. obljetnicu svoga djelovanja. U toj prigodi upriličen je trodnevni susret, na kojem su prezentirali svoj rad koji pokazuje brigu Crkve za svakodnevne teškoće, jer svaka kriza dotiče i krizu vjere, naglasila je djelatnica Savjetovališta Suzana Matošević. I cjelogodišnja formacija vjeroučitelja bila je u znaku izgradnje osobne vjere, a predstojnica Katehetskog ureda, dr. sc. Teuta Rezo, rekla je kako treba istaknuti Nadbiskupijski dan vjeroučitelja tijekom kojega su i vjeroučitelji zajednički ispovjedili svoju vjeru. Za profesore osječkog Sveučilišta molitveni i biblijski susreti održani su u Vikarijatu Osijek. Rad Ureda za pastoral braka i obitelji u Godini vjere predstavio je dr. Šota, s posebnim naglaskom na seminare »Smisao i ciljevi Godine vjere u obitelji« i »Obitelj u Katekizmu Katoličke Crkve«, a aktualna je bila i tema »Ljudska spolnost u Božjem naumu«. Održani su dekanatski susreti s naglaskom na encikliku Svjetlo vjere, a Ured je izradio i 10 kateheza za župne obiteljske skupine. U drugom dijelu susreta izneseni su planovi djelovanja u nastavku ove pastoralne godine. Istaknut je nadolazeći Susret mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije u studenome te Dan obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji će se održati u proljeće 2014. godine. Martina Kuveždanin 9-10/2013.


Susret predstavnika katoličkih vjerničkih društava U

četvrtak, 26. svibnja, u prostorima Vikarijata u Osijeku održan je četvrti susret odgovornih osoba u vjerničkim društvima apostolskog karaktera osječke regije, kojima su se ovoga puta pridružili i voditelji ureda i suradnici Pastoralnog centra te ravnatelj Caritasa, vlč. Ivica Rebić. Moderator susreta bio je dr. Josip Bošnjaković, a domaćin đakovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Đuro Hranić. O temi »Mogućnosti korištenja fondova Europske unije« govorila je mr. sc. Marija Tufekčić, direktorica konzultantske tvrtke Plavi partner, a dr. sc. Stjepan Ribić, predsjednik uprave Razvojne agencije Slavonije i Baranje, govorio je o »Konkretnim primjerima i iskustvu korištenja novca iz EU – fondova za Slavoniju i Baranju«. Magistrica Tufekčić na početku je svog izlaganja izrazila zadovoljstvo što su i vjernička društva počela promišljati o mogućnostima koje im mogu pružiti EU – fondovi u njihovom apostolskom radu. Istaknula je kako je, s jedne strane, iznos sredstava koji je Hrvatskoj na raspolaganju od ove godine desetorostruko veći od iznosa u predpristupnom razdoblju, a s druge strane, Crkva kao takva ne može koristiti EU – fondove za isključivo vjerske potrebe. Polazište od kojega se vrednuje prikladnost određenog projekta jesu ciljevi zacrtani u strateškom dokumentu Europske unije Europa 2020. Strategija pametnog, održivog i inkluzivnog rasta. Cilj kojemu teže projekti nevladinih organizacija koji se žele financirati iz EU – fondova trebaju imati dobrobit na jednom od pet zadanih područja (obrazovanje, zdravlje, zaštita potrošača, zaštita okoliša, humanitarni rad i nediskriminacija). Najčešći model financiranja projekata nevladinih organizacija iz EU – fondova dodjela je bespovratnih sredstava u 85% iznosa, pri čemu se ostalih 15% sredstava obvezuje financirati predlagatelj projekta. Prema riječima mr. Tufekčić, postoji velik broj zanimljivih primjera kako su crkvene organizacije izradile i EU – fondovima sufinancirale svoje projekte koji su, premda nisu imali primarno vjersko obilježje, u velikoj mjeri podigli kvalitetu njihova pastoralnog rada. Caritas Catolica Oradea iz Rumunjske izgradio je i opremio uz pomoć EU - fondova centar za stare osobe u vrijednosti od 2,8 mil. eura te tako podigao razinu kvalitete življenja osoba treće dobi u tom kraju. Čak dvanaest evangeličkih škola u Irskoj ugradilo je na svoje krovove solarne kolektore u vrijednosti od 1,5 mil. eura te tako ostvarilo veliku uštedu energije i novca. U zaključnom dijelu svojega izlaganja mr. Tufekčić ukratko je predstavila pet bitnih obilježja koje mora sadržavati svaki projekt: odgovor na uočen problem u javnosti; definirani dionici, ciljevi, očekivani rezultati i aktivnosti; dobro razrađen proračun; osigurano sufinanciranje i administrativni kapaciteti za pripremanje 9-10/2013.

i provedbu te osiguranu samoodrživost daljnjih sedam godina nakon završetka investicije. Dr. Stjepan Ribić svoje je izlaganje započeo ukazivanjem na problem nepostojanja hrvatske strategije razvoja. Europska unija funkcionira na način da je sredstva iz fondova moguće dobiti samo za ono što se nalazi u strateškim dokumentima, a u njima se ne može nalaziti ono za što se određena zainteresirana strana nije založila kao njoj strateški bitno. Na tragu toga, predavač je ukazao na nepostojanje govora o Crkvi u strateškim dokumentima jer se Crkva oko toga nije ni pokušala založiti. Također, problem u Hrvatskoj je što ne postoji jedinstvena baza podataka koja bi sadržavala popis svih dosada ostvarenih projekata na razini države, a to bi omogućilo usporedbu do sada učinjenog i koristilo kao primjer dobre prakse. Na temelju procjena Razvojne agencije Slavonije i Baranje do sada je na području Osječko – baranjske županije odobreno 288 projekata ukupne vrijednosti oko 132 mil. eura. Do sada su projekti bili limitirani na 1,5 mil. eura, no ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo tog limita više nema, što otvara brojne mogućnosti i pred sve stavlja velike izazove. Dobiti novac iz EU – fondova nije lak posao, nužne su određene projektne vještine. Potrebno je uložiti mnogo kreativnosti kako bi se nešto, što na prvi pogled nije od strateškog značaja za Europsku uniju, osmislilo i predstavilo kao strateški značajno. U završnom dijelu izlaganja dr. Ribić zaključno je istaknuo: »Neovisno o kojem je tipu projekta riječ bitno je planirati i ostvarivati korak po korak, u početku se pokazati kao pouzdan partner u manjim projektima, kako bi se izgradilo ozračje povjerenja te se tada može konkurirati i za veće, značajnije projekte. Nužno je izraditi vlastitu strategiju udruge te kao presudno: ulagati u ljudske kapacitete, okupiti i educirati djelatnike i stvoriti potrebnu strukturu. Nakon izlaganja slijedila je diskusija tijekom koje se raspravljalo o nekim konkretnim prijedlozima projekata i poteškoćama u korištenju EU-fondova, pri

795


čemu su predstavnici vjerničkih društava posebno istaknuli manjak ljudskih i financijskih kapaciteta kojima bi mogli osmišljavati, sastavljati i sufinancirati projekte. Susret je završio zaključkom da bi bilo dobro o istoj temi razmišljati i na sljedećem

susretu te istaknuti što je sve potrebno učiniti kako bi vjernička društva s područja Đakovačko–osječke nadbiskupije uspješno osmišljavala i prijavljivala svoje projekte u svrhu korištenja novca iz EU-fondova. Igor Jakobfi

Susret s medijskim djelatnicima O

djel za medijski pastoral Pastoralnog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije organizirao je 9. listopada u sklopu svog redovitog djelovanja susret medijskih djelatnika s područja Nadbiskupije, koji se održao u Nadbiskupskom domu u Đakovu. Na temu »Crkva i mediji u današnjem društvu« govorio je prof. dr. Ivica Raguž, s KBF-a u Đakovu, pozdravnu riječ uputio je đakovačkoosječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, a sudjelovao je i generalni vikar mr. Ivan Ćurić. Susret je moderirao kancelar doc. dr. Drago Tukara. Zahvaljujući prisutnim medijskim djelatnicima na trudu i korektnosti koje ulažu u obavljanje svoga zanimanja, mons. Hranić istaknuo je smisao ovog susreta - promišljanje o temama od zajedničkoga interesa te bolje razumijevanje i shvaćanje medijskih djelatnika i Crkve u redovitom životu i radu. »Crkvi je stalo da iziđe u susret medijskim djelatnicima te bismo jednom godišnje na ovakvim prigodnim susretima promišljali o temama koje imaju trajnu vrijednost. Odnos Crkve i medija u današnjem društvu trajno je aktualna tema, rekao je mons. Hranić te iskazao interes za stanje i poteškoće na koje medijski djelatnici nailaze pri praćenju i promišljanju tema vezanih uz Katoličku Crkvu. Prof. dr. sc. Ivica Raguž u svom je izlaganju kršćanstvo je definirao novinarskom, medijskom religijom par excellence, jer donosi vijest, »radosnu vijest«, a to prenošenje vijesti jest ono što mora stalno ostati »novina«, aktualno, zanimljivo onima kojima se prenosi i predaje. Pojasnio je idolatrijska svojstva današnjih medija, posebice u Hrvatskoj, koja se mogu uočiti na temelju načina prenošenja vijesti, događanja i osoba. Naglašavajući »artekfaktualnost« pod kojom mediji proizvode, oblikuju činjenice i njih prezentiraju kao aktualnost, pa nije aktualnost što je aktualno, nego što je takvim učinjeno, kao idolatrijska svojstva naveo je brzinu i kratkoću kao isključivi pristup koji guši misao, teži površnosti i banalizaciji te spektakularnost pozitivnosti jer živimo u društvu »lajkanja«, u kojemu se ne dopušta »dislajkanje«. Predavač je također istaknuo kako kršćanska vjera može zapasti u idolatriju, no ona

796

po svojoj strukturi jest i treba ostati ikonička, a medijski djelatnici trebaju biti svjesni ikoničke posebnosti kršćanske vjere u svijetu, a time i idolatrijske logike u svijetu medija. »U moru idola, šunda, žutila, novinari su pozvani donositi na vjerodostojan način ono što je istinito u Crkvi i ne podleći ´artefaktualnosti´ vođenoj interesima kapitala, tržišta, politike ili određenog svjetonazora«, poručio je dr. Raguž. Generalni vikar Ćurić pitao je koliko se u društvenim medijima koriste informacije s mrežnih stranica crkvenih ustanova i institucija te Informativne katoličke agencije, uputivši na korištenje materijala koji se tamo nalaze. Nastojao je apelirati na odabir sadržaja koji će se prenositi u medijima, predlažući otkrivanje bogatstva redovitog života Crkve i brojnih događanja na različitim razinama, koji mogu biti pozitivna vijest. Tijekom diskusije medijski djelatnici nastojali su promišljati o tome kako se izdići iz senzacionalizma kada od senzacionalističkih vijesti žive, apelirali su da se poštuje i nastoji razumjeti medije, pojasnili način svoga rada, uredničku politiku o kojoj ovise, kao i financijske probleme koji uzrokuju smanjenje broja novinara, a time i smanjenje obujma praćenja različitih događanja. Predložili su da Crkva ponekad sama preuzme inicijativu i reagira na situacije u društvu, uputili da se zamoli svećenike za otvoreniju suradnju te da ne odbijaju priliku život i rad Crkve predstaviti u medijima, a inicirali su i organizaciju duhovne obnove za medijske djelatnike. Martina Kuveždanin

9-10/2013.


Argumentacija i trikovi u raspravama oko vjerskog odgoja V

iše od 250 vjeroučitelja Đakovačko-osječke nadbiskupije, kojima se pridružila nekolicina kolega iz Požeške biskupije, okupilo se 19. listopada u Dvorani biskupa Mandića na KBF-u u Đakovu, sudjelujući na stručnom skupu čija je tema bila Argumentativne strategije u obrazlaganju kršćanskih vrednota. Nakon molitvenog početka, vjeroučitelji su iskoristili prigodu kako bi mons. Đuri Hraniću čestitali na imenovanju đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom, obzirom da je ovo bio prvi susret vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola s njim otkako je preuzeo novu službu. Svi voditelji vijeća vjeroučitelja prigodnom su se riječju obratili nadbiskupu Hraniću te mu uručili simboličan poklon – sliku koja prikazuje fotografije svih članova vijeća vjeroučitelja s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije i Požeške biskupije, koja u pozadini ima nadbiskupov grb i geslo – Izvezi na pučinu. Za ovu prigodu vjeroučitelji su nadbiskupu zasvirali i otpjevali pjesmu »Na tvoju riječ, kapetane«. Kako su istaknuli, želja je bila simbolikom pokazati svoju povezanost s nadbiskupom i metropolitom. Zahvaljujući vjeroučiteljima na znakovima pažnje i podrške, mons. Hranić je rekao kako je ova metropolija, ali i cijela domovinska Crkva, blagoslovljena dobrim vjeroučiteljima. »Kao vjeroučitelji, snažnije ste i tješnje povezani s Crkvom, postali ste navjestitelji evanđelja, produžena ruka Crkve, i u odnosu na druge ljude više osjećate što kao vjernici doživljavamo u društvu, ovu prisutnu laicističku liberalnu ideologiju koja izvrće temeljne kršćanske i ljudske vrijednosti, a promiče neke druge vrednote zbog kojih se pitamo što se događa s europskom civilizacijom, u kakvom to vremenu i društvu živimo?« rekao je nadbiskup. Istaknuo je kako je svima potrebna snaga vjere, ona kojom je Petar na Isusovu riječ ponovno izvezao na pučinu, a koja daje snagu i hrabrost

9-10/2013.

činiti i ono što se ponekad čini besmisleno. Vjeroučitelje je pozvao da i nadalje budu odgovorni i prisutni u društvenom životu, da budu glas mudrosti, da ne ostanu zatvoreni u svoju službu i obitelj, već da imaju hrabrosti izdići se i vidjeti gdje mogu dati svoj doprinos da naše društvo bude ljudskije, humanije, a time i kršćanskije. Uslijedila su predavanja mr. Branimira Stanića, novinara i urednika mjesečnika »Prilika«, Glasa Koncila, ujedno predavača na Hrvatskim studijima. U predavanju »Argumentacija u spornim pitanjima povezanim s vjeronaukom u školi« predavač je definirao retoriku, rekavši kako ona ne pokriva samo govor, već i mišljenje te kako u sebi uvijek nosi dimenziju uvjeravanja. Istaknuo je da je danas teško izvediva, pogotovo kad s druge strane nema želje za dijalogom. Podsjetio je da je najveći neprijatelj govornika (pa tako i vjeroučitelja) dosada, pogotovo kada govori o vjeri koja je živa, zanimljiva i uvijek nova. Stoga je ključno imati središnju misao iz koje se crpi za daljnji rad. Ako nemamo središnju misao, bolje je ne govoriti jer se govor pretvara u digresiju, upozorio je predavač, potkrepljujući rečeno brojnim primjerima. »Ispravljanje pogrešaka u prijeporima oko tema povezanih s vjerskim odgojem« bila je tema drugog predavanja i plenarne vježbe koja je potom uslijedila. U ovom dijelu skupa predavač Stanić govorio je o nizu trikova i smicalica, te brojnim primjerima iz prakse upoznao vjeroučitelje s nekim načinima korištenja trikova u raspravama. Ovaj dio susreta bio je interaktivan, vjeroučiteljima zanimljiv, a za cilj je imao usvojiti pravila jasnog izražavanja misli i stavova. Uslijedila je tematska rasprava, a skup, koji su zajednički organizirali Agencija za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek i Katehetski ured Đakovačko-osječke nadbiskupije, završio je vrednovanjem i obavijestima. Anica Banović

797


Stručni skup za vjeroučitelje početnike U

prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu 21. rujna 2013. održan je stručni skup za vjeroučitelje početnike, pripravnike i njihove mentore Đakovačko-osječke nadbiskupije i Požeške biskupije. Stručni skup organizirali su Agencija za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek, Katehetski ured Đakovačko-osječke nadbiskupije i Katehetski ured Požeške biskupije. Tom prigodom nazočne je pozdravio i novi predstojnik Katehetskog ureda Požeške biskupije, vlč. Anto Ivić. O »Pravnoj utemeljenosti katoličkog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu u Republici Hrvatskoj« govorila je predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. sc. Teuta Rezo. Nazočne je podsjetila kako je školski vjeronauk jedini predmet utemeljen međunarodnim Ugovorom između Republike Hrvatske i Svete Stolice, istovremeno i Ugovorom između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije, temeljem kojih je određen status vjeroučitelja, njihova prava i dužnosti kao djelatnika škole i poslanika Crkve. »Vjeroučitelj je crkveni poslanik na temelju mandata koji mu je povjerio mjesni biskup – missio canonica. Biskup vjeroučitelju daje mandat jer ima povjerenja da će taj mandat opravdati svjedočanstvom kršćanskog života, cjelovitim i istinitim prenošenjem pologa vjere i da će trajno raditi na svom odgojiteljskom umijeću«, istaknula je dr. Teuta Rezo. »Sinteza i aktualizacija u nastavi vjeronauka« tema je o kojoj je izlagao prof. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda, naglasivši kako je nastavni proces vjeronauka potrebno oblikovati na način da u svakom trenutku, kada god to nastavna tema dopušta, za ishod ima jasno uočljivu religioznu kompetenciju učenika, čemu će pridonijeti predviđeni nastavni proces, s posebnim naglaskom na sintezu i aktualizaciju. Pojasnio je kako je sinteza u stvari integriranje i sažimanje glavnih rezultata rada, temeljnih elemenata onoga što se dogodilo za vrijeme nastavnoga procesa na različitim razinama, vodeći na poseban način brigu oko implementacije ključnih pojmova, važnih za konkretan sadržaj. Što se tiče aktualizacije, predavač je rekao kako je to ona faza artikulacije sata u kojoj se na poseban način želi transferirati i prenijeti sadržaj radi njegove osobne primjene u životu učenika, neovisno radi li se o učeniku kao pojedincu ili učenicima kao zajednici. Ono što je naučeno na temelju jednoga modela, učeniku treba biti na raspolaganju prilikom primjene u drugim područjima. Na taj način prethodna znanja, davno formulirana i u Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu, dolaze do izražaja, smatra prof. dr. Pažin.

798

O metodičkim i jezičnim kompetencijama vjeroučitelja u pisanom radu na stručnom ispitu govorila je dr. sc. Vesna Bjedov, ukazujući kako je cilj pisanog rada na stručnom ispitu provjeriti stručnometodičku i jezičnu osposobljenost za samostalno obavljanje učiteljskoga posla. Naglasila je kako metodička kompetencija vjeroučitelja pripravnika u pisanome radu obuhvaća sposobnost uporabe, odnosno primjene teorijskoga metodičkoga znanja teologije i filozofije te posebnih teorijskih metodičkih znanja u odnosu na zadanu temu pisanoga rada - sposobnost povezivanja teorijskoga znanja i praktičnih spoznaja te referiranje na stručno-metodičku literaturu. Viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje Podružnica Osijek, Ana Mlinarić, dipl. teolog, izlagala je na temu »Mentorsko praćenje pripravnika do stručnog ispita«, tijekom kojega je, među ostalim, iznijela dužnosti mentora i pripravnika, zaključivši kako pri završetku stažiranja pripravnik treba ovladati vođenjem nastavnog procesa, razumjeti ga, znati protumačiti, jasno formulirati ciljeve i realizirati ih prilagođenim metodičkim sustavom, metodama i oblicima rada, imati kvalitetnu motivaciju, realizaciju, a napose aktualizaciju teme nastavnoga sata. U sklopu predavanja mentorima i pripravnicima s konkretnim se uputama obratila mentorica na stručnim ispitima za osnovnu školu, vjeroučiteljica Jasmina Rašković, i za srednju školu vjeroučiteljica Alta Pavin Banović. Nakon predavanja nazočni su pristupili radu u radionicama, gdje su pod vodstvom vjeroučiteljica Jasmine Rašković, Mirjane Srednoselec, Vesne Vlaović i Tihane Petković obrađivali teme »Sinteza i aktualizacija u nastavi vjeronauka«, »Praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje na nastavi vjeronauka« te »Samovrednovanje u nastavi vjeronauka kao uvjet uspješnosti«. Anica Banović 9-10/2013.


Početak formacije osme generacije polaznika Škole za župne suradnike Polaznici osme generacije Škole za župne suradni-

ke Đakovačko-osječke nadbiskupije, njih 26, započeli su svoju formaciju u subotu, 5. listopada, Službom riječi u prostorima Vikarijata Osijek. Službu riječi predvodio je generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije, mr. Ivan Ćurić, potom se obratio ravnatelj Vikarijata Osijek, vlč. Ivan Rebić te predstojnik Škole, dr. Stanislav Šota. Nazočio je dekan Osječkog istočnog dekanata i župnik osječke župe Sv. Ćirila i Metoda, preč. Mato Gašparović te župnik donjogradske župe Preslavna Imena Marijina, vlč. Ivan Jurić. Upute polaznicima dala je tajnica Škole, Katica Filipović, a predstavila se i koordinatorica polaznika u Osijeku, vjeroučiteljica Silvija Mašaberg. Prenoseći pozdrave nadbiskupa đakovačko-osječkog, mons. Đure Hranića, uvijek raspoloženog prema svim projektima koji okupljaju vjernike željne dubljeg uranjanja u otajstvo vjere i ostvarivanja u službama koje su moguće u zajednici Crkve, generalni vikar naglasio je važnost iskustva osobne vjere. »Započinjete svoju formaciju u Godini vjere. Kada netko u Crkvi želi nešto govoriti, nešto ostvariti, to treba osloniti upravo na iskustvo vjere. Pokušajte se oraspoložiti da sve činite u iskustvu Kristove vjere i vjere Crkve«, rekao je mr. Ćurić. Potičući na ostvarenje nove evangelizacije koju je definirao kao produbljivanje osobnog razumijevanja Krista i njegove Crkve, generalni vikar potaknuo je na usvajanje kršćanskog rječnika te naglasio da je jedna od zadaća ove Škole - usvajanje znanja o temeljnim otajstvima Kristova spasenja i poslanja Crkve. »Vaša uloga treba se pokazati prije svega u ostvarivanju života i poslanja, pronalaženju mjesta djelovanja u svojoj župnoj zajednici. Škola za župne suradnike želi afirmirati odgovornost vjernika da se ostvaruje ono što mi svi jesmo – kršćani, pomazanici

9-10/2013.

u Kristu i s Kristom, te tada trebamo ostvarivati Njegovo poslanje i Njegovu službu«, poručio je mr. Ćurić. Izražavajući dobrodošlicu u zgradu Vikarijata i upućujući da je ona uvijek na raspolaganju za trajnu formaciju svećenika i laika, ravnatelj Rebić naglasio je važnost i vrijednost odvajanja vremena za edukaciju, te pojasnio: »Formacija je kao polog glavnice u banku da bismo kasnije s kamatama podigli i od kamata živjeli. Siguran sam da je ovaj vid edukacije dobro došao ne samo vama, nego i župnicima i vjernicima vaše župe, kojima ćete biti poticaj i obogatiti ih svojih iskustvom.« »Lijepo je što su župnici došli na početak Škole, to je znak da u vama vide ne samo suradnike koji će im pomoći, nego suradnike s kojima žele rado surađivati«, rekao je predstojnik Šota. Naglasio je da je na temelju provedenog istraživanja utvrđeno kako je Škola za župne suradnike najkvalitetniji projekt na razini Nadbiskupije te provodi ono na što je Biskupijska sinoda stavila naglasak - formaciju i katehezu odraslih. Svi dosadašnji polaznici Škole, njih oko 230, ocijenili su program vrlo visokom ocjenom, rekao je dr. Šota i istaknuo trud profesora, postojeći osjećaj eklezijalnosti polaznika na koji je treba samo nadograđivati, potrebu suradnje te najvažniju karakteristiku identiteta župnog katehete - biti svjedokom ne samo riječima, nego i životom. Škola za župne suradnike traje dvije godine. Tijekom prve godine svi polaznici obrađuju teme iz filozofsko-teoloških vidova, dok druga godina ima pedagoško-katehetski predznak, pa se polaznici opredjeljuju za jedan od tri smjera formacije – suradnik u pastoralu braka i obitelji, suradnik u pripremi i animiranju molitvenih slavlja u župi ili suradnik u župnoj katehezi. Tijekom šest generacija polaznika Školu je završilo 207 osoba. Martina Kuveždanin

799


Seminar za animatore i suradnike u pastoralu osoba s invaliditetom N

a Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu nastavljen je niz seminara za animatore i suradnike u pastoralu osoba s invaliditetom. Seminar je održan 5. listopada 2013. na temu »Braća i sestre osoba s invaliditetom«. Na početku seminara, uvodne molitve i pozdrava vlč. Alojza Kovačeka, povjerenika za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihovih obitelji, sudionicima se obratio nadbiskup mons. Đuro Hranić. Istaknuo je da su često u središtu pozornosti animatora osobe s invaliditetom, ali duhovna hrana, snaga i volja potrebni su i onima koji pružaju podršku i koji su stalno s osobama s invaliditetom. Nadbiskup je uočio da ima animatora koji i profesionalno prilaze osobama s teškoćama, ali su ovdje volonterski. Od te dobre volje žive Crkva i društvo, i naše je društvo humanije za taj njihov volonterski rad. Predavanje o braći i sestrama osoba s invaliditetom održala je doc. dr. Ana Wagner Jakab, profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Prvo je progovorila o obitelji kao temeljnoj vrijednosti društva i kolijevci čovječanstva, o obitelji koja se sastoji od manjih podsustava (bračni, obiteljski i podsustav braće i sestara). Razvoj pojedinca uvjetovan je strukturom obitelji, a funkcioniranje i formiranje obitelji pod utjecajem je pojedinca. U obitelji su svi povezani i ono što se događa pojedinom članu, i dobro i loše, utječe na sve, na međusobne odnose (obiteljska interakcija). Rođenje djeteta s teškoćama stres je u obitelji, istaknula je profesorica Jakab. Stres nepovoljno utječe na procese unutar obitelji. Kod obitelji koje imaju dobru koheziju, pružaju međusobnu podršku i imaju zajednički cilj, »otpornost na stres« je veća. Braća i sestre su prvo laboratorij gdje djeca mogu eksperimentirati s vršnjačkim odnosima. Navedene su dobre strane odnosa braće i sestara s osobama s invaliditetom.

vorila je i o osamljenosti i gubitku koji osjećaju braća i sestre, o tome da su izolirani od vršnjaka, pažnje roditelja te od informacija o bratu ili sestri s poteškoćama. Kao i nedostatak roditeljske pažnje, nejednak tretman i prevelika očekivanja. Oni osjećaju ogorčenost jer se nitko ne zanima za njih i jer često ne mogu planirati budućnost. Također, preveliku odgovornost i velike zahtjeve, pritisak za postizanjem uspjeha, a i promijenjene su uloge u obitelji. Dr. Jakab upoznala je nazočne i o načinima rada s braćom i sestrama (savjetodavni, psihoterapija, grupe podrške). Radionice za braću i sestre osoba s posebnim potrebama bazirane su na podršci i edukaciji, ali u rekreacijskom kontekstu, one su informiranje i diskusije isprepletene s raznim igrama. Nisu terapija, iako efekt može biti terapeutski i nisu škola, ni edukacija, niti rehabilitacija. One su radost, igra i humor. Predavačica je još progovorila o sudionicima radionica, strukturi, broju i učestalosti održavanja grupa. Kao ciljeve radionica, navela je, između ostaloga, mogućnost susretanja druge braće i sestara u opuštenoj atmosferi, mogućnost diskutiranja o zajedničkim veseljima i brigama s ostalom braćom i sestrama djece s teškoćama, mogućnost dodatnog upoznavanja s posljedicama teškoća njihove braće i sestara…Nakon rasprave, uslijedile su radionice. Radionicu »Braco i seka« vodile su Natalija Vrbas, mag. edu. reh. i Jelena Ćališ, mag. edu. reh, a radionicu »Mama i tata« vodile su doc. dr. sc. Ana Wagner Jakab i Natalija Lisak, mag. edu. reh. Tonka Odobašić

Ono zbunjujuće i teško u odnosu braće i sestara s djecom s teškoćama jest npr. strah da će oboljeti od iste bolesti ili se susresti s istom teškoćom ili da će njihovi potomci imati sličnih poteškoća, posramljenost »drugačijim« ponašanjem svoga brata ili sestre. Težak je i osjećaj krivnje, samookrivljavanja za poteškoću brata ili sestre, krivnje zbog vlastitih sposobnosti, mogućnosti i zdravlja… Dr. Jakab progo-

800

9-10/2013.


Otvorenje Misijskog centra uz 12. nadbiskupijski misijski seminar Pod vodstvom s. Ignacije Ribinski, nadbiskupijske

povjerenice i animatorice župnih misijskih skupina, 12. listopada u dvorani župe Svih svetih u Đakovu održan je 12. seminar za animatore i članove župnih misijskih skupina u župama Đakovačko-osječke nadbiskupije tijekom kojega je otvoren i novi Misijski centar u Đakovu. Župna dvorana, s više od sto sjedećih mjesta, ovoga puta bila je premalena. Nakon pozdrava domaćina, župnika Tomislava Ćorluke, s. Ignacija je predstavila vrlo dragog gosta, don Danka Litrića, misionara u Ruandi, koji je u Đakovo došao po četvrti puta te misionarke s. Maristelu Galić i s. Adeline Hufon iz Benina, koja je po drugi puta na misijskom seminaru. »Misijska zajednica u okrilju župe« bila je tema prvog predavanja koje je održao mr. sc. Josip Vrančić, s KBF-a u Đakovu. »Od trenutka krštenja svi smo misionari«, naglasio je vlč. Vrančić potrebu misijske odgovornosti, jer »ako nećemo pomoći onome tko je pokraj nas, nećemo se sjetiti kako je naša dužnost brinuti za ljude u potrebi«. Potrebno je, kao što je to činio sv. Ignacije Antiohijski, »usaditi negdje Crkvu kao malu biljku koja će rasti i brinuti se za nju«, pojasnio je i rekao kako se misijska svijest izgrađuje u župi kao ispravno shvaćanje riječi da Bog želi da se svi ljudi spase.

Blagoslov i otvorenje novog Misijskog centra Novi Misijski centar Đakovačko-osječke nadbiskupije uredila je Misijska skupina đakovačke župe Svih svetih u dvorišnim prostorijama župe. Prostor je blagoslovio župnik Ćorluka, uz sudioništvo don Danka Litrića, s. Ignacije, s. Jelene Kovačević i župnoga vikara Josipa Levakovića. Samom činu, usprkos brojnim obvezama, pridružio se i đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić koji je pozdravio nazočne i uputio riječi zahvale za misijski 9-10/2013.

rad župnih skupina. »Hvala na svemu što činite u župnim zajednicama, hvala župniku Ćorluki koji je čitav ovaj prostor velikodušno dao Misijskoj skupini. U Đakovu sada postoje dva prekrasna prostora s izlošcima iz različitih dijelova svijeta koji nas povezuju s vjernicima u različitim zemljama svijeta, u različitim dijelovima Katoličke Crkve. Ovdje će biti ne samo župni, već i Nadbiskupijski misijski ured, jer je prostor bliže ostalim nadbiskupijskim uredima.« Nadbiskup Hranić s posebnom je radošću pozdravio don Danka Litrića. Zahvalila je i s. Ignacija te župnik Ćorluka, a don Litrić je istaknuo kako je »uvijek sretan što može doći među one koji rade za sve misionare iz Hrvatske kako bi oni mogli izvršiti svoje poslanje među onima kojima ih je Bog poslao.« Sudionici seminara obišli su prostor Misijskoga centra u kojem je ured, a u ostalim prostorijama izloženi su predmeti i brojne rukotvorine kako Misijske skupine, tako i iz misija u dalekim zemljama Afrike, Azije i Južne Amerike, koji su ponuđeni na prodaju radi prikupljanja priloga za misije i misionare. O misionaru Matteu Ricciju, velikom apostolu Kine, govorio je o. Shtjefen Dodes, koji je naglasio kako prisutnost Katoličke Crkve u Kini počinje upravo s njim. Po četvrti puta na nadbiskupijskom misijskom seminaru dragi gost je bio don Danko Litrić, misionar koji je već 32 godine u Ruandi. »Jedan misionar može učiniti čudesa ako je potpomognut prijateljima«, posvijestio je don Danko i rekao kako se njegova braća iz Belgije, koji su s njim u Ruandi, čude kako toliki novac dolazi iz Hrvatske. »Ove godine imamo jednog mladomisnika i jednog đakona kojima sam pomogao, a da nije bilo vas ne bih mogao«, rekao je don Danko i oduševio prisutne u dvorani, te pojasnio da donacije troši ponajviše za lijekove, hranu i školovanje djece. Sanja Rogoz-Šola

801


Četvrta generacija polaznika glazbene škole U

prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu 5. listopada svoju formaciju započelo je 23 polaznika četvrte generacije Nadbiskupijske glazbene škole – 21 polaznik iz Đakovačko-osječke nadbiskupije te dva polaznika iz Požeške biskupije. Sa Školom i tijekom nastave polaznike je upoznao voditelj Glazbene škole, mo. Ivan Andrić, a riječi ohrabrenja uputio im je i đakovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Đuro Hranić. Nadbiskup je izrazio radost zbog svih koji su se upisali u Glazbenu školu, naglasivši kako to govori o njihovoj ljubavi prema Bogu, iz koje proizlazi i ljubav prema Crkvi, liturgiji, vlastitoj župnoj zajednici. »Zahvalan sam što ste uza sve svoje redovite obveze odlučili upisati Glazbenu školu, što pokazuje vašu spremnost na dužnost i žrtvu. Škola je zahtjevna i uz pohađanje predavanja zahtijeva paralelan rad. Uistinu cijenimo ono oko čega se trudite i nastojite i doista postajete blagoslov za svoje župne zajednice«, rekao je nadbiskup polaznicima. Kazavši kako je glazba izričaj kršćanskoga identiteta, najsnažniji način za izricanje osjećaja, jer sav život Crkve, sve njezine dimenzije prati pjevanje, neki oblik svete glazbe kroz koju se izriče sadržaj vjere i odnos prema Bogu, nadbiskup je svima poželio puno radosti i uspjeha tijekom školovanja, a posebnu zahvalu izrekao je voditelju Škole, mo. Andriću. Nadbiskupijska glazbena škola osnovana je u okviru Škole za župne suradnike i djeluje od jeseni 2004.,

s ciljem da tijekom dvogodišnjeg ciklusa predavanja pruži potrebno poznavanje liturgike i glazbe onima koji su već u službi glazbenih animatora u liturgiji, kao i onima koji se tek namjeravaju posvetiti ovoj zadaći. Nastava će se odvijati kroz petnaest susreta po školskoj godini, a jedan školski dan podrazumijeva četiri zajednička školska sata (liturgika, pjevanje i dirigiranje, liturgijski glazbeni repertorij, solfeggio) te pojedinačni sat sviranja klavijature (sveukupni program sastoji se od 30 školskih dana, s ukupnom satnicom od 150 školskih sati). Nastava će se održavati u prostorima KBF-a u Đakovu, uglavnom subotama, i tek koji put četvrtkom. Škola je okrenuta prvenstveno onima koji žele volonterski sudjelovati u glazbeno-liturgijskom životu vlastite župne zajednice. Oni koji završe ovu Školu postaju volonterskim suradnicima u svojim župama. Anica Banović

Održan Bračni vikend HZBS Regija Slavonija Hrvatske zajednice bračnih su-

sreta od 4. do 6. listopada organizirala je još jedan Originalni vikend za bračne parove. Sudjelovalo je ukupno 10 parova, a vikend su vodili bračni par Zovak iz Vinkovaca, Vukina iz Čakovca i Marčinković iz Bjelovara te svećenik vlč. Tomislav Ćorluka. Radni dio vikenda odvijao se u kući Betanija Milosrdnih sestara sv. Križa, a završnica Vikenda, euharistija, slavljena je u dvorani Florentini. Misno slavlje predvodio je mons. Ivan Ćurić, generalni vikar, u koncelebraciji s još dvojicom svećenika. Kao izaslanik nadbiskupa Hranića, mons. Ćurić u svojoj je homiliji na temelju pročitane Božje riječi istaknuo da upravo Riječ treba biti istinsko životno svjetlo. »Vjera je poput sjemena, slijedi logiku sjemena, mijenja se, raste, učvršćuje u osobnom i zajedničkom životu, a doživljaj vjere uvijek se oslanja na osobu Isusa Krista«, naglasio je. U misnom slavlju sudjelovala je rodbina, prijatelji i

802

djeca parova na vikendu te mnoštvo drugih bračnih parova koji su ranije prošli iskustvo Vikenda i tako izrazili svoju podršku i dobrodošlicu novim parovima u Hrvatsku zajednicu bračnih susreta. Pjevanje je animirao Zbor mladih Shalom iz Županje. Vikend je završio zajedničkim domjenkom na kojem se parovima pridružio i nadbiskup Đuro Hranić. Josipa Hrehorović

9-10/2013.


Deset godina djelovanja Bračnog i obiteljskog savjetovališta Bračno i obiteljsko savjetovalište Đakovačko-osječ-

ke nadbiskupije (BIOS) od 20. do 22. rujna obilježavalo je deset godina svoga djelovanja. Svečanost je započela 20. rujna u prostorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, a okupila je predstavnike crkvenih bračnih i obiteljskih savjetovališta iz Splita, Zadra, Rijeke, Poreča, Zagreba, Varaždina i Sarajeva, državnih centara za socijalnu skrb iz Slavonskog Broda, Đakova i Osijeka, Osječkog obiteljskog centra te Osječko-baranjske županije. Nazočne je pozdravio dr. Josip Bošnjaković, stručni voditelj BIOS-a, rekavši kako je ovo obilježavanje slavljeničko-radnog karaktera, a nudi teoretsko-praktični program, kako bi se svi koji sudjeluju mogli obogatiti i pronaći odgovore na neka od pitanja koja se pojavljuju u praksi savjetovanja i rada s ljudima koji dolaze po pomoć. Istaknuo je kako djelovanje Savjetovališta označavaju suradnja, nada, integracija, interdisciplinarnost, kristolikost te budućnost. »Osim pogleda u prošlost i zaustavljanja na sadašnjosti, obilježavanjem 10. obljetnice zagledani smo u budućnost, prije svega u potrebe onih koji će nam se obratiti za pomoć. Njihova pitanja trajni su izazov koji nas potiče produbljivati kvalitetu, ali i kvantitetu našega rada, jer se pokazuje nužnim i potrebnim na našim područjima povećavati i proširivati mrežu savjetovateljskih i terapeutskih usluga. Stoga je ulaganje u žive ljude najljepša investicija za našu budućnost«, naglasio je dr. Bošnjaković, zahvaljujući svima koji su pridonijeli radu bračnih i obiteljskih savjetovališta u Sl. Brodu i Osijeku, ponajprije nadbiskupu u miru mons. Marinu Srakiću, za čijeg su mandata osnovana savjetovališta te sadašnjem nadbiskupu mons. Đuri Hraniću, koji je svesrdno podržavao osnivanje Savjetovališta te svojom potporom tijekom 10 godina pridonio njihovu radu. Zahvalu je uputio i vlč. Ivici Rebiću za devet godina vodstva Bračnog i obiteljskog savjetovališta, mons. 9-10/2013.

Stjepanu Karaliću, ekonomu Nadbiskupije, KBF-u u Đakovu te dekanu prof. dr. Peri Aračiću, svećenicima Nadbiskupije, Hrvatskom Caritasu, mentorima i voditeljima edukacije za obiteljske savjetovatelje, mons. Valteru Županu te Uredu za život i obitelj HBK, Gradu Osijeku, Gradu Slavonskom Brodu, Osječko-baranjskoj županiji, Brodsko-posavskoj županiji, Fondacijama Adris, Renovabis i Porticus; Centrima za socijalnu skrb u Osijeku i Slavonskom Brodu, Kliničkim bolnicama u Osijeku i Slavonskom Brodu, Policiji Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, medijima, stručnim suradnicima Savjetovališta te, na poseban način, osobama koje su tražile pomoć u savjetovalištima.

Svečanost otvorenja U ime odsutnoga nadbiskupa Đure Hranića, skup je otvorio generalni vikar mons. Ivan Ćurić, rekavši kako zajednica Crkve u svim narodima svijeta danas s posebnom brigom i pozornošću u središte svoga poslanja stavlja brak i obitelj. »Iskustvo bračnoga i obiteljskog života svojim poslanjem Crkva želi pratiti u svim etapama, na poseban način kada se jave problemi, nesnalaženja. Upravo u taj prostor određenog iskustva ranjenosti, ili jednostavno potrebe za pojašnjenjem, većom sigurnošću u bračnom i obiteljskom životu, ulazi sve zahtjevniji djelokrug Savjetovališta čiju 10. obljetnicu želimo obilježiti ovim trodnevnim skupom«, rekao je mons. Ćurić, podsjetivši na riječi pape Franje da je ono što Crkva danas najviše treba sposobnost da liječi rane i grije srca vjernika, blizina, bliskost… »Savjetovalište sigurno nije mjesto nekih pustih razgovora, njegovo se djelovanje ostvaruje snagom riječi koja je djelotvorna i kreativna, promišljena, proučena te znanstveno utemeljena. U kršćanskome smislu, savjetovalište svoju ulogu prepoznaje u iskustvu duhovnosti, koji s pogledom prema Bogu moli i traži dar savjeta, kao dar

803


Duha Svetoga«, rekao je mons. Ćurić, svima zaslužnima uputivši riječi zahvale. Na desetogodišnjem prepoznatom i afirmiranom te od Crkve i društva vrednovanom radu, najzaslužnijima je čestitao dr. Stanislav Šota, koordinator Pastoralnog centra i povjerenik za Pastoral braka i obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, izrazivši zadovoljstvo što su se savjetovališta nakon gotovo devet godina rada u sklopu Caritasa vratila u svoje naravno i prirodno gnijezdo – u Pastoralni centar, točnije, u Ured za pastoral braka i obitelji. »Na svima nama je, posebice članovima Povjerenstva za brak i obitelj, rad na osnivanju bračnih i obiteljskih savjetovališta gdje ne postoje, napose za vukovarsko-vinkovačkožupanjski kraj. Savjetovališta u olovnim vremenima za obitelj, raznih ideologija i diktatura, posebice diktature relativizma, sve više će imati značenja, uloge i posla na čuvanju i ukazivanju obiteljskih vrednota upisanih u ljusku narav i Božji naum. Želim vam uspjeh u neumornom radu«, rekao je dr. Šota.

Osnivanje i rad BIOS-a O osnivanju i radu BIOS-a govorile su voditeljice, odnosno stručne suradnice u Slavonskom Brodu i Osijeku, Suzana Matošević i Elizabeta Matuzović, koje su podsjetile da je Savjetovalište, kao projekt Nadbiskupijskog Caritasa, osnovano u rujnu 2003. godine u dva najveća grada Nadbiskupije - Osijeku i Slavonskom Brodu, dekretom mons. Marina Srakića. Bračna i obiteljska savjetovališta u Osijeku i Slavonskom Brodu djeluju od listopada 2012. godine u sklopu Pastoralnoga odsjeka Đakovačko-osječke nadbiskupije. Riječ je o multifunkcionalnim ustanovama u kojima se stručnim i interdisciplinarnim pristupom pruža podrška braku i obitelji u obavljanju njezine uloge, poštujući savjest svakog pojedinca, djelujući u korist cjelokupne društvene zajednice, te općenito pridonosi općedruštvenom boljitku. Promotivnim, preventivnim i edukativnim programima djeluju na području tri županije (Brodsko-posavske, Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske). Ispunjavaju evangelizacijsko poslanje Crkve, djeluju odgojno jer potiču na ljubav i međusobno razumijevanje, toleranciju, odgovornost, postojanost brakova i skladne obiteljske odnose, te na odgovorno roditeljstvo, podsjetile su tijekom predstavljanja savjetovališta. Naglasile su kako su najvažnije aktivnosti BIOS-a savjetovanje i psihoterapija, preventivno-edukativni programi, promocije i obilježavanja, suradnja s državnim ustanovama i institucijama, suradnja s crkvenim ustanovama, trajno usavršavanje djelatnika te supervizija. Savjetovalište je otvoreno svima, neovisno o dobi, vjeroispovijesti i obiteljskom stanju, namijenjeno je cijeloj obitelji te svim životnim dobima i poteškoćama koje se javljaju u bračnim i međuljudskim odnosima i roditeljstvu. Ukupan broj korisnika

804

koji su posjetili oba savjetovališta u proteklih deset godina iznosi više od 6 000, što svjedoči o povjerenju koje ljudi imaju u crkveno savjetovalište, rečeno je tijekom predstavljanja BIOS-a. Razlozi i opravdanje Crkve za otvaranjem savjetovališta i uopće bavljenje savjetovanjem jest uvjerenje da je čovjek stvoren na sliku Božju. Savjetovališta imaju značajan utjecaj na socijalni i zdravstveni sustav jer savjetovanjem preventivno djeluju na eventualni razvoj ozbiljnijih poteškoća i eskalaciju problema. Osim savjetovališnog rada, u savjetovalištu su održana brojna predavanja, radionice i projekti. Nakon predstavljanja rada Savjetovališta, nazočnima je predstavljen logo BIOS-a i Savjetovališta za žrtve obiteljskoga nasilja. Oba loga predstavio je njihov autor, vlč. Tomislav Lasić.

Predavanja i radionice Drugoga dana proslave, 22. rujna, održana su dva predavanja. Prvo predavanje, na temu »Obiteljske konstelacije prema Bertu Hellingeru«, održao je psiholog i psihoterapeut Ivo Jozić, koji je surađivao kao mentor pri izobrazbi prve generacije bračnih i obiteljskih savjetnika u Hrvatskoj te kasnije i prve generacije u BiH, a koji živi i radi u Freiburgu. U svome je predavanju govorio o saznanjima iz raznih kulturnih sredina o tome koje manje-više nesvjesne snage, pravila i dinamike vladaju u ljubavnim, bračnim i obiteljskim vezama. Na osnovu tih saznanja Bert Hellinger razvio je svoju metodu obiteljske terapije »Familienaufstellung« (Postavljanje obitelji), kod nas poznatu kao »Obiteljska konstalacija«, koja uživa sve veću popularnost u svijetu. S malo podataka i u relativno kratkom roku prilikom konstelacija u grupi dolaze do izražaja smetnje u odnosima, te se onda traži rješenje takvih smetnji. Konstelacija završava kada se nađe pravo rješenje za sve, odnosno kada je uspostavljen red u odnosima, tj. kad se svi predstavnici pojedinih važnih članova obitelji osjećaju dobro na svom mjestu i u svojoj ulozi. Drugo predavanje, na temu »Rad s parom kod poteškoća vezanih uz ljubomoru«, održala je mr. sc. Zrinka Lučić Vrhovac, koja u Psihološkom savjetovalištu za bračna, obiteljska i životna pitanja u Reutlingenu djeluje kao psiholog-savjetovatelj te ujedno i kao voditeljica Savjetovališta. Docentica je na Akademiji za bihevioralnu terapiju u Tϋbingenu (SR Njemačka), kao i na Edukaciji za savjetovatelje koja se odvija u okviru Udruge njemačkih savjetovatelja za rad s djecom, mladima i parovima. U njezinu je predavanju rečeno kako se ljubomora može promatrati u svim ljudskim odnosima, bilo da se radi o bračnim partnerima, roditeljima, braći i sestrama, kolegama ili susjedima. Predavačica je tijekom predavanja pojašnjavala zbog čega se ljubomora javlja, na koji način nastaje, tj. koji su njeni uzroci te na koji se način nositi s tim osjećajem. Istaknula je kako je ljubomora sastavni dio svakog bračnog savjetovanja, nekada 9-10/2013.


očigledna, a vrlo često prikrivena. Kojiput su partneri toga svjesni, ali nerijetko je ljubomora tabu tema ili je čak i nesvjesna. Nazočnima je ukazala na koji način prepoznati i razumjeti ljubomoru te na koji način raditi na toj temi u bračnom savjetovanju. Skup je nastavljen radionicama. Radionicu »Obiteljske konstalacije« vodio je Ivo Jozić, a radionicu »Ljubomora u bračnom savjetovanju« mr. Zrinka Lučić Vrhovac. Drugi dan obilježavanja desete obljetnice BIOS-a završio je supervizijom.

Misno slavlje u katedrali Trećega dana, 22. rujna, nakon evaluacije skupa, proslava obilježavanja 10. obljetnice rada Bračnog i obiteljskog savjetovališta završena je svečanim misnim slavljem, koje je u đakovačkoj prvostolnici predvodio nadbiskup Đuro Hranić, koji je pozdravio sve sudionike skupa, domaće i goste iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i predavače iz Njemačke. U svojoj homiliji govorio je o braku kao o Božjoj kući. »Dvoje mladih ljudi ulaskom u brak riskira, mobilizira se, svoj život stavljaju u ruke druge osobe. Ta druga osoba moj rizik može pretvoriti u najveći životni dobitak, a može se dogoditi i potpuni promašaj. U načelu, svi mladenci stupaju u brak osjećajući da je brak kuća u kojoj prebiva Bog i idu u očekivanju da će u toj kući otkriti Boga«, rekao je nadbiskup, izrazivši žaljenje zbog napisa u medijima koji kažu kako se danas u Hrvatskoj raspada svaki četvrti brak, a Vukovar prednjači u broju rastavljenih. Naglasio je kako brak traži angažman i muža i žene, jer ulaskom u brak ostavlja se sve za sobom i započinje nešto novo, ljubavlju se nadomještaju mnoge zapovijedi i zakoni. Govoreći o osnivanju Bračnog i obiteljskog savjetovališta, nadbiskup je rekao: »Prije desetak godina pojavili su se ljudi koji su iz vjere imali hrabrosti ući

u veliki rizik. Rizik i strast takvih ljudi pripadaju znakovima koji već sada čine Božje kraljevstvo vidljivim među nama. To može samo ljubav bez uvjeta, potpuna, s velikim oduševljenjem, sve do opijenosti. Takve su osobe i kuće u koje se može zaći i naći Boga, osobe koje su u našoj domovinskoj Crkvi i Nadbiskupiji započele nešto novo, to su bračni i obiteljski savjetnici, takve su ustanove bračna i obiteljska savjetovališta koja su se rodila u našim biskupijama, našim biskupijskim Caritasima, centrima, ali svakako crkvena savjetovališta. Pojavili su se ljudi koji su bili spremni započeti nešto novo, doškolovati se poslije fakulteta da bi se posvetili radu u savjetovalištima.« Izrazivši zadovoljstvo što se, nakon početnih kriza, nakon 10 godina mogu zbrajati veliki i vidljivi rezultati, nadbiskup je rekao: »Bračno i obiteljsko savjetovalište pomaže da u sebi razvijemo, otkrijemo, iskopamo darove koje nam je Bog darovao, od uma, razuma, rječnika, jezika, sposobnosti pa sve do milosnih darova, a milosni dar koji puta znači podnijeti uvredu, oprostiti, snagom sakramenta krsta, snagom sakramenta potvrde, snagom sakramenta ženidbe koji smo sklopili.« Na kraju homilije nadbiskup je uputio zahvalu bračnim savjetnicama u Slavonskom Brodu i Osijeku, sadašnjem voditelju te ravnatelju Caritasa koji je BIOS vodio tijekom devet godina, koji su se zajednički angažirali oko dobra. Njima i njihovim gostima poručio je da se nikada ne umore, a sve nazočne pozvao da se mole za njih, za sve bračne drugove, sve obitelji koje prolaze kroz razne krize, da nađu putove dijaloga i zajedništva i da otkrivajući Boga u svom braku, kroz život mogu dalje vedriji, radosniji, osjećajući se spašeni Božjom rukom. Nakon misnog slavlja nadbiskup Hranić primio je sve sudionike skupa u Nadbiskupskom dvoru, gdje su se zadržali u razgovoru te obilasku. Anica Banović

Šezdeset godina bračnih zavjeta Mare i Ignacija Bilića U nedjelju, 27. listopada, u filijali

Šag župe Valpovo svečano je proslavljena 60. godišnjica braka Mare i Ignacija Belića. Misu je predvodio župnik župe Valpovo, vlč. Zvonko Mrak, a koncelebrirao je župni vikar, vlč. Pavo Martić. Na misi su bili prisutni brojni vjernici filijale Šag te obitelj i prijatelji obitelji Belić. U svojoj propovijedi župnik Mrak istaknuo je važnost i veličinu ženidbe, skladnoga obiteljskoga života te vjernosti i zajedništva.

9-10/2013.

Ignacije i Mara Bilić vjenčani su u župi Veliškovci 26. listopada 1953. godine. Ignacije je rođen 9. kolovoza 1922. u Šagu, a Mara, r. Matković, rođena je 18. srpnja 1938. u Veliškovcima. Imaju troje djece, šestero unučadi i šestero praunučadi. Zanimljivo je da je Ignacije bio 37 godina zvonar i tutor, te danas o tome veselo i rado govori, ali i s određenom tugom prisjećajući se prošlih vremena kroz koje je Crkva prolazila. Bili su i ostali suradnici valpovačkih župnika od 1953. do danas. Dominik Živković

805


Obilježena 20. obljetnica rada Zlatnog cekina Zlatni cekin, centar za rehabilitaciju i odgoj djece,

proslavio je 22. listopada svečanom akademijom u Dvorani Ivane Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu 20. obljetnicu otvorenja. Među uglednim gostima nazočan je bio mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, fra Marijan Karaula, zamjenik provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene, pod čijom je skrbi Centar, brojni svećenici i redovnice te predstavnici Grada i Županije. U pozdravnoj riječi ravnatelj Centra, fra Ilija Jerković, zahvalio je svima koji su na bilo koji način u proteklih 20 godina pomogli rad te plemenite ustanove, jedinstvene na tom području Slavonije. Čestitajući ravnatelju, fra Iliji, i djelatnicima Zlatnog cekina taj važan jubilej, nadbiskup Hranić zahvalio im je na dosadašnjem trudu, žrtvi, naporu, brzi, odricanju, samozatajnosti i požrtvovnosti. Zahvalio je i svima koji su pomagali njihov rad te svim roditeljima, napose roditeljima zdrave djece koji svoju djecu upisuju u vrtić Cekin jer to pomaže djelovanje i rad ostalih ustanova unutar Centra. Podsjetivši nekoliko puta na Isusove riječi: »Što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste«, nadbiskup Hranić posvijestio je kako je Zlatni cekin obveza svih, i Nadbiskupije i Provincije, Grada, Županije i čitavog društva.

Govoreći o ulozi franjevaca u zdravstvenoj djelatnosti, fra Marijan Karaula naglasio je kako nije slučajno da bosanski franjevci u svojoj sedam stoljeća dugoj nazočnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i u njihovoj dugoj zdravstvenoj tradiciji shvaćaju da biti franjevac znači pomagati drugoga u bilo kojem obliku. Djelatnicima Zlatnog cekina poželio je da i dalje ustraju u tom plemenitom radu. U programu su prigodnim recitacijama sudjelovala djeca iz vrtića Cekin, a fotografijama i tekstom dan je kratki pregled djelovanja Centra. Predstavom Poncije Pilat, Mile Gavrana, studenti Franjevačke teologije oduševili su nazočne koji su ih nagradili velikim pljeskom. Program je vodio novinar Radio Slavonije Mario Jurković. Brankica Lukačević

Proslavljen spomendan Sv. oca Pija U osječkoj kapucinskoj crkvi

Sv. Jakova apostola 23. rujna svečanim euharistijskim slavljem proslavljen je spomendan kapucina sv. oca Pija iz Pietrelcine. Tijekom mise četvero je vjernika primljeno u mjesno bratstvo OFS-a – kapucini Osijek Franjevačkog svjetovnog reda. Naposljetku je održan susret mjesnih bratstava OFSa grada Osijeka. Svečanosti je prethodila trodnevnica od 20. do 23. rujna uz moljenje franjevačke krunice sv. oca Pija, a trodnevnicu je vodio fra Dragutin Brezovec, duhovni asistent OFS-a, razmatrajući odabrane misli sv. Pija o molitvi, ispovijedi i euharistiji. Na svečev spomendan, ujedno 45. godišnjicu smrti (23. rujna 1968., San Giovanni Rotondo), Brezovec je predvodio misno slavlje uz suslavljenje fra Miljenka Vrabeca, gvardijana Kapucinskoga samostana sv. Jakova u

806

Osijeku, dok je na orguljama svirala s. Justina Lacković, a pjevanje animirala s. Margareta Nikolić iz Družbe Marijinih sestara. Propovjednik je preporučio čitanje svečevog životopisa iz kojeg se upoznaje čovjek ispovjednik, kojemu je misa duhovno središte, i molitelj. Budući je otac Pio nebeski zaštitnik Mjesnog bratstva OFS-a - kapucini Osijek (jednoga od četiriju Osječkog područnog bratstva OFS-a sv. Antuna Padovanskog Franjevačkog svjetovnog reda) spomendan je prigoda za obogaćivanje bratstva novozavjetovanima, a ove godine to su: Ruža Barišić, bračni par Sanda i Denis Škala te Miljenko Anić. Njihovo zavjetovanje evanđeoskoga života primila je u ime Crkve i OFS-a zamjenica ministra, sestra Marija Barić. Nevenka Špoljarić

9-10/2013.


Dvadeset godina djelovanja Caritasove Pučke kuhinje Osijek Pučka kuhinja Osijek, Caritasa Đakovačko-osječke

nadbiskupije, obilježila je u četvrtak, 7. studenoga, u svojim prostorima 20 godina djelovanja. Uvodni pozdrav uputio je vlč. Ivica Rebić, ravnatelj Nadbiskupijskog Caritasa, koji ove godine obilježava i 70. godišnjicu djelovanja. Uslijedili su prigodni govori gradonačelnika Osijeka Ivana Vrkića, župana osječko-baranjskog, dr. Vladimira Šišljagića, ravnatelja Hrvatskog Caritasa, mons. Fabijana Svaline te đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, mons. Đure Hranića. Uz predstavnike bratskih Caritasa iz Splita, Zadra, Krka i Siska, susjednih Caritasa iz Mostara i Sarajeva te dekanatskih Caritasa, nazočili su i korisnici Pučke kuhinje te predstavnici ostalih dobrotvornih organizacija u Osijeku. Zahvaljujući svim donatorima, Gradu Osijeku koji je na korištenje dao zgradu u kojoj djeluje Pučka kuhinja te Županiji osječko-baranjskoj koja financijski pomaže projekte Caritasa u Osijeku i šire, ravnatelj Rebić iznio je povijest rada Pučke kuhinje. S radom se započelo 1993. godine na inicijativu Grada Osijeka i dekanatskog Caritasa. »U početku je Pučka kuhinja uglavnom skrbila za prognanike smještene u zgradi Građevinskog fakulteta u Donjemu gradu, za koje se pripremalo 500 do 1000 obroka dnevno. Taj broj se smanjivao, pa se danas za potrebe korisnika iz Osijeka i okolice priprema 180 do 210 obroka. Sveukupno, do danas je u Pučkoj kuhinji pripremljeno oko 2 500 000 obroka«, izložio je Rebić. »Naša Pučka kuhinja živi od rada župnih animatora i župnih Caritasa na području grada Osijeka pa i šire. Provodimo projekte u korizmi i adventu koji donesu oko 180 do 200 tisuća kuna pomoći, što je dobar znak da imamo potporu šire javnosti i anonimnih donatora, koji su spremni na svakodnevno odricanje za drugoga u potrebi«, naglasio je ravnatelj i na suradnji zahvalio i Crvenom križu te Odboru za zdravstvo i socijalnu skrb pri Gradu i Županiji. 9-10/2013.

Čestitajući i zahvaljujući djelatnicima Pučke kuhinje i Caritasa koji časno, vrijedno i marno odrađuju svoj posao u korist najpotrebitijih ljudi Osijeka, gradonačelnik Vrkić je istaknuo: »Bio bih daleko sretniji da Pučke kuhinje uopće nema i da ne moramo obilježavati ovu godišnjicu jer bi to značilo da smo bogato društvo koje omogućuje svakome čovjeku da radi i živi od svoga rada. Nažalost, mi to nismo u prilici i zato izražavam žaljenje. Tomu smo najvećim dijelom krivi mi političari jer smo doveli naše ljude u situaciju da nemaju od čega živjeti. Ovom prilikom ja im se ispričavam.« Unazad nekoliko godina Grad Osijek uložio je u Pučku kuhinju oko 2 milijuna kuna, pomogao pri obnovi zgrade i opreme te svakodnevno financirao 50 obroka za potrebne, rekao je Vrkić i naglasio: »Gledat ćemo, i dogovaramo, bez obzira na poteškoće u financiranju i praznu blagajnu, da pronađemo nova, dodatna sredstva te energiju, kako bismo još više bili na usluzi ljudima koji ovdje svakodnevno navraćaju. Svi zajedno trebamo uložiti još više napora kako bi ljudi koji teško žive ipak imali ugodniji život, kakav zaslužuju.« Prisjetivši se pokojnog mons. Martina Radmana, idejnog začetnika i pokretača Pučke kuhinje, kao i tadašnjeg biskupa Ćirila Kosa, župan Šišljagić zahvalio je svima, a napose Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koja je podnijela najveći teret da Pučka kuhinja i Caritas dobro rade svih ovih godina. Župan je pohvalio i ostale projekte Caritasa koji također pomažu ljudima i obiteljima u teškoćama. »Zahvaljujem napose djelatnicima Pučke kuhinje za sve što su činili, što čine i što će činiti za opće dobro i pomoć ljudima koji su u ovim teškim vremenima krize i recesije u velikoj potrebi. Cjelokupni rad Caritasa odražava ljudsku dobrotu i veliku motivaciju i za nas na političkim pozicijama, a predstavlja i ponos jer smo pokazali da u našoj Županiji i Gradu ima

807


puno dobrih ljudi, koji su spremni dati od sebe da bi pomogli drugima«, rekao je Šišljagić. »Ovo je jedna od osam Caritasovih kuhinja u Hrvatskoj, koje dnevno poslužuju preko 1500 obroka, a u cijeloj mreži unutar Hrvatske, u drugim crkvenim strukturama, poslužuje se otprilike još toliko«, uputio je nazočne ravnatelj Hrvatskog Caritasa. »Topli obrok koji se ovdje dobije ne sadrži samo hranu, već se budi i svijest korisnika Pučke kuhinje da postoji netko tko brine za njih, da nisu zaboravljeni, pa uz topli obrok dobiju i riječ utjehe. Stoga možemo reći da je Pučka kuhinja mjesto u kojemu čovjek nalazi ne samo hranu za tijelo, nego i za dušu«, naglasio je mons. Svalina i poručio: »Kad pomažemo jedni drugima, postajemo znak nade, prepoznajemo se kao ljudi, prepoznajemo se kao vjernici, kao Crkva koja djelima svjedoči svoju vjeru. Vjerujem da srce koje vidi jednostavno osjeća da moramo nešto činiti i djelovati. Pa neka nam glave budu domišljate, ruke neumorne, a srce uvijek otvoreno za sve ljude, kako bismo uvijek mogli biti utjeha za one koji nas trebaju.« »Kršćanska dobrotvornost konstitutivni je element kršćanske duhovnosti i života kršćana. Rađa se i svoje nadahnuće crpi iz euharistijskoga zajedništva u kojemu svi blagujemo s istog stola, potičući nas da

međusobno dijelimo i materijalna dobra te skrbimo jedni o drugima. Caritas, kao dobrotvorna organizacija Katoličke Crkve, pripada zato samoj naravi Crkve i prepoznatljiv je znak Božjega čovjekoljublja«, rekao je mons. Hranić te zahvalio svim vjernicima i dobročiniteljima na iskazanoj »ljubavi koja je uvijek domišljata«. Čestitajući na ustrajnom radu ravnatelju, a napose djelatnicima Pučke kuhinje, nadbiskup je pozvao: »Budimo svjesni da naše poslanje nije samo korisnicima pružiti obrok, nego im kroz to pružanje obroka ponovno postupno vratiti povjerenje u Boga i ljude. Vratiti im i utvrđivati ih u njihovu ljudskom dostojanstvu. Nije lako doći s kanticom ili vrećicom ovamo i tražiti pomoć - budimo uvijek toga svjesni. Nama je daleko lakše nešto davati, negoli njima doći i ovdje tražiti i moliti pomoć. Svatko tko dođe u Pučku kuhinju, neka se doista osjeti ljubljenim bratom i sestrom koji su dobro došli, koje volimo, prihvaćamo, s kojima osjećamo i pružamo im ono što možemo. Mi ovdje ne dijelimo nekakvu milostinju, nego smo pozvani bratski dijeliti svoj život, osjećaje i solidarnost s našim korisnicima.« Program je nastavljen blagoslovnom molitvom i domjenkom, koji je, kao i prigodni poklon paket korisnicima, dar donatora Pučke kuhinje. Martina Kuveždanin

Duhovne vježbe za svećenike Pedesetak svećenika Đakovačko-osječke nadbi-

skupije, na čelu sa preč. Božom Radošem, duhovnikom đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, započelo je u ponedjeljak, 14. listopada, duhovne vježbe u Nacionalnom parku Plitvička jezera. U Pastoralnom centru Gospićke biskupije, koji se nalazi u sklopu Nacionalnog parka, duhovne vježbe predvodio je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić. Na završetku duhovnih vježbi svećenici su posjetili Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Svetu misu ondje je predvodio kardinal Vinko Puljić, koji je u svojoj homiliji povezao mučeništvo svečara toga dana, sv. Ignacija Antiohijskog, s mjestom na kojem su se našli. Pozvao je svećenike da kroz križ i euharistiju svakodnevno pronalaze svoje »blago u glinenim posudama«. »Pođite kao svjedoci smisla života u svakodnevni let prema suncu koje je Krist, kako bi njega donosili ljudima. Pođite radosni na njivu Gospodnju i donosite svjetlo ljudima kojima ste poslani. Budite ljudi povjerenja, vjere i nade«, poručio je u svojoj propovijedi kardinal Puljić. Svećenike je pozdravio i koncelebraciji se pridružio

808

i domaći župnik mons. Tomislav Rogić, ujedno i dekan Udbinskog dekanata te nekoliko svećenika ovog dekanata. Josip Filipović

9-10/2013.


130 godina djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa na Lošinju Povodom 130. obljetnice dolaska Milosrdnih sesta-

ra sv. Križa na Lošinj, 6. rujna 2013. u kući »Betanija« u Velom Lošinju održan je Znanstveni kolokvij u organizaciji Milosrdnih sestara sv. Križa. Suorganizator skupa bio je primarijus dr. Goran Ivanišević, koji je skup uvrstio u program Lošinjske škole zdravlja. Susret se sastojao od uvodnog i pozdravnog dijela te znanstvenog dijela u kojem je šest predavača predstavilo rad sestara kroz različite teme i vidike. Uvodne riječi uputila je s. M. Estera Radičević, glavna organizatorica kolokvija te urednica Zbornika radova koji je popratio skup. S. Amalija Kupčerić, provincijalna poglavarica, pozdravila je krčkog biskupa mons. Valtera Župana, generalnog tajnika HBK Enca Rodinisa te sve prisutne. Mons. Župan zaželio je sestrama da i danas svojom prisutnošću daruju nadu i radost žiteljima Velog Lošinja, kao i svima koji ih susreću. Prim. dr. Ivanišević izrekao je zadovoljstvo i radost što je »Betanija« ponovno oživjela, svijetlu budućnost sestrama poželio je i gradonačelnik Velog Lošinja Geri Capelli, a pisanu čestitku uputio tajnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade RH Franjo Dubrović. U znanstvenom dijelu skupa prim. dr. sc. Ivanišević je uz videoprezentaciju govorio o otoku Lošinju kao oazi zdravlja i ljepote te pohvalio predani, samozatajni i požrtvovni rad sestara u ubožnici, zabavištu i Sanatoriju »Betanija«. S. M. Estera Radičević, prof. povijesti, održala je predavanje na temu: »Djela ljubavi Milosrdnih sestara sv. Križa na otoku Lošinju«, koja su započela prije 130 godina - prvo preko ubožnice, potom kroz zabavište 1886., a 1906. godine kupnjom kuće od obitelji Ragusini nastaje »Oporavilište Betanija«, namijenjeno prvenstveno bolesnim svećenicima, a kasnije i drugim ljudima. Naglasila je kako je obljetnica prigoda da se otme zaboravu sve što su sestre na ovom otoku činile za djecu, svećenike, stare i bolesne.

9-10/2013.

Mr. sc. Luka Marijanović, profesor u miru iz Đakova, upoznao je skup s likom dr. Koste Vojnovića, koji se osobito zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Kao rektor zagrebačkog Sveučilišta, često je dolazio u Đakovo biskupu Strossmayeru, preko kojega je upoznao sestre i inicirao njihov dolazak na Lošinj. Dr. sc. Marko Medved, profesor na Teologiji u Rijeci, govorio je o važnosti nadvojvode Karla Stjepana Habsburškog za Lošinj te povezanosti njegove obitelji sa zajednicom Milosrdnih sestara sv. Križa. Kroz njegov lik, predstavljena je i njegova supruga Marija Terezija, koja je često pohađala sestre i pomagala im u održavanju, posebno Dječjeg vrtića. Dr. sc. Franjo Velčić, kancelar Biskupije Krk i profesor na Teologiji u Rijeci prikazao je djelovanje sestara kroz opis creskog književnika Ante Tentora, koji je u romanu »Beg Mirko« opisao susret jedne sestre sv. Križa i bolesnika koji dolazi na liječenje u Veli Lošinj, a koji kao musliman nije shvaćao zašto sestra svoj život žrtvuje za druge. Lik sestre utjelovljuje uzoran kršćanski i redovnički život. Skup je završio zahvalom s. M. Estere svim sudionicima, predavačima i svima koji su prošli kroz zajednicu, kao i svima koji pokušavaju oživjeti djelatnost sestara na Lošinju; posebno u zadnje tri godine kada se u ljetnim mjesecima održava duhovno-rekreativni program kroz radionice, meditacije, razgovore, glazbene i kreativne večeri za djecu, mlade i odrasle. Glazbeni uvod i završetak skupa obogatile su s. Svjetlana Paljušević i kandidatica Josipa Jakić, a susret je okrunjen zajedničkim domjenkom i druženjem na obnovljenoj terasi kuće »Betanija«. U sklopu programa Lošinjske škole zdravlja, u zgradi Lječilišta u Lošinju, predstavljen je Zbornik radova Znanstvenog kolokvija o radu Milosrdnih sestara sv. Križa, o kojemu je progovorila sama urednica, s. M. Estera Radičević. s. Marija Pia Tadijanov

809


310. obljetnica dolaska kapucina u Osijek Središnjim euharistijskim slavljem 4. listopada, u

11 sati, uz vodstvo mons. Marina Srakića, đakovačko-osječkoga nadbiskupa u miru, i u koncelebraciji četrnaest redovnika i svećenika, u osječkoj je kapucinskoj crkvi Sv. Jakova proslavljena svetkovina Sv. Franje Asiškog i 310. obljetnica dolaska prvih kapucina u Osijek. Svečanosti je prethodila trodnevnica, a vodio ju je fra Mate Logara, župnik župe Sv. Ante Padovanskog u Šuici, u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, koji je tijekom tjedna kapucinima držao duhovne vježbe. Domaćin fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova, srdačnom dobrodošlicom zahvalio je svima. Mons. Srakić je, čestitajući trećorecima svetkovinu utemeljitelja sv. Franje Asiškog, istaknuo da današnje promišljanje vodi u Asiz, kamo se uputio papa Franjo, i vraća u Osijek, grad kapucina. »Pođimo u Asiz zajedno s mnoštvom vjernika koji se pridružuju papi Franji koji je odlučio poći u grad svetoga Franje, čije je ime uzeo, da po uzoru na toga velikog sveca Crkve i svijeta, ne samo simbolično, označi nova vremena u koja želi uvesti i voditi Crkvu, i da je stvarno obnovi po uzoru na sveca svih vremena, asiškog siromaha, Franju, obnovitelja Crkve«, rekao je mons. Srakić u uvodnom govoru. »Drugi pravac vodi nas ili, bolje rečeno, vraća nas u Osijek, grad kapucina. Ti sinovi svetoga Franje 310 godina plodno djeluju u ovome gradu. Tri stoljeća bili su ispovjednici ne samo ovoga grada, nego i cijele okolice. Svojom jednostavnošću i siromaštvom okupljali su oko sebe i svoga samostana vjernike ne samo Osijeka, nego i Podravine, Baranje i Đakovštine. Zahvalimo Gospodinu za sve milosti koje je udijelio našoj Crkvi po ovoj zajednici koja je u eklezijalno-crkvenom duhu svetoga Franje djelovala u našoj biskupijskoj zajednici, priskačući u pomoć gdje god je to trebalo. Molimo ujedno Gospodina i poglavare kapucinskog reda da ona i nadalje to ostane«, rekao je nadbiskup Srakić, potičući sabrane na vjernost kr-

810

šćanskomu pozivu, koji »nije neka uspomena iz djetinjstva ili mladosti nego trajno življenje«. Na svečanoj misi suslavili su svećenici: Ivica Rebić, Mato Gašparović, Robert Jugović i Drago Marković te redovnici: Miljenko Vrabec, Stjepan Novoselec, Mate Logara, Marek Szrejna, Zoltan Dukai, Paul Karim, Igor Andrijević, Shtjefen Dodes, Nedjeljko Golubar i Mirko Varga Ljubić, dok su ispovijedali Krešimir Borković i Dragutin Brezovec. Slavlje je nastavljeno druženjem redovnika, svećenika osječkih dekanata i gostiju uz trpezu u samostanu. Kapucinima posebno dragi trećoredac, Marin Srakić, ispričao je zgode tijekom mladalačkih posjeta ovomu samostanu kojim je prošetao te posjetio kapucina i glazbenika fra Zvonka Mariju Pšaga. U znak zahvalnosti, gvardijan Vrabec darovao je mons. Srakiću knjigu »Povijest franjevaštva«, objavljenu 2013. u suizdanju Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanske sadašnjosti.

Prvi kapucini došli u Osijek 1703. Davne 1703. godine, 29. rujna, u Osijek stižu dvojica kapucina iz Budima - fra Benon i fra Konstancije, i to na upit kapucinskog starješinstva i molbu novopridošlih kršćana Hrvata i Nijemaca. Najveću zaslugu za dolazak kapucina ima carski vojni savjetnik pl. Ivan Jakob Eggendorf, koji je novopridošlim kapucinima darovao svoj majur s kućom i vrtom u Gornjem varošu (današnjem Gornjem gradu) za rezidenciju (misiju). Na tom mjestu danas se nalazi kapucinski samostan čija je gradnja počela 1704. i završena 1710., kada je samostan dobio prvog gvardijana kapucina, fra Krisonoga iz Beča. Stoga će samostanski jubilej biti prigodno obilježen i 2014., a gvardijan Vrabec najavljuje skorašnje tiskanje letka s osnovnim informacijama o povijesti samostana i kapucinske crkve na hrvatskom, mađarskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku. Nevenka Špoljarić

9-10/2013.


Susret nadbiskupa Hranića s novim svećeničkim kandidatima U

četvrtak 26. rujna, u zgradi Nadbiskupskog doma u Đakovu đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić primio je nove svećeničke kandidate Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. To su bogoslovi Krešimir Bošnjak (Višnjevac), Jurica Ćorić (Osijek 9), Goran Đurđević (Kneževi Vinogradi), Dominik Nedeljković (Osijek 5) i Petar Perko (Đakovo 2) te pripravnici Matija Aušić (Slavonski Brod 7) i Ivan Krajnović (Slavonski Brod 8), koji će imati jednogodišnji pripravnički program u Sjemeništu. Bogoslove je predvodio novi rektor Sjemeništa mo. Ivan Andrić, vicerektor i ekonom vlč. Matej Glavica te prefekt vlč. Robert Jugović. Susretu su nazočili i generalni vikar mons. Ivan Ćurić te tajnik vlč. Mario Brkić.

U uvodnom pozdravu rektor Andrić zahvalio je nadbiskupu Hraniću za primanje te uputio zahvalu mons. Ćuriću za obnašanje službe rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu tijekom protekle dvije godine. Nadbiskup Hranić je nakon uvodnih pozdrava progovorio o tome kako nijedan čovjek nije slučajnost. »Iz Božje perspektive to sigurno nije. Svatko je od nas neponovljivi original, svi smo stvorenja njegove ljubavi, svakoga od nas on voli, ima plan sa svakim od nas. Svaki je čovjek Božja slika, projekt. Svakoga od nas treba, želi, ljubi i u svom promislu upućuje nam svoj poziv. Vi ste negdje u tananim titrajima vlastitih dubina otkrili da je Bog u Isusu Kristu na osobit način svoj pogled zaustavio na vama. To ste kroz protekle godine otkrivali, osjećali, propi-

tivali se i negdje otkrili da vam Bog ne da mira, da je on negdje na osobito snažan način prisutan u vašem životu, da od vas nešto očekuje, da vas zove. I vi ćete dalje kroz ove godine koje su pred vama osluškivati i truditi se da to postane doista jasno: Bog me poziva na svećeništvo«, rekao je nadbiskup okupljenim mladićima. Nadbiskup je izrazio radost biskupijske zajednice zbog novih bogoslova, a susret zaključio zahvalom za razvijanje duhovnog sluha i osluškivanje Božjeg glasa. Nakon upoznavanja nadbiskupa sa svakim od svećeničkih kandidata, koji su rekli nekoliko glavnih crtica iz svoga života, uslijedilo je zajedničko razgledavanje Nadbiskupskog doma, a susret je završio u kapeli Sv. Josipa prigodnom pjesmom i blagoslovom nadbiskupa Hranića. Marko Čubelić

Počast biskupu Strossmayeru Đ

akovačko-osječki nadiskup mons. Đuro Hranić i generalni vikar mons. Ivan Ćurić primili su 30. listopada u Nadbiskupskom domu u Đakovu izaslanstvo Nacionalne zajednice Bugara u RH, predvođeno predsjednikom Raškom Ivanovim, koje tradicionalno uz svetkovinu Svih svetih i bugarski praznik Dan narodnih buditelja dolazi odati počast biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, u znak zahvalnosti za njegov doprinos bugarskoj prosvjeti i kulturi. Nakon prijateljskog razgovora, delegacija Nacionalne zajednice Bugara položila je u kripti katedrale vijenac na grob biskupa Strossmayera, izdavača »Bugarskih narodnih pjesama« braće Miladinov, velikog dobročinitelja i prijatelja Bugara. Anica Banović

9-10/2013.

811


Posjet muftije Aziza Hasanovića Đakovačko-osječki nadbiskup

mons. Đuro Hranić primio je 12. rujna u posjet predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, muftiju Aziza efendiju Hasanovića. Kako je istaknuo muftija Hasanović, ovo je bio njegov nastupni posjet te prilika da nadbiskupu Hraniću čestita na preuzetoj obvezi upravljanja nadbiskupijom, odnosno metropolijom. Razgovor je protekao u prijateljskom duhu, a bilo je govora o suradnji koja se ostvaruje na ekumenskom planu i planu međuvjerskog dijaloga, a na kraju susreta razmijenjeni su prigodni darovi. »Ohrabren sam i izražavam zadovoljstvo što je na čelo Nadbiskupije došao čovjek koji je po svom profilu otvoren i potvrđen, osoba dijaloga, osoba spremna na svaki oblik suradnje. Tim više moja je želja bila da ga posjetim i čestitam na preuzimanju dužnosti i iskažem dobru suradnju s dosadašnjim nadbiskupom. Uvjeren sam u kontinuitet dobrih odnosa i suradnje i s novim nadbiskupom, već potvrđen kroz dosadašnje ekumenske i dijaloške programe i projekte u cijeloj RH, ne samo u ovoj nadbiskupiji. Naša dosadašnja suradnja temeljila se na zajedničkom naporu u profiliranju vjeronauka, onoga što treba ostaviti mladim naraštajima. Na raznim simpozijima i seminarima uglavnom smo zagovarali iste, univerzalne, ideje i programe koji će pomoći društvu i zajednici, a prvotno našim vjernicima, da jačaju svoju vjersku dimenziju. Konstatirali smo da imamo puno prostora za zajedničku suradnju, a ovaj susret potvrda je da se dobra suradnja nastavlja i dalje«, rekao je muftija Hasanović. Nadbiskup Hranić izrekao je radost i zahvalnost zbog posjeta, podsjetivši kako se muslimanska zajednica, zajedno s drugim kršćanskim zajednicama, uključila u pripremu i potpisivanje zajedničkih izjava s tijelima Hrvatske biskupske konferencije, gdje se moglo vidjeti kako imaju puno toga zajedničkog i zastupaju iste vrijednosti. »Kad se Katolička Crkva zauzimala za određena prava, nikada nismo htjeli biti privilegirani u društvu, nego smo, jer smo većinska zajednica, smatrali da trebamo pokrenuti neke stvari. Pritom smo se uvijek zauzimali da to dobiju i sve druge vjerske zajednice u RH, pa tako i muslimanska. Na osobit način sam istaknuo radost jer su se potrudili pa su prisutni u školama. Kako smo mi organizirali svoj katolički vjeronauk, tako su i oni, iako u dijaspori, pa im je daleko teže, organizirali vjeronauk za muslimansku djecu i učenike u škola-

812

ma i na taj način nama indirektno pomagali da se s Katoličke Crkve skine stigma zajednice koja traži privilegije u našem društvu«, rekao je nadbiskup Hranić. Naglasivši zadovoljstvo zbog zajedničkog dijeljenja stavova prema temeljnim ljudskim vrijednostima, nadbiskup je rekao: »Temeljne kršćanske vrijednosti ujedno su one koje dijelimo s drugim religijama. Na tom planu svi zajedno možemo biti glas očovječenja, nositi u ovo naše društvo glas ljudske mudrosti i tako pridonositi suradnji. Ovakvi susreti dokazuju da nas religije međusobno ne dijele, već dokazuju da u svakoj religiji postoji semina Verbi, sjeme Riječi Božje, zrnca istine koja trebamo otkrivati ponajprije kod drugoga.« S obzirom da se na KBF-u u Đakovu odvijao Teološko pastoralni seminar za svećenike na temu »Vjerska sloboda – izazov za Crkvu i društvo«, nadbiskup Hranić i muftija Hasanović ocijenili su stanje u današnjem društvu kroz prizmu vjerskih sloboda. »Država po svojoj naravi treba biti neutralna država, a osjećamo da se u novije vrijeme pojavljuju tendencije laičke države. Neutralna država poštuje sve i svima dopušta da imaju svoje vlastite identitete, a laička država počinje gurati u stranu sve vjerske identitete i pomalo nameće svoje laičke stavove. Vidimo da se to događa kod nas u Hrvatskoj u posljednje vrijeme, na osobit način od zadnjih izbora na državnoj razini. Primjećujemo da to više nije neutralna država koja štiti sve, već da nameće određenu ideologiju. Na ovom seminaru priznajemo da smo kao kršćani kroz povijest griješili, ali vidimo da laičke struje u društvu danas pokušavaju ostvariti isto ono što se nama prigovara«, rekao je nadbiskup Hranić. Muftija Hasanović rekao je kako su pravni okviri vjerskih sloboda u RH nedvojbeno vrlo kvalitetno riješeni i to treba pohvaliti, ali njihova primjena i praksa s tim nisu usuglašeni. »Ove pojavnosti koje se pokušavaju nametati kroz ideološke okvire osuđujemo i tome se opiremo, i upravo je to jedna od naših zajedničkih tema koje trebaju polučiti zajedničke platforme i kazati da su prava nešto što mi trebamo konzumirati i ne želimo da nam bilo tko nameće nešto što je neprirodno. Neprirodne pojavnosti proglašavati prirodnim, nelogične logičnim, kao vjerski autoriteti moramo osuditi i kazati što o tome mislimo. Nemamo instrumentarij da to provodimo, ali imamo jezik i slobodu govora«, zaključio je muftija Hasanović. Anica Banović 9-10/2013.


»Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir« K

atehetski ured Đakovačko-osječke nadbiskupije i ove je godine podržao inicijativu »Milijun djece moli zajedno za jedinstvo i mir«, koju je pokrenulo Međunarodno katoličko djelo Papinskog prava Crkva u potrebi (»Kirche in Not«). Inicijativa je provedena u okviru školskog vjeronauka, župnog pastorala i kateheze te su djeca diljem Đakovačko-osječke nadbiskupije, a ovoga puta i šire, 18. listopada učila moliti krunicu, sudjelovala u listopadskoj pobožnosti te zajednički s vršnjacima molila za mir u svijetu. U zajedničku molitvu trebalo se uključiti 18. listopada, ako je moguće u 9 sati, no izvedba i vrijeme molitve prepušteni su slobodi i kreativnosti svećenika, vjeroučitelja, župnih kateheta i njihovih vjeroučenika. Akcija je u školama najavljena plakatom, a učenici su dobili i prigodni letak kao pomoć u zajedničkoj molitvi. Antonela Maljur, učenica 6.a OŠ »Dobriša Cesarić« iz Osijeka izvijestila je kako je vjeroučiteljica Silvija Mašaberg u predvorju škole okupila učenike od 1. do 4. razreda. Točno u 9 sati molitvu su započeli pjesmom »Evo nas pred tobom, Marijo«, uslijedila je desetica krunice te pjesma »Kraljice krunice«. Po završetku molitve učenici su se vratili u svoje razrede, zadovoljni što su mogli moliti s još milijun djece diljem svijeta. Vjeroučiteljica Marija Barukčić drugu je godinu zaredom potaknula učenike drugih, trećih i petih razreda OŠ »Antun Matija Reljković« iz Cerne da se uključe u inicijativu »Milijun djece moli zajedno«. Oni su krunicu molili na satima vjeronauka. Na početku sata poslušali su uputu o značenju ove inicijative, a zatim se radosno uključili u molitvu, zadovoljni što su i ove godine imali priliku podsjetiti se kako se moli krunica, ali i na važnost molitve općenito. Četvrtu godinu zaredom djeca župe Sv. Mateja u Štitaru, zajedno sa župnikom Mirkom Rendulićem, vjeroučiteljicama, roditeljima, bakama i djedovima ujedinila su se s djecom svijeta moleći krunicu u župnoj crkvi tijekom svakodnevne listopadske

9-10/2013.

pobožnosti prije večernje mise. Iako malobrojni, molili su s velikim žarom, a potom sudjelovali i na euharistiji te klanjanju pred Presvetim Euharistijskim Sakramentom. U OŠ »Zrinskih« Nuštar te Područnoj školi Cerić molitvenu inicijativu s učenicima od prvog do osmog razreda organizirale su vjeroučiteljice Branka Tomić i Mihaela Špoljarić te vjeroučitelj Leopold Volf. Vjeroučiteljica Ana Volf molila je s učenicima 7.a i 7.b razreda OŠ »Ivan Mažuranić« Vinkovci, koji su već sudjelovali u akciji, a na osobit način sudjelovanju su se radovali učenici 5.a razreda jer su se u zajedničku molitvu za mir uključili po prvi puta. Porazna je činjenica da svake godine sve manje djece zna moliti krunicu, naglasila je vjeroučiteljica Volf i pohvalila molitvenu inicijativu kao dobru priliku da vjeroučenici nauče nešto više o krunici i da mole zajedno. Vjeroučenici petog razreda OŠ »Tordinci« također su molili za mir s vjeroučiteljicom Martinom Milić, a vjeroučiteljice OŠ »Hugo Badalić« u Slavonskom Brodu, Katica Markić i Svjetlana Šokčević, molitvenu su akciju organizirale u predvorju škole, a uz učenike uključili su se i nastavnici. Treću godinu zaredom u akciji je sudjelovala i OŠ »Antun Matija Reljković«

813


Bebrina. Svi učenici okupili su se u predvorju škole te dostojanstveno i u miru izmolili desetinu krunice. Molitvu su predvodili učenici Karitativne skupine, koju vodi vjeroučiteljica Ankica Marjanović. Lara Job i Iris Šimetić, učenice 6.c razreda i novinarke OŠ »August Harambašić«, Donji Miholjac, izvijestile su kako su u ovoj školi učenici i nastavnici zajedno molili za mir i na taj način dali svoju potporu inicijativi. Za mir su molila i djeca dječjeg vrtića Cekin, koji uz primarni program odgoja provodi i program Kateheze Dobrog Pastira. Program vode educirane odgojiteljice u vjeri, koje su inicirale provođenje akcije. Djeca su se u 9 sati okupila u prostoru za katehezu te dala svoj doprinos molitvama za jedinstvo i mir. Oko 250 učenika OŠ »Ivan Goran Kovačić« u Slavonskom Brodu molitvi za jedinstvo i mir priključilo se drugu godinu zaredom. S. Monika Zvonarek vjeroučenike je pripremala tijekom satova vjeronauka, senzibilizirajući ih da mole za vršnjake širom svijeta, a osobito za one koji trpe zbog ratnih sukoba. Djeca su donijela balone u misijskim bojama te su molila za pojedine kontinente: djeca sa zelenim balonima molila su za Afriku, djeca s crvenim balonima za Ameriku, s bijelim balonima za Europu, s plavim balonima za Australiju i Oceaniju, a sa žutim balonima za Aziju. Molitelji kažu da je bilo lijepo, molitveno, razigrano i raspjevano, a školom je odjekivala pjesma »Mira daj srcima...«, dok s. Monika ističe: »Gospodin Bog, koji se ne može oglušiti na molitvu, a osobito na molitvu djece, sigurno je pogledao i osluhnuo ovu našu molitvu, a vjerojatno se malo i osmjehnuo.« Uz vjeroučenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, po prvi puta u akciji su sudjelovali i prvopričesnici te 7. razredi župe Sv. Antuna iz Volodera u Sisačkoj biskupiji. Uključili su se i vjeroučenici župe Gospe

N

Priredila: Martina Kuveždanin

Susret ministranata u Vrbici

edjeljno poslijepodne 22. rujna 2013. godine u Vrbici je obilježeno igrama ministranata, malih zboraša, ali i sve ostale djece. Uz ministrante domaće župe Pohođenja BDM, i pod vodstvom župnika vlč. Krešimira Jukića, u igrama su sudjelovali i ministranti iz župe Kuševac, pod vodstvom župnika vlč. Ivice Martića. Igre su započele na školskom igralištu zajedničkom molitvom, nakon koje su sudionici bili podijeljeni u devet skupina. Mnoštvo igara - nošenje krumpira u kuhači, skakanje u vreći, povlačenje konopa, natjecanje u ispijanju soka, jedenju pudinga, skakanje na trampolinu te brojne druge igre, izazvale su u djeci radost, osmijeh i natjecateljski duh. Uz župnike, u animiranju ministranata

814

od Ružarija u Drnišu. U svim razredima podijeljeni su plakati i letci, a kako je toga dana vjeronauk bio predviđen u jutarnjim satima, župni vikar fra Mario Radman i s. Augustina Vukančić sa svakom su grupom vjeroučenika molili u crkvi Gospe od Ružarija. Uz kratko tumačenje značenja molitvene inicijative, vjeroučenici su molili po jedno otajstvo misijske krunice za svaki kontinent, a akciji su se pridružili i pojedini učitelji i nastavnici prekinuvši nakratko rad u svojim učionicama.

pomagali su studentice teologije i ostali mladi aktivni u životu župe Vrbica. Stjepan Matezović

9-10/2013.


Misijska nedjelja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji M

isijska nedjelja, koja se 20. listopada obilježavala u sveopćoj Crkvi, obilježena je i u župama Đakovačko-osječke nadbiskupije. U osječkoj župi Sv. Mihaela arkanđela i kuševačkoj župi Kraljice sv. Krunice misnim slavljima nazočila je misionarka rodom iz Kpatabe u afričkom Beninu, s. Adeline Houffon, koja djeluje u Družbi Marijinih sestara čudotvorne medaljice u hrvatskom provincijalnom središtu u Osijeku, te s. Kaja Ljubas, provincijalna poglavarica, a u župi Sv. Jakova u Gunji misu je predvodio o. Paul Abass Karmoh Karim, misionar Družbe Duha Svetoga, rodom iz Sierra Leonea, a na službi u župi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Osijeku.

Osijek Dobrodošlicu Marijinim sestrama u župu Sv. Mihaela u osječkoj Tvrđi srdačno je izrazio župnik Ivan Vidaković, najavljujući ponovni početak prikupljanja novčanih darova - od Misijske nedjelje do Uskrsa 2014.- namijenjenih školovanju siromašne djece u misiji Družbe Marijinih sestara u Beninu. Zahvaljujući svim darovateljima, Vidaković je pojasnio kako osječka župa Sv. Mihaela treću godinu organizira donacijsku akciju potpore školovanju te su do sada u 2013. skupili 2.700 kuna, dok je primjerice 2011. godine omogućeno školovanje šesnaestero djece, a uz nesebičnu zauzetost župljana, koji velikodušno odvajaju od sebe, sada se školuju 23 djeteta. Godina dana školarine stoji stotinu eura. Kako broj školaraca raste iz godine u godinu, novac se može prikupiti, primjerice, svakodnevnim odvajanjem jedne kune, potvrđuje Marija Tumir, članica župnog Pastoralnog vijeća, čija je misijska skupina s pjevačima 2010. godine potaknula zajedništvo s Marijinim sestrama u Beninu uplaćujući prve školarine i duhovno prateći misionarsko služenje. »Prije 25 godina Marijine sestre otišle su u Afriku, u Benin, gdje smo sad već proslavile srebrni jubilej. 9-10/2013.

Ljetos sam od sredine srpnja do potkraj kolovoza boravila u Beninu i u Osijek se vratila s dragocjenim iskustvom. Posebno mi je u sjećanju ostao život u Beninu. I razmišljam - dok mi u Europi gradimo velike kuće u kojima nema života, u afričkom narodu su obitelji mnogobrojne i unatoč svemu žive s optimizmom. Sestre u Beninu nastoje da sva djeca završe osnovnu i srednju školu, odnosno šest plus četiri godine. Školuje se 90 djevojčica u dvama internatima, a još 400 djevojčica i dječaka u obiteljima. Dolaze roditelji tražeći pomoć, no najprije pokažu knjižice iz kojih je vidljivo je li dijete završilo školovanje. Osim internata, imamo dva dispanzera za bolesne, kojima pomaže 25 mladih sestara. I vi nam pomažete, a vaša je pomoć doista velika jer odvajate od svojih usta, na čemu od srca hvala«, rekla je Kaja Ljubas najavljujući misionarku s. Adeline Houffon, koja je 24. kolovoza 2013. u samostanu Malanhoui položila doživotne zavjete, i koja godinu i pol boravi u Osijeku gdje usavršava hrvatski jezik, a u Kapucinskom samostanu s. Maksima uči je kuharstvu hrvatskoga podneblja.

Kuševac Na misnom slavlju u Kuševcu s. Kaja je istaknula: »Narod Benina nije tako tjeskobno zabrinut za sutra – za budućnost, za razliku od žitelja našeg kontinenta. Oni su radosni i u oskudici. Imaju vremena jedni za druge. Ne pate od raznih strahova i oni koji su izabrali put vjere punom ga odlučnošću slijede. Jednom riječju, narod Benina ima budućnost.« Nakon molitve »Oče naš« koju je izrekla zajednica u Kuševcu, s. Adeline otpjevala je istu molitvu na svom materinskom jeziku, a župnik vlč. Ivica Martić pozvao je zajednicu da svatko u sebi moli i misli na siromašne Afrike i diljem svijeta. »Sviđa mi se kod vas to što volite bližnje«, radosno je posvjedočila 30-godišnja s. Adeline Houffon u

815


obje župe te zahvalila i Osječanima i Kuševčanima marijanskom pjesmom na fon jeziku uz pljeskanje, a vjernici su prihvatili ponavljajući »O, Marija, mi pave«. Družba Marijinih sestara Čudotvorne medaljice djeluje od 1988. u Beninu u dvjema biskupijama s četiri zajednice.

Štitar, Gunja Misijska skupina župe Štitar, koja djeluje od 2007. godine, nakon mise organizirala je prodaju domaćih kolača, tjestenine i drugih proizvoda. Kolače su pekle i prodavale i vrijedne gunjanske žene. U župi Štitar prikupljeno je 3 500 kn, a sav novac bit će poslan za pomoć djeci u Ruandi i misionaru don Danku Litriću. Poseban gost u Gunji, o. Paul iz Sierra Leonea, Gunjance je upoznao sa svojom domovinom i životnim putem te istaknuo svoju misijsku zadaću. Vjernicima je opisao i približio način života ljudi u misijskim zemljama Afrike. P. Paul u Hrvatskoj je od 2008. godine i potpuno je savladao hrvatski jezik. Oduševljen je Hrvatskom i ravnom Slavonijom, a prisutne je iznenadio svojom otvorenošću i duhovitošću, posebno kada je zapjevao »Ne dirajte mi ravnicu«.

Donji Miholjac U župi Sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu, a povodom Svjetskog dana misija i 5. godišnjice postojanja i djelovanja Misijske skupine u župi, otvorena je prodajna izložba. Na izložbi se uz vezene stolnjake, heklane krunice i šlingane tabletiće moglo pronaći i originalnih slika ulja na platnu, akvarela, zlatoveza, oslikanih boca za sve prigode, rukama izrađenih nabožnih predmeta i nakita. Okupljenim vjernicima obratio se župnik Josip Antolović te zahvalio članovima Misijske skupine na nesebičnom radu i odricanju za potrebite kroz proteklo vrijeme. Posebno je zahvalio voditeljici, s. Petrinki Tuković, te poticajnim riječima pozvao na daljnji angažman. Izložbu je svečano otvorio gradonačelnik Zoran Ko-

vač, koji je zahvalio župnim misionarima na uloženom trudu u posljednjih pet godina. Mladi zbora »Agape« pjesmom su uveličali svečano otvorenje te dali svoj doprinos ovome slavlju. Voditeljica misijske skupine, s. Petrinka, zahvalila je na riječima podrške kao i dosadašnjem konkretnom djelovanju i financiranju školovanja za nekoliko učenika i bogoslova u Africi.

Slavonski Brod Misijska nedjelja posebno je svečano proslavljena u slavonskobrodskim župama Gospe Brze Pomoći, Sv. Josipa radnika i Sv. Nikole Tavelića. U župi Gospe Brze Pomoći članovi dramske skupine Zajednice karmelskih laika izveli su prigodan igrokaz. I u župama Sv. Josipa radnika i Sv. Nikole Tavelića djeca osmogodišnje škole, koju su pripremale Marija Mažar, Danijela Šanovski i s. Olivija Filipović, na kraju su mise izvela prigodan igrokaz o misijama. Sva milostinja i prikupljeni prilozi toga dana namijenjeni su misijama. Za Misijsku nedjelju župljani su se pripremali kroz »misijsku osminu«, a svakoga dana bilo je pročitano jedno pismo i molitva vjernika različitih misionara. Misijska skupina, koju u župama Sv. Josipa radnika i Sv. Nikole Tavelića već deset godina vodi zauzeta vjernica Manda Marić, u Benin je dosada poslala oko 110.000 kuna. Čuvši preko medija o teškoj situaciji u misijama, voditeljica Marić odlučila je pokucati na srca dobrih ljudi i moliti pomoć za misije. Kako se krug dobročinitelja s vremenom širio, ona je uspostavila kontakt s misionarkom s. Maristelom Galić koja djeluje u Beninu, a potom je u svoju obitelj i župu pozvala i s. Jacintu Petrović i s. Doroteju Dunđer, koje su i osobno svjedočile o životu ljudi u toj siromašnoj afričkoj državi.

Punitovci Za misionare se molilo i u župi Sv. Ladislava u Punitovcima. Nakon misnog slavlja u župnoj crkvi Sv. Ladislava u Punitovcima i u filijalnoj crkvi Sv. Mihaela u Josipovcu Punitovačkom članovi Župnog pastoralnog vijeća prigodom Misijske nedjelje i Svjetskog dana misija prodavali su kolače. »Ne može se svaka župna zajednica pohvaliti kako iz nje potječe misionar. Iz župe Sv. Ladislava, već godinama u Madagaskaru djeluje misionar, vlč. Vladimir Stuhli, član salezijanske družbe, a rodom iz Josipovca Punitovačkog. To je župnoj zajednici posebna čast, ali i dužnost podržavati molitvom i darovima svog misionara i misijsku djelatnost čitave Crkve«, naglasio je u homiliji župnik Đurica Pardon te potaknuo vjernike na molitvu za sve misionare, a osobito za misionara Vladu. N. Špoljarić / A. Lučić / M. Barukčić / A. Gutić / B. Vrban / B. Lukačević / M. Knežević

816

9-10/2013.


Blagdan Male Gospe Slavonski Brod Blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije i »osmi« kao hodočasnički dan Gospi Brze Pomoći proslavljen je 8. rujna u istoimenoj slavonskobrodskoj župi i svetištu u znaku promišljanja i molitve za obitelj kao temeljne zajednice u kojoj se prima i posreduje blago vjere, napose odgoj u vjeri novih naraštaja. Više tisuća vjernika pohodilo je toga dana svetište sudjelujući na pet misnih slavlja, a najviše ih se okupilo na središnjoj svečanoj misi, koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, mons. dr. Đuro Hranić. U svojoj homiliji nadbiskup Hranić govorio je o vjerskom odgoju djece i mladih, kao i o trajnoj vjerničkoj izgradnji pojedinca, napose roditelja, koje je upozorio da vode računa o tome što se njihovoj djeci nudi u školi: »Vi imate glavnu riječ u odgoju i obrazovanju vaše djece. Zato vam želim zahvaliti što ste u protekloj godini na pravom mjestu i na pravi način znali dići svoj glas i stati na stranu kako postavki odgoja, tako i braka i obitelji. Imajte hrabrosti, budite i dalje informirani i znajte zauzeti vlastiti stav, jer naša su djeca najveće blago i budućnost ovoga društva. Pretvarajmo ljudsku povijest u povijest spasenja.« Posebno dirljiv bio je obred krštenja maloga Marka, petoga djeteta obitelji Krešimira i Melite Gabaldo. Čestitajući na hrabrosti u promicanju života kao najveće vrijednosti, nadbiskup je roditeljima i nazočnima rekao: »Drago mi je da vi danas svojim primjerom, prisutnošću i otvorenošću novom života te krštenjem malog Marka razbijate predrasude i grešnu stigmu koja se često nabacuje na brojnije obitelji i roditelje brojne djece. Danas pokazujete da je život nešto najvrednije što iza sebe ostavljate.« Na kraju mise nadbiskup je blagoslovio i poškropio vodom iz Lurda pedesetak majki trudnica i onih koje mole za dar majčinstva. Slavlje je završeno svečanim ophodom oko župne i proštenišne crkve s molitvom, koju je predvodio župnik Lenić. Tijekom dana velik broj 9-10/2013.

vjernika pristupio je sakramentu pomirenja te usrdno molio pred Gospinim likom na mnoge nakane.

Ilača Blagdan rođenja BDM svečano je proslavljen u svetištu Gospe Ilačke. Uz domaće župljane, nazočili su hodočasnici iz drugih krajeva Vukovarsko-srijemske županije. Slavljene su tri mise, a hodočasnici su imali priliku za ispovijed. Središnje misno slavlje predvodio je vlč. Tomislav Karavidović, svećenik na poslijediplomskom studiju u Rimu, koji je u homiliji istaknuo kako se Bog za spasenje služi malim i neznatnim ljudima. Kao što se Spasitelj rodio u maloj Judeji, potiho, tako Bog, kada se najmanje nadamo, u slabosti daje preobraćenje i spasenje. I Marijina prisutnost bila je tiha, sa strane i nikada u prvom licu, a učinila je za nas tolika čuda. Blagdan rođenja BDM ujedno je i svečanost zdravlja, sreće i obitelji, naglasio je vlč. Karavidović. Hodočasnike je srdačno pozdravio domaći župnik Ivan Đakovac te pozvao na svjedočenje Krista kroz strpljenje i uzajamnu pomoć, uz zagovor nebeske Majke Marije.

Šumanovci Svečano je bilo i u svetištu Skrovite Gospe Šumanovačke. Uoči blagdana slavljena je večernja misa s blagoslovom djece, kada su djeca od 4. do 8. razreda prije mise predmolila po deseticu krunice, a misno slavlje predvodio je vlč. Vedran Mešanović, župni vikar župe Bošnjaci. Nakon molitve vjernika predsjedatelj je izmolio blagoslovnu molitvu nad djecom te ih poškropio blagoslovljenom vodom. Prigodno su svoje molitve izrekli otac, majka i dijete, a po završetku mise uslijedila je procesija do kapele u šumi, gdje je vlč. Mešanović svu djecu povjerio zagovoru nebeske Majke te im podijelio prigodne sličice. Na sam blagdan Rođenja BDM slavljene su tri mise, a pola sata prije mise i marijanska pobožnost. Završno slavlje predvodio je vlč. Mario Lešić, rodom iz Bošnjaka, a trenutno na magisteriju biblijskih zna-

817


nosti u Jeruzalemu. Vlč. Lešić je u svojoj propovijedi istaknuo da se Bogorodica, čije rođenje slavimo, bila spremna prepustiti Božjoj providnosti, u Njegovim poticajima otkrivati svoj identitet i povjereno joj poslanje, a nasljedujući svoga Sina istaknuti se kao prava i prva kršćanka.

Srijemski Karlovci Vjernici župe Srijemski Karlovci i iz susjednih župa Srijemske biskupije pohodili su 8. rujna kapelu Gospe od mira i proslavili blagdan Rođenja BDM, u narodu poznat kao »Mala Gospa«. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Ivan Rajković, koji je na poslijediplomskom studiju u Rimu. Koncelebrirao je vlč. Marko Lončar, župnik i svećenici Petrovaradinskog dekanata: dekan Tomislav Kovačić, Stjepan Barišić, župnik župe Petovaradin 2 te o. Ante Šiško,

hrvatski misionar Družbe Duha Svetoga. Svečanost je pjesmom uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima. Upravitelj župe u Srijemskim Karlovcima, vlč. Lončar, izrazio je dobrodošlicu okupljenim vjernicima, a u homiliji je istaknuo: »Mi težimo za darovima Duha Božjega kako Apostol uči. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Tko sve ovo iskustveno stekne, stekao je puninu života - a to onda ima jedno ime - mir.« Župnik je molio da Gospa od Mira izmoli darove i kreposti za sve vjernike te zahvalio svima koji su pomogli u organizaciji proslave ovoga blagdana. B. Lukačević / J. Budinski / M. Dević / A. Gutić / T. Mađarević

Susret ministranata Srijemske biskupije U subotu, 5. listopada 2013., u župi Sv.

Dimitrija, đakona i mučenika, održan je susret ministranata Srijemske biskupije. Susretu je nazočilo oko 200 ministranata svih župa Srijemske biskupije, a pratili su ih svećenici i vjeroučitelji. Službeni dio programa započeo je misom u župnoj crkvi koju je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, u koncelebraciji s mons. Eduardom Španovićem, generalnim vikarom Srijemske biskupije, preč. Jozom Dusparom, dekanom Zemunskog dekanata te svećenicima Srijemske biskupije. U uvodnom pozdravu povjerenik za ministrante Srijemske biskupije, vlč. Mario Paradžik, pozdravio je biskupa i nazočne svećenike, vjeroučitelje i ministrante te posebno zahvalio preč. Eduardu Španoviću na domaćinstvu i pomoći pri organizaciji ovog susreta. »U središtu vašeg života danas, ovdje na ovom susretu ministranata i ministrantica naše Srijemske biskupije, stvarnost je Isusa Krista, onoga kojemu vi služite uz oltar i kojemu ste uvijek bliži od drugih vjernika, koji su u klupama u crkvi za vrijeme mise. Poznajemo Isusa kao osobu koja ostavlja neizbrisiv pečat na svakome od nas, posebno na vama u ministrantskoj službi«, rekao je biskup, podsjetivši ministrante kako se nitko u povijesti nije pokazao tako bliz ljudima kao Isus Krist, u kojemu nam se Bog na najjasniji način predstavio. Potaknuo ih je da čitaju Novi zavjet jer će tada shvatiti da je Isus Krist najsvjetlija po-

818

java ljudske povijesti, da ga nitko nije nadmašio u ljepoti nauke, dobroti srca, čistoći života, u ljubavi sve do kraja - sve do križa. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor župe Sv. Dimitrija, a svečanu pontifikalnu asistenciju činili su ministranti župe u Srijemskoj Mitrovici. Nakon mise uslijedio je ručak na otvorenom, a potom sudjelovanje u natjecateljskom dijelu programa. Ministranti su se prijavili za 11 sportova te su svoje sposobnosti pokazali u skakanju u vreći, potezanju užeta, krkači, guranju kolica, utrci na tri noge, ispuhivanju brašna, hvatanju jabuka u vodi, igri zavezanih očiju, nošenju oraha u žlici, stolnom tenisu, stolnom nogometu i malom nogometu. Najuspješniji su bili nagrađeni zlatnim medaljama, a cijeli susret protekao je u veselom raspoloženju i oduševljenju ministranata i ministrantica, za što su najzaslužniji stariji ministranti i mladi župe Srijemska Mitrovica, koji su cijeloga dana pomagali u organizaciji. Tomislav Mađarević

9-10/2013.


Svetkovina Sv. Dimitrija Svetkovina

zaštitnika Srijemske biskupije i katedrale-bazilike Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, proslavljena je 26. listopada svečanim misnim slavljem koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić. Suslavili su mjesni biskup mons. Đuro Gašparović, đakovačko-osječki nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, požeški biskup mons. Antun Škvorčević, subotički biskup mons. Ivan Penzeš, varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić i tridesetak svećenika iz Srijemske biskupije, Đakovačko-osječke nadbiskupije, Subotičke biskupije te svećenici grkokatoličkog obreda. Na početku slavlja pozdrave gostima uputio je mjesni biskup, izražavajući radost svetkovine zaštitnika biskupije i katedrale: »Dijelimo radost ovoga dana sa svima vama koji ste došli iz naših župa i drugih biskupija, pridružili se slavlju i tako izrazili zajedništvo vjere i poštovanja prema euharistijskom otajstvu i srijemskim mučenicima.« Biskup Gašparović osobito je pozdravio nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog Đuru Hranića, koji po prvi puta kao metropolit predvodi proslavu blagdana Svetog Dimitrija, te s dubokom zahvalnošću pozdravio umirovljenog metropolita, mons. Marina Srakića. Pozdravio je i zahvalio na dolasku predstavnicima Grada Srijemske Mitrovice, Generalnog konzulata Republike Hrvatske, Veleposlanstva Republike Hrvatske te Nacionalnog vijeća za Srijem, čiji su predstavnici sudjelovali u misnom slavlju. U prigodnoj homiliji nadbiskup Hranić osvijetlio je lik đakona i mučenika Dimitrija kao čovjeka vjere i iskrenog pouzdanja u Boga, te ga predstavio kao uzor svim vjernicima. U svijetlu Isusovih riječi upućenih učenicima: »Ne budite zabrinuti za svoj život«, propovjednik je istaknuo kako »vjera svoje uporište ima u Trojedinom Bogu, u istini da je Bog 9-10/2013.

dobri Otac koji zna što nam treba. On nam je u svome raspetome Sinu pokazao koja je mjera njegove ljubavi prema nama ljudima. U Kristovu uskrsnuću zajamčio nam je da On ima zadnju riječ, da nas je stvaranjem predodredio za dioništvo u svome božanskom životu te da poslije svakoga Velikoga petka mora svanuti uskrsno jutro«. Osvrćući se na stanje katoličke manjine u Srijemu, nadbiskup Hranić je rekao: »Ovakvu evanđeosku poruku svjedoči nam i naš zaštitnik sv. Dimitrije: dok brinete o sebi i o vlastitoj budućnosti, ne budite tjeskobno zabrinuti, makar se suočavali s velikim poteškoćama: Ne budite zabrinuti, jer zna Otac vaš nebeski da teško živite i da vam je potrebno i ono što ćete jesti i piti, i odijelo, i stan, i radno mjesto… no niste sami. Otac nebeski zna da ste manjina i da vam istodobno, dok opravdano težite da kao manjina budete prihvaćani te integrirani u ovo društvo, prijeti i opasnost asimilacije kroz mješovite ženidbe, starenja zbog odlaska mladih na studij i za boljim životom, koji često postaje i nepovratnim odlaskom, te daljnji pad broja vas katolika na ovom području, na kojemu ste baš vi pravo i domaće autohtono stanovništvo.« Zaključujući homiliju, nadbiskup Hranić je rekao: »Sveti Dimitrije koji je oživotvorio poruku evanđelja i nas ohrabruje u povjerenju u život, koji svoj temelj nalazi u vjeri u Oca nebeskoga u čijoj smo ruci i koji zna što nam treba«, te zaključio: »Molimo za vjeru koja najprije traži ‘Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu’, koja je put, istina, koja vodi i preko Golgote, ali koja i uvodi u radost te u nove horizonte uskrsnoga jutra.« Na završetku slavlja zahvalu svim sudionicima slavlja uputio je domaći župnik mons. Eduard Španović, izražavajući radost zbog nazočnosti velikoga broja biskupa, svećenika i vjernika, što je prepoznao kao ohrabrenje katoličkim vjernicima u Srijemu. Misno slavlje pjevanjem je animirao katedralni zbor »Sv. Cecilija«. Matej Glavica

819


Katehetska nedjelja K

atehetska nedjelja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji obilježena je u nedjelju, 15. rujna, a u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu i u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu bilo je posebno svečano. Podnevno misno slavlje, sa zazivom Duha Svetoga za učenike viših razreda osnovnih škola i učenike srednjih škola s područja slavonskobrodske župe, prevodio je u župnom Katehetskom centru domaći župnik Ivan Lenić, slavonskobrodski dekan. Uz brojne vjernike, na misi su uz učenike sudjelovali i njihovi roditelji te učitelji, vjeroučitelji i profesori. Župnik Lenić pozvao je učenike da u ovoj školskoj i katehetskoj godini pohađaju i u svojoj župi »školu vjere«, kako bi u njezinu svjetlu ostvarili puninu života, radosti i uživanja u Božjoj ljubavi. Svečani su bili i dirljivi trenuci dok su učenici zajedno sa svojim vjeroučiteljima dostojanstveno i s puno pažnje, prinosili na oltar znakovite darove: Bibliju, encikliku pape Franje »Svjetlo vjere«, odluke biskupijske Sinode, krsne svijeće i obiteljske molitvenike, katehetske materijale za prvopričesnike i krizmanike, školske torbe, tastature računala, kruh i vino. Druženje uz slatkiše nastavljeno je u prostranom župnom dvorištu. Misno slavlje i zaziv Duha Svetoga na početku školske i vjeronaučne godine u Valpovu je predvodio župnik Zvonko Mrak, a koncelebrirao župni vikar Pavo Martić. U velikom broju prisustvovala su dje-

ca osnovne i srednje škole koja su na oltar prinijela sve potrebno za uspješan rad - školske torbe, pribor, sportske rekvizite, Katekizam Katoličke Crkve, Bibliju te kruh i vino. Župnik Mrak u propovijedi je istaknuo da poučavanje u vjeri nije kao rad u drugim djelatnostima. Župnik je podsjetio da Godina vjere pokazuje potrebu sustavnog odgoja u vjeri te da su svi pozvani uložiti svoje snage kako bi se kapilarnim radom uočili plodovi cijele župne zajednice - da uzraste oduševljenje za osobni rast i nauk Isusa Krista. Misa je završila pjesmom »Krist na žalu« koju je izveo Dječji zbor Blažene Marije Propetog Isusa Petković, pod vodstvom s. Danijele Škoro. Brankica Lukačević/Sanja Orlić

Kateheze za odrasle U sklopu kateheze za odrasle, predavanje na

temu »Mučeništvo - odraz duhovnosti i vjere prve Crkve« održala je u srijedu, 25. rujna, u župi Bl. Alojzija Stepinca na Hebrangu u Slavonskom Brodu dr. Darija Damjanović-Barišić, profesorica na đakovačkom KBF-u. Predavačica je u svom izlaganju naglasak stavila više na duhovno-teološke vrijednosti, nego na povijesne činjenice prvih kršćana-mučenika. Posvijestila je kako su prvi kršćani tim mučeništvom u davanju svoga života slijedili Isusa, koji je pralik mučenika, jer sebe na križu daje za ljubav prema cijelom čovječanstvu. Pojasnila je da prve kršćane upravo to mučeništvo poziva na izražavanje njihove vjere i označava njihovu duhovnost te poručila da kršćani danas nisu pozvani svjedočiti svoju vjeru prikazujući krvnu žrtvu, nego živjeti svoj svakodnevni život po kršćanskim vrednotama. Do-

820

maći župnik Tomislav Ćurić zahvalio je na kraju predavačici te najavio sljedeće kateheze, koje će se svake srijede održavati u toj župi, a vezane su uz Godinu vjere. Brankica Lukačević

9-10/2013.


Mise sa zazivom Duha Svetoga U

đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra đakovačkoosječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić predvodio je na početku nove akademske godine, 4. listopada, na spomendan Sv. Franje Asiškog, misno slavlje sa zazivom Duha Svetoga za studente, profesore i djelatnike Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. U koncelebraciji su bili profesori Fakulteta, predvođeni dekanom mons. Perom Aračićem, poglavari Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, predvođeni rektorom mo. Ivanom Andrićem te generalni vikar mons. Ivan Ćurić. Okupljene bogoslove, studentice i studente nadbiskup je u homiliji upitao: »Niste li vi, mladi ljudi koji ste u traženju životne sreće, negdje u dnu svoje duše - poput sv. Franje Asiškoga naslutili drugačiji poziv i poriv za puninom života, za ispunjenim srcem i sretnom dušom? Čuli ste glas onoga na čiju smo sliku stvoreni: ‘Dođite k meni, svi koji ste gladni i žedni, umorni i opterećeni; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate, dođite.’ Svatko je od vas čuo – poput sv. Franje - Isusov glas, na ovaj ili onaj način: ‘Franjo, idi i popravi moju kuću. Trebam te u svojoj Crkvi. Uzmi jaram moj na sebe, uči od mene, jer sam krotka i ponizna srca...’ Vi ste uzvjerovali Isusu, shvatili da Isus ima oči koje vide, da je on prepoznao vaše osobno životno traženje, gladovanje i razdiranje vašega srca; sve terete, ovisnosti i opterećenja, ali da je on istodobno i ljubav, razumijevanje, ohrabrenje, prihvaćanje. Vjerom ste odgovorili njemu, Srcu koje vas ljubi, poklonili mu svoje povjerenje i došli na Katolički bogoslovni fakultet, na teološki studij, u Bogoslovno sjemenište.« Govoreći o današnjem svecu i njegovu životu, nadbiskup je istaknuo kako lik sv. Franje blista na osobit način i predstavlja izazov i u ovoj Godini vjere, i na početku ove akademske godine, i u ovom današnjem društvu. »Pozvani smo biti alternativa, zdrava alternativa. I što je teološki studij nego uranjanje u bit, u srž Isusove poruke, susret s Isusovom osobom, suobličavanje njemu, kako bismo, poput Franje, mogli 9-10/2013.

biti zdrava alternativa danas«, rekao je nadbiskup Hranić. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti studentski zbor đakovačkog KBF-a pod vodstvom bogoslova Dine Klema, a uz orguljsku pratnju bogoslova Emanuela Matesa.

Osijek U osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla apostola 13. listopada održana je svečana misa zaziva Duha Svetoga uz početak nove akademske godine na Sveučilištu Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku. Misno slavlje predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u zajedništvu s domaćim župnikom, mons. Adamom Bernatovićem, dekanom KBF-a u Đakovu, mons. Perom Aračićem, studentskim kapelanom Arkadiuszom Krasickim, tajnikom Nadbiskupskog ordinarijata Marijem Brkićem i đakonom Dejanom Henčićem. Uz brojne vjernike i studente, misnom slavlju nazočili su članovi vodstva, prorektori, dekani i profesori osječkog Sveučilišta. Govoreći o nedjeljnom evanđelju u kojem Isus od gube liječi desetoricu, a samo se jedan vraća zahvaliti, nadbiskup Hranić je rekao: »Današnja liturgijska čitanja, lome naše uske okvire. Meni, i svima vama, a na poseban način i svakom pojedinom članu akademske zajednice Sveučilišta J. J. Strossmayera, na početku nove akademske godine ta čitanja poručuju da je Bog veći od naših ljudskih, pa i crkvenih, okvira i pravila. On je širi i veći od nas ljudi. Njegovo je milosrđe otvoreno svima. Ono je univerzalno.« Nadbiskup je istaknuo da je zahvalnost prva kvaliteta zrele vjere i ljudske osobnosti, ali i upozorio da zahvalnošću u pravilu nismo obdareni mi pravovjerni i domaći, nego stranci i pogani, koje neprekidno ignoriramo ili čak odbacujemo. »Akademska zajednica u Hrvatskoj, u Osijeku; znanost, intelektualci, mladi akademski obrazovani i sposobni, a nezaposleni ljudi, kojima je onemoguće-

821


no da se osamostale, da osnivaju svoje obitelji i da izgrađuju ovo društvo, studenti, zavrjeđuju više, a Božja nam riječ na početku nove akademske godine kaže i upozorava nas da zahvalna osoba ništa ne uzima zdravo za gotovo, ima oko za ono što je za nju učinjeno i zna cijeniti ono što joj se pruža; dugo se priprema i ozbiljno te brižljivo radi prije nego što povuče neka novčana sredstva, svojom odgovornošću, marljivošću i savjesnim radom opravdava ono što joj se pruža…«, rekao je, između ostaloga, u svojoj homiliji nadbiskup Hranić.

Petrovaradin U crkvi Svetog Jurja mučenika u Petrovaradinu srijemski biskup, mons. Đuro Gašparović, u zajedništvu s preč. Robertom Erhardom, župnikom župe Imena Marijina i dekanom novosadskog dekanata, petrovaradinskim župnicima preč. Markom Lošem, župnikom u župi Sveti Rok hodočasnik i župnim upraviteljem župe Sv. Jurja mučenika te vlč. Stjepanom Barišićem, župnikom u župi Uzvišenja sv. Križa i upraviteljem Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske, slavio je 12. listopada, misu na hrvatskom i mađarskom jeziku te zazvao Duha Svetoga za blagoslovljen početak nove školske i akademske 2013./2014. godine. Sudjelovali su studenti i srednjoškolci, kao i profesori, nastavnici i katehete koji djeluju na sveučilištima, fakultetima i u osnovnim i srednjim školama Novoga Sada i šire. U prigodnoj homiliji biskup je naglasio da je studij i rad u školama, fakultetima i na radnim mjestima milost, a ne samo potreba kako bismo se bolje snašli u životu, a kako se to često kod nas shvaća. »Neka nam studij omogući da upoznajemo ljudske, kršćanske i evanđeoske vrijednosti, kako bi u Kristovu Duhu mogli pročišćavati svoje misli i svoje nakane, svoju volju i svoje riječi. Neka kršćanske vrijednosti budu u središtu našeg zanimanja kako bismo uistinu mogli biti vjerni navjestitelji i vjerni svjedoci Radosne vijesti, istinske Božje Riječi«, rekao je mons. Gašparović. Propovijed na mađarskom jeziku uputio je novosadski župnik Robert Erhard, koji je, između ostalog,

822

poručio: »Susreti su zajednica živih ljudi – onih koji navještaju i svjedoče Božju Riječ i ljudske i kršćanske vrijednosti, kao i onih koji se za to osposobljavaju. Truditi se oko upoznavanja Krista i evanđelja, oko onoga novoga što je Krist htio i zbog čega je i došao među nas, truditi se oko toga da Krist i evanđelje dublje uđu u naš život i da se gradi kultura života po evanđelju, glavni je posao koji stoji pred svećenicima i vama studentima kao i profesorima i drugim djelatnicima.« Pjevanje i sviranje na misnom slavlju predvodili su mladi koji se okupljaju na redovitim vjeronaučnim susretima utorkom i srijedom u župi Imena Marijina u Novom Sadu.

Srijemska Mitrovica Svetom misom 8. rujna 2013. u Srijemskoj Mitrovici svečano je proslavljen početak nove školske i vjeronaučne godine. Tom prigodom upriličen je zaziv Duha Svetoga na školsku djecu, kako bi im nova školska 2013./2014. bila uspješna i blagoslovljena. Misno slavlje u katedrali predvodio je župnik i generalni vikar mons. Eduard Španović, u koncelebraciji vlč. Marija Paradžika, župnika u Laćarku i pastoralnog suradnika u Srijemskoj Mitrovici. U prigodnoj homiliji mons. Španović naglasio je kako je školski i župni vjeronauk jednako važan i da jedan bez drugog nisu potpuni, jer je župni vjeronauk konkretizacija školskog. Dobra je, mudra i spasonosna odluka roditelja što svojoj djeci omogućavaju učenje o Bogu, širenju Njegove riječi i kršćanske ljubavi, rekao je mons. Španović. Nakon homilije učenici su u prikaznoj procesiji prinijeli svoje darove Bogu: Bibliju, školske torbe i pribor, loptu i vjeronaučne udžbenike, sve u želji i molitvi da Bog po tim darovima svakom učeniku podari radost napredovanja u vjeri i znanju. Nakon zaziva Duha Svetoga, stotinjak učenika osnovne i srednje škole primilo je pojedinačni blagoslov. Svečano misno slavlje svojim lijepim pjevanjem pratio je mješoviti župni zbor »Sveta Cecilija«. A. Banović/D. Karnaš/T. Mađarević/M. Paradžik

9-10/2013.


Posveta crkve Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro

Hranić, kao posvetitelj, nadbiskup u miru Marin Srakić, dvojica biskupa Đakovačko-osječke metropolije: požeški biskup Antun Škvorčević i srijemski biskup Đuro Gašparović, te biskup iz prijateljskog grada Dubrovnika Mate Uzinić i varaždinski biskup Josip Mrzljak, rodom Vukovarac, kao suposvetitelji, obavili su 27. listopada posvetu u ratu teško oštećene crkve Sv. apostola Filipa i Jakova u Vukovaru. Uz posvetitelja i suposvetitelje, suslavila su još 32 svećenika, dva đakona i dvadesetak bogoslova. Vukovarska franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova i samostan teško su stradali u srbijanskoj agresiji, no unatoč svim nedaćama koje su preživjeli, vukovarski su franjevci bili među prvim povratnicima u svoj grad, u ratom uništenu, a danas obnovljenu crkvu i samostan Sv. Filipa i Jakova. Rekao je to u svom pozdravnom govoru, pred zatvorenim vratima crkve, član Župnog pastoralnog vijeća dr. Dražen Živić, pozdravljajući nadbiskupa i metropolita Đuru Hranića. Živić je pozdravio i kapucine iz Padove, hercegovačke franjevce na službi u Švicarskoj, vukovarske franjevce koji su bili u pastoralnoj službi u toj župi, predstavnike državnih i mjesnih vlasti, hrvatske branitelje, policiju i predstavnike udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, veliki broj dobročinitelja iz zemlje i inozemstva, tvrtke iz obnove i majstore te mnoštvo naroda Božjega pristiglog sa svih strana Lijepe naše.

ku Ivici Jagodiću. Obrede posvete crkve predvodio je đakovački kanonik, mons. Luka Strgar, u svojstvu ceremonijara. Nadbiskup je blagoslovio vodu da njome poškropi narod u znak pokore i u spomen krštenja te opere stijene i oltar nove crkve. Uslijedilo je pomazanje oltara i stijena crkve sa svetom krizmom. Trebalo je pomazati 12 križeva na stijenama crkve koji podsjećaju na dvanaest apostola, koji su temelji crkve. Posvetitelju crkve, nadbiskupu Hraniću, u tome su pomagala i petorica biskupa suposvetitelja. Ova je crkva simbol i izričaj nas samih, našeg kršćanskog katoličkog i našeg nacionalnog identiteta. Ona je svjedok naše crkvene povijesti na ovim prostorima i svjedok povijesti Slavonije. Grad Vukovar simbol je stradanja lojalnih hrvatskih građana tijekom nedavne agresije i obrambenog rata, ali i hrabre junačke obrane čitave naše domovine. A ova njegova samostanska i župna crkva bila je i ostala simbol patnje i progona vas Vukovaraca i čitave Hrvatske; simbol nasilnog rušenja ovog grada i zatiranja našeg vjerskog, kulturnog i nacionalnog bića, simbol izvrgavanja ruglu naših svetinja na ovim prostorima istočne Hrvatske. Ova crkva i njezin »ranjeni Isus«, s franjevačkim samostanom, simbol je nasilnog rušenja, miniranja i bombardiranja tolikih crkvenih tornjeva, župnih i filijalnih crkava, samostana, kapela,

Poslijeratna obnova crkve i samostana, nastavio je Živić, započela je 11. siječnja 1999. godine da bi nakon punih četrnaest godina mukotrpnog rada, s današnjim danom posvete, uspješno privedena kraju. Ovo je veliki graditeljski pothvat, ali i duhovni, jer se potvrđuje Božja prisutnost među ljudima i na taj način osnažuje povratak hrvatskog čovjeka svome ognjištu i svome gradu na Dunavu. Također je podsjetio kako je povijest Vukovara više od tri stoljeća duboko povezana i protkana s franjevcima i njihovim djelovanjem na duhovnom, pastoralnom i svjetovnom polju. Nakon pozdrava i uvodne molitve nadbiskup je otvorio vrata i ključeve predao župni9-10/2013.

823


župnih kuća, križeva krajputaša, poklonaca i drugih katoličkih građevina i objekata, simbol rušenja obiteljskih domova, industrijskih postrojenja, bolnica, škola i drugih kulturnih ustanova, rekao je nadbiskup u propovijedi dodavši da je obnova i posveta crkve simbol obnove grada te moralne pobjede i duhovnog pribiranja njegovih građana i župljana, kako ove, tako i drugih dviju župa u ovome gradu. Pri samom kraju homilije nadbiskup Hranić je rekao da je to treća posveta od 1732. godine. Ova jedina sačuvana rupa u zidovima crkve nam, poput rana na boku i rukama Isusovim, svjedoči o neuspjehu nasilja, rušenju i zatiranju, te nas upućuje u konačnu uskrsnu pobjedu istine, pravednosti, praštanja i ljubavi. Svjedoči nam da zlo i nasilje ne mogu pobijediti i ne mogu imati zadnju riječ, nego da na kraju pobjeđuje ljubav, poručio je u homiliji nadbiskup Hranić.

Nakon otpjevanih Litanija svih svetih, vukovarski franjevački gvardijan pročitao je povelju o posveti crkve, a nadbiskup u oltar pohranio moći sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca kršćanskoga zajedništva. Na kraju slavlja provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, sa sjedištem u Zagrebu, fra Željko Železnjak, zahvalio se svima koji su pomogli u obnovi crkve i samostana, obnovljenih solidarnošću sve braće te provincije, uz pomoć Republike Hrvatske, Zagrebačke županije, kao i brojnih donacija ustanova i pojedinaca kako iz Hrvatske, tako i iz čitavoga svijeta. Svečanu misu su pjevanjem i sviranjem uzveličali župni zbor Sv. Cecilije, VIS Damjan i Glasnici sv. Bone. Na slavlju su sudjelovali i članovi Hrvatskoga kulturnog društva Dunav, u narodnim nošnjama, vatrogasci, svjetovne udruge sa stjegovima, kao i crkvene udruge. fra Vjenceslav Janjić

Blagoslov crkve Sv. Ane u Zdencima N

edavno obnovljenu izvana i iznutra, filijalnu crkvu Sv. Ane u Zdencima, župa Podcrkavlje kod Slavonskog Broda, sagrađenu prije 150 godina te novi oltar i ambon blagoslovio je na Misijsku nedjelju, 20. listopada, generalni vikar Đakovačkoosječke nadbiskupije, mons. Ivan Ćurić. Pojašnjavajući značenje crkve kao građevine i žive Crkve koju čine kršćani, mons. Ćurić je naglasio: »Dok slavimo jubilej ove 150. obljetnice postojanja crkve Sv. Ane, želimo razumjeti da je čitava ljudska povijest, u biblijskom smislu, povijest spasenja, povijest Božje nazočnosti i suradnje s nama ljudima. Ova crkva, građevina, zove se stan Gospodnji zato što smo mi Božji krštenici kao zajednica, i svatko ponaosob, stan Gospodinov.« Pojasnio je i poruku pape Franje koji je na Misijsku nedjelju pozvao vjernike da budu autentični i vjerodostojni kršćani. Toga dana znakovito je bilo i krštenje male Dijane, šestog djeteta Ivana i Ane Abramović, kao vidljivi znak da selo i cijela župa imaju svoju budućnost. »Krštenje male Dijane podsjeća nas da smo krštenjem pomazani s Kristom, a pomazanici su oni koji su određeni da svojim životom vrše Kristovu službu svećenika, proroka i kralja, da naviještaju i svjedoče povijest spasenja u svome životu i u stvarnosti i u povijesti. Krštenje je novo rođenje, rođenje za besmrtnost«, poručio je na kraju vikar Ćurić. Domaći župnik Davorin Anđić zahvalio je mons. Ćuriću, sinu brodskog kraja, izaslaniku nadbiskupa Đure Hranića, na predvođenju slavlja, svojim župljanima koji su zadnjih godina obnavljali crkvu molitvom, ljubavlju i drugom vrstom pomoći te donatorima. Zahvalio

824

je prijašnjem župniku Tomislavu Vlaoviću, koji je započeo obnovu crkve. Naglasio je kako u toj župi, koja broji deset sela, imaju 13 crkava, od kojih većinu još treba obnoviti. Crkva Sv. Ane bila je toga dana premala da primi mnogobrojne župljane koji su došli podijeliti radost tog velikog događaja s vjernicima Zdenaca. Nazočni su bili i predstavnici domaćih vlasti. Poseban ures oko oltara bila su brojna djeca i mladi odjeveni u svečane narodne nošnje. Svoje kuće vjernici su ukrasili najljepšim ručnim radovima, a lijep i sunčan jesenski dan omogućio je druženje ispred crkve uz pjesmu i kolo KUD-a »Krešimir Šimić« iz Podcrkavlja i pjevačke skupine »Rakijaši«. Vjernici sela Zdenci u 15. stoljeću sagradili su prvo crkvu Sv. Petra, iznad današnjeg sela. Zbog životnih okolnosti, s Diljskog brda spustili su se u nizine današnjeg mjesta Zdenci, gdje su prije stoljeća i pol sagradili današnju crkvu Sv. Ane, koju su u nekoliko navrata obnavljali, ali rado hodočaste do crkve Sv. Petra. Brankica Lukačević 9-10/2013.


Blagoslov crkve Sv. Josipa u Josipovcu U

z blagdansko slavlje Male Gospe, 8. rujna, župa Sv. Josipa u Josipovcu u Osječkom zapadnom dekanatu proslavila je završetak obnove župne crkve koju je, uz svečanu večernju misu, blagoslovio đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić. »Župljani ove župe posebno štuju Blaženu Djevicu Mariju, zaručnicu sv. Josipa, nebeskog zaštitnika župe Josipovac. Štuju BDM kroz Marijinu legiju i kroz Šenštatski pokret. Župljani Josipovca svojim su dobrovoljnim radom u poslovima, kao i svojim prilozima, uspjeli obnoviti svoju župnu crkvu izvana i sada iznutra. Restauriran je glavni oltar, kao i oltar –menza i ambon. Obnovom crkve dobiven je prikladan prostor za vjernike i uređen duhovni prostor. Župa i mještani zahvalni su pokojnom župniku Mati Sočkoviću s kojim su obnovili izvana crkvu (sagrađenu 1886. godine). Mnogi sati dobrovoljnoga rada i pomoći u uređenju crkve brojnih mještana pokazali su njihovu ljubav i zahvalnost na najljepši način, obnovom crkve i u unutrašnjosti«, rekao je domaći župnik Frok Zefiq. »Posebno su tome pridonijeli članovi Župnog ekonomskog vijeća: Željko Kovačević, Antun Mauser, Damir Kramar, Stjepan Belošević, Marija Betlehem i Ivica Mihaljević. Hvala svakomu među 1.900 župljana. Hvala izvođačima radova, restauratorima. Glavni majstor restaurator György Kiss i restauratorski tehničar Marijan Sušac obnovili su oltar. Obnovljeni su kipovi sv. Ivana Krstitelja, sv. Ane i sv. Antuna Padovanskog, obojeni zidovi i strop, uređena prostorija u tornju crkve, obnovljena ulazna vrata... Novi kip bl. Alojzija Stepinca rad je akademske kiparice Katarine Tabory«, kazao je župnik Zefiq, uvodeći u misu zahvalnicu. Nadbiskup Srakić blagoslovio je crkvu i glavni oltar te predvodio euharistijsko slavlje koje su suslavili mons. Ivan Ćurić, generalni vikar, fra Ivan Markanović, kapucin iz Zagreba (domaći sin koji je održao trodnevnicu) te svećenici u miru Ivan Janeš i Antun Dević. 9-10/2013.

»Danas slavimo blagdan Male Gospe ili Rođenje BDM. To je jedan od onih Marijinih blagdana koji je, uz svetkovinu Velike Gospe, silno prirastao vjerničkom srcu našega naroda. I on ga radosno slavi. Ako se radujemo nad svakim novorođenčetom koje je za sve velika nepoznanica, koliko se tek radujemo nad kolijevkom one »od koje smo primili novi život, one koja je ljepotom privukla Svevišnjega; one u kojoj je Bog postavio svoje prijestolje«. Ona je nova Eva, novi život. U našem narodu rođenja su sve rjeđa. Kolijevke nestaju iz naših obitelji i prenose se u muzeje kao izložbeni predmeti koji se pokazuju posjetiteljima da vide kako su izgledale. To napose vrijedi za naše krajeve, počevši od Baranje preko nekada okupiranih mjesta sve do gradova. Jedva da ima koja općina i župa s pozitivnom bilancom u prilog rođenih u odnosu spram umrlih. Marijin dan rođenja neka bude prilika da se i nad tim zamislimo«, kazao je mons. Srakić u propovijedi, zaključivši kako je lijepo slaviti blagoslov crkve i lijepo Bogu vidjeti taj objekt, no on dobiva smisao po tome što se u njemu doista rađa Krist. Ova crkva današnjemu je pokoljenju put Crkvi. To je smisao današnjega dana«, dodao je nadbiskup. Na posljetku, župnik Zefiq zahvalio je svim suslaviteljima i sudjelovateljima u slavlju, dobročiniteljima za molitvu, žrtve i novčane priloge, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koja je obnovu poduprla s 200.000 kuna, a toliko su darovali i brojni donatori. Prije završnoga blagoslova nadbiskup u miru pozvao je na molitvu da ne dođe vrijeme prazne crkve bez ljudi, zaželjevši neka draga Gospa bude posrednica u ispunjenju kršćanskoga poziva koji svjedočimo osobnim djelima. Na kraju slavlja crkvom je zaorila pjesma »Rajska djevo« u izvedbi župnoga zbora i orguljsku pratnju Marije Betlehem. Pučka proslava nastavljena je u župnom dvorištu, gdje je mons. Srakić s domaćinom župnikom Zefiqom darivanjem čestitao izvoditeljima radova Kissu i Sušcu. Program su upotpunile glazbene izvedbe vjeroučitelja Vladimira Näjbauera. Nevenka Špoljarić

825


Središnja proslava Godine vjere za slavonskobrodski kraj

Središnja proslava Godine vjere za slavonskobrod-

ski kraj, pod geslom »Pomozi, Majko, našu vjeru« okupila je 8. listopada u župi i svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu svećenike i brojne vjernike Slavonskobrodskog, Sibinjskog i Garčinskog dekanata, kao i hodočasnike koji su došli na mjesečni hodočasnički dan, ujedinjeni i u molitvi za domovinu o Danu hrvatske neovisnosti. Svečanom popodnevnom euharistijskom slavlju, uz sudjelovanje svećenika spomenutih dekanata, predsjedao je mons. Stjepan Belobrajdić, župnik župe Duha Svetoga i začasni kanonik, koji je dugi niz godina na pastoralnim službama u tom gradu i kraju. U dojmljivoj homiliji potaknuo je roditelje i sve vjernike da u obiteljima potraže i više njeguju ključnu odrednicu života, a to je vjera. Roditeljima je stavio na srce da budu svjedoci vjere svojoj djeci i da ih blagoslivljaju, supružnicima da mole jedno za drugo, a mladima da poštuju starije, kako bi svjetlo Duha Svetoga proželo naše življenje. Na kraju je sve potaknuo na zahvalnost Gospodinu za plodove Godine vjere te daljnju usrdnu molitvu Majci Mariji: »Pomozi, Majko, našu vjeru!« Uslijedila je svečana ispovijest vjere oko dvije tisuće prisutnih vjernika, preporučena za vjernička okupljanja u Godini vjere, napose u marijanskim svetištima. Dvoje vjeroučitelja izreklo je molitvene nakane sabranoga mnoštva, koje je pratio pjevani vapaj Godine vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji: »Učvrsti nam vjeru i ljubavi plam!«. U prinosu darova, mladi i odrasli vjernici, odjeveni u slavonske narodne nošnje, prinijeli su na oltar Sveto pismo i encikliku »Svjetlo vjere«, krsnu svijeću i sliku sluge Božjega Josipa Stadlera, krunicu s molitvenikom i materijale za župnu katehezu, kruh, plodove njiva, vrtova, voćnjaka i vinograda te grudu zemlje. Pjevajući nakon pričesti Marijin »Veliča«, svi su zahvalili

Gospodinu za dar vjere te Gospinu zagovoru povjerili njezin rast i svjedočenje. Kako i priliči, na kraju se, pjevajući himnu ‘Lijepa naša’ i ‘Zdravo, Djevo’, pozdravilo i Gospi povjerilo hrvatsku domovinu. Kao organizator tog vjerničkog događanja, uz dekane susjednih dekanata, Matu Kneževića i Markana Kormanjoša, slavonskobrodski dekan Ivan Lenić, također župnik i upravitelj Gospina svetišta, naglasio je da je središnja proslava Godine vjere nastavak različitih događanja, koja su tijekom godine bila u župama i dekanatima. Zahvalio je svećenicima i vjernicima što su, prepoznavši vrijednost, zajedno sudjelovali u tom veličanstvenom događaju. Slavlju je prethodila prigodna molitvena priprava. Pjesmom je misno slavlje uzveličao »združeni zbor« od 120 pjevača brodskih župa, predvođen vlč. Davorinom Anđićem, župnikom u Podcrkavlju, kao i pjevači i tamburaši Folklornog ansambla Broda. Kao svjedočanstvo povezanosti vjere i kulture u slavonskom ambijentu, zajedništvo prisutnih nastavljeno je pjesmom i kolom odjevenih u nošnje te drugih vjernika ispred crkve. Istoga dana dopodne slavljene su četiri mise, na kojima je također bio velik broj vjernika. Misu za domovinu predvodio je domaći župnik i dekan Lenić. Brankica Lukačević

Blagdan Sv. Franje proslavljen u Slavonskom Brodu B

lagdan Sv. Franje proslavljen je 4. listopada u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu, u duhu Godine vjere. Svečano večernje slavlje, uz petoricu svećenika, među kojima je bio i slavonskobrodski dekan Ivan Lenić, predvodio je župnik i upravitelj nacionalnog svetišta Majke Božje Bističke, mons. Zlatko Koren. On je u svojoj propovijedi promišljao o važnijim mislima i porukama trojice posljednjih papa - bl. Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje - koje su vezane uz sv. Franju, a od kojih možemo puno naučiti.

826

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna priprava čije su teme bile u duhu Godine vjere. Prvoga dana fra Marijan Glamočak vjernicima je približio sv. Franju kao čovjeka vjere, drugoga dana dr. Darija Damjanović-Barišić, profesorica na đakovačkom KBF-u, govorila je na temu 1700. obljetnica Milanskog edikta te javnom ispovijedanju vjere. Na dan preminuća sv. Franje, poslije večernje mise, predavanje na temu »Znanstvenici tražitelji vjere« održao je akademik Vladimir Paar. Brankica Lukačević 9-10/2013.


Proslava svetkovine Uzvišenja sv. Križa O

vogodišnji mladomisnici Đakovačko-osječke nadbiskupije - Ivan Stipić, Marko Martić i Tomislav Benaković - na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, predvodili su euharistijska slavlja u župnoj crkvi svečarici u Osijeku. Središnje euharistijsko slavlje suslavili su župnik Pavo Vukovac, župni vikar Ivan Stipić, vojni kapelan p. Drago Majić, vlč. Josip Blumenšajn i vlč. Đuro Blumenšajn. Župnik je na kraju slavlja zahvalio Župnom zboru pod ravnanjem s. Evice Sočković, ministrantima i svima koji su trudom i radom pridonijeli da slavlje protekne izuzetno svečano, a osobito osječko-baranjskom županu Vladimiru Šišljagiću na spremnosti da uvijek pomogne te konkretnoj potpori u saniranju crkvenog krova nakon velikih šteta od ljetošnje oluje. Tradicionalno, uoči proslave Uzvišenja sv. Križa i Dana GČ »Retfala«, uz središnji križ na retfalačkom groblju održana je molitva mjesnih dužnosnika za sahranjene u »Aleji hrvatskih branitelja« i za pokojnike na groblju.

Slavonski Brod Svetkovina Uzvišenja sv. Križa svečano je proslavljena u subotu, 14. rujna, u župi Bl. Alojzija Stepinca u naselju Andrije Hebranga, a u samostanskoj kapelici Milosrdnih sestara sv. Križa u Slavonskom Brodu svečano je bilo uoči blagdana, u večernjim satima 13. rujna. Župljani župe Bl. Alojzija Stepinca toga dana okupili su se oko Križa hrvatskih branitelja, podignutog na zemljištu buduće župne crkve, gdje je molitvu za poginule branitelje, kao i naše obitelji i domovinu, predvodio domaći župnik Tomislav Ćurić. Poslije mise brojni su župljani, a i vjernici iz drugih brodskih župa, sudjelovali na bdijenju uz relikvije sv. Križa. Prvoga sata bdijenja vjernici su molili na osobne nakane, a drugoga sata, na zajedničkom klanjanju križu i čašćenju relikvija, molitvu je predvodio župnik Ćurić. Svatko je imao priliku u tih sat vremena i osobno držati pokaznicu s relikvijama i izreći Isusu svoje molitve i zahvale. U toj se župi, ot9-10/2013.

kad je osnovana, svake godine dva puta godišnje na poseban način časte relikvije Svetog Križa - na Veliki petak i na svetkovinu Uzvišenja svetog Križa. Uoči svetkovine, večernje misno slavlje u samostanskoj kapelici Milosrdnih sestara sv. Križa predvodio je 13. rujna domaći župnik Ivan Lenić. Proslava u grkokatoličkoj župi. Svetkovina je proslavljena i grkokatoličkoj župi Uzvišenja sv. Križa u Slavonskom Brodu. Uz domaćeg župnika Ivana Barščevskog i još četiri svećenika, arhijerejsku liturgiju predvodio je vladika križevački Nikola Kekić. Za ovu malu zajednicu, čiji su preci prije više od stotinu godina iz Ukrajine doselili u Slavonski Brod, proslava Uzvišenja sv. Križa veliki je događaj. Svoju propovijed biskup Kekić započeo je na ukrajinskom, a potom nastavio na hrvatskom jeziku, a govorio je o značenju Kristova križa za kršćane. Toga je dana domaći župnik Ivan Barščevski, koji je i slavonskosrijemski biskupski vikar, sa svojim malim stadom proslavio i svojih 45 godina svećeništva i 40 godina župničke službe u toj slavonskobrodskoj župi. Prisjećajući se početaka njezina osnivanja, župnik Barščevski naglasio je kako su poslije Drugoga svjetskog rata grkokatolici počeli iz okolnih sela dolaziti u Slavonski Brod te je misa tada služena u nekoliko rimokatoličkih crkava sve dok 1985. nije sagrađena i blagoslovljena sadašnja crkva.

Krndija Svečano je bilo i u Krndiji, filijali župe Punitovci, malom selu s dvadesetak domaćinstava i sedamdesetak stanovnika, gdje je upriličeno večernje euharistijsko slavlje, koje je predvodio dr. Slavko Platz, profesor u miru KBF-a u Đakovu. Misnom slavlju nazočili su, uz nekoliko vjernika sela punitovačke župe, većinom članovi Zemaljske udruge podunavskih Švaba, Ogranak Đakovo, koji se redovito odazivaju misnim slavljima u Krndiji, nekoliko puta godišnje. »Drago mi je što smo se okupili i došli ovdje da proslavimo blagdan Uzvišenja sv. Križa, čije ime nosi ova

827


crkva i da se prisjetimo svih stanovnika Krndije koji su iz nje protjerani te su sa sobom morali ponijeti svoj križ, kao što je to činio Isus, koji je križ nosio za otkupljenje naših grijeha. Prisjetimo se svih koji su trpjeli, kao što je trpio Isus. Neka križ, čije ime

nosi ova Crkva, otkupi sve naše grijehe«, rekao je prof. Platz na početku misnog slavlja pozdravljajući sve nazočne. Na kraju misnog slavlja nazočni su na njemačkom jeziku molili »Oče naš«. B. Lukačević / N. Špoljarić / M. Knežević

Blagdan bl. Ivana Pavla II. u Slavonskom Brodu Blagdan bl. Ivana Pavla II. svečano je u utorak,

22. listopada, proslavljen u župi Sv. Dominika Savija na Koloniji u Slavonskom Brodu. Euharistijsko slavlje uz domaćeg župnika Josipa Filipovića i još četvoricu svećenika predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić. Vanjski oltar, izgrađen u crkvenom dvorištu prošle godine, u kojem je postavljen kip blaženog Pape, bio je prava mala duhovna oaza kojoj je hodočastilo blizu tisuću vjernika iz svih slavonskobrodskih župa. Nadbiskup Srakić u svojoj je propovijedi posvijestio što je sve u svom pontifikatu Ivan Pavao II. učinio za hrvatski narod, koji je uvijek bio odan Svetoj Stolici. S puno emocija govorio je o susretu s njim prije deset godina kada je pohodio Đakovačku i Srijemsku biskupiju. »Koliko je bio navezan na naš narod i koliko je bio upoznat s tragedijom našeg naroda, napose u Domovinskom ratu, dalo se prepoznati po njegovim upitima o svim tadašnjim događanjima u našoj Domovini. Nije čudo što je stotinu tisuća hodočasnika u Rimu opraštajući se od njega klicalo: ‘Sancto subito!’ - Svetac odmah! I imali su pravo. Papa je dar Božji cijelome svijetu, napose Crkvi. Vjerujemo da nas on na nebu zagovara. Svojom osobom i nastupima osvojio je cijeli svijet i svi su ga jednako prihvaćali i doživljavali. Raduje nas vijest da će dogodine na nedjelju Božanskog milosrđa, zajedno s papom Ivanom XXIII. biti proglašen svetim. Ne želimo se mi s njime ponositi, nego danas želimo Bogu zahvaljivati za taj veliki dar, da sve ono što nas je Veliki Papa učio i na što nas je pozivao doista ostvarimo u svom životu«, rekao je, između ostalog, nadbiskup Srakić. Među prinosima darova koje su na oltar donosili vjernici u narodnim nošnjama bila je i jedna posebna relikvija - cingulum (pojas) kojim je bl. Ivan Pavao II. bio opasan na euharistijskom slavlju u Osijeku 2003. godine. Podsjećajući na riječi bl. Pape: »Ne bojte se širom otvoriti vrata Kristu«, kojima je započeo svoj pontifikat, domaći je župnik Filipović u svojoj zahvali naglasio kako su srca njegovih župljana otvorena svima koji žele hodočastiti u tu malu duhovnu oazu, u kojoj je svaki 22. u mjesecu dan posvećen tom budu-

828

ćem svecu naše Crkve, tako omiljenom u hrvatskom narodu. Sudeći po velikom broju upisanih svjedočanstva u knjigu dojmova, blaženi Ivana Pavao II. već je mnogima, koji su mu se zagovarali, pomogao. Slavlje su pjesmom uzveličali tamburaši župe Duha Svetoga i domaći župni zbor predvođen prof. Goranom Jagarinec. Uz okrjepu, pjesmu i kolo, druženje je nastavljeno u crkvenom dvorištu i poslije mise. Uoči blagdana slavljena je misa bdijenja s prigodnom pobožnošću, a do ponoći je bilo euharistijsko klanjanje s molitvom za zdravlje i ozdravljenje. I korisnici Doma umirovljenika proslavili su blagdan Bl. Ivana Pavla II., zaštitnika svoje kapele. Svečanu blagdansku misu, kojoj je prethodila molitva krunice i litanije u čast blaženiku, uz domaćeg župnog vikara Damira Stanića i đakona Ivana Benakovića, predvodio je vlč. Branko Vincetić. Uz brojne korisnike Doma, prisutni su bili članovi njihovih obitelji, kao i djelatnici Doma, a pjevanje su animirale Milosrdne sestre sv. Križa. Vlč. Vincetić naglasio je kako je bl. Ivan Pavao II. i prije nego je postao papa bio blizak našem hrvatskom narodu te surađivao s našim kardinalima i biskupima. Posvijestio je korisnicima Doma blago koje u tim godinama bolesti i nemoći imaju, a koje im omogućuju djelatnici svojom skrbi i brigom te ih pozvao da se utječu bl. Ivanu Pavlu II. i mole za njegovo proglašenje svetim. U popodnevnim satima pobožno je bilo i na satu klanjanja pred Presvetim, s mislima bl. Ivana Pavla II., gdje se posebno molilo na nakane korisnika Doma. Brankica Lukačević

9-10/2013.


Obilježen završetak jubilarne godine U samostanu u Đakovu obilježen je završetak jubi-

larne godine, 125. godišnjica smrti bl. majke M. Terezije Scherer, suutemeljiteljice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa i 100. obljetnica smrti bl. s. Ulrike Nisch. Na planu Družbe, jubilarna godina otvorena je 31. listopada 2012., a zaključuje se 29. listopada 2013. godine. Zajednice u Hrvatskoj provinciji različito su obilježavale ovaj jubilej, kako unutar zajednica, tako i šire: sa župljanima, suradnicima, namještenicima i dr. Samostanska zajednica u Đakovu pripremala se za završetak jubilarne godine trodnevnicom. U nedjelju, 27. listopada, na sv. misi u 17,30 pjevao je zbor Amadea, a zatim je nazočnim vjernicima prikazan kraći videozapis o dvjema Blaženicama s njihovim mislima i izrekama, koje su bile nadahnuće njihovu životu i djelovanju. Videozapis pripremile su s. Valerija Široki, voditeljica novicijata i s. Rafaela Jozić, novakinja prve godine.

Drugoga dana trodnevnice bilo je organizirano klanjanje u 20,15, koje je pripremila i vodila s. Gabrijela Tea Damjanović s Framom Đakovo. Mladi framaši aktivno su sudjelovali u klanjanju sviranjem i čitanjem pripremljenih tekstova, koji su bili popraćeni simboličnim gestama. Lampionima u boji, koje su prinijeli na oltar, bilo je označeno djelovanje sestara nekad i danas, nadahnuto ovim svijetlim likovima Družbe. Na klanjanje su bili pozvani svi vjernici Đakova, napose oni s kojima zajednica u Đakovu uže surađuje: članovi Terezijinoga kruga, namještenici u samostanskim ustanovama, suradnici i roditelji djece koja pohađaju vrtić. Svi oni odazvali su se u velikom broju. Treći dan trodnevnice, tj. u utorak, 29. listopada, u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova bilo je upriličeno cjelodnevno klanjanje, s po9-10/2013.

četkom u osam sati. Sestre i vjernici izmjenjivali su se u tihoj osobnoj molitvi, zahvaljujući za sve primljeno i moleći snagu za daljnje korake. U 15 sati samostanska se zajednica okupila na posebne zajedničke trenutke molitve, u kojoj su sudjelovale sve sestre. Molitvu za klanjanje pripremila je i vodila s. Deodata Kočonda, a ove trenutke sabranosti glazbeno je popratila s. Svjetlana Paljušević sviranjem na flauti. U 16,30 zajednica je s nazočnim vjernicima izmolila Večernje hvale, a u 17 sati započela je svečana sv. misa, koju je uz sudjelovanje vicerektora samostanske crkve, vlč. Zdenka Ilića, predvodio đakovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Đuro Hranić. U prigodnoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na aktualnost likova Blaženica i vrijeme u kojem su živjele i djelovale, koje uvelike odgovara našemu. Naglasio je njihovu odvažnost za nove pothvate, bez obzira na poteškoće koje su pratile početke njihovih djelatnosti. Istaknuo je ljubav koja je bila pokretač svega i koja im je, kao učenicima na putu u Emaus, otvarala oči i grijala srce za potrebe siromašnog čovjeka, za kojeg su se odlučno i nesebično zauzele. Nadbiskup je zaželio da takvih osoba bude sve više među sestrama, koje neće ostati ograničene samostanskim zidinama, nego odvažno krenuti ususret današnjem čovjeku, koji je kao i nekada, toliko potreban razumijevanja i prihvaćanja. Euharistijsko slavlje uzveličao je pjevanjem samostanski zbor sestara pod ravnanjem s. Svjetlane Paljušević, koji je odabranim pjesmama izrazio zahvalnost Bogu za sve primljeno u jubilarnoj godini. Po završetku svečane mise, nadbiskup se, zajedno sa svojom pratnjom zadržao još neko vrijeme u druženju sa sestrama oko obiteljskog stola. s. Finka Tomas

829


Otvorenje Jubilarne godine u župi Preslavnog Imena Marijina Župa Preslavnog Imena Marijina proslavila je 12.

rujna župni god i otvorila Jubilarnu godinu tijekom koje će obilježiti 300 godina župne crkve. Svečano misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Na početku misnog slavlja župnik Ivan Jurić pozdravio je nadbiskupa i prisutne svećenike te predstavnike Grada, Županije i gradske četvrti. Nadbiskup Hranić svoje je prve pastoralne korake učinio upravo u donjogradskoj župi kao župni vikar, a u sjećanje na to vrijeme, Gorica Valentić, prvo dijete koje je nadbiskup Đuro krstio u ovoj župi, uručila mu je poklon - sliku župne crkve. Ističući kako veliki jubilej donjogradske župne crkve započinje u Godini vjere, mons. Hranić poručio je vjernicima: »Crkva izriče vas, vaš integritet Donjograđani, da biste radosnije svjedočili bračne i obiteljske vrijednosti, bili otvoreni daru novog života u svojoj obitelji. Đavao poznaje Boga, ali ga ne ljubi. I nama se može dogoditi da poznajemo Boga, ali ga ne ljubimo. Tu smo da bismo bili autentični svjedoci Njegove ljubavi. Pridružimo se zato Marijinom veličanju Boga, pa kao što su Beč, Europa, Slavonija prije 300 godina slavili pobjedu protiv Turaka u zajedništvu s Marijom, mi smo u zajedništvu europskih naroda svjedoci Božje ljubavi zajedno s Blaženom Djevicom Marijom te snagom vjere spoznajemo da Bog uvijek ima zadnju riječ, kao i ljubav prema bli-

žnjemu, istina, dobrota«, završio je svoju propovijed nadbiskup Hranić. Nakon pričesti nadbiskup je otvorio Jubilarnu godinu i predao zastavu, simbol Jubilarne godine, donjogradskoj župnoj zajednici. Uz nadbiskupa Hranića, domaćeg župnika i župnog vikara Željka Šimića, misnom slavlju koncelebriralo je dvadeset svećenika. Svečanosti je prethodila i trodnevna molitvena priprava koju su predvodili vlč. Matej Glavica, vicerektor i ekonom đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, preč. Ante Markić, aljmaški župnik te mr. Ivan Ćurić, generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije. Mirena Zake

U Iloku proslavljeno Kapistranovo N

a svetkovinu Sv. Ivana Kapistrana, 23. listopada, u Iloku, najistočnijoj župi Hrvatske, svečano euharistijsko slavlje predvodio je i propovijedao đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Koncelebrirali su pečuški biskup u miru Michael Mayer, generalni vizitator Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivan Sesar, zamjenik provincijalnog ministra fra Drago Bedeničić i domaći župnik i gvardijan fra Oktavijan Nekić te još 28 svećenika. Župna crkva Sv. Ivana Kapistrana bila je prepuna vjernika. Među domaćim vjernicima bili su i hodočasnici iz Mađarske, kao i Virovitice. Hodočasnike iz Virovitice doveo je fra Marko Malović, nekadašnji župnik i gvardijan u Iloku za vrijeme srpske okupacije, a danas na istoj službi u Virovitici. Fra Marko je ostao jedini katolički svećenik na tom području u vrijeme okupacije. Stoga ga je nadbiskup osobno

830

prozvao i pozdravio, što su prisutni vjernici pozdravili dugotrajnim pljeskom. Na misi je pjevao domaći župni zbor. U propovijedi, govoreći o proročkoj službi na koju smo svi pozvani, nadbiskup Hranić je istaknuo da su Isusa njegovi sunarodnjaci i suvremenici prihvaćali kada im je lijepo propovijedao i činio čudesa, no i odbacivali kad je propovijedao obraćenje, osobni trud i angažman, žrtvu i odricanje, rizik i sutrašnjicu koja je s ljudskog stajališta nesigurna. Biti prorok u vlastitoj sredini i u Isusovo je vrijeme bilo teško. »Sveti Ivan Kapistran nam svojim primjerom progovara da se vjeru živi odvažnim prihvaćanjem vlastite povijesne odgovornosti. Vjernik je u biti vizionar, koji ne može biti nezauzet za svoju i dobrobit sredine u kojoj živi«, poručio je nadbiskup Hranić. fra Vjenceslav Janjić

9-10/2013.


Mons. Hranić s Vukovarcima na blagdan Žalosne Gospe U

nedjelju, 15. rujna, sve tri vukovarske župe hodočastile su sa svojim svećenicima Gospi od Hrasta na Priljevu. Na ovogodišnjoj procesiji sudjelovao je, i zavjetnu misu slavio, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić. Okupilo se nekoliko stotina katolika iz Vukovara, više nego ijedne godine do sada. U svojoj propovijedi nadbiskup Hranić je rekao: »Moramo i želimo naglasiti da se skrb za grad Vukovar, za miran suživot svih njegovih stanovnika te skladnu i vedriju budućnost ogleda i u provedbi donesenih zakona, pa tako i Zakona o pravima nacionalnih manjina. No, pritom treba biti svjestan da je čovjek iznad države te da svaki zakon i njegova provedba moraju biti u službi čovjeka. Problemi s kojima se susreće grad Vukovar, i koji vas okupljaju na zajedničko izricanje negodovanja protiv provedbe zakonskih odredbi o dvojezičnim natpisima u ovom gradu, samo nam to potvrđuju. Zakon ne smije biti iznad čovjeka. Svrha zakona je da promiče pravdu i pravednost jer samo tako može služiti čovjeku. Zakon je uredba razuma na opće dobro. Kada on ne pridonosi općem dobru, miru i suživotu, već dovodi u pitanje samu pravednost, tada se takav zakon treba preispitati.« U drugom dijelu svoje propovijedi nadbiskup je rekao: »Svi se slažemo da se mora poštivati ustavnopravni poredak zemlje i doneseni zakoni. Ali, ako se vidi da zakon nije pravedan ili da nisu stvoreni uvjeti za njegovu primjenu, i ako nije u službi promicanja mira i općeg dobra, treba se preispitati odluka, te ili odgoditi njegovu primjenu ili promijeniti zakon.« Ističući da čovjek treba biti u središtu svake politike, osobito ako je on žrtva nasilja i nepravde, nadbiskup je naglasio: »Žrtva se mora poštivati i primjena zakona ne smije izazivati nove podjele u društvu i još veće traume. Osobito se ne smije manipulirati žrtvom i ljudskim osjećajima, i to još u ovom gradu koji je simbol stradanja u Domovinskom ratu i gdje su još uvijek svježe ratne traume od mučenja u logorima, silovanja ili potrage za nestalim članom 9-10/2013.

obitelji. Umjesto da se zbog postojećih otpora dodatno, na mudar i sustavan način, poradi na liječenju trauma, uklanjanju uzroka postojećem nepovjerenju, promicanju dijaloga o temama od zajedničkog interesa te na stvaranju ozračja i pretpostavki za provedbu zakona, način na koji se pokušava provesti zakonsko pravo srpske nacionalne manjine u Vukovaru na dvojezične natpise na javnim ustanovama, izaziva, nažalost, dodatne i još dublje podjele te još veće traume«. Na kraju misnog slavlja nadbiskup je rekao kako ovo redovito godišnje okupljanje vjernika iz svih triju rimokatoličkih župa ovoga grada koristi kao prigodu da odavde pruži ruku svakom sugrađaninu, svakom čovjeku, bez obzira na njegovu nacionalnost i vjeru, te svim ljudima dobre volje. »Sve odgovorne pozivamo na savjestan pristup u izgradnji suživota, mira, pravednosti i općeg dobra u našem napaćenom i mučeničkom gradu Vukovaru i u čitavoj nam dragoj Hrvatskoj domovini«, poručio je mons. Hranić. Nakon mise nadbiskup se dugo zadržao pred kapelicom u razgovoru s članovima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, pojedinim vjernicima i skupinama. Skromno svetište Gospe od Hrasta nalazi se uz glavnu prometnicu koja povezuje istočne i zapadne dijelove grada na Dunavu te starog korita rijeke Vuke. Njegov prvi spomen datira iz drugog dijela 19. stoljeća kada je neki Vukovarac bio krivo optužen za ubojstvo te mu je prijetila smrtna kazna. Učinio je zavjet Gospi da će joj podići zavjetnu kapelicu ako istina dođe na vidjelo. I dogodilo se da je istina pobijedila. U svom zavjetu je napisao: »Za čudesno oslobođenje od krive presude i moguće smrtne kazne!« Dok kapelicu ne izgradi, sliku je objesio na granu hrasta u osami. Pobožni namjernici palili su svijeće ispod te slike. Jedne večeri hrast se zapalio od svijeća koje su gorjele ispod njega te djelomično i izgorio. Slika je ostala čudom spašena, a godinu dana kasnije na tom mjestu sagrađena je ova kapelica, zapisao je o. Belavić u samostanskoj kronici. Vjenceslav Janjić

831


Molitva za mir u Vukovaru N

akon što je papa Franjo 1. rujna u svom redovitom podnevnom obraćanju »Gradu i svijetu« uputio dramatičan poziv na molitvu za mir u Siriji, na Bliskom istoku i u čitavom svijetu, i u Vukovaru, Gradu heroju, 7. rujna molilo se na tu nakanu. Poruku Sv. Oca snažno je podupro i đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, uputivši okružnicu u kojoj poziva na post, molitvu i djela pokore. Poznato je da su se upravo tih dana u Vukovaru (od 2. do 7. rujna) održavali protestni mitinzi, nakon što su državne vlasti potajno i u okrilju noći s nedjelje 1. na ponedjeljak 2. rujna postavile ploče s dvojezičnim natpisima na Policijskoj postaji i zgradi Državne uprave. U ponedjeljak 2. rujna te su ploče jednako tako nasilno i skinute. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pozvao je Vukovarce na mirne prosvjede. Nekoliko stotina hrvatskih branitelja, među njima i velik broj onih koji su u ratu postali gotovo stopostotni invalidi, puno mladih, žena i djece iz Vukovara, kao i iz čitave Hrvatske, sudjelovalo je u tim protestnim mitinzima. Svakog dana kolona sjećanja obišla je mjesta stradanja Vukovaraca u Domovinskom ratu. Bio je to svojevrsni vukovarski križni put. Sretna je okolnost što se u subotu, 7. rujna, održavalo i redovito godišnje hodočašće Vukovaraca u susjedno marijansko svetište Gospi od Utočišta u Aljmašu. Nekoliko stotina Vukovaraca, više nego ikad ranije, molilo je tog dana u Nadbiskupijskom marijanskom svetištu Gospe od utočišta u Aljmašu. Vjernici, predvođeni svojim župnicima, najprije su obavili križni put na brdu Kalvarija u samom mjestu, potom je bila prigoda za sakrament pomirenja, u 11 sati uslijedilo je euharistijsko slavlje i, na završetku, molitva krunice. Svaka je župa aktivno sudjelovala u programu hodočašća. Molitvu Križnog puta predvodio je župnik župe BDM - Kraljice mučenika, vlč. Mato Martinković sa svojim vjernicima, euharistijsko slavlje predvodio je i propovijedao fra Vjenceslav Janjić, župnik župe Sv. Josipa radnika, dok je završno slav-

832

lje i molitvu krunice predvodio fra Ivica Jagodić, župnik središnje i najstarije vukovarske župe Sv. Filipa i Jakova, zajedno sa svojim vjernicima. U svojoj propovijedi fra Janjić je još jednom podsjetio na riječi uzoritog kardinala Josipa Bozanića, izrečene prigodom hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije 29. travnja ove godine u hrvatski grad na Dunavu. U svojoj propovijedi, koja je jako dobro odjeknula u hrvatskoj javnosti, kardinal Josip Bozanić naglasio je da je Vukovar poseban grad. »U Vukovar se dolazi s posebnim osjećajima. Ovdje se na čudesan način sažimaju i prožimaju životni putovi na istom hodočašću zemljom. Ovdje se dogodilo toliko toga što nosi obilježje posebnosti i što iskače iz redovitosti«, rekao je tom prigodom kardinal, zaključivši da Vukovar treba biti grad od posebnog pijeteta. Nažalost, sadašnjim vlastima taj i takav apel nije bio dovoljan razlog da odustanu od nasilnog uvođenja dvojezičnosti, i to baš u ovom trenutku. Dan molitve za mir u Vukovaru i u čitavom svijetu završio je prigodnom svetom misom u župnoj crkvi Sv. apostola Filipa i Jakova te molitvom krunice kod »Bećarskog križa« za one koji iz bilo kojih razloga nisu mogli hodočastiti u aljmaško svetište. Vjenceslav Janjić

9-10/2013.


Ukop posmrtnih ostataka mještana Sotina ubijenih u Domovinskom ratu U prigradskom vukovarskom naselju Sotin, u pone-

djeljak, 14. listopada, pokopani su, uz vojne i kršćanske počasti, posmrtni ostaci jedanaestero mještana ubijenih u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Dvojica muškaraca, Željko Vojković i Henrih Sili, pronađeni su u istoj zajedničkoj grobnici, ali su pokopani 5. listopada ove godine na Centralnom groblju u Osijeku. Njih trinaestero ekshumirani su 19. travnja u zajedničkoj grobnici »kod Klaonice«. Identificirani su u Zagrebu na odjelu za patologiju. Od jedanaestoro pokopanih 14. listopada, četvorica su bili hrvatski branitelji, a sedmero civili, među kojima dva bračna para, jedan otac i njegova dvadesetpetogodišnja kćerka, najmlađa među ovim žrtvama. Najstariji je imao 72 godine. Mr. sc. Anđelka Ljubas napravila je tablice po kojima se točno vidi prema kojim su mjerilima mještani ubijani, a ne čudi činjenica da je zločin izveden u Badnjoj noći kako bi se postigao veći učinak u zastrašivanju nesrpskog stanovništva. Uz 11 lijesova bile su i dvije urne s posmrtnim ostacima osoba čiji identitet nije bilo moguće identificirati ni uz pomoć suvremenih patoloških metoda. Obrede kršćanskog pogreba predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, uz generalnog vikara mons. Ivana Ćurića i još petnaestoricu svećenika. U uvodnom dijelu mons. Hranić je rekao: »Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer ljudska se snaga ne pokazuje vraćanjem milo za drago nego praštanjem, koje uvijek znači zaustavljanje spirale nasilja i zla. Osjećamo ljudski i kršćanski ponos jer blaženije je biti žrtva, nego li nasilnik!« U Sotinu su u Domovinskom ratu stradale 64 osobe, istaknuo je mons. Hranić i nastavio: »To je čak 10 posto njegova nesrpskog stanovništva, i u tom je smislu ovaj živalj, u usporedbi prema broju stanovnika, podnio veću žrtvu čak i od samog Vukovara, a možda i neka druga mjesta. Sotin je uistinu heroj Domovinskog rata! Istodobno, u Sotinu nakon po9-10/2013.

vratka prognanog hrvatskog puka nije zabilježen ni jedan pokušaj nasilja nad srpskim stanovništvom koje je ostalo tu živjeti. Tek nakon 22 godine pokopavamo nevine žrtve i mještani traže još osamnaest nestalih osoba. Zato kličem: ´Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe.´ Blaženije je biti ožalošćen i gubitnik, negoli biti osvetnik. Blaženije je sud prepustiti Bogu, nego li uzeti ga u svoje ruke!« Nakon obrednih molitava svećenici su posmrtne ostatke pratili do mjesta pokopa, a nadbiskup je osobno pratio dvije urne s posmrtnim tjelesnim ostacima sotinskih žrtava čiji identitet nije bilo moguće utvrditi. Oni su pokopani tik uz središnji križ na mjesnom groblju. Vijence su položili i svijeće upalili predstavnici državne, županijske i gradske vlasti te predstavnici hrvatskih branitelja, policije i udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Uslijedila je misa u župnoj crkvi, koju je predvodio nadbiskup Hranić, a nazočili su članovi obitelji ubijenih i ekshumiranih, mnogobrojna rodbina te predstavnici državne vlasti. U svojoj propovijedi nadbiskup je ponovno progovorio o potrebi opraštanja, rekavši kako naše oproštenje onima koji su pobili naše drage i nikad se nisu zbog toga pokajali, nisu zatražili naše oproštenje, te ga zbog toga i ne uzimaju ozbiljno, nego nas još uvijek drže za svoje neprijatelje koji ih mrze i čekaju priliku da im vrate milo za drago, samo otvara prostor za daljnje nanošenje zla i uvreda. Mons. Hranić je naglasio kako oprost i nije prvenstveno opraštanje počinitelju pretrpljenih zlodjela, nego »najprije unutarnji događaj povrijeđenog čovjeka koji Bogu dopušta da bude Bog i njemu prepušta pravedan sud. Oprost je odustajanje od osvete i unutarnje ozdravljenje od preživjelog nasilja i zla. Zato, molimo za našu sposobnost praštanja, da oproštenje bude naš dar počiniteljima nasilja nad našim dragima i da na taj način sebi i njima otvorimo novu mogućnost života.« Vjenceslav Janjić

833


U službu uveden vojni kapelan o. Željko Rakošec U povodu imenovanja o. Željka Rakošeca kape-

lanom poslužiteljem za Policijsku kapelaniju Policijske uprave (PU) vukovarsko-srijemske, koja je posvećena sv. Euzebiju i Polionu, u ponedjeljak, 21. listopada, u crkvi Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima misno slavlje predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Juraj Jezerinac. Koncelebrirala su dvojica vojnih kapelana, preč. Ante Mihaljević i vlč. Alojz Kovaček, te domaći župni vikar vlč. Marko Martić. Budući da je temeljem dekreta Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj za MUP RH od 2. travnja 2009. godine za područje PU vukovarsko-srijemske od 10. svibnja ove godine ustanovljena policijska kapelanija »Sv. Euzebije i Polion« u Vinkovcima, vojni ordinarij Jezerinac dekretom je o. Željka Rakošeca, uz dosadašnju službu imenovao kapelanom poslužiteljem nove policijske kapelanije. O. Željko Rakošec već na brizi ima jednu policijsku kapelaniju u PU osječko-baranjskoj, posvećenu sv. Jeronimu. Na misnom slavlju, između ostalih, sudjelovali su potpredsjednik Hrvatskoga sabora Tomislav Čuljak, načelnik Odjela za potporu Vojnom ordinarijatu Josip Zagoršćak, župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić, gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić, v. d. načelnika PU vukovarsko-srijemske Miroslav Puž, načelnik PU osječko-baranjske Milan Baričević, zamjenik Damir Takač, djelatnici svih službi PU vukovarsko-srijemske, predstavnici Hrvatskih oružanih snaga, bivši načelnik PU vukovarsko-srijemske i osječko-baranjske Stipo Rimac, zapovjednik Interventne jedinice policije Osijek Slavko Hojsak, zapovjednik Interventne policije PU vukovarsko-srijemske Ivan Matić, zapovjednik 3. satnije VP Vinkovci bojnik Antun Pažin. Prije početka misnoga slavlja domaći župnik mons. Tadija Pranjić izrazio je zadovoljstvo što domaća PU ima svoga kapelana, a na početku slavlja načelnik Odjela za potporu Vojnom ordinarijatu Josip Za-

834

goršćak pročitao je dekret o osnivanju kapelanije i imenovanju kapelana. U homiliji je mons. Jezerinac istaknuo kako će o. Željko Rakošec voditi duhovnu skrb o redarstvenicima na području Vukovarsko-srijemske županije. »To znači da će prema svojim mogućnostima i rasporedu služiti misu, biti spreman saslušati teškoće i probleme, nastojati učvrstiti vjeru preko evanđelja u dušama ljudi koji su mu povjereni, održavati predavanja, pripremati za sakramente itd. Ukratko: ono što čini jedan župnik na župi, to radi vojni, odnosno policijski kapelan u svojoj kapelaniji. Njegova prvotna zadaća je naviještati evanđelje, bez kojega nema niti vjere, a vjera je najveće bogatstvo čovjeka«, rekao je mons. Jezerinac. »Crkva jer oduvijek vodila duhovnu skrb među vojno-redarstvenim snagama. One predstavljaju posebnu socijalnu skupinu ljudi, vodeći brigu o sigurnosti građana ove zemlje, njezinoj cjelovitosti. Stoga im je potreban, zbog posebnih okolnosti njihova života, konkretan oblik dušobrižništva. Sve do prije tridesetak godina tu su duhovnu skrb u svijetu vršili u ime Sv. Oca tzv. vojni vikari, zajedno sa svojim suradnicima. Tako je prvim vikarom bio imenovan blaženi kardinal Stepinac«, rekao je vojni ordinarij. Dolaskom komunističke vlasti bila je zabranjena svaka vjerska djelatnost u vojsci i policiji, podsjetio je biskup Jezerinac. »I sama pomisao da vjernik radi u vojsci ili policiji bila je nemoguća. Ono što je nekada bilo nezamislivo, danas je postalo stvarnost: vojnik i policajac može bez ikakva straha ići u crkvu i ispovijedati svoju vjeru i po njoj živjeti.« Vojni ordinarij je istaknuo kako je zadaća i dužnost Crkve navijestiti evanđelje svakom stvorenju. »Upravo je to najvažnija zadaća svećenika u kapelanijama, bilo vojnim, bilo policijskim. Svećenik ne dolazi k vama da vam govori o rukovanju oružjem. On je poslan navijestiti svjetlo evanđelja u sve pore ljudskog života i djelovanja i djelatnicima MUP-a, kao i policiji. Snježana Kraljević 9-10/2013.


Srebrni jubilej s. Terezite Kalinić Srebrni jubilej, 25 godina redovničkih zavjeta s. Te-

rezite od Marije Majke Crkve (Kalinić), i svetkovinu Sv. Terezije Avilske, obnoviteljice Karmela i Majke bosonogih karmelićanki, sestre karmelićanke u Breznici Đakovačkoj proslavile su s brojnim vjernicima 15. listopada svečanim misnim slavljem koje je predvodio karmelićanin o. Jure Zečević, provincijalni delegat za klauzurne redovnice. U koncelebraciji je bio dr. sc. Davor Vuković, župnik u Selcima Đakovačkim, vlč. Ivica Martić, župnik u Kuševcu, vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog milosrđa, a ispovijedao je vlč. Mirko Mrnarević, župnik u Levanjskoj Varoši. Govoreći o sv. Tereziji, o. Jure u svojoj je homiliji naglasio, oslanjajući se na izvještaj iz Ivanova evanđelja o susretu Isusa i Samarijanke, da jedino u odnosu i drugovanju s Bogom primamo smisao ovozemnog života te vječni život i da je »mudrost živjeti s Bogom, bilo u klauzurnom Karmelu, bilo u obitelji i prolaziti zemljom čineći dobro«. Moleći zagovor ove velike svetice da svima prisutnima izmoli milost da budu uvijek bogonalazitelji i nikada se ne odvoje od Krista – Izvora od kojega se nikada ne žeđa, o. Jure izrazio je i zahvalnost Bogu za srebrni jubilej s. Terezite, koja je prije homilije obnovila svoje redovničke zavjete. Sestra Terezita od Marije Majke Crkve (Ankica Kalinić) rođena je 1965. u Osijeku od majke (pokojne) Zorke i oca Ante, kao treća od četiri kćeri, od kojih je još jedna sestra karmelićanka u istome samostanu.

S. Terezita u Karmel je ušla 1987. u Kloštar Ivaniću, a potom je sa sestrama pošla na osnutak Karmela sv. Josipa u Šarengrad. Tamo je boravila do 1991., kada je sa Zajednicom zbog ratnih neprilika bila primorana bježati iz Šarengrada za Ilok. Upravo u Iloku, 15. listopada 1991. u crkvi zatvorenoj zbog ratnog vihora, samo u prisutnosti susestara, s. Terezita položila je svečane doživotne zavjete, a za svoje redovničko geslo uzela je Isusove riječi blaženstava: »Blago siromasima duhom«, svjedočeći i dalje svoje neizmjerno pouzdanje u Boga koji je jedino blago svojih zaručnica i koji nije napustio sestre tijekom svih tih zbivanja. Nastavila je svoj put te sa Zajednicom boravila u Đakovu i Remetama sve do novoga mjesta njihova boravka u domaćoj biskupiji, u Breznici Đakovačkoj, gdje danas zahvaljuje Bogu za dar poziva u Karmel i života po svetim zavjetima. s. Teodora Lešić

Blagdan Sv. Male Terezije u Karmelu sv. Josipa Blagdan Sv. Terezije od Djeteta Isu-

sa, ili Male Terezije, proslavljen je u Karmelu sv. Josipa u Đakovačkoj Breznici svečanim misnim slavljem koje je predvodio karmelićanin o. Danijel Čolo u koncelebraciji s trojicom svećenika. Misi je prethodila pjevana Večernja te molitva krunice s litanijama sv. Tereziji, koju su predmolile sestre karmelićanke. Na kraju euharistijskog slavlja blagoslovljene su ruže, koje su potom, zajedno s izdvojenim mislima Svetice, podijeljene prisutnim vjernicima kao poticaj za njihov daljnji hod u vjeri. Sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica, poznatija pod imenom Mala Terezija, jedna je od 9-10/2013.

najpoznatijih svetica, koju na poseban način svi doživljavamo bliskom, istaknuo je u svojoj propovijedi o. Danijel. Postala je svetom jer se dala voditi od Isusa te je tako svima postala uzorom poniznosti. »Poniznost nije drhtanje od straha pred Bogom. Poniznost je otvorenost i predanje Bogu Ocu«, rekao je propovjednik i naglasio da se poniznost sv. Male Terezije očituje i u tome što je bila svjesna činjenice kako je od Boga ljubljena, a tu spoznaju nosila je iz obiteljskog doma. Zato je jako važno da obitelj bude zdrava, istaknuo je o. Danijel, te da svi članovi rastu u međusobnoj ljubavi i povjerenju jer »sve dođe i prođe, svaka kušnja, svaka napast, a vjera i povjerenje ostaju«. s. Teodora Lešić

835


Proslava Sv. Luke, zaštitnika HKLD Č

lanovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD), Podružnica Slavonski Brod, proslavili su u petak, 18. listopada blagdan Sv. Luke, svog nebeskog zaštitnika. Misno slavlje u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva uz domaće je svećenike predvodio dr. Stanislav Šota, duhovnik Društva. »Sveti Luka, koji je Riječ Božju zapisivao, naviještao i živio, svima je nama, u bilo kojem zvanju, a napose vama katoličkim liječnicima, poticaj da živimo volju Božju«, naglasio je na početku mise duhovnik Šota. Promišljajući o identitetu katoličkog liječnika, ustvrdio je kako su karakteristike katoličkog liječnika biti osoba mudrosti, vjere i molitve, osoba odlučna i hrabra za Božji naum, čovjek ponizna i vedra duha, osoba strpljenja s ljudima i intuicije u svjedočenju i naviještanju, napose pacijentima koji pate. Posvješćujući kako je vjera dar koji nam Gospodin daje kad mu se otvorimo, stvarnost koja prožima i um i srce, izvorni život i stav cijelog čovjeka, dr. Šota potaknuo je liječnike da promišljaju koliko su u ovoj Godini vjere svojim življenjem vjere oduševili ljude da požele biti katolički liječnici.

Vinkovci Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD), Podružnica Vinkovci, misnim je slavljem u nedjelju, 20. listopada, u crkvi Srca Isusova u Vinkovcima proslavilo blagdan Sv. Luke evanđelista, zaštitnika liječnika i HKLD-a, koji je po crkvenom kalendaru bio u petak, 18. listopada. Svečano misno slavlje predvodio je duhovnik Podružnice i domaći župnik Robert Farkaš, koji je pozvao nazočne da u svojim molitvama ne zaborave na liječnike. »Oni zavrjeđuju ne samo naše poštovanje, nego i naše molitve. Neka im Gospodin da strpljivost s nama pacijentima, sigurnu ruku, mudrost kojom će mnoge dovesti do zdravlja, kao što svakodnevno čine«, rekao je vlč. Farkaš.

836

Predsjednica vinkovačke podružnice HKLD-a Kata Krešić, dr. med. spec. epidemiologinja rekla je: »Mi, katolički liječnici, svjesni smo koliko je duhovna dimenzija važna za čovjekovo zdravlje, za prihvaćanje bolesti, za uspjeh u liječenju. Važna je ne samo bolesnom čovjeku, nego i nama, jer i jednima i drugima daje sigurnost i nadu, pomaže u izgradnji povjerenja između liječnika i pacijenta koje je prvi korak na putu ozdravljenja. Unatoč svim medicinskim dostignućima, trebamo biti svjesni svojih ljudskih ograničenja i u toj poniznosti dati sve od sebe, ne samo svoje liječničko znanje i umijeće, nego i riječi utjehe i suosjećanja. To nije uvijek lako, i zato i nama samima treba duhovna okrepa kako bismo za naše pacijente učinili sve što možemo i kako bismo sačuvali dio sebe i za svoje obitelji, koje nerijetko trpe zbog naše prezauzetosti, a upravo je zdrava obitelj jezgra oko koje gradimo i svoj odnos prema našim pacijentima i svim drugim ljudima.« Ovaj susret bio je prigoda da se pozovu svi koji su spremni pomoći šestogodišnjem dječaku Luki Rautu koji boluje od leukemije i čija se obitelj, osim s teškom Lukinom bolesti suočava, i s materijalnim poteškoćama, jer njegova bolest zahtijeva dugotrajno liječenje, boravak u Zagrebu, a potom i česte odlaske na kontrole. »Sve to je previše za njegove hrabre roditelje koji se predano brinu za svoje troje djece. Potrebna im je naša pomoć i pažnja. Neka nam pomoć ovoj obitelji bude radost u teškim vremenima koja stavljaju na kušnju čovjekoljublje i spremnost darivanja«, rekla je dr. Krešić. Svi koji su spremni pomoći mogu to učiniti uplatom na broj žiroračuna koji je preko oca Krunoslava otvoren za maloga Luku: Erste banka, 4627 6585 171 3074, br. računa 310 2395164. Obitelj Raut živi u Mirkovcima (Vinkovci), na adresi Željeznička 84. Brankica Lukačević / Snježana Kraljević 9-10/2013.


Kruna sv. Stjepana kralja u belomanastirskoj župnoj crkvi Praćena mađarskim Krunskim čuvarima, u belo-

manastirsku crkvu Svetog Marina biskupa 16. studenoga stigla je Kruna sv. Stjepana kralja. Tim povodom održano je euharistijsko slavlje koje je predvodio zrenjaninski biskup Ladislav Nemet, a jedan od suslavitelja bio je i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Misno slavlje bilo je dvojezično - dijelom na mađarskom, a dijelom na hrvatskom jeziku. Pozdravljajući okupljene, nadbiskup Hranić izrazio je ponos i zahvalnost Bogu za međusobno, ljudsko i kršćansko, te međunacionalno zajedništvo; ono kroz povijest i ovo današnje, na blagdan Sv. Elizabete Ugarske. »Naša dva naroda, mađarski i hrvatski, povezuje zajednička kršćanska vjera. Povezuje nas iskustvo 816 godina skladnog zajedništva kroz povijest pod istom kraljevskom krunom. Povezuju nas ista vjera u Isusa Krista, bogata zajednička povijesna i kulturna baština, dobrosusjedski odnosi, naše nacionalne manjine u obje države i toliko toga drugoga. A među nama je danas prisutan, tako snažan i rječit, vidljivi znak i simbol svega navedenoga: kruna mađarskih i ugarsko-hrvatskih kraljeva, koju je sv. Stjepan dobio od pape Silvestra II. i njome na Božić 1000. godine u Esztergomu bio okrunjen za prvog ugarskog kralja«, rekao je nadbiskup. »Ta je kruna simbol Ugarskog Kraljevstva, te kontinuiteta mađarske i hrvatske državnosti, naša zajednička svetinja i jedan od najjačih simbola povijesnih veza i zajedništva mađarskog i hrvatskog naroda. Kruna prvog ugarskoga kralja, sv. Stjepana povezuje čitav mađarski narod koji je poslije Prvoga svjetskog rata ostao rasut u više država. Povezuje hrvatski i mađarski narod, nas katolike hrvatske i mađarske nacionalnosti u ovoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, u ostalim mjesnim Crkvama te unutar Katoličke Crkve. Povezuje katolike i reformirane kršćane unutar mađarskog naroda. Ona snaži i danas naše nacionalne identitete, ohrabruje nas i potiče na još bolju

9-10/2013.

suradnju te uzajamnu povezanost naših zemalja i Crkava, kao i za dodatnu skrb o nacionalnim manjinama u jednoj i drugoj zemlji«, rekao je nadbiskup. U misnom slavlju sudjelovali su biskupski vikar za vjernike Mađare u Đakovačko-osječkoj biskupiji preč. Geergely Beer te biskupski vikar za vjernike Hrvate u Pečuškoj biskupiji mons. Ladislav Ronta, a nazočili su i biskup Kršćanske Reformirane Crkve u RH Lajoš Čati Sabo, konzulica Mađarskog veleposlanstva u RH Enikö Tuška, te brojni predstavnici društvenoga i kulturnog života. Nakon misnog slavlja predstavnici mađarskog povijesnog viteškog reda uručili su priznanja trojici hrvatskih branitelja Mađara, a misno slavlje, i potom razgledavanje krune, pjesmom je pratilo nekoliko crkvenih zborova.

O kruni sv. Stjepana Krunu kojom je okrunjen kao kralj, sv. Stjepanu je poslao papa Silvestar II. 1038. godine. Prvi puta je donesena u Hrvatsku, a povjesničari se slažu da je sastavljena od nekoliko dijelova. Stoljećima je kruna sv. Stjepana bila simbol Ugarskog Kraljevstva, ali i hrvatske državnosti, jer su se njome krunili zajednički hrvatsko-ugarski vladari (njome je okrunjen i Franjo Josip). Zanimljiva je njezina sudbina nakon Drugoga svjetskog rata. Kako ne bi pala u sovjetske ruke, jedan mađarski general predao ju je američkoj vojsci. Amerikanci su je, pak, poslali u SAD i čuvali u poznatom skladištu zlata Fort Knox, gdje su se nalazile i američke zlatne rezerve. Predsjednik Jimmy Carter odlučio je vratiti krunu mađarskom narodu 1978. godine. Učinilo je to američko izaslanstvo, predvođeno državnim tajnikom Cyrusom Vanceom, a u izaslanstvu je bio i Amerikanac mađarskog podrijetla, nobelovac Albert Szent-Györgyi. Kruna je od 2000. godine, zajedno s drugim kraljevskim obilježjima, izložena u zgradi Mađarskog parlamenta. Anica Banović

837


Misa za domovinu

Na Dan neovisnosti, 8. listopada,

misu za domovinu Hrvatsku i za hrvatski narod u središnjoj vinkovačkoj crkvi Sv. Euzebija i Poliona predvodio je domaći župnik mons. Tadija Pranjić. Među sudionicima misnoga slavlja bio je i gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić, a misno pjevanje predvodio je domaći Mješoviti pjevački zbor »Sv. Cecilija«. Mons. Pranjić je, između ostalog, istaknuo: »Činilo nam se tada da smo ostavljeni i napušteni, jer još nismo dobili međunarodno priznanje, ali je tadašnje državno rukovodstvo, moramo priznati, mudro radilo na tome da čim prije stvori jednu jaku, moralnu vojsku, kao što je bila Hrvatska vojska i policija, koja je nakon svih ovih zbivanja krenula u obranu naše domovine. Mrak se približavao našim selima i gradovima. Zavijanje sirena, kolone prognanika, sve je to bila slika jednog dijela Europe u kojem smo živjeli, ali, hvala Bogu, prošla su ta vremena i zahvaljujemo što smo imali i branitelje koji su branili i obranili i Hr-

vatsku i hrvatski narod, i donijeli Katoličkoj Crkvi slobodu koju nije imala u komunističkoj Jugoslaviji, jer smo bili tada građani trećega reda. I zato danas ovdje, na ovaj oltar, stavljamo cijelu našu domovinu, naš narod. Na poseban način se s pijetetom i ljubavlju sjećamo svih onih koji su dali svoje živote da bismo danas živjeli u slobodi i da bi danas-sutra generacije mladih uživale slobodu koju su naši očevi sanjali, ali mnogi je nisu dosanjali.« Mons. Pranjić drži kako se hrvatski narod nalazi u depresiji: »Kao da nas je obuzela neka tuga. Jedan engleski novinar je pisao: ‘Nakon ratnih zbivanja kod Hrvata na licu više nema osmjeha.’ Znamo da je vrijeme teško, ali bila su i teža vremena. Sjetite se, svi ste kao i ja na ovim prostorima doživjeli strahote, ali sretni smo da imamo svoju slobodu, domovinu i zahvalni Bogu i na poseban način Majci Božjoj koja je pokazala svoju veliku zaštitu i koju nismo slučajno nazvali tijekom povijesti našom najvećom zagovornicom i odvjetnicom.« Snježana Kraljević

Obilježena 22. godišnjica ubojstva tovarničkog župnika Burika Polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća uz spo-

men-obilježje na groblju u Tovarniku, obilježena je 22. godišnjica ubojstva vlč. Ivana Burika, jedinog svećenika ubijenog u Domovinskom ratu. U sklopu obilježavanja obljetnice smrti vlč. Burika, ali i 663 mučenika Crkve u Hrvata, održana je 5. memorijalna utrka Vukovar - Tovarnik u kojoj je sudjelovalo 80-ak maratonaca iz cijele Hrvatske. Najmlađa sudionica bila je osmogodišnja Marija Tadić iz Tovarnika, a najstariji, sedamdesetdvogodišnji Nikola Kovač iz Strizivojne. Nakon pada Tovarnika vlč. Burik ostao je s vjernicima koji nisu željeli napustiti svoje domove. Mnogim je župljanima te 1991. pomogao da se izvuku na sigurno. No, on nipošto nije želio napustiti Tovarnik. Posjećivao je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Pod pritiskom agresora privremeno se preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svakog se dana vraćao u Tovarnik, a zabrinutom biskupu poručio je da neće napustiti svoj narod i da će se vraćati sve dok i zadnji čo-

838

vjek ne napusti Tovarnik. Zadnji puta se iz Sota u Tovarnik uputio 7. listopada 1991. Tada su došli po njega i odveli ga da se nikada više ne vrati. U podrumu župnog doma u Tovarniku vlč. Burika ubili su 8. listopada pripadnici srpske paravojne »dragovoljačke« formacije »Dušan Silni« iz Valjeva,, a izvjesni Kosta Gvozdanov hvalio se kako je ispalio prvi hitac u Burika i »ubio ustaškog popa«. Njegov je biret, svećeničku kapu, danima nosio na glavi dok je ubijao u susjednom Lovasu. Antun Ivanković

9-10/2013.


Dani kruha Dani zahvalnosti, od 14. do 18. listopada, posvećeni

su zahvaljivanju za plodove zemlje prikupljene tijekom jeseni. Tako su se i učenici osječke Osnovne škole »Dobriša Cesarić« 15. listopada 2013. godine okupili u školskom holu kako bi proslavili Dane kruha i zahvalili Bogu na svemu u njihovim životima, ali i ljudima oko njih, hrani i odjeći. Izložbom Dani kruha (učeničke fotografije nastale po uputi vjeroučiteljice Silvije Mašaberg i u suradnji s Atilom Adamom, profesorom likovne kulture i učiteljicom Marinom Vučemilović) u školskom holu, uz impresivno uređen stol s plodovima zemlje, voćkama, povrćem, tikvicama, sjemenjem (s. Krista i ovog je puta učenicima pokazala kako zahvaliti Bogu), učenici su uljepšali prostor u kojem borave. Svoju riječ učenicima je uputio i vlč. Florijan Kvetek te blagoslovio izložene plodove i molio za duhovno i tjelesno blagostanje učenika, učitelja, roditelja, baka, djedova i svih potrebitih. Učenici su ovaj događaj obilježili držeći se u neprekinutom nizu za ruke, dok su svi zajedno zahvaljivali za sve što im je dano uz molitve Oče naš i Zdravo, Marijo. U srijedu, 16. listopada, učenici Osnovne škole »Vijenac« iz Osijeka također su obilježili Dane kruha dane zahvalnosti. Mame i bake učenika ispekle su kruh i razna fina peciva. Učenici su sa svojim vjeroučiteljicama pripremili prigodan program u kojem su svojom pjesmom, tekstovima, videofilmom i malim igrokazom (Dva pekara: Zvocko i Smiješko) unijeli lijepo ozračje među učenike i učitelje ove osječke škole. Nakon molitve i blagoslova djeca su se radosno uputila u svoje učionice blagovati krušne proizvode i darivati jedni druge. Dane kruha i zahvalnosti za plodove zemlje Osnovna škola »Dr. Franjo Tuđman« organizirala je 17. listopada, a po prvi puta program je održan na otvorenom prostoru školskog trga. Učenici su s učiteljicama i razrednicama te svojim roditeljima, ba9-10/2013.

kama i djedovima uredili svoje razredne štandove, a tema je bila zdrava hrana. Svečanost je započela prigodnim programom u kojem je sudjelovao Veliki zbor škole, učenici 2.c razreda, recitatori koji su se predstavili na njemačkom, srpskom, mađarskom, engleskom i hrvatskom jeziku, kao i učenici Romi. Baranjske plesove izvela je dječja skupina HKUD-a Beli Manastir, također učenici ove škole. Na kraju programa sve prisutne i darove koji su pripremljeni, a kojima je Bog cijeli kraj obilato nagradio, blagoslovio je don Ante Guberac. Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje bili su prilika da se učenici prisjete i potrebitih, pa stoga ni ove godine nisu zaboravili najstarije sugrađane u domovima za starije i nemoćne, koje su razveselili voćem, slanim i slatkim proizvodima koje su ispekle vrijedne mame i bake. U petak, 18. listopada, učenici slavonskobrodske srednje škole Matije Antuna Reljkovića obilježili su Dane kruha, posjetivši dvije ustanove na području Slavonskog Broda: Dom za nezbrinutu djecu i Dom za starije i nemoćne osobe. Na poticaj vjeroučitelja Zvonimira Vidovića, uz pomoć osoblja školske kuhinje, majki i baka, učenice su ispekle razne pekarske proizvode kojima su počastili štićenike Doma za nezbrinutu djecu. Vjeroučiteljima i učenicima pridružio se i vlč. Ivan Živković, župni vikar župe Duha Svetoga, na čijem se području nalazi Dom. Vlč. Živković pozdravio je djecu i izrazio veliku radost zbog ovakvih susreta. Zajedno s djecom svi su zahvalili Bogu za kruh naš svagdašnji i ostale plodove zemlje. Posebno radostan i emotivan susret bio je u Domu za starije i nemoćne osobe. Nakon srdačnog pozdrava i dočeka, stanari su opisali uobičajeni dan u svome domu. Stanari Doma izrazili su veliku zahvalnost za darovani im posjet i pažnju, a za zahvalu su otpjevali učenicima nekoliko pjesama. Martina Matković / s. Ana Cvitanušić / Helena Ivičin / Lovro Kladarić

839


Humanitarna akcija Piramida D

ana 25. listopada 2013. u Ekonomskoj školi Braće Radić - Đakovo održan je Projektni dan »Dani kruha – dani zahvalnosti za plodove zemlje« te humanitarna akcija PIRAMIDA. Učenici i nastavnici su, u okviru EKO-programa škole te Projektnog dana, obrađivali teme kao što su energija, voda, zdravlje, zdrava prehrana i kulturna baština. U školskoj knjižnici održane su radionice i predavanja za učenike prvih i drugih razreda na temu Alkohol i droge – utjecaj na pojedinca, obitelj i zajednicu te Klađenje i kockanje adolescenata i mladih. Voditeljica ja bila mr. sc. Marija Kribl, dr. med., u suradnji s pedagoginjom škole Natalijom Siladjev. »Dani kruha – dani zahvalnosti za plodove zemlje«, obilježavaju se svake godine u listopadu. U školskom su holu i učionicama učenici prvih razreda, te 2. Pt razred, zajedno s profesoricama Ljerkom Kuburić, Katicom Maleš, Natašom Šantić, Anamarijom Gajger i Marijom Brinjak, priredili izložbu pod nazivom »Božjim darom i čovjekovim trudom dolazimo do mnogih plodova potrebnih za život«. Za vrijeme velikog odmora učenici i gosti mogli su razgledati izložbu te konzumirati izložene proizvode. Izložbom se željelo ukazati na potrebu podizanja svijesti o očuvanje tradicije u pripremi zdrave hrane, uređivanju blagdanskoga stola, kao i običaja blagovanja. Cilj je također bio poučiti učenike o važnosti kruha kao temeljne prehrambene namirnice, u kojoj se nalazi duh i snaga jednoga naroda. U okviru Projektnog dana provedena je i humanitarna akcija Piramida koju su organizirali članovi

Stručnoga vijeća stranih jezika, a ove godine provele učenice 4. Pt razreda: Marija Milanović, Katarina Crnac i Zvonimira Klemen te učenice 2. Pt razreda: Barbara Ivanetić, Terezija Damjanović, Matea Meščić i Filip Rončević. Voditeljica je bila profesorica Mirela Lemo. Svi su se učenici i nastavnici Škole odazvali akciji. Od trajnih prehrambenih proizvoda složena je velika piramida, a prikupljeni proizvodi predani su Udruzi sv. Vinka iz Đakova, koja će ih proslijediti najpotrebitijima grada Đakova. Na taj način htjeli smo, svojim skromnim doprinosom, nekoga razveseliti te pridonijeti brizi za one koji su u teškoj situaciji, rekla je Anđelka Lozić, ravnateljica Škole. Ovom akcijom želimo da i naši učenici budu oni radnici koji sudjeluju u velikom djelu, kao što je pomaganje socijalno najugroženijima. Želimo razvijati svijest o potrebi pomaganja drugima, a na taj način će i sami osjetiti radost darivanja, istaknuli su akteri akcije. Nataša Šantić

Predstavljanje najnovije knjige fra Bonaventure Dude Znanost božanske ljubavi – »Mali put«

sv. Male Terezije, naziv je najnovije knjige fra Bonaventure Dude, jednog od najpoznatijih hrvatskih teologa i prevoditelja Svetog pisma na hrvatski jezik, koja je u izdanju Teovizije iz Zagreba ovih dana ugledala svjetlo dana. Knjigu je 22. rujna u župi Bl. Alojzija Stepinca, u naselju A. Hebranga u Slavonskom Brodu, predstavio domaći župnik Tomislav Ćurić. Uz tekst bl. Ivana Pavla II. o ovoj svetici, u knjizi su objavljena i dva znanstvena teksta fra Bonaventure Dude. Naslov knjige uzet je iz Apostolskog pisma bl. pape Ivana Pavla II., kojim proglašava sveticu iz Lisieuxa ‘doktorom Crkve’. Prvi fra Bonaventurin znanstveni tekst iz knjige o duhovnosti Male Terezije naslovljen je »Otkriće Biblije u duhovnosti Male Terezije«. Autor ga je pisao povodom stote

840

obljetnice njezina rođenja. Drugi, pak, tekst objavljen je pod naslovom »Marijanski testament Male Terezije«, a autor oba znanstvena teksta smatra dosta važnima za proživljavanje duhovnosti Terezijina Malog puta. Župnik Ćurić na predstavljanju je naglasio kako knjiga govori o putu svetosti onako kako ga savjetuje sv. Mala Terezija u svom Malom putu, a pisana jednostavnim jezikom može poslužiti svima koji traže osvježenje i pomoć na duhovnom putu. Citirajući Tina Ujevića, koji je zapisao da knjiga nije hrana nego poslastica, preporučio je svojim župljanima da čitaju duhovnu literaturu kako bi obogatili svoju duhovnost i put prema svetosti. Autor fra Bonaventura Duda knjigu je posvetio kolegi svećeniku fra Zvjezdanu Liniću. Brankica Lukačević

9-10/2013.


Obnovljen župni stan u Bizovcu Župni stan u Bizovcu izgrađen je 1810. godine, a

u prošlom stoljeću i proširen nadoziđivanjem dvorišnog dijela te je ukupne površine 240 četvornih metara. U zadnjih nekoliko desetljeća više puta djelomično je obnavljan, ali nikada u cijelosti. Ekonomsko vijeće Župe Bizovac, zajedno sa župnikom, uočilo je da je u dosta lošem stanju te zahtijeva rekonstrukciju. Pozvan je dekanatski povjerenik za gradnje i obnove u Valpovačkom dekanatu, Kruno Orešković, dip. ing. građ., koji se složio da je nužna žurna obnova. Izradi projektne dokumentacije za cjelovitu rekonstrukciju župnog stana pristupilo se 2011. godine. Utvrđeno je loše stanje stropne i krovne konstrukcije, potkrovlje nije redovito održavano, a dugogodišnja prokišnjavanja prouzročila su veliku štetu na stropnoj konstrukciji, i to na više mjesta. Tavan je bio opločen opekom preko daščane oplate, a između stropnih greda načinjenih od jelovine nasut je sloj šute, koja je zbog vlage ubrzavala proces truljenja svih drvenih dijelova stropa. Neke od stropnih greda bile su i više od pola svoga presjeka istrunule, drvena oplata bila je u još lošijem stanju te je prijetilo urušavanje stropa. Dimnjaci u potkrovlju bili su raspucani i propuštali plinove, dok je vezna greda od prenaprezanja napukla. Bilo je potrebno čim prije izvršiti demontažu i zamjenu stropne i krovne konstrukcije. Demontažom krovne i stropne konstrukcije otvorila se potreba saniranja unutarnjih žbuka, koje su bile također u lošem stanju te su uklonjene. Neki unutarnji zidovi bili su vlažni i neizolirani, stolarija - unutrašnja i vanjska - također je bila u lošem stanju. Bilo je potrebno zamijeniti elektroinstalacije, vodoinstalacije i cijevi za kanalizaciju. Izrada projektne dokumentacije rekonstrukcije župnog stana povjerena je poduzeću RASTER d.o.o, Valpovo, čiji je vlasnik Emilija Papić, dip. ing. arh. Nakon izrade projektne dokumentacije pribavljene su dozvole i suglasnosti državnih i crkvenih institucija za izvođenje radova. Prikupljene su ponude izvođača radova te je kao najpovoljniji izabran GRAĐEVINAR, Našice, vlasnika Dragana Rajkovića. Radovi na župnom stanu započeli su 7. svibnja 2012., a župnik se privremeno nastavno u Pastoralnom centru. Izvršena je demontaža krovišta i stropa, demontirana je stolarija, elektro i vodoinstalacije, dotrajali podovi kao i kanalizacija. Ostali su samo zidovi s kojih je skinuta sva žbuka. Izliveni su novi nadvoji od armiranog betona za sve prozore i vrata, a nakon toga izrađeni novi armirano-betonski podovi. Potom je izrađena armirano-betonska ploča stropa, na koju je postavljena nova krovna konstrukcija. 9-10/2013.

Krov je prekriven biber crijepom i postavljeni su novi oluci i opšavne lajsne. Izgrađeni su novi dimnjaci, a na tavan je postavljena termo izolacija. Postavljene su nove elektro, vodo i kanalizacijske instalacije, zidovi koji nisu bili izolirani presječeni su te je postavljena izolacija. Neki unutrašnji zidovi su srušeni i sazidani novi jer je promijenjen raspored prostorija. Unutrašnjost stana ožbukana je vapnenom žbukom. Postavljena je hidroizolacija na sve podove, a nakon toga termo-izolacija. Ugrađeni su novi prozori, žaluzine i vanjska vrata koje je izradila tvrtka WINDOR d.o.o, Buk – Pleternica, vlasnika Stjepana Franjića. Izgrađena je i nova terasa i veranda ispred glavnog ulaza. Navedeni radovi izvedeni su 2012. godine. Ove godine nastavilo se sa završnim radovima. Nova unutarnja vrata od jelovine izradila je Stolarska radnja TONI, Višnjevac, vlasnika Duška Liovića, keramičarske radove izveo je domaći majstor Josip Lepen, ličilačke radove izveo je domaći majstor Ivan Sudar, a parketarske je izvela Parketarska radnja HRAST iz Bizovca, vlasnika Berislava Škarića. Novu instalaciju grijanja izradio je TERMO-PLIN, Našice, vlasnika Pave Ljulja. Župnik je u obnovljeni stan uselio 29. kolovoza 2013. Na vanjsku fasadu postavljena je izolacija od stiropora debljine 10 cm te nanesena završna boja, a radove je izvela tvrtka VISIO d.o.o, Osijek, vlasnika Darka Erharda. Svi fasadni radovi završeni su 21. listopada 2013., kada je uklonjena skela te je stan zasjao novim sjajem. Financijska sredstva za obnovu priložila je Nadbiskupija Köln, Kirche in Not, UZUK Nadbiskupije đakovačko–osječke, vjernici Župe Bizovac, Općina Bizovac i Županija osječko–baranjska. Vrijednost izvedenih radova je 1.200.000,00 kuna, a blagoslov župnog stana predviđen je sljedeće godine. Zoran Ćosić, župnik

841


Nova evangelizacija osječkog Sveučilišta »Ove godine imamo samo jedan plan, a to je slijediti Božji plan«, rekao je o. Arkadiusz Krasicki, studentski kapelan Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku na duhovnoj obnovi za animatore studentskog pastorala, održanoj 5. listopada 2013. u zajednici »Molitva i riječ«. Početak je to susreta koji će se baviti novom evangelizacijom, s ciljem formiranja mladih voditelja i animatora susreta za studente i mlade Grada Osijeka i Sveučilišta. Susret je bio prvenstveno molitveni, a uključio je klanjanje, misu, molitvu i slavlje, »kako bi sve naše odluke proizlazile iz molitve«, naglasio je o. Krasicki. Uz molitvenu osnovu, naglasak je bio na razmatranju Božje riječi i uklapanju biblijskih poruka u svakodnevni studentski život i poslanje pastorala studenata te svakog studenta kao animatora u zajednici osobno. Radni dio susreta uključio je diskusije, radionice i zajednički razgovor o potrebama i problemima rada sa studentima, osobnoj formaciji, svjedočanstvima i formiranju buduće škole nove evangelizacije, kojoj je ovakav susret zapravo početak ustroja i rada. »Iako je evangelizacija uvijek novi proces i evanđelje neprestano unosi novost u naše živote«, rekli su osječki studenti, »škola nova evangelizacije bit će usmjerena na daljnje formiranje i osposobljavanje mladih animatora u zajednici, koji svojim duhovnim doživljajem, svjedočanstvom, ali i željom za produbljivanje znanja o vjeri, iskazuju potencijal za jačim angažmanom i prenošenjem svjedočanstava vjere ri-

ječju, djelima i načinom života.« Studentski kapelan okupljene je upozorio na osobnu disciplinu, izvršavanje redovitih studentskih obveza, ali i ustrajnost u vjeri. Istaknuo je: »Materijal za rad su nam misa, Biblija i molitva. Ostalo će se razviti i doći ako proizlazi iz molitve.« Duhovno obnovljeni i ohrabreni, osječki studenti okupljeni u DUHOS u svom poslanju pastorala studenata, sve studente i mlade pozivaju na redovite tjedne susrete, a one s dubljom čežnjom za služenje Gospodinu i zajednici pozivaju da »izvezu na pučinu i bace mreže za lov« te se odluče posvetiti osobnom rastu i uključe u školu nove evangelizacije. Akademsku godinu 2013./2014. studenti su započeli klanjanjem pred Presvetim utorkom od 20 sati u župi Sv. Ćirila i Metoda u Osijeku. Klanjanje je redoviti tjedni susret, već godinama prepoznatljiv sadržaj za sve studente, a u ovoj akademskoj godini započelo je od 17. rujna. Osim molitve, slavlja i svjedočanstava, svakom klanjanju prethodit će kateheza na odabranu temu (vjeronauk). Osim susreta utorkom i redovitih nedjeljnih misa u konkatedrali od 11.30 za sve studente, započeli su i molitveni susreti četvrtkom u Novom studentskom domu od 20 sati, a novina ove akademske godine su mjesečne mise za sve mlade i studente s područja osječkog Sveučilišta, koje će se održavati u župi Sv. Ćirila i Metoda svaki posljednji utorak u mjesecu, počevši od 29. listopada, s početkom u 20 sati. Sanja Martinović

Duhovna obnova – pučke misije u župi Garčin U

župi Garčin se od 24. do 27. listopada održala duhovna obnova za župljane ‘Obnovimo se u vjeri’, pod vodstvom patera Zvonka Šeremeta. Tematski je bila usmjerena na završetak Godine vjere te osobni rast u vjeri. Prvi dio obnove p. Zvonko usmjerio je na razmatranje o grijehu, kako bi vjernici stekli uvid u vlastitu grešnost, kao što su npr. ovisnosti, praznovjerja, preljubi, udaljavanje od vjerskog načina života, ignoriranje ispovijedi, ustrajanje u sukobu i dr. Nakon toga, ponudio je puteve života u vjeri koji mogu vjernike privesti obraćenju i spasenju: molitva, redovito sudjelovanje u sakramentalnom životu, iskreno obraćenje, uspostavljanje iskrenijih odnosa prema sebi i drugima, pozitivna komunikacija i sl.

842

Zanimljiv je bio i koncept duhovne obnove, naime, p. Zvonko susretao se s mnogim grupama vjernika: djecom, mladima, ministrantima, bračnim parovima te starima. Između tih susreta imao je brojne individualne duhovne razgovore, a vjernici su se mogli pribilježiti za takav razgovor. Grupni i individualni susreti svakodnevno su završavali euharistijskim slavljem, nakon kojega bi p. Zvonko održao tematska predavanja. P. Zvonko izrazio je zadovoljstvo duhovnom obnovom, vidjevši promjenu u srcima vjernika koja se mogla očitovati u radosnijem pristupu završnom euharistijskom slavlju. Župnik domaćin, preč. Mato Knežević, zahvalio je pateru Zvonku što se odazvao te zajednici koja ga je ugostila i pratila. Suzana Matošević

9-10/2013.


Nova zajednica »Vjera i svjetlo« u Slavonskom Brodu N

ova zajednica »Vjera i svjetlo«, četrnaesta po redu na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, osnovana je u subotu, 19. listopada, u župi Sv. Nikole Tavelića na Jelasu u Slavonskom Brodu. Zahvaljujući inicijativi nekolicine mladih, to je na području Brodsko-posavske županije prva zajednica tog međunarodnog pokreta koji su utemeljili Jean Vanier i Mare-Helene Mathieu sa željom pomoći osobama s mentalnim hendikepom i njihovim obiteljima da pronađu svoje mjesto u Crkvi i društvu. Susret je započeo euharistijskim slavljem koje je predvodio domaći župnik Mato Matasović. On je iskazao svoju radost što je inicijativa za osnivanje te zajednice potekla baš od mladih iz njegove župe, na čelu sa studenticom Teologije u Đakovu Nikolinom Barić, koja će, uz Kristinu Terihaj, biti voditeljica brodske zajednice. Susret je okupio 24 volontera, uglavnom mladih ljudi, a nazočni su bili i članovi đakovačke zajednice »Vjera i Svjetlo«, na čelu s voditeljicom zajednice Tonkom Odobašić i s. Marijom Klarom Klarić, animatoricom zajednice. U drugom dijelu programa voditeljica Odobašić upoznala je nazočne sa zajednicom »Vjera i svjetlo«, koja u Hrvatskoj djeluje od 1993. godine i broji već dvadesetak ogranaka. Ona je pojasnila kako

zajednicu čine tri skupine: osobe s intelektualnim poteškoćama, njihovi roditelji i obitelj te prijateljivolonteri. Simboličnom predajom upaljene svijeće, s ispisanom porukom »Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem«, voditeljica Odobašić u novu je službu za voditeljicu brodske zajednice uvela studenticu Barić. Potom je svatko od nazočnih s velike svijeće zapalio malu lučicu i postavio je na improvizirano stablo kao znak povezanosti jednih s drugima. Susret je protekao u radosnom raspoloženju uz pjesmu, a završen je molitvom i himnom đakovačke zajednice »Bog te ljubi«. U župi Sv. Nikole Tavelića susreti će se ubuduće održavati svake prve nedjelje s početkom u 15 sati. Brankica Lukačević

Hodočašće »Veronikinog rupca« Sedmogodišnjicu

volonterskoga rada osječka Katolička udruga »Veronikin rubac« obilježila je 12. listopada zahvalnim hodočašćem u mađarsko marijansko svetište Mariagyud i pohodom hospicijima u Pečuhu. Misi je prethodila duhovna obnova s ispovijedi i pobožnošću križnoga puta, uz molitve bl. Majke Terezije, zaštitnice »Veronikinog rupca«. U marijađudskoj bazilici, uz orguljsku pratnju Ivke Kaurinović i pjevanje hodočasnika, misu je predvodio duhovnik Udruge, Frok Zefiq, župnik u Josipovcu, dok je dobrodošlicu srdačno iskazao župnik Zsolt Rosner. Mađarsko proštenište ove godine obilježava 300. obljetnicu postavljanja kipa Majke Božje Judske koji je u crkvi zamijenio prvotni kip (današnje Gospe Osječke), a tu je sjedište Veronikinog rupca. Utemeljiteljica »Veronikinog rupca« i predsjednica Marija Šešo te organizacijska suradnica Edit Lemal omogućile su volonterima posjet »Dori kući«, prvomu hospiciju za djecu i mlade u Mađarskoj, koji u Pečuhu vodi istoimena udruga, a financiraju dobročinitelji. Ondje je goste srdačno primila i o radu govorila Krisztina Gieth, a posjećena je i hospicijska kapelica.

9-10/2013.

U Pečuhu su »veronike« upoznale rad hospicija Bolničkog reda »Milosrdne braće sv. Ivana od Boga« s bolnicom za teško bolesne odrasle osobe te pohodile crkvu Sv. Sebastijana. O poslanju redovničke Družbe milosrdne braće, koja u svijetu ima 210 hospicija, govorio je p. Pio Imre Morvay. Naime, uz tri evanđeoska zavjeta (čistoću, poslušnost i siromaštvo), Milosrdna braća imaju i četvrti zavjet – hospitalitet, što podrazumijeva karitativno djelo, odnosno ljubav i milosrđe u konkretnim djelima. Nevenka Špoljarić

843


Hodočašće u Krasno i Udbinu G

rupa hodočasnika donjomiholjačke župe Sv. Mihaela arkanđela uputila se 26. listopada 2013. u svetište Gospe od Krasna i Nacionalno svetište hrvatskih mučenika u Udbini. Put je uz molitvu, pjesmu i razgovor protekao brzo, a hodočasnici su, između ostaloga, mogli čuti i legendu o Gospi od Krasna, koja potječe iz 1219. godine. Po dolasku u Krasno hodočasnici su se uputili prema Svetištu te u istom proslavili svetu misu, koju je predvodio župnik Josip Antolović. Nakon slavlja svete mise izmolili su Litanije Majci Božjoj, obilazeći oltar pjevali pjesme njoj u čast, a potom se i zajednički fotografirali. Na posljetku su se uputili do hotela te uživali u pogledu na Velebit, istovremeno zahvaljujući Bogu za suncem okupan dan i radost zajedništva. Nakon lijepo provedenog vremena u Krasnom hodočasnici su se uputili do Udbine, gdje ih je srdačno dočekao vlč. Tomislav Rogić, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika, te im pričao o povijesti Udbine, značaju nacionalnog Svetišta, povezanosti blaženog pape Ivana Pavla II. s idejom Crkve hrvatskih mučenika, kao i o samoj realizaciji projekta izgradnje iste. Hodočasnici su bili jednako odušev-

ljeni crkvom kao i simbolikom koju otkrivaju pomno razrađeni detalji. Uživali su susrećući se na svakom koraku s detaljima hrvatske povijesti, uklopljenima u ovo arhitektonsko rješenje. Na povratku kući hodočasnici su se kratko zaustavili u Korenici te se u dobru raspoloženju, razgovoru, molitvi i pjesmi vratili u svoj grad. Barbara Vrban

Vjernici Baranjskog dekanata hodočastili u Mariju Bistricu V

jernici Baranjskog dekanata, pod vodstvom dekana preč. Ivana Petričevića, župika u Bilju, na Dan neovisnosti, 8. listopada, hodočastili su u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Na zavjetno hodočašće krenuli su kao i svake godine i vjernici župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Duboševice sa župnikom Bojanom Slavičekom, župljani župe Sv. Petra i Pavla iz Topolja i vjernici iz Kneževih Vinograda. U autobusu se molilo i pjevalo, a po dolasku u Mariju Bistricu hodočasnici su se uputili u crkvu, pokloniti se Gospi. Euharistijsko slavlje predvodio je dekan Petričević, a vjernike iz Baranje, kao i ostale hodočasnike, pozdravio je upravitelj ovog marijanskog svetišta. Propovijedao je vlč. Krunoslav Karas, župnik u Popovcu, koji je podsjetio na život i životni put Majke Božje, a okupljenima poručio kako ne smiju zanemariti molitvu. Molitva krunice osobito nas veže za nebesku Majku, stoga se po povratku našim domovima moramo i dalje moliti našoj

844

zagovornici, poticati molitvu u obitelji, molitvu krunice jer na taj ćemo način doći do milosti. Uslijedilo je vrijeme za odmor te pobožnost križnoga puta tijekom koje je na svakoj postaji jedan od baranjskih svećenika predvodio molitvu. Prije povratka hodočasnici su se još jednom okupili u crkvi Majke Božje Bistričke i zajedno sa svećenicima zahvalili Gospi što su i ove godine mogli doći na hodočašće. Jasminka Damjanov

9-10/2013.


Župljani Podvinja hodočastili Gospi Sinjskoj Župa Sv. Antuna Padovanskog iz Podvinja organizirala je 26. listopada za svoje župljane i sve zainteresirane vjernike marijansko hodočašće u svetište Čudotvorne Gospe Sinjske, u drevni grad Sinj te u hrvatsko svetište Gospe Lurdske u Vepric kod Makarske, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Predvođeni župnikom, o. Antom Šiškom, hodočasnici su u Sinju sudjelovali na misi u tamošnjem svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, koji vode franjevci. O povijesti Svetišta i čudotvornoj slici Gospe Sinjske govorio je župni vikar fra Antonijo Mravak. Nakon misnog slavlja hodočasnici su se zadržali u šetnji i razgledanju samostana, aleje kestenova kroz koju se trči drevna sinjska alka, dvora Alkarskog viteškog društva, parka sa spomenicima alkarima, vidikovca na 300-ljetnoj utvrdi Kamićak te ostalih znamenitosti grada. Nakon boravka u Sinju, uslijedio je odlazak u svetište Majke Božje Lurdske u Vepricu, koje je godine 1908. osnovao tadašnji splitsko-makarski biskup Juraj Carić, povodom 50. obljetnice lurdskih ukazanja. Svetište, koje se nalazi podno planine Biokovo nadomak Makarske, hodočasnicima iz Podvinja predstavio je upravitelj don Alojzije Bavčević. Prirodna špilja i cijeli krajolik s brežuljcima, raslinjem i potokom živo podsjeća na francuski Lourdes, pa brojni vjernici ovdje navraćaju tražiti zagovor Majke Božje. U svetištu je i dom za duhovne vježbe te kapela Božanskog milosrđa, s impresivnim mozaicima. Vjernici

Podvinja posjetili su i Karmel sv. Ilije, duhovni centar i samostan karmelićana na obali Buškog jezera, u župi Grabovica kod Tomislavgrada, u Hercegovini. Riječ je o samostanu koji je 2006. na obali Buškog jezera sagradila Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa, sa sjedištem u Zagrebu. Sa samostanom i duhovnim centrom hodočasnike je upoznao brat Vladimir Vuković, inače rodom Slavonac iz Babine Grede. Po povratku, hodočasnici su svratili i u župu Vinica, nedaleko Tomislavgrada, te u tamošnjoj, 350 godina staroj, kapeli Rođenja Blažene Djevice Marije zajednički molili Večernju Božanskog časoslova te zahvalili Gospodinu na prekrasnom hodočasničkom danu. Ivica Vlašić

Osječani na beatifikaciji Miroslava Bulešića Osječka župa Sv. Josipa rad-

nika za župne je suradnike organizirala 27. i 28. rujna odlazak u Medulin i Pulu, s ciljem prisustvovanja euharistijskom slavlju proglašenja blaženim Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Hodočašće Osječana započelo 27. rujna, a uz župne suradnike, putovale su i Milosrdne sestre sv. Križa, tri sestre iz obitelji Malih Marija, kapelan Davor Tomić i župnik Florijan Kvetek. Nakon ugodno provedene večeri u Medulinu, u jutarnjim satima subote 28. rujna, hodočasnici su krenuli u Pulu, točnije, u velebnu pulsku Arenu gdje su s nestrpljenjem čekali početak svečane beatifikacije. Ljudi su pristizali iz svih krajeva domovine i Arena je vrlo brzo bila puna razdraganih vjernika, koji su s ponosom sudjelovali na

9-10/2013.

misnom slavlju, zahvalni Bogu što je i ovaj hrvatski mučenik proglašen blaženim. Nakon misnog slavlja Osječani su krenuli prema Slavoniji, no prije su zastali u Dugoj uvali te na suncem okupanoj obali zajedno blagovali, družili se, uživali u ljepotama prirode, a ponajviše u zajedništvu. Putujući prema Osijeku, hodočasnici su uživali u pjesmi, smijehu i molitvi te su zahvaljivali dobrom Bogu za zajedništvo i sve što su doživjeli na ovom lijepom putovanju, kao i za Godinu vjere, koja je u ovoj župi obilježena tribinama i predavanjima o hrvatskim svecima i blaženicima, a poradi Milosrdnih sestara sv. Križa koje borave i djeluju na području župe, održana je i tribina o bl. s. Ulriki, jednoj od njihovih susestara. Florijan Kvetek

845


Susret Josipovčana i Zeničana Župa Sv. Josipa u Josipovcu ugostila je Katolički

školski centar »Sv. Pavao« iz Zenice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, jedan od sedam u Bosni i Hercegovini u sustavu KŠC »Škole za Europu«. Susret Josipovčana i Zeničana održan je uz proslavu Misijske nedjelje, na poticaj josipovačkog župnika Froka Zefiqa koji je u goste pozvao ravnatelja zeničkog KŠC-a, don Antu Ledića. Prvoga dana susreta (19. listopada) pedesetak učenika osnovne škole i opće gimnazije sa svojim profesorima prošetali su prvi puta Osijekom te posjetili donjogradsku Evanđeosku crkvu (nekadašnju sinagogu). Nakon zajedničke mise u crkvi Sv. Josipa, u mjesnom Hrvatskom domu večernji je koncert pod ravnanjem Davorina Bošnjakovića održao Školski zbor zeničkog KŠC-a, čiju multietničnost naglašava ravnatelj Ledić, sastavljen od učenika katolika, pravoslavaca, muslimana, Židova i protestanata. Gostima su za dolazak umjetničkim nastupom zahvalili članovi Zavičajnog kluba »Zagorec« i KUD Josipovac, a uz tamburice koncertnu je večer uveličao nastup zeničkih mažoretkinja. Spomenuti su pjevanjem i sviranjem gromoglasno animirali euharistijska slavlja. Svjetski dan misija, 20. listopada,

obilježen je zajedničkim sudjelovanjem u dvjema prijepodnevnim misama. Tijekom svečane mise u 11 sati, uz župnikovo suslavljenje, prigodnu propovijed don Ante Ledića i prikazivanje darova Bogu u znak zahvalnosti, proslavljena je misijska nedjelja, katehetska nedjelja i zahvalnica za plodove zemlje. Uzajamnim darivanjem i pjesmom završen je susret koji su svi sudionici nagradili dugotrajnim pljeskom. Nevenka Špoljarić

Prva smotra pučkih popijevki u Strizivojni U subotu, 12. listopada, u župnoj crkvi Sv. Mar-

tina biskupa u Strizivojni održana je 1. smotra pučkih popijevki u čast Blažene Djevice Marije, pod naslovom: »Hvalospjev nebeskoj Majci Mariji u listopadu – mjesecu krunice: ´O mila Majko nebeska´«. Nastupilo je devet pučkih pjevačkih skupina: »Druge« iz Strizivojne, »Snaše« iz Klakara, Djevojačka pjevačka skupina KUD-a iz Strizivojne, Muška pjevačka skupina iz Privlake, »Privlačanke«, Ženska pjevačka skupina iz Belog Brega iz Vojvodine, Ženska pjevačka skupina iz Budrovaca, Ženska pjevačka skupina Sv. Lovre iz Bačkog Brega te Muška pjevačka skupina »Strossmayer« iz Strizivojne. Svi su se predstavili s dvije marijanske pjesme njihova kraja. Smotri je prethodilo misno slavlje koje je predvodio izaslanik nadbiskupa Đure Hranića, maestro Ivan Andrić, voditelj Mješovitog katedralnog zbora i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, inače rodom iz Strizivojne. Koncelebrirao je mjesni župnik Andrija Križanović,

846

župnik u Vrpolju Đuro Kedveš te bivši župnik u Strizivojni Vinko Brezovar. Nazočio je i dožupan Osječko-baranjske županije Dragan Vulin, načelnik Općine Strizivojna Mijo Raguž te mještani Strizivojne i okolice. Nakon programa u mjesnoj crkvi druženje je nastavljeno u Hrvatskom domu u Strizivojni. Janja Raguž

9-10/2013.


Mješoviti katedralni zbor iz Đakova gostovao u Zemunu U

nedjelju, 19. listopada 2013., u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu prijepodnevno misno slavlje predvodio je vlč. Vinko Brezovar iz Đakova, u koncelebraciji s domaćim župnikom i dekanom Jozom Dusparom. Ovo nedjeljno euharistijsko slavlje posebnim i svečanim učinili su glasovi članova Mješovitog katedralnog zbora iz Đakova. Uz orguljašku pratnju maestra Vinka Sitarića i pod dirigentskom palicom maestra Ivana Andrića, zajedništvo Zemunaca i njihovih gostiju iz Đakova bilo je izraženo na poseban način. U punoj crkvi vladala je svečana tišina, prekidana jedino zajedničkom molitvom i pjesmom kojom su članovi zbora na prekrasan način veličali Gospodina. U svojoj homiliji vlč. Brezovar je istaknuo da je molitva disanje s Bogom. Kako je ova 29. nedjelja kroz godinu istovremeno i Misijska nedjelja, trebamo se prisjetiti i toga koliko se divimo ljudima koji su svoj život posvetili misijskom djelovanju. Svaki bi čovjek, zaključuje vlč. Brezovar, da bi živio svoju vjeru, trebao dijeliti radost i pomagati onima koji nisu imali prilike saznati tko je Gospodin i koliko bdije nad svima nama. Nakon misnog slavlja Mješoviti katedralni zbor iz Đakova održao je koncert sakralne glazbe. Smjenjivala su se djela Bartoluccija, Lešćana, Mozarta, Stahuljka, Markovića, Duruflea, Galusa, Viadana, Haydna, Scheidta, Arcadelta, Odaka, Nysteda i Klobučara. Nakon svake pjesme članovi zbora bili su nagrađivani gromoglasnim pljeskom oduševljene publike. Program koncerta solo nastupom upotpu-

nile su članice domaćeg zbora - Višnja Dimitrijević i Višnja Stašević, koje su izvele tri skladbe. Nakon završetka koncerta, nazočnima se obratio domaći župnik Jozo Duspara, izrazivši tom prigodom svoje veliko zadovoljstvo što je na »ovako veličanstven način zaokružen ovogodišnji, treći ekumenski susret zborova« te veliku radost domaćih župljana koji se vesele svakom posjetu gostiju iz Hrvatske. Svoje oduševljenje i zahvalu gostujućem zboru izrazila je i Valentina Šarić, ministrica u Veleposlanstvu RH u Beogradu za kulturu i medije, rekavši kako je događaj bio hrana kako za uši, tako i za duhovnu izgradnju svih nazočnih. Župnik Duspara uručio je na kraju prigodne poklone gostima te sve pozvao na nastavak druženja u prostorijama Društva Hrvata Zemuna »Ilija Okrugić«. Danijela Lukinović

Tribina o sakramentu pomirenja U

sklopu tribina »Vesperae sapientiae Christianae« dr. Ivica Raguž, profesor đakovačkog KBF-a, održao je u srijedu 23. listopada u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu tribinu na temu »O sakramentu pomirenja – ili: zašto se treba ispovijedati?« Dr. Raguž progovorio je teološki o sakramentu pomirenja te pojasnio zašto je to sakrament istine, sakrament mistike. Govoreći o pojmu kršćanske mistike, naglasio je kako je to ulaženje u anđeoske sfere te da je mistika stvarnost koja se prvenstveno ostvaruje u euharistiji, molitvi i askezi. Pojasnio je temeljne odrednice, bit i važnost ispovijedi te ustvrdio da se moramo bolje pripravljati za taj sakrament koji zahtijeva priznavanje svojih osobnih grijeha, kajanje i promjenu života te pokoru koja

9-10/2013.

mora biti konkretna kako bi pokrili negativne posljedice grijeha. Također je ukazao na važnost askeze, kojoj kao kršćani danas baš i ne pridajemo dovoljno važnosti. Upozorio je da je kod nas, za razliku od zapadnih zemalja Europe u kojima gotovo više nema ispovijedi, problem u načinu i kvaliteti ispovijedanja. »Slabo se pripravljamo za sam sakrament, slabo mu pristupamo, koji put vlada automatizam pri ispovijedanju ili se vrlo rijetko ispovijedamo. To su sve poteškoće i zato bih htio vratiti ljepotu i važnost tog sakramenta u kojem nam se Bog tako bliskim očituje, kao Bog milosrđa, koji nam otpušta grijehe i odrješuje nas od grijeha«, poručio je na kraju dr. Raguž. Brankica Lukačević

847


Blagoslov i kolaudacija orgulja vukovarske crkve U

crkvi Sv. apostola Filipa i Jakova u petak, 25. listopada, obavljen je blagoslov i kolaudacija novih orgulja. Orgulje je blagoslovio fra Ante Perković, danas župnik i gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku kod Nove Gradiške, a u vihoru rata župnik u župi Sv. Josipa radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje. Kao takav, dospio je i u srpske kazamate. Crkvu Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru mržnja je razorila, a ljubav obnovila, rekao je fra Ante prigodom blagoslova orgulja. Čast da predstavi orgulje imao je maestro Višeslav Jaklin, orguljaš u varaždinskoj katedrali. Program je vodio fra Sebastijan Golenić. O prvim orguljama u crkvi Sv. apostola Filipa i Jakova, nažalost, nema sačuvanih podataka, ali zato se orgulje iz 1821. godine ubrajaju među najvrjednije primjerke iz toga vremena u franjevačkim crkvama kontinentalne Hrvatske. Na koru ispred sadašnjih orgulja upisana je godina 1824. kad je njihova izgradnja u potpunosti završena. U to vrijeme bila su poznata dvojica franjevaca graditelja orgulja - samostanska braća Simon Sangl i Ignacije Lehner. Oni su zajedno izgradili orgulje u Brodu na Savi, Vukovaru i Iloku. One u Vukovaru imale su 20 registara. Godine 1939. nabavljene su nove orgulje za vukovarsku franjevačku crkvu. Njihovu nabavku novčano je poduprla Marija Najper, a izradio ih je slovenski majstor Franz Jenko. Te su orgulje imale tri

manuala i pedal. Bile su pneumatske, s mijehom na električni pogon i 33 registra. One su bile u uporabi sve do 1991. godine, kad je izbio Domovinski rat. U ratu su devastirane i potpuno uništene. Sadašnje orgulje u Franjevačkoj crkvi u Vukovaru dar su iz Amsterdama, iz 2007. godine. Proizvedene su 1950. godine. Iz temelja ih je obnovila, i prilagodila novim prilikama u vukovarskoj franjevačkoj crkvi, tvrtka Sloof-Orgelbouv. U funkciju su stavljene 2012. godine. Sadašnje orgulje imaju 38 registara, dva sviraonika, u crkvi i onaj na koru, i elektromagnetski prijenos. Registri su podijeljeni na tri manuala i pedal. Vjenceslav Janjić

Blagoslov i kolaudacija orgulja u Donjem Miholjcu U nedjelju, 22. rujna, za vrijeme ve-

černjeg misnog slavlja koje je u donjomiholjačkoj župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela predvodio generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić, obavljen je blagoslov novoobnovljenih orgulja, koje je potom zasvirao maestro Vinko Sitarić, regens chori đakovačke prvostolnice. Domaći župnik Josip Antolović je sve prisutne upoznao s tijekom restauracije orgulja za koju se ova župa materijalno pripremala pod vodstvom pokojnog župnika Antuna Drenjančevića, ŽEV-a i ŽPV-a još od početka 2009. godine. Orgulje su odvezene u orguljarsku radionicu gosp. Marka Rastije u Zagreb krajem godine. Rješenjem Ministarstva kulture iz 2005. godine, orgulje su upisane u Registar zaštićenih kulturnih dobara kao

848

veliki instrument iz 18. stoljeća s 18 registara, 2 manuala i pedalom. Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja predvodio je župni mješoviti pjevački zbor »Sveta Cecilija«, pod vodstvom s. Nikoline Nikolić i ravnanjem profesorice Silvije Ježić – Knežević, a uz orguljsku pratnju mo. Sitarića. Nakon mise uslijedio je svečani koncert i kolaudacija orgulja u kojem su sudjelovali mo. Sitarić i župni zbor »Sv. Cecilija«. Prije samog koncerta prof. Emin Armano, pod čijim se tehničkim vodstvom odvijala obnova orgulja, pobliže je podsjetio prisutne na povijest orgulja i uz pomoć mo. Sitarića upoznao ih sa zvukom i karakteristikama pojedinih registara. Tomislav Benaković

9-10/2013.


Predstavljena knjiga fra Marka Kurolta U

četvrtak, 24. listopada, u velikoj dvorani Pastoralnog centra »Sv. Bono« u Vukovaru, predstavljena je knjiga fra Marka Kurolta s znakovitim naslovom: »Treba li sve zaboraviti? - spašavanje vukovarskog kulturnog blaga - dnevni zapisi, 1991.-1999.« Knjigu su predstavili đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, fra Marko Malović, iločki župnik i gvardijan za vrijeme srpske okupacije Hrvatskog Podunavlja i fra Mirko Mataušić, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, također u vrijeme Domovinskoga rata. Program je vodio dr. sc. Dražen Živić, a u ime Matice hrvatske, suizdavača knjige, govorio je potpredsjednik Stjepan Sučić. Sve je pozdravio fra Gordan Propadalo, gvardijan Franjevačkog samostana u Vukovaru. Prigodnim pjesmama predstavljanje je obogatila domaća vokalno-instrumentalna skupina Susreti. Mons. Srakić odmah je na početku razjasnio dilemu »Treba li sve zaboraviti?« te jasno i glasno rekao: »Ne!«, navodeći nekoliko primjera iz vlastitog životnog iskustva. »Dobar dio naših ljudi, poglavito mlađe životne dobi, a osobito stranci, ne vole kad im se govori o onome što se događalo na ovim našim prostorima ranih devedesetih. Oni žele čuti neke veselije teme i to radi nekog lažnog mira koji počiva na nepravdi, neistini i zločinu. Ako sve pustimo zaboravu, zlonamjerni će iskrivljivati povijest, kao što se to već i dogodilo nakon Drugoga svjetskog rata«, naglasio je mons. Srakić i istaknuo p. Marka Kurolta, pokojnog franjevca koji je za vrijeme srpske okupacije živio u samostanu u Zemunu te zapisao dio onoga što je vidio, čuo i učinio za dobrobit svoga naroda i njegove kulture. »Nekad grad ponos, nerijetko nazivan ´Atenom istočne Hrvatske´, pretvoren je u grad mrtvih i grad razvalina. Ovaj franjevac, svojim mudrim postupcima, pridonio je da se pronađe, sačuva od uništenja i vrati onima kojima je to blago vjekovima i pripadalo. On je zadužio ne samo Franjevački samostan u Vukovaru, nego i grad Vukovar, koji bi mu se na dostojan način mogao odužiti tako da njemu u čast imenuje jednu ulicu u gradu. Uz Marka Kurolta usko je povezano i djelovanje jednog drugog Marka, i to Marka Malovića, također franjevca, u to vrijeme gvardijana i župnika u okupiranom Iloku. Njih su dvojica perjanice franjevaca istočne Slavonije«, rekao je nadbiskup, podsjećajući da je fra Marko Malović bio jedini rimokatolički svećenik u najistočnijem dijelu Lijepe naše. Fra Malović je progovorio o posjetu i proslavi biskupskog ređenja mons. Marina Srakića u Iloku i njegovu pastirskom pohodu okupiranom dijelu, tada biskupije, a danas Nadbiskupije đakovačko-osječke i koliko ga je nadbiskupov 9-10/2013.

posjet osnažio i duhovno učvrstio. Ponovio je nadbiskupov prijedlog da se fra Marku Kuroltu posveti jedna gradska ulica ili da makar današnja samostanska knjižnica nosi njegovo ime, jer upravo je on tu knjižnicu spasio i sačuvao od sigurnog uništenja. U knjižnici je bilo 11 inkunabula, rijetkih i prvih tiskanih knjiga. Bivši provincijalni ministar fra Mirko Mataušić, govoreći o liku i djelu fra Kurolta, naglasio je njegove dvije velike duhovne vrijednosti: bio je hrabar i nesebičan. Upravo te dvije duhovne kreposti osokolile su ga da spasi kulturno blago samostana u Vukovaru, koje su braća tijekom tri stoljeća svoga djelovanja u gradu na Dunavu prikupljala, čuvala i sačuvala, a upravo se to blago našlo na udaru bezumne osvajačke politike. Fra Mataušić je naglasio i fra Kuroltovu sposobnost u komuniciranja s vrhovnim zapovjedništvom tadašnje JNA. Fra Marko je spasio i mnoge živote, poglavito život mladog vukovarskog franjevca fra Slavka Antunovića i svog nećaka koji su bili »na obradi« - kako je doslovno rekao tadašnji general Vasiljević. I to je bila sposobnost u komuniciranju fra Kurolta - da je od krvnih neprijatelja uspio napraviti istinske prijatelje. Fra Kurolt se dugo kolebao treba li te zapise objaviti ili ne, s obzirom da su mnogi akteri ratnih događanja još živi, a neki procesuirani. Fra Marko Kurolt bio je i dobar promicatelj duhovnih zvanja iako je tek s 26 godina došao u franjevce. Današnji župnik i gvardijan u Bjelovaru, fra Tonio Vučemilović, bio je u to vrijeme ministrant u Zemunu i on je fra Markov prvi uspjeh. Drugi je otac Nikola Soldatović, pravoslavni svećenik, koji je u počecima bio ateist, ali se obratio i postao pravoslavni svećenik. Treće duhovno zvanje don Aleksandar Vinković, danas svećenik Beogradske nadbiskupije. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, odlikovao je za života fra Marka Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i za dobrobit njezinih građana. Vjenceslav Janjić

849


Izložba akademskog slikara, svećenika Siegera Ködera »Bog, svijet i čovjek« naziv je izložbe likovnih radova akademskog slikara, njemačkog župnika Siegera Ködera, koja je povodom 13. obljetnice osnutka Saveza bez imena, Pokreta za kulturu srca, otvorena u četvrtak, 3. listopada, u dvorani Pastoralnog centra župe Uznesenja BDM u Brodskom Vinogorju u Slavonskom Brodu. Izložbu je sa svojim suradnicima priredio domaći župnik Pavao Madžarević. Izložbu je otvorio i dao svoj stručni osvrt vlč. Tomislav Ćurić, župnik slavonskobrodske župe bl. Alojzija Stepinca, koji se i sam bavi slikarstvom. Pojašnjavajući pojam umjetnosti, vlč. Ćurić ustvrdio je kako umjetničko djelo djeluje na razum, osjećaje i imaginaciju čovjeka, oplemenjujući i njega i ljudsku kulturu uopće. Govoreći o umjetnosti svećenika i slikara Ködera, naglasio je kako je on jedan od najpoznatijih njemačkih slikara kršćanske umjetnosti 20. stoljeća, koji se svojim djelima na različite načine predstavio europskoj i svjetskoj kulturnoj javnosti te ga u umjetničkim krugovima nazivaju »propovjednikom koji govori slikama«. Župnik Ćurić posvjedočio je kako ga je posebno fasciniralo to što je Köder uspio povezati umjetnost i teologiju te mu se u djelima neprestano isprepliće tema Boga i čovjeka, vječnosti i svijeta, života i smrti, milosti i grijeha, ljubavi i trpljenja, radosti i patnje… Župnik Madžarević naglasio je kako je Köder, slikar velikih biblijskih tema, pola svoga života radio je kao umjetnik i odgojitelj umjetnika, a drugi dio života dopunio teološkim spoznajama. »U svojoj maloj seoskoj župi Köder je odgojio stotine umjetnika i s njima surađivao, tako da je svaka obitelj mali muzej. On je pronašao način da ti ljudi u sebi otkriju darove

Božje«, rekao je, između ostalog, župnik Madžarević. Iz bogatog opusa Köderovih djela, posjetitelji su do 21. listopada mogli vidjeti tek mali dio - 39 kopija njegovih umjetnina, a uz to dobiti, kao mali duhovni vodič, i brošuricu u kojoj je opisano značenje i nastanak svake slike. Župnik Madžarević izložbu je povezao s proslavom 13. obljetnice osnutka Saveza bez imena Pokreta za kulturu srca, rekavši da ono što je Phil Bossmans učinio riječju Köder čini slikama koje govore. Ovom je prigodom prikazan i kratki dokumentarni film »Tragom umjetnosti Siegera Ködera na primjeru njegova rodnog mjesta Wasseralfingena«, koji su realizirali župljani Stjepan Šarić i Tomislav Babić. Susret je glazbeno animirao tamburaški sastav »Šokci za pet«. Tijekom otvorenja postavljena je i bista Phila Bosmanssa, koju je župnik Madžarević, kao prijatelj i veliki prevoditelj Bossmansovih djela na hrvatski jezik, dobio na dar. Među brojnim posjetiteljima izložbi su nazočili i svećenici iz Đakova, dr. Boris Vulić i generalni vikar Ivan Ćurić. Brankica Lukačević

»Matheus« na Marija festu VS »Matheus« iz župe Sv. Mateja, apostola i evanđelista, iz Bizovca sudjelovao je 13. listopada na Marija festu u svetištu Majke Božje Molvarske u podravskom mjestu Molve. Bizovčani su se predstavili s dvije autorske skladbe: novom marijanskom pjesmom »Ruža bijela«, za koju tekst potpisuje Krešimir Jakumetović te već izvođenom uspješnicom s prošlogodišnjeg Hosana festa »Uzdam se u Tebe«, za koju je tekst napisao vlč. Marin Knežević. Za obje skladbe glazbu je napisala Sandra Lovrinčević, a aranžmanski ih je uredio Željko Nikolin. Cjelokupan program Marija festa započeo je dan ranije, u subotu, 12. listopada, glazbenim radionicama, a nastavljen je misnim slavljem i klanjanjem pred Presvetim do kasno u noć. Nedjeljni dan sudionici su započeli nedjeljnom misom. Na festivalskoj večeri nastu-

850

pilo je deset najznačajnijih izvođača duhovne kršćanske scene. Marija fest je održan pod pokroviteljstvom Varaždinske biskupije i franjevaca konventualaca, a u organizaciji Nacionalnog centra Udruge Vojske Bezgrešne, Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije, Župe Uznesenja BDM Molve i Galerije hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato« iz Zagreba. VS »Matheus« u rujnu je, kao prošlogodišnji pobjednik, otvorio Hosana fest, koji se održao u Subotici, a nastupili su s novom skladbom »Pogled ljubavi«, za koju je tekst napisao član Matheusa, Jakov Filipović. Bizovčani će i ove godine nastupiti na manifestaciji »Noć otvorenih crkvi« - bdijenju uoči blagdana Svih svetih, koje se održava u osječkoj župi Sv. Ćirila i Metoda. Zrinka Blažević

9-10/2013.


Liturgijska slavlja, molitveni susreti „„ SLAVONSKI BROD – Blagoslov školaraca – Prva

nedjelja u mjesecu, 1. rujna, bila je u župi Bl. Alojzija Stepinca na Hebrangu u Slavonskom Brodu, kada se časti Gospa od zdravlja, posebno svečana jer su na misnim slavljima sudjelovali i učenici područne OŠ Dragutina Tadijanovića, učenici srednjih škola i studenti, kao i njihovi profesori i roditelji. Posebni su bili oni najmlađi, prvašići, koji su donijeli i svoje prve školske torbe te knjige i bilježnice. Nakon propovijedi domaći župnik Tomislav Ćurić okupio je sve učenike oko oltara, blagoslovio ih i zaželio da im svi dani njihova školovanja budu blagoslovljeni. Na kraju misnih slavlja na poseban ih je način uključio u zagovornu molitvu Gospi od zdravlja, zazivajući njezinu zaštitu i tako nam potrebno tjelesno i duhovno zdravlje i ozdravljenje. Kao i svake prve nedjelje, i te je večeri bilo upriličeno bdijenje uz Gospinu sliku i izložen Presveti Oltarski Sakrament. Brankica Lukačević

„„ SLAVONSKI BROD – Blagoslov prvašića – Pod-

nevna misa u nedjelju, 1. rujna, u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu bila je u znaku blagoslova prvašića. Nakon molitve zaziva Duha Svetoga, misno slavlje predvodio je domaći župnik Ivan Lenić, koji je u svojoj homiliji približio djeci važnost i ljepotu svakog perioda njihova života, kao i ljepotu vjere koju su primili u svojim obiteljima te zamolio roditelje da i dalje sa svojom djecom nedjeljom otvaraju vrata crkve i dolaze k Isusu, najboljem učitelju i prijatelju. Na kraju mise uslijedio je pojedinačni blagoslov prvašića uz koji su dobili i prigodnu Gospinu medaljicu i sličicu Anđela čuvara. Roditeljima je na svim misama te nedjelje dijeljena umnožena poruka nadbiskupa mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju, uz početak nove školske i katehetske godine. Također su sabirani prilozi za pomoć obiteljima s djecom u većoj potrebi s područja župe kako bi svojoj djeci mogli pribaviti ono potrebno za školu. Brankica Lukačević

„„ OSIJEK – Misa i zaziv Duha Svetoga – Isusovačka

klasična gimnazija s pravom javnosti u Osijeku školsku je godinu započela 1. rujna misom i zazivom Duha Svetoga u osječkoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela. Ove godine glavni misnik bio je rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, vlč. Ivo Andrić. Nadahnjujući se Riječju Božjom nedjeljnih čitanja, vlč. Andrić ocrtao je kontrast između oholosti i poniznosti, naglašavajući kako istinska poniznost mora proizlaziti iz ljubavi. Koncelebrirali su i p. Stipo Balatinac, magistar isusovačkih novaka u Splitu, koji je također nekada radio u gimnaziji i p. Mislav Skelin, vjeroučitelj. Liturgijsko pjevanje animirao je Gimnazijski zbor pod vodstvom prof. Zrinke Andrić. Mislav Skelin

„„ OSIJEK – Zaziv Duha Svetoga – Prvi nastavni dan,

2. rujna 2013. godine, učenici i profesori Medicinske škole Osijek započeli su svečanim euharistijskim slavljem u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina. Misno slavlje vodio je novi vjeroučitelj Medicinske škole, vlč. Davor Tomić, župni vikar osječke župe Sv. Josipa radnika. Učenici su aktivno sudjelovali u navještaju misnih čitanja, prigodnim molitvama vjernika, prinosu darova i čitanju meditativnog teksta nakon pričesti. Tijekom prinosa darova prinijeli su svoje školske torbe s udžbenicima, bilježnicama, CD-ima, USB-ima, laptopom, slikom bl. Majke Tereze – zaštitnice škole, slikovnim plakatom svoje škole, učenika i profesora. Liturgijsko pjevanje animirale su Dora Ivanika, učenica 2.f razreda, na orguljama i solistica Maja Uremović, učenica 4. s1 razreda. Alta Pavin Banović

„„ ŠUMANOVCI – Dan bolesnika – Na blagdan Gos-

pe Žalosne, 15. rujna, u svetištu Šumanovci kod Gunje obilježen je Dan bolesnika, tugujućih i žalosnih. Svečanu misu predvodio je dr. sc. Josip Bošnjaković, koji je molio blagoslovne molitve nad bolesnicima, medicinskim osobljem i svima koji dvore bolesnike, a uslijedio je i blagoslov vozila kojima su bolesnici došli u svetište. Anto Gutić

„„ DONJI MIHOLJAC – Duhovna obnova – U Godini

vjere, a povodom crkvenoga goda, župa Sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu organizirala je od 18. do 20. rujna trodnevnu duhovnu obnovu pod nazivom »Vjera u obitelji«. Obnovu je predvodio prof. dr. don Ivan Bodrožić, svećenik Splitske nadbiskupije i predavač na KBF-u u Zagrebu te KBF-u u Splitu. Sva tri dana don Bodrožić predvodio je misno slavlje u 19 sati, uz prigodnu propovijed. Prvoga dana je nakon svete mise imao predavanje za obitelji, drugoga dana predvodio je sat klanjanja, na temu vjere u obitelji u sadaš-

9-10/2013.

851


njem vremenu, a trećega dana je nakon mise imao predavanje za mlade u Vjeronaučnoj dvorani. Govorio je o slobodi, tom Božjem pozivu upućenom čovjeku. Rekao je da smo na slobodu pozvani, ali za slobodu moramo biti i dovoljno zreli kako bismo mogli u njoj dalje rasti u ljubavi prema Bogu i čovjeku. »Zrelost se stječe kroz kršćanski odgoj u obitelji, školi i Crkvi«, rekao je voditelj obnove. Sonja Devčić „„ SLAVONSKI BROD – Misa za zazivom Duha Sve-

toga – Učenici Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića iz Slavonskog Broda sa svojim su profesorima i roditeljima 21. rujna sudjelovali na misi sa zazivom Duha Svetoga na početku školske godine, koju je u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio ravnatelj Gimnazije, fra Mijo Hrman. Sudjelovali su i brojni bivši učenici. U svoj propovijedi ravnatelj Hrman posvijestio je kako već na ovome svijetu sudjelujemo u spasu svoje

rovao Bibliju. Zbog dotrajalosti nosivih osovina, zvono je više godina bilo zaglavljeno te nije moglo zvoniti. Nakon kompletne restauracije konstrukcijskog dijela, zahvaljujući elektronskom upravljanju, zvono će sada ponovo svakoga dana pozivati vjernike na molitvu i misu. Brankica Lukačević „„ KUŠEVAC – Duhovna obnova – U nedjelju, 29. ruj-

na, u Pastoralnom centru župe Kuševac održana je duhovna obnova u sklopu priprave za crkveni god. Duhovnu obnovu predvodila je Marija Krivić iz zajednice »Molitva i Riječ«. Na početku je sve prisutne pozdravio župnik, vlč. Ivica Martić. Pred ispunjenim Centrom voditeljica se osvrnula na današnje stanje društva koje je gotovo obamrlo. Preplavljeni smo strahovima i nema života u nama. Sve što radimo, radimo iz navike. Tako nam je i sama sveta misa postala navika, a molitva samo ponavljanje obrazaca. Moramo biti svjesni da nas je Bog satkao na svoju sliku i da nas ljubi kroz svoga Sina, podsjetila je. »Današnje bolesti – ogorčenje, mržnja i nepraštanje – događaju se jer se Bog ne očituje u našem životu i ne shvaćamo da smo djeca Božja. Čovjek koji se pouzdaje u Boga, uz njega živi. Na kraju obnove župnik je sve prisutne blagoslovio, a voditeljica ih pozvala da uđu u molitvu i susretnu Boga koji je stalno uz nas i koji sve vidi. Anita Lučić

„„ VINKOVCI – Misa zadušnica – U prigodi devetih

duše te pozvao nazočne da budu otvoreni evanđelju, da ne izgube radost i svježinu evanđeoskih poruka. Posebno je pohvalio učenike uključene u zbor i orkestar Gimnazije, koji su, predvođeni prof. Hrvojem Špicerom, te večeri doista uzveličali slavlje. Brankica Lukačević „„ SLAVONSKI BROD – Blagoslov obnovljenog zvo-

na – Zvono staro 135 godina, s tornja franjevačke crkve Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu, nakon što tridesetak godina nije bilo u funkciji, 28. rujna ponovno je zazvonilo svojim prvotnim zvukom. Popevši se na sam vrh tornja u kojem je još davne 1878. smješteno, zvono teško blizu 800 kilograma blagoslovio je fra Marijan Glamočak, a potom je prigodno predavanje o vrijednosti zvona u kulturi Crkve održao domaći gvardijan, fra Sebastijan Golenić. Gvardijan je zahvalio obitelji Mladena Jurasovića i njegovoj tvrtki »Delta elektornika«, koja je svojom donacijom stavila zvono ponovo u funkciju te im u znak zahvalnosti da-

852

Dana Matice hrvatske u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 9. do 30. listopada, u vinkovačkoj središnjoj crkvi Sv. Euzebija i Poliona misu za sve preminule članove Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima predvodio je u nedjelju, 20. listopada, domaći župnik mons. Tadija Pranjić. »Pod ovim misnim slavljem sjećamo se u svojim molitvama preminulih djelatnika Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima. Matica Hrvatska časna je institucija hrvatskoga naroda koja je u svim povijesnim trenucima kada je bilo teško stala u obranu hrvatske kulture, pismenosti, identiteta i Katoličke Crkve. Neka dobri Bog onima koji su se žrtvovali u određenim teškim vremenima podijeli vječni mir i pokoj«, rekao je mons. Pranjić. Pjevanje je predvodio Mješoviti župni pjevački zbor »Sv. Cecilija«, s dirigenticom Brankom Domaćinović, uz orguljsku pratnju Dubravke Vukovarac. Snježana Kraljević

Pastoralni susreti, karitativno djelovanje „„ VALPOVO – Hodočašće u Ivanovce – Župljani

valpovačke župe Bezgrešnog začeća BDM 7. rujna hodočastili su u Ivanovce, gdje se gradi svetište Majci Triput Divnoj. Pješice su krenula 52 hodočasnika, pod vodstvom župnog vikara Pave 9-10/2013.


„„ ALJMAŠ – Hodočašće Đakovačkog i Čepinskog de-

Martića. Na putu su molili križni put na nakanu Svetog Oca za mir u Siriji i na Bliskom istoku, a po dolasku u ivanovačku crkvu Sv. Ivana Kapistrana slavljena je misa koju je predvodio valpovački župnik Zvonko Mrak, a homiliju izrekao kapelan Martić. Podsjećajući da se na prvu subotu moli i za svećenička i redovnička zvanja, što je i bila nakana hodočašća, vlč. Martić u homiliji je, među ostalim, rekao: »Molimo našu Majku Triput Divnu za mir u našim srcima, našim obiteljima, župnim zajednicama, nadbiskupiji, domovini te cijelom svijetu, a napose u Siriji. Mir je u srcu punom Boga, u ljudima dobre volje. Kao kršćani, pozvani smo donositi mir u ovaj nemirni svijet jer je oko nas previše napetosti, nervoze, sukoba, nesigurnosti.« Sanja Orlić

kanata – Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, Đakovački i Čepinski dekanat hodočastili su Gospi od utočišta u Aljmašu. Riječi dobrodošlice hodočasnicima je uputio aljmaški župnik Ante Markić, a hodočasnici su imali vremena za osobnu pobožnost, križni put i sakrament pomirenja. Misno slavlje predvodio je preč. Josip Ivešić, dekan Đakovačkog dekanata i župnik đakovačke župe Dobrog Pastira, a zbor istoimene župe animirao je svečano misno slavlje. U svojoj homiliji preč. Ivešić osvrnuo se na težinu križa te pitao kakvo mjesto križ ima u životu kršćana. »Križ je simbol našega spasenja, znak pobjede, simbol ljubavi, jer samo je Bog mogao čovjeka toliko ljubiti da je dao svoga Sina za naše spasenje i mi po tom križu imamo život vječni. Utječući se danas Mariji da nas zagovora kod svog Sina lakše ćemo nositi vlastiti križ, a ona će nam, kao svaka majka, pomoći i dati nam snagu da idemo dalje, da idemo naprijed«, poručio je hodočasnicima vlč. Ivešić. Amalija Šimunović

„„ PRIVLAKA – Hodočašće u Pulu – Župljani župe

Sv. Martina biskupa iz Privlake, njih sedamdesetak, hodočastili su 28. rujna u Pulu na svečanost proglašenja blaženim sluge Božjeg Miroslava

„„ ŠUMANOVCI – Hodočašće vatrogasaca – Hodo-

čašće dobrovoljnih vatrogasnih društava iz cijele Slavonije u svetište Šumanovci kod Gunje održano je u subotu, 14. rujna. Ove godine na hodočašće su se odazvala 24 DVD-a kako bi kroz molitvu, zajedništvo i zagovor nebeske Majke posvetili sebe, svoj rad i sve što čine za opće dobro. Misno slavlje predvodio je vlč. Tomislav Karavidović. Nakon mise, svi su se zajedno u procesiji uputili do kapele u šumi, gdje je održana zajednička molitva za vatrogasce i njihove obitelji, a uslijedio je završni svečani blagoslov. Nakon misnog slavlja pokaznu vježbu izveli su najmlađi pripadnici DVD-a Đurići. Druženje je nastavljeno uz zajednički objed za sve sudionike hodočašća, a veseloj atmosferi pridonijeli su i tamburaši. Anto Gutić

9-10/2013.

Bulešića. Svečanost su uveličali i članovi KUD-a »Ivan Domac« iz Privlake, odjeveni u svečana narodna ruha. Župljani Marčane i Loborike, zajedno sa svojim župnikom, Privlačaninom vlč. Jeronimom Jokićem, bili su domaćini hodočasnicima iz Privlake. Nakon svečanog misnog slavlja u Areni, Privlačani su posjetili crkvu Sv. Eufemije u Rovinju te crkvu Sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi. Sutradan, 29. rujna, u crkvi Sv. Petra i Pavla u Marčani slavljena je sveta misa, koju je predvodio privlački župnik Vladimir Delić, u koncelebraciji domaćeg župnika Jokića. Nakon mise održano je druženje s prigodnim kulturnim progra-

853


mom gostujućeg KUD-a. Na povratku Privlačani su posjetili još i svetište Blažene Djevice Marije na Trsatu u Rijeci, gdje ih je dočekao također Privlačanin, brat Marko Živković, franjevac koji obavlja službu u tom svetištu. Ankica Čubela „„ DRAGOTIN – Pohod Gospi – Tijekom mjeseca li-

stopada, u okviru listopadskih pobožnosti, vjernici župe Preslavna Imena Marijina u Svilaju svake su nedjelje hodočastili u Dragotin. Župnik Jakob Šunjara organizirao je hodočašća te su vjernici pod njegovim vodstvom rado odlazili Gospi Dragotinskoj. Posebnost hodočašća još je veća jer je dugogodišnji župnik ove župe, Stjepan Petrović, rođen u Dragotinu. Župnik Petrović 2000. godine prijevremeno je umirovljen, a nedugo nakon toga

Đakovačko-osječke nadbiskupije, broj žiroračuna IBAN: HR6123400091110046082, poziv na broj: 75-2013, s naznakom: »Akcija – za drva«. Akcija će završiti na svetkovinu Svih svetih svečanim euharistijskim slavljem na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu. Marija Čikulin „„ VINKOVCI – Zavjetno hodočašće u Mariagyud –

Župa Presvetog Srca Isusova iz Vinkovaca izvršila je i ove godine svoj zavjet Gospi – 108 hodočasnika hodočastilo je 12. listopada 2013. godine u najveće marijansko svetište južne Mađarske, u Mariagyud. Nakon svete mise u svetištu, koju je predvodio župnik Robert Farkaš, obavili su i pobožnost Križnog puta na obližnjoj Kalvariji. Hodočašće je obogaćeno i posjetom gradu Pečuhu, gdje su posjetili katedralu i župnu crkvu koja je smještena u jedinoj sačuvanoj turskoj džamiji u Mađarskoj. Župa Presvetog Srca Isusova 1999. godine učinila je na prijedlog župnika zavjet Gospi u svetištu Gospe od suza u Pleternici da će svake godine hodočastiti u jedno marijansko svetište ako im pomogne stvoriti vlastiti pastoralni centar, što se i dogodilo 2001. godine, nakon punih sedam godina bezuspješnih pokušaja. Robert Farkaš

„„ DRAGOTIN – Tradicionalno hodočašće – Bogoslovi

je preminuo te bio pokopan na mjesnom groblju u Dragotinu. Vjernici su se rado prisjetili njegove službe, posebice njegove brige za njih tijekom Domovinskoga rata. Dugogodišnji župnik Petrović vjernicima je ostao u sjećanju kao skroman čovjek i veliki propovjednik. Hodočašća su započinjala molitvom i paljenjem svijeća na grobu pokojnog župnika, a zatim su se okupili oko Gospina kipa izmolili krunicu, litanije i zapjevali marijanske pjesme. Katarina Mešin „„ SLAVONSKI BROD – Sto kubika toplih iskrica –

Caritas Slavonskobrodskih dekanata jedanaestu godinu zaredom u mjesecu listopadu pokreće akciju »Sto kubika toplih iskrica«, u kojoj se prikuplja novac za kupovinu ogrjeva siromašnim obiteljima s područja Slavonskobrodskog dekanata. Akcija je usredotočena na samce ili obitelji lošijeg materijalnog statusa, kako bi im se pomoglo u rješavanju ogrjeva za predstojeću zimu. Novčane donacije prikupljat će se u osnovnim i srednjim školama grada Slavonskog Broda, a djeca i mladi pozvani su na zajedničku solidarnost i dobrotvornost prema onima koji se nalaze u poteškoćama. Apel je upućen i tvrtkama na području Slavonskog Broda te svim potencijalnim donatorima, a prilog se može uplatiti na račun Caritasa

854

i poglavari đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa 12. listopada tradicionalno su hodočastili u Svetište Majke Božje Dragotinske. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. Đuro Hranić, u koncelebraciji sa svećenicima iz Središnjih nadbiskupijskih ustanova. Na početku euharistijskoga slavlja nadbiskup je podsjetio na dane kad je Sjemeništu prijetilo zatvaranje te je tada učinjen zavjet Gospi Dragotinskoj da štiti i čuva Bogosloviju. U Godini vjere nadbiskup je svima za primjer stavio Mariju, Majku Crkve i Majku svih nas, koja nikada nije izgubila vjeru u Božju volju i providnost. Prefekt Robert Jugović u homiliji se osvrnuo na vrijeme komunističkoga režima i opasnost zatvaranja Sjemeništa te rekao kako i danas, kao i tada postoje unutarnji i vanjski neprijatelji. Današnji vanjski neprijatelji različiti su sustavi i stilovi života koji čovjeka odvode u propast, a nutarnji neprijatelji smo mi sami, jer svoju vjeru ne izgrađujemo duhovno nego većinom materijalno, zaboravljajući da je plod vjere ono što nam je Bog dao. Uslijedila je prigodna pobožnost, a ujedno i zahvalna molitva za sve dobročinitelje Sjemeništa. Ivan Lovrić

„„ SLAVONSKI BROD – Humanitarna akcija – Ne-

djelja 13. listopada bila je u župama Sv. Josipa radnika i Sv. Nikole Tavelića u Slavonskom Brodu u znaku akcije prodaje kolača i knjiga. Slične 9-10/2013.


akcije Caritas tih dviju župa provodi tri puta godišnje. Brojne vrijedne župljanke ispekle su kolače, a članovi Caritasa pakirali ih u prikladne posudice i prodavali tijekom misa. Prodano je 130 kutija kolača, a od prikupljenih sredstava kupit će ogrjev najpotrebnijima u svojim župama. Župa je u gradu prepoznatljiva po osjećaju za bližnje te se trude uočiti kome je što potrebno kako bi im pomogli, a uz oltar je uvijek škrabica za one koji žele pomoći potrebite. Pohvalivši njihovu akciju, domaći župnik Mato Matasović na misi je poručio kako se kršćanstvo živi jedino svjedočenjem ljubavi prema najpotrebnijima, i Krista se ljubi ako se ljubi i živi s bratom čovjekom u potrebi. Brankica Lukačević

pine »Sklad« iz Đakova, pod vodstvom Andrijane Štroliga, 31. kolovoza posjetili su đakovačku katedralu i Nadbiskupski dvor. Mladi su razgledali katedralu, kroz koju ih je proveo i njenu im povijest približio vikar župe Svih svetih, vlč. Josip Levaković. Župni vikar srdačno je pozdravio sve mlade te u svom govoru istaknuo potrebu mladih za molitvom i ustrajnošću, jer je molitva ta koja daje snagu i vjeru u zajednici i svakodnevnom životu. Mladima je dao potporu rekavši kako je u ovim vremenima, kad je teško i kad nisu idealni uvjeti, bitno imati »srce, vjeru i volju«. Podsjetio je i na važnost znamenitosti katedrale Sv. Petra, a na kraju susreta poželio svima, a posebno najmlađima, puno uspjeha u daljnjim aktivnostima zajednice. Mladi su se pomolili za nakane svih svojih vršnjaka te se uputili u obilazak Nadbiskupskog dvora. Suzana Vujinović „„ JOSIPOVAC PUNITOVAČKI – »Slovaci do Drla-

ku« – Misnom slavlju u filijalnoj crkvi Sv. Mihaela 1. rujna u Josipovcu Punitovačkom nazočili su sudionici manifestacije »Slovaci do Drlaku«,

„„ VINKOVCI – Donacija njemačke udruge – U uto-

rak, 22. listopada, u vinkovački Caritas pristigla je donacija Udruge »WERKE statt WORTE« (»Djela umjesto riječi«) iz njemačkog grada Schonungena, čiji je voditelj Runge Hans-Jurgen. »Ova nam udruga već nekoliko godina izlazi u susret svojim donacijama, a najvažnija od tih donacija su bolnički kreveti. Inače, naš Caritas trenutačno ima 186 nepokretnih osoba na ovim krevetima koji su dakle vlasništvo Caritasa, a koje uglavnom posuđujemo obiteljima kako bi lakše prebrodili svoje situacije. Zahvaljujući Udruzi ‘Djela umjesto riječi’, došlo još deset bolničkih kreveta što je za nas jako, jako vrijedna donacija«, rekao je voditelj i koordinator vinkovačkog Caritasa Milan Stjepanović. Uz bolničke krevete, ova je njemačka udruga donirala još i neka bolnička pomagala koja bolesnici također mogu posuđivati iz vinkovačkog Caritasa. Snježana Kraljević

Kulturni događaji, obljetnice, gradnje „„ ĐAKOVO – Mladi u posjeti katedrali – Mladi vo-

lonteri zajednice »Milosrdni Samarijanac«, pod vodstvom s. Meri Gotovac, i mladi Dramske sku9-10/2013.

koja se održavala od 30. kolovoza do 1. rujna. Manifestacija okuplja slovačka i hrvatska kulturno-umjetnička društva, napose goste iz Nove Bistrice, odakle je biskup Strossmayer 1881. naselio prve mještane, pretke današnjih Josipovčana. Uz vjernike ovoga kraja, na misi je bilo i šezdesetak gostiju iz Nove Bistrice u Slovačkoj, a euharistiju je predvodio punitovački župnik Đurica Pardon. Gosti iz Slovačke bili su u svečanim vatrogasnim odorama i narodnim nošnjama, misa je slavljena na hrvatskom jeziku, a članice pjevačke skupine »Doilinka« i glazbene skupine »Kovačovci« uz župni zbor animirali su liturgijsko pjevanje. Nakon mise, župljani su se uputili u Društveni dom gdje su gosti održali kraći glazbeni program povodom Dana slovačkog Ustava. Mirko Knežević

855


„„ ČEPIN – 125. godišnjica osnutka DVD-a Čepin –

Dana 22. rujna 2013. u župi Presvetog Trojstva u Čepinu na poseban način je proslavljena 125. godišnjica osnutka DVD-a Čepin. DVD Čepin najstarija je udruga s područja Općine Čepin. Osnovan je davne 1888. godine. Proslava je započela svečanim mimohodom čepinskim ulicama do župne crkve. Svetu misu predvodio je župnik Anđelko Cindori, koji je na kraju misnog slavlja blagoslovio zastavu DVD-a te zapovjedniku uručio prigodan poklon. J. Sabo / B. Tonkovac

„„ SLAVONSKI BROD – Koncert Mješovitog zbora

HRT-a – Nakon premijere u zagrebačkoj Mimari, Mješoviti zbor Hrvatske radiotelevizije izveo je 5. listopada u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu Rahmanjinov opus »Noćno bdijenje«. Pod ravnanjem Tončija Bilića, izvedba tog vrhunskog djela svjetske sakralne glazbe ostavila je publiku u prepunoj franjevačkoj crkvi bez

glazbu napisala prof. Marina Hojsak, voditeljica liturgijske glazbe u župi. VIS Trinity animira večernju misu u župi, a djeluje tek 5 godina. Do sada je dva puta sudjelovao na Uskrs festu u Zagrebu te tri puta na Bonofestu u Vukovaru. Organizatori Papafesta, don Vinko Sanader i Sanja Štrk, svim sudionicima uručili su pohvale i zahvalnice. Berislav Tonkovac „„ SLAVONSKI BROD – »Va-

daha. Izrekao je to u svom zahvalnom govoru i domaći gvardijan fra Sebastijan Golenić, glazbenik, pozvavši goste iz Zagreba na daljnju suradnju. Zahvalio je i prof. Hrvoju Špiceru, ravnatelju KKD »Ivana Brlić – Mažuranić«, uz franjevački samostan, suorganizatora toga velikog događaja. Dugotrajni pljesak publike, koja je crkvu ispunila do posljednjeg mjesta, bio je znak velikoga i spontanog oduševljenja slušatelja. Brankica Lukačević „„ ČEPIN – VIS Trinity na 15. Papafestu – VIS Trinity,

iz čepinske župe Presvetog Trojstva, sudjelovao je 6. listopada na 15. Papafestu u Solinu. Festival se održava svake godine na prvu subotu i nedjelju u listopadu u spomen na pohod pape Ivana Pavla II. Solinu 1998. godine, kada je s mladima pred crkvom na Gospinu Otoku zapjevao »Zdravo, Djevo«. VIS Trinity nastupio je uz 13 drugih izvođača s pjesmom »Prava istina«, čiji je tekst i

paj za dobrim ljudima« – Najnovija knjiga prof. dr. Tomislava Ivančića, pod naslovom »Vapaj za dobrim ljudima«, u izdanju Teovizije iz Zagreba, predstavljena je u nedjelju, 27. listopada, u župi Sv. Obitelji u Slavonskom Brodu. O knjizi su govorili domaći župnik David Sluganović i djelatnica Teovizije Brankica Lukačević. Župnik Sluganović naglasio je kako je to 58. knjiga koju je prof. Ivančić u svojoj dugoj spisateljsko-nakladničkoj suradnji s Teovizijom do sada izdao. Spomenuo je kako je gotovo svaka knjiga doživjela više izdanja, a neke čak i 18. izdanje, poput knjige »Molitva koja liječi«. Predstavljajući sadržaj knjige, Brankica Lukačević je istaknula kako njezini kratki tekstovi, poput čudesnih otkrića uvode čovjeka u začuđenost pred velikim mogućnostima obnove suvremenog društva i svakog čovjeka, dodavši kako se kroz knjigu kontinuirano provlači pitanje uloge i značaja laika u životu suvremene Crkve, svakodnevnice postmodernog čovjeka, naše duše i naše svakodnevnice. Knjiga se može nabaviti u svim knjižarama Teovizije po cijeni od 58 kuna. Brankica Lukačević

VJESNIK na nadbiskupijskim Internet-stranicama: www.djos.hr Urednikova (pre)poruka – Stopama sadašnjice – Liturgijska građa – Homiletska građa – Sadržaj

856

9-10/2013.


Promocija Sabranih djela mons. Srakića na osječkom Sveučilištu N

akon što su početkom srpnja premijerno predstavljena na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, druga svečana promocija Sabranih djela mons. dr. sc. Marina Srakića, đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru, održana je 25. rujna u auli Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pred velikim brojem uglednika iz znanstvenog i kulturnog života Slavonije i Baranje, ali i cijele Hrvatske. Sabrana djela objavila je Đakovačko-osječka nadbiskupija, a promociju organizirali osječko Sveučilište, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku i Glas Slavonije d. d. »Od ukupno 8.250 stranica, njih čak 7.900 je autorskih, koje potpisuje mons. Srakić. Ovaj opsežan projekt započeli smo u ljeto 2009. godine, s prvotnom namjerom da Sabrana djela obuhvaćaju najviše četiri knjige i da ih objavimo 2010. kao izraz zahvalnosti, ali i kao prigodni dar nadbiskupu Marinu o slavlju njegovih velikih jubileja: 50 godina svećeništva i 20 godina biskupske službe. No ubrzo smo shvatili kako pisanog materijala ima puno više pa smo ovo kapitalno djelo objavili tri godine poslije u čak 11 svezaka«, naglasio je urednik Sabranih djela, mons. dr. sc. Vladimir Dugalić i dodao: »Ove knjige svjedoče o mukotrpnom, samozatajnom i predanom radu mons. Srakića. Ovo je duhovna baština i ostavština njegovoj mjesnoj Crkvi i vjernicima istočne Slavonije, a Sabrana djela značajan su doprinos hrvatskoj teološkoj misli, osobito u području moralne teologije.« Akademik Stjepan Damjanović okupljene je pozdravio u ime čelništva HAZU, ali i Matice hrvatske. »Spisateljski rad mons. Srakića predstavlja izniman napor da se čovjeku pomogne u životu i pokaže mu pravi put. Makar sam pročitao samo dio ovih tekstova, uvjeravam vas – gdje god među njih bacili ‘mrežu’, lovina će biti bogata«, naglasio je. Nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić ukratko je ispričao životni put mons. Srakića i zahvalio svima koji su radili na ovom projektu, a osobito Glasu Slavonije. »Ni u ovih 11 knjiga još nije obuhvaćeno sve što je mons. Srakić napisao. Ova Sabrana djela plod su njegova bogatog duha i uma. Već sada možemo bez pretjerivanja ustvrditi da će biskupski i nadbiskupski rad mons. Srakića ostati zlatnim slovima upisan u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije. Uz sva velika postignuća, sada nam je ostavio i bogat opus. Nema tako dobrog poznavatelja povijesti ove nadbiskupije, on je doista ‘živa enciklopedija’«, naveo je mons. Hranić. Nazočnima se obratila i rektorica Gordana Kralik. »Ova Sabrana djela izniman su opis znanstvenog i nastavnog rada mons.

Srakića, a ona predstavljaju cijeli jedan život i važno su svjedočanstvo dijela povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije. Inače, podsjećam da je Katolički bogoslovni fakultet još od 2005. sastavni dio osječkog Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, koje se diči imenom velikog biskupa«, zaključila je. Autor, mons. Marin Srakić, naglasio je kako su prvi pisani radovi obuhvaćeni u Sabranim djelima nastali još 1970. godine, kada se vratio s poslijediplomskog studija u Rimu. »Potom je to krenulo lagano pa sve više i više, a pisanjem i objavljivanjem različitih radova za različite svrhe bavio sam se koliko su mi brojne obveze i dužnosti tijekom godina dopuštale. Moja djela su različitog žanra. Ima znanstvenih, religijskih, povijesno-teoloških pa sve do propovijedi, ali i 187 uvodnika za Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije te 92 intervjua. Pisao sam, primjerice, i doktorsku radnju o ratu i miru, a dakako da sam se tim pitanjem bavio i poslije. No pisao sam i o obiteljskom, ali i sjemenišnom životu, a posebno me zanimala povijest. Mnogi se pitaju – kako sam sve to stigao? Mogu samo reći da sam gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodio pišući, a ponosan sam što su objavljena ova Sabrana djela«, rekao je mons. Srakić te najavio kako planira obraditi lik i djelo biskupa Stjepana Bäuerleina. Marijan Beljan, član Uprave Glasa Slavonije d.d., naglasio je »kako su Sabrana djela mons. Marina Srakića najveći, najzahtjevniji i najkompleksniji projekt koji su odradili s partnerima, na prvom mjestu s Grafikom Osijek«, te kako drži da je to jedan od najvećih izdavačkih pothvata na ovim prostorima. »Naše je zadovoljstvo to veće jer se na stranicama Sabranih djela nalaze i brojni tekstovi, razgovori i intervjui objavljeni upravo u Glasu Slavonije«, zaključio je Beljan. (Tekst i fotografije: Glas Slavonije)


Molitvenici u izdanju vlč. Nikice Mihaljevića »Budite apostoli – širitelji molitve i molitvenika!« geslo je i misao vodilja vlč. Nikice Mihaljevića, župnika župe Sv. Andrije apostola u Donjim Andrijevcima, koji je sa svojim suradnicima tijekom protekle četiri godine, u okviru Knjižnice »Ministrant« izdao 16 molitvenika, dostupnih ne samo u kršćanskim knjižarama i župnim uredima, već i na kioscima, u poštanskim uredima, trgovinama, ali i na internetu (molitvenici.net), gdje se svaki molitvenik može listati i čitati od korica do korica. Molitvenik za svaki dan pripremljen je po uzoru na Božanski časoslov te kroz četiri tjedna donosi dnevne jutarnje i večernje molitve. Gospin molitvenik sadrži blago molitava i pobožnosti koje nikoše iz srca vjernog puka, a imaju za cilj produbiti odnos prema Mariji, Majci, Zaštitnici, Tješiteljici i Zagovornici. Zagovor svetih donosi molitve koje su molili sveci, po Božjem dopuštenju naši zaštitnici i zagovornici, preko kojih Bog molitve čovjeka rado sluša i uslišava. Sedmi po redu molitvenik, Blagoslov za našu obitelj, donosi molitve za obitelj, bolesne i pokojne, a svjetlo dana ugledala je i zbirka križnih putova: »Korizma – Križni put«. Da je u današnje vrijeme potrebno stati pred Isusa, ispuniti vrijeme i dane, ruke i »džepove srca i duše« molitvom, poručeno je mladima molitvenikom Mladi pred Bogom. Deseti jubilarni molitvenik, Sveti Antune, moli za nas!, posvećen je »svecu cijeloga svijeta« jer mnogi hodočasnici dolaze u Antunova svetišta, njemu povjeravaju svoja trpljenja, brige, nade, a kada odlaze, sa sobom nose ohrabrenje i utjehu. No, sada mogu ponijeti i molitvenik u kojemu se, između ostaloga, nalaze trodnevnice, devetnice te molitve za trinaest utoraka sv. Antunu. Jedanaesti u nizu, ali drugi po redu marijanski molitvenik, Gospin hodočasnik, donosi više hodočasničkih i zagovornih molitava iz poznatih hrvatskih i svjetskih marijanskih svetišta poput Marije Bistrice, Aljmaša, Trsata i Lourdesa. Svi molitvenici prodaju se po gotovo tiskarskim cijenama, a mnogi su i besplatno dijeljeni kršćanskim obiteljima, mladima, vjeroučiteljima, molitvenim zajednicama i udrugama. U pripremi su već i novi naslovi, a sve s ciljem da molitva dođe do srca svake osobe. Martina Kuveždanin

Vjesnik 09 10 2013  

Vjesnik Đakovačko osječke nadbiskupije

Advertisement