Page 1

Godište CXXXXII

ISSN 1847-0521

Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije č a s o p i s

Poštarina plaćena u pošti 31400 Đakovo

7-8/2014.

z a

p a s t o r a l n u

TEMA:

o r i j e n t a c i j u

Akcija – kontemplacija

1 Boris Vulić, urednik: TAJNA GUBLJENJA VREMENA 2 Đuro Hranić, nadbiskup: MOLI I RADI! 4 Alberto Maggi: MARTIN LUK 7 Hrvoje Kalem: KONTEMPLATIVNA EVANGELIZACIJA 14 Davor Vuković: ČOVJEK I NJEGOVA SLOBODA 21 Marijan Steiner: KRŠĆANSKO ZNAČENJE NEDJELJE, DANA GOSPODNJEGA 27 Mladen Parlov: MARIJA I SVEĆENIK

Župnik i župa

32 Filip Perković: ŠTA ĆE NAMA KUĆA, KAD JE NAŠA KUĆA PUTUJUĆA! 34 Ivica Raguž: HOMILIJE ZA SPROVOD 42 Ivan Bodrožić: PROPOVIJEDI S CRKVENIM OCIMA 51 Josip Filipović: EUHARISTIJSKO KLANJANJE 53 Ivan Andrić: »TI NAŠE HVALE NE TREBAŠ« 54 Josip Filipović: ŽUPA SRCA ISUSOVOG – VINKOVCI (6)

Vjeronauk i kateheza

57 Davor Šamadan: VJEROUČITELJSKI »ČUŠPAJZ« 59 Željko Čekolj: »KAKO DA PREŽIVI KRŠĆANSTVO?« 62 Ivan Bassi: »PONIZNOST. PUT PREMA BOGU«

Događanja

63 Iz života Crkve 109 Vijesti iz Nadbiskupije


Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije Časopis za pastoralnu orijentaciju ĐAKOVO, GODIŠTE 142. br. 7-8 (2394) 2014. str. 741.-852. Izdavač Nadbiskupski ordinarijat Strossmayerov trg 6, 31400 Đakovo Glavni i odgovorni urednik dr. sc. Boris Vulić e-mail: vulic@me.com Tajništvo uredništva Martina Kuveždanin Anica Banović Uredničko vijeće Ivan Ćurić, Jozo Duspara, Ivo Džinić, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Zdenko Ilić, Stjepan Karalić, Markan Kormanjoš, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Bože Radoš, Teuta Rezo, s. Viktorija Šimić, Marko Tomić, Drago Tukara, Davor Vuković Adresa uredništva i kontakt Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije J. J. Strossmayera 58, 31000 Osijek tel: 031/253-918 e-mail: vjesnik@djos.hr Administracija i pretplate Stjepan Maroslavac tel: 031/802-229 e-mail: vjesnik.pretplate@djos.hr Lektura Anzelma Salopek, prof. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemstvo: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici i polaznici Škole za župne suradnike (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Cijena pojedinačnog broja: 50 kn Uplate – Hrvatska Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) IBAN: HR9624850031100203891 poziv na broj: upisati pretplatnički broj (ili poštanskom uplatnicom na izdavača) Uplate – inozemstvo Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) IBAN: HR9624850031100203891 SWIFT: CROAHR2X poziv na broj: upisati pretplatnički broj Naklada 1200 primjeraka Grafička priprema i tisak »Glas Slavonije« d.d. Osijek

www.djos.hr/vjesnik

Mons. Ivan Ćurić – novi kanonik Prvostolnog kaptola U predvečerje proslave apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, svečanim obredom instalacije u đakovačkoj katedrali nadbiskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić, uveo je u službu novog kanonika Prvostolnog kaptola đakovačko-osječkog – mons. mr. Ivana Ćurića, generalnog vikara Nadbiskupije, koji je na ovu službu imenovan 26. lipnja ove godine. Svečanosti je nazočio nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, ostali članovi Prvostolnog kaptola, na čelu s velikim prepoštom mons. Stjepanom Karalićem, brojni svećenici koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, časne sestre, bogoslovi te vjernici đakovačke Župe Svih svetih. »Radost nam je što u ovom kratkom prigodnom slavlju u službu uvodimo novoga člana Prvostolnog kaptola, mons. mr. Ivana Ćurića, generalnog vikara naše nadbiskupije. Večeras se sa zahvalnošću sjećamo pokojnog dr. Antuna Čečatke, člana Prvostolnog kaptola, koji nas je napustio te je od ožujka prošle godine njegovo mjesto bilo upražnjeno. Večeras popunjavamo Stolni kaptol i željeli bismo da takav, popunjen obnovljenom brigom i obnovljenom ljubavlju, nastavi još zauzetije i hrabrije u različitim zadaćama koje su mu povjerene«, rekao je nadbiskup Hranić. Dekret novog kanonika pročitao je preč. Luka Strgar, predstojnik Prvostolnog kaptola, a potom je mons. Ćurić pristupio nadbiskupu i primio znakove kanoničke službe: mocetu, križ i biret. Nakon oblačenja, nadbiskup je u pratnji ostalih kanonika poveo novoimenovanog kanonika u

apsidalni dio katedrale te su nakratko svi sjeli na svoja mjesta u koru.

Nakon uvođenja u službu novoga kanonika, nastavljena je svečana Večernja, kao uvod u sutrašnju proslavu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, kada se u đakovačkoj prvostolnici odvijaju dva slavlja – slavlje njezina zaštitnika i svećeničko ređenje.

Obredu instalacije prethodila je svečana sjednica Prvostolnog kaptola. Pri kraju sjednice, poslije potpisivanja Kronike prvostolnoga kaptola, riječi zahvale uputio je novi kanonik mons. Ćurić te između ostaloga spomenuo: »Koncilskom obnovom uloga kanoničkoga kaptola danas je smanjena. No, vrijedna su područja na kojima se očekuje njegova uloga. Kaptolska je služba, naime, u samome srcu biskupije, u sjedištu jedne Crkve, blisko upućena na samu službu biskupa. Iako kaptol danas, ni u crkvenim ni u vanjskim administrativnim poslovima, više nije »locus credibilis«, ipak mi se čini da je vrijedno da bude »locus credibilis« – mjesto u službi vjerodostojnosti na dva područja: na području bogoslužja – da u katedralnoj crkvi u pravoj mjeri sjaji sve ono što je bogatstvo kršćanskoga bogoslužja kojim se hrani vjera zajednice, te u službi zajedništva Nadbiskupije.« Na kraju je novi kanonik istaknuo: »Želio bih ubuduće pridonositi skladu života i rada našega Kaptola, da svi »saziđujemo u ljubavi« – kako nas poziva Apostol, kako bi svi mogli, gledajući nas, zapaziti ono što nam o svjedočanstvu kršćana u svoje doba piše Tertulijan: ‘Gledaj kako se ljube!’« Anica Banović


Riječ urednika

Tajna gubljenja vremena Boris V, urednik Očekivati plodnost akcije tamo gdje se zaboravilo na kontemplaciju tajna je gubljenja vremena, koja će nas ostaviti neprivlačnima, neispunjenima, duhovno suhima i frustriranima.

Akcija i kontemplacija dva su izričaja koja ponajbolje opisuju životnu vitalnost Crkve. U tom neraskidivom savezništvu prvenstvo pripada kontemplaciji, ukoliko ju shvaćamo kao najuzvišeniji čin ljudskoga duha, koji otkriva sjaj i primat božanske istine. Kontemplacija nije puka suprotnost akciji (lijenost), nego je ne-aktivnost koja se očituje u primajućem gledanju i uživanju Boga, bezinteresnom povjerenju u njega, pasivnoj otvorenosti prema novosti Boga, osluškivanju bîti, gledanju u širinu, nutarnjoj slobodi, kreativnoj zadivljenosti te slavlju. Zato je kontemplacija smiraj i dokolica, molitva i meditacija, izvor i uvir svake plodne akcije. Kontemplativna dimenzija traži napor da se u vjeri i ljubavi izdignemo iznad samih sebe, traži cijelo naše biće, relativizira puno toga i ne daje brze plodove koji se odmah mogu izmjeriti i nagraditi. Kontemplacija je plodna jedino ako je nenamjeravana i neprojektirana. Ona ide onkraj logike sastanaka komisija koje žele sve isplanirati, a ishode mjeriti jedino uspjehom.

Danas živimo u kulturi akcije: ideal rada i radnika ovladao je svime (J. Piper). Nedjelja je radni dan, govori se čak i o »umnom radu«, a draga postaje i krilatica »moj rad je moja molitva«. Možemo reći i da je u životu Crkve poremećen sklad između akcije i kontemplacije, što njihovo savezništvo pretvara u tragični dualizam i praktični deizam – ne računa se na Božju prisutnost u svijetu. Dok kontemplativni duh teži pasivno i bezinteresno gledati i promišljati, duh akcije lišen kontemplacije postaje duh računice koji mjeri i broji. Dok kontemplacija nemirno povećava glad i žeđ za Bogom, čisto nas zalaganje brzo hrani i tješi osjećajem eklezijalne prezaposlenosti, statističkim podacima, društvenim statusom i honorarom. Zato je akcija bez kontemplacije stalna i primamljiva kušnja. Ne čudi stoga što se pastoral akcije i koordinacije (činiti ovo da bi se dogodilo ono) prividno čini uspješnijim od

kontemplativne evangelizacije (činiti ovo zbog Boga). Niti čudi što se za kontemplativne osobe smatra da su lijene, spore i dosadne, a smiraj i pasivnost ostaju isključive oznake eshatološkog neba, za kojim se onda sve manje čezne.

Pastoralna akcija bez kontemplacije kao glavne osi izričaj je nemirne savjesti koja osjeća da gubi bitno i koja se ne zna nositi sa sumnjama i tamnim noćima Božje šutnje i skrivenosti. »Nakon što smo iz vida izgubili cilj, udvostručujemo svoje napore« (M. Twain). Zato je lakše vrijeme trošiti na razgovore »što bi se trebalo učiniti« i do u tančine planirati svaki korak nego biti znak Krista utjelovljenog, raspetog i uskrslog u evanđeoskom žaru, žrtvi, nadi, duhovnoj borbi i znoju svoga lica. Svjedok tomu su površne, hladne, neskladne i banalne pastoralne ponude u kojima više nema mjesta i vremena za Boga i koje zaboravljaju da »uspjeh nije nijedno od Božjih imena« (M. Buber). Opsjednutost aktivizmom u Crkvi rađa pastoralne fanatike koji na obzorju vide samo svoju imanentnost i vlastite interese, a na druge gledaju svisoka i izdaleka. Oni lako postaju samodopadni menadžeri koji se rado pokazuju u javnosti, vole putovanja i sastanke, večere i primanja, zaokupljeni su sitnim moćima, statistikama, planovima i projektima, od čega glavnu korist nema Božji narod nego Crkva shvaćena kao organizacija. Takav stav papa Franjo naziva »mračnom svjetovnošću« te zaključuje: »Sačuvao nas Bog svjetovne Crkve površnoga duhovnoga ili pastoralnog sjaja« (EG, 97). Očekivati plodnost akcije tamo gdje se zaboravilo na kontemplaciju tajna je gubljenja vremena, koja će nas ostaviti neprivlačnima, neispunjenima, duhovno suhima i frustriranima. Zato vratimo primat kontemplaciji! Neka nam svima ovo ljeto bude kontemplativni odmor u Bogu. A u novoj pastoralnoj godini unesimo u kalendar naših aktivnosti i termine za kontemplaciju...  srpanj/kolovoz 2014. | VJESNIK | 741 |

1


Riječ nadbiskupa

Moli i radi!  Đuro H, nadbiskup

Rad i stvaralaštvo – usrećujuća potreba ljudskog bića Kršćanski se život sastoji u stalnom usponu na »brdo« susreta s Bogom, a zatim u silaženju među ljude. Kontemplacija i akcija, molitva i rad nipošto nisu dvije suprotstavljene, nego komplementarne dimenzije ljudskoga života. Trenutci molitve i osluškivanja Božje riječi te svakodnevni rad i vršenje djela ljubavi nigdje u Bibliji nisu stavljeni jedno nasuprot drugom. Kontemplaciju i djelovanje, na stanoviti način, simboliziraju sestre Marija i Marta iz Lukina evanđeoskog teksta (usp. Lk 10,38-42). A Isusova riječ upućena Marti zacrtava evanđeosko poimanje toga odnosa: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti« (Lk 10,41-42). Vjerujemo da ne treba tumačiti da te Isusove riječi nipošto ne osuđuju Martinu marljivost i zauzetost u posluživanju, nego nas upozoravaju na trajnu latentnu opasnost (nas pastira u Crkvi i mnogih drugih ljudi) da se izgubimo u čistom aktivizmu. Te Isusove riječi zasigurno ističu da i naš rad te zauzimanje za bližnjega moraju iznutra biti prožeti duhom kontemplacije.

Gledano već iz čisto psihološke perspektive: rad i djelovanje koji nisu prožeti smislom i svjetlom Božje riječi ne potiču ljudsku zaigranost, stvaralaštvo, kreativnost i radost srca. Aktivizam i rad bez smisla i duhovne dimenzije ne stimuliraju procvat i razvoj temeljne datosti upisane u ljudsko biće u samom otajstvu njegova stvaranja »na sliku Božju«, a ta je: on je homo ludens. Umjesto da kroz rad izriče radost i slobodu svoga bića, rad lišen smisla i slobode čovjek doživljava samo kao svoju obvezu, kao teret te izvor frustracije, nutarnje gorčine i dubokog nezadovoljstva. Ono što je po svojoj naravi usrećujuća potreba ljudskog bića (stvaralaštvo, rad, kreativnost), lišeno smisla i duha, promeće se u izvana nametnut teret te u oblik ropstva. Bez molitvenog života i duhovnosti, i radosno prihvaćeno poslanje u

2 | 742 | VJESNIK | srpanj/kolovoz 2014.


Gospodinov vinograd reducira se na puko odrađivanje zadaće i obavljanje posla, koji teško dotiče tuđa srca te ne uspijeva donijeti željene plodove milosti i obraćenja. Razorna napast aktivizma

Rad je potrebit ljubavi našeg ljudskog srca, entuzijazma i Božjeg svjetla. Mi ne možemo nebo nikada u cijelosti doživjeti ovdje na zemlji, ali malo njegova predokusa mora uvijek biti prisutno u našem životu i djelovanju. Potrebno je da svakodnevni život i rad budu prožeti također i kontemplacijom Boga. Nijedan čovjek, a osobito mi pastiri, ne smije si dopustiti da se izgubi u čistom aktivizmu, već mora dopustiti da njegovo djelovanje prožme svjetlo Božje riječi. Na taj se način, otvoreni Božjoj riječi i njegovim naumima, učimo pravoj ljubavi, istinskom služenju bližnjima, brizi za opće dobro i za osobno dobro te zauzetosti za ovaj svijet i njegovo uređenje u skladu s evanđeoskim principima i Božjim naumom upisanim u naravne zakone njegovih stvorenja. Bijeg u preveliki aktivizam govori o tome kako zapravo ne poznajemo Boga. Aktivizam može biti i bijeg od istinskoga poslanja te oblik obrane od susreta sa samim sobom, s Bogom i s drugim ljudima.

Djela apostolska opisuju kako su se već apostoli suočavali s napašću aktivizma. S jedne strane, kao mlada misionarska Crkva, našli su se pred primarnom potrebom naviještanja Božje riječi, ali su ništa manje ozbiljnom zadaćom smatrali dužnost pomagati udovicama, odgovoriti s ljubavlju na situacije u kojima su se nalazila braća i sestre, koji su bili u potrebi (usp. Iv 15,12.17). Dakle, osjećali su svoju nemogućnost da usklade sve zahtjeve koji su bili vezani uz dvije bitne dimenzije života Crkve: naviještanje Božje riječi i karitativno-socijalna zauzetost. Osjećali su da Crkva, ne samo da mora naviještati Riječ, već da mora također tu Riječ provoditi u djelo. U traženju rješenja, kako bi obje zadaće dobile svoje mjesto i postigle svoj nužni suodnos, rasuđivanje apostola bilo je vrlo jasno: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De, pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi« (Dj 6,2-4).

Vidimo da je već u apostolsko vrijeme tu na vidjelo izbila crkvena samosvijest da socijalno-karitativna zauzetost i djelovanje pripadaju samom identitetu i poslanju Crkve te da čine sastavni i neizbrisivi dio njezina života. No, istodobno se tu očitovalo da osobe angažirane u karitativnom i socijalnom zauzimanju i djelovanju Crkve moraju biti ne samo »na dobru glasu«, nego i »ljudi puni Duha Svetog i mudrosti«. Premda je njihova služba praktične naravi te ih usmjerava prema »akciji«, ipak te osobe ne smiju biti samo organizatori koji znaju »činiti«, već se od njih očekuje da sve što čine bude vođeno Božjim svjetlom, mudrošću srca i u duhu vjere, te je stoga njihova služba – premda poglavito praktične naravi – ipak duhovna služba. Snaga duhovnosti, molitve i svjedočke prisutnosti kao najdragocjenijeg oblika služenja

Apostoli su donijeli odluku i izabrali sedam muževa na dobru glasu; pomolili su se, u molitvi su zatražili snagu Duha Svetoga te su potom položili ruke na izabrane muževe da se ovi na osobit način posvete socijalno-karitativnom radu i služenju u ljubavi. Naime, samo iz prisnog odnosa s Bogom, koji se njeguje svaki dan, rađa se odgovornost u službi i to kao odgovor na Gospodinov izbor i poslanje.

Tako se u životu Crkve, u prvim koracima koje je činila, na stanovit način odražava ono što se dogodilo tijekom Isusova javnog života, u spomenutoj epizodi u kući Marte i Marije u Betaniji (usp. Lk 10,38-42). U oba slučaja trenutci molitve i slušanja riječi te svakodnevni rad, vršenje djela ljubavi, nisu stavljeni jedno nasuprot drugom, nego su, štoviše, upućeni jedno na drugo (usp. papa Benedikt XVI., Kateheza na općoj audijenciji od 25. travnja 2012.).

Navedeno nam ocrtava potrebu da i mi Boga stavimo na prvo mjesto u našem životu. Zahtjev da molitva i Božja riječ imaju prvo mjesto u našem životu na osobit se način odnosi na nas svećenike, redovnike i redovnice te na vjeroučitelje i suradnike u različitim područjima života naših župnih zajednica. Za pastire je molitva prvi i najdragocjeniji oblik služenja stadu koje im je povjereno. Ako pluća molitve i Božje riječi ne hrane dah našeg duhovnog života, prijeti nam opasnost da se ugušimo sred mnoštva svakodnevnih stvari. Kako li je snažno i svježe geslo sv. Benedikta: »Moli i radi!«  srpanj/kolovoz 2014. | VJESNIK | 743 |

3


Vjesnik 7 8 2014  

Djos

Advertisement