Povratak čednosti by VERBUM d.o.o.

Pantone 873C + CMYK

KAKO SMO DOŠLI DO TOGA DA SMO IZGUBILI VLASTITU INTIMU I ZAŠTO JE ČEDNOST VAŽNIJA NEGO IKADA DOSADA. OVA JE KNJIGA SVJEŽA ALTERNATIVA SVEMU ŠTO VAS RAZOČARAVA. Kada je sada već kultna knjiga Povratak čednosti prvi put objavljena 1999. godine, njezina je mlada autorica iznenadila mnoge svojim pozivom da staromu idealu čednosti iznova posvetimo pozornost. Wendy Shalit prva je koja je sustavno kritizirala model slobodnih seksualnih veza i podcrtala štetu koja nastaje od tolikoga premještanja seksualnosti u javni prostor. I dok nastavljamo pomicati granice prihvatljivoga ponašanja, pritisak da se prevlada čednost i odbaci svaki osjećaj stida najveći je u ljudskoj povijesti, na što utječu i društveni mediji, koji sve više brišu granicu izme u javnoga i privatnoga života. Istovremeno, problemi s kojima se bore mlade žene postaju sve ekstremniji: od razočaravajućih usputnih veza, preko seksualnoga uznemirivanja, uho enja i silovanja, do anoreksije i samoozlje ivanja. Nudeći životnu alternativu svim tim negativnostima i frustracijama, ova je knjiga, dopunjena novim predgovorom koji se bavi jedinstvenim problemima s kojima se sada suočava društvo, stoga od presudne važnosti. Povratak čednosti duboko je osoban prikaz i fascinantno intelektualno istraživanje svega što tvori naš svijet, od povijesnih načina opho enja, preko umjetnosti, do suvremene popularne kulture i medija. Nadilazeći konzervativno-feminističke podjele, Shalit nas podsjeća na to da čednost nije puritanstvo, a ni poremećaj koji treba izliječiti, nego najdublji instinkt, koji, ako ga iznova otkrijemo, ima moć očuvati u nama i našemu društvu ono što je dobro, a ono što nije – preobraziti.

Wendy Shalit

POVRATAK ČEDNOSTI Otkrivanje izgubljene vrline

ISBN 978-953-235-742-4

VERBUM 168 kn

VERBUM

POVRATAK ČEDNOSTI

Wendy Shalit

POVRATAK čednosti Œ Otkrivanje izgubljene vrline

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 170. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: A Return to Modesty. Discovering the lost virtue Copyright ©1999 by Wendy Shalit Izvorno objavio: Free Press, Simon and Schuster, Inc. Copyright za hrvatsko izdanje © Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Emina Kovačević Lektura: Bonislav Kamenjašević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-742-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181217077.

mojoj majci i ocu, s ljubavlju i zahvalnošću što su me odgojili da otvoreno kažem što mislim kada je to potrebno, bez obzira na nevolje koje zbog toga mogu nastati

A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida. (...) Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Po s t 2, 2 5; 3,6 –7

U predvečerje iziđe Izak da se poljem prošeta; diže oči i ugleda deve gdje dolaze. Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Izaka, sjaha s deve pa zapita slugu: „Tko je onaj čovjek što poljem ide nama ususret?“ A sluga odgovori: „Ono je moj gospodar.“ Nato ona uze koprenu te se pokri. Po s t 24,6 3 – 6 5

POPRATNA RIJEČ HRVATSKOMU IZDANJU

Knjiga Povratak čednosti Wendy Shalit, američke autorice i suradnice u renomiranim američkim novinama i časopisima, prvi je put objavljena 1999., no vremenski odmak nimalo joj ne oduzima na svježini i danas, dapače danas je aktualnija nego ikada dosad, o čemu zorno svjedoči sljedeća rečenica: „Zbog današnjih nasrtaja na djetinjstvo, zbog nametljive prisutnosti seksualnih odgojitelja, kondoma i opscenih tekstova pjesama u našim najranijim danima ili zbog roditelja koji napuštaju svoju djecu, mnoge se od nas osjećaju kao da nisu imale priliku uživati u mladosti.“ Zapadno je društvo već desetljećima u dobu potpunoga raz-otkrivanja privatnoga i hiperseksualizirane kulture, što donosi i brojne posljedice. Iako se naša sredina umnogome napaja zapadnim vrijednostima i društvenim modelima, kada je riječ o muško-ženskim odnosima, još uvijek dobar dio mladih striktno drži do kvaliteta kao što su: samopoštovanje, poštivanje granica, osjećaj za privatnost, postupnost i prihvatljivo ponašanje, za dostojanstvo i individualnost druge osobe, prije svega i za pravo na upoznavanje osobnosti, razmišljanja i težnji onoga drugoga. Ipak, određeni krajnje nametljivi obrasci novoga morala već su i te kako prodrli u javni prostor. Primjeri su tomu: svakodnevni medijski sadržaji; reality emisije; pornografija udaljena dva klika miša; društvene mreže; različite aplikacije za traženje partnera itd. Dakako da nisu svi navedeni primjeri sami po sebi štetni, no svi bez iznimke suptilno se instrumentaliziraju prema kulturi egoizma i užitaka bez odgovornosti. U navedenome smislu Povratak čednosti vrlo je dobrodošao i današnjemu hrvatskom čitatelju, otvara priliku da se u prostoru koji još nije potpuno zasićen dominantnim hiperseksualizmom ponešto od negativnih posljedica možda i spriječi. Wendy Shalit napisala je ovu knjigu još tijekom studija filozofije na Williams Collegeu i objavila je već s 23 godine, tek po stjecanju diplome. No neka njezina dob ne zavarava. Povratak čednosti prijelomna je knjiga po svojoj romantičarski usamljeničkoj poziciji na američkome kulturnom tlu, ali i po 9

POPR ATNA RIJEČ HR VATSKOMU IZDANJU

reakcijama i kontroverzama koje je izazvala. Autorica je zbog svoje knjige doživjela brojne kritike, napade i prijetnje, ali i ogroman broj pohvala, od kojih su neke dolazile i od javnih osoba koje ne pripadaju konzervativnomu krugu, naime hvalili su je i izraziti društveni liberali i feministi. Javljale su joj se također i brojne žene diljem SAD-a u znak podrške ili da posvjedoče svojim primjerom borbu s panseksualiziranim društvom. Shalit u centar svojega zanimanja vraća jednu staru i u suvremenosti izgubljenu vrlinu, naslovnu – čednost. Od nje, a preko niza različitih književnih, filozofskih i drugih kulturnih citata, demonstrirajući time i veliku naobraženost, autorica dolazi do osnovne teze: Trebamo rehabilitirati čednost kako bismo mogli ostvariti dubinu u odnosu sa suprotnim spolom, kako bismo se drugomu mogli potpuno predati i kako bismo mogli obnoviti napukline u suvremenome društvu. Pritom, čednost nije neka ljuštura čistunstva iza koje se kriju nekakvi okorjeli puritanci, kako bi mislili radikalni feministi, niti dvostruki standard u spolnosti – jer o njezinoj važnosti, navodi autorica, sudove izriču i autori poput Honoréa de Balzaca ili Simone de Beauvoir – nego je ona komplementarna muškoj čednosti i muškoj časti. Čednost nije društveni konstrukt, nego prirodni način na koji možemo očuvati erotsko u našim životima. Jer ako je sve hipererotizirano, onda erotskoga više i nema, pa ljudi streme prema sve većim i većim ekstremima u izražavanju vlastitih nagona, koji naposljetku mogu dovesti i do društvenih patologija pojedinaca poput spolnoga uznemirivanja, uhođenja, fetišiziranja i objektiviziranja drugoga spola itd., a u krajnjoj konzekvenci i do društvenih patologija kolektiva poput nepovjerenja, javne nesigurnosti, manjka odgovornosti, depopulacije, sterilnosti, raspadanja brakova itd. Knjiga Wendy Shalit vraća poput bumeranga ono što društvo gura pod tepih, i to na dvojak način: reinaugurira čednost kao djelatni princip, ali i demaskira sve u prošlome odlomku pobrojene probleme kao nešto što se, svojom zapremninom određeno, moralo podići poput prašine u svježe provjetrenoj, ali, nažalost, davno nečišćenoj kući. Povratak čednosti nije izbor iz onoga što ne valja u društvu iz konzervativne perspektive, ne želi biti mjerač morala, nego je, prije svega, poziv na oprez jer kultura preobilja ujedno podrazumijeva i prekomjernost svega, a čak i ono što je dobro, ako se iz vida izgubi mjera, postaje potencijalno krajnje štetno. Ako se ustraje u posvemašnjem relativizmu i prekoračivanju svih granica, prema autorici, posljedice mogu biti i dugotrajno štetne. 10

POPR ATNA RIJEČ HR VATSKOMU IZDANJU

Mnogo od toga na Zapadu već se vidi, mnoge od društvenih patologija dotaknute su u knjizi, a osobito vrijedi istaknuti dvije, nipošto nevažne u vremenu koje slijedi: osjećaj svemoći u neskladu s čovjekovom smrtnom prirodom i svođenje ljudskih bića na svojevrsni monizam, u kojemu caruje božanstvo tijela, kao da svaki čovjek nema i svoju razumsku, duhovnu i emocionalnu dimenziju. Upravo o tim dimenzijama govori autorica ove kultne knjige i čini to izuzetno hrabro, duhovito i samouvjereno: „Branila sam čednost najprovokativnijim argumentima, i to zato što slutim da će je naša kultura jedino tako ponovno uzeti u razmatranje.“ Na kraju, autoričin nadahnuti povratak čednosti istovremeno je i povratak osobnoga dostojanstva žene u središte svih pitanja o spolnosti i odnosima. Jer tek iz dostojanstva njezine osobe može proizići i njezina čednost. Wendy Shalit u knjizi to jasno ističe i čitatelje poput Arijadne izvodi iz labirinta suvremenih društvenih nedoumica s pomoću niti koja vodi od toga temeljnog dostojanstva, preko čednosti, do erotske bračne ljubavi i otvaranja novomu životu. U tom smislu stvara i trajni spomenik humanizmu. Bonislav Kamenjašević

PREDGOVOR POVODOM 15. OBLJETNICE IZDAVANJA

Ova je knjiga plod jednoga specifičnog razdoblja, kako u mojem životu tako i općenito u kulturi. Bilo je to sredinom devedesetih godina 20. stoljeća, kada je trend površnih seksualnih veza upravo uzimao maha. Uniseks kupaonice bile su pravi hit, a jednako je popularno bilo i pretvaranje da između spolova nema razlika. Još nije postojao Facebook, ali postojao je pritisak da dvoje ljudi koji su se „spetljali“ nastavi održavati nekakvo lažno prijateljstvo, dok je gajenje nekih dubljih osjećaja bilo passé. Obostrano nonšalantan odnos prema seksu predstavljao je recept za sreću u privatnome životu. Došla sam studirati na Williams College prepuna živih ambicija kakve već može imati jedna osamnaestogodišnjakinja (Diplomirat ću ekonomiju! Možda ću se čak i zaljubiti!), ali me je odmah smelo sveprisutno nezadovoljstvo koje sam uočavala oko sebe. Iskreno govoreći, i sama sam bila prilično nesretna. Nije mi se sviđao način na koji su se dečki ponašali prema meni, ali jednako tako nisam htjela prihvatiti da je rješenje u tome da postupno otupim na takvo ponašanje. Jedan mi se tjedan posebno urezao u pamćenje. Napisala sam članak u kojem sam iznijela svoje zamjerke na uniseks kupaonice, a nakon što ga je preuzeo i objavio Reader’s Digest, moji su kolege studenti na to odgovorili tako što su mi pod vrata gurali malene žive miševe i pornografske fotografije komentirajući na taj način moja „čistunska stajališta“. Budući da to zlostavljanje nije prestajalo, uprava me je radi moje „sigurnosti“ odlučila iseliti iz kampusa. Novi stan koji sam dobila bio je golem – mnogo bolji od onih u studentskome domu – i bilo mi je jako zabavno dok sam ga uređivala. No onda sam zatvorila vrata za sobom, sjela posred stotina knjiga koje sam dovukla od kuće, pogledala kroz prozor i shvatila da sam potpuno sama. Da bih nakon predavanja došla do svojega stana, morala sam pješačiti od predavaonica pa sve do kraja Proljetne ulice, a ta šetnja ne bi uvijek dobro prošla. Studenti koje uopće nisam poznavala pokazivali bi mi srednji prst, a i kad bih stigla do stana, često su mi stizale anonimne i neugodne e-poruke, naslovljene na „onu zakopčanu do grla“. Moja obitelj nije bila osobito religiozna, ali meni jednostavno nije odgovaralo dolaziti u trenirci ili pidžami na pre13

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

davanja – i možda sam se baš zbog toga odbacivanja neslužbene „uniforme“ onoga vremena još manje uklapala u svoju okolinu. Toga tjedna kad sam se preselila, u hrabrome pokušaju da se razveselim, samoj sam sebi kupila rođendansku tortu. Danas mi se čini tako smiješnim kad se sjetim da sam naručila da na njoj piše „Sretan rođendan, Amy“ kako bih prikrila činjenicu da je torta zapravo za mene. Kako domišljato! I kako tužno... Na kraju tjedna, nakon što sam sustavno „riješila“ čitavu sladolednu tortu (koja je, uzgred budi rečeno, bila vrlo dobra), postalo je očito da će mi za rješavanje moga specifičnog problema trebati nešto više od rođendanske torte. U mojem je stanu bilo vrlo mirno, tako da sam imala mnogo vremena za promišljanje o tome što se dogodilo. Ova je knjiga plod te situacije. Na trećoj godini studija počela sam proučavati tematiku spolnoga morala: u svoje slobodno vrijeme izrezivala sam članke i pomalo pisala pokušavajući razumjeti situaciju u kojoj sam se našla, povezujući je s prošlošću i mogućom svjetlijom budućnošću – za mene i za druge mlade ljude. Knjiga Povratak čednosti napokon je dovršena 1998., nekoliko mjeseci nakon što sam diplomirala. Imala sam 23 godine kada je objavljena. Nisam bila sigurna jesam li trebala javno izreći svoja razmišljanja o tako osobnim stvarima, no nadala sam se da će moji argumenti u prilog romantičnomu idealizmu možda imati nekakav pozitivan učinak na svijet. Ubrzo su uslijedili napadi raznih autoriteta. Etablirane feministkinje požurile su se ukoriti me – ne zbog ičega što sam doista napisala, nego zato što su bile uvjerene da potajno želim „vratiti žene u mračni srednji vijek“. Katha Pollitt nazvala me je „tukom“ koja bi trebala kreirati „nove čadore od elastana za sportašice na Olimpijskim igrama“, a u odjeljku New York Timesa posvećenu književnoj kritici rugali su mi se da „[sebe] proglašavam vrhom ledenoga brijega koji nitko drugi ne vidi“. Nation je upozoravao na to da ću se „zasigurno sramiti“ svojih stavova „za koju godinu“1, a Playboy je – kao da nastoji ubrzati taj proces – moju knjigu predstavio pod alarmantnim naslovom „Najgora noćna mora svakoga muškarca“. Jedan pornografski časopis fotošopirao je moj lik na magarčevu stražnjicu – što nije bio nimalo laskav prizor, moram priznati – a dosta se muškaraca osjetilo pozvanima poslati mi te slike, zajedno s ponudama da odrežu razne dijelove moga tijela. Istodobno sam od djevojaka i mladića koji su pročitali knjigu dobivala toliko poruka podrške da sam teško mogla žaliti zbog svojega izlaska u javnost. Prije petnaest godina pisma obožavatelja većinom su se slala poštom i ja i danas još uvijek brižno čuvam sva rukom pisana pisma. Studenti koje je razočarala kul14

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

tura površnih seksualnih veza počeli su mi se javljati kako bih im pomogla osnovati grupe za podršku na njihovim studentskim kampusima. Djevojke koje su iskusile zlostavljanje u vezama govorile su mi kako im je moja knjiga dala samopouzdanje da prekinu sa svojim dečkima, a ja sam ih poticala na to da ostanemo u kontaktu. Tijekom proteklih petnaest godina bilo mi je veliko nadahnuće gledati mnoge od tih djevojaka kako sazrijevaju i vode iznimne živote. Uvijek bih se zgrozila kad bi mi neka djevojčica napisala: „Nakon što sam se ljubila s dečkom, a onda odbila ići dalje od toga, on se naljutio i pitao me je: ‘Što ne valja s tobom?’“ Takva su se pisma gomilala u stotinama, pa sam ih s vremenom lako mogla prepoznati i izvana: kad god bih vidjela pastelnu omotnicu sa šarenim naljepnicama, lagano bih ustuknula. Nikad nisam planirala da će dvanaestogodišnjakinje čitati moju knjigu, ali kada bi mi pisale i govorile kako se sada „osjećaju puno sposobnijima analizirati loše poruke na MTV-u“ ili da im je moja knjiga „dala snage da budu vjerne sebi“, bilo mi je drago što sam se javno izložila. Također me je neizmjerno dirnulo to što su mi brojne studentice rekle da sada mogu priznati ono što je u svojoj e-poruci opisala jedna studentica s Floride: „Ja sam romantik. Ponosna sam na to što imam snage čekati dok ne naiđe netko koga istinski volim i nadam se da će me jednoga dana oboriti s nogu neki muškarac kojemu sam dragocjena i koji me poštuje. (...) Ti si izrekla točno ono što i ja mislim o važnosti emocija i odgovornosti u vezi prije nego što u njoj smije postojati fizička dimenzija.“ Jedna studentica četvrte godine Penn Statea koja je bila „izložena neprestanomu vršnjačkom pritisku“ čak mi je poslala e-poruku da javi kako je, osim što je započela svoju „borbu za čednost“ izabravši moju knjigu kao temu za kolegij iz govorništva, bila posebno iznenađena time što je naišla na topao prijam i zanimanje svojih kolega. „Puno ti hvala što si odlučila voditi ovu bitku. Jako je važno da mi, kao žene, znamo dovoljno da možemo procijeniti kada su [društvena] očekivanja ispravna, a kada su pogrešna.“2 U pozadini svega toga, na internetu su poput gljiva počele nicati stranice prodavača čedne odjeće, a poduzeća kao što je Shabby Apple doživljavala su nevjerojatan rast.3 Čak su i čedni kupaći kostimi – koji su nekad bili predmet podsmijeha – poprimili neku novu „retroprivlačnost“, pa se sada moglo birati između šarmantnih modela Jessice Ray, nadahnutih ikonom Audrey Hepburn, i sportskih modela Sea Secreta koji prekrivaju cijelo tijelo. Unatoč tomu, ostala sam zapanjena kad mi je skupina djevojaka napisala da ih je moja knjiga „nadahnula na to da vjeruju kako se položaj žena može i mora promijeniti“ te 15

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

da namjeravaju pokrenuti reviju koja će promicati „spoj čednosti i vrhunskoga modnog stila“.4 Godinu dana poslije morala sam se uvjeriti u to da ne sanjam kad sam ugledala njihov prekrasan časopis Darling na policama trgovina Antropologie diljem Sjeverne Amerike. Je li moguće da se to stvarno događa? Djevojke su počele bojkotirati tvrtku Abercrombie & Fitch i slične proizvođače jer su pokušavali prodavati seksualizirane proizvode kojima su meta bila djeca, pa su im se takvi proizvodi često znali obiti o glavu (a najsvježiji je primjer iz 2011., kada je Abercrombie na tržište stavio podstavljeni grudnjak, namijenjen osnovnoškolkama, pod nazivom „trokutasti push-up bikini Ashley“, koji su bili prisiljeni povući iz prodaje zbog negativnoga publiciteta).5 Majke svakako nisu bile te koje su upozoravale svoje kćeri na to da ne nose bikinije. Mlade su djevojke same čitale blogove o istraživanjima na Princetonu u kojima su pomoću magnetske rezonancije mozga utvrdili da se u muškaraca pri pogledu na žene u bikinijima aktivira dio mozga koji je povezan s „upotrebom alata“.6 Ovakva su znanstvena saznanja dala jednu dodatnu dimenziju našemu shvaćanju odijevanja i nužnosti zaštite djevojčica od toga da ih se promatra kao puke seksualne objekte. Postupno se i stav javnosti prema ljubavnim vezama počeo mijenjati, a seksualni terapeuti počeli su govoriti o seksu bez obveza kao „praznu“ i fizički nedostatnu, tvrdeći da su emocionalno povezivanje, sposobnost prepuštanja i povjerenje ono što intimne odnose odvodi na višu razinu.7 Erica Jong, koja je u romanu iz 1973. proslavila pojam „seksa za jednu noć“, četrdeset godina poslije na radiju je priznala da „obično osjećamo veću seksualnu privlačnost prema nekome s kim se osjećamo ugodno. (...) Kada završite u krevetu s potpunim strancem, to uglavnom bude veliko razočaranje.“8 S vremenom sam uvidjela poveznicu između ovih društvenih promjena i vlastitoga iskustva suvremene verzije lova na vještice. Shvatila sam kako me nisu napadali zato što sam bila u krivu, nego – paradoksalno – zato što sam bila u pravu. Budući da je tada postajalo sve teže braniti status quo, oni kojima je to bilo u interesu mogli su se jedino nadati da će me ušutkati. I premda je The New York Observer na naslovnici objavio karikaturu koja me prikazuje kao časnicu SS-a, kad su sljedećih godina počeli istupati i neki drugi ljudi, to je bilo daleko manje šokantno. U 2011. mnogim je mladim ženama junakinja postala 24-godišnja Jenna Mourey, koja je objavila zabavan video „protiv prljavoga plesa“: „Muka mi je od muškaraca koji misle da, samim time što sam se pojavila na plesnom podiju, pristajem na to da se svojim genitalijama s leđa trljaju 16

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

o mene“, objasnila je. U svojem videu – koji do danas ima gotovo 33 milijuna pregleda – Jenna djevojkama preporučuje da se istoga trena izmaknu i takvima upute pogled pun gnušanja kao „provjerenu metodu“ za obranu od onoga što ona naziva „plesnim silovanjem“.9 Ravnatelji škola već više od desetljeća bezuspješno pokušavaju spriječiti takve plesače, no djevojke na prvim linijama fronte napokon su same pronašle domišljato rješenje: plešu u krugu, okrenute prema van, zbog čega ih „dečki vrlo teško mogu zaskočiti tijekom plesa“, kako je jedna studentica ponosno izjavila za New York Times.10 Danas je postotak tinejdžerskih trudnoća niži nego ikada dosad11, svi se naveliko dive otmjenim modnim odabirima vojvotkinje od Cambridgea, a iste one novine koje su me 1999. napadale sada nižu oduševljene komplimente „ljupkoj poetičnosti odjeće koja je ženstvena, a pritom nije seksualno izazovna“, i obznanjuju kako „čednost... treba izvući iz naftalina“.12 Iznenađujuće, najnovije nacionalno istraživanje o učestalosti spolnih odnosa u studentskim kampusima upućuje na to da današnji studenti zapravo imaju manje spolnih odnosa od svojih prethodnika13, a opće nezadovoljstvo površnim seksualnim vezama više nije teorija, nego činjenica.14 Ne želim precijeniti postignuti napredak, ali nije li danas već pomalo cool ako ostajemo vjerni svojim romantičnim idealima i malo više toga prepuštamo mašti? Možda. No u proteklih petnaest godina, unatoč svim pozitivnim promjenama, neke su stvari postale gore. Određeni trendovi koji su već 1999. bili jasno uočljivi jednostavno su nastavili napredovati svojom tragičnom putanjom. Napisavši prvo poglavlje ove knjige, usprotivila sam se načinu na koji se odvijao spolni odgoj moje generacije. Ali danas o seksu primarno više ne podučavaju stručnjaci koji dolaze u škole prosvijetliti mladež, nego to zapravo čini pornografija, koju djeca mogu vidjeti na svojim kućnim računalima (ili, što je još praktičnije, na pametnim telefonima koje im kupuju roditelji). Prema izvještaju objavljenu 2012. u znanstvenome časopisu Psychology Today, uspon internetske pornografije učinio ju je „daleko najutjecajnijom spolnom odgajateljicom na svijetu“ jer nas ono što je nekada predstavljalo teško pribavljiv proizvod za usamljene muškarce sada bombardira s milijarda besplatnih stranica i pop-upova. Michael Castleman, koji piše odgovore na tisuće pitanja o seksu za časopis Playboy i različite internetske stranice o zdravlju, a koji je nekad smatrao da pornografija ne izaziva „mjerljivu štetu“, ističe da je sveprisutnost pornografije u društvu cijeli jedan naraštaj muškaraca učinila „neznalicama“ – odnosno lošim ljubavnicima, i to zato što oni uopće 17

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

ne razumiju žensku seksualnost. Castleman zapravo tvrdi da im se lagalo: „Naposljetku, pornografija je loša za seks.“15 Danas smo daleko svjesniji toga da gledanje pornografije doslovno mijenja neuronske veze u mozgu tako da je potrebno konzumirati sve nasilnije prizore kako bi se centri za ugodu i dalje mogli aktivirati – prizore zbog kojih spolni odnosi sa stvarnim ženama, u kojima seksualne radnje s interneta nije moguće oponašati16, postaju znatno manje uzbudljivi. Ali ta nova osviještenost, iako pohvalna, jednostavno nije dovoljna. Tipičan petnaestogodišnjak iz osamdesetih godina prošloga stoljeća golu je ženu mogao vidjeti samo u časopisu, a danas može gledati uprizorenja najnasilnijih i najokrutnijih fetiša u prijenosima uživo. Sada dječaci šokiraju svoje stručnjake za spolnost, a ne oni njih. Svaka majka koja ne shvaća da to izopačuje spolnost njezina sina i čini ga prijemčivim za ono što danas nazivamo „kulturom silovanja“ zabija glavu u pijesak.17 Opća dostupnost najekstremnijih oblika degradacije utjecala je čak i na naš pravni sustav, gdje učestalo vidimo ružnu pojavu svojevrsnoga prijezira prema ženama. Dok ovo pišem, muškarac iz Alabame18 koji je proglašen krivim za višestruka silovanja svoje susjede nije dobio nikakvu zatvorsku kaznu, unatoč činjenici da je na početku njegovih napada žrtva imala samo trinaest godina. U slučaju sličnu ovome 54-godišnji nastavnik iz Montane koji je silovao četrnaestogodišnju djevojčicu, a potom prekršio i odredbe za boravak na uvjetnoj slobodi, dobio je tek trideset dana zatvora, dok je okružni sudac Todd Baugh, pokušavajući obrazložiti svoju sramotno blagu presudu, izjavio kako smatra da je „žrtva znatno starija od svoje kronološke dobi“ te da je „imala jednaku kontrolu nad situacijom“ kao i njezin nastavnik.19 Kako je sudac Baugh uopće mogao znati je li jedna četrnaestogodišnjakinja zaista bila toliko zrela i „imala kontrolu“? Nikada nije upoznao žrtvu (koja je dvije godine poslije, dok se njezin slučaj povlačio po sudovima, počinila samoubojstvo). Zašto je jedna druga četrnaestogodišnjakinja iz Missourija postala izopćenica u svome gradu nakon što ju je sedamnaestogodišnji igrač američkoga nogometa nalijevao alkoholom, spolno napastovao, a zatim je uplakanu, pri temperaturi ispod nule, istovario pred vrata majčine kuće? Zašto je žrtva poslije toga zlostavljana na društvenim mrežama, gdje su joj poručivali da je „sama to tražila“, dok su optužbe protiv sportaša – za seksualni napad i ugrožavanje dobrobiti djeteta – odbačene?20 Jedan od razloga zbog kojih se donose ovakve cinične pretpostavke o razini zrelosti četrnaestogodišnjakinja jest što se u našoj popularnoj kulturi djevojčice 18

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

vrlo često prikazuju na otvoreno seksualiziran način. Kad se bivša „Disneyjeva princeza“ Miley Cyrus kao petnaestogodišnjakinja slikala za Vanity Fair uočljivo gola i umotana samo u plahtu, časopis ju je pohvalio zato što je učinila „mali korak prema zrelijem prikazu svoga lika“.21 Sljedeće godine, kad je Miley prilikom nastupa na dodjeli nagrada Teen Choice plesala oko šipke i kad je pozirala za naslovnicu časopisa Elle u kožnome push-up korzetu, naši su arbitri prosvijećenosti slavili činjenicu da ona „više nije dijete“. Možda vas slučajno uznemiruje pogled na šesnaestogodišnjakinju koja leži na leđima, razbarušene kose, u crnim čizmama koje sežu do bedara i koje u provokativnoj pozi izlaže pogledima, no urednica časopisa Elle Robbie Myers pokroviteljskim tonom u rubrici „Riječ urednika“ zahvaljuje Miley na „istinskoj otvorenosti“ prema njihovu prijedlogu da se razgoliti. Časopisu Elle, razumije se, bilo je u interesu tek pomoći Miley da se osjeti osnaženom, odnosno „gledati je kako preuzima uzde u svoje ruke“22, kako su se izrazili u tome magazinu. Budući da je Miley u to vrijeme već bila tinejdžerica multimilijunašica, nameće se ovo pitanje: zar časopis Elle toj mladoj glumici ne bi bio u stanju predati „uzde“ u ruke i u slučaju da je zadržala odjeću na sebi? Nikada nam nitko nije objasnio zašto bi uopće svlačenje za nepoznate ljude trebalo poistovjećivati sa zrelošću, ali kad se već i djevojčice prisiljava na nagost pod izlikom osnaživanja, čini se da iz dana u dan ima sve manje mjesta za nevinost i seksualnu ranjivost. Promatrači su se odjednom našli šokiranima kad je u ljeto 2013. ta nova Miley, obučena u lateks bikini boje kože, u sklopu nastupa na dodjeli MTV-jevih glazbenih nagrada počela pljeskati i „lizati“ stražnjice svojih pratećih plesačica. Gledatelji pred televizorima zgroženo su ustuknuli, a društveni komentatori s mukom objašnjavali zašto je taj prizor bio toliko ružan i štetan za djecu koja su to gledala. U tjednima koji su uslijedili Miley je davala intervjue u kojima se otvoreno hvalila svojim drogiranjem i tetovažama,23 a onda je objavila i spot u kojem sugestivno liže maljeve i gola se ljulja na kugli za demoliranje. Iako je njezina pjesma zauzela prva mjesta glazbenih ljestvica, negativna reakcija na novu Miley bila je toliko jednoglasna da se čak i Cher (kojoj golotinja nije strana) obrušila na mladu umjetnicu: „Tijelo joj je izgledalo očajno... i još nešto: koka, nemoj plaziti jezik ako je pun bijelih naslaga!“24 Otkuda su odjednom došli svi ti otrovni komentari? Miley nije prva djevojka koju smo svojim užasnim savjetima doslovno gurnuli u ponor pa smo joj se, kad je napokon pala na dno, narugali što ne izgleda privlačno tako razlijepljena po tlu. Problem nije samo u Mileynim 19

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

nedavnim vulgarnostima – riječ je o tome da smo javno izražavanje seksualnosti učinili jedinim legitimnim načinom da se djevojke proglasi zrelima i zato smo sada, kad god neka djevojka iz očaja pokuša udovoljiti našim niskim mjerilima, prisiljeni suočiti se s posljedicama. To je dosta nezgodno zato što je naša ideologija koja se protivi čednosti trebala dovesti do procvata i proslave seksepila, a u stvarnosti dovodi do uništenja individualnosti. A sve to započinje s trenirkama „Slatka guza“, koje su namijenjene učenicama prvoga razreda osnovne škole, i s animiranim likovima bebastih primadona koje odmalena djevojčicama poručuju da moraju izgledati „vatreno seksi“25. Broj seksualiziranih igračaka za djevojčice (a sve pod parolom „ženske snage“) sada je toliko velik da ih je teško popisati – premda meni omiljena lutka, ružičasti „Moj mali poni“, ovdje zaslužuje poseban spomen jer danas izgleda kao nadureni gotički hibrid djevojčice i ponija u prekratkoj minici. Umjesto da im se objašnjava kako je seks jedna moćna sila i nešto čemu se trebaju veseliti u budućnosti, djeci se nameće i od njih se očekuje da izgledaju „seksi“. U Disneyjevu animiranom filmu Snježno kraljevstvo princeza Elsa daje oduška svojoj magičnoj moći stvaranja snijega dok se istovremeno njezina haljina pretvara u usku večernju toaletu, krojenu tako da razotkriva njezino bedro i naglašava grudi, a zatim takva paradira prema novome ledenom dvorcu pjevajući iz svega glasa svoju baladu o osnaživanju „Puštam sve“. U jednome nedavno objavljenu dokumentarcu otac dobrohotno pita svoju živahnu smeđokosu kćer Winnifred, koja ima samo dvanaest godina, zašto ona ne gleda pornografiju na internetu.26 Djeci je to nametanje nelagodno i često zamorno. Tinejdžeri se žale kako je „živcirajuće“ posvuda gledati golotinju,27 a spotovi u kojima se simulira spolni odnos, poput Bound 2 Kanyea Westa, većinom dobivaju „dislajkove“ na YouTubeu. Možda se neizbježno moralo dogoditi da vidimo jednu uplakanu petogodišnju djevojčicu koja je prisiljena otrpjeti da je snime dok izvodi vježbe na trapezu kako bi mogla prevladati strah od visine i u sklopu jednoga izbora ljepote izvesti akrobatsku točku nalik na striptiz. Ili da djevojčicu koja nema ni dvije godine i još uvijek nosi pelene, unatoč tomu što vrišti, drže tri odrasle osobe kako bi joj na kožu nanijele sprej za tamnjenje da može „ostati u konkurenciji“. Nažalost, gledatelji se više ne iznenađuju kad ušminkane trogodišnjakinje oblače kao prostitutke i uče ih govoriti: „Hej, ti iz žirija, dođi ovamo, dragi!“28 Neki će reći da su ovi primjeri ekstremni i da nemaju nikakve veze s običnim ljudima, ali zapravo nas se itekako tiču. Nedavno je Bruce Feiler u New 20

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

York Timesu opisao dobro poznatu dvojbu: njegove su osmogodišnje blizanke na jednome obiteljskom okupljanju ponosno pokazivale svoje nove oprave, a on se zapanjio kad je primijetio da njihove „haljine provokativno otkrivaju ramena i izlažu pogledima još neke dijelove njihovih tijela“. Unatoč tomu, ustručavao se „kritizirati izgled svojih kćeri... ili i na koji način gušiti njihovu seksualnost u nastajanju“29. U Feilerovoj je rubrici Sharon Lamb – kao članica Radne skupine za proučavanje seksualizacije djevojčica Američkoga psihološkog društva – iznijela tipično razmišljanje: „Pred roditeljima je pravi izazov da ne ispadnu babaroge i da ne izgleda kao da su protiv seksa.“ Ali spustimo se na zemlju – pa kćeri gospodina Feilera imale su jedva osam godina! Kakva „seksualnost u nastajanju“? Kakva antiseksualnost? Ovdje ne govorimo o tinejdžericama; ovo su djeca pretpubertetske dobi. Zašto svi odjednom postanu nijemi kad osmogodišnjakinjama treba objasniti da ne pokazuju intimne dijelove tijela u javnosti? Bi li nam bilo teško reći osmogodišnjemu dječaku da ne ide samo u gaćama i bez košulje na obiteljsko okupljanje? Ne. Rekli bismo mu da to jednostavno nije primjereno i poslali ga da se pristojno obuče jer krećemo za pet minuta. Ali s djevojčicama imamo problem, i to samo zato što nam poručuju da je ženska čednost uvijek nešto negativno. Američko psihološko društvo 2007. namijenilo je značajna sredstva za proučavanje sve izraženije seksualizacije djevojčica u društvu, a oformljena radna skupina uz mnogo je medijske halabuke objavila svoj službeni zaključak: povećana „samoobjektivizacija“ djevojčica povezana je s depresijom, poremećajima u prehrani i općenito slabljenjem svijesti o vlastitoj vrijednosti. Nakon što su se raspisali o ovim nedvojbeno štetnim učincima, pri kraju toga izvještaja od šezdesetak stranica članovi radne skupine daju sljedeće preporuke: da bismo se suprotstavili ovomu problemu koji postaje sve veći, moramo provesti dodatna istraživanja kako bismo „dokumentirali učestalost seksualizacije“ i kako bismo „ispitali i produbili naše shvaćanje okolnosti pod kojima se seksualizacija djevojčica događa“ te podrobnije „opisali na koji način seksualizacija pogađa djevojčice i/ili kako utječe na njih“. Meni se čini da to što se naši stručnjaci ovako očito vrte ukrug u svojim razmišljanjima savršeno oslikava problem koji danas imamo. Pokušavati riješiti problem pretjerane seksualizacije djevojčica bez spominjanja čednosti isto je kao da vam liječnik dijagnosticira neku ozbiljnu bolest, ali da od njega umjesto lijekova dobijete naputak da odete kući i čitate o svojoj bolesti. Biste li se vratili takvomu liječniku? Slatkorječive preporuke djevojkama da konzumiraju više „feminističkih časopisa, knjiga 21

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

i internetskih stranica“ samo dodatno otežavaju problem jer se djevojkama koje vjeruju u čednost i romantične ideale na takvim internetskim stranicama redovito izruguju.30 Djevojka koja bi pokušala slijediti savjete Američkoga psihološkog društva naišla bi na feminističke blogerice trećega vala kako glasno brane žene koje poziraju u Playboyu kao one koje „stvaraju golu žensku povijest“ jer je čednost, po njima, dio „toksične“ popare koja „ograničava vizije koje žene mogu imati za sebe“31. To je, najblaže rečeno, pomalo zbunjujuće – a i kakva se tu alternativa djevojkama uopće ostavlja? Kad je popularna mama blogerica Jenni Chiu pozvala na jednomjesečnu „zabranu selfieja“, izazvavši svoje čitatelje da se tijekom listopada 2013.32 suzdrže od objavljivanja svojih slika, pobudila je veliko zanimanje onih roditelja koje zabrinjava to što već desetogodišnje djevojčice na različitim mobilnim aplikacijama objavljuju svoje provokativne fotografije, čak i prilikom tako ozbiljnih događaja kao što su pogrebi. Nažalost, samo zabraniti selfieje, a da nismo istražili zašto se djevojčice uopće žele prikazivati na taj način, nije dugoročno rješenje. Dugoročno rješenje zahtijeva ozbiljno promišljanje o tome zašto je za naše društvo čednost još uvijek toliko problematična. Među ostalim, ljudi se boje govoriti o čednosti zato što ne žele da ih se doživljava kao one koji „okrivljuju žrtvu“ i zato što ne žele implicirati da žene snose ikakvu odgovornost za ružno ponašanje muškaraca. Ta je nevoljkost razumljiva, ali ona nam, među ostalim, ukazuje na to da ne uspijevamo razlikovati neke osnovne činjenice. Zapravo postoje dvije vrste čednosti: vlastita i ona koja se odnosi na druge ljude. Obje su vrlo važne i povezane na mnogo bitnih načina, ali to su, na kraju, zasebni vidovi iste vrline. Prva je vrsta čednosti zapravo razvijanje unutarnje definicije vlastitoga „ja“. Kada znaš tko si, obično nemaš potrebu hvaliti se, pokazivati svoje golo tijelo neznancima ili stupati u fizičke odnose s ljudima kojima nije stalo do tebe. Druga vrsta čednosti podrazumijeva prepoznavanje ranjivosti drugih ljudi i zaštitu te ranjivosti – kao u slučaju mladića koji dobije kompromitirajuću sliku neke djevojke i zanemari naputke da tu sliku proslijedi drugima. Kad su tri mladića u Kaliforniji silovala onesviještenu petnaestogodišnju Audrie Pott na nekoj zabavi, slikali su svoje nedjelo i odmah te slike poslali kolegama iz razreda, koji su ih nevjerojatno učinkovito proširili po Facebooku. Tjedan poslije, 12. rujna 2012. ta je nadarena pijanistica i sama objavila poruku na Facebooku: „Život mi je uništen.“ Nakon toga objesila 22

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

se.33 Priča je šokantna, ali postoji cijeli naraštaj mladića koji su odrasli uz lako dostupnu internetsku pornografiju i mnogi od njih ne vide nikakav problem u tome da i sami objavljuju takve sadržaje. Neki se čak ponose time. Tragični slučajevi poput ovoga prečesto se događaju34 i glasno nas upozoravaju na to koliko je opasno to što dječake ne učimo o čednosti, seksualnoj ranjivosti i osobnome dostojanstvu. Toliko se bojimo okrivljivanja žrtve da se propuštamo posvetiti stvarima koje mogu dovesti do promjena u ponašanju i tako dobivamo još više novih žrtava. Unatoč tomu što živimo u vremenu u kojem feministkinje rade na osvješćivanju žena – u pjesmama, a odnedavno i u zdravicama koje promiču silovanje – postojano se nastavlja veličanje kulture silovanja, koje se danas sa sveučilišta proširilo i na srednje škole. Zašto? Zato što se naš temeljni stav o seksu kao nečemu na što imamo pravo i što se podrazumijeva nikada ne dovodi u pitanje. Kultura površnih seksualnih veza ne samo da je dovela do značajna broja mladih žena koje misle da muškarci imaju pravo od njih očekivati seks nego sada „mnoge mlade žene postaju žrtve spolnih radnji na koje nisu dale pristanak (...), a pritom uopće nisu svjesne da su doživjele seksualni napad“, tvrdi profesorica Donna Freitas u knjizi Sex & the Soul (Seks i duša). Primjerice, pijana djevojka koja se nalazi u gotovo nesvjesnu stanju možda će i pomisliti da je to što je netko sili na seksualne radnje „izraz nepoštovanja“, ali obično to neće smatrati napadom.35 Ali znate što? To jest napad. S druge strane, za one koji zagovaraju čednost, upravo je dostojanstvo davanja pristanka – uz povezivanje na jednoj dubljoj razini – bit svega.36 Unatoč tomu, u nama postoji uporan i sveprisutan strah od donošenja normativnih prosudbi u vezi spolnosti jer ne želimo da se ikoga tko ne uspijeva udovoljiti tim standardima osuđuje. Zbog toga se roditelji mlađih tinejdžera skanjuju reći: „Vidi ti se donje rublje“, ili: „Ne želim da prespavaš kod prijatelja u miješanome društvu.“ Danas je moderno da roditelji izjave: „Ja jedino mogu pomoći svojoj kćeri da se snađe“, što je zapravo fin način racionaliziranja naše nesposobnosti da ičemu kažemo: „Ne.“ Nedavno sam čitala o jednoj popularnoj mami blogerici koja uopće nije češljala „neukrotivu, neurednu kosu“ svojih kćeri i pritom nije vidjela nikakav problem u tome što one zamršene kose hodaju svijetom jer, kako je objasnila: „To je njihova kosa – njihova stvar.“37Ako je već najosnovnija njega kose nešto prezahtjevno, onda postaje razumljivo zašto roditelji, primjerice, većinom nisu voljni na mobitele svoje djece instalirati aplikacije za nadzor sadržaja. 23

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

Roditelji uvijek imaju najbolje namjere kada odbijaju previše ograničavati svoju djecu, ali ako ne postoji neki normativan standard, nešto će drugo neizbježno ispuniti tu prazninu. Tako danas umišljamo da smo moralno neutralni i da ne smijemo komentirati ponašanje mladih djevojaka, sve iz straha da bi to moglo naštetiti njihovoj „seksualnosti“, ali svejedno neprestano negativno ocjenjujemo njihova tijela, umjesto da hvalimo njihove unutarnje kvalitete. U stvarnosti se uopće nismo odrekli osuđivanja: samo što sada djevojke ocjenjujemo s obzirom na njihove površinske „nedostatke“. Sjetite se uznemirujućega porasta broja roditelja koji svojim kćerima u dobi od trinaest do osamnaest godina kupuju implantate za grudi38 unatoč velikomu riziku od kirurških komplikacija. Ili razmotrite slučaj jedanaestogodišnje Lilly Grasso, atletski građene djevojčice normalne težine, koja je iz škole donijela takozvanu obavijest o debljini, u kojoj se njezinu majku upozorava na to kako djevojčica ima rizičan indeks tjelesne mase.39 (Od 50 saveznih država, u 21 se u školama provodi obvezno praćenje indeksa tjelesne mase premda su koristi od toga upitne.) Imamo i brojne mladiće koji tvrde da su im „odbojne“ djevojke čiji intimni dijelovi tijela ne nalikuju onima kakve vide na pornodivama s interneta40, a 2013. predsjednik studentskoga vijeća Sveučilišta Teksas u Austinu čak se osjetio slobodnim podijeliti s drugima svoja razmišljanja o tome kako procijeniti ženske intimne zone i kako na temelju ukupnoga izgleda41 zaključiti hoće li one izgledati „gadno“. Zar su takve negativne prosudbe tijela mladih žena i njihovih intimnih dijelova nešto što ih osnažuje? Prosvjećuju li takvi stavovi ikoga? Ili možda mlade žene više osnažuje ako ih se hvali zbog unutarnjih kvaliteta njihova karaktera? Osobno smatram da je ispravno ovo potonje. Pitanje nije: „Bismo li trebali uspostaviti neke norme na području spolnosti?“, nego: „Koje bi to norme trebale biti?“ Kada spolnost postane javna, kada nam ona „nije ništa posebno“ i kad je se tretira kao i svaku drugu robu, čini se da ona ne pridonosi napretku ljudskoga roda kao kad je se štiti i u njoj uživa u privatnosti. Zašto bismo se onda pretvarali da pojmovi poput brižnosti, odanosti i privatnosti nisu važni kada o tome savjetujemo svoju djecu? Već se desetljećima ponašamo kao da je čednost najgora moguća stvar koju možemo tražiti od djevojaka. Izvršni direktor kalifornijske organizacije NOW stao je u obranu eksploatacijskih videa pod nazivom Girls Gone Wild (Razuzdane djevojke) slavno izjavivši: „Pokazivanjem grudi u Daytona Beachu one poručuju: ‘Ja nisam dobra djevojka. Mislim da je seksi biti zločesta djevojka.’“42 Nečednost – pa i eksplicitno „zločest“ imidž – nekako se automatski smatra 24

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

„feminističkim“, kao neko implicitno odbacivanje očekivanja da djevojke budu smjerne i samozatajne. No ako uzmemo u obzir uznemirujuće visok broj djevojaka koje fizički nasrću jedna na drugu i onda te krvave okršaje objavljuju na YouTubeu tako da cijeli svijet u njima može uživati, ali i sve veći broj mladih žena koje sudjeluju u seksualnoj trgovini i podvođenju pripadnica vlastitoga spola (u nekim slučajevima i svojih mlađih sestara),43 odjednom taj imidž „zločeste djevojke“ više ne izgleda tako privlačno. Upravo suprotno: sada baš one ozloglašene unutarnje vrline dobivaju na vrijednosti. Kada govorimo o čednosti, pritom postoji poprilična zbrka zbog načina na koji se taj pojam zloupotrebljava. Uzmimo, na primjer, slučaj manekenke Carley Watts, koja tvrdi da se zaljubila u Tunižanina Mohammeda Salaha – spasioca kojega je upoznala u travnju 2013., dok je bila na odmoru – i da je sada spremna prijeći na islamsku vjeru. Ali, kako je izjavila za britanske medije, postoji jedan problem: „Kad se napijem, volim se skidati, a nedavno sam se iz jednoga noćnog kluba vratila kući potpuno gola.“ Ona voli „biti budna cijelu noć i plesati u kratkim suknjicama i topovima koji izgledaju poput grudnjaka“, no sada bi joj se „život trebao izmijeniti do neprepoznatljivosti“. Uskoro se namjerava prekriti od glave do pete radi Mohammeda, koji kaže da nakon sklapanja braka samo on smije gledati njezino tijelo. Što je još čudnije, Mohammed inzistira na tome da njegova obitelj nikad ne sazna za Carleynu manekensku karijeru. Ali sve je to u redu, tvrdi Carley, jer se ona s Mohammedom osjeća „tako zadovoljno, smireno i sretno“44. Od ovakve nam je priče s razlogom pomalo mučno. Ako se svojoj budućoj rodbini bojite reći kako zarađujete za život, sklapanje toga braka možda i nije najbolja ideja. Što će se dogoditi kada Mohammedovi roditelji pročitaju Carleyne intervjue koji su preplavili britanske tabloide? Proizvoljno prekrivanje da bi se zadovoljilo jednoga muškarca – uz istodobno skrivanje osnovnih činjenica o sebi od najbližih ljudi – djeluje više kao represija nego išta drugo. Ako čednost definiramo kao unutarnju samosvijest, onda vidimo da slučajevi poput Carleyna zapravo imaju vrlo malo zajedničkoga s istinskom čednošću. Vanjski znakovi onoga što nazivamo „čednim ponašanjem“ – odbijanje pretjeranoga isticanja i pokazivanja vlastitoga tijela – zapravo su pokazatelji čednosti, a ne čednost sama. Prava čednost izvire iz nutrine i očituje se izvana u mjeri u kojoj je dotična osoba svjesna svoje veličine i jedinstvenosti. Kad sam ja kao tinejdžerica nepromišljeno griješila, nitko te pogreške nije bilježio za buduće naraštaje (barem koliko je meni znano – ako ipak jest, 25

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

molim da mi javite), ali danas takvi trenutci upitne moralne kvalitete mogu ostati trajno zabilježeni, a zahvaljujući razvoju novih tehnologija i samoeksploatacija postaje vrlo lako izvediva – treba tek pritisnuti tipku. Prema jednome nedavnom istraživanju, trećina tinejdžera šalje poruke seksualnoga sadržaja, a više ih je od polovine primilo takve poruke.45 Zabrinjavajuće mnogo tinejdžerica svojim dečkima šalje slike na kojima su gole, a onda, nakon prekida, moraju strahovati od toga da će te privatne snimke biti proslijeđene drugima. Slike koje su podijeljene bez dopuštenja pošiljatelja izazvale su već više slučajeva samoubojstava djevojaka.46 Policija u tim slučajevima nije od prevelike pomoći i sporo dolazi do saznanja što se zapravo dogodilo. Ako nekakva optužnica i bude podignuta, to su obično teško dokazive optužbe za internetsko zlostavljanje ili raspačavanje dječje pornografije, iz kojih je teško presuditi zato što su i počinitelji i žrtve jako mladi te, barem u nekome trenutku, naizgled voljni sudionici događaja. Tragična priča Amande Todd imala je osobito užasan zaplet: nepoznati ucjenjivač s interneta prijetio je da će objaviti sliku na kojoj ona pokazuje grudi, a koja je nastala tijekom jednoga internetskog dopisivanja, kad je Amanda imala dvanaest godina. Nije zahtijevao novac, nego da mu ona pošalje još svojih obnaženih slika. Bila je hrabra i odbila to učiniti, ali on je ubrzo saznao njezino ime i kompromitirajuću sliku proširio Facebookom. Uslijedile su tri godine internetskoga zlostavljanja: taj bi je muškarac pratio online čak i nakon što bi promijenila školu. Uhoditelju je bilo vrlo lako „sprijateljiti se“ na internetu s ljudima iz njezine nove okoline i ponovno započeti sa zadirkivanjem i zlostavljanjem. Video koji je objavila na YouTubeu u rujnu 2012. prikazuje Amandu, koja je za tu prigodu nakovrčala kosu i izgledala poput anđela, kako, brišući suze, pokazuje niz papira na kojima je ispisala svoju „priču bez kraja“. Gledateljima je poručila da svojim videom želi pokazati „kako će svima budućnost jednom biti svijetla“. No papiri koje je podizala i okretala ispred svojega lica govorili su nešto drugo: „Nikad neću dobiti natrag onu sliku. Ona je vani, zauvijek.“ I još: „Nikoga nemam. “47 Samo jedan mjesec poslije toga, u petnaestoj godini, oduzela si je život. Ako želimo da tragedije poput Amandine prestanu, moramo posvetiti pozornost zastranjenju koje ih uzrokuje: Što jednoga mladića može nagnati na to da postane internetski predator? I što motivira jednu tinejdžericu na to da uopće pomisli slati slike na kojima je naga (ili dopusti da takve slike nastanu)? Ta dva pitanja – naravno – nemaju jednaku moralnu težinu jer iz26

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

među onih koji bezočno izrabljuju ranjive ljude i onih koji ne uspijevaju reći: „Ovo je loše i odbijam u tome sudjelovati“, postoji znatan moralni vakuum. Ali u društvu u kojem privatnosti ima sve manje, čak i nehajna pogreška u prosudbi jedne djevojke može poprimiti neslućene razmjere. Još više zastrašuje to što, čak i kada nema pogreške u prosudbi, djevojčin život mogu uništiti njezini vršnjaci koji pod svaku cijenu žele služiti mašineriji društvenih medija. Imamo primjer šesnaestogodišnjakinje iz Tulse na koju su se u ženskoj svlačionici okomile suigračice iz košarkaške ekipe rugajući joj se da nosi „bapske gaće“. Dok su joj se smijale, njihov je trener navodno povikao: „Strahota! Moramo to uslikati!“ U studenom 2012. ta se učenica užasnula, ali ne i iznenadila, kad ju je prijateljica smrknuto obavijestila da je postala „popularna tema“ na Twitteru. Njezina je slika, nastala bez dopuštenja, objavljena na internetu da bi se njome naslađivali neznanci, a ona je u svojoj školi ubrzo postala izopćenica (CNN je izvijestio da su drugi učenici na nju bacali hranu i, kao da to nije dovoljno, još joj glavom udarali o vrata školskoga ormarića). I tako je ta predivna djevojka, koja je inače beskućnicima dostavljala hranu, počela razmišljati o samoubojstvu.48 A sve to zato što nije nosila „pravu“ vrstu donjega rublja? Početkom devedesetih, kad sam ja bila tinejdžerica, svatko tko bi uopće gledao kakvo tko donje rublje nosi bio bi proglašen čudakom. Očito je da odgajanje naraštaja koji „ne zna za stid“ ima neke neželjene posljedice. Danas podcjenjujemo vrijednost malih, skrovitih djela za koje zna tek nekolicina ljudi – kao što je pristojno ponašanje u svlačionici ili pitanje „Kako ste?“ postavljeno iscrpljenoj blagajnici u samoposluzi – pa umjesto toga tražimo priznanje, često od gotovo nepoznatih ili posve nepoznatih ljudi. Za naraštaj koji je odrastao čitajući O, dokle ćeš dogurati! i povjerovao uvjeravanjima dr. Seussa tipa „Bit ćeš slavan kao nitko prije i cijeli će svijet na televiziji gledati kakav si uspjeh postigao“, slava nije samo najvažnija nego i nešto na što imamo pravo. Tako se ni ona majka koja je svoju trogodišnju kćer obukla poput prostitutke za jedan izbor ljepote nije htjela ispričati, čak ni nakon lavine negativnih reakcija javnosti, zato što je „baš ta odjeća iz Zgodne žene proslavila Paisleyno ime“49. Bitno je da nečije ime bude „slavno“, ali izgleda da nije važno koji je razlog za tu slavu. No postizanje željene razine „slave“ zahtijeva mnogo vremena, a takva usredotočenost na vlastitu popularnost može imati katastrofalne posljedice u stvarnome životu. Primjerice, Shannon Johnson, jedna majka iz Colorada, ostavila je svoju trinaestomjesečnu bebu u kadi bez nadzora kako bi u drugoj prostoriji 27

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

provjerila svoj status na Facebooku. Zaključila je kako maleni Joseph želi „da ga ostavi da se sam kupa“. Barem je tako rekla policiji nakon što je sina pronašla kako licem prema dolje beživotno pluta u vodi. Čak i poslije njegove smrti uporno je tvrdila da je on bio vrlo „samostalno dijete“50. Nažalost, ovo nije neka bizarna nesreća, nego dio rastućega trenda slučajeva u kojima se djeca utapaju dok su njihovi roditelji ili druge osobe koje ih čuvaju zabavljeni potragom za lažnom slavom. Kada je dvogodišnji Bryson Ross nađen na dnu obiteljskoga bazena – otprilike u isto vrijeme u koje je njegova majka na Twitteru izvještavala svojih pet tisuća pratitelja o magli – ona čak nije ugasila računalo, nego je već nekoliko sati nakon toga nastavila pisati o utapanju i smrti svoga sina. Odakle dolazi taj poriv da se odvojimo od naših najbližih kako bismo potražili priznanje od potpuno nepoznatih (ili jedva poznatih) ljudi s kojima smo tek površno povezani? Tražimo izvanjsku potvrdu vlastite vrijednosti da bismo ispunili prazninu gdje je nekoć bilo naše „ja“. Društveni mediji puni su posve male djece koja imitiraju provokativno plesanje starleta, videa roditelja koji straše svoju djecu i videa koji prikazuju uplakanu djecu nakon što im roditelji kažu da su mama i tata pojeli sve slatkiše koje su dobili za Noć vještica. Mnogi roditelji žarko žele napraviti viralnu senzaciju kao što je „David nakon posjeta zubaru“, jedan od najpopularnijih videa na YouTubeu u 2009., koji je snimio otac sedmogodišnjega Davida dok je ovaj bio dezorijentiran od primljenoga anestetika. Sa stražnjega sjedala obiteljskoga auta ošamućeni David govori stvari poput „Imaš četiri oka...“ i „Ništa ne vidim!“ pa onda tugaljivo pita oca: „Zašto mi se ovo događa?“ Da sam mu majka i da vidim sirotoga dječaka kako se tuži da se čudno osjeća i kako izgleda kao da mu je mučno, to bi mi bio znak da prestanem snimati i odvedem dijete kući. No više od 120 milijuna ljudi taj je video smatralo zabavnim, a Davidov se otac 2013. pohvalio kako ga je njegov viralni video odveo „čak do Brazila“, gdje je gostovao u televizijskim emisijama i vozio se u limuzinama. Četiri godine poslije isti otac na Twitteru još uvijek piše pod imenom „DavidZubar“. A zašto i ne bi? Njegov mu je kanal na YouTubeu, uz prodavanje licencija i majica s likom njegova sina nakon operacije, donio stotine tisuća dolara prihoda. Ima li išta bolje od limuzina, dodatne zarade i nadanja da će cijeli svijet vašu djecu smatrati zabavnom? Recimo, za početak, malo privatnosti? Uživanje u doživljaju stvarnoga svijeta, bez neprestane potrebe za okidanjem fotografija ili paljenjem videokamere, postalo je rijetkost ravna kavijaru Almas. Kada ljudi narušavaju svoju privatnost u potrazi za slavom, mogu izgubiti 28

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

mnogo više od unutarnje definicije vlastitoga „ja“ – osim što ruše granice svoje privatnosti, također gube još nešto predivno i neizrecivo: onu empatiju i istinsku bliskost koja je plod čednosti. A osim kao oružjem kojim mašu da bi zlostavljali i posramljivali neznance, ljudi se društvenim medijima sve više služe i za poravnavanje računa u bračnim razmiricama. Zašto se mučiti i pokušavati izgladiti privatne probleme kad možete jednostavno cijelu krizu predstaviti internetskoj poroti? Tako je James Mongiat potajno snimao jedan ispad bijesa svoje žene i pritom joj se rugao: „Znam, sad ćeš poslati hrpu poruka i svima na Facebooku govoriti kako sam ja grozna osoba.“ Zatim je on sam u srpnju 2013. objavio snimku te njihove svađe na YouTubeu, što očito nije pomoglo u čitavoj situaciji jer je njegova žena u međuvremenu zatražila razvod.51 Što smo nesigurniji u sebe, to više trebamo neprestanu izvanjsku potvrdu od nepoznatih ljudi, no upravo je taj proces eksternalizacije vlastitoga života ono što ga neminovno osiromašuje. Kako da svoju djecu ohrabrimo da izgrade čvrstu samosvijest i da očuvaju onu čistu radost koju su iskusili kada su prvi put zapazili svoj odraz u ogledalu i shvatili da su oni to dijete koje u njemu vide? Biti ono što jesmo predstavlja nešto veličanstveno dobro, no to se danas svodi tek na pojednostavljenu formulu „zadovoljstva vlastitim tijelom“. Tako je, na primjer, kompanija Dove u svojoj Kampanji za pravu ljepotu iz 2005. prikazivala žene različite dobi i različitih tipova tijela u grudnjacima i donjem rublju, zaista želeći na taj način u isti mah reklamirati kremu protiv celulita i pomoći ženama da budu zadovoljne svojim „stvarnim tijelom i stvarnim oblinama“. Nedavno je Dove pokrenuo novi projekt koji bi djevojčicama od deset godina naviše trebao pomoći da se „osjećaju dobro u svome tijelu“, u sklopu kojega voditelji potiču djevojčice na to da govore o svojem „odnosu prema hrani“ i organiziraju „utrke s grudnjacima“, u kojima se članice ekipa natječu u brzini oblačenja „staroga, čistoga grudnjaka“ preko svoje odjeće.52 Iako mi je teško zamisliti zašto bi ijedna djevojčica željela sudjelovati u takvome natjecanju, veći je problem to što ova kampanja naglašava samo ono izvanjsko. Osjećati se sigurno i zadovoljno izgledom svoga tijela svakako jest jedan aspekt izgradnje samopouzdanja, ali izgled nikako ne može biti izvor trajnoga samopouzdanja jer, ma koliko se mi borili protiv toga, naše tijelo s godinama propada. Ako kćeri učimo da se samopouzdanje temelji na prihvaćanju našega izgleda, onda u njima ne razvijamo onu snažnu unutarnju samosvijest koja nas uistinu čini samopouzdanima (i lijepima). Pristojna 29

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

vanjština – pa čak i takvo ponašanje – nikada ne može biti dovoljna. Istinsko samopouzdanje postiže se tako da sebi postavljamo izazove i na neki način pozitivno doprinosimo svijetu. Ali postoji razlog zbog kojega se kriza samopouzdanja u našem društvu, čini se, neprestano produbljuje premda se toliko njome bavimo. Mi pokušavamo razvijati zdravu osobnost istovremeno napadajući čednost, što je pristup koji je osuđen na propast. Kad izračunamo koliko vremena djevojčice i djevojke potroše na brigu oko toga kako izgledaju i kako da se neznancima prezentiraju kao seksualni objekti, shvaćamo koliko nas taj konformizam skupo stoji: to je vrijeme koje nije iskorišteno za razvijanje talenata i interesa koji izgrađuju nutrinu i koji mogu donijeti trajnu sreću. Taj se nerazumni pritisak u svojem najekstremnijem obliku ogleda u televizijskoj emisiji „Princezice i tijare“ (Toddlers and Tiaras), gdje možemo vidjeti napadno našminkanu smeđokosu dvogodišnjakinju Samaru, koju majka neprestano opominje zbog toga što zaboravlja izvoditi „mamine poze“, u kojima djevojčica, na majčin nagovor, namješteno šalje poljupce i pući usnice.53 Kad je na kraju jedne od nedavnih epizoda Samara izašla na pozornicu i, umjesto toga, pred užasnutom majkom počela spontano skakutati, sigurno nisam bila jedina koja je pozdravila tu malu pobunu, primjerenu njezinim godinama. Ali kad u stvarnome životu vidimo dvogodišnjakinje na manikuri, četverogodišnjakinje na čupanju obrva ili djetešca koja nose papučice nalik na štikle, pobunimo li se tada i pitamo: „Nije li malo premlada za to?“ Ili se samo smješkamo i hvalimo te djevojčice kao „napredne“? U kolovozu 2013. svijet je zaokupila otmica šesnaestogodišnje Hanne Anderson, koju je oteo dugogodišnji obiteljski prijatelj James DiMaggio. Nakon što su se dogodila ubojstva Hannine majke i osmogodišnjega brata Ethana, pokazalo se da je Hanna osumnjičenoga četrdesetogodišnjaka već neko vrijeme doživljavala kao „ljigavca“ jer ju je neprestano gnjavio pričama o svojoj „zaljubljenosti“. Prije nego što je poginuo u oružanome okršaju s agentima FBI-a negdje u divljini Idaha, Hanni se DiMaggio do kraja zamjerio, a svojim je prijateljicama rekla da više ne želi ići s njime na višednevna putovanja zato što je „uznemiruje biti toliko dugo nasamo s njime“54. Ali zašto je jedna petnaestogodišnjakinja uopće išla na višednevna putovanja s muškarcem od četrdeset godina? Hannin djed Christopher Saincome medijima je objasnio kako je DiMaggio bio prijatelj obitelji „više od dvadeset godina“ i da je Hannina majka možda bila „jednostavno previše dobrohotna i lakovjerna“55. 30

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

Teško nam je postaviti granice jer želimo udovoljiti drugim ljudima. No važno je zapamtiti da međuljudski odnosi bez ikakvih granica nikada ne završavaju dobro. Čednost nam daje samopouzdanje da te granice postavimo: granice između privatnoga i javnoga, između neprimjerenih odnosa i onih koji se mogu razviti u nešto dobro, pa čak i granice između nas samih i naših voljenih, kada je to potrebno. Čak i u najboljim primjerima ljubavnih odnosa između ravnopravnih osoba, poznavati nekoga „jako dobro“ nije nužno dovoljno da ljubav potraje. U prenagljivanju s fizičkom intimnošću često se izgubi objektivnost.56 Čednost ne znači biti „protiv seksa“ (štoviše, jednom kada se nađemo u braku s pravom osobom, učestalost naših spolnih odnosa nema nikakve veze s čednošću), ali ona nam omogućuje da se uzdržimo kako bismo mogli donositi ispravno utemeljene odluke. U biblijskoj pripovijesti o stvaranju svijeta dvaput nam se u trećem danu govori kako Bog vidje „da je dobro“, i to nakon dvaju različitih događaja: kada su se vode skupile u oceane, pa se pokazalo kopno, te kada je počelo rasti bilje i drveće. Rabin Samson Raphael Hirsch u komentaru Biblije kaže nešto zadivljujuće: baš na dan kada je dovršeno odvajanje voda od kopna, odjednom sve drveće i bilje može rasti. Zašto? Razlog tomu nije tek činjenica da voda više nije posvuda. Rabin Hirsch želi nas poučiti da bez postavljanja granica nema napretka: „Razlučivanjem se otkriva svrha nekoga dobra.“ Tek u trenutku kada se stvari konačno nađu na svome mjestu mogu nastati biljke, voćke i prekrasno šarenilo. Poruka je jasna: granice nas ne sputavaju – one nam zapravo omogućuju rast.57 Zato je za mene, premda neki naglašavaju dostojanstveno ponašanje u javnosti, najveća vrlina čednosti u tome što nas ona osposobljava za to da budemo ono najbolje što možemo biti u privatnosti. Dopunjajući ovo novo izdanje Povratka čednosti, razmišljala sam o tome da primjere iz prvotnoga teksta zamijenim novijima, no na kraju sam odustala od toga, i to iz nekoliko razloga. Prvo, zato što je to prikaz jednoga vremena koji sam napisala kao mlada djevojka koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu. Prepravljati misli mlađe verzije sebe samo zato što su one sada drukčije bilo bi kao da ponovno pišete ljubavno pismo koje ste napisali u tinejdžerskoj dobi – privlačno, ali besmisleno. Istina je da sam se otada podosta promijenila, ali vjerojatno je baš ta moja spremnost da se javno izložim takva kakva jesam pomogla drugim ljudima da se pronađu u ovoj knjizi. Što je možda još važnije, konceptu čednosti zapravo nikada i ne treba revizija upravo zato što je on bezvremeno povezan s našom ljudskošću. Doduše, naša se 31

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

okolina promijenila. Kao što opisujem u 9. poglavlju, danas se ne poručuje samo odraslim ženama da potisnu svoju osjetljivost nego, nažalost, i djevojkama kojima razni stručnjaci za spolnost podastiru „popise kriterija spremnosti za seks“, gdje im se objašnjava da su „emocionalno spremne“ za spolne odnose tek onda kada „seks mogu odvojiti od ljubavi“58. Taj je trend potiskivanja emocija pod krinkom ženskoga oslobođenja još uvijek prisutan i možemo mu se oduprijeti jedino na isti način kao i dosada: ustrajanjem na svome pravu da nam bude stalo do drugih i da osjećaji budu nedjeljivi dio našega intimnog života. U 11. poglavlju, „Vapaj za intervencijom“, pisala sam o ocu koji je svoju kćer dovezao do hotela u kojem je namjeravala izgubiti nevinost, a 2013. na jednome je blogu objavljeno vrlo hvaljeno pismo nekoga oca svojoj kćeri u kojem je on potiče na to da „izlazi i igra se“ zato što „nekomu drugomu pružiti užitak nije ništa loše“. Pismo pretkraj postaje dosta sirovo, pa ću njegov hvalospjev pronalaženju više seksualnih partnera morati sažeti, ali ovaj otac zapravo, kao i njegov pandan iz 1998., smatra da je u svojem pristupu samo iskren. „Ne mislim ti reći da je seks nešto loše“,59 ležerno napominje zaradivši zbog toga brojne pohvale kao netko tko nema „negativan stav prema seksu“. Ova pogrešna logika – da radi poticanja „pozitivnoga“ stava prema seksu očevi trebaju promicati nehajan odnos prema njemu – još je proširenija danas nego što je bila ranih devedesetih godina 20. stoljeća, i sa svakom sljedećom godinom postaje sve nezdravija. Kada jedna talentirana djevojčica kao što je dvanaestogodišnja gimnastičarka Winnifred opravdava prirodnu odbojnost koju osjeća prema pornografiji, opisujući sebe kao „osobu koja nema petlje... gledati pornografiju“60, znakovito je da ona osjeća potrebu obraniti tu odluku pred svojim ocem. U tom kontekstu, nije li jasno da zapravo za čednost treba imati petlje? Ja njezin idealizam smatram hrabrim. S obzirom na to da trećina djevojčica biva seksualno zlostavljana u nekome trenutku djetinjstva i da je trgovina ljudima radi seksualnoga iskorištavanja treća po zastupljenosti kriminalna aktivnost na svijetu – ali i najbrže rastuća djelatnost organiziranoga kriminala jer se danas djeca kupuju i prodaju na internetu61 – sada je potrebnije nego ikada dosada zalagati se za čednost i nevinost i za onu osviještenost i hrabrost koje nam čednost usađuje. Iako danas živimo u radikalno drukčijem svijetu – svijetu interneta – sve što sam napisala o vulgarnome ponašanju prema djevojkama ostalo je isto u svojoj biti, a promijenilo se samo po intenzitetu. Čitajući ovu knjigu petnaest godina poslije, smatram da sam ispravno predvidjela kamo će nas taj 32

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

napad na čednost naposljetku odvesti. No postoji nešto što nikako nisam mogla predvidjeti, a to je ono što se dogodilo u mojem privatnom životu: da ću na studijskome putovanju po Izraelu jednoga dana upoznati svoga predivnog supruga (francusko-marokanskog podrijetla). Razumljivo, kada je netko sam, zaokupljen je mislima kako će zauvijek ostati sam, i baš zbog toga straha većina ljudi snižava svoje kriterije i trpi loše ponašanje. Danas, nakon deset godina braka i rađanja troje djece, drukčije gledam na čednost. Sada čednost ne smatram samo dijelom uspješnih ljubavnih veza, nego dijelom jednoga šireg shvaćanja uspješnosti u životu. Mi ne možemo kontrolirati što će nam život donijeti, pa naša dugoročna sreća uvelike ovisi o tome koliko smo se uvježbali pronalaziti zadovoljstvo u davanju. Ali komu i kada bismo se trebali davati? Granice možemo postaviti jedino sami za sebe. Čini mi se da je jedna od velikih ironija današnjega doba, u kojem se seks shvaća kao nešto unaprijed prihvaćeno, to da se tolike žene na kraju počnu žaliti na to kako njihovi muževi previše igraju videoigre, piju previše piva ili na to kako se kraj njih osjećaju kao „kuhinjske krpe“. Nije ugodno posvećivati se nekomu tko misli samo na sebe. Nije li upravo to razlog zbog kojega bismo tijekom hodanja neko vrijeme trebali provesti pitajući se: Je li ta osoba vrijedna našega davanja? Je li to osoba koju ćemo s radošću nastojati usrećiti i s kojom možemo postati dio nečega boljeg i većeg? Nužno je odgoditi fizički aspekt ljubavne veze kako bismo otkrili ima li neka osoba hvalevrijedne karakterne osobine zbog kojih ćemo joj se dugoročno i dalje željeti davati. S obzirom na to, ne bi li bilo smislenije djecu učiti da je čednost sastavnica istinske ljubavi, umjesto da im govorimo stvari poput „pokaži što imaš“? Ponekad me ljudi koji se slažu sa mnom pitaju zašto sam odabrala nepopularnu riječ „čednost“ umjesto češće upotrebljavana pojma „čistoća“. Odgovaram im da nas, bez obzira na to kakvi smo bili u prošlosti, čednost uči tomu da uvijek iznova možemo donositi odluke koje nas jačaju. Kad god se od neke djevojke traži da pošalje slike na kojima je obnažena, a ona ne poklekne pod pritiskom, to je odluka koja osnažuje. Ili kada vidim da moj muž skida naočale kada u podzemnoj željeznici ugleda lascivan reklamni plakat jer ne želi da mu odvraća pozornost od našega privatnog razgovora, to je također odabir koji osnažuje. Čednost nikada ne znači samo reći ne: ona podrazumijeva uranjanje u jednu dublju i bogatiju stvarnost te izgradnju ljepšega svijeta. 33

PREDGOVOR POVODOM 1 5. OBL JETNICE IZDAVANJA

Razmotrimo primjer četrdesetogodišnjega Gershona Burda, koji je tragično preminuo u listopadu 2013., a ljudi na koje je utjecao tek su nakon njegove smrti progovorili o skrovitim dijelovima njegova života. Nebrojeni su ljudi istupili i iznenadili njegovu udovicu pričama o tome koliko im je Burd potajno pomogao, unatoč činjenici da je bio otac petero djece i da nije imao novca. Primjerice, vlasnik jedne papirnice u starome dijelu Jeruzalema besplatno je svoj djeci dijelio balone s helijem na njihov rođendan, i to samo zato što je Gershon svakoga mjeseca potajno dolazio u njegovu trgovinu i plaćao za njih. Osim toga, nekim je ljudima plaćao avionske karte kako bi mogli otići kući i posjetiti bolesne roditelje. Na kraju je njegov najbolji prijatelj razriješio zagonetku o tome kako je mogao učiniti toliko mnogo s tako malo sredstava: „Gershon gotovo ništa nije trošio na sebe.“62 Na eBayu je kupovao rabljena odijela i cipele za desetak dolara kako bi imao više novca za plaćanje bračne terapije bračnim parovima u krizi. Doista, postoji li išta čudesnije od života koji je proživljen u tako uzvišenoj skromnosti? Svi mi naposljetku moramo „preuzeti uzde“ odgovornosti za vlastiti život u svoje ruke, ali ta zrelost nije nešto što dobivamo u trenutku u kojem se razgolitimo, kako su u časopisu Elle pogrešno uvjerili Miley Cyrus. Zreli postajemo onda kada smo dovoljno ponizni da se možemo poistovjetiti s drugima i kad se trudimo postati nesebičnije osobe. Naravno, ta se svakodnevna očitovanja osobnoga rasta ne mjere time koliko smo popularni na društvenim mrežama – u stvarnosti to čak može biti i obrnuto proporcionalno – ali upravo je to ono što je zaista važno i ono što tvori našu samosvijest. Uvijek će biti ljudi koji se izruguju ideji čednosti, očajnički pokušavajući dokazati koliko su cool. Čak je i konzervativni list National Review objavio članak u kojem se ograđuje od moje navodno „štetne“ upotrebe riječi „čednost“ jer bi autorica članka željela nešto „bolje [i] dojmljivije“63 (iako sama ne daje nikakav prijedlog). No mladi ljudi moraju shvatiti da je taj poriv za ostavljanjem snažnoga dojma isključivo posljedica nesigurnosti. U stvarnosti, čednost je izbor koji nas osnažuje, a živjeti čedno znači živjeti upečatljivo. Wendy Shalit

UVOD Iako se čednost, koju provizorno možemo definirati kao gotovo instinktivan strah koji potiče na skrivanje i obično je povezan sa seksualnim procesima, pojavljuje u obama spolovima, ona je ipak svojstvenija ženama, pa je se gotovo može smatrati glavnim sekundarnim spolnim obilježjem ženske psihe. – Have lo c k E l l i s, 189 9. 6 4

oj je otac ekonomist čikaške škole, pa su moja najstarija sjećanja povezana s Coaseovim teoremom, Stiglerovim zakonima i važnošću kupovine i prodaje kvota za onečišćenje okoliša. Druga su se djeca igrala pokrivačima i plašila jedna druge čudovištima, a ja sam se igrala zamišljenim snopovima konkurentskih valuta koje bi bile u prijenosu, ali zapravo stabilnije, i imala noćne more o tome kako će Vijeće guvernera Federalnih rezervi upropastiti poslovni ciklus. Činjenica da sam djevojčica nikada nije bila osobito bitna. To je bila samo jedna činjenica o meni, poput činjenice da imam plave oči. Povremeno bih svoju ženstvenost doživjela kao nekakav poseban dodatak: ona je značila da mogu biti navijačica i da će me jednom netko odvesti na maturalni ples. Nikad mi nije palo na pamet da sudjelovanje u takvim „ženskim“ aktivnostima predstavlja nekakvo ugnjetavanje ili da me takve aktivnosti sprečavaju u mišljenju ili radu. Dapače, nakon povratka s maturalnoga plesa, mogla sam razgovarati s roditeljima o čemu sam god htjela. Doduše, čula sam da postoje neke žene koje tvrde da biti žensko nije med i mlijeko, ali to su bile takozvane feministkinje, a svaka mlada konzervativka zna da feministkinje preuveličavaju stvari. Zapravo, tako ih se moglo i prepoznati – feministkinje su bile one koje neprestano preuveličavaju. Nemojte me pitati zašto sam bila toliko sigurna u to ili kakve je to veze imalo s bilo kojim drugim dijelom moje ideologije. Svatko tko je ikada slijedio neku ideologiju zna da ne valja postavljati previše pitanja, nego treba tražiti samo potvrdu određenog skupa uvjerenja koje ta ideologija zastupa. To znači slijediti neku ideologiju. 35

UVOD

No život se zna grubo poigrati s našim teorijama. Ponekad, kada se stvari pokažu složenijima nego što smo prvotno mislili, moramo promijeniti mišljenje. Možda Coaseov teorem i dalje vrijedi, ali on pretpostavlja da nema transakcijskih troškova, a život nam otkriva da ti transakcijski troškovi katkada mogu biti izrazito visoki. Pokušajte zamisliti moje iznenađenje kada sam, odgojena tako kako jesam, došla na fakultet i otkrila da feministkinje zapravo nisu preuveličavale. Posvuda oko sebe, i u dvorani za nastavu tjelesnoga i na predavanjima, viđala sam štapićaste žene koje su bolovale od anoreksije. Tko ne bi suosjećao s njima? Ili bih navečer izašla kupiti neko pecivo i vidjela studenticu koju znam – a koja je imala valjda tridesetak kilograma – kako ulazi u omiljeno sastajalište na kampusu, pizzeriju Colonial Pizza. Odlično, pomislila sam, sada će se konačno najesti. Nasmiješila sam se i pokušala odašiljati pozitivne vibracije u stilu „vidiš kako je zabavno jesti“. Ali ona zapravo nije došla jesti. Umjesto toga je, izgledajući kao da bi se svakoga trena mogla onesvijestiti, samo slabašno promrmljala: „Imate li, molim vas, dijetni Mountain Dew? Tako sam umorna... Moram napisati esej, ali ne uspijevam ostati budna jer sam toliko, toliko umorna... Moram napisati esej... i predati ga sutra... Imate li dijetni Mountain Dew?“ Zatim bih u studentskoj menzi zapazila kako neke djevojke jedu deset puta više od mene, a onda naglo prekidaju naš razgovor. Odjednom bi, kao, morale ići; odjednom, kao, ne mogu više razgovarati. Sve dotada ustvari nisam znala da uistinu postoje žene koje se tjeraju na povraćanje nakon pretjerivanja u hrani. Moj ideološki mjehur od sapunice napokon je puknuo kad sam čula priče o djevojkama koje su silovane, suviše pune detalja i tuge da bi bile izmišljene. Feministkinje nisu preuveličavale. Feministkinje su bile u pravu. Ali što će biti s mladim ženama ako feministkinje imaju pravo? Ima li izlaza iz toga gliba? Ja ga stvarno nisam vidjela. A onda sam čula za misteriozne čedne. „Čedna“ je moj naziv za modernu mladu ženu koja nije u vezi i koja je odrasla u sekularnoj obitelji, ali odjednom, iako se dotada činila potpuno normalnom, neobjašnjivo i bez ikakvoga upozorenja počinje nositi vrlo duge suknje i spontano svima objavljivati kako je sada šomer negija, što na hebrejskome znači da ne planira imati nikakav fizički kontakt s muškarcima prije braka i da će se odijevati u skladu sa židovskim poimanjem čednosti.65 To je takva žena koja vas, kada čujete na koji način živi, tjera da uskliknete: „Ajoj! 36

SADRŽ AJ Popratna riječ hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Predgovor povodom 15. obljetnice izdavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9 13 35

PRVI DIO. PROBLEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Rat protiv nelagode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Postmoderni seksualni bonton: „spetljati se“ pa zivkati . . . . . . . . . . . 3. Posljedice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Nove perverzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

47 49 61 75 95

DRUGI DIO. ZABORAVLJENI IDEAL . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Blažena čednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Velika obmana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7. Je li čednost prirodna? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8. Muški karakter . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

119 121 145 157 183

TREĆI DIO. POVRATAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. Protiv liječenja ženstvenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10. Čednost i erotičnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11. Vapaj za intervencijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12. Onkraj modernosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

201 203 211 233 253

Skroman zaključak: Nevinost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dodatak: Savjeti o čednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pitanja za raspravu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

279 285 295 321 331 333 349 351

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički Zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2021.

Pantone 873C + CMYK

Wendy Shalit

POVRATAK ČEDNOSTI Otkrivanje izgubljene vrline

ISBN 978-953-235-742-4

VERBUM 168 kn

VERBUM