Wingfeather 3 - web listanje by VERBUM d.o.o.

Čuvar je ove knjige

Č udovište Z elendola

A NDREW P ETERSON

O OBITELJI Č

udovište

Zelendola KNJIGA TREĆA

S engleskoga preveo Ozren Doležal

Biblioteka: juventa 10.

Urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: The Wingfeather Saga Book III: The Monster in the Hollows

This edition published by arrangement with WaterBrook, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House llc.

Ilustracije u knjizi: Joe Suthpin

Ilustracija na naslovnici: Nicholas Kole

Dizajn naslovnice: Brannon McAllister

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička urednica: Nataša Takač, Symbol

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

isbn 978-953-235-957-2 (cjelina) isbn 978-953-235-960-2 (sv. 3) cip zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001281239.

Jamie, mojoj supruzi, koja me poznaje bolje od svih i još me uvijek voli.

1 Usijana tišina

Jannera Igibyja nije probudio zvuk. Probudila ga je tišina.

Nešto nije bilo kako treba.

S mukom se pridigao u sjedeći položaj lecnuvši se od bola u vratu, ramenima i butinama. Svaki put kada bi se pomaknuo, bol bi ga podsjetila na kandže i očnjake koji su mu nanijeli te rane.

Očekivao je da će vidjeti vlasnika tih kandži i očnjaka kako spava na ležaju pokraj njegova, ali brata mu nije bilo. Kroz prozorčić kabine dopiralo je sunce i ljuljalo se lijevo-desno preko praznoga madraca poput klatna, prateći ritam ljuljuškanja broda. Posteljina s drugoga ležaja ležala je u hrpi na podu, što se moglo očekivati: Kalmar ni u Glipgradu nije nikada pospremao vlastiti krevet. Ono što je bilo neočekivano, bila je njegova odsutnost.

Tjednima su Janner i Kalmar ležali po cijele dane u svojoj kabini; Janner se oporavljao od rana, Kalmar mu je pravio društvo. Svakoga puta kada bi se Janner probudio, svojega bi krznenoga brata zatekao u njegovu krevetu, najčešće s blokom za crtanje u krilu. To škrib-škrab

Kalmarova pera svakoga jutra postalo je utješno poput cvrkuta ptica. Janner je volio nekoliko minuta ležati budan prije negoli će otvoriti oči, slušajući Kalmarovo disanje, podsjećajući samoga sebe da je stvorenje pokraj njega zapravo njegov mali brat. Još se nije bio navikao na njegov izgled, gusto krzno koje ga je prekrivalo od glave do pete ili prigušeno režanje koje je uvijek vrebalo na rubovima njegova jedanaestogodišnja glasa. No disanje mu je bilo isto, kao i njegove oči. Ako bi Janner ikada posumnjao, bilo je dovoljno samo se zagledati u te jasne, plave oči da bi se uvjerio kako se ispod vučjega krzna nalazi maleni dječak.

Janner duboko udahne i prebaci noge na pod. Rane su ga zapekle. Bedra su mu bila omotana u zavoje i lecnuo se kada je na njima vidio tamne mrlje. Nia i Leeli ponovno će ga morati previjati, a to je značilo još bola. Janner pričeka trenutak kako bi skupio snagu da ustane, što nije činio često sve otkako je bio ranjen. Zadrhtao je na tu ledenu uspomenu: šok od studene vode kada je zaronio za Kalmarom; vrela bol kandži koje se zarivaju u njegove butine dok se maleni Sivi Očnjak batrga iz njegova zagrljaja; kandže koje mu grebu leđa i trgaju mu košulju u komadiće; i, najgore od svega, oštri zubi koji mu zagrizaju u rame i vrat – zubi njegova brata. Brod zaškripi i ponovno utihne. Od dana kada su isplovili iz Ledenih prerija, brod se doimao kao živo biće. Stenjao je poput usnuloga starca; kašljucao bi kada bi jedra zapela, uzdisao kada bi uhvatili povoljan vjetar. Posada je vikala i smijala se u svako doba dana, a čak bi i noću Janneru društvo pravilo zapljuskivanje valova o oplatu broda i mrmljanje mornara na straži.

A bilo je tu i kucajuće srce broda: Podo Helmer. Jannerov djed s drvenom nogom marširao je od boka do boka, od krme do pramca, a ravnomjerno tap-klank, tap-klank njegovih koraka odzvanjalo je duboko u noć, održavajući brod živim, zajedno sa svim putnicima na njemu. Starčev je glas odzvanjao i grmio, toliko neprestano nazočan da je Janner, ako bi se zapitao gdje mu se djed nalazi, trebao samo na trenutak osluhnuti, i već bi začuo glasno izrečenu zapovijed, grlen smijeh ili lupkanje drvene noge po palubi.

No sada je srce broda prestalo lupati i ta je tišina Jannera prenula iz sna. Ni neobična mirnoća mora, ni nečujnost posade, čak ni Kalmarova odsutnost nisu bile zabrinjavajuće kao potpuna mirnoća Poda Helmera. Činilo se kao da je stari gusar nestao.

A zatim, kao da potvrđuje Jannerovu strepnju, do nosnica mu doplovi nepogrešivi miris dima. Janner ustane, prebrzo, tako da mu se od bolova u nogama, vratu i leđima zavrtjelo u glavi. No nije se na to obazirao. Morao je doznati što se na palubi događa, makar i samo zato da bi bio siguran kako nije zaglavio u noćnoj mori.

Janner zakorakne tri koraka prema stubama i vrata se širom otvore. Svjetlost nahrupi u kabinu.

– Jannere! Dečko moj, zašto si ustao iz kreveta? Da citiram Mildresha

Enworta: „Ti teško ranjen bijaše od pandži brata vlastitoga!“ – Obla silueta Oskara N. Reteepa ispuni vrata zakrilivši sunce poput pomrčine.

– Gospodine Reteep, što se dogodilo? Kamo su svi nestali? Zašto osjećam dim? – Janner priđe korak bliže lecnuvši se kada mu je nova bol prostrijelila nogu.

Oskar se spusti stubama i stane pokraj Jannera. – Samo polako, momče. Evo, sad je bolje. – Uhvati Jannera pod ruku i pomogne mu hodati. Janner ga ponovno upita: – Što se događa?

Oskar popravi naočale na nosu i obriše znojno tjeme. – Sve je u redu, dječače. Sve je u redu. – Oskar, koji je nekoć sve vrijeme provodio pućkajući lulu za stolom svoga ureda u knjižari Trice i knjižice, koji je o pustolovinama dosada samo čitao i koji nikada prije nije nogom kročio na brod, sada je izgledao kao pravi pravcati mornar. Bio je bosonog, hlače su mu bile odrezane iznad koljena i nosio je košulju bez rukava, što mu je dopuštalo da ponosito istakne novu tetovažu. I premda nije smršavio niti je bio išta mišićaviji nego prije, doimao se zdravijim.

– Ako je sve u redu, zašto osjećam miris dima? Zar su se Očnjaci vratili?

Sedmorica Očnjaka koje su svladali na brodu kada su pobjegli iz Kimere svakoga su dana postajala sve divljija. Zavijali su i grebli zidove ostave u koju su bili zatvoreni dok nije postalo bjelodano da neće prestati sve dok kandžama ne progrebu put van. Kimerani su ih željeli pogubiti, ali Nia im nije dopustila. Poslije dva tjedna plovidbe Podo ih je odlučio ostaviti da plutaju na maloj splavi s krčagom vode, uvjeravajući posadu da je to isto kao i pogubljenje te da će se Stvoritelj, ako ih želi poštedjeti, onda za to osobno i pobrinuti. Janner je mnoge noći ležao budan zamišljajući da su ih Očnjaci nekako uspjeli sustići, da su se ušuljali na brod i pobili cijelu posadu u snu.

Oskar odmahne rukom zakoračivši na prvu stubu.

– Ne, ne. Tih vukova odavna nema. Tvoja majka me poslala da te dovedem na palubu. – Oskarovo lice poprimi ozbiljan izraz. – Moraš nešto vidjeti.

Janner je oduvijek bio nestrpljiv kada je riječ o odgovorima. Noge su ga toliko boljele da se osam stuba do palube činilo kao naporno putovanje, stoga nije želio toliko dugo čekati. – O čemu je riječ? Molim vas, gospodine Reteep, recite mi!

– Ne, mladiću. To je nešto što se mora vidjeti, a ne nešto o čemu se treba slušati. A sada stisni zube i penji se.

Janner prihvati ruku staroga prijatelja i polako se počne uspinjati stubama prema suncu. Kada su mu se oči priviknule, prvi je put ugledao otvoreno more otkako su se otisnuli s obale. S litica u Glipgradu vidio je more kako se beskrajno proteže na istok, vidio ga je i kada su pobjegli iz

Ledenih prerija, dok su mu zaleđene hridi bile za leđima. No sada ga je more posve okružilo. Od prizora mu se zavrtjelo pred očima. Tamno more

tmine bilo je ogromno i strašno; ubrzalo mu je puls i oduzimalo dah. U trenu je znao da se rodila ljubav.

Pomislio je na maleni crtež svojega oca kako jedri sam na svoj dvanaesti rođendan i kako je satima gledao taj crtež priželjkujući da i on može tako. Miris mora, sunce na površini i spoznaja koliko je njegov otac volio ploviti zapljusnuli su Jannera kao plimni val potopivši mu srce.

Uzbuđenje je jenjalo kada povjetarac promijeni smjer i oštar miris dima ponovno zaokupi njegove misli. Odvoji pogled od mora i primijeti da je cijela posada broda na palubi i stoji uz ogradu lijevoga boka broda, u tišini gledajući na jug, prema oblačnome nebu. Među posadom stajala je visoka, prelijepa žena držeći lijevu ruku na ramenu male djevojčice, a desnu na ramenu maloga Sivoga Očnjaka. Pokraj njih stajao je Podo, snažnih pleća, gol do pojasa, s nečim sličnim toljagi u ruci.

– Dođi, momče. – reče Oskar, a Nia, Leeli, Kalmar i Podo okrenu se da ga pozdrave.

Kada ih je vidio tako zajedno, Janneru se povrati snaga. Odvoji se od Oskara i šepajući krene u majčin zagrljaj. Noge, vrat i leđa gadno su ga boljeli i pekli, ali više nije mario za to. Vidio je svakoga člana svoje obitelji tijekom tjedana svoga oporavka, no nijednom sve na okupu. Osjeti Podovu ruku na kosi, Leelin obraz na ramenu, majčine ruke koje ga grle ne stišćući mu rane – i Kalmarovu ruku na svojoj.

Potom osjeti Kalmarove pandže i, premda nije namjeravao, lecne se – samo malo, no dovoljno da poništi sretnu čaroliju obiteljske dobrodošlice.

– Dobro jutro, sine. – reče Nia obujmivši mu lice dlanovima. Nasmiješila mu se, no u njezinim je očima bilo tuge. Janner je vidio da je još do maloprije plakala. Leeli nije progovorila ni riječ, samo je držala Jannera za ruku i gledala prema sivome obzoru.

– Mama, što je bilo? – upita Janner. – Zašto mi nitko ne želi reći što se događa?

Nia pomogne Janneru doći do ograde i pokaže prema horizontu. – Gledaj.

No Janner nije primijetio ništa neobično. Pučina je bila neobično mirna, kao da Tamno more zadržava dah. Činilo se da njihov brod plovi zabranjenim područjem. No ništa se drugo nije moglo vidjeti, zar ne? Cijela je posada u nešto gledala, a Janner je vidio samo oblake.

Potom se prisjeti mirisa dima i postane mu jasno.

– Ono nisu oblaci, zar ne?

Podo pomakne drvenu nogu i odmahne glavom.

– Ne, mladiću, nisu.

– To je dim. – reče Janner.

Sve karte koje je Janner ikada proučavao sada su mu se nizale pred očima. Vidio je zemlje i kontinente kako prolijeću, zajedno s rijekama, granicama i šumama. Vidio je Skree i otočje Phoob, i široko prostranstvo Tamnoga mora tmine, a zatim je u mašti vidio kako njihov brod prilazi Zelendolu s istoka. Ondje, tek malo južnije od mjesta na koje-

mu je Janner pretpostavljao da su oni sada, nalazio se maleni otok na sjeverozapadnoj obali Danga.

– Anniera. – reče Janner. – Blistavi otok.

– Da, momče. Devet dugih godina. – reče Podo. – A još uvijek gori.

2 Utočište u Zelendolu

Ako je Janner ikada i sumnjao da Anniera doista postoji, sada je u to mogao biti siguran.

Nije to znao samo po užasnome dimu koji je zagušio zrak ni po njegovu vonju na vjetru, nego po pogledu u očima svoje majke. Činilo se kao da je zapjenjenost Tamnoga mora napustila vode ostavivši za sobom bonacu, samo zato da se preseli u oči Nije Wingfeather. Kada je Janner digao pogled prema njoj, vidio je tugu, bijes, bol i strah kako joj prelaze licem poput lomećih valova koji su uzburkali duboke vode uspomena.

Janner je vjerovao, više nego ikada. Vjerovao je zato što za njegovu majku Anniera nije bila samo pripovijest već sjećanje. Njome je šetala s muškarcem kojega je voljela. Ondje je rodila svoju djecu. Neko je vrijeme

živjela i disala legendu o Blistavome otoku.

Janner se zagleda preko sivoga mora prema crnome dimu koji se nad njime kovitlao žaleći zbog njezina gubitka. Žalovao je također i zbog svojega. Izgubio je dom, baš kao i ona. Kada bi pomislio na kolibu Igibyjevih, kako stoji prazna i mračna, te na Glipgrad, sada tek ruševno selo na rubu litice, osjetio bi žalac nostalgije za domom. Koliko li je više, pomislio je, njegova majka morala čeznuti za svojim kraljevstvom, svojim gradom i svojim narodom – za svojim mužem?

Od dana kada su pobjegli iz Glipgrada, nisu prestali bježati, putovati s jednoga mjesta na drugo. Od kućice na stablu strica Arthama do Istočnoga zavoja rijeke Blapp, od Rovgrada do Kimere, i sada preko Tamnoga mora prema Zelendolu, koji je ležao negdje tik iza obzora.

Janner je bio umoran od bježanja. Želio je mjesto koje može nazvati domom, mjesto na kojemu Očnjaci nisu harali, na kojemu mu Glibaši neće htjeti prerezati grkljan i na kojemu bi on i njegova obitelj napokon

mogli pronaći mir. Trebao mu je odmor. Čak se poigravao idejom da su izvješća o uništenju Anniere bila lažna. Možda će pronaći način da žive u zemlji njegovih snova; možda bi on i njegova obitelj čak mogli ponovno živjeti u dvorcu Rysen, gdje je bio rođen. U dvorcu!

Jannerovi su se obrazi crvenjeli zbog te lakomislenosti. Bilo mu je tek dvanaest, ali bio je dovoljno velik da bi znao kako život najčešće ne sliči bajkama koje je čitao. No sve do ovoga trenutka dopustio je sebi tračak nade da bi ga bijele obale Anniere ipak mogle dočekati. Sada je ta nada izgorjela i odletjela zajedno s dimom na obzoru.

– Mama, kako je moguće da još gori? – upita Leeli.

Nia čvrsto stisne usne i oči joj se napune suzama. Vidjevši da ne progovara, Podo odgovori umjesto nje: – Ne znam, malena. Kada netko odluči sve spaliti u prah i pepeo, za to su možda potrebne godine.

– Devet godina? – upita Kalmar.

Nia otre suze iz očiju. Kada je progovorila, Janner je čuo kako joj glas drhti od bijesa. – Gnag u srcu ima dovoljno mržnje da istopi same temelje dvorca, sve do najdubljih kostiju otoka. Neće prestati dok Anniera ne potone pod valove.

– Ali zašto? – upita Janner. – Zašto je toliko mrzi? I tko je uopće on?

– Tko zna? Kada dovoljno dugo bjesni, mržnji više ne treba razloga. Plamti od vlastite vreline i proždire sve i svakoga, što god joj se nađe na putu. Prije rata do nas su doprle glasine o zlu u planinama… ali Throg je daleko, daleko od Anniere. Nismo ni sanjali da će doprijeti do nas. –Nia sklopi oči. – Kada smo shvatili da je Anniera na meti Očnjaka, već je bilo prekasno. Vaš je otac vjerovao da će nas Majmunov tjesnac zaštititi ili nam barem dati vremena da organiziramo obranu. – Odmahne glavom i pogleda djecu. – Kako bilo, činilo se da je Gnag stigao niotkuda, kao udar groma. Želio je Annieru. Želio nas je mrtve.

– Ali nas ne želi mrtve, mama. – reče Leeli. – Uspjeli smo pobjeći samo zato što nas je želio žive.

Nia uzdahne. – U pravu si. Ne vidim smisao u tome, samo sam sigurna da on zna isto što i ja znam, sve otkako ste se rodili. – Spustila se

na koljena, okrenuvši leđa zadimljenu nebu, i pogledala djeci u oči. –On zna da ste posebni. Dragocjeniji ste nego što možete i zamisliti. Čini se da je Gnag svoju vojsku Očnjaka stvorio od ljudi.

Kalmar obori pogled. Njegove vučje uši bile su priljubljene uz glavu poput ušiju uplašena psa, pa ga Nia privuče u zagrljaj. – No, kada je napao Annieru, vidjela sam čudovišta toliko užasna da ih ne mogu ni opisati. Gnag je otkrio neke drevne tajne. Misterije kamenja i pjesama, tajne o kojima je Esben… tajne o kojima je vaš otac također nešto znao.

Svaki put kada bi Janner začuo ime Esben, osjetio bi treperenje u grudima. Još mu je bilo teško povjerovati da je njegov otac bio kralj. No taj govor o moći, o tajnama i kamenju, bio je jezovit.

Bila je istina da njih troje mogu činiti stvari koje Janner nije znao objasniti. Kada bi Leeli pjevala ili svirala, Janner bi u glavi čuo morske zmajeve. Njihove su mu riječi zujale u umu poput pčela u košnici. Ponekad bi Leelina pjesma spojila obitelj čak i kada su bili miljama daleko, a Kalmar je, čini se, mogao vidjeti – uistinu vidjeti – ono što nitko drugi ne vidi, posebice kada bi Leeli zapjevala.

Već se nekoliko puta dosada nešto u njima probudilo, nešto što nisu mogli objasniti. Nia im je rekla da je to Stvoriteljev dar, nešto što nisu mogli – nisu smjeli – kontrolirati. No, ako oni to nisu mogli kontrolirati, kako bi mogao Gnag? I zašto je to želio? Kako je mogao znati nešto što predstavlja tajnu čak i njihovoj majci?

– Htjela bih da nas ostavi na miru. – reče Leeli naslonivši bradu na ogradu i zagledavši se prema moru.

– Samo želim da sve opet bude normalno. – reče Kalmar. – Sve će biti normalno u Zelendolu, zar ne?

Nia položi dlan na Kalmarovo krzneno lice. – Nadam se.

– Kako znamo da je Zelendol još uvijek siguran? – upita Janner.

– Zelendoljani su snažan narod i nikada nisu voljeli pridošlice. Ako je itko uspio zadržati Gnaga i njegovu vojsku podalje od svojih krajeva, – sa smiješkom će Nia – onda su to moji zemljaci.

– A jednom kada Gnag dozna da smo tamo? – upita Janner. – Što onda?

– Ne znam. No što vas Gnag više traži, to sam sve uvjerenija da vas se zapravo plaši. Plaši vas se, djeco. Stoga, samo hrabro. Nakon Bitke za Kimeru imam dojam kako bi Gnag mogao napokon naučiti da će biti najbolje da ostavi Dragulje Anniere na miru.

– A ako i nije završio s vama, – nadoveže se Oskar – tražit će vas posvuda, osim ravno pod svojim nosom. Da sam na Gnagovu mjestu, pretpostavio bih da ste vas troje pobjegli na zapad, izvan ruba karte, ili na jug, preko Potopljenih planina, što je dalje moguće od Danga. No mi smo ovdje, spremamo se ušuljati ravno u njegovo dvorište.

– Zelendol je dvorište Gnaga Bezimenoga? – upita Kalmar.

– Južnu granicu Zelendola čine obronci Ubigore, među čijim vrhovima, kažu, stoluje Gnag u dvorcu Throg, smišljajući uništenje svijeta. – reče Oskar.

– Ali taj planinski lanac je ogroman – reče Nia. – I opasan. Ne postoji prolaz kroz njega. Jedini narod koji je dovoljno lud da ondje živi su brdobjezi.

– Brdobjezi! Bah! – reče Oskar pokušavajući zvučati kao mornar. Pljunuo je, ali umjesto velikoga, gustoga, mornarskoga hračka koji bi pljusnuo u more iz usta mu je izišao mlaz bijele pljuvačke, od kojega je nekoliko kapi sletjelo na Podovu ruku.

– Nastavi vježbat, stari prijatelju. – reče Podo brišući se. – Pazi da izbaciš sve mjehuriće iz sline prije nego što pljuneš. I zapamti, pomaže ako prije šmrkneš. Poboljšava konzistenciju. Gledaj. Podo se nagne unatrag i krene šmrkati toliko dugo i glasno da je privukao pozornost cijele posade. Zadivljeno su promatrali kako Podo lansira grudu pljuvačke koja je poletjela zapanjujuće daleko prije negoli je pljusnula u valove. Kimerani su kimnuli i s odobravanjem promrmljali riječi hvale. Podo obriše usta. – Oprosti, kćeri. Uvijek triba iskoristit priliku da se nekog nešta nauči. Slobodno nastavi.

– Kao što sam rekla, – nastavi Nia prijekorno gledajući Poda – brdobjezi su jedini koji žive u tim planinama.

– Ali brdobjezi služe Gnagu Bezimenome, zar ne? – upita Leeli. –Zouzab mu je služio.

– Brdobjezi služe samima sebi. – odvrati Nia. – Jedini razlog zbog kojega je Zouzab bio u Skreeju jest taj što ga je Gnag uhvatio. Ili ga je možda podmitio voćem.

– Stvarno obožavaju voće. – složi se Oskar.

Janner se prisjeti Mobrika, brdobjega iz Tvornice vilica. Da se nije domogao jabuka, Janner nikada ne bi uspio podmititi toga čovječuljka i vjerojatno bi još stajao prekriven čađi za stolom za obrezivanje sa Sarom Cobbler i ostalima.

Od pomisli na Saru Cobbler srce mu preskoči nekoliko otkucaja. Svaki dan, otkako je pobjegao iz tvornice, razmišljao je o njezinim blistavim, hrabrim očima. Progonilo ga je sjećanje na nju, zarobljenu iza pomične rešetke, u šakama Nadzornika i Mobrika, dok je on kočijom jurio u noć. No što je mogao učiniti? Sada je bio na drugoj strani svijeta. Čak i da je još bio u Rovgradu, nije bio siguran da bi joj uspio pomoći.

– Ali ne može li Gnag jednostavno zaobići planine? – Kalmar upita Niju.

– Ni o tome se ne moraš brinuti. Ostatak Zelendola okružen je dubokom, neprohodnom šumom. Zovu je Mrkolug. Koliko znamo, nitko u njoj nije uspio preživjeti. Gusta je od drevnoga drveća među kojim žive užasna stvorenja. Pastiri koji zalutaju preblizu rubu šume uvijek se vraćaju sa stravičnim pričama. Pričama o čudovištima.

Leeli zadrhti.

– Kakvim pričama? – upita Janner.

– Kakvim čudovištima? – upita Kalmar.

– Zelendoljani ih zovu rascjepi. Izobličeni, iskrivljeni stvorovi. Strašnobajke kažu da je Uzurpator Will bio rascjep. – Nia se strese. – Želim reći samo to da ni Gnag neće uspjeti proći kroz Mrkolug. Čak ni Očnjaci ne bi bili toliko ludi. Zelendol je najsigurnije mjesto koje ćemo pronaći.

– Ako je od njega uopće nešto ostalo, kćeri. – reče Podo. – Stvoritelj zna da si u pravu. Zelendoljani su žilav svijet i više su nego sposobni dr-

žati Očnjake podalje od sebe. No ipak je prošlo devet godina. Svijet se promijenio. Nitko nikada nije pomislio ni da bi Anniera mogla propasti.

Podo usmjeri tmuran pogled prema jugu. Janner se pitao muče li starca uspomene na Annieru, gdje je Jannerova baka Wendolyn izgubila život od ruke Očnjaka s Danga.

Jedan od kimerskih mornara poviče: – Kapetane! Nešto nam se približava!

Sve se oči okrenu prema mornaru na pramcu, koji pokaže prema zadimljenome južnom nebu.

– Neka mi netko doda durbin! – zareži Podo, a neki mu mornar istoga trenutka pruži dugački cilindar. Podo osloni lakat na ogradu i zaškilji kroz dalekozor.

Trenutak poslije Janner ugleda siluetu kako juri prema njima poput strijele kroz dim.

– Ne bojte se, momci. – reče Podo. – To je naš čovjek ptica.

Za kormilom Enramere

Artham jednom okruži jarbol broda, a zatim lagano sleti na palubu. Njegov preobražaj iz Čarapara Peeta u moćno, krilato stvorenje ulijevao je Janneru nadu da svijet nije samo prepun užasnih iznenađenja nego i onih čudesnih.

Arthamova krila protezala su se u širinu koliko je bio visok, bila su prekrivena tamnim perjem te jarkocrvenim i bijelim oblim šarama. Torzo i prsa bili su mu vitki i mišićavi, nalik svakome drugome muškome torzu, osim crvenkaste, gotovo ljuskave kože, koja se Janneru činila poput pijetlove krijeste, i malih, tamnih pera koja su mu prekrivala rebra i postajala gušća na ramenima. Arthamovo je lice podsjećalo na sokola, a kosa mu je stršala u svim smjerovima, na način koji je odgovarao toj vitkoj figuri. Kada su mu čizme dodirnule palubu, gotovo da se nije čuo nikakav zvuk, osim vjetrovita lepeta njegovih krila te šušnja poput lišća u krošnji, kada ih je sklopio.

Janner je sjao od ponosa kada su se Arthamove sjajne oči najprije zaustavile na njemu, prije svih ostalih. Zaboravio je rane i stao uspravnije nego prije.

– Jannere. Drago mi je što te ponovno vidim živa. – Arthamov je glas bio baršunast i profinjen, glas prijestolozaštitnika, nimalo nalik pištavomu brbljanju od prije samo nekoliko tjedana. Nasmiješio se Janneru i brzo mu kimnuo, a zatim se, ozbiljna pogleda, obratio Podu. – Primijetili su nas. Tri broda plove ravno na nas s juga. Plan mi je bio poletjeti do obale i izvidjeti otok, ali vidio sam brodove kako se približavaju, pa sam se vratio. Nemamo mnogo vremena.

– Koja vrsta brodova? – upita Podo.

– Nisam siguran.

kormilom Enramere

– Očnjaci?

– Vjerojatno. Bilo je dosta kretanja na palubi, ali nisam mogao prići dovoljno blizu da vidim je li riječ o gmizavcima.

Podo se namršti. – Male su šanse da preživimo borbu s tri broda. – Što da radimo? – upita Janner smjesta osjetivši kako nije bio njegov red da govori.

– Jedino što možemo. Razviti jedra i moliti se Stvoritelju da nas žive i zdrave dovede do luke. – Podo namigne Janneru, potom punu pozornost usmjeri prema posadi. – Ljudi, zaplovimo punim jedrima i pravac Zelendol! Ako nema dovoljno vjetra, veslat ćemo!

Posada se bacila u akciju i cijeli je brod oživio.

– Jannere, krvariš! – reče Leeli.

Janner obori pogled i opazi potočić krvi kako mu se spušta niz lijevu butinu. Dok su ga Nia i Leeli vodile natrag u potpalublje, osvrne se preko ramena prema Kalmaru i Arthamu, malome vuku i čovjeku-ptici, priželjkujući da može ostati s njima na palubi.

Uto se podigne snažan vjetar. Posada je vikala kao jedno biće, a iznad svih glasova Janner je čuo Poda, koji je udarao starom, koštanom toljagom, gromoglasno izvikujući hvalu Stvoritelju i psovke Očnjacima, jedno za drugim. Vjetar je ispunio velika jedra i napeo jarbol, a brod je, poput probuđena gorostasa, zastenjao hvatajući brzinu.

Njihov brod, doznao je Janner, nosio je ime Enramere . Bio je relativno nov, sagrađen ni desetak godina prije Velikoga rata, barem prema Podovoj procjeni. Značilo je to da mu je manje od dvadeset godina, premalo da sakupi mnogo vlastitih priča, no dovoljno dugo da se dokaže kao pouzdano plovilo. Na početku je služio kao ribarska brodica, ali u godinama poslije Velikoga rata Očnjaci su ga prenamijenili za transport trupa i vojne opreme s Danga i natrag. Gammon, vođa Kimerskoga pokreta otpora u Ledenim prerijama, zajedno s jedinicom svojih ratnika, preoteo je brod tijekom napada na otočje Phoob prije mnogo godina i otada ga držao spremnim za hitne slučajeve. Za

Janner se osjećao kao da prisno poznaje Enramere jer je toliko dugo ležao u njezinu potpalublju, kao beba u kolijevci, osluškujući njezin šum, osjećajući njezino ljuljuškanje, gledajući kako se boja drveta mijenja s kutom svjetlosti koja je dopirala kroz brodski prozorčić. Sada, dok je topot nogu posade tutnjao iznad njegove glave, a vjetar gurao brod na istok, zamišljao je zadovoljstvo kojim brod siječe valove uslijed tolike brzine. O brodskim je kapetanima čitao u knjigama poput Pošast mora i Pred zapadnom pučinom , i mnogi su svojim brodicama davali imena i prema njima se odnosili s istinskom ljubavlju. Razmišljao je o očevu oduševljenju jedrenjem, pitajući se je li i njegov snažni dojam o karakteru i ponašanju Enramere posljedica Esbenove krvi u njegovim venama. Nadao se da jest.

Kada je Nia zaključila da su Janneru rane zadovoljavajuće zbrinute, dopustila mu je da se vrati na palubu i pomogne kako najbolje može.

Janner nikome nije želio biti na putu, stoga je zastao leđima naslonjen na vrata kapetanove kabine i čekao pravi trenutak da nekoga upita što da radi. Trenutak poslije zakoračio je u kasno poslijepodnevno sunce i toliko se zaokupio plovidbom da je posve zaboravio na ozljede.

Posada se penjala uz jarbol, vukla debelu užad i trčkarala amo-tamo, naizgled bez reda i razloga, dok je Podo gromkim glasom izvikivao zapovijedi s krme držeći jednom rukom kormilo, a drugom koštanu toljagu kojom je mahao iznad glave.

– Pogledaj ga samo! – Kalmarova krznena glava pojavila se pored Jannerova ramena. – Tužno je i pomisliti da mu je ovo posljednja plovidba.

Vjetar je šibao Podovu bijelu kosu poput furije, a kutovi njegovih usana bili su razvučeni u strašan, zubat osmijeh, no oči su mu bile blistave i mirne, jezera mirne vode koja se ne bi namreškala ni pod svim vihorima Evonasa. Podo Helmer bio je stvoren za more, i za pogibelj, za kušnje i sukobe, stoga je vatrena ljubav prema obitelji koju je nosio u srcu samo uvećala njegovu snagu pred opasnošću koja im je prijetila. Bio je to prizor za pamćenje. No, kako god da se današnji dan završio, bilo da ih potope

neprijateljski brodovi bilo da neokrznuti uđu u zelendolsku luku, ovo će za Poda Helmera biti posljednja utrka na valovima. Zmajevi su svojemu starome neprijatelju dopustili još samo ovu, posljednju plovidbu svojim vodama.

– Možda je posljednja, ali je vrijedna. – reče Janner.

Artham se obruši i sleti na palubu. Pokaže na jug i vikne: – Sustižu nas!

Kalmar pomogne Janneru da se šepajući provuče između kršnih Kimerana do bočne ograde. Janner opazi tri broda u daljini. Bili su daleko, ali bili su okrenuti prema istoku, držeći kurs kojim će presresti Enramere prije negoli stigne do Zelendola. Janner o plovidbi nije znao mnogo, no bilo mu je jasno da ti drugi brodovi imaju bolji vjetar u leđa.

Podo priđe ogradi i zaškilji prema horizontu ispustivši zvuk koji je bio mješavina smijeha i režanja. Zamahnuo je šakom po zraku, izviknuo vatrenu kletvu preko valova, naglo se okrenuo i odlučnim se korakom vratio za kormilo.

– Dođite, momci! – zagrmio je.

Janner i Kalmar pogledaju jedan drugoga i požure se prema kormilu.

Podo uhvati Jannerove ruke i položi ih na ručke. – Drži tu i tu. – Podo klekne, prisloni bockavo lice uz Jannerovo i pokaže prstom. – Vidiš onaj brežuljak u daljini?

Janner ga je vidio. Tanak, taman oblik na istočnome obzoru. – Da, dida.

– To nam je odredište. To je Zelendol. Dalje je nego što izgleda. A sada drži pramac usmjeren samo mrvicu lijevo od toga mjesta i jedrit ćemo ravno prema njemu. Kalmare, tvoj posao je bratu praviti društvo i doći po mene ako vjetar promijeni smjer. Jasno?

– Da, dida. – odvrati Kalmar.

– Ali kamo ćeš ti? – upita Janner ljuteći se na sebe što zvuči toliko uplašeno.

– Zaboravio sam lulu. Ako mi je ovo posljednja plovidba, onda želim uživati u njoj.

Podo se udalji dugim koracima i, pjevušeći veselu melodiju, nestane u kapetanovoj kabini ostavivši Jannera koji se osjećao jako sitno za kormi-

lom jako velikoga broda. Kormilo se okretalo ulijevo i udesno, kao da ima vlastitu volju. Nije očekivao da će ga biti toliko teško držati na mjestu. Osjećao je polagano podizanje i spuštanje mora ispod sebe, kao i uzbudljivu napetost vjetra i vode te način na koji su jedra, kobilica i kormilo upregnuli tu silu kako bi Enramere jurila morem.

Janner duboko udahne, zaškilji na jedno oko i usmjeri brod onako kako mu je Podo objasnio. Bio je svjestan da ga posada promatra, ali svu je svoju pozornost pokušao usmjeriti na brežuljak i, premda uplašen, činio je sve u svojoj moći da ne gleda ni u što drugo.

Nakon nekoga vremena shvati kako se osmjehuje toliko široko da su ga obrazi zaboljeli. Prvi put u životu upravljao je brodom.

1 • Usijana tišina • 11

2 • Utočište u Zelendolu • 18

3 • Za kormilom Enramere • 24

4 • Svježe rane • 29

5 • Brodograditeljeva kći • 33

6 • Kroz Tjesnobran • 39

7 • Očnjak u Ban Roni • 46

8 • Svratište Pri voćnjaku • 53

9 • Vijećanje u Tvrđi • 60

10 • Kraljičina priča i prijestolozaštitnikova krila • 65

11 • Dva prijestolozaštitnika i Čarapar • 70

12 • Turalay • 73

13 • Juha od bundeve i stari prijatelj • 79

14 • Nasljedstvo Kargana Igibyja • 85

15 • Dom na Dimnjak-brijegu • 90

16 • Ljubavna priča Poda Helmera • 97

17 • Deset dlačica Olumphije Groundwich • 110

18 • Sudbina Sare Cobbler • 119

19 • Obilazak Cehovskoga dvora • 123

20 • Durgin ceh • 132

21 • Kasni gost • 138

22 • Rascjep u dvorištu • 146

23 • Svjetlost koju je ostavio za sobom • 152

24 • Kočijom u školu • 156

25 • Uvrede Grigoryja Bungea • 161

26 • Lov na čizmu • 167

27 • Kašnjenje u Durgin ceh • 173

28 • Legendarna knjižnica Ban Rone • 179

29 • Loza kraljeva • 185

30 • Borley i bodež • 195

31 • Olumphijino upozorenje i Bungeova igra • 199

32 • Otkriće • 208

33 • Obračun s Bungeom • 216

34 • Naklapanja u Gullyjevoj krčmi • 221

35 • Lekcija iz šuljanja • 226

36 • Grizjaci i snijeg • 234

37 • Sarina vojska se priprema • 243

38 • Vučje stope u snijegu • 248

39 • Što je Janner pronašao u uličici • 251

40 • Kosti i kosti • 254

41 • Što je Janner zatekao u špilji • 258

42 • Sara i voditelj održavanja • 262

43 • Začepljena gubica, zavezani udovi • 264

44 • Optužnica protiv Kalmara • 271

45 • Plan • 278

46 • Frevina optužba • 282

47 • Rukavica bez prstiju • 284

48 • Chumplyjev amandman • 287

49 • Vizija, glas i zlikovac • 293

50 • Odmazda i spašavanje • 298

51 • Ime je izgovoreno • 303

52 • „Ljubav moja ode preko mora“ • 307

53 • Oslobođenje Rovgrada • 310

54 • Izdaja • 312

55 • Artham i Dubine Throga • 316

56 • Kraljica i rascjep • 322

57 • Medvjed u Ban Roni • 328

58 • Bijeg • 331

59 • Ispod mjesečinom obasjanih nebesa • 334

60 • Prijestolozaštitnik i vrhovni kralj • 337

BRADATI RATNICI. SLASNO VOĆE.

I SMRTONOSNA TAJNA NA DIMNJAK-BRIJEGU.

Otac Jannera, Kalmara i Leeli bio je vrhovni kralj Anniere. Ali njihova oca više nema. Kraljevstvo Anniere palo je, kraljevska obitelj je u bijegu. Vojska Očnjaka za petama im je, i Janneru i njegovoj obitelji preostalo je još samo jedno mjesto na cijelome svijetu gdje mogu naći utočište – Zelendol, rodna zemlja Jannerove majke u kojoj raste slasno voće što ga pod stražom drže neustrašivi ratnici od kojih strepe čak i Očnjaci iz Danga.

No problemi nikada nisu daleko. Jannerov mlađi brat Kalmar – nasljednik prijestolja Anniere – igrom slučaja ima rep. I sivo krzno. Ah, da, i dva šiljasta uha i dugačke, smrtonosne očnjake. Sumnjičavim i opreznim žiteljima Zelendola Kalmar izgleda kao pravo pravcato čudovište. No Janner zna da to nije istina. Njegov brat nije tako strašan kao što izgleda. On je potpuno bezopasan. Ili možda nije?

Treći nastavak višestruko nagrađivane i širom svijeta omiljene Sage o obitelji Wingfeather vodi Jannera, Kalmara i Leeli te njihovu majku i djeda u napetu novu pustolovinu punu:

• tajni, izdaja i lukavstava

• uzbudljivih školskih predmeta, kao što su nečujno šuljanje i sjenovito penjanje

• nevjerojatnih obrata od kojih će vam zastati dah!

Zelendolom hara čudovište, a istina o njemu skrivena je u dubokim sjenama.