Snaga Kristove ljubavi

Pierbattista Pizzaballa

Pierbattista Pizzaballa

SNAGA KRISTOVE LJUBAVI

Meditacije nad evanđeoskim tekstovima

Pierbattista Pizzaballa VERBUM

Biblioteka: FIDES 115.

Urednik: Petar Balta

Slika na naslovnici (Public domain, via Wikimedia Commons): Matthias Grünewald: Isenheimski oltar (detalj).

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Liturgijski tekstovi u knjizi objavljeni su s dopuštenjem Hrvatske biskupske konferencije.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić

Prijevod i prilagodba teksta: Miodrag Vojvodić

Lektura: Darko Milošić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-399-016-3

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001283140.

Predgovor

Božja riječ, živa i djelotvorna, u središtu je kršćanskoga života. U njoj Bog progovara čovjeku, otkriva mu svoje Lice i poziva ga na zajedništvo ljubavi. U svakom vremenu, pa tako i u našem, Crkva naglašava da se autentični duhovni život ne može graditi bez Svetoga pisma koje nije tek sveta knjiga ni zbirka drevnih tekstova, nego živa Riječ u kojoj prepoznajemo Krista – ne samo kao sadržaj Pisma, nego kao njegovu puninu i smisao.

U današnje vrijeme biskup je pozvan suočiti se s brojnim međusobno različitim, ali uvijek zahtjevnim zadaćama. Ipak, njegova prva zadaća jest naviještati Evanđelje, svjedočiti ga, činiti ga živim u svojoj crkvenoj zajednici. Biskup je ponajprije pozvan upućivati riječ Evanđelja koja će usmjeravati život mjesne Crkve, a tek potom voditi, upravljati i organizirati. Ako to vrijedi za svakoga biskupa, onda još više vrijedi za pastira jeruzalemske Crkve. Ondje je Evanđelje urezano u kamenje i u krajolik Svete Zemlje, kao i u mjesnu povijest kršćanske zajednice.

Meditacije koje se nalaze u ovoj knjizi preuzete su iz nedjeljnih meditacija upućenih Jeruzalemskoj biskupiji, napisanih prvenstveno s nakanom da pomognu konkretnoj zajednici da se izgrađuje euharistijom i Božjom riječju, prije svakoga drugoga društvenoga, političkoga ili kakvoga drugoga govora.

Bilo je, naime, potrebno, u tako složenom i ranjenom kontekstu, ponovno poći od našega izvora – Božje riječi. Pronaći u njoj nadahnuće i vodstvo u složenom društvenom i religijskom labirintu naše zemlje. Naši problemi time neće odmah biti riješeni, no zadobit ćemo svjetlo i snagu koji su nam potrebni kako bismo ih proživjeli u duhu Riječi života. Postojano slušanje Božje riječi s jedne strane omogućuje čovjeku da se ne otuđi od vlastite životne stvarnosti, živeći izolirano u svijetu vlastitih sigurnosti. S druge strane, Božja riječ drži otvorenim naš pogled

prema Drugome, drugima i svijetu koji nas okružuje, ne umanjujući u nama želju za dobrom i ne gaseći nadu u uskrsloga Krista. Božja riječ daje nam snagu, tješi nas i potiče na život u djelotvornoj ljubavi.

Od srca želim da, zahvaljujući nakladničkoj kući Verbum, ova promišljanja dođu i do hrvatskih čitatelja, nadajući se da će im se po njima otvoriti istinski prostor susreta s Riječju koja izgrađuje vjernički život i život Crkve – s Isusom Kristom, Riječju Očevom, koja se nastanila među nama i koja želi prebivati u nama.

+ Pierbattista Card. Pizzaballa Latinski patrijarh Jeruzalema

Jeruzalem, 16. srpnja 2025., o spomendanu Blažene Djevice Marije od Gore Karmela

Pripravite put Gospodinu (Mk 1,3)

1. U početku bijaše Riječ

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: ‘To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!’ Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac –Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“

EVANĐELJE PO IVANU 1,1–18

Proslov Ivanova Evanđelja temelj je na kojem evanđelist gradi cijelo svoje Evanđelje (…). No, Proslov nije samo temelj Evanđelja, već i temelj naše vjere i odnosa s Gospodinom. On nam daje smjernice za život i uporišnu točku kojoj se vraćamo kako bismo uskladili svoj život s Gospodinovim.

Proslov ima dvije razine.

Prva je razina objave.

U Proslovu se nalazi mnogo pojmova koji govore o Bogu koji se objavljuje: Riječ, svjetlo, svjedočanstvo, istina, sve do posljednjeg retka u kojem Ivan pojašnjava da „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“. Temeljno je, dakle, da se Bog objavljuje i daje se upoznati, preuzimajući inicijativu i odlučujući susresti čovjeka.

U Proslovu nailazimo i na drugu razinu, razinu otkupljenja, koju predstavljaju pojmovi kao što su život, milost, punina, moć, sinovi i rađanje. Svi ti pojmovi upućuju na otkupljenje koje se ostvaruje u istinskom životu i punini, i koje nam je darovano („Od njegove punine svi mi primismo, i to milost na milost.“). Te se dvije razine neprestano isprepliću: istina se objavljuje, a milost daruje – i to se događa istodobno.

Bez Božje objave, otkupljenje nije moguće.

Te se dvije razine susreću u povijesnom događaju utjelovljenja Sina Božjega, kada vječna Riječ Božja preuzima ljudsko tijelo, našu slabost i našu konačnost.

Otkupljenje je upravo taj događaj: Bog nije zadržao svoj život i svoju milost za sebe, već ih je sjedinio s našim čovještvom, stvarajući nešto novo i veliko, poput stvaranja svijeta na početku vremena. Objava i otkupljenje su isprepleteni i zahtijevaju otvorenost za taj dar.

No, ovaj tekst sadrži i treću razinu, skupinu riječi koje se odnose na prihvaćanje toga događaja i objave otkupljenja: upoznati, vjerovati, vidjeti i primiti. (…) Otkupljenje je moguće jer se Bog objavljuje, ali se ostvaruje tek kada ga netko prihvati i otvori se daru. Tada se, kaže Ivan, rađa novi život, život djece Božje („A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.“).

Proslov nas upozorava da ništa od ovoga ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Svjetlo dolazi, no ne prepuštaju se svi njegovu prosvjetljenju.

Neki radije ostaju u tami i odbijaju prihvatiti svjetlo.

U devetom retku Ivan naglašava da je svjetlo koje dolazi istinsko svjetlo, ono koje prosvjetljuje svakoga čovjeka: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.“ To znači da je istinsko svjetlo dostupno svima i nikoga ne isključuje. To nije svjetlo koje koristi samo nekima, već je dobro za sve i zato ga možemo nazvati istinskim.

No, ako postoji istinsko svjetlo, onda postoje i ona koja to nisu: djelomična, zasljepljujuća i lažna svjetla koja nam zamagljuju pogled na život. Otkupljenje se sastoji u prepoznavanju istinskoga svjetla, svjetla koje čini da u nama raste život.

Ostatak Evanđelja pokazat će nam kako to svjetlo prožima živote različitih ljudi, prosvjetljujući ih i dajući im snagu da se odozgor nanovo rode, da postanu djeca Božja.

2. Otvoriti se Svjetlu

„Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: ‘Tko si ti?’, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: ‘Ja nisam Krist.’ Upitaše ga nato: ‘Što dakle? Jesi li Ilija?’ Odgovori: ‘Nisam.’ ‘Jesi li Prorok?’ Odgovori: ‘Ne.’ Tada mu rekoše: ‘Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?’ On odgovori: ‘Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! –kako reče prorok Izaija.’ A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: ‘Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?’ Ivan im odgovori: ‘Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.’ To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.“

EVANĐELJE PO IVANU 1,6–8.19–28

Evanđelist nam predstavlja lik Ivana Krstitelja. Spominje ga na samome početku, u velikom Proslovu kojim otvara svoje Evanđelje (Iv 1,6–8), a u recima koji slijede nastavlja oslikavati njegov portret. Tko je Ivan i koje je njegovo poslanje?

Prvi odgovor nalazimo u recima 6–8, a drugi u recima 19–28. Prvi odgovor pruža nam sâm evanđelist, govoreći nam tri bitne stvari: Ivan je čovjek poslan od Boga; poslan je da bude svjedok, da svjedoči za Svjetlo; i, naposljetku, svrha njegova svjedočanstva je da svi vjeruju po njemu.

Evanđelist jasno ističe: Krstitelj nije bio Svjetlo, jer je u Ivanovu Evanđelju očito da je Svjetlo Isus, i samo On. Sâm će Isus za sebe reći da je Svjetlo svijeta (Iv 8,12), dok je Ivan Krstitelj došao svjedočiti za nj. Međutim, reci koji slijede nakon Proslova pokazuju nam kako se to svjedočanstvo konkretno očituje i što za Ivana znači svjedočiti za Svjetlo.

Među jeruzalemskim starješinama javlja se stanovita zbunjenost u vezi s Krstiteljem, jer nije svatko mogao samo tako početi krstiti ljude. Stoga šalju svećenike i levite na Jordan da ga upitaju tko je on, kako bi dobili njegovo svjedočanstvo. Zapravo, postavili su mu dva pitanja: tko je on i koje je njegovo poslanje.

No, Ivan ne odgovara, ili bolje rečeno, ne govori ništa o sebi, jer nije došao govoriti o sebi i svjedočiti o sebi. Krstiteljev je odgovor postojano, potpuno i radikalno usmjeren na Krista.

Ivan govori o sebi nijekanjem koje se nekoliko puta ponavlja: Nisam. Ja nisam Krist, ja nisam Ilija, ja nisam prorok. Njegov život ima smisao samo u povezanosti s Kristom: Ivan nije zaručnik, već prijatelj zaručnikov (Iv 3,29). On nije Svjetlo, već svjedoči za Svjetlo; on nije Riječ, već glas po kojemu Riječ progovara. Upravo zato što postoji samo u povezanosti s Kristom, Ivan ispunjava svoj život i do kraja ostvaruje svoje poslanje.

Ukratko, Ivan ne odgovara, kao da želi reći: nije važno tko sam ja, pravo pitanje nije o meni. „Među vama stoji koga vi ne poznate“ (Iv 1,26). Krstiteljevo svjedočanstvo postavlja nas na pravu poziciju. Poziciju onoga koji ne zna.

Čitavo Ivanovo Evanđelje prožeto je iskustvom neznanja i neprepoznavanja, od Nikodema (Iv 3,10) i Samarijanke (Iv 4,29) do čovjeka slijepa od rođenja (Iv 9,36). (…) Istu su kušnju prošli i učenici nakon Isusove smrti i uskrsnuća, od Marije Magdalene, koja ne prepoznaje Gospodina (Iv 20,14), do učenika na Tiberijadskom moru (Iv 21,4).

Ivan nam poručuje da je jedini ispravan stav pred Gospodinom koji dolazi, priznanje da ga ne poznajemo i ne razumijemo. Iz toga poniznoga stava rađa se pitanje, želja, potraga i vjera, baš kao i kod svih gore spomenutih pojedinaca. Oni su krenuli iz tame i sljepila svojih srdaca i otvorili se Svjetlu, to jest, odnosu povjerenja i ljubavi prema Gospodinu Isusu. To je put vjere.

Evanđelist Ivan nam govori da je Krstitelj došao upravo radi toga: da svi vjeruju po njemu (Iv 1,7).

3. Od straha do radosti

„Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Nato će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: ‘Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!’ Nato Marija reče: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!’ I anđeo otiđe od nje.“

EVANĐELJE PO LUKI 1,26–38

Današnje nam Evanđelje otkriva kako Bog susreće svoj narod. Da bi se susret dogodio, potrebno je određeno vrijeme i prostor. U ovome slučaju to je šest mjeseci od navještenja rođenja Ivana Krstitelja (Lk 1,26). Nalazimo se u galilejskom gradu zvanom Nazaret, a anđeo Gabriel ulazi u dom mlade djevojke.

To vrijeme, to mjesto, nisu bili ni po čemu različiti ili bolji od vremena i mjesta u kojemu sada živimo. Bila su to teška vremena ispunjena sukobima i patnjom; a taj je grad bio kao i svaki drugi, poput onih u kojima živimo, mjesto u kojemu se isprepliću životi ljudi, sa svim svojim radostima, bolima i nadama.

Tu se isprepliću Božja i čovjekova sudbina. Ne izvan prostora i vremena, ne u idealnim uvjetima, već ovdje i sada, što znači da se susret može dogoditi bilo gdje. Susret ne ovisi o vanjskim uvjetima, već o nu-

tarnjem prostoru i vremenu (…). Ako su naša srca spremna i otvorena, tada se događa susret.

Marija je taj prostor. Siromašan prostor, jer djevičanstvo je ponajprije oblik duhovnoga siromaštva, svjesnost vlastite nemoći i spremnost na prihvaćanje Božje volje. Marija stvara prostor za Gospodina pažljivim slušanjem, upijajući svaku riječ koju joj anđeo govori. Anđelove riječi prodiru u srž čovjekova bića, dotičući njegove najdublje osjećaje.

Prvo, radost: anđeo ne donosi vijest o propasti, prijetnju osvetom. Bog čovjeku želi radost i to je prva anđelova poruka: „Raduj se!“* Radost ima konkretan i siguran razlog: „Gospodin s tobom!“ Ta objava doziva u pamet svaki starozavjetni poziv i glavna je poruka koju Bog upućuje onome kome povjerava poslanje: Gospodin je s tobom, nećeš biti sam u ostvarivanju ovoga plana spasenja, koji će se ispuniti onoliko koliko prihvatiš moju blizinu i prisutnost. Radost je uvijek znak obnovljenoga saveza i odnosa, susreta. U samoći nema radosti.

Zatim slijedi poziv da se ne bojimo. Poziv da svaki svoj strah predamo Gospodinu, da ne dopustimo da nas obuzme, da ne slušamo unutarnji glas koji govori da ništa nije moguće. I Marija je uznemirena i u nemiru razmišlja o značenju onoga što se događa. Upravo joj to razmišljanje otvara put prema onom uzvišenijem. Strah tako može postati prvi korak prema vjeri.

Naposljetku, anđelova poruka ide ususret dubokoj i istinskoj ljudskoj težnji. Sve u nama teži životu u punini. Marija je puna milosti i na nju silazi Duh Sveti koji je zasjenjuje. Taj se prizor ponavlja u Knjizi Izlaska (Izl 40,34–35), gdje oblak stoji nad Šatorom sastanka, svjedočeći Božju prisutnost i vodeći narod na njegovu putovanju. Puninu života možemo iskusiti samo ako Bog korača s nama i mi s njim.

Marija više nije obična djevojka iz Nazareta: ona postaje Božji dom, mjesto gdje On prebiva. Po njezinu „da“, Bog je mogao ispuniti svoje obećanje, obećanje koje je dao Davidu, da će sagraditi dom u kojemu će zauvijek prebivati s ljudima.

Sve se to događa „samo“ zato što je Marija slušala: a slušati znači vjerovati u snagu Riječi. Vjerovati znači dopustiti si vjerovati. Kada se to * Prema grčkom izvorniku Novoga zavjeta anđelov je pozdrav glasio „Haire!“ što znači „Raduj se!“

dogodi, kada se Riječ čuje i prihvati, ona tada postaje tijelo i izvor našega života. Po Marijinu pristanku i djelovanju Duha Svetoga, začeto je Isusovo tijelo i Božja se prisutnost nastanila među ljudima. I mi, slušajući, možemo otvoriti prostor za Boga u svojim životima i postati njegovo prebivalište. Kada se to dogodi, strah nestaje i u nama se obnavlja radost. To je punina života. Ne samo za nas same, već i za sve one koji nas okružuju.

4. Radost susreta

„U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!’“

EVANĐELJE PO LUKI 1,39–45

Ovaj evanđeoski odlomak govori o susretu Marije i njezine rođakinje

Elizabete. Marija je upravo primila vijest od anđela Gabriela i odmah krenula na put („U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“).

U ovom odlomku najprije uočavamo da Gospodin Isus, tek začet u majčinoj utrobi, odmah kreće na put. Time započinje činiti ono što će činiti tijekom cijeloga svoga zemaljskoga života, od krštenja nadalje: susretati ljude, donositi spasenje, navješćivati kraljevstvo Božje i svoju blizinu. I ne samo to. Kreće ususret onima koji ga prihvaćaju i čine ga dijelom svojih života.

Marija, prihvaćajući Gospodina, odmah kreće na put. Život onih koji slušaju i prihvaćaju jest život u kojem se prihvaća rizik kretanja i promjene; onaj tko sluša ne može ostati isti. Kada krenemo, imamo cilj: susret. Krećemo kako bismo se susreli. Kada bismo svi stajali na mjestu, susreti ne bi bili mogući.

Susret s Gospodinom potiče nas da krenemo na put, da koračamo jedni prema drugima i da budemo sudionici spasenja koje smo primili. Tako se susreću Marija i Elizabeta.

Prvi čin ove liturgije susreta jest pozdrav („Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.“). Prvo poglavlje Lukina Evanđelja obiluje susretima, a time i pozdravima.

Svaki je pozdrav prožet radošću. Sjetimo se anđelova pozdrava Mariji koji poziva na radost („Raduj se, milosti puna! Gospodin s tobom!“).

Pozdrav je stoga važan, o čemu svjedoči i činjenica da se u samo nekoliko redaka triput spominje.

No, zašto se pozdrav toliko naglašava?

Pozdrav je važan jer govori o susretu koji obnavlja, susretu u kojem se ostvaruje nešto novo. Pozdravljamo se kada želimo obnoviti vezu, prijateljstvo ili odnos. Pozdrav donosi radost jer otvara mogućnost ponovnoga susreta.

Na prvi pogled, riječ je o susretu dviju žena. Međutim, pravi protagonisti ovoga susreta nisu žene, već dva djeteta koja svojim životima otkrivaju otajstvo Božjega djela koje te žene nose u svojim utrobama – djela u koje su obje vjerovale i kojemu su se otvorile. Prepoznale su i prihvatile Božje djelo u životu one druge.

Elizabeta to prva čini („Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“). Ona vidi Mariju i prepoznaje u njoj Gospodinovu majku, onu koja je povjerovala.

Ništa u Marijinu vanjskom izgledu to ne sugerira.

Elizabeta ne vidi tjelesnim očima, već očima srca koje je ispunjeno

Duhom Svetim. Duh Sveti prosvjetljuje Elizabetin pogled i omogućuje joj da vidi istinu i ljepotu događaja: Gospodin ima majku, ulazi u ljudsku povijest i dolazi među ljude („Ta otkuda meni da mi dođe majka

Gospodina mojega?“).

I tako Gospodinova majka, koja je prihvatila riječ Božju i povjerovala u nju, dobrovoljno kreće ususret Elizabeti. Marija ide kako bi prepoznala djelo Božje u životu svoje rođakinje. Djelo Božje koje može donijeti život onima koji vjeruju, čak i ondje gdje se čini da je sve ograničeno i neplodno, nesposobno za novost.

„Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.“

Elizabeti to ne otkriva razum, već njezina utroba, koja se do tada smatrala neplodnom („A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec.“), a sada nosi život koji poskakuje od radosti, kao pred nečim dugo očekivanim što se konačno približilo.

5. Krenuti na put

„Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.’

Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ‘A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pāsti narod moj – Izraela!’ Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite’, reče, ‘i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.’

Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.“

EVANĐELJE PO MATEJU 2,1–12

Svako dijete se rađa za nekoga: za obitelj koja ga s nestrpljenjem očekuje, za zajednicu koja ga prihvaća i koja će gledati kako raste, rastući s njim i zahvaljujući njemu. I Isus se rodio za nekoga, ali ne samo za nekoga pojedinca, već za sve ljude. Evanđeoski odlomci o njegovu rođenju naglašavaju da ovo dijete ne pripada samo svojoj obitelji, već da su svi, oni blizu i oni daleko, pozvani sudjelovati u radosti i milosti njegova dolaska na svijet. Isus je došao radi svih, a oni koji dopuste da ih dotakne njegova prisutnost pozvani su krenuti na put.

Misao vodilja koja se nalazi u svim pripovijestima o ženama i muškarcima vjere jest upravo ovo: krenuti na put, jer je sama vjera putovanje, stalna potraga, uvijek novi početak.

Tako je bilo i s mudracima.

U došašću govorimo o pozivu na budnost kako ne bismo uzalud propustili kairós, povoljan trenutak, vrijeme milosti (Mk 13,33–37). Možemo reći da su mudraci prvenstveno ljudi koji su prihvatili ovaj poziv i nisu propustili priliku života. Vidjeli su znak, shvatili da je upućen njima i da ih poziva na putovanje, te su krenuli.

Zvijezda koju su mudraci vidjeli, kao i sve zvijezde, ne stoji mirno na nebu, već ima svoju putanju: Matej kaže da je zvijezda išla pred mudracima sve dok nije došla i zaustavila se povrh mjesta gdje bijaše dijete (Mt 2,9). Pouka je jasna: zvijezda se kreće, a ako je želiš slijediti, moraš se i sâm pokrenuti. Ako stojiš na mjestu, zvijezda će nestati, jer se ne može zaustaviti.

Ugledavši zvijezdu na nebu, mudraci nisu htjeli izgubiti tu svjetlost koja ih obasjava i prepustili su joj se. Napustili su svoju domovinu i krenuli na put, ne znajući kamo će ih on odvesti.

Da bi krenuo na put, moraš imati povjerenja.

No, kako im se ukazala ova prilika?

Prilika, kairós, stigla je do njih upravo po zvijezdi, što znači da su mudraci bili ljudi koji su gledali prema gore, koji su se otvorili beskrajnom obzoru.

Bdjeti znači i gledati prema gore, pretraživati nebo.

Njihov pogled nije ostao zarobljen unutar njihovih granica, njihova svijeta; nisu se smirili ni zaustavili. Svako putovanje kreće iz pogleda, iz gledanja koje vodi s one strane.

Mudraci potom, kao ponizni tražitelji, dolaze u Jeruzalem.

U Jeruzalem su često dolazili stranci s ciljem osvajanja i pljačke. No, mudraci su došli s drugačijim ciljem: tražiti i podijeliti svoju čežnju na mjestu gdje su ljudi posvećeni traženju i iščekivanju.

Njihovo je najveće bogatstvo pitanje koje nose u srcu: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski?“ Oni su mudri, no traže još veću mudrost; znaju da ne znaju sve. Upravo ih ta svijest o vlastitoj ograničenosti potiče da krenu na put, postavljaju pitanja i vjeruju.

Mudraci znaju da je rođen Kralj, ali ne znaju gdje, jer se zvijezda još uvijek nije zaustavila. Gdje se rađa Kralj i Gospodin i kako ga pronaći?

Odgovor na to ključno pitanje priželjkuje svaki čovjek.

Želja mudraca ispunjava se kada se njihov put susretne s Objavom, kada se zaustave i poslušaju Božju riječ, jer ona je Bogojavljenje. Upravo će ih ta riječ dovesti u Betlehem, gdje ih čeka zvijezda i gdje sve dobiva svoj smisao.

Na kraju toga dugoga putovanja, mudraci moraju učiniti još jedan, možda i najteži korak: pokloniti se pred djetetom. Tim činom moraju priznati da je On Kralj, a ne oni. On je Gospodar povijesti, a ne mi. Herod ne može poduzeti taj korak jer bi to od njega zahtijevalo hrabrost i poniznost da skine krunu s vlastite glave i stavi je na glavu toga poniznoga novorođenoga djeteta.

Ipak, Isus, rođen za sve, došao je na svijet kako bi nas oslobodio od iluzije moći i nasilja, od svega onoga što ne daje život. Pravi život pronalazimo u prepoznavanju veličine toga malenoga djeteta, koje nam je došlo reći da Bog želi hoditi s nama.

6. Vrijeme slobode

„Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.’ Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ‘Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!’

A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.“

EVANĐELJE PO LUKI 2,22–40

Utjelovljenje Sina Božjega naišlo je na prihvaćanje u njegovu narodu (…). Isusa prihvaćaju Marija i Josip, a zatim i pastiri koje je anđeo pozvao da posjete dijete koje će svima donijeti spasenje (Lk 2,11).

SNAGA KRISTOVE LJUBAVI

Svi koji ga prihvaćaju pozvani su na putovanje, ponekad doslovno, ponekad u vlastitu nutrinu. Pastiri se, primjerice, moraju zaputiti u Betlehem (Lk 2,15), dok se Marija i Josip trebaju otvoriti Božjem zahvatu koji podrazumijeva „skok vjere“ i prihvaćanje dara koji će potpuno preobraziti njihove živote.

Oni koji prihvaćaju Isusa su siromasi, odnosno oni koji su spremni odreći se vlastitih uvjerenja i krenuti ususret novom životu. Obećana im je velika radost (Lk 2,10).

Danas se susrećemo s Isusom u drugačijem okružju, u jeruzalemskom hramu (Lk 2,22–40). U hramu je zacijelo bilo mnoštvo ljudi: pismoznanci, učitelji, svećenici i leviti. No, nitko od njih nije prepoznao dijete Isusa koje roditelji donose kako bi ga, u skladu sa Zakonom, prikazali Gospodinu.

Njegovu prisutnost zamjećuje dvoje nevažnih ljudi, koji nemaju nikakvu ulogu, koji nisu ondje kako bi ispunili vjersku obvezu, već iz čiste ljubavi. Evanđelist Luka za oboje koristi glagol kretanja: Šimun, ponukan od Duha, ide u hram; Ana, koja nikada nije napuštala hram, dolazi u tom trenutku.

Gospodina prihvaća onaj koji je spreman krenuti na put, napustiti vlastitu komociju, odreći se sigurnosti i prepustiti se vodstvu Duha Svetoga.

Dva lika iz ovoga evanđeoskoga odlomka kazuju nam nešto bitno o putovanju vjere.

Ana nam otkriva izvor toga putovanja, pokazujući da ono ne proizlazi iz samotnoga i herojskoga napora pojedinca koji vlastitim snagama odlučuje slijediti Gospodina, već iz svijesti o vlastitoj nedostatnosti.

Za razliku od Šimuna, za kojega Luka samo kaže da je bio pravedan i pobožan, Anin je život detaljno opisan. Ona je osoba obilježena gubitkom, žalošću i samoćom: imala je osamdeset i četiri godine i bila je udovica već sedamdeset i sedam godina.

Ana je, međutim, žena koja je svoj nedostatak uspjela preobraziti u iščekivanje, u želju, u molitvu. Udovištvo je nije slomilo, već ju je potaknulo da se otvori nadi u Božji dar, ostajući pozorna i budna. To ju je dovelo u hram u pravom trenutku i omogućilo joj da u djetetu Isusu prepozna iščekivanoga Mesiju.

Šimun nam, naprotiv, otkriva cilj toga putovanja riječima iz 29. retka: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“ Ova formulacija „otpuštaš (…) u miru“ sugestivan je glagol koji se koristi u različitim kontekstima oslobođenja: kod oslobađanja zatvorenika, za kraj vojne službe, pri okončanju važne i teške obveze.

Došavši do kraja svoga životnoga puta, Šimun kao da shvaća da se nalazi na prekretnici: susret s djetetom Isusom i spoznaja da se u njemu ispunjava povijest spasenja uvjeravaju ga da je završeno lutanje pustinjom i da je stigao u obećanu zemlju, da je okončano vrijeme ropstva i da počinje vrijeme slobode.

Putovanje se nastavlja, no riječ je o sasvim novom putovanju jer je čekanje okončano i prispjelo je vrijeme ubiranja plodova u kojemu iz dana u dan sve više kušamo besplatnu i milosrdnu Božju prisutnost među nama.

Šimun zna da to putovanje neće biti lako, da neće biti bez napora, te nagoviješta Mariji da će joj dušu probosti mač boli. No, on također zna da ta bol neće zaustaviti putovanje, jer isti onaj Duh koji mu je navijestio da će vidjeti Mesiju, koji ga je vodio u hram kako bi priznao njegovu prisutnost, Duh je vjernoga Boga koji je održao svoja obećanja i koji sada otpušta slugu svojega u miru, po Riječi svojoj.

7. U potrazi za Ocem

„Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ‘Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.’ A on im reče: ‘Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?’ Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“

EVANĐELJE PO LUKI 2,41–52

Ovaj evanđeoski odlomak opisuje putovanje Isusa i njegove obitelji u Jeruzalem o blagdanu Pashe. Već na prvi pogled primjećujemo da je cijeli odlomak prožet napetošću.

S jedne strane, prisutni su elementi tradicije sa svim obredima i običajima koje je Božji narod morao poštovati. Naime, evanđelist ističe da su Isusovi roditelji svake godine odlazili u Jeruzalem te da su i ove godine, po običaju, otišli onamo i ostali onoliko dana koliko je bilo potrebno za sudjelovanje u blagdanskim obredima.

Štoviše, naglašava se da je ovo hodočašće obiteljski običaj koji svjedoči o snažnoj povezanosti s rodbinom. Kada se vraćaju iz Jeruzalema, roditelji vjeruju da je Isus s njima, a kada shvate da ga nema, traže ga među rodbinom i prijateljima. Luka ovoj stvarnosti posvećuje nekoliko redaka koji govore o Isusovom snažnom osjećaju obiteljske pripadnosti, a to je iznimno važno.

No, unutar toga tradicionalnoga okvira i ustaljenih običaja, pojavljuje se i element prekida, diskontinuiteta: događa se nešto što narušava tradiciju i izlazi izvan uobičajenih okvira.

Isus odlazi u Jeruzalem sa svojima, ali se ne vraća s njima. Neprimjetno, odlučuje ostati. Umjesto povratka u nazaretsku svakodnevicu, ostaje u hramu i razgovara s učiteljima, slušajući ih i postavljajući im pitanja. Zašto to čini?

Mogli bismo reći da ovaj događaj obilježavaju dvije potrage.

S jedne strane, Josip i Marija, zabrinuti, vraćaju se kako bi pronašli izgubljenoga sina. To je slika traganja svakoga čovjeka koji ne može sa sigurnošću tvrditi da je konačno pronašao Gospodina pa se stoga svakodnevno iznova trudi osjetiti njegovu prisutnost u svom životu.

No, prije njihove potrage, tu je i Isusova potraga: On ostaje u hramu kako bi tražio Oca, kako bi ga prepoznao i susreo ga. Isus se izgubio kako bi pronašao Oca, i to je ono što će činiti tijekom cijeloga života: tražiti Oca, biti u odnosu s njim, živjeti svoj sinovski život u potpunoj poslušnosti njegovoj volji.

Govoreći o toj poslušnosti, Isus koristi izraz „da mi je biti“: želi biti u onome što pripada njegovu Ocu. Marija i Josip ne razumiju značenje tih riječi, kao što ni učenici neće razumjeti značenje riječi kojima će Isus navijestiti da će predati svoj život u ruke onih koji će ga osuditi na sramotnu smrt.

Na kraju ove zgode, Marija i Josip pronalaze Isusa, ali ga doživljavaju na nov način – kao sina čiji je život dio većega plana i koji u sebi nosi otajstvo koje ih nadilazi.

Naposljetku, Isus se sa svojima vraća u Nazaret, a Luka napominje da im je bio poslušan. Isus se vraća s roditeljima u Nazaret i ostaje im poslušan. Oni prihvaćaju njegovu tajnu, daju mu slobodu da traži i sluša Oca, iako ga ne razumiju u potpunosti, ali, kako Luka kaže za Mariju, prebiru u srcu sve te događaje koji ih nadilaze.

Isus nastavlja tražiti Oca i živjeti u skladu s njim: ne prvenstveno u jeruzalemskom hramu, već u skromnoj obiteljskoj svakodnevici, u kojoj slušamo jedni druge kako bismo se zajedno otvorili Očevoj volji – volji koja nas poziva da darujemo svoje živote jedni drugima.

8. Prepoznati priliku

„Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: ‘Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’’ Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: ‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.’“

EVANĐELJE

PO MARKU 1,1–8

U teškim trenucima, kada čekamo i nadamo se pomoći koja će nekako doći, uvijek postoji netko tko prvi vidi put do spasenja. Netko tko je izoštrio pogled srca, tko se oslonio na riječi koje dolaze izdaleka i stoga je jedini sposoban osvijetliti novu dionicu puta.

Taj netko ima posebnu i ključnu zadaću: upozoriti svakoga na ono što se događa, kako bi i oni koji još uvijek ne vide mogli shvatiti, otvoriti oči, probuditi se iz svoje obamrlosti te probuditi očekivanje koje nose u sebi. Njegova je zadaća presudna, poput zadaće vratara: on prvi vidi gospodarev povratak (usp. Mk 13,34) i upozorava sve koji su u kući.

Povijest spasenja obilježena je tim likovima, tim prorocima koji navješćuju povratak Boga koji obnavlja savez sa svojim narodom. Oni često nemaju lak život jer otvaranje novome zahtijeva duboku svijest o vlastitim uvjerenjima i stavovima, što drugi možda ne razumiju. Zato su mnogi od njih bili odbačeni, isključeni; neki čak i ubijeni.

U današnjem Evanđelju taj je „vratar“ Ivan. Nalazimo se na samom početku Markova Evanđelja, a taj početak doziva u pamet onaj prvi početak povijesti spasenja. Prva riječ je, naime, upravo „početak“ (Mk 1,1).

Doista, istinska novost uvijek započinje povratkom onome što je bilo na početku, onome što leži u temelju: proroci su pozvani ukazati upravo na tu izvornu bît.

Što predstavlja temelj na kojem se potom gradi čitava kuća?

Temelj je Riječ koju je Bog izgovarao kroz vjekove, a koja se sada ostvaruje.

Ne bilo koja riječ, već jedinstveni biblijski navještaj, satkan od triju različitih dijelova Staroga zavjeta, kako bi se istaknula novost koja se ostvaruje. Tu je Knjiga Izlaska (Izl 23,20), u kojoj Bog šalje anđela da prati i vodi svoj narod prema obećanoj zemlji. Tu je i redak iz proroka Malahije (Mal 3,1), koji podsjeća da narod ne putuje samo prema obećanoj zemlji, već i prema velikom i strašnom danu konačnoga suda. I, naposljetku, prorok Izaija (Iz 40,2), koji navješćuje oslobođenje od ropstva i početak novoga izlaska, povratak naroda u obećanu zemlju.

Sve to, dakle, određuje Ivanovo poslanje: otvoriti vrata novosti, donijeti odlučujući zaokret u povijesti Božjega odnosa prema njegovu narodu. Proglas slobode, koji je odzvanjao kroz stoljeća, sada se ostvaruje. Ne smijemo propustiti taj kairós, tu priliku.

Ivan treba „samo“ poslušati Riječ i učiniti da ona odjekuje, učiniti se glasnogovornikom objave koju je primio.

Gdje Ivan to čini?

Premda potječe iz svećeničke obitelji, Ivan ne ide propovijedati u hram, već odlazi u pustinju (Mk 1,3): spasenje ne donose obredi ni žrtve, već iskreno srce koje sluša i kaje se – predano srce koje se u svemu oslanja na Boga.

U samo nekoliko redaka (Mk 1,2–3) riječ „put“ ponavlja se tri puta, naglašavajući važnost putovanja. Krstitelj poziva da se ponovno krene na put, poput žitelja Judeje i Jeruzalema (Mk 1,5), koji su hrlili prema Jordanu. Riječ je o fizičkom, ali i duhovnom putovanju u dubinu srca kojim se otkriva potreba i mogućnost pokajanja. A možda je upravo to pokajanje način da se „poravnaju“ putovi Gospodnji.

Kada bi vladar, ili neka važna osoba, dolazio u grad, ceste bi se pripremale i, ako je potrebno, gradile bi se nove: ravne, a ne vijugave ceste, kako bi kraljev dolazak bio brži i svečaniji.

Krstitelj kao da nam i danas poručuje: ne dolazi kralj, već sâm Gospodin. Gospodin ne dolazi kao drugi moćnici, koji dolaze po svoje. On nam, naprotiv, daruje svoga Duha.

Stoga, pripravimo mu putove, ne čineći velika djela, već ponizno tražeći ono bitno: razgovor s Gospodinom. On nas pohađa kako bi nam objavio svoj put milosrđa i otvorio nam put obraćenja i povratka njemu.

O autoru

Pierbattista Pizzaballa rodio se 1965. u talijanskom mjestu Cologno al Serio kraj Bergama. U rujnu 1976. ušao je u sjemenište Franjevačke provincije Krista Kralja u Bologni, a 1984. započeo je godinu novicijata u samostanu na La Verni. Svečane zavjete položio je 1989. u Bologni, a u rujnu 1990., nakon završenog filozofsko-teološkog studija na Papinskom sveučilištu Antonianum, zaređen je za svećenika. U Svetu Zemlju odlazi u listopadu iste godine, a od 1993. predaje hebrejski jezik na Franjevačkom fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.

Na čelu Franjevačke kustodije Svete zemlje bio je od 2004. do 2016. kada ga je papa Franjo imenovao apostolskim upraviteljem sede vacante Jeruzalemskog latinskog patrijarhata. Za biskupa je zaređen u rujnu 2016., a za svoje biskupsko geslo uzeo je redak iz Druge poslanice Korinćanima: „Dosta ti je moja milost.“

U listopadu 2020. papa Franjo imenovao ga je latinskim patrijarhom Jeruzalema, grada u kojemu je rođena Crkva i koji naslov patrijaršije nosi od davne 451. godine. Latinski patrijarhat Jeruzalema, ustanovljen u vrijeme križarskih ratova, a obnovljen 1847. godine, zapravo je biskupija koja pokriva četiri različite zemlje: Jordan, Izrael, Palestinu i Cipar. Služba kardinala Pizzaballe stoga ima svojevrsnu povijesnu težinu, ali još više – ona nosi konkretnu odgovornost: biti pastir zajednice koja živi u složenim okolnostima obilježenim napetostima i nebrojenim izazovima.

Predgovor

8. U strahu i drhtanju.

9. Robovanje vlastitim navikama

10. Odmoriti se poput Isusa.

11. Izvor zla i istinska čistoća

12. Gluhi mucavac

13. Baštiniti život vječni

14. Preobrazba života.

15. Najvažnija zapovijed

16. Susresti Božji pogled

17. Riječ spasenja

18. Nova prilika

III. Poučavao ih je u prispodobama (Mk 4,2)

1. Sjeme novoga života

2. Čekati Gospodinov dolazak

3. Pristupiti Isusu.

4. Prihvatiti Božju logiku.

5. Pronaći blago

6. Dati se poučiti.

7. Vrijeme milosti

8. Božje ime je milosrđe.

9. (Ne)sposobnost prihvaćanja dara

10. Sablazan Božje ljubavi

11. Oslobođeni za dobro.

12. Vratiti da bismo primili

13. Svadbeno ruho

14. Imati dovoljno ulja

15. Umnožiti darove

1. Identitet učenika

2. Isus zove sve ljude.

3. Ustrajati u kušnjama

4. Isusova škola

5. Podijeliti dar

6. Imati Isusov pogled.

7. Slijediti Isusa.

8. Susresti Oca

9. Poslanje učenika.

10. Ljudski okviri

11. Prava proslava

12. Prepoznati dobro

14. Dati caru carevo, a Bogu Božje.

15. Donijeti mnogo roda.

1. Služiti ljudima, a ne Zakonu

2. Gledati u

3. Plaća koju Bog daje

4. Zajednica ljubavi i praštanja

5. Jedna zapovijed

6. Sloboda u služenju

7. Živjeti u istini i ljubavi.

8. Da svi budu jedno

9. Po ljubavi će znati.

10. Vidjeti brata znači vidjeti Gospodina.

VI. Ja sam Kruh živi (Iv 6,51)

1. Gladni života

2. Činiti djelo Božje .

3. Prepoznati znakove.

4. Živjeti Božjim životom

5. Vjerovati i znati .

6. Ljubav koja ne nestaje

7. Hrana za život

1. Novi odnos s Ocem

3. Ljubite jedni druge

4. Imati puninu života.

5. Očekivanja naroda

6. Isus otvara put života.

7. U Očevoj ruci

8. Vidjeti Isusovo lice

9. Kraljevanje u ljubavi

10. Očevo Lice.

11. Božje kraljevstvo

U Kristovoj prisutnosti

2. Ne bojte se!.

3. Živjeti u povjerenju.

4. Nadvladati strahove i brige

5. Čuvari Riječi.

VIII. Ja sam s vama (Mt 28,20) 1.

6. Prepoznati Gospodina koji dolazi.

7. U budnosti i iščekivanju.

8. Prvi dar Uskrsloga

9. Duh Sveti živi u nama

10. Poznavati Raspetoga

11. Put vjernosti

12. Postupati i pristupati poput Isusa

13. Savez ljubavi

evanđeoskih tekstova

U središtu kršćanskoga života stoji Božja riječ – ne kao zbirka drevnih zapisa, nego kao živa Riječ u kojoj prepoznajemo Krista koji nam govori, tješi nas i vodi.

Knjiga kardinala Pierbattiste Pizzaballe, latinskog patrijarha Jeruzalema, sadrži meditacije koje su nastale u samom srcu Svete Zemlje, ondje gdje je Riječ tijelom postala. One nisu plod suhoparnih teoretiziranja, već dubokog životnog i vjerničkog iskustva te služenja u složenoj stvarnosti isprepletenoj radošću i patnjom, nadom i tjeskobom.

Meditacije nad evanđeoskim tekstovima, sabrane u ovoj knjizi, potiču vjernika na svakodnevni susret s Kristom, vodeći ga kroz otajstva njegova života: od radosnoga navještaja Isusova rođenja i njegova javnoga djelovanja, sve do muke, smrti i uskrsnuća.

Ova knjiga otkriva nam snagu Kristove ljubavi i poziva nas u prostor sabranosti i molitve – u dubine u kojima Božja riječ pretvara kameno ljudsko srce u srce od mesa i preobražava čovjekovu svakodnevnicu, pozivajući ga da ne bude samo slušatelj Riječi, već da na nju odgovori svojim životom.

verbum.hr ISBN 978-953-399-016-3 23,90 €