Podnevni demon

Jean-Charles Nault

Acedija – skriveno zlo našega doba

Jean-Charles Nault PODNEVNI DEMON

Jean-Charles Nault PODNEVNI DEMON

Acedija – skriveno zlo našega doba

Preveo s francuskoga Marko Gregorić

Biblioteka: FIDES 116.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Le démon de midi: L’acédie, mal obscur de notre temps

Slika na naslovnici: Maria Carolina od Kuće Bourbon i Dvije Sicilije (1798.–1870.), Monasi u kartuziji sv. Jakova na Capriju

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Anđa Jakovljević

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-925-1

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200123065.

PREDGOVOR

Monaška tradicija vrlo je rano posvetila pozornost neobičnu i složenu fenomenu: acediji. Duhovna lijenost, žalost i odbojnost prema Božjim stvarima, gubitak smisla života, beznađe zbog sumnje u postizanje spasenja: acedija nagoni monaha da iziđe iz ćelije i pobjegne od prisnosti s Bogom te potraži, na različitim mjestima, kompenzaciju za strogi način života na koji ga je Bog pozvao. Psihološka i duhovna tankoćutnost onih koji su prvi istraživali taj fenomen – pustinjskih otaca i osobito Evagrija Pontskoga – zacijelo će pobuditi zanimanje i naših suvremenika koji nedvojbeno osjećaju zastrašujuće simptome acedije, premda joj ne znaju ime. Jer acediju, taj prvi među monaškim grijesima, nipošto ne treba smatrati nečim što pripada prošlosti. Upravo suprotno, možemo se zapitati nije li ona možda upravo skriveno zlo našega doba? Zamor, melankolija, preopterećenost, obeshrabrenost, nepostojanost, aktivizam, dosada ili deprimiranost: ta očitovanja „podnevnoga demona“ dostatna su da nas uvjere u aktualnost toga zla koje oduzima čovjeku volju za životom i paralizira njegovu unutarnju dinamičnost. Prepušten vlastitim snagama, čovjek počinje očajavati jer ne uspijeva vidjeti smisao života i u opasnosti je da potone u osrednjost koja je samo simptom odbijanja vlastite veličine koja mu pripada kao Božjemu posvojenom sinu.

Ovo djelo oca Jean-Charlesa Naulta, OSB, koje imam čast predstaviti, plod je duga istraživanja o acediji, namijenjen široku čitateljstvu, koje me osobno duboko zaintrigiralo i rasvijetlilo dok sam pratio njegovo nastajanje. Autor je naslutio da se acedija, na koju ga je upozorila prvo redovnička formacija, ne tiče samo redovnika, već prijeti svim životnim staležima i izravno zadire u čovjekov odnos s Bogom. Kako je njegovo istraživanje napredovalo, autor je naime sve više uviđao da se acedija ne može svesti tek na distrakciju u molitvi ili nehajnost koja je rezultat lijenosti, već da je posrijedi zastrašujuće zlo koje se izravno tiče konačne svrhe ljudskoga života, naime dioništva u samom životu Trojstva. Zahvaljujući jednostavnu i neuvijenu stilu ovoga djela, čitatelj se osjeća pozvanim ponovo razmisliti o onom što tvori bit njegova postojanja.

U prvom poglavlju, polazeći od dubokih tekstova prvih pustinjskih otaca, otkrit ćemo mnoge oblike toga mračnog zla u kojem je monaška tradicija vidjela, s pravom, jedno od najopasnijih zala koje nas može snaći. Ako nas različita očitovanja acedije navode na to da zadrhtimo zbog njihove aktualnosti, lijekovi koje nam predlažu oci zapanjuju svojom jednostavnošću. Bez sumnje, dok budemo čitali ove stranice, osjećat ćemo se vrlo bliskima pustinjskim anahoretima!

Drugo poglavlje dugo se zadržava na učenju svetoga Tome Akvinskoga, čija je pronicavost u govoru o acediji neupitna. Taj veliki teolog 13. stoljeća, baštinik duge patrističke i monaške tradicije, pokazuje se prorokom kad acediji daje strateški položaj u shvaćanju kršćanskoga djelovanja. Grijeh protiv radosti kao ploda ljubavi, grijeh koji dotiče granicu između tijela i duha: acedija se može

smatrati glavnom preprekom zanosu kršćanskoga svjedočenja. Sveti nam Toma, međutim, predlaže zapanjujuće sredstvo da je nadvladamo... U dvama zadnjim poglavljima autor se bavi aktualnošću acedije, ponajprije u kršćanskom životu općenito, a onda i u pojedinim životnim staležima. Ovaj prikaz njegova istraživanja – dosad još neobjavljen – vodi nas ravno u srce duhovne potrage, ponekad možda zbrkane, našega doba. Ova nas knjiga podsjeća na važnost duhovne borbe u životu i pokazuje nam u kojoj mjeri acedija može ugroziti rast i procvat ljudske osobe. Ipak, posljednja riječ pripada pouzdanju jer, kao što je napisao Evagrije potkraj 4. stoljeća, kad se odupremo acediji, „dušu nakon borbe obuzimaju spokoj i neizreciva radost“.

Marc kardinal Ouellet, umirovljeni predstojnik Kongregacije za biskupe

UVOD

Iako je prvotno bila riječ o temi doktorata, ova knjiga nije rad „stručnjaka“ već monaha koji, kao i čitatelj i zajedno s njim, pokušava neumorno tražiti Boga. Nakon opetovanih zahtjeva da njegovo razmišljanje o acediji bude predočeno širem čitateljstvu, autor nam ovdje pruža najživlju i u najvećoj mjeri aktualiziranu inačicu svoga rada. Temeljena na predavanjima, knjiga je sačuvala govorni stil.

U opatiji Saint-Wandrille1 redovnici su sačuvali običaj da prije pouke, osobito prije molitvenoga proučavanja Svetoga pisma, izmole tradicionalni zaziv Duhu Svetom, Veni Sancte Spiritus: „Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernika, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo2 i njegovoj se utjesi vazda radujemo.“

Ova molitva traži od Duha Svetoga dvoje: da nam dadne da mislimo, odnosno kušamo (sapere) ono što je pravo, što je istinito, i da se radujemo (gaudere) božanskoj

1 Opatija u Fontenelleu, koju je 649. osnovao sveti Wandrille, dostojanstvenik na dvoru kralja Dagoberta, smještena je na obali Seine, između Rouena i Le Havrea. U njoj živi 35 benediktinskih monaha, koji provode život u molitvi, šutnji i radu prema Pravilu benediktinskih monaha, koje je napisao sveti Benedikt (480.–547.).

2 Francuski prijevod slavnoga himna bliži je izvornom latinskom u njegovu višeznač ju: umjesto „pravo mislimo“ stoji, doslovno, „pravo kušamo/spoznamo“, što prevodi „recta sapere“ (nap. prev.).

utjesi. Kušanje i radost: to su dva pola oko kojih se ovo razmišljanje želi smjestiti.

Počnimo s dvama citatima. Prvi je iz knjige pod naslovom Kreposti i vjera, koju je 1994. napisao milanski moralni teolog o. Giuseppe Angelini:

„Nepoznata propovjednicima i katehetama, čak i duhovnim učiteljima, acedija je potpuna nepoznanica u svemu što se tiče moralne teologije.“3

Drugi citat potječe s duhovnih vježba koje je 1996. u Vatikanu vodio kardinal Christoph Schönborn:

„Najveća kriza Crkve danas leži, čini mi se, u sljedećem: više se ne usuđujemo vjerovati u dobro koje Bog ostvaruje s onima koje ljubi i za njih. U tradiciji, učitelji duhovnoga života takav su manjak vjere nazivali ‘acedija’.“4

To su naizgled dvije proturječne tvrdnje: s jedne strane acedija je velika nepoznanica suvremenoga morala; s druge strane, u njoj možda počiva najveća kriza današnje Crkve.

Ono što me nagnalo da malko produbim temu acedije bila je upravo ta knjiga Giuseppea Angelinija, Kreposti i vjera. Kad sam je otvorio, vidio sam naslov prvoga poglavlja: Acedija. Taj me naslov nije mogao ostaviti ravnodušnim. Valja imati na umu da pri ulasku u novicijat učitelj novacima daje za štivo nekoliko tekstova o toj temi: na primjer 10. poglavlje Kasijanova De Institutis, ili 12. poglavlje Praktikosa Evagrija Pontskoga, ili Ljestve Ivana Klimaka. Sam pojam acedije stoga mi nije bio ne-

3 G. Angelini, Le virtù e la fede, Glossa, Milano, 1994., str. 65.

4 C. Schönborn, Aimer l’Église. Retraite prêchée à Jean Paul II au Vatican, en février 1996, Le Cerf/Saint-Augustin, 1998., str. 43.

poznat, ali nisam shvaćao kakve veze može imati acedija s krepostima: kako knjiga posvećena krepostima može početi poglavljem o acediji? To poglavlje navodilo je vrlo poznat Evagrijev tekst, na koji ćemo se još vratiti; no još veće iznenađenje uslijedilo je kad sam nekoliko stranica dalje naišao na referenciju na svetoga Tomu Akvinskoga. U studiumu opatije St. Wandrille izučavao sam malo i svetoga Tomu, ali nisam znao da je posvetio jedno pitanje Sume teologije acediji. Za njega, acedija je vrlo značajna jer je posrijedi grijeh protiv ljubavi, točnije grijeh protiv radosti koja se rađa iz ljubavi.

Tada sam otkrio i da je sveti Toma citirao nekolicinu autora: svetoga Ivana Damaščanskoga, Ivana Kasijana, svetoga Grgura Velikoga i svetoga Izidora Seviljskoga. Tako sam došao na ideju da provedem malo istraživanje redovničkih i patrističkih izvora nauka svetoga Tome o acediji. Tada nisam mogao ni zamisliti u kakve će me dubine odvesti to istraživanje! Danas zahvaljujem Bogu što sam uspješno obavio taj posao, koji je bio više primljeni dar nego moj osobni izbor. Dometnut ću još da je to druženje s crkvenim ocima i svetim Tomom Akvinskim bila osobita milost, koja mi je omogućila da to istraživanje pretvorim u kontemplaciju i molitvu. I za to zahvaljujem Bogu.

Većina naših suvremenika ne zna ništa o acediji. Malo ih zna da upravo acediju tradicija poistovjećuje s čuvenim „podnevnim demonom“ od kojega strepe oni koji proživljavaju takozvanu „krizu srednjih godina“. Međutim, iako je riječ acedija zaboravljena, fenomen koji ona obuhvaća nije nestao. Dovoljno je uroniti u divne tekstove prvih pustinjskih monaha i odmah ćemo to

vidjeti. Sam izraz „podnevni demon“ trebao bi u nama pobuditi oprez. Jer demone obično povezujemo s noći, a ne s danjim svjetlom! Nije li možda to zlo tako zastrašujuće upravo zbog toga jer ne očekujemo demona koji napada usred dana? Iako podnevno sunce sve obasjava svojom zasljepljujućom svjetlošću, acedija, kao skriveno zlo, uranja srce onoga koga napada u sivilo zamora i noć očajanja.

I. EVAGRIJE I PUSTINJSKI OCI

Započnimo naše putovanje onim koji je prvi iznio koherentno učenje o acediji: Evagrijem Pontskim (345.–399.). Taj nas autor smješta u osobit okvir, onaj „pustinje“.

Nakon Milanskoga edikta (313.), koji je službeno okončao progone kršćana u Carstvu, u Crkvi nastaje izniman duhovni pokret: pojedini kršćani, neovisno o svojem staležu i podrijetlu, odlaze u pustinju kako bi ondje živjeli životom molitve i askeze, u samoći. Prema biblijskom poimanju, pustinja je u isti mah mjesto prisnosti s Bogom5 i mjesto duhovne borbe6. Ti kršćani, nazvani „pustinjskim ocima“, tako stoje u temelju velikoga redovničkog pokreta u Crkvi.

Kako bismo ušli u tu temu, predlažem da započnemo dvjema kratkim i zgodnim apoftegmama7, odabranim upravo iz pustinjske tradicije.

Prva glasi:

„Jedan je brat devet godina proveo u kušnji da napusti cenobium. Svakoga je dana spremao stvari za odlazak i kad

5 Vidi, na primjer, Knjigu proroka Hošeje, u 2. poglavlju (Hoš 2,16–17).

6 Misli se osobito na Isusovu borbu protiv Sotone u pustinji (Mt 4,1–11; Mk 1,12–13; Lk 4,1–13).

7 Apoftegme su izreke, anegdote ili riječi pripisane pustinjskim ocima koji su živjeli u Egiptu u 4. stoljeću.

PODNEVNI

bi došla večer, rekao bi u sebi: ‘Sutra odlazim.’ Ujutro je ponavljao: ‘Pokušajmo još danas izdržati poradi Gospodina.’ I kad je tako proveo devet godina, Gospodin ga je oslobodio te napasti.“8

Drugi je tekst sljedeći:

„Jedne subote, za blagdan, braća su jela u crkvi svojih kelija i kad su donesene zdjele s kašom, opat Heladije Aleksandrijski briznuo je u plač. Opat Jakov ga je upitao: ‘Zašto plačeš, abba?’ On mu je odgovorio: ‘Svršeno je s duševnim radostima, odnosno s postom; evo sada zadovoljenja tijela.’“9

Primijetite kakvo su poimanje radosti imali pustinjski oci. Ono nam se može učiniti smiješnim, no, promislimo li bolje, uvidjet ćemo da je riječ o iznimnu viđenju!

Vratimo se Evagriju Pontskom, koji pripada trećoj generaciji pustinjskih otaca. Bilo bi zanimljivo osvrnuti se malko i na njegov život, ali takvo istraživanje nadilazi okvire ovoga djela.10 Reći ćemo samo da Evagrije pripada onoj kategoriji osoba – dosta učestalih u povijesti Crkve – koje su imale u više pogleda proturječnu sudbinu:11 isprva mondeni čovjek, zatim skromni pustinjski otac; veoma cijenjen tijekom života, a nakon smrti dugo oma-

8 Anonyme 207, Apophtegmes des Pères. Collection systématique (chapitres I-IX), franc. prev. J.-C. Guy (SC 387), Cerf, Pariz, 1993., str. 378.

9 Helladios S1, Les Sentences des Pères du désert. Collection alphabétique, Éditions de Solesmes, Solesmes, 1981., str. 329.

10 O Evagrijevu životu vidi: A. Guillaumont, Un philosophe au désert, Évagre le Pontique (tekstovi i prijevodi; 8), Vrin, Pariz, 2004.

11 Vidi: Paladije, Lausova povijest, franc. izd. (Histoire Lausiaque) ur. N. Molinier (SO 75), Bellefontaine, Bégrolles-en-Mauge, 1999., br. 38.

EVAGRIJE I PUSTINJSKI OCI

lovažavan. Nakon burna života Evagrije postaje pustinjski otac pun razumijevanja i uistinu iznimne dobrote, ali kojega odlikuje i beskompromisna strogost u osobnom životu. Tijekom godina koje je proveo u pustinji Evagrije je napisao mnoštvo djela i uživao velik ugled kod brojnih prijatelja i učenika. Može se reći da je njegov spisateljski rad omogućio oblikovati, na konzistentan i sustavan način, nauk pustinjskih otaca.

Osam zlih misli

Da bismo shvatili Evagrijevo učenje o acediji, valja nešto reći o teoriji „zlih misli“ ili logismoi, koju nalazimo u istočnoj Crkvi. Nju nalazimo u jednom od najpoznatijih Evagrijevih djela, Praktičnoj raspravi ili Praktikosu. 12 Kod Evagrija riječ logismos (zla misao) gotovo se uvijek rabi u množini, logismoi, i u pogrdnu smislu. On zapravo poistovjećuje „zlu misao“ s demonom koji je nadahnjuje.

Tako Evagrije većinom govori o „demonu acedije“, „demonu požude“ ili „demonu srdžbe“ itd. Misli su personiﬁcirane, zbog čega postaju vrlo žive i to im omogućuje da „raspravljaju“ među sobom. To ćemo opet naći nekoliko stoljeća kasnije, kod cistercita Galanda de Reignyja (13. st.), koji će zamisliti rasprave što ih vode misli.13

Evagrije je prvi sustavno iznio učenje o osam zlih misli. Zašto osam? Evagrijevi su izvori bili predmetom mnogih istraživanja i polemika. Ne možemo ovdje u to ulaziti. Dostajat će nekoliko naznaka. Ukratko, može se nedvojbe-

12 Évagre le Pontique, Traité Pratique ou Le Moine 12 (SC 171), Cerf, Pariz, 1971.

13 Usp. Galland de Reigny, Parabolaire (SC 378), Cerf, Pariz, 1992.

no utvrditi da je Origen14 bio glavni Evagrijev učitelj te kao takav nezaobilazan izvor za proučavanje Evagrija. Uostalom, nakon Evagrijeve smrti 499. godine počinje takozvana „origenska“ kriza za vrijeme koje Evagrije biva osuđen, posmrtno, i počinje potraga za njegovim spisima kako bi ih se uništilo. Neki opstaju zahvaljujući uporabi pseudonima, osobito pseudonima „Nil Sinajski“.

Učenje o osam zlih misli potječe iz Biblije, konkretno s početka 7. poglavlja Ponovljenoga zakona, gdje se nabrajaju narodi koje Izrael mora pobijediti kako bi ušao u obećanu zemlju. Evo toga popisa: Hetiti, Girgašani, Amorejci, Kanaanci, Perižani, Hivijci i Jebusejci (usp. Pnz 7,1). To je sedam naroda kojima treba pridodati još Egipat, koji je Izrael napustio odlaskom u pustinju. Sveukupno osam naroda, osam neprijatelja koje narod Izraelov mora svladati da bi ušao u obećanu zemlju.

U tradicionalnoj duhovnosti kršćanski je život hod kroz pustinju. Napustili smo Egipat (odnosno zemlju grijeha) prolaskom kroz Crveno more (odnosno krštenjem) i tako smo započeli duhovno putovanje koje će trajati cijeli naš život i koje možemo poistovjetiti s pravim hodočašćem kroz pustinju. Da bismo mogli ući u obećanu zemlju (odnosno u vječni život), moramo svladati neprijatelje. Ovih osam naroda simboliziraju osam neprijatelja duše koje moramo pobijediti prije nego što se konačno sjedinimo s Bogom. Najgori narod je Egipat; naš najgori neprijatelj je oholost. Što se tiče preostalih sedam neprijatelja koje moramo svladati, to su: proždrljivost, požuda

14 Origen (185.–253.) je jedan od najvećih crkvenih otaca, koji se često smatra svetim Augustinom grčkoga svijeta. Možemo ga smatrati ocem biblijske egzegeze.

EVAGRIJE I PUSTINJSKI OCI

ili bludnost, pohlepa ili srebroljublje, tuga, srdžba, acedija i častohleplje.

Evagrije je prvi koji je prikazao osam zlih misli uvijek u istom poretku, pri čemu je oholost na kraju popisa. Može se reći da Evagrije polazi od najtjelesnijih zlih misli (proždrljivost i bludnost) i završava s najduhovnijima (taština i oholost). Za njega te su misli povezane jedne s drugima: proždrljivost nas, na primjer, čini sklonima bludnosti, a ona pak zahtijeva novac da bi se ostvarila (Evagrije ovdje misli na plaćanje prostitutki), pa otud srebroljublje; ali ako netko nema novca, pada u žalost, zatim srdžbu, acediju itd.

Svi ti logismoi, prema Evagriju, imaju dvostruki uzrok koji odgovara dvostrukoj čovjekovoj naravi, tjelesnoj i duhovnoj. Oni proizlaze iz dviju strastvenih moći duše, naime moći žudnje [concupiscibilis]15 i moći rasrdljivosti [irascibilis]16. One zamračuju treću moć: um, čija je glavna funkcija spoznati Boga.

Sve te misli dolaze iz jedne ili druge od različitih moći duše, no, među njima, acedija zauzima osobito mjesto, jer ona nastaje iz svih moći u isti mah, što je čini tako zastrašujućom. Moglo bi se reći da se ona nalazi u sjecištu dvaju nizova mana: jednoga koji dolazi odozdo (tjelesne strasti) i drugoga koji dolazi odozgor (duhovne strasti).

Acedija dotiče i tijelo i dušu. Ona se okorištava tjelesnom slabosti kako bi dotakla dušu.

15 Moć žudnje je osjetilna moć duše kojom doživljavamo privlačnost prema onom što nam se čini dobrim (i onda kada je to lažno dobro).

16 Moć rasrdljivosti je, nasuprot tome, osjetilna moć duše kojom doživljavamo odbojnost prema onom što nam se čini zlom (i onda kada je to u zbilji dobro).

Acedija, grijeh protiv kršćanske ljubavi u samoj

„Revolucija“ Williama Ockhama i nestanak acedije.

III. AKTUALNOST ACEDIJE U KRŠĆANSKOM

i ogorč

Acedija u svećeničkom životu

i kompenzacije.

zajednica.

Acedija: grijeh protiv duhovne plodnosti bra

Kompenzacije izvan obitelji.

što je sa samcima?

ZAKLJUČAK: Nova evangelizacija protiv acedije . 173

Knjiga koja razotkriva podnevnoga demona i pokazuje kako ga pobijediti!

Kao da nikada nismo bili ranjiviji: borimo se s umorom i burnoutom, depresijom i tugom. Obuzimaju nas malodušnost, duhovna bezvoljnost i lijenost, a istodobno upadamo u aktivizam i pretjeranu zaposlenost.

Što ako se iza svega toga krije samo jedno ime – acedija, za koju veliki pustinjski otac Evagrije kaže da je najgori od svih demona?

Ova mračna kombinacija umora, tuge i gubitka smisla – „podnevni demon“, kako ga naziva kršćanska tradicija – oduzima nam radost i ostavlja prazninu u duši koja razara raspoloženje, međuljudske odnose i sveukupno djelovanje.

U svom istraživanju acedije benediktinski monah i poglavar opatije Saint-Wandrille, otac Jean-Charles Nault, polazi od mudrosti Crkve, od pustinjskih otaca do sv. Tome Akvinskoga. Pokazuje kako acedija pogađa osobe u svim životnim staležima: svećenike, redovnike, ali i vjernike laike, u braku ili samce. Detaljno opisuje ne samo simptome i posljedice acedije, nego i sredstva za njezino prevladavanje.

Otkrijte kako pobijediti podnevnoga demona i ponovno pronaći radost i smisao života.

„Pravo otkriće, suvremena rasprava o drevnom, ali i dan-danas tako bliskom neprijatelju. Ova knjiga može preobraziti duhovni život onih koji su spremni zaroniti u dubinu.“

Vinny Flynn, autor, 7 tajna euharistije

verbum.hr ISBN 978-953-235-925-1 21,90 €