Issuu

Ljubav usred pepela

dio sam ta stada i krda, nećeš ih ni pipnuti.“

Mesu Andrews LJUBAV USRED PEPELA

Biblioteka

POPULUS

25.

Naslov izvornika:

Mesu Andrews, Love Amid the Ashes

Originally published by Revell, a division of Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan, 49516, U.S.A.

Redaktura i lektura: Bonislav Kamenjašević

Grafička priprema: Mario Šantić

Split, 2025.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Glavni urednik: Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

MESU ANDREWS

Ljubav usred pepela

POPULUS

Prevela Marija Magaraš Vojvodić

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-399-002-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 001282885.

Mom voljenom suprugu Royu i mojim kćerima Trini i Emily. Vaša ljubav i ohrabrenje tijekom moje vlastite „Jobove patnje“ pomogli su mi da shvatim kako je Božji poziv za mene pisanje. Obrisali ste krivnju i samosažaljenje kronične bolesti i neprestano me bodrite da budem snažna i da se nadam. Ova knjiga je vaša. Moje srce je vaše.

Terah r. 2236.

Abraham r. 2166.

Jišmael r. 2078.

Izak r. 2066.

Šuah* r. ?

Ezav r. 2005.

ELIFAZ r. 1983.

BILDAD r. 1976.

Nahor r. ?

Buz r. ?

Jakov r. 2005.

Reuel r. 1983.

Zerah r. 1960.

SOFAR r. 1946.

JOB r. 1940.

SITA r. 1935. ﬁkcionalni

Enon r. 1919. ﬁkcionalni

10 sinova rođenih 1922.–1914.

DINA r. 1915.

Josip r. 1914. Benjamin r. 1897. (Izak umire 1880)

nepoznati naraštaji

Barakeel r. ?

ELIHU r. 1919.

Godine su približne i povezane su s autoričinim tumačenjem komentara stručnjaka. Sve su godine prije Krista. Masno otisnuta / verzalom pisana imena pripadaju glavnim likovima ovoga romana. Svi gore navedeni likovi, osim onih s oznakom fikcionalni, mogu se naći u Svetome pismu. SAJJID, ABAN i NADA izmišljeni su likovi neodređene Jišmaelove linije. Još jedan izmišljeni lik NOGALA potječe od mješovite egipatske i kušitske (današnje etiopske) linije. Bela, Beorov sin, od nepoznate je Edomove linije. Pravokutni okviri predstavljaju nasljednu liniju vezanu uz Božji savez s Abrahamom. * Ukazuje na to da je Jišmael posvojio Abrahamova sina Šuaha (fikcionalno posvojenje).

PROLOG

Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Gospoda, a među njima pristupi i Satan. Nato će Gospodin: „Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!“ A Satan odgovori Gospodinu: „Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!“ „Neka ti bude!“ – reče Gospodin Satanu. – „Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.“ I Satan ode ispred lica Gospodnjeg.

Job 1,6.8–12

prvo poglavlje

Kad je Izaku bilo sto i osamdeset godina, umrije. Izak izdahne i umre, starac i godinama zasićen, te bude pridružen svojim precima. Sahrane ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov.

Post 35,28–29

Dinina umorna stopala nisu ostavljala otiske na suncem sprženome tlu hebronskoga tabora djeda Izaka. Danima se borio s blijedim jahačem smrti, no njegova su izmučena pluća naposljetku izgubila bitku za sljedeći udah. Otišao je. Njezino sunce i mjesec i zvijezde, jedini muškarac koji je vidio onkraj Dinine sramote i volio je nakon Šekema. Srce joj bijaše napušteno poput usahle riječne doline, gdje je klečeći ispirala tkanine kojima je prala i pomazala djedovo tijelo.

„Gospodarice.“

Blagi se glas začuo preko Dinina ramena, jedva glasniji od vode što je tekla. Prenuta iz promišljanja, ispusti krpe u rijeku. „O, ne!“ poviče puzeći uzduž obale kako bi dohvatila smirnom natopljene tkanine. Kamenje joj je izgreblo koljena, a mutna voda uzburkala se sa svakim njezinim pokušajem da ih uhvati.

Okretna tamna prilika iskoči pred nju i uhvati plutajuće blago. „Imam ih, gospodarice!“ Mlada sluškinja iz djedova tabora staja-

la je do gležnjeva u vodi, ruku pobjednički uzdignutih iznad glave, a kapljice vode padale su po njenoj kratko ošišanoj kosi. Njezina sjajna crna koža i uglate jagodice nagoviještale su kušitsko podrijetlo. Dina ju je primijetila među slugama u taboru, ali dugi sati kraj djeda zahtijevali su gotovo stalan boravak u obiteljskim šatorima.

„Zašto me nazivaš gospodaricom?“ upita Dina posežući za tkaninama. „Dijete, nas dvije nismo nikada ni razgovarale, a ni ja sama nisam više od sluškinje.“ Iscijedila je tkanine i stavila ih u košaru obješenu na ruci.

„Gospodar Job rekao mi je kako sam odsada vaša sluškinja –jer se imate udati za njegova sina.“

Dina se uspravi i stane iznad djevojke te počne oponašati gromoglasnu prošlotjednu objavu abbe Jakova. „Job možda i jest najveći čovjek Istoka, no to ne znači da može ušetati u tabor djeda Izaka i izvikivati naredbe.“

Djevojčina pribranost poče klonuti poput sušom izmučenih pašnjaka hebronskih ravnica.

Požalivši svoju grubost, Dina spusti ruku na djevojčina ramena da je umiri i pođe kratkom stazom prema šatorima. „Stvar je u tome što još uvijek nisam dio kućanstva gospodara Joba.“ Zastane, srca iscijeđena poput tkanina u njezinoj košari. „Zapravo, nisam dio ničijega kućanstva“, šapnula je, pogleda uprta u šatore ispred njih. Još nekoliko koraka hodale su u tišini. „Job ne bi trebao obećavati stvari koje abba možda neće ispuniti.“ Spustivši pogled na djevojku pored sebe, vidjela je razočaranje i na njezinu licu. Dina ju je željela ohrabriti, ali kako ju je mogla utješiti kad se i sama osjećala izgubljeno i usamljeno? Uostalom, mala Kušitka bila je djedova služavka. A s obzirom na to koliko su se abba Jakov i stric Ezav prepirali oko djedova posjeda, tko će znati kako će nasljedstvo i sluge biti podijeljeni?

„Žao mi je, gospodarice.“ Djevojka je zvučala poprilično rastreseno. Dina primijeti da je započela svojevrsnu igru izmjenjujući divovske skokove i male korake kako bi izbjegla pukotine na suhoj zemlji. „Mogu li se barem pretvarati da sam vaša sluškinja dok vaš abba ne kaže drukčije?“ reče skočivši na sljedeći komadić glatke zemlje balansirajući pritom nesigurno na jednoj nozi.

Dina je uravnoteži spustivši ruku na njezino rame. „Samo ako me prestaneš zvati gospodaricom.“ Podignute obrve, čekala je da djevojka potvrdi prije nego što se zajedno uputiše prema taboru.

Djevojka zaostane, čitav korak za Dinom, i nastavi brbljati. „Abraham je bio veliki princ svoga naroda, kao i vaš djed Izak. Možda bih vas trebala zvati princezom?“

„Ha!“ Gorak smijeh probio se kroz kameni zid tuge iznenadivši čak i Dinu. Ali osmijeh koji se zadržao zbog ove nevine djevojke razrogačenih očiju bijaše iskren. „Nitko me nikada nije oslovio princezom, mala Kušitko. Jednostavno me zovi Dina.“

U tom trenu počne glasno naricanje ožalošćenih, a Dina ih pogledom potraži na horizontu, između topola. Kao što je i očekivala, ugleda djedovo povijeno tijelo kako se drmusa na kolima na putu prema grobnoj pećini kod Mamre, sjeverno od Hebrona. Njegovi sinovi Jakov i Ezav slijedili su kola, dok je mržnja između njih frcala poput iskri. Jakovljevih jedanaest sinova pratilo ih je neproničnih izraza lica. No od Ezavova brojnog potomstva samo su dvojica odala počast patrijarhu. Ezavov praunuk Job, ožalošćen kao da je u kolima njegov vlastiti abba, i Ezavov prvorođenac Elifaz, koji ga je tješio. O ostalim, brojnim Edomitima govorkalo se kako štuju kanaanske bogove, te stoga malo poštuju Izaka, sina Abrahamova, nosioca Jahvina saveza.

„Dođi“, jedva izgovori Dina obuzdavajući val tuge što je prijetio da je potopi. „Kako da te zovem, malena?“

„Ja sam Nogala.“ Njezin vedar, umirujući glas gotovo je utišao jadikovke tugujućih.

„Dođi, Nogala. Ne trebam sluškinju, ali dobro bi mi došla pomoć oko pakiranja za putovanje u Us.“ Prijazan prijedlog. Dosta je razgovora. Zrak je bio prepun tuge, nesigurnosti i jauka ožalošćenih.

Došle su do djedova tabora, organizirana kružno, sa šatorima oko goleme središnje vatre i peći. Puteljci su povezivali šatore članova obitelji s onima njihovih sluga, poput prečki na kotaču. Šatori najbliži vatri bili su za istaknute goste i rođake, a sluge su zauzimali zabačenije nastambe. Dina i Nogala prošle su pokraj vanjskih dijelova i obiteljskih šatora tjerajući pritom pastirske pse i pozdravljajući sluge. Stigle su do središnjih peći, gdje su zaposlene ruke pekle kruh za Ezavove karavane što su uskoro imale poći, kao i za rođake i sluge koji ostaju u Hebronu.

Tri su šatora bila uvijek u središtu tabora. Najbliži je vatri šator djeda Izaka, šator abbe Jakova na zapadnoj je strani, a strica Ezava na istočnoj. Dina zastane gledajući nastambe. Ogromni crni šator djeda Izaka s velikom nadstrešnicom pred ulazom sada je zjapio prazan. Nekoć su se ondje okupljali trgovci i uglednici koji su tražili prijam kod velikoga Abrahamova sina. Šator abbe Jakova bio je jednostavan i funkcionalan, precizno sastavljen – baš kao njezin otac, proračunati Izakov sin blizanac. Nastamba strica Ezava nespretno je oblikovana različitim životinjskim kožama i grubo obrađenim drvom.

Šatori blizanaca stajali su jedan nasuprot drugome, baš kao i oni sami – trajna bitka između prevaranta i lovca. Iako je prošlo gotovo stotinu godina otkada je abba Jakov zdjelicom variva kupio pravo prvorođenoga i gotovo pedeset godina otkada je ukrao Ezavov zavjetni blagoslov, njihovo je suparništvo iz godine u godinu jačalo. Srećom, rijetko su istovremeno posjećivali djeda Izaka. Abba Jakov većinu je vremena vodio svoja stada na ispašu u Beer Šebu, a stric Ezav brinuo se za svoje veliko pleme na planini Seir.

Prolazeći ispod djedove nadstrešnice, Dina se sagnula pred privezanim zaklopcem svoga malenoga šatora. Njezin istaknuti položaj u samom središtu tabora bio je izvor prijepora prije petnaest godina, kada je tek stigla, ali djed je okončao svađu pozivajući se na svoju potrebu za trajno dostupnom njegom. Dina je znala da je to bio jedan od načina na koje joj je odlučio iskazati poštovanje.

Nogala uđe u slabo osvijetljen prostor i Dina začuje njezin tihi uzdah. „Gospodarice! Vi ste veoma mudra liječnica.“

Odlučna da se ne iživcira zbog ovoga nezasluženoga, poniznoga laskanja, Dina pokuša vidjeti svoj mali dom Nogalinim očima. Bezbroj bočica prepunih bilja i napitaka, uzdignutih na grubo obrađenim cedrovim policama žarilo je nosnice opojnim mirisima korijandra, aloje i smirne. Pjegavi i prošarani vuneni sagovi abbe Jakova gotovo su posve pokrivali pod, uz iznimku središnjega zemljanoga otočića koji je odvajao dnevno obitavalište od spavaonice. Posjedovala je dva ogrtača, četiri tunike i tri rupca, što je kušitskoj služavki moglo djelovati pretjerano. Ostatak šatora bio je ispunjen biljem, mastima i napicima svih mogućih oblika i namjena. Za sebe je tražila malo. Živjela je jednostavno. Rijetko je napuštala granicu uza središnju vatru i maleno područje između svo-

ga šatora i šatora djeda Izaka. Bio je to njezin svijet, njezin dom. Sada to više nije.

Petnaest se godina osjećala sigurno, sposobno i korisno dok se brinula za djeda Izaka. Sada se pitala što joj zaista pripada i što će pohlepni stric Ezav pograbiti za sebe. Kada se muškarci vrate s pogreba, od nje će se očekivati da se pokori Izakovoj naredbi – da se uda za Jobova sina.

„Zašto si to rekao?“ šapnula je Dina djedu, koji ju je volio.

„Morate biti sjajna liječnica pored tolikih lijekova.“ Nogala je mislila da Dina razgovara s njom, a njezine su se bistre oči sjajile čak i pri prigušenoj svjetlosti u šatoru.

Odjednom, preplavljena žaljenjem, Dina poželi da je sama. Trebala je vremena da razmotri djedovu šokantnu zapovijed. Nikada nije dao naslutiti kako je želi vidjeti udanu u ovim godinama. Trideset i pet je bilo daleko od godina „meda i mlijeka“ i opasno blizu godinama „kiselog mlijeka“. I zašto bi me osudio na brak s muškarcem iz Ezavova klana? Ali na to je pitanje znala odgovor. Djed je smatrao da će, jer je kći Jakovljeva, njezina utroba biti „vrt obećanja“ po kojemu bi Ezavovi potomci mogli imati udjela u zavjetnome blagoslovu što ga je Jakov na prijevaru oteo.

„Ha!“ gorko se nasmijala, ali ovoga je puta Nogala, čini se, shvatila da Dina ne razmišlja o bilju. „Muškarci u meni ne vide ‘vrt obećanja’, Nogala. Vide prljavštinu.“

Djevojka je lagano potapša po ramenu. „Gospodar Job ne vidi u vama prljavštinu.“

Dina makne njezinu ruku i posegne za posudom punom smirne i vunom u koju će je umotati. „Gospodar Job predložio je svoga sina jer je stric Ezav odbio svakoga drugoga Edomita – čak i kada je djed bio na pragu smrti.“ Suze joj zamagliše oči. „Stoga je Job, dragulj u Ezavovoj kruni, zlatni čovjek Istoka, istupio i učinio što je bilo pravedno. Predložio je brak između svoga prvorođenca Enona i mene, Jakovljeve okaljane kćeri.“

„Oči gospodara Joba vedre su i dobre.“ Nogalina glava bijaše pognuta, a njezin glas jedva poput šapta. „Ne vjerujem da bi ponudio svoga sina da misli kako bi to nanijelo štetu ijednome od vas.“

O, kakve li nevinosti, pomisli Dina. Svi muškarci naposljetku ti nanesu štetu. Trebala je krivca za svoju sudbinu, no odbila je djedu prišiti krivicu. Volio ju je predobro i predugo. Željela je mrziti Jo-

ba. Pokušavala se uvjeriti kako su ga bogatstvo i uspjeh pretvorili u ponosnu i taštu osobu. Ali Nogalina nada – iako posve nezamisliva – djelovala je opravdano. Job je bio ljubazan, pun suosjećanja i brižnosti prema djedu tijekom njegovih posljednjih dana, bez ikakve osobne koristi. Najlakše bi bilo kriviti strica Ezava. Ta dlakava crvena planina od čovjeka oduvijek je bila meta mržnje abbe Jakova, za što je djelovao izrazito prikladno.

„Gospodarice, žao mi je zbog gospodara Izaka.“ Nogalin je glas bio poput melema za Dinino srce. „Znam da ste ga voljeli.“

Jedna suza klizne niz Dinin obraz. Brzo ju je obrisala. „Počnimo s pakiranjem. Ne znam koje će zalihe ići sa mnom u Us, a koje momu stricu Ezavu i abbi, no moramo pažljivo umotati svaku bočicu.“ Osjećaji su joj zamrsili misli, a nove suze zaprijetile, no odbijala je plakati. „Pitam se cvate li na edomskoj gori isto cvijeće kao ovdje?“ Posegnula je za sljedećom posudom smirne i komadom vune kako bi je umotala.

Nježna je ruka zaustavila njezinu nemirnu mišicu raspršivši tanak veo kontrole. „Ja slušam dobro, gospodarice.“

„Očito ne slušaš tako dobro jer me ne bi zvala gospodaricom!“ Riječi i osjećaji izletješe iz nje. „Moja je budućnost zapečaćena kao da sam mazga poslana na tržnicu, a djeda Izaka više nema!“ Dina baci posudu sa smirnom na pod u središtu šatora i opor miris ispuni zrak, od kojeg osjeti vrtoglavicu. Tek još jedan znak koliko su je besani dani i noći tjelesno i emocionalno iscrpili. Proučavajući krhotine grnčarije na sagu, pogled joj uhvati Nogalu kako iznenađeno zuri. „Baš poput moga razbijenoga života.“

Djevojka joj da ruku i povede je do hrpe prošaranih i pjegavih sagova. Dina obamrlo sjedne. „U pravu ste, gosp… Dina. Vaš je život poput te predivne, slomljene posude. Razbijen je, a predivan miris, dosad zaključan u vašemu srcu, bit će podijeljen sa sinom gospodara Joba.“

Nogala zastane, pogledom moleći odgovor. Pošto ga nije dobila, podigla je razbijene komade grnčarije i uzela s police okrhnutu glinenu bočicu. Dok je zamatala krhotine i bočicu u stari kostrijet, reče: „Recimo da je ova mala posuda moj život. Nešto mi govori da će, povežemo li ih, naši životi biti bolji.“ Nesiguran osmijeh podigne joj obraze. „Odmorite se, gospodarice. Ja ću spakirati vaše stvari prije nego što se muškarci vrate s pogreba.“

Drugo poglavlje

Dina, kći koju je Lea rodila Jakovu, iziđe da posjeti neke žene onoga kraja. Opazi je Hivijac Šekem, sin Hamora, poglavice kraja, pa je pograbi i na silu s njom leže. Njegovo srce prione za Dinu, Jakovljevu kćer, i on se u djevojku zaljubi. Nastojao je pridobiti djevojčino srce. Šekem je govorio i svom ocu Hamoru: „Onu mi djevojku uzmi za ženu!“

Post 34,1–4

Dina je promatrala mladu Kušitku kako skuplja dio po dio lončarije i biljaka, svaki lijek i svaku bočicu. Sklupčana na sagu, s dekom ispod glave, Dina je sklopila oči, uljuljkana ritmičnim zvukovima užurbanog hebronskoga kampa. Drvene žlice zveckale su po mjedenim loncima. Jaganjci su dozivali ovce. Dječji je smijeh lebdio na proljetnom povjetarcu. A novi se glas priključio zboru: Nogalino tiho pjevušenje umirivalo je Dininu dušu, i san je savlada.

< < <

San je bio jednako stvaran kao i onda kada se to dogodilo. Opet je bila petnaestogodišnjakinja, a obilna jutarnja rosa promočila joj

je ogrtač dok se šutke kretala kroz očeva stada pazeći da pritom ne uznemiri ovce i janjad, kako njihovo blejanje ne bi probudilo njezinu mrzovoljnu braću. Osjećala je bol u bedrima dok se penjala strmim vapnenačkim terasama prekrivenima poljima pšenice, nasadima maslina i vinogradima. Sjajne purpurne i narančaste nijanse plamtjele su na istočnome nebu, bacajući alabasterni sjaj na njezinu hitru šetnju kroz zlatno klasje pšenice.

Jutarnje se sunce razlilo ponad visokih zidina Šekema, a istoimeni princ stajao je na gradskim vratima. Dinu je zapanjila njegova muževna vanjština, koja je zbog blistavoga izlaska sunca u pozadini učinila njegovu pojavu više božanskom negoli ljudskom. Šekem se nakloni kao da je pred njim kraljevna, a on sin pastira. „Dobro jutro, ljepotice Jakovljeva.“

Dina osjeti kako joj se obrazi žare zbog njegovih riječi, te mu uzvrati naklon oborena pogleda. Nikada joj se muškarac nije obratio na takav način. On posegne za njezinom rukom, a ona je nagonski povuče. Nježno joj dodirne bradu te ona prvi put pogleda u njegove oči. „Nikada te neću prisiliti da učiniš nešto protiv svoje volje, ljupka Dina.“

Ona ostade bez daha. „Odakle znaš moje ime?“ upita.

Vedrina njegova osmijeha na tome osunčanome licu mogla se mjeriti sa zorom. „Kada je tvoj otac kupio zemlju od moje braće i mene, bili smo tek djeca, ali zapazio sam kako si lijepa i pitao za tvoje ime. Sada mi je dvadeset, a i ti si u dobi za udaju, zar ne?“

Dina smjesta spusti pogled. Nije mogla ni disati, ni misliti, ni rasuđivati. Zar ju je taj lijepi princ upravo upitao želi li se udati za njega? Nemoguće. „Da, jesam“, čula se kako odgovara.

„Pa, čekao sam da mi budeš žena. Moj otac ima samo jednu suprugu, a ja planiram slijediti njegov primjer. Tebe sam izabrao, Dina.“ Šekem ponovno ispruži ruku. Dina je stade proučavati znajući da joj budućnost visi o tankoj niti. Njegova krupna i preplanula ruka nježno je obavila njezinu.

Osjećala je ubrzane otkucaje njegova srca čiji joj je ritam pretvarao misli u zbrkanu bujicu riječi. „Ali srebrnjaci ime Rahele!“ Riječi su samo izletjele i uznemirile jadnog Šekema. „Ona je njegovateljica, a ja sam njezina pomoćnica. Obećala sam otići po novac k trgovcu Nebalu i potom se vratiti kući. Abba i ima Lea ni ne znaju da sam sama u gradu. Bit će zabrinuti ako se ubrzo ne vra-

tim.“ Mrzila je što zvuči očajno i djetinjasto, ali ako pođe kući bez srebrnjaka za majku Rahelu…

Dom. Hoće li se vratiti u svoj dom? Naglo podigne glavu i potraži Šekemovo lice. Ljubazne oči i nježan pogled.

Izgubila se u njemu. Kakva je to bol u njenim prsima? Ta silna čežnja da zapjeva, da potrči, da se rastopi u njegovu naručju –sve u isto vrijeme?

Šekem joj nježno stisne ruku i namigne široko se osmjehnuvši.

„Tvoja ima Rahela dobit će svoj novac. Pobrinut ću se za to. Nebal mi je rekao da danas dolaziš. Zato sam ovdje“, reče dok joj je jednim prstom prelazio preko brade.

Njegov je dodir raspršio čaroliju, i Dina opet spusti pogled. Pogleda u trgovce koji su prolazili pored njih, te pogne glavu od srama. Odjednom svjesna njihovih pogleda, zažali što je dopustila Šekemu da joj iskaže osjećaje tako javno. Ako otac sazna, moglo bi biti problema.

Šekem je očito uočio njezinu nelagodu jer sljedeće je riječi izgovorio uz smijeh, a ruke mu se spustiše uz bokove. „Reci mi, kćeri Jakovljeva, želiš li na gradskim vratima pričati o našemu vjenčanju ili da razgovor nastavimo u palači?“

„Vjenčanje?“ Dina udahne, a srce joj je lupalo tako snažno i brzo da je bila sigurna da i njezin vuneni ogrtač poskakuje bez dopuštenja. Zahihota se, porumeni i priđe mu. „Zar ću ostatak života provesti zajapurena lica, prinče Šekeme?“ šapne. Njezin prvi pokušaj zadirkivanja dočekan je smijehom oduševljenja, i prije negoli je mogla prigovoriti, on je podigne u naručje i stade nositi gradskim ulicama.

„Što to radiš?“ Izbezumljeno je pokušavala pokriti svoje izložene gležnjeve.

Odgovor na pitanje bili su prinčevski koraci u smjeru tornjeva palače. „Nosim svoju ženu kroz njezin grad“, reče gledajući je tako da je Dina mogla vidjeti svoj odraz u tim toplim smeđim jezercima. „Reci mi, kćeri Jakovljeva, što misliš o tome da jednoga dana postaneš kraljicom? Kako ti se čini naš grad?“

Dina nije znala treba li joj biti neugodno što je nosi poput ozlijeđena janjeta ili treba biti počašćena, ili prestrašena, ili sumnjičava. Uostalom, nije uistinu poznavala princa Šekema. Premda nadaleko čuven kao najčasniji i najpoštovaniji sin kralja Hamora, je li

on bio uistinu čestit čovjek? Koliko je žena već imao? Obmanjuje li je? U ovom trenutku znala je samo da je zgodan i šarmantan, i upravo joj je postavio pitanje na koje očekuje odgovor.

„Oprosti, što si me pitao?“

Glasno se nasmijao, a oči su mu zaiskrile – ni trunke nestrpljenja ili nezadovoljstva. „Pitao sam te što misliš o našemu gradu.“

Njegov smiješak i izvijene obrve davale su do znanja da će u tišini čekati njezinu procjenu.

Iako je Dina s majkom Rahelom mnogo puta bila u Šekemu, nikada nije slobodno tumarala tržnicom. A sve i da ju je vidjela tisuću puta, pogled iz naručja princa Šekema bio je potpuno drukčiji: prodavači su vikali sa svojih prepunih štandova, životinje svih oblika i veličina prodavane su za rad i za hranu, a djeca su trčkarala od jednoga do drugoga trgovca moleći hranu ili krišom trpajući svakakve predmete u skrivene nabore svoje odjeće. Muškarac je na teškome metalnome lancu vodio deset žena sa željeznim ovratnicima. Svaka je žena bila obučena u drukčije ruho, a dvije na sebi nisu imale ništa. Gradski je život za Dinu bio potpuno drugi svijet, i kad je vratila pozornost na princa, oči mu bijahu zamagljene brigom.

„Kako ti se čini tvoj novi dom?“ upita. „Hoćeš li nakon života na tihim obroncima, u uredno poredanim šatorima, biti sretna kad budeš okružena visokim kamenim zidinama i bučnim ljudima?“

Dina spazi istinsku zabrinutost na Šekemovu licu. Bila je zadivljena njegovom nježnošću. Nije se mogla sjetiti je li je itko ikada pitao za mišljenje ili se brinuo oko toga je li sretna. Na rubu suza, ne želeći da je doživi kao dijete, nestašno mu odgovori: „Priznajem, draži mi je miris pastirskih polja i ovčjega izmeta od gnjile hrane i smrdljivih starih muškaraca na gradskim ulicama, prinče Šekeme – ali ti si mnogo privlačniji od moje ružne braće.“ Zadržavši njegov pogled, nagnula je glavu i podigla obrvu dopuštajući jednoj strani svojih usana da pokaže zadovoljstvo.

Njegov je odgovor bio bolji nego što se nadala i ugodniji nego što je očekivala. Nasmijao se, zastao nasred ulice i odlučno je poljubio. Užurbani prolaznici zastali su da zaplješću, a kada se odmaknuo, Dina bijaše bez daha. „Drago mi je čuti da sam ti privlačan“, reče s nestašlukom u očima. „Ha!“ Nastavio je koračati pre-

ma palači, a ona je ugnijezdila svoju glavu na njegovo rame uvidjevši kako joj je dovoljno udobno za cijeli život.

Kada su stigli u veliku vapnenačku građevinu, Dina se iznenadi što nisu zastali u glavnoj dvorani. Umjesto toga, Šekem ju je nastavio nositi kroz labirint vijugavih hodnika prošavši pritom pored nekoliko otvorenih vrata i začuđenih sluga. Penjao se uskim stubištem i konačno ušao u veličanstveno uređenu sobu s mekim namještajem, prekrivenu neobičnim sagovima. Dinu obuzme duboko strahopoštovanje. Sjetila se uputa majke Rahele kada joj je pomagala pri porodima bogatih gradskih žena, i pokušala zatvoriti svoja širom otvorena usta. Princ je nježno spusti na pod, a ona hitro krene od jedne do druge prekrasne tapiserije.

„Sve je ovo tako otmjeno“, reče zaboravivši na svoga budućega mladoženju na vratima. Kada se napokon prisjetila gdje je, i što ili bolje reći tko ju je doveo ovamo, opet je pomislila kako se ponizila svojim nezrelim ponašanjem. „Molim vas, oprostite mi, Vaše Veličanstvo.“ Naklonila se princu Šekemu gorućih obraza. U tome pokornome položaju primijetila je da se zaustavila točno pored ogromnoga, zastorima prekrivenoga kreveta nasred sobe. Pokušala je progutati slinu, ali usta su joj bila suha poput pustinje.

Princ Šekem našao se pred njom u djeliću sekunde. Jednom rukom podizao joj je bradu, a drugom obujmio njezin struk. „Tako dakle, sada sam ‘Vaše Veličanstvo’?“ reče lukavo se osmjehnuvši.

Vidjela je glad u njegovim očima i skrenula pogled ne znajući kako odgovoriti. Zašto mu je dopustila da je odvede u svoju spavaću sobu?

„Dina, rekao sam da te nikada neću prisiliti na nešto protiv tvoje volje.“ Oči su mu pretraživale svaki kutak njezine duše. Ma koliko se trudila, sada nije mogla uzmaknuti. Ali je li to uopće željela? Zarobio ju je u trenu, ne tijelom, već srcem.

„Što tražiš od mene?“ šapne Dina. Znala je što želi, ali hoće li to i reći? Može li ona to učiniti?

„Tražim da mi budeš žena. Danas. Sada.“

„Tvoja žena? Sada?“ Uhvati je panika. „A što s tvojom obitelji? Nije li potreban neki obred?“

„Dina, ja sam princ Šekema. Mogu oženiti koga god poželim kad god me volja. Mnogo sam te godina čekao. Ti si ta, Dina – jedina koju želim.“

„Ali moj otac… on je sin Izakov, koji je sin Abrahamov. Mi štujemo Gospodina i…“

„Moj otac i ja ponudit ćemo cijenu za tebe, lijepa moja Dina, koju nitko u Kanaanu nikada nije ponudio. Tvoj će otac biti izvan sebe od sreće.“ Prije nego što je stigla išta reći, Šekem joj prekrije usne poljupcem. Ushit tjelesnoga jedinstva povezao je njihove duše – vjenčanje srca koje abba Jakov nije odobrio.

< < <

Dinin san iščeznu, ali ona je oklijevala vratiti se u stvarnost. Šator je djelovao prazno. Jednim je otvorenim okom vidjela tri uredno poredane košare uza zid, prepune umotanih posuda i čvrstih smotuljaka osušenoga bilja. Tabor je bivao sve glasniji, no ekstaza Šekemova poljupca vratila ju je u zemlju snova. Tek se nejasno prisjećala stvarnosti. Djed Izak preminuo je. Zapovjedio joj je da se oženi i trebala bi se pakirati za polazak u Us. Ali san ju je držao u stanju opijenosti. Svaka boja, svaki zvuk i miris toga davnog dana vratili su se u bujici slatkoga predanja.

< < <

Sljedećega su jutra Šekem i Dina izašli iz svoje odaje, a kralj Hamor predvodio je jednostavan šekemski obred potvrdivši tako njihova predanja u srcu. „Vraćam se prije večerašnje svadbene gozbe“, samouvjereno reče Šekem prije nego što su kralj i on otišli ugovoriti otkupninu s abbom Jakovom.

I tada se njezin san pretvorio u noćnu moru – kao i obično. Neuspješno se pokušala probuditi. Čekala je u palači sa suprugom kralja Hamora, i zajedno s njom se pobunila protiv obrezivanja svih muškaraca u Šekemu, uvjeta koji su sinovi Jakovljevi postavili da Dina može ostati Šekemova supruga.

„Ljubavi, ne“, reče Dina. „Ostavi me, molim te. Nađi ženu iz Šekema i zaboravi me.“ Ali noć prije njegova obrezanja bijaše najnježnija noć u Dininu kratkome životu, a ljubav što joj je iskazao bila je onkraj svega što je ikada doživjela. Zacijelo, nema muškarca koji je volio ženu kao što Šekem voli nju – neusporediva je čak i abbina ljubav prema imi Raheli.

Drugoga dana nakon obrezanja princ reče: „Vidiš, ljubavi, sve će ovo brzo završiti.“ Dina mu je ugađala i tetošila ga svakoga trenutka njegova oporavka. On joj je milovao obraze dok se noću uvlačila pored njega u postelju. „Jednoga ćemo dana sve ovo sa smiješkom prepričavati našim unucima.“ Njegova je ljubav otvorila Dinino srce. Nije znala da takva nesebičnost može postojati.

„Možda bismo najprije trebali imati djecu, pa tek potom početi razmišljati o unucima“, reče dok mu je cjelivala obraze, vrat, ramena.

On se nasmije i poljubi je u čelo. „Možda da najprije ugasimo svjetiljku, da što brže ozdravim.“ Dina se zahihoće i ugasi uljne lampe te zauzme svoje mjesto u pregibu suprugove ruke sve dok nisu počeli disati sporo, duboko i ravnomjerno.

I tada su krenuli urlici.

Dina se pokuša probuditi, ali ostane zarobljena u nekoj polusvijesti punoj užasa i strepnje. Šekemovo lice bilo joj je pred očima. Pogled mu bijaše prazan, a njegova predivna usta iskrivljena u posljednjemu vapaju pred smrt. Ruke su joj bile tople, mokre, ljepljive od suprugove krvi. „Šimune, Levi, ne!“

Braća su stajala iznad nje, a s njihovih je mačeva kapala krv.

„Ovaj šekemski pas nikada više neće oskvrnuti ničiju sestru“, ispljune Šimun posežući za Dininom rukom.

„Ne! Nije me oskvrnuo! Mi smo vjenčani!“

„Abba kaže da niste!“ Šimun nasrne na nju, a ona ustukne, uhvaćena između krvave ljušture muškarca kojega je voljela i divljega brata koji ga je ubio.

„Makni se od mene! Nije me silovao! Šekem me volio!“

< < <

„Dina.“ Čuo se muški glas. „Dina.“ Osjetila je kako joj netko trese ruku. „Dina, probudi se, moramo krenuti.“ Bio je to Šimunov glas – ne, Levijev!

Dina vrisnu, iznova ispunjena strahom. Zagrebe prema bakrenoj kosi i bradi ispred sebe. „Ne! Udaljite se od Šekema. Levi, ne! On me voli! Nije me silovao! Šimune, nemoj ga ozlijediti! On me voli!“ Udarala je i mlatarala čovjeka koji ju je pokušavao obuzdati.

„Dina, to sam ja, Job. Dina! Tiho. Dina, prestani.“ Snažne su je ruke pokorile. Nije se mogla osloboditi. Vriskovi se pretvoriše u jecaje, a Dinino se tijelo opusti.

„Tiho, Dina.“ Nježne su je ruke zibale. „Ja sam, Job. Tiho. Sve je u redu, Dina.“

Zagledala se u njegove duboke smeđe oči, boje majčina tamnoga kruha.

„Dina, ideš sa mnom kući. Bit ćeš sigurna s mojim sinom.“

Dina se napokon potpuno razbudila i za trenutak – samo načas – poželjela rastopiti se u tim snažnim rukama što su je s ljubavlju držale. Sjeo je na sag, i dalje je lagano ljuljajući dok joj je milovao kosu. Ali ovo je njezin budući svekar!

Poniženje i sram pojačali su svoj stisak. Istrgnula se iz njegova naručja i šćućurila pored naslaganih košara poput ranjene životinje. Jedva da su ikada razgovarali, a sada su pred njim izložene njezine najdublje rane. Ispusti nizak, grlen jauk. „Idi“, reče okrenuvši lice od njega. Pokušao joj je pomoći da ustane, ali ona se još više stisnula. „Ne, molim te. Samo idi.“

Nagnut nad njom, još jednom joj ponudi ruku. „Dina.“ Tišina se razlila šatorom poput mirisa pogrebnih pomasti iz razbijene posude sa smirnom. „Jesi li dobro?“ Jadikovke ožalošćenih odzvanjale su taborom. Job uzdahne. „Tvoj se otac vratio sa sahrane s pradjedom Ezavom. Ezav želi odmah krenuti prema gori Seir i traži da ga moja karavana prati prema jugu.“ Job opet zastane i tiho dometne: „Reći ću mu da nisam pripravan krenuti tako naglo i da si ne mogu dopustiti produženo putovanje. Možeš li u zoru biti spremna za polazak?“

Dina kimne, grla previše stisnuta da odgovori. Čula je udarac šatorskoga preklopa, i kada je digla pogled, Joba više nije bilo. Disala je kratkim, brzim udasima. Skupila je koljena uz prsa nadajući se tako smiriti silovito drhtanje. Ne smijem se pridružiti plaču ožalošćenih, pomisli. Ako počnem, možda nikada neću stati. Ljuljala se naprijed-natrag, u istom ritmu poput naricatelja. Što ako se noćne more pogoršaju? Što ako bude vrištala i mlatarala u naručju svoga budućega supruga? Hoće li i on biti pun razumijevanja kao Job? Dinino je srce snažno kucalo te se ljuljala sve brže.

Sitna je sjena presjekla usku zraku sunčeve svjetlosti što se probijala kroz resicu šatora. Dina se prestane ljuljati. Evo ga opet.

A tada se slatki cvrkut probije kroz zvuke naricanja. Ptica pupavac ružičasto-crne krijeste sletjela je ispred šatora. Maleno je stvorenje provirilo unutra i potom nastavilo uživati u svojoj kasnoposlijepodnevnoj kupki od prašine. Čula se njegova prekrasna pjesma i produbila Dininu bol.

„O, malena ptico,“ šapnu, „ti i ja smo i odviše slične. Djed Izak govorio je da si jedno od Gospodinovih najljepših stvorenja, ali da te on proglasio nečistom.“ Suze potekoše niz njene obraze. „Muškarci su i meni govorili da sam lijepa, ali moraju li me baš svi osuditi kao nečistu?“

U mahnitome kaosu zbivanja u taboru, pored šatora protrči sluga, pa pupavac prestrašeno odleti, a Dinino srce iznova zahvati usamljenost. „O, kako bih željela imati krila i odletjeti u dom koji je samo moj. Dom u kojemu će moja prošlost biti zaboravljena, a budućnost prepuna mogućnosti.“

Bilješka autorice

Bilo mi je zadovoljstvo i privilegij tražiti skrivena blaga i stvoriti priču koja zbunjuje, oduševljava i izaziva vas da otvorite Bibliju. Neki su me ljudi pitali kako mogu pisati biblijsku književnost kada je Božja Riječ istina. Nadam se da ću vam sljedećim primjerom pomoći da bolje razumijete biblijsku književnost.

Jeste li ikada izvadili trenirke iz sušilice i primijetili da je vezica ispala iz pojasa? Pa, mukotrpan zadatak ponovnoga vraćanja te vezice natrag u pojas pomalo je poput pisanja biblijske književnosti. Nepogrešiva Božja Riječ je poput pojasa – stabilna i nepromjenjiva. Neuhvatljive povijesne činjenice i fleksibilna radnja poput vezice su koju pisac mora provući kroz Sveto pismo kako bi spojio priču.

Neke likove u Ljubavi usred pepela nalazimo u Svetome pismu: Izak, Jakov, Ezav, Dina, Job itd. Neke sam druge našla u povijesnim tekstovima izvan Svetoga pisma. Naprimjer, u drevnome židovskome tekstu zvanu Jobov zavjet Jobova je žena opisana kao Jišmaelitka po imenu Sita. U tome mističnome prikazu Jobova života prikupila sam mnoge ideje za radnju koristeći se malim varijacijama kako bih priču učinila uvjerljivijom u biblijskome kontekstu.

Dr. Karl Kutz, pročelnik Odsjeka za biblijske jezike na Sveučilištu Multnomah, neizmjerno mi je pomogao u mojoj potrazi za povijesnim kontekstom. Iako je brzo istaknuo probleme povezane s

pokušajem stavljanja Knjige o Jobu na vremensku crtu, dr. Kutz je primijetio vezu koja se da prepoznati u hebrejskome izrazu za Jobove „sluge“ (Job 1,3), koji se drugdje pojavljuje samo u priči o Izaku iz Postanka (Post 26,14). Slično tome, hebrejski izraz za srebrni novac koji Jobova obitelj daje (Job 42,11) nalazi se samo u Post 33,19 i Jš 24,32. Također, slaže se da je svakako moguće da je Job živio u vrijeme patrijarha jer Septuaginta (grčki prijevod Staroga zavjeta) bilježi da je Job doživio 248 godina.

Dr. Kutz mi je obratio pozornost na dodatak Knjizi o Jobu u Septuaginti koji poistovjećuje Joba s povijesnim likom Jobabom (spomenutim u Post 36,33). Tu također stoji da je Job uzeo za ženu Arapkinju (ja sam je predstavila kao Jišmaelitku) i spominje se da je Jobovu prvomu sinu bilo ime Enon. Iako su podaci pronađeni u dodatku upitne povijesne vrijednosti i odražavaju pokušaj da se Jobov lik historizira, oni ipak podržavaju popularnu predodžbu da je Job bio suvremenik patrijarha i pružaju prikladan okvir za priču.

Misterij okružuje i drevni grad Us tako da ga neki tumači smještaju sjeverno od Kanaana, blizu Arama, dok ga drugi smještaju na južne granice između Edoma i Arabije. Činjenica je da ne znamo. Ta neizvjesnost čini moju fikcionalnu vezicu mogućom i savitljivom. Odlučila sam smjestiti Us na granicu Edoma i Arabije te sam proučavala edomske planine koje okružuju Transjordansku autocestu. Nakon što sam shvatila da je Petra u blizini, stvorila sam drevni Us sa sadržajima primjerenijim Petrinu nabatejskome razdoblju, ali sam provjerila autentičnost lokacija i opisa šuma i prirodnih izvora prema radarskim slikama sa stranice nasa. gov. Nažalost, nikada osobno nisam posjetila Petru, pa sam izrazito zahvalna za dar mašte i YouTube.

Rabinska tradicija vitalni je dio židovske vjere i dva su teksta dodatno oblikovala moje razmišljanje o sveprožimajućemu konceptu kuće Šemove. Knjiga o Jašeru hebrejski je tekst na koji se poziva Stari zavjet (Jš 10,13; 2 Sam 1,18); međutim, današnje kopije izvornoga teksta nisu verificirane. U vjernim prijevodima koji su dostupni, u poglavlju 28 piše: „Jakov je poslan u kuću Šemovu... da nauči Put Gospodnji, ali Ezav nije htio ići.“ Kasnije djelo rabina Louisa Ginzberga Legende o Židovima više puta spominje kuću Šemovu. Pripisuje pobožni odgoj Abrahama, Izaka, Jakova,

pa i Melkisedeka (svećenika Boga Svevišnjega kojemu je Abraham platio desetinu u Post 14), nauku Šema i njegovih potomaka. Iako nije biblijska činjenica, kuća Šemova dio je rabinske tradicije koji je preživio tisućljećima.

Započela sam svoje istraživanje u knjižnici Sveučilišta Multnomah s Komentarom o Knjizi o Jobu Édouarda Dhormea (Nelson, 1984.). Kao i mnoge žene, pitala sam se imaju li tumači mišljenje o identitetu Jobove neimenovane žene. Ne vidjevši spomena njezina imena ili loze, prelistala sam do poglavlja 42 kako bih potražila komentare o Jobovu ozdravljenju i blagoslovu druge obitelji. I tamo me čekalo – prvi sam put vidjela da se Jakovljeva kći Dina spominje kao Jobova druga žena. Moja je mašta eksplodirala i niklo je sjeme ove priče.

Rabinske tradicije kao što su Targum o Jobu i Pseudo-Philo navode Dinu kao Jobovu jedinu ženu, koja je rodila svih dvadesetero djece i pretrpjela njegove dugotrajne kušnje i konačnu obnovu. Kao što je već spomenuto, Septuaginta navodi da je Jobova žena bila Arapkinja. Autor Zavjeta o Jobu kombinira dvije tradicije navodeći da je Job uzeo Dinu za ženu nakon što je Sita umrla tijekom njegove patnje. Bila sam oduševljena perspektivom Jobova ozdravljenja i Dinina iskupljenja; međutim tada sam otkrila Post 46, u kojemu je Dina pratila svoga oca Jakova u Egipat. Iznenada se moja fikcionalna „vezica“ zapetljala u biblijskome „pojasu“ i nisam imala pojma kako je dalje provući. Kako je Dina mogla živjeti u Egiptu sa svojim ocem ako se udala za Joba u Usu?

Nastavila sam istraživati. Biblija opisuje Ezavovo preseljenje iz Kanaana u planine Seir i njegove jišmaelitske, hivijske i hetitske žene. Ali kulturna i zemljopisna važnost edomitskoga melting pota narasla je u mojoj mašti nakon što sam pročitala Odakle su došli Hiksi, kraljevi Egipta? autora Davida J. Gibsona. Iako su Gibsonove teorije kontroverzne, otvorile su dimenziju egipatske povezanosti s Edomom koja je otvorila moju maštu prema mogućoj političkoj ulozi Ezava u povijesti. Ezav je osigurao karavanu za prebacivanje Dine u Egipat i prijezira vrijednu spletku da je tamo namami. Moja je vezica oslobođena!

Napokon, mala ptica pupavac veže lijepu mašnu na vezici, spajajući zaplet, povijest i Božju Riječ. Spomenuta dvaput u Svetome pismu (Lev 11,19; Pnz 14,18), ptica pupavac izabrana je za prvu

nacionalnu pticu Izraela 30. svibnja 2008. Iako je biblijski kategorizirana kao nečista, to je prekrasno stvorenje osvojilo izraelska srca uz crvenoga sokola, bijeloga vodomara, bijele sove i još neke ptice.* Još jednom, moj mali pupavac pjeva svoju pobjedničku pjesmu. Hvala Vam, dragi čitatelju, što ste odvojili vrijeme da sa mnom provučete vezicu kroz Božju Riječ. Nadam se da i sami vidite da je biblijska književnost mnogo više od maštovitoga zamišljanja kako su stvari mogle biti. Doista mi je najdublja želja srca saznati kako su biblijski likovi doživljavali Boga kojega ja danas poznajem. Blagoslov Vam i mir.

* Erez Erlichman, „Hoopoe Israel’s New National Bird“, Ynetnews.com, 30. svibnja 2008., http://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-3549637,00.html.

SADRŽAJ

ne je otac pomazao, što znači da mi pripada cijeli Kanaan. Uzmi si sve te bezvrijedne stvari, obećana zemlja je moja.“

Kako pronaći nadu i ljubav kada ti život ostane u ruševinama?

„Ha! Tebi ostaje što je bezvrijedno, brate. Gospodin je možda obećao kanaansku zemlju Abrahamu, samo je zaboravio obavije-

stiti Kanaance. Ovoga si puta ti prevaren.“

Dina, kći Jakova i Lee, živi obilježena sramotom davne tragedije u Šekemu. Voljeni djed Izak na samrtnoj postelji kazuje joj posljednju želju i zapovijed: treba poći u dom pravednika Joba i ondje započeti novi život. No čim Dina stiže onamo, Jobov svijet počinje se rušiti – gubi bogatstvo, djecu i zdravlje te završava prezren i osamljen na pepelištu. Dok svi okreću glavu od njega, Dina se ne može odvojiti od toga slomljenoga, ali dostojanstvenoga čovjeka koji u njoj budi suosjećanje, divljenje i neočekivanu privlačnost.

Jakov zaškrguće zubima i naglo ustane da uzvrati bratu jednakom mjerom. „Ne dam se ja prevariti tako lako kao moj buda-

lasti brat.“

ovaj

Usred njegove boli i progonjena vlastitim ranama iz prošlosti, Dina otkriva snagu vjere, oprosta i ljubavi. Dok Jobovi prijatelji sumnjaju u njegovu pravednost, ona ostaje uz njega i otkriva da patnja ne mora biti kraj, nego može postati put prema obnovi i rađanju nove nade.

Veliki crveni gorostas podigao je ruku, spreman na udarac, no Job uzviknu: „Pradjede, nemoj!“ Ezav zbog toga izgubi pozornost, što iskoristi Jakov i udari ga posred trbuha, i ovaj se sruši na pod. Jobova je srdžba dosegnula vrhunac. Njihov pokojni otac još se nije ni ohladio u grobu, a ove sebične budale svađaju se poput djece oko nasljedstva. Brzo se približio dvojici staraca što su se kotr-

ljali na podu i šutnuo im prašinu u lica.

Ovaj uzbudljivi roman, koji će oduševiti sve ljubitelje Tesse Afshar, isprepliće dirljive biblijske pripovijesti o Jobu i Dini stvarajući snažnu priču o gubitku, vjeri i ljubavi koja se rađa usred pepela.

Kada su se odvojili i ustali podižući prašinu, Job ih počne prekoravati. „Sramite se obojica! Natežete se poput Hetita u Izakovu taboru. Vi ste starci krhkih kostiju!“ Znao je da te riječi i nemaju neku težinu kod velikoga lovca Ezava i okretnoga pastira Jakova.

ooooooooooooooo

„U romanu Ljubav usred pepela Mesu Andrews uzima biblijsku priču o velikoj tragediji i vješto u nju utkiva ljepotu i ljubav usred gubitka. Priča o Jobu ovdje zaista oživljava!“

Njih su dvojica bila snažnija u dobi od 125 godina nego Job sa svojih šezdeset.

Jakov uperi prst u brata. „Ne bi bilo problema da ovaj nije tako pohlepan, želi mi uzeti cijelo nasljedstvo, a kao prvorođenac ima pravo na dvije trećine.“

Jill Eileen Smith, autorica bestselera Mikal i Abigail „Mesu Andrews na dojmljiv je način oživjela starozavjetnu priču o Jobu u romanu Ljubav usred pepela. Ako volite priče koje povezuju snažnu radnju, romantičnu strast i biblijsku istinu – ovo je knjiga za vas!“

Ezav se ponosno isprsi, spreman na odgovor, ali Job digne ruku i progovori kroz stisnute zube. „Pogledajte sluge oko vas! Pogledajte ih!“ Izakovi sinovi stidljivo pogledaše oko sebe. Svi su slu-

Carol Kent, govornica i autorica knjige Between a Rock and a Grace Place

posla

ge promatrli, prekinuvši sve dotadašnje pripreme za putovanje. No čim su shvatili da su primijećeni, odmah su se iznova primili posla pjevušeći i zviždučući pastirske pjesme.

Mesu Andrews jedna je od najpopularnijih i najčitanijih autorica nadahnute romantične književnosti. Njezin prvi roman Ljubav usred pepela, koji s ponosom predstavljamo u biblioteci Populus, nagrađen je književnom nagradom ECPA za debitantsku knjigu godine. Postigao je velik uspjeh kod publike, a preveden je i na više svjetskih jezika. Andrews je objavila čitav niz drugih vrlo uspješnih romana koji oživljavaju biblijski svijet u pričama koje diraju srce, potiču na razmišljanje i nadahnjuju život.

Job je i dalje govorio ispod glasa. „Kako se usuđujete oskvrnuti uspomenu na djeda Izaka takvim sramotnim ponašanjem pred vlastitim slugama? Molim vas, pođimo u šator strica Jakova. Trebamo se pozabaviti važnim pitanjima.“ Prošao je pored njih kao pokraj nadurene djece.

Job je i dalje govorio ispod glasa. „Kako se usuđujete oskvrnubamo se pozabaviti važnim pitanjima.“ Prošao je pored njih kao

Ali čim se šator zatvorio, vratila se i Ezavova potreba za nadmoći. „Jobe, naša će karavana krenuti odmah nakon večernjega