Gorštačka Elegija

UVOD

Moje ime je J. D. Vance i mislim da bih trebao početi s priznanjem: smatram postojanje knjige koju držite u ruci pomalo apsurdnim. Na koricama piše da su ovo memoari, ali tek mi je trideset jedna i prvi ću priznati da nisam postigao ništa važno u životu, u svakom slučaju ne dovoljno važno da potpuni neznanac plati da čita o tome. Najbolja stvar koju sam učinio, barem objektivno gledano, jest to što sam diplomirao pravo na Yaleu, što bi trinaestogodišnji J. D. Vance smatrao smiješnim. Ali svake godine isto to postigne dvjestotinjak ljudi, a o većini njih ne želite čitati, vjerujte mi. Nisam senator, nisam guverner ni bivši ministar. Nisam pokrenuo multimilijunsku tvrtku ni neprofitnu organizaciju koja će promijeniti svijet. Imam dobar posao, sretan brak, udoban dom i dva živahna psa.

Nisam napisao ovu knjigu zato što sam postigao nešto izuzetno. Napisao sam je zato što sam postigao nešto obično, nešto što ne pođe za rukom većini klinaca koji odrastu kao ja. Vidite, odrastao sam u siromaštvu, u Rust Beltu3, u gradiću u Ohiu koji je živio od čelika i koji je, otkako pamtim, polako gubio i poslove i nadu. Blago rečeno, imam kompliciran odnos s roditeljima, od kojih se jedan gotovo cijeloga moga života hrvao s ovisnošću. Podigli su me baka i djed, koji nisu završili srednju školu, a fakultet je vidio jedva poneki član moje najšire obitelji. Statistika pokazuje da klince poput mene čeka sumorna budućnost – ako ih sreća posluži, neće završiti na socijalnoj pomoći, a ako ih ne posluži, umrijet će od predoziranja heroinom kao deseci klinaca u mojemu rodnome gradu prošle godine.

Ja sam bio jedan od tih klinaca koje je čekala sumorna budućnost. Malo je nedostajalo da ni ja ne maturiram. Malo je nedostajalo da se prepustim dubokomu bijesu i ogorčenosti koji su prožimali sve oko mene. Kada ljudi danas vide moj posao i moju diplomu s Ivy League4 fakulteta, pretpostave da sam nekakav genij, da samo izuzetna osoba može dogurati do moga položaja. Ispričavam se, ali ta vam je teorija čisto sranje. Kakve god talente da posjedujem, bio bih ih totalno profućkao da me nije spasila šačica bližnjih.

To je prava priča moga života i zbog nje sam napisao ovu knjigu. Želim da ljudi čuju kakav je to osjećaj: umalo dići ruke od sebe. Želim da znaju kako dođe do toga. Želim da ljudi razumiju što se događa u životima siromaha i kakav učinak siromaštvo ima na psihu i duh njihove djece. Želim da razumiju kako je američki san izgledao mojoj obitelji i meni. Želim da ljudi razumiju kako izgleda društvena mobilnost. I želim da razumiju nešto što sam i sâm tek nedavno shvatio: da one od nas koje sreća posluži i koji ostvare američki san i dalje progone demoni koje smo ostavili za sobom.

U pozadini moje priče pritajio se etnički element. U našemu društvu svjesnu pojma rase rječnik često pokriva samo boju nečije kože – „crnci“, „Azijci“, „privilegirani bijelci“. Te okvirne kategorije katkada su korisne, ali za razumijevanje moje priče potrebni su detalji. Možda sam bijelac, ali nemam ništa zajedničko s WASP-ovima5 sa sjeveroistoka. Moja je klasa radnička; milijuni bijelih Amerikanaca škotsko-irskih korijena bez fakultetskoga obrazovanja. Njima je siromaštvo tradicija – njihovi su preci bili radnici plaćeni po danu u ekonomiji Juga koja se temeljila na ropstvu, nakon toga zakupci koji su obrađivali tuđu zemlju za dio uroda, nakon toga rudari, a u novije vrijeme radnici na raznim strojevima i tvornički radnici. Amerikanci ih zovu hillbilly, redneck ili white trash. 6 Ja ih zovem susjedi, prijatelji i obitelj.

Potomci Škota i Iraca jedna su od najsnažnije definiranih podskupina u američkome društvu. Kao što je netko primijetio: „Dok sam putovao Amerikom, ljudi škotsko-irskoga porijekla zadivili su

me na svakom koraku, kao daleko najupornija i najdosljednija regionalna potkultura u zemlji, najmanje sklona promjenama. Njihova obiteljska struktura, religija i politički stavovi, njihovi društveni životi nepromijenjeni su u usporedbi sa sveobuhvatnim odbacivanjem tradicije koje se dogodilo gotovo svagdje drugdje.“7 Ta dosljednost u tradiciji donosi mnogo dobroga – snažnu odanost, strastvenu predanost obitelji i domovini – ali i mnogo lošega. Ne volimo došljake ni ljude koji se razlikuju od nas, bilo izgledom, ponašanjem ili, najvažnije, govorom. Da biste me razumjeli, morate znati da sam u srcu hillbilly škotsko-irskoga porijekla.

Ako je na jednoj strani medalje etnička pripadnost, na drugoj je zemljopis. Kada je prvi val useljenika iz Škotske i Irske u 18. stoljeću stigao u New York, brzo su ih privukle planine Apalačkoga gorja. Ta je regija doduše golema – proteže se od Alabame do Georgie na jugu, kroz Ohio pa do dijelova New Yorka na sjeveru – ali kulturno upravo fascinantno jednolična. Moja obitelj, s brdā istočnoga Kentuckyja, smatra se hillbillyjima, a tako sebe vidi i pjevač Hank Williams Jr. –rođen u Louisiani, danas stanovnik Alabame – i to ističe u country hitu, A Country Boy Can Survive. Nakon Nixona američku je politiku usmjerila politička reorijentacija stanovnika Apalača s demokrata na republikance. Sudbina bijele radničke klase nigdje nije toliko bijedna kao na Apalačima. Od slabe društvene mobilnosti do siromaštva, razvoda i ovisnosti – moj je zavičaj jezero jada.

Nije ni čudo da smo toliki pesimisti. Ono što iznenađuje jest što je bijela radnička klasa, prema anketama, najpesimističnija podskupina u Americi. Veći smo pesimisti od useljenika latinoameričkoga porijekla, od kojih mnogi žive u nezamislivome siromaštvu. Veći smo pesimisti od crnih Amerikanaca, čiji ekonomski status uvijek zaostaje za bjelačkim. Iako mi stvarnost dopušta određenu dozu cinizma, činjenica da hillbillyji poput mene sumornije gledaju na budućnost od mnogih drugih grupa – od kojih su neke očigledno siromašnije od nas – ukazuje na to da se događa nešto drugo.

I događa se. Društveno smo izoliraniji nego ikada prije, a tu izoliranost prenosimo i na djecu. Vjera nam se promijenila – temelji se na crkvama kojima odzvanjaju emotivni govori, ali koje ne nude društvenu podršku kakva je siromašnoj djeci potrebna za uspjeh. Mnogi od nas nisu zaposleni i ne traže posao, a ne žele se ni seliti da povećaju šanse za uspjeh. Naši su muškarci u jedinstvenoj krizi muškosti u kojoj su neke od esencijalnih osobina naše kulture glavna prepreka za uspjeh u svijetu koji se mijenja.

Kada spomenem probleme naše zajednice, često dobijem ovakvo objašnjenje. „Naravno da su se mogućnosti radničke klase pogoršale, J. D., ali pitanje je što je uzrokovalo što. Češće se razvode, rjeđe stupaju u brak, manje su sretni zbog sve manje ekonomskih prilika. Da imaju šanse za bolje poslove, popravili bi im se i drugi vidovi života.“

Nekoć sam i ja tako mislio, a u mladosti sam u to čak očajnički želio vjerovati. Zato što ima smisla. Nezaposlenost je stresna, a nedostatak novca za život još stresniji. Kada se tvorničko središte Srednjega zapada ispraznilo, bijela radnička klasa ostala je i bez ekonomske stabilnosti i bez stabilnoga obiteljskoga života koji ona donosi.

Ali iskustvo može čovjeka svačemu poučiti, a mene je poučilo da je ta priča o ekonomskoj nestabilnosti u najmanju ruku nepotpuna. Prije nekoliko godina, tijekom ljeta prije nego što ću upisati pravo na Yaleu, tražio sam posao na puno radno vrijeme da si mogu priuštiti preseljenje u New Haven u Connecticutu. Jedan obiteljski prijatelj predložio je da radim za njega, u distribucijskome centru srednje veličine u okolici moga rodnoga grada. Vodio je centar za veleprodaju keramičkih pločica. Teške su, jako teške. Svaka teži između kile i pol i tri kile, a najčešće su pakirane u kutije s osam do dvanaest komada. Moja je glavna dužnost bila podizanje kutija na palete i pripremanje paleta za transport. Nije bilo lako, ali ponudio mi je trinaest dolara na sat, a novac mi je trebao. Prihvatio sam ponudu i predbilježio se za sve dodatne smjene koje su mi nudili.

U centru je radilo desetak zaposlenika, a većina je radila ondje godinama. Jedan od njih imao je dva posla s punim radnim vremenom,

ali ne zato što je želio: drugi posao, ovaj u distribucijskome centru, omogućio mu je da ostvari svoj san o školi letenja. Trinaest dolara na sat u našemu je gradu bila dobra nadnica za samca – najamnina za pristojan stan iznosila je oko petsto dolara mjesečno – a u distribucijskome su centru povišice bile redovite. Svaki je zaposlenik nakon nekoliko godina zarađivao šesnaest dolara na sat, odnosno trideset dvije tisuće godišnje – u ekonomiji u opadanju puno više od minimalca potrebna za uzdržavanje obitelji. Usprkos toj prilično stabilnoj situaciji voditelji su jedva uspijevali naći zaposlenike spremne ostati godinama. U trenutku moga odlaska u skladištu su radila tri zaposlenika, a ja sam sa svojih dvadeset šest bio daleko najstariji. Jedan od njih, zovimo ga Bob, zaposlio se nekoliko mjeseci prije mene. Bobu je bilo devetnaest i djevojka mu je bila trudna. Voditelj je plemenito ponudio djevojci posao u uredu, javljanje na telefone. Oboje su bili grozni zaposlenici. Ona bi izostala s posla svakoga trećega dana ili tako nekako, uvijek bez prethodne najave. Nakon što je dobila niz opomena tijekom nekoliko mjeseci, jednostavno je nestala. Bob se ne bi pojavio na poslu barem jednom tjedno, a kasnio je redovito. Povrh svega, tri ili četiri puta u smjeni odlazio bi na toalet na pola sata. Bio je toliko odsutan da je potkraj mojega boravka jedan zaposlenik smislio igru: namjestili bismo štopericu kada bi Bob izašao i u pravilnim razmacima izvikivali koliko ga nema, s jednoga kraja skladišta na drugi. „Trideset pet minuta!“ „Četrdeset pet minuta!“ „Sat!“

Naposljetku je i Bob dobio otkaz. Kada mu je voditelj to priopćio, Bob se izderao na njega: „Kako možeš? Ne znaš da mi je cura trudna?“ Nije bio jedini: najmanje još dvojica, od kojih je jedan bio Bobov bratić, dobila su otkaz u tome kratkome vremenu koje sam proveo u skladištu pločica. Ako želite raspravljati o prilikama i jednakosti, ne možete zanemariti ovakve priče. Dobitnike Nobelove nagrade za ekonomiju brinu propadanje Srednjega zapada i nestanak ekonomske jezgre bijele radničke klase. Pritom misle na poslove u proizvodnji preseljene u inozemstvo i poslove za srednju klasu koji su sve nedostupniji ljudi-

ma bez fakultetskoga obrazovanja. U pravu su – i mene brine sve to. Ali tema ove knjige nešto je drugo: što se dogodi u životima stvarnih ljudi kada ekonomija koja se temelji na industriji propadne. Tema je najgora moguća reakcija na loše životne uvjete. Tema je kultura koja neprestano potiče društveno propadanje umjesto da ga suzbija svim mjerama.

Problemi koje sam vidio u skladištu imali su korijene dublje od makroekonomskih trendova i vladinih mjera. Previše mladića nezainteresiranih za naporan rad. Trajno nepopunjena dobra radna mjesta. Mladić koji itekako ima potrebu za poslom – buduća supruga, dijete na putu – a koji olako odbaci dobar posao s izvrsnim paketom zdravstvenoga osiguranja. Najgore od svega, kada je dobio otkaz, zaključio je da mu je nanesena nepravda. Problem je nedostatak osobne odgovornosti – osjećaj da ne upravljate vlastitim životom i spremnost da svalite krivicu na svakoga osim na sebe. Po tome se ova regija razlikuje od širega ekonomskoga pejzaža moderne Amerike.

Moram istaknuti da, iako stavljam naglasak na grupu koju poznajem – bijelu radničku klasu Apalačkoga gorja – ne tvrdim da zaslužujemo više suosjećanja od ijedne druge skupine. Ovo nije priča o razlozima zbog kojih bijelci imaju više prava na pritužbe od crnaca ili bilo koga drugoga.

Ali usprkos tome nadam se da će čitatelji iz ove knjige naučiti kako klasa i obitelj utječu na siromašne, a da pritom na njihove stavove ne navlače filtar rase. Mnogi analitičari pod pojmom „kraljica socijalne pomoći“ misle na lijenu crnu majku koja živi na državnoj grbači. Čitatelji ove knjige brzo će shvatiti da ta zlonamjerna karikatura nema veze s mojim argumentima. Poznajem mnoge takve kraljice; neke su bile moje susjede, a sve su bile bijele.

Ova knjiga nije ekonomska analiza. U proteklih nekoliko godina, William Julius Wilson, Charles Murray, Robert Putnam i Raj Chetty napisali su uvjerljive traktate poduprte iscrpnim istraživanjem, koji dokazuju da se društvena mobilnost usporila u 1970-ima i nikada se nije oporavila, da su neke regije prošle gore od drugih (kakvoga

li šoka: Apalačko gorje i Rust Belt prošli su jako loše) i da mnogi fenomeni kojima sam osobno svjedočio postoje u svim dijelovima društva. Možda se ne slažem s nekima od njihovih zaključaka, ali uvjerljivo su dokazali da Amerika ima problem. Iako ću koristiti statističke podatke i iako se povremeno oslanjam na akademske radove za naglašavanje vlastitih argumenata, moj glavni cilj nije da vas uvjerim u postojanje problema za koji mnogi već znaju. Moj je primarni cilj ispričati vam istinitu priču o tome kako taj problem izgleda kada vam ga odmah po rođenju objese oko vrata.

Tu priču ne mogu ispričati bez pomoći glavnih i sporednih likova moga života. Zato ova knjiga ne predstavlja samo osobne memoare nego i obiteljske – priča o prilikama i društvenoj mobilnosti iz perspektive grupe gorštaka s Apalačkoga gorja. Prije dvije generacije moji baka i djed bili su mladi i ludo zaljubljeni. Vjenčali su se i preselili sjevernije u nadi da će uteći užasnomu siromaštvu koje ih je okruživalo. Njihov unuk (ja) diplomirao je na jednome od najprestižnijih sveučilišta na svijetu. To je najkraća verzija ove priče. Dulja vas čeka na stranicama koje slijede.

Iako sam na nekim mjestima promijenio imena osoba da zaštitim njihovu privatnost, ova je priča točan i istinit portret svijeta koji sam upoznao. U njoj nema kompozitnih likova ni kraćenja događaja da knjiga bude zanimljivija. Gdje god je bilo moguće, potkrijepio sam detalje dokumentima – svjedodžbama, pismima, bilješkama na fotografijama – ali siguran sam da je ova priča jednako podložna pogreškama koliko je podložno ljudsko pamćenje. Recimo, kada sam sestri dao na čitanje prethodnu verziju, potaknula je polusatnu raspravu o tome jesam li pravilno smjestio jedan događaj u vremenu. Ostavio sam svoju inačicu toga događaja, ne zato što sumnjam u sestrino pamćenje (štoviše, pretpostavljam da je bolje od mojega), nego zato što mislim da se nešto dâ naučiti i iz toga kako sam organizirao događaje u vlastitome pamćenju.

Isto tako nisam objektivan promatrač. Skoro svaka osoba koju spominjem ima mana napretek. Neke su pokušale ubiti druge, neke

su u tome i uspjele. Neke su zlostavljale vlastitu djecu, tjelesno ili emocionalno. Mnoge su bile (ili još uvijek jesu) ovisne o drogi. Ali volim ih, čak i one među njima s kojima ne razgovaram da sačuvam vlastito mentalno zdravlje. U ovoj priči nema negativaca. Svi su oni samo gomila brđana koji sebi s mukom krče životni put – za sebe, a, hvala nebesima, i za mene.

Kao i većina djece, vlastitu sam adresu naučio napamet za slučaj da se izgubim i trebam pomoć odraslih da se vratim kući. U maloj školi, kada me teta upitala gdje živim, izrecitirao bih adresu bez zamuckivanja bez obzira na to koliko ju je puta moja majka promijenila, iz razloga koje kao mali nisam razumio. Ali i kao mali sam razlikovao „kućnu adresu“ od toga gdje mi je „dom“. Moja adresa bila je mjesto na kojemu sam provodio većinu vremena, s majkom i sestrom, i mijenjala se. Ali moj je dom uvijek bio samo jedno mjesto: kuća moje prabake u holleru8, u Jacksonu u Kentuckyju.

Jackson je gradić s oko šest tisuća stanovnika u srcu jugoistočnoga Kentuckyja, u kraju poznatu po rudarstvu. Gradić je možda previše plemenit opis: Jackson ima vijećnicu, nekoliko restorana – gotovo svi su iz lanaca brze prehrane – i još poneku trgovinu i radnju. Većina stanovnika živi u planinama oko Autoceste 15, u kamperima, socijalnim kućama, na malim farmama ili na posjedima u planini poput onoga koji je bio pozornica za najljepša sjećanja moga djetinjstva.

Stanovnici Jacksona pozdravljaju svakoga, spremno će se lišiti vremena za najdraži hobi da bi neznancu pomogli da izvuče auto iz snijega i svaki put – bez iznimke – izaći će iz auta i pozorno stati dok pored njih prolazi pogrebna povorka. Ovo posljednje u meni je pobudilo spoznaju da je Jackson poseban, kao i njegovi ljudi. Zašto se svi ukipe dok prolaze pogrebna kola, upitao sam baku, koju smo svi zvali Mamaw. „Zato što smo gorštaci, zlato. Poštujemo pokojne.“

Moji baka i djed napustili su Jackson krajem 1940-ih i podigli su obitelj u Middletownu, u Ohiu, gdje sam i ja kasnije odrastao. Ali do dvanaeste godine provodio sam ljeta i većinu slobodnoga vremena u Jacksonu. Odlazio sam onamo s bakom, koja je voljela posjećivati prijatelje i obitelj i uvijek je bila svjesna da vrijeme neumoljivo briše popis njoj bliskih osoba. Kako je vrijeme odmicalo, naši posjeti Jacksonu sveli su se na jedan jedini razlog: brigu za bakinu mamu, koju smo zvali Mamaw Blanton (da je ne pomiješamo s bakom, koju smo zvali Mamaw). U Jacksonu bismo se smjestili kod moje prabake, u kući u kojoj je živjela još otprije negoli je njezin suprug otišao u rat protiv Japanaca na Pacifiku.

Kuća prabake Blanton bila mi je najdraže mjesto na svijetu iako nije bila ni velika ni raskošna. Imala je tri spavaće sobe. Imala je maleni trijem s malim naslonjačem za ljuljanje i veliko dvorište koje se s jedne strane penjalo prema planini, a s druge spuštalo prema holleru. Iako je prabaka Blanton imala i nešto zemlje, većina je bila neobradiva i obrasla gustišem. Kuća nije imala pravo stražnje dvorište, ali iza nje su se protezale prve padine planine, stijene i stabla. Umjesto dvorišta imali smo holler i potok koji je tekao duž njega – to nam je bilo dovoljno. Sva su djeca spavala u istoj sobi na katu: u spavaonici nalik na vojnu, s desetak kreveta, u kojoj sam se igrao s bratićima i sestričnama do kasno u noć, dok baka ne bi podviknula i potjerala nas na spavanje.

Planine koje su nas okruživale bile su dječji raj i većinu vremena provodio sam gnjaveći faunu Apalačkoga gorja: nijedna kornjača, zmija, žaba, riba ili vjeverica nisu se mogle sakriti od mene. Trčao sam uokolo s rođacima, nesvjestan sveprisutnoga siromaštva i narušenoga zdravlja prabake Blanton.

Na nekoj dubokoj razini Jackson je bio jedino mjesto koje je pripadalo meni, mojoj sestri i Mamaw. Volio sam i Ohio, ali bio je pun bolnih uspomena. U Jacksonu sam bio unuk najopakije žene koju je itko poznavao i najvještijega automehaničara u gradu. U Ohiu sam bio napušteni sin čovjeka kojega sam jedva poznavao i žene koju

najradije ne bih poznavao. Mama je u Kentucky putovala samo na godišnja obiteljska okupljanja i povremene pogrebe, a tom bi se prilikom Mamaw pobrinula da sa sobom ne donese vlastitu dramu. U Jacksonu nije bilo mjesta za njezino urlanje, tučnjave, mlaćenje sestre i mene, a pogotovo „ni za kakve muškarce“, kako je govorila Mamaw. Mamaw je mrzila mamine brojne dečke i nijedan od njih nije bio dobrodošao u Kentuckyju.

U Ohiu sam se vrhunski izvještio u prihvaćanju njezinih partnera, mojih navodnih očinskih uzora. Sa Steveom, kojega je mučila kriza srednjih godina i koji je u to ime probušio uho, pretvarao sam se da su naušnice cool – do te mjere da je i meni probušio uho. S Chipom, policajcem alkoholičarom koji je moju naušnicu smatrao nečim „ženskastim“, pretvarao sam se da sam opak i da obožavam policijske aute. S Kenom, neobičnim tipom koji je zaprosio mamu nakon tri dana veze, pretvarao sam se da sam brat njegovoj djeci. Ali ništa od toga nije bila istina. Mrzio sam naušnice, mrzio sam policijske aute i znao sam da će Kenova djeca nestati iz moga života prije kraja godine. U Kentuckyju se nisam morao pretvarati da sam netko tko nisam jer su me jedini muškarci u mome životu – bakina braća i šurjaci – već poznavali. Jesam li želio da se ponose mnome? Naravno da jesam, ali ne zato što sam se pretvarao da mi se sviđaju. Iskreno sam ih volio.

Najstariji i najopakiji od muškaraca u obitelji Blanton bio je ujak Teaberry, koji je taj nadimak dobio po omiljenome okusu žvakaće gume. Ujak Teaberry bio je u ratu, kao i njegov otac; služio je u mornarici tijekom Drugoga svjetskoga rata, umro je kada su mi bile četiri godine, pa ga se sjećam samo po dvama događajima. Prvi je kako bježim od njega umirući od straha, a on me ganja s džepnim nožem govoreći mi da će, ako me uhvati, mojim ušima nahraniti pse. Skočim u krilo prabake Blanton i ta zastrašujuća igra završi. Ali znam da sam ga volio jer se sjećam da sam nadigao silnu buku kada su mi rekli da ga ne mogu posjetiti na samrtnoj postelji pa me baka natjerala da obučem bolnički ogrtač i prokrijumčarila me k njemu. Sjećam se da

sam se panično držao za nju dok me vodila, ali ne sjećam se oproštaja od ujaka.

Idući je bio ujak Pet. Ujak Pet bio je visok čovjek oštra uma i raskalašena smisla za humor. Financijski najuspješniji Blanton, ujak Pet rano je napustio dom i pokrenuo posao s drvnom građom i građevinom koji mu je donio dovoljno novca da u slobodno vrijeme uzgaja trkaće konje. Bio je najljubazniji od svih muških Blantona, šarmantan i uglađen kao pravi uspješni poslovni čovjek. Ali ispod toga se šarma krila nagla narav. Jednom je neki kamiondžija dovezao ujaku Petu naručenu robu i rekao: „Iskrcaj je odmah, kurvin sine.“ Ujak Pet tu je opasku shvatio doslovno. „Ti si, dakle, moju dragu staru majku nazvao kurvom; lijepo te molim da se pristojnije izražavaš.“ Vozač – zvali su ga Big Red jer je bio krupan i imao je crvenu kosu – ponovio je uvredu, a ujak Pet postupio je baš kao i svaki drugi razumni poslovni čovjek: izvukao ga je iz kabine kamiona, skoro ga nasmrt premlatio i za kraj ga izrezao motornom pilom po cijelom tijelu. Big Red umalo je iskrvario, ali brže-bolje su ga prevezli u bolnicu i preživio je. Ipak, ujak Pet nije ni vidio zatvor. Ispostavilo se da je i Big Red iz Apalača pa je odbio razgovarati s policijom i podnijeti tužbu. Znao je da je uvrijedio nečiju majku.

Ujak David možda je bio jedini bakin brat koji nije mario za tu kulturu časti. Taj stari buntovnik s dugom valovitom kosom i još duljom bradom volio je sve osim pravila, što možda objašnjava zašto se, kada sam otkrio golemu stabljiku marihuane iza prabakine stare kuće, nije ni potrudio opravdati. Sav u šoku, upitao sam ga što će mu ta biljka, a on je izvadio papiriće za motanje cigareta i upaljač i pokazao mi. Bilo mi je dvanaest godina. Znao sam da će ga baka ubiti ako sazna.

A toga sam se bojao jer je, prema obiteljskoj predaji, baka doista umalo nekoga ubila. Kada je njoj bilo oko dvanaest godina, bila je izašla iz kuće i zatekla dvojicu muškaraca kako ukrcavaju njihovu kravu – vrijednu imovinu u kraju bez vodovoda – u kamionet. Jedan je odmah pao – pogodila ga je u nogu – a drugi je uskočio u kamionet

i odjurio toliko brzo da su gume cviljele. Neuspješni kradljivac jedva je mogao i puzati pa mu je Mamaw prišla, prislonila mu cijev puške na glavu i pripremila se dovršiti posao. Nasreću za njega, umiješao se ujak Pet i baka ipak nije sredila svoju prvu žrtvu.

Makar znam koliko je luda i koliko voli oružje, sumnjam u istinitost te priče. Raspitao sam se među rodbinom i oko pola njih nikada je nije čulo. Dio u koji vjerujem jest da bi baka bila ubila nekoga da je netko nije spriječio. Prezirala je podlost, a nije bilo veće podlosti od izdaje vlastite klase. Svaki put kada bi nam netko ukrao bicikl s trijema (koliko se sjećam, to se dogodilo tri puta), ili provalio u auto i odnio sitniš, ili ukrao dostavu, baka bi mi rekla – tonom generala koji izdaje naredbe trupama – da „nema ničega gorega od potkradanja sirotinje. Ionako nam je dovoljno teško. Definitivno ne trebamo otežavati jedni drugima“.

Najmlađi od Blantona bio je ujak Gary. Bio je najmlađe dijete u obitelji i najdraži čovjek kojega sam upoznao. Ujak Gary otišao je od kuće kao mlad i u Indiani izgradio uspješan krovopokrivački posao.

Dobar suprug i još bolji otac, Gary mi je često znao reći: „Ponosni smo na tebe, stari Jaydot“, a ja bih se svaki put rascvao od ponosa. Bio mi je najdraži ujak, jedini Blanton koji mi nije prijetio da će me namlatiti ili mi odrezati uho.

Moja baka imala je i dvije mlađe sestre, Betty i Rose, koje sam jako volio, ali njihovom sam braćom bio opsjednut. Sjedio bih s njima i preklinjao ih da mi pričaju svoje priče bezbroj puta. Ti su muškarci bili čuvari usmene predaje naše obitelji, a ja njihov najbolji učenik. Većina te predaje bila je potpuno neprikladna za dječje uši. Gotovo su sve priče uključivale onaj oblik nasilja zbog kakvoga se završi u zatvoru. Većina je govorila o tome kako je okrug u kojemu Jackson leži – okrug Breathitt – zaradio svoj nadimak, Krvavi Breathitt. Objašnjenja je bilo mnogo, ali sva su se svodila na jedno: stanovnici Breathitta mrzili su određene stvari i nisu čekali da ih riješi ruka zakona.

ZAHVALE

Pisanje ove knjige bilo je jedno od najtežih iskustava u mome životu, ali donijelo mi je i mnogo zadovoljstva. Saznao sam mnogo toga što nisam znao o svojoj kulturi, svome susjedstvu i svojoj obitelji, a mnogo toga sam se i prisjetio. Mnogo dugujem raznim ljudima. Zahvaljujem svima njima, bez nekoga posebnoga redoslijeda. Oni su: Tina Bennett, moja divna agentica, koja je vjerovala u ovaj projekt i prije mene samoga. Ohrabrivala me kada je trebalo, tjerala naprijed kada je trebalo i vodila me kroz proces objavljivanja knjige koji me u početku užasavao. Ima srce hillbillyja i um pjesnikinje, i čast mi je zvati je prijateljicom.

Uz Tinu, osoba koja je najzaslužnija za to što je ova knjiga ugledala svjetlo dana jest Amy Chua, profesorica koja mi je na Yaleu predavala ugovorno pravo i koja me uvjerila da su i moj život i moja iskustva vrijedni bilježenja na papir. Posjeduje mudrost sveučilišne profesorice i samopouzdanost majke tigrice, a meni je oboje bilo potrebno i oboje mi je stavila na raspolaganje.

Cijela ekipa u Harperu zaslužuje ogromnu pohvalu. Moj urednik Jonathan Jao pomogao mi je da trezveno promislim što želim postići ovom knjigom i imao je strpljenja da mi pomogne to i ostvariti. Sofia Groopman dala mi je novu perspektivu kada je to bilo prijeko potrebno. Joanna, Tina i Katie vedro su me i vješto provele kroz cijeli proces objavljivanja knjige. Tim Duggan riskirao je sa mnom iako su šanse za uspjeh bile doista male. Svima njima zahvaljujem na svemu što su učinili za mene.

Mnogo je ljudi pročitalo razne inačice rukopisa i ponudilo mišljenje, od izbora riječi u određenoj rečenici do mišljenja da možda ne bih trebao izbrisati cijelo jedno poglavlje. Charles Tyler pročitao je ranu verziju ove knjige i prisilio me da izbrusim nekoliko ključnih tema. Kyle Bumgarner i Sam Rudman pomogli su mi u ranoj fazi pisanja, Kiel Brennan-Marquez, koji me i službeno i neslužbeno godinama poučavao pisanju, pročitao je čak nekoliko varijanti. Svima im zahvaljujem na trudu.

Zahvalan sam mnogima koji su mi dopustili da pišem o njihovim životima i poslu, a to su, među ostalima, Jane Rex, Sally Williamson, Jennifer McGuffey, Mindy Farmer, Brian Campbell, Stevie Van Gordon, Sherry Gaston, Katrina Reed, Elizabeth Wilkins, J. J. Snidow i Jim Williamson. Učinili su svojim idejama i iskustvima ovu knjigu boljom.

Poslužila me sreća da su u moj životu ušli Darrell Stark, Nate Ellis, Bill Zaboski, Craig Baldwin, Jamil Jivani, Ethan (Doug) Fallang, Kyle Walsh i Aaron Kash, a sve njih više smatram braćom nego prijateljima. Isto me tako sreća poslužila poslavši mi nevjerojatne mentore i prijatelje koji su mi omogućili pristup prilikama koje jednostavno nisam zaslužio. To su Ron Selby, Mike Stratton, Shannon Arledge, Shawn Haney, Brad Nelson, David Frum, Matt Johnson, sudac David Bunning, Reihan Salam, Ajay Royan, Fred Moll i Peter Thiel. Mnogi od njih pročitali su raniju verziju ove knjige i pomogli mi svojim mišljenjem.

Nevjerojatnu količinu zahvalnosti dugujem svojoj obitelji, pogotovo onima koji su otvorili srce i podijelili sa mnom sjećanja, koliko god bila teška ili bolna. Moja sestra Lindsay Ratliff i teta Wee (Lori Meibers) zaslužuju posebnu zahvalnost, kako zbog pomoći u pisanju ove knjige, tako i zbog pomoći u životu. Na istome su popisu Jim Vance, Dan Meibers, Kevin Ratliff, Mom, Bonnie Rose Meibers, Hannah Meibers, Kameron Ratliff, Meghan Ratliff, Emma Ratliff, Hattie Hounshell Blanton, Don Bowman (moj tata), Cheryl Bowman, Cory Bowman, Chelsea Bowman, Lakshmi Chilukuri, Krish

Chilukuri, Shreya Chilukuri, Donna Vance, Rachael Vance, Nate Vance, Lilly Hudson Vance, Daisy Hudson Vance, Gail Huber, Allan Huber, Mike Huber, Nick Huber, Denise Blanton, Arch Stacy, Rose Stacy, Rick Stacy, Amber Stacy, Adam Stacy, Taheton Stacy, Betty Sebastian, David Blanton, Gary Blanton, Wanda Blanton, Pet Blanton, Teaberry Blanton i svaki drugi ludi gorštak s kojim sam u rodu i koji mi služi na čast.

Za kraj, tu je i moja draga supruga Usha, koja je najmanje deset puta pročitala svaku riječ ove knjige i ponudila mišljenje (čak i kada ga nisam zatražio!), koja me hrabrila kad sam želio odustati i slavila sa mnom dok sam napredovao. Zahvalan sam joj i zbog ove knjige i zbog našega sretnoga života. Iako mi je od srca žao što je Mamaw i Papaw nisu upoznali, od srca mi je drago što ja jesam.

BILJEŠKE

1 Neformalni, bliski i intimni izrazi za baku i djeda (op. ur.).

2 Izvorni naslov knjige je Hillbilly elegy. Hillbilly je izraz, često pejorativan, koji se koristi za ljude koji žive u ruralnim, planinskim regijama Sjedinjenih Država, posebno u Apalačima i Ozarku. Pojam stereotipno opisuje stanovnike tih područja kao siromašne, neobrazovane, zaostale i izolirane od ostatka društva pa smo se, želeći izbjeći takve konotacije, odlučili koristiti izraz gorštaci, odnosno brđani. Iako je izvorno nastao kao uvredljiv termin, neki su ga ljudi prigrlili kao simbol ponosa na svoje ruralno porijeklo i kulturu. Izraz je postao dio američkog folklora i često se koristi u medijima, knjigama i filmovima kako bi se dočarao određeni kulturni identitet i način života (op. ur.).

3 Rust Belt (Pojas hrđe) naziv je za geografsku regiju u Sjedinjenim Američkim Državama, prvenstveno na sjeveroistoku i Srednjem zapadu, koja je nekada bila industrijsko srce zemlje. Ova su područja bila poznata po teškoj industriji poput proizvodnje čelika, automobila i rudarstva. Međutim, od 1950-ih do 1980-ih regija je doživjela značajan industrijski pad zbog globalizacije, tehnološkoga napretka koji je zamijenio radnike i inozemne konkurencije. To je dovelo do zatvaranja tvornica, masovne nezaposlenosti, siromaštva, propadanja gradova i velikog odljeva stanovništva. Naziv se odnosi na hrđu koja prekriva napuštene tvornice i strojeve simbolizirajući ekonomski pad i propadanje regije (op. ur.).

4 Ivy League je naziv za skupinu od osam elitnih privatnih sveučilišta u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Taj se pojam koristi za označavanje institucija koje se odlikuju iznimnom akademskom izvrsnošću, vrlo selektivnim procesom upisa i društvenim prestižem. Mnogi diplomanti ovih sveučilišta postaju utjecajni lideri u politici, znanosti i kulturi (op. ur.).

5 WASP je kratica za White Anglo-Saxon Protestant (bijeli anglosaksonski protestant). Kratica se povijesno koristila u Sjedinjenim Američkim Državama za označavanje dominantne društvene skupine koja je imala značajan utjecaj na politički, ekonomski i kulturni život (op. ur.).

6 Redneck i white trash pejorativni su izrazi koji se koriste u Sjedinjenim Američkim Državama za siromašne bijelce iz ruralnih područja. Iako se često koriste slično, imaju različite konotacije. Redneck se izvorno odnosio na bijele poljoprivrednike iz južnih saveznih država, pri čemu se naziv (doslovno „crvenovrati“) povezivao s od sunca opečenim vratovima. S vremenom je taj pojam počeo označavati neobrazovane i kulturno neuglađene ljude, ali ga je dio ruralne zajednice prigrlio kao simbol radničkoga ponosa. S druge strane, izraz white trash („bijelo smeće“) uvijek ima izrazito pogrdno značenje sugerirajući ne samo

siromaštvo i neobrazovanost već i nemoral, nedostatak radne etike i kriminalno ponašanje (op. ur.).

7 Razib Khan, “The Scots-Irish as Indigenous People“, Discover (22. srpnja 2012.), http:// blogs.discovermagazine.com/gnxp/2012/07/the-scots-irish-as-indigenous-people/#.VY8zEBNViko.

8 U nekim dijelovima SAD-a, posebno u planinskim regijama, holler označava malu izoliranu dolinu (op. ur.).

9 Mountain Dew mouth neformalni je izraz koji se koristi za opis ozbiljnog propadanja zuba i dentalne erozije uzrokovane pretjeranom i čestom konzumacijom gaziranih pića, a posebno pića Mountain Dew, popularnoga gaziranoga bezalkoholnoga pića s okusom citrusa, koje proizvodi tvrtka PepsiCo. Poznato je po svojoj prepoznatljivoj jarko zeleno-žutoj boji, visokom udjelu kofeina (često višem nego u drugim popularnim gaziranim pićima poput Coca-Cole ili Pepsija) i intenzivnom, slatkom okusu citrusa (op. ur.).

10 Minnows je standardni engleski izraz za male slatkovodne ribe, najčešće iz porodice šarana (Cyprinidae). Minners je dijalektalni ili regionalni izraz za iste te male ribe, primarno korišten u određenim područjima; to je primjer lokalnoga jezika i načina na koji se riječi mijenjaju i prilagođavaju unutar određenih zajednica (op. ur.).

11 Crayfish (koji se često nazivaju i crawfish ili crawdads) slatkovodni su rakovi koji izgledom podsjećaju na male jastoge (op. ur.).

12 „Kentucky Feudist Is Killed“, The New York Times (3. studenoga 1909.).

13 Isto.

14 Phillip J. Obermiller, Thomas E. Wagner i E. Bruce Tucker, Appalachian Odyssey: Historical Perspectives on the Great Migration (Westport, CT: Praeger, 2000), Prvo poglavlje.

15 Isto; Khan, „The Scots-Irish as Indigenous People“.

16 Jack Temple Kirby, „The Southern Exodus, 1910–1960: A Primer for Historians“, The Journal of Southern History 49, br. 4 (studeni 1983.), 585–600.

17 Isto.

18 Isto, str. 598.

19 Carl E. Feather, Mountain People in a Flat Land: A Popular History of Appalachian Migration to Northeast Ohio, 1940–1965 (Athens: Ohio University Press, 1998.), 4.

20 Obermiller, Appalachian Odyssey, 145.

21 Leave It to Beaver klasična je američka sitcom serija koja se prikazivala od 1957. do 1963. godine. Serija prati svakodnevne dogodovštine nestašnoga dječaka Beavera, njegova starijega brata Wallyja te njihovih roditelja, June i Warda Cleavera. Prikazivala je idealiziranu sliku američkoga obiteljskoga života u predgrađu sredinom 20. stoljeća, često iz Beaverove perspektive. Svaka epizoda obično bi završila tako da Beaver izvuče neku pouku iz svojih nestašluka. Serija je postala ikona pop-kulture, simbolizirajući nevinost i jednostavnost toga razdoblja, unatoč tome što je nudila donekle nerealističan prikaz američkoga života (op. ur.).

22 PCP je snažna disocijativna droga koja se prvenstveno zloupotrebljava zbog svojih halucinogenih i psihoaktivnih učinaka (op. ur.).

23 Kirby, „The Southern Exodus“, 598.

24 Elizabeth Kneebone, Carey Nadeau i Alan Berube, „The Re-Emergence of Concentrated Poverty: Metropolitan Trends in the 2000s“, Brookings Institution (studeni 2011), http:// www.brookings.edu/research/papers/2011/11/03-poverty-kneebone-nadeau-berube.

25 „Nice Work if You Can Get Out“. The Economist (travanj 2014), http://www.economist. com/news/finance-and-economics/21600989-why-rich-now-have-less-leisure-poor-nicework-if-you-can-get-out.

26 Robert P. Jones and Daniel Cox, „Beyond Guns and God“. Public Religion Institute (2012), http://publicreligion.org/site/wp-content/ uploads/2012/09/WWC-Report-ForWeb-Final.pdf.

27 American Hollow (dokumentarac), režirao Rory Kennedy (SAD, 1999).

28 Space Brat (Svemirsko derište) serijal je dječjih knjiga koji je napisao Bruce Coville. Glavni lik je izvanzemaljac po imenu Blork, koji je, kao što naslov sugerira, poprilično razmažen i neposlušan. Knjige su namijenjene mlađoj publici i kombiniraju humor s poučnim elementima istražujući teme odrastanja i prihvaćanja odgovornosti na zabavan način (op. ur.).

29 Holy Roller je kolokvijalni, a često i pomalo podrugljiv izraz koji se koristi za pripadnike određenih protestantskih Crkava. Naziv potječe od njihovih živahnih i emotivnih bogoslužja, tijekom kojih vjernici mogu glasno moliti, pjevati, plesati, tresti se, a ponekad se čak i kotrljati po podu vjerujući da su pod snažnim utjecajem Duha Svetoga (op. ur.).

30 Linda Gorman, “Is Religion Good for You?“, The National Bureau of Economic Research, http://www.nber.org/digest/oct05/w11377.html.

31 Raj Chetty, et al., “Equality of Opportunity Project. Equality of Opportunity.“ 2014. http://www.equality-of opportunity.org. (Autorska varijabla „Rel. Tot.“ mjeri religioznost u određenoj regiji. Jug i Rust Belt bilježe znatno niže rezultate od mnogih regija u zemlji.)

32 Biblijski pojas (Bible Belt) je naziv za neformalnu regiju u Sjedinjenim Američkim Državama, prvenstveno na Jugu i dijelovima Srednjeg zapada, gdje je evangelički protestantizam dominantna religijska i kulturna snaga. Karakterizira ga visoka razina religioznosti, konzervativna društvena stajališta i značajan utjecaj vjere na svakodnevni život i politiku. Crkve su u tim područjima često središte zajednice, a tradicionalne biblijske vrijednosti igraju ključnu ulogu u svjetonazoru većine stanovnika (op. ur.).

33 Raj Chetty, et al., isto.

34 Carol Howard Merritt, „Why Evangelicalism Is Failing a New Generation“, The Huffington Post: Religion (svibanj 2010), http://www.huffingtonpost.com/carol-howardmerritt/why-evangelicalism-is-fai_b_503971.html.

35 „Ali nekako moram dalje / Utorak je otišao s vjetrom“ (op. ur.).

36 DEA je kratica za Drug Enforcement Administration, odnosno Američku agenciju za borbu protiv droga. To je savezna policijsko-obavještajna agencija Sjedinjenih Američkih Država koja djeluje unutar Ministarstva pravosuđa (op. ur.).

37 Rick Perlstein, Nixonland: The Rise of a President and the Fracturing of America (New York: Scribner, 2008.).

38 Yellow Footprints označena su mjesta na asfaltu, u obliku otisaka stopala, obojena jarkožutom bojom. To je prvo mjesto na koje regruti staju nakon što siđu s autobusa. Taj trenutak označava njihov ulazak u proces obuke, gdje se odmah susreću s glasnim i zahtjevnim instruktorima. Simbolizira trenutačni prekid s civilnim životom i početak stroge vojne discipline i transformacije u marinca. Smatra se ključnim, početnim iskustvom koje postavlja ton za ostatak obuke (op. ur.).

39 Komentar se odnosi na specifičnu vjersku praksu unutar nekih protestantskih Crkava, uglavnom u ruralnim područjima Apalača. Vjerovanje je utemeljeno na doslovnom tumačenju određenih biblijskih stihova (npr., Mk 16,17–18: „A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“) (op. ur.).

40 Chipotle (puni naziv Chipotle Mexican Grill) američki je lanac restorana; popularan izbor za one koji traže svježi obrok inspiriran meksičkom kuhinjom, pripremljen brzo i s naglaskom na kvalitetne sastojke (op. ur.).

41 Rosie the Riveter predstavlja milijune žena koje su radile u tvornicama i brodogradilištima tijekom Drugoga svjetskoga rata. Ne radi se o stvarnoj osobi, nego o simbolu koji predstavlja sve žene koje su dale ključan doprinos ratnome naporu na „kućnoj fronti“ (op. ur.).

42 „Only 6% Rate News Media as Very Trustworthy“, Rasmussen Report. 28. veljače 2013., http://www.rasmussenreports.com/public_content/politics/general_politics/february_2013/only_6_rate_news_media_as very_trustworthy (pristupljeno 17. studenoga 2015.).

43 Whole Foods Market američki je lanac veletrgovina poznat po prodaji prirodne i organske hrane. Whole Foods se razlikuje od tradicionalnih trgovina po tome što strogo kontrolira proizvode koje prodaje. Lanac je postao sinonim za visoku kvalitetu, ali i za više cijene, zbog čega ga se često percipira kao trgovinu za bogatije kupce (op. ur.).

44 Cracker Barrel Old Country Store američki je lanac restorana i trgovina s temom tradicionalne južnjačke Amerike. Poznati su po posluživanju „domaćih“ obroka poput pržene piletine i pogača te po trgovini koja nudi staromodne slatkiše, igračke i suvenire. Restorani su često smješteni uz autoceste i popularno su odredište za putnike namjernike (op. ur.).

45 Junaci romanā Ayn Rand utjelovljuju ideal racionalnoga egoizma i ekstremnoga individualizma. To su izuzetno sposobni, talentirani i marljivi pojedinci koji se ne pokoravaju društvenim normama niti žrtvuju svoje ciljeve za dobrobit drugih. Vjeruju da je osobna sreća najveći moralni cilj i preziru kolektivističko razmišljanje. Oni su nekompromisni vizionari, a njihova postignuća rezultat su nepokolebljive posvećenosti vlastitim vrijednostima i talentu (op. ur.).

46 FIP je strukturirani i brzi sustav zapošljavanja koji omogućuje tvrtkama da efikasno pronađu i odaberu najbolje studente s vrhunskih sveučilišta (op. ur.).

47 Trgovina Jos. A. Bank američki je lanac maloprodaje specijaliziran za mušku formalnu i poslovnu odjeću, posebno odijela. Poznati su po redovitim i velikim akcijama, kao što je „tri odijela za cijenu jednoga“ ili slične ponude (op. ur.).

48 Kentucky Derby je prestižna američka konjska utrka. Održava se svake godine, prve subote u svibnju, na trkalištu Churchill Downs u Louisvilleu. Riječ je o najstarijemu sportskomu

događaju koji se neprekidno održava u Sjedinjenim Američkim Državama, još od 1875. godine (op. ur.).

49 Toys for Tots humanitarni je program koji vodi U.S. Marine Corps Reserve (Rezervni sastav američkih marinaca). Tijekom blagdanā prikupljaju se igračke i distribuiraju djeci iz obitelji s niskim primanjima. Cilj je osigurati da svako dijete dobije božićni poklon i doživi radost blagdana (op. ur.).

50 Prvo izdanje Gorštačke elegije objavljeno je 2016. godine. Izdanju iz 2018. dodan je ovaj Pogovor, koji smo odlučili uvrstiti u hrvatsko izdanje (op. ur.)

„Ja sam jedan od tih klinaca koje je čekala sumorna budućnost. [...] Želim da ljudi čuju kakav je to osjećaj: umalo dići ruke od sebe. [...]

I želim da razumiju nešto što sam i sâm tek nedavno shvatio: da one od nas koje sreća posluži i koji ostvare američki san i dalje progone demoni koje smo ostavili za sobom.“

J. D. Vance

Svjetski bestseler Gorštačka elegija donosi snažnu osobnu ispovijest J. D. Vancea, bivšega marinca, diplomanta prava na Yaleu i današnjega potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

U ovoj potresnoj i iskrenoj knjizi Vance opisuje vlastito odrastanje u siromašnom i zabačenom američkom kraju bez gotovo ikakve perspektive. Pratimo njegovu obiteljsku priču – od bake i djeda koji su bježali iz siromašnih Apalača, preko posljedica neimaštine, alkoholizma, ovisnosti i razorene obitelji, sve do autorova uspjeha na Yaleu i ulaska u najviše društvene krugove.

Protkana humorom, živopisnim likovima i potresnim scenama iz djetinjstva, Gorštačka elegija donosi autentičnu priču o obitelji i društvu u krizi, ali i otkriva kako vlastita borba i upornost te ljubav bližnjih mogu nadvladati naslijeđe prošlosti i otvoriti put prema drukčijem životu.

Istodobno hrabra i poticajna, ova jedinstvena knjiga pruža dubok uvid u kulturu i društvene podjele koje oblikuju suvremenu Ameriku, ali donosi i univerzalnu priču o borbi za dostojanstvo i nadu.

S ponosom ovu memoarsku ispovijest koja je osvojila milijune čitatelja diljem svijeta sada u Verbumovu izdanju stavljamo i pred hrvatsku publiku.

„Nezaobilazno štivo.“ The New York Times

„Nećete ovih dana pročitati važniju knjigu o Americi.“ The Economist „Očaravajuća knjiga.“ The Wall Street Journal

ISBN 978-953-235-997-8 21,90 €

verbum.hr

Gorštačka Elegija - web listanje