Postoji li Bog web pregled

Armand M. Nicholi

C. S. LewiS i Sigmund Freud:

PoStoji Li Bog?

Rasprava o smislu života, ljubavi, sreći, patnji i smrti

VERBUM

Armand M. Nicholi C. S. LEWIS I SIGMUND FREUD: POSTOJI LI BOG?

Biblioteka:

Posebna izdanja 218.

Urednik: Petar Balta Naslov izvornika: The Question of God: C.S. Lewis and Sigmund Freud Debate God, Love, Sex and the Meaning of Life Copyright © 2002 by Armand Nicholi Izvorno izdanje obljavljeno u izdanju Free Pressa, imprint Simon & Schuster, LLC. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.

Fotografija C. S. Lewisa s naslovnice dio je njegove fotografije u kabinetu preuzete sa: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:C.S.-Lewis.jpg.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Zoran Maljković Lektura: Biserka Sinković Korektura: Perica Oreč Grafička priprema: Rebeka Šplajt Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske ISBN 978-953-235-948-0 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200107084.

Armand M. Nicholi

C. S. LEWIS I SIGMUND FREUD: POSTOJI LI BOG? Rasprava o smislu života, ljubavi, sreći, patnji i smrti

S engleskog prevela Petra Mrduljaš

S ljubavlju posvećeno mojoj supruzi Ingrid i mojoj djeci Kimberly i Armandu III.

PREDGOVOR

Ujutro 26. rujna 1939. u četvrti Golders Greenu u sjeverozapadnom Londonu okupili su se prijatelji i obitelj na posljednjem ispraćaju Sigmunda Freuda. Nakon kremacije njegova tijela Ernest Jones je u oproštajnome govoru rekao kako će „biti pokopan onako kako bi sam poželio, posve jednostavno, bez ikakve pompe i ceremonije”. Pisac Stephan Zweig svoj je govor zaključio predviđanjem da će „gdje god budemo težili dublje proniknuti u labirint ljudskoga srca, od sada svjetlo njegove misli obasjavati naš put”.

Na naslovnici nedjeljnog New York Timesa objavljen je naslov: „Dr. Sigmund Freud umire u egzilu u 83. godini”. A u podnaslovu je pisalo: „Utemeljitelj psihoanalize izgubio je bitku s bolešću u svojem domu nedaleko od Londona”. U članku je opisan njegov nedavni bijeg pred nacistima, koji su mu spaljivali knjige, njegove teorije odbacivali kao pornografske te tražili da otkupi svoju slobodu. Spominje se Freudova „svjetska slava i veličina” te se o njemu govori kao o „jednom od znanstvenika o kojima se najviše raspravlja”, koji je „cijeli svijet naveo na razgovor o psihoanalizi” te se ističe kako su njegove ideje već prožele našu kulturu i jezik.

Kao mlađi tinejdžer Freud je već pokazivao akademsku izvrsnost te je sedam godina bio najuspješniji učenik svojeg naraštaja i maturirao u gimnaziji summa cum laude. Sa sedamnaest je godina upisao Bečko sveučilište, predano je čitao na više jezika, provodio vlastita istraživanja te proučavao raznolike teme, od fizike do filozofije.

Današnji povjesničari Freudov znanstveni doprinos stavljaju uz bok Planckovu i Einsteinovu. Pojavljuje se na popisima najvećih liječnika u povijesti. Nedavno se pojavio na naslovnici 7

POSTOJI LI BOG?

časopisa Time (s Albertom Einsteinom) u broju posvećenom najvećim znanstvenim umovima stoljeća1, a u knjizi o stotinu najutjecajnijih znanstvenika bio je šesti na popisu2. A opet, koliko su Freudova slava i utjecaj nastavili rasti od njegove smrti prije više od šezdeset godina, toliko se množe i kritike i proturječja u vezi s njim. On opstaje unatoč svemu. Freudov lik krasi austrijsku novčanicu. Njegove zamisli trajno su ugrađene u našu kulturu i naš jezik.

Upotrebljavamo izraze kao što su ego, represija, kompleks, projekcija, inhibicija, neuroza, psihoza, otpor, suparništvo među braćom i freudovska omaška, a da nismo svjesni njihova izvora. Freudov model uma još je možda najrazrađeniji.

Od više od stotinu oblika psihoterapije većina se i dalje koristi bar nekim Freudovim koncepcijama. Možda je najvažnije da njegove teorije utječu na naš način tumačenja ljudskog ponašanja, ne samo u biografijama, književnoj teoriji, sociologiji, medicini, historiografiji, pedagogiji i etici − nego i u pravu.

Danas uzimamo zdravo za gotovo temeljnu psihoanalitičku koncepciju prema kojoj rana životna iskustva snažno utječu na naše razmišljanje, osjećaje i ponašanje u odrasloj dobi.

Zbog neporeciva utjecaja te misli, neki znanstvenici dvadeseto stoljeće nazivaju „Freudovim stoljećem”.

Dio Freudova intelektualnog nasljeđa jest i njegovo gorljivo zauzimanje za ateističku životnu filozofiju. Vlastiti je svjetonazor nazivao „znanstveni Weltanschauung”. Freud je vodio i žestoki, trajni rat protiv duhovnog svjetonazora, koji je nazivao „religijski Weltanschauung”. Freudovi filozofski radovi, čitaniji od njegova znanstvenog opusa, odigrali su važnu ulogu u sekularizaciji naše kulture. U sedamnaestom stoljeću ljudi su na temelju astronomskih otkrića upozoravali 1

Časopis Time, 29. ožujka 1999.

2

Barondes: Mood Genes (25. str.)

8

PREDGOVOR

na ono što su smatrali nepomirljivim sukobom između znanosti i vjere; u osamnaestom stoljeću okrenuli su se njutnovskoj fizici; u devetnaestom stoljeću Darwinu; a u dvadesetom stoljeću i sve do danas Freud je temelj ateističkoga svjetonazora. * Dvadeset četiri godine nakon Freudove smrti, ujutro 26. studenog 1963. u Oxfordu, sjeverozapadno od Londona, prijatelji i obitelj okupili su se u crkvi Svetoga Trojstva u Headington Quarryju na posljednjem ispraćaju C. S. Lewisa.

Komemoracija je počela citatom „Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život.” (Iv 11, 25). Nakon komemoracije, ožalošćeni su polako hodali tim hladnim, vedrim danom šutke gledajući kako lijes s tijelom nose iz crkve na crkveno groblje gdje će biti pokopano.

New York Times je 25. studenog 1963. među mnogobrojnim člancima o atentatu na Johna F. Kennedyja objavio i naslov: „Umro pisac C. S. Lewis u 64. godini.” Ispod fotografije, u članku od nekoliko stupaca, Times je donio pregled Lewisova plodnoga stvaralačkog života, spomenuo njegov ugled vrsnog teoretičara, prikazao dio njegovih znanstvenih i književnih djela koja su se već prodala u milijunima primjeraka te istaknuo kako je kao pisac postigao uspjeh tek promjenom svjetonazora iz ateističkog u vjernički.

Lewis, cijenjeni oksfordski profesor, književni kritičar i možda najslavniji dvadesetostoljetni zagovornik vjere temeljene na razumu, stekao je međunarodno priznanje puno prije smrti 1963. Zahvaljujući radijskim nastupima tijekom Drugoga svjetskog rata Lewisov je glas bio najpoznatiji na BBC-ju, iza Churchillova. Nekoliko godina nakon rata naslovni članak u časopisu Time opisao ga je kao najutjecajnijeg promicatelja 9

POSTOJI LI BOG?

duhovnog svjetonazora. Njegove knjige i dalje se naveliko prodaju i njegov utjecaj raste. Godine 1998., na stotu godišnjicu njegova rođenja, diljem Sjedinjenih Američkih Država i Europe održani su mnogi skupovi o njegovu radu. Nevjerojatno popularne Kronike iz Narnije bude maštu djece po cijelome svijetu. Sama količina osobnih, biografskih i književno-teorijskih članaka i knjiga o Lewisu, golem broj društava posvećenih C. S. Lewisu na fakultetima i sveučilištima, kao i Zemlja sjena, nagrađivana drama igrana u Londonu i na Broadwayu prema kojoj je snimljen i film o njegovu životu − sve to svjedoči o sve većem zanimanju za njegov lik i djelo.

Lewis je počeo briljantnu akademsku karijeru kao student na Oxfordu, gdje je ovjenčan najvišim počastima u trima akademskim područjima − što je vrlo rijetko postignuće. Nakon diplome ostao je na Oxfordu kao predavač. Idućih trideset godina predavao je filozofiju, a poslije i engleski jezik i književnost. Godine 1955. napustio je Oxford i prihvatio mjesto profesora srednjovjekovne i renesansne engleske književnosti na koledžu Magdalen na Sveučilištu u Cambridgeu. I na Oxfordu i na Cambridgeu njegova su iznimno popularna predavanja punila predavaonice do posljednjeg mjesta.

Lewis se u prvoj polovici života držao ateističkoga svjetonazora i svoj ateizam branio Freudovim argumentima. Lewis je potom odbacio ateizam i postao vjernik. U kasnijim radovima uvjerljivo je osporavao Freudove argumente protiv duhovnog svjetonazora. Na svaki novi Freudov argument, Lewis pokušava uzvratiti. U njihovim je radovima jasno uočljiv paralelizam.

Ako je Freud još glavni zagovornik materijalizma, Lewis je glavni zagovornik duhovnoga svjetonazora koji Freud napada.

Nažalost, ta se dva čovjeka nikada nisu izravno suočila u raspravi. Lewis je bio u dvadesetima kada je počeo predavati na Oxfordu, a Freud je već duboko zagazio u sedamdesete.

Lewis je dobro poznavao Freudove teorije; o novoj psiho10

PREDGOVOR

logiji naveliko se raspravljalo. Još i prije, kada se Lewis tek upisao na preddiplomski studij na Oxfordu, Freud je već bio poznat kao otac nove književne teorije koju je Lewis proučavao. Možemo pretpostaviti da je Freud poslije čitao neke Lewisove ranije radove − kao Alegoriju ljubavi, koja je uz pozitivne kritike objavljena nekoliko godina prije Freudove smrti. Mogao je pročitati i Lewisovo Nazadovanje hodočasnika (Pilgrim's Regress) u kojem Lewis satirizira frojdovsku psihologiju. Lewis je jednog lika nazvao Sigismund, što je bilo Freudovo pravo ime dok ga s dvadeset dvije godine nije promijenio u „Sigmund”.

Nažalost, s obzirom na to da je Lewis kaskao jedan naraštaj za Freudom, njegovi odgovori na Freudove argumente posljednje su zapisane riječi. Freud nije dobio priliku za odgovor. Ali postavimo li njihove argumente bok uz bok, čini nam se kao da stoje za govornicama i raspravljaju u istoj prostoriji. Obojica su pomno razmišljala o nedostatcima i alternativama vlastitih stajališta; obojica su uzimala u obzir gledišta onoga drugoga.

Prije trideset godina Harvard me pozvao da održim kolegij o Freudu. Od tada ga redovito predajem na prijediplomskom studiju, a proteklih deset godina i na Harvardskom medicinskom fakultetu. Isprva se kolegij bavio isključivo Freudovim filozofskim pogledima. Otprilike pola mojih studenata slagalo se s njim, a druga polovica žestoko ga je osporavala. Kada se kolegij razvio u usporedbu Freuda i Lewisa, postao je mnogo izazovniji i rasprave su se zahuktale. Od tada ga predajem na taj način. No ustanovio sam da je njihovim zapisima potrebno dodati treći glas u obliku njihovih životopisa. Njihovi argumenti nikada neće dokazati ni postojanje ni nepostojanje Boga. No u njihovim životima pronaći ćemo oštar komentar istinitosti, uvjerljivosti i korisnosti njihovih nazora. (Međutim, kada analiziramo njihove živote, moramo biti svjesni da ljudska bića ne 11

POSTOJI LI BOG?

žive uvijek ono što propovijedaju, niti propovijedaju ono što žive.) * Svrha ove knjige je sagledati ljudski život s dvaju posve suprotnih gledišta: s gledišta vjernika i s gledišta nevjernika. (Freud je sve ljude dijelio u te dvije kategorije.) Proučit ćemo nekoliko temeljnih životnih tema u smislu tih dvaju proturječnih nazora. Oba ćemo sagledati što objektivnije i što nepristranije možemo te pustiti da argumenti govore sami za sebe. (Svjestan sam da nitko − uključujući ovog autora − nije neutralan u ovako emotivno nabijenim temama. Nitko od nas ne može podnijeti misao da bi naš svjetonazor mogao biti temeljen na pogrešnim pretpostavkama te da stoga naš cijeli život teče u pogrešnom smjeru.) Zbog dalekosežnih posljedica koje imaju na naš život, skloni smo odbaciti i osporavati argumente koji pridonose uvjerljivosti svjetonazora koji ne prihvaćamo.

Nadam se da će svaki čitatelj kritički ocijeniti i Freudove i Lewisove argumente te se držati savjeta sir Francisa Bacona da treba „čitati ne kako bi se osporilo… nego odvagnulo i razmotrilo”.

Sokrat je rekao da „neistražen život nije vrijedan življenja”.

Studenti i profesori na sveučilištima potanko propituju svaki aspekt našeg svemira − od milijardi galaksija do subatomskih čestica, elektrona, kvarkova − ali u stanju su predano izbjegavati proučavanje vlastitog života. U širem svijetu trudimo se biti manično zaposleni, a svaki slobodan trenutak dana ispunjavamo nekim oblikom razonode − radom, računalima, televizijom, filmovima, radijem, časopisima, novinama, sportom, alkoholom, drogama, zabavama. Možda se zaokupljamo time kako se ne bismo suočili s vlastitim nedostatkom smisla, nesrećom, samoćom − i s težinom, krhkošću i nevjerojatnom 12

PREDGOVOR

kratkoćom života. Pascal je možda imao pravo rekavši: „kada bi naše stanje bilo doista sretno, ne bismo se trudili odvratiti misli od njega… jedini izvor naše nesreće jest da ne znamo tiho sjediti u sobi”. Jedan moj student na Harvardu je za vrijeme rasprave na satu izjavio kako je „voditi ljudski život strašna stvar”. Možda nam je toliko teško tiho sjediti i razmatrati vlastiti život zato što to u nama budi strepnju. Ali dok ne proučimo vlastiti život, teško ćemo postići da bude sretniji i ispunjeniji. Nadam se da nas Freud i Lewis zajednički mogu provesti kroz takvo promišljanje. * Bili toga svjesni ili ne, svi imamo neki svjetonazor. Nekoliko godina nakon rođenja počinjemo postupno graditi životnu filozofiju. Većina nas dođe do jedne od dviju temeljnih pretpostavki: svemir doživljavamo kao rezultat nasumičnih događaja, a život na našem planetu kao igru slučaja; ili pretpostavljamo da postoji Um izvan svemira koji svemiru daje red, a životu smisao. Svjetonazor oblikuje naš osobni, društveni i politički život. Utječe na to kako gledamo sebe, kako se odnosimo prema drugima, kako se prilagođavamo nedaćama i što smatramo svojom svrhom. Svjetonazor utječe na naše osobne vrijednosti, etiku i sposobnost za sreću. Pomaže nam shvatiti odakle dolazimo, svoje nasljeđe; tko smo, naš identitet; zašto postojimo na ovom planetu, našu svrhu; što nas pokreće, našu motivaciju; i kamo idemo, našu sudbinu. Neki povjesničari znanosti, kao što je Thomas Kuhn, ističu kako i znanstvenikov svjetonazor ne utječe samo na to što proučava, nego i na njegovo tumačenje rezultata proučavanja. Svjetonazor govori o nama možda čak više nego bilo koji drugi aspekt osobne povijesti.

I Freudov i Lewisov nazor postoji otkako je svijeta i vijeka − duhovni svjetonazor ukorijenjen ponajprije u starom 13

POSTOJI LI BOG?

Izraelu s naglaskom na moralnoj istini i ispravnom vladanju te vođen sloganom „Tako kaže Gospodin”; te materijalistički ili „znanstveni” svjetonazor ukorijenjen u staroj Grčkoj s naglaskom na razumu i usvajanju znanja te vođen sloganom: „Što kaže Priroda?” Svi se mi u nekom obliku priklanjamo ili Freudovu ili Lewisovu svjetonazoru. Prihvaćamo li Freudov materijalizam, nazvat ćemo se ateistima, agnosticima ili skepticima. Postoje i različiti oblici izražavanja Lewisova svjetonazora. Razmotrit ćemo specifičan oblik duhovnog svjetonazora koji je prigrlio Lewis i, prema nedavnom Gallupovu istraživanju javnog mišljenja, više od osamdeset posto Amerikanaca.

Zašto baš Freud i Lewis? Iz nekoliko razloga. Prvo, obojica su opširno pisala o određenom reprezentativnom svjetonazoru iznimno duboko, jasno i sažeto. Freud je dobio uglednu Goetheovu nagradu za književnost, a Lewis je postao profesor književnosti, cijenjen književni teoretičar te vrlo čitan, plodan pisac. Usto su obojica napisala autobiografiju i tisuće pisama koje pružaju poprilično dobar uvid u njihov način života. Freud i Lewis nude nam posebno čistu leću kroz koju možemo proučiti dva spomenuta svjetonazora.

Jesu li ti svjetonazori samo filozofska nagađanja bez konačnog rješenja? Ne. Jedan od njih počiva na premisi da Bog ne postoji, a drugi na premisi da postoji. Stoga jedan drugog isključuju − ako je jedan točan, drugi mora biti pogrešan.

Je li doista važno koji je koji? I Freud i Lewis su smatrali da jest. Znatan dio života posvetili su proučavanju tih tema neumorno postavljajući pitanje: „Je li to istina?” Freud je bio opsjednut pitanjem postoji li Bog ili ne. Zbirkom pisama koja je napisao kao student na Bečkom sveučilištu neprestano se provlači pitanje postojanja Boga. Tako je i u svim njegovim filozofskim radovima sve do posljednjega velikog djela, Mojsije i monoteizam. U „Pitanju Weltanschauunga”, Freud nije14

PREDGOVOR

če postojanje Boga. Ističe problem patnje i razvija psihološki argument da je cijela koncepcija samo projekcija djetinjaste želje za roditeljskom zaštitom od nepredvidivosti i nedaća ljudskog postojanja. Odbacuje i prigovore zagovornika duhovnog svjetonazora da je vjera „božanskoga podrijetla te da nam ju je otkrio Duh Sveti koji ljudski duh ne može pojmiti”.

Freud uzvraća kako je to jasan primjer „izokretanja pitanja” te dodaje sljedeći komentar: „Pravo pitanje koje se postavlja jest postoji li božanski duh i ikakvo njegovo otkrivenje, a na njega sigurno nećemo pronaći odgovor tvrdnjom da to pitanje nije dopušteno postaviti.” Lewis se slaže s Freudom da je to doista najvažnije pitanje. Piše: „Postoje vrata iza kojih, kažu neki, čeka tajna svemira. To je ili istina ili nije.

Ako nije, onda ta vrata zapravo skrivaju najveću prijevaru u povijesti.” Budući da toliko ljudi prihvaća Lewisov odgovor − nedavno Gallupovo istraživanje pokazuje da velika većina odraslih Amerikanaca vjeruje u Boga − Lewis ima pravo: ako to nije istina, duhovni svjetonazor nije samo prijevara, nego i najokrutniji trik kojim je ljudski rod ikada nasamaren. A jedina je alternativa prihvaćanje Freudova savjeta da odrastemo i suočimo se s grubom stvarnošću da smo sami u svemiru. On kaže da ćemo tako pronaći manje utjehe, ali da će nas istina, koliko god teška bila, u konačnici osloboditi lažnih nada i neosnovanih očekivanja. Ali ako je duhovni svjetonazor ispravan, sve ostale istine postaju beznačajne.

Ništa nema tako dubok i dalekosežan utjecaj na naš život.

Ako su i Freud i Lewis pitanje Božjeg postojanja smatrali najvažnijim životnim pitanjem, pogledajmo kako su stigli do oprečnih odgovora. I pogledajmo podupiru li ili osporavaju njihove biografije − kako su doista živjeli − njihove argumente i govore li nam možda više od njihovih riječi.

15

PRVI DIO U što vjerovati?

1. PROTAGONISTI Život Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa Premda se C. S. Lewis, cijeli naraštaj mlađi od Sigmunda Freuda, u prvoj polovici života slagao s Freudovim ateizmom, naposljetku je odbacio taj nazor. Kada je Lewis počeo predavati na Oxfordu, Freudova su djela već ostavila trag u mnogim intelektualnim disciplinama među kojima je i Lewisovo područje, književnost. Lewis je dobro poznavao sve Freudove argumente − možda zato što se njima služio kako bi potkrijepio vlastito stajalište dok je i sâm bio ateist. U autobiografiji piše: „Ta nova psihologija u to nas je vrijeme sve ponijela. Nismo je progutali u cijelosti… ali bili smo pod njezinim utjecajem. Ponajviše nas je zaokupljala 'Fantazija', odnosno 'priželjkivanje'. Svi smo mi (naravno) bili pjesnici i teoretičari književnosti pa smo visoko cijenili 'Imaginaciju' u nekom uzvišenom, kolridžovskom smislu te nam je bilo važno razlikovati Imaginaciju od Fantazije u značenju koje psiholozi pridaju toj riječi.”3 Doista su rijetki ljudi čiji se nazori kroz život ne mijenjaju.

Stoga prije nego što usporedimo Lewisove i Freudove nazore, moramo doznati ponešto o tome kako su ih usvojili.

Freudova polazišta Dana 6. svibnja 1956. u gradu Freibergu u Moraviji, Amalia Freud rodila je sina. Nije mogla ni zamisliti da će njezino 3

Lewis: Surprised by Joy (203. str.)

19

POSTOJI LI BOG?

dijete jednoga dana biti na popisu najutjecajnijih znanstvenika u povijesti. Njezin suprug Jacob nazvao ga je Sigismund Schlomo i ta imena upisao u obiteljsku Bibliju. Dječak će postupno odbaciti oba. Nikada se nije koristio imenom „Schlomo”, koje je dobio po djedu s očeve strane, a za vrijeme studija na Bečkom sveučilištu preimenovao se u Sigmund.

Prve dvije i pol godine za malenog se Freuda brinula dadilja. Kao predana katolkinja vodila je dječaka sa sobom u crkvu. Freudu je majka mnogo godina poslije ispričala da je Freud putom kući iz crkve „propovijedao i opisivao nam kako djeluje Bog Svemogući”. Dadilja je provodila s Freudom mnogo vremena, pogotovo kada je majka ponovno zatrudnjela i rodila. Freud ju je doživljavao kao zamjensku majku i postao joj vrlo privržen. S manje od dvije godine izgubio je mlađega brata Juliusa, čiji su bolest i smrt jamačno majci oduzimali sve vrijeme pa je gotovo potpuno bio prepušten skrbi dadilje. Napisao je da je volio tu staricu, premda je „dopustila da čuje od nje i grube riječi”4. U pismu Wilhelmu Fliessu, otorinolaringologu s kojim je Freud nekoliko godina održavao blisko prijateljstvo, napisao je: „U mojem slučaju 'začetnica' je bila ružna, stara, ali bistra žena, koja mi je mnogo govorila o Svemogućemu Bogu i paklu te mi usadila vrlo visoko mišljenje o mojim sposobnostima.”5 U međuvremenu je dadilja nakon optužbi za krađu nenadano napustila kućanstvo. Freud ju je kao odrastao čovjek katkad sanjao.6 Proučavatelji su nagađali kako Freudov zazor od duhovnog svjetonazora te pogotovo Katoličke Crkve djelomice proizlazi iz njegove ljutnje i razočaranja katoličkom dadiljom, koja ga je napustila u kritičnom životnom razdoblju.

4

Freud: Tumačenje snova (278. str.)

5

Freud: The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess (268. str.)

6

Bonaparte et al.: The Origins of the Psycho-Analysis (219. − 220. str.)

20

U ŠTO VJEROVATI?

Freud priznaje: „Ako je žena tako nenadano nestala… neki doživljaj tog događaja jamačno je ostao u meni. Gdje je taj doživljaj sada?” Potom se prisjeća prizora koji mu se „proteklih dvadeset devet godina vraća u svjesna sjećanja… plakao sam kao ljuta godina… nisam mogao pronaći majku… bojao sam se da je iščezla kao nedavno moja dadilja”.7 Svejedno bi bilo frojdovski nategnuto pretpostaviti da je njegovo viđenje Crkve oblikovao odlazak jedne osobe iz njegova života.

Ali činjenica je da je dadilja Freuda uputila u katolički vjerski život. Kada bi dadilja odvela dječačića na misu, Freud je navodno promatrao vjernike kako kleče, mole i križaju se. Ti dojmovi iz rana djetinjstva možda su mu bili na umu kada je u tekstovima uspoređivao religijske obrede s opsesivnim simptomima i religiju nazvao „kolektivnom opsesivnom neurozom”8. Možda se Freud tada i prvi put susreo s glazbom, Rimom te blagdanima Uskrsa i Pedesetnice. Freud nije volio glazbu, ali Rim ga je neobično privlačio i bio je neočekivano svjestan dvaju spomenutih blagdana. Često ih spominje u pismima. Piše o svojoj „čežnji za Rimom”9, želji da provede „idući Uskrs u Rimu”10 te „koliko želi ponovno vidjeti Rim”11.

Sigmund Freud odrastao je u neobičnoj i složenoj obitelji.

Freudov otac Jacob oženio se Amalijom Nathansohn dok je još bila tinejdžerica, a on četrdesetogodišnjak i već djed. Amalia je bila Jacobova treća supruga. Jacob je imao dva sina iz prvoga braka, jednoga starijeg od Amalije, a drugoga godinu mlađeg.

7

Bonaparte et al.: The Origins of the Psycho-Analysis (222. − 223. str.)

8

Freud: Obsessive Actions and Religious Practices u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. IX. (117. − 127. str.)

9

Freud: The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess (285. str.)

10

Freud: The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess (409. str.)

11

Freud: The Letters of Sigmund Freud (244. − 245. str.)

21

POSTOJI LI BOG?

Freudov otac bio je odgojen kao ortodoksni Židov. Postupno se odrekao svih vjerskih običaja te je u obitelji svetkovao samo Purim i Pashu. Svejedno je kod kuće redovito čitao Bibliju na hebrejskome i navodno tečno govorio hebrejski12. U autobiografiji, koju je napisao kada je već bio nadomak sedamdesetoj godini, Freud se prisjeća: „Poniranje u biblijsku povijest, čemu sam se odao već u najranijoj dobi, tek što sam bio savladao umijeće čitanja, predodredilo je smjer mojih okupacija.”13 Za nekoliko obilazaka Freudova doma u Londonu, neko vrijeme sam uspio provesti sâm u Freudovoj radnoj sobi i razgledati police s knjigama. Za oko mi je zapelo veliko izdanje Biblije Martina Luthera. Mnogobrojni Freudovi biblijski citati upućuju na to da je pročitao taj prijevod.

No čini se da je kao dječak čitao Philippsonovu Bibliju, koju čini Stari zavjet i nazvana je prema teoretičaru reformskog pokreta koji je potaknuo stvaranja reformskog judaizma. Na Freudov trideset peti rođendan, Jacob Freud poslao je svojemu sinu primjerak Philippsonove Biblije sa sljedećom posvetom na hebrejskome: Dragi sine, u tvojoj sedmoj godini života duh Božji nadahnuo te na učenje. Rekao bih da ti duh Božji govoraše: „Iz moje Knjige čitaj; ona će ti razotkriti vrela znanja i umnosti.” To je Knjiga nad Knjigama; to je zdenac koji iskopaše mudraci i iz kojega zakonodavci crpe vode svojega znanja.

Ti vidje u ovoj Knjizi viziju Svevišnjega, ti rado ču, ti učini i pokuša uzletjeti visoko na krilima duha Božjega.

Otada čuvam istu Bibliju. Sada, na tvoj trideset peti 12

Gay: Freud (6. str.)

13

Freud: Autobiografija (6. str.)

22

U ŠTO VJEROVATI?

rođendan, vadim je iz mirovine i šaljem ti je kao znak ljubavi tvojega starog oca.14 Freud je prirodno povezivao duhovni svjetonazor i svojeg oca.

Njegovi osjećaji prema ocu najblaže bi se mogli nazvati podvojenima. Za razliku od njega Freud nikada nije naučio govoriti hebrejski i znao je samo pokoju riječ majčina jidiša.15 Jacob Freud mukotrpno je zarađivao za život kao trgovac vunom i cijela je obitelj stanovala u jednoj jedinoj unajmljenoj sobi u malenoj kući. Freudovi su stanovali iznad vlasnika, kovača, koji je živio u prizemlju. U vrijeme Freudova rođenja Freiberg − u kasnijoj Čehoslovačkoj zvan Příbor − imao je od 4000 do 5000 stanovnika. Katoličko stanovništvo bilo je osjetno brojnije od protestantskog i židovskog od kojeg je svako činilo od 2 do 3 posto.

Godine 1859., kada je Freud imao oko tri godine, obitelj se preselila u Leipzig, a godinu poslije u Beč. Freud je ostatak života proveo radeći u Beču − sve do 1938. kada je u osamdeset drugoj godini nakon nacističke invazije pobjegao u London uz pomoć kolega, američkoga državnog tajnika i predsjednika Franklina Roosvelta.

Kao mladić u Beču Freud je proučavao judaizam kod Samuela Hammerschlaga, koji je isticao etičko i povijesno iskustvo Židova više nego njihov vjerski život. Hammerschlag je Freudu godinama ostao prijatelj i dobročinitelj.

Freud se s petnaest godina počeo dopisivati s prijateljem po imenu Eduard Silberstein. Ta pisma, koja se protežu kroz cijelo desetljeće, pružaju nam uvid u teološke i filozofske misli mladoga Freuda, pogotovo u vezi s pitanjem postoji li Um izvan svemira. Silberstein je bio vjernik koji je postao 14

Schur: Freud (24. str.)

15

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (24. − 25. str.)

23

POSTOJI LI BOG?

odvjetnik i oženio se mladom ženom, koju je poslao Freudu na liječenje od depresije. Stigavši u Freudovu ordinaciju, naredila je svojoj sluškinji da je pričeka u prizemlju. Umjesto da ode u Freudovu čekaonicu, ona se uspela na treći kat i skočila u smrt.16 Kada se Freud 1873. upisao na Bečko sveučilište i počeo studirati u klasi uglednog filozofa Franza Brentana, bivšega katoličkog svećenika koji se raspopio jer nije prihvaćao dogmu o nepogrešivosti pape, pisao je o tome Silbersteinu. Brentano je ostavio dubok dojam na mladoga Freuda. Freud je kao osamnaestogodišnjak u pismu prijatelju uzviknuo: „Ja, bezbožni liječnik i empirist, slušam dva kolegija iz filozofije… Jedan od tih kolegija − slušaj i čudi se! − bavi se postojanjem Boga, a profesor Brentano, koji vodi kolegij, čudesan je čovjek, znanstvenik i filozof, premda u svojim izlaganjima smatra nužnim podupirati to nedokazivo postojanje Boga. Javit ću ti čim u nekoj od svojih argumentacija stigne do poente (još se nismo maknuli s uvodnih problema), kako tvoj put do spasenja u vjeri ne bi bio zapriječen.”17 Nekoliko mjeseci poslije Freud nastavlja opisivati svoje dojmove o Brentanu: „Kad se sretnemo, pričat ću ti više o tom iznimnom čovjeku (vjerniku, teleologu… i vraški bistrom tipu, čak i genijalnom) koji je na mnogo načina savršeno ljudsko biće.”18 Pod Brentanovim se utjecajem Freud kolebao i razmatrao mogućnost da postane vjernik. Freud se povjerio Silbersteinu da Brentano ima snažan utjecaj na njega: „…nisam se još odmaknuo od njegova utjecaja − nisam u stanju pobiti jednostavan teistički argument koji je kruna njegovih razmatranja… Predočuje postojanje Boga jednako 16

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (14. – 15. str.)

17

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (70 − 71. str.)

18

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (95. str.)

24

U ŠTO VJEROVATI?

nepristrano i precizno kako bi se netko drugi zauzimao za prednosti valne teorije u odnosu na korpuskularnu.”19 Freud je usto nagovarao Silbersteina da dođe na Brentanovo predavanje: „Filozof Brentano, kojega poznaješ iz mojih pisama, održat će predavanje o etici ili praktičnoj filozofiji od osam do devet ujutro i dobro bi ti došlo da mu nazočiš, jer on je čovjek od integriteta i imaginacije, premda ljudi tvrde da je jezuit, u što ja ne mogu povjerovati…”20 Freud tada iznosi nevjerojatno polupriznanje: „Nije potrebno napominjati da sam ja teist samo iz nužde i dovoljno sam iskren da priznam vlastitu bespomoćnost pred njegovom argumentacijom; međutim, ne kanim se predati tako brzo i potpuno.” U istom odlomku daje proturječnu izjavu: „Zasad sam prestao biti materijalist i nisam još teist.”21 Ova zbunjenost i podvojenost ostat će trajno u njemu unatoč njegovu glasnu zagovaranju ateizma.

U drugom pismu Freud će nekoliko tjedana poslije nastaviti dijeliti svoju borbu: „Najgore je, pogotovo za mene, što upravo znanost kao da zahtijeva postojanje Boga…”22 Freud je možda potisnuo iskustvo postajanja „teista iz nužde”. Sa sedamdeset je godina u obraćanju Sinovima Zavjeta (B'nai B'rith) izjavio: „Ono što me vezalo uz židovstvo nije (sramim se priznati) ni vjera ni nacionalni ponos, jer oduvijek sam bio nevjernik…”23 Ako su Freudu Brentanovi argumenti za postojanje Boga bili toliko uvjerljivi, zašto ih je odbijao prihvatiti, „predati” se obrazloženju koje „nije mogao pobiti”? Neki odgovori na ta pitanja možda se kriju 19

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (104. str.)

20

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (129. str.)

21

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (104. − 105. str.)

22

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (111. str.)

23

Freud: Address to the Society of B'nai B'rith u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. XX. (273. str.)

25

POSTOJI LI BOG?

u drugim utjecajima na mladog Freuda tijekom dugih godina studija medicine.

Prvo, u pismima Silbersteinu Freud spominje da čita jednoga drugog filozofa, Ludwiga Feuerbacha. „Feuerbach je onaj kojega poštujem i kojemu se divim više nego svim drugim filozofima”, pisao je Freud prijatelju 1975.24 Ludwig Feuerbach, rođen 1804., studirao je teologiju na Sveučilištu u Heidelbergu. Kao Hegelov učenik pisao je kritički o teologiji tvrdeći da je čovjekov odnos s drugima − odnos „mene i tebe” − ključniji od čovjekova odnosa s Bogom. Premda se izjašnjavao kao vjernik, njihova djela osnažila su i Marxov i Freudov ateizam. Njegova glavna teza u Biti kršćanstva jest da je religija obična projekcija ljudske potrebe, ispunjenje duboko usađenih želja.

Feuerbach je napisao da je cilj njegove knjige „uništenje iluzije”. Svoj rad sažeo je u zaključku: „…Pokazali smo da su sadržaj i cilj religije posve ljudski; pokazali smo da je božanska mudrost zapravo ljudska mudrost, da je tajna teologije zapravo antropologija, da je beskonačni um takozvani konačni, subjektivni um.”25 Freud je mnogo zrelih godina života proveo razrađujući implikacije Feuerbachovih tvrdnji.

Među ostalim utjecajima koji su odigrali važnu ulogu u Freudovu odbacivanju duhovnog svjetonazora je i kulturno ozračje Europe potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća te specifično ozračje na medicinskom fakultetu na kojem je Freud studirao. Potkraj devetnaestog stoljeća objavljeno je mnogo radova u kojima se raspravljalo o pretpostavljenom sukobu između znanosti i religije. Prevladavajuće stajalište potkrepljuju dvije poznate knjige − Povijest sukoba između religije i znanosti Johna Williama Drapera i Povijest 24

Freud: The Letters of Sigmund Freud to Eduard Silberstein (96. str.)

25

Feuerbach: The Essence of Christianity (270. str.)

26

U ŠTO VJEROVATI?

ratovanja znanosti i religije u kršćanstvu Andrewa Dicksona Whitea. Povjesničar Peter Gay spominje „poprilično velike ćelije antiklerikalizma i sekularističkog prijezira prema svemu religioznome”26, koje su niknule diljem Europe u vrijeme Freudova studija medicine. Mnoge te „ćelije” pripadale su medicinskim krugovima, u kojima se Freud žarko želio dokazati − u početku karijere radi profesionalne afirmacije, a poslije kako bi njegove teorije bile prihvaćene.

Freud je radio u laboratoriju Ernsta Brückea, pripadnika skupine fiziologa koji su znanost biologije težili utemeljiti na isključivo materijalističkim zasadama. Freud u autobiografiji opisuje Brückea kao osobu „koja je u cijelome životu imala najveći utjecaj na njega”27. Brücke je, uz mnoge druge na medicinskome fakultetu kojima se Freud divio, zauzeo snažno stajalište protiv duhovnog svjetonazora inzistirajući na nepomirljivim razlikama između znanosti i religije te na tome da ne postoji druga istina doli one ustanovljene znanstvenim metodama. Kao što će Freud pisati poslije: „Ne postoje drugi izvori znanja u svemiru osim onoga što nazivamo znanstvenim istraživanjem.”28 Freud je težio utjecajnoj profesuri na Bečkom sveučilištu. Niz godina njegove su prijave odbijane. Kolege koji su predavali isti broj godina dobivali su profesure, a Freud je iz godine u godinu gledao kako ga promaknuće mimoilazi. Kada je naposljetku odlučio da neće više pasivno čekati, preko jednog prijatelja i nekadašnjega pacijenta povukao je političke veze i napokon dobio mjesto profesora. Predavači s Freudovim iskustvom obično su čekali četiri godine; Freud je čekao sedamnaest. Freuda je jedan 26

Gay: A Godless Jew (7. str.)

27

Freud: An Autobiographical Study u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. XX. (9. str.)

28

Freud: New Introductory Lectures on Psychoanalysis u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. XXIII. (139. str.)

27

POSTOJI LI BOG?

stari profesor fiziologije upozorio da u službenim krugovima postoje predrasude protiv njega. Usto su ga dva profesora, koja su se zauzimala za njegovo promaknuće, podsjetila na antisemitizam koji je u ono doba prevladavao u Austriji te natuknuli kako bi mogao naići na otpor.29 U vrijeme Freudova studija medicine osjetan antisemitizam u političkom ozračju Austrije i među stanovništvom uvukao se i u liječničku struku. Za Židove koji su živjeli u Beču na izmaku devetnaestog stoljeća, to je ozračje izazvalo svojevrsni psihološki holokaust − preteču onoga koji se dogodio pod nacistima jedan naraštaj poslije. Onodobna medicinska literatura odražava žarki rasizam i antisemitizam. Kao što piše povjesničar Sándor Gilman, europski medicinski časopisi zrcalili su osamnaestostoljetno stajalište da su „Židovi dubinski manjkavi… i predodređeni za cijeli niz bolesti”.30 Freudov službeni biograf Ernest Jones bilježi da je Freud dijelio „uobičajenu židovsku osjetljivost i na najblažu primjesu antisemitizma − i od školskih dana nadalje, posebice na sveučilištu, trpio antisemitizam kojim je Beč bio prožet”.31 Freudova mladenačka iskustva s antisemitizmom utjecala su na razvoj njegova kritičkog odnosa prema duhovnom svjetonazoru. U Austriji se više od 90 posto stanovništva izjašnjavalo katolicima. Freud je rekao kako se u tom okružju od njega očekivalo „da se kao Židov osjeti manje vrijednim i strancem”.32 Razumljiva je Freudova potreba da obezvrijedi i satre ono što je nazivao „religiozni Weltanschauung” te zašto je religiju nazivao „neprijateljem”. Bez tog „neprijatelja” ne bi pripadao 29

Gay: Freud (138. − 139. str.)

30

Gilman: The Case of Sigmund Freud.

31

Jones: The Life and Work of Sigmund Freud. Sv. I. (22. str.)

32

Freud: An Autobiographical Study u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. XX. (9. str.)

28

U ŠTO VJEROVATI?

manjini i ne bi se očekivalo da se osjeća „manje vrijednim i strancem”.

Freud je cijelog života pamtio priču koju mu je otac ispričao kada je imao oko deset godina. Njegovu je ocu pristupio neki nasilni antisemit te mu zbacio kapu s glave u blato vičući: „Židove! Miči se s nogostupa!” Freud je oca pitao kako je reagirao. Otac je odgovorio: „Izašao sam na kolnik i podigao kapu.” Freud je napisao kako mu se to nije učinilo junačkim postupkom za jednog tako krupnog, snažnog čovjeka…33 Freud se prema antisemitizmu nije postavio kao njegov otac, s pasivnim prihvaćanjem, nego sa žarkom željom da se bori zubima i noktima.

U travnju 1882. Freud je upoznao Marthu Bernays i dva su se mjeseca poslije zaručili. Njezin je djed bio glavni rabin u Hamburgu, a njezin otac baštinio je ortodoksnu židovsku vjeru svojeg oca.

S dvadeset sedam godina Freud je zaručnici pisao o svojem doživljaju u vlaku: „Ti znaš da uvijek žudim za svježim zrakom i uvijek otvaram prozore, pogotovo u vagonu. Tako sam i sad otvorio prozor i provirio ne bih li se osjećao ugodnije i bolje. Na to odjeknuše povici da ga zatvorim… Rekao sam da ću ga smjesta zatvoriti ako se umjesto toga na drugoj strani otvori prozor, jedino je taj prozor u vagonu bio otvoren.

Dok smo mi tako parlamentirali, a on rekao da će umjesto prozora otvoriti ventilaciju, zaorio se odnekud iz pozadine povik: 'To je bijedni Židov!' i time je cijela situacija krenula u drugome smjeru.” Freud opisuje kako je jedan od muškaraca uključenih u prepirku prijetio razriješiti sukob fizičkim napadom. Freud je napisao: „Nije me bio strah ološa, jednoga sam zamolio da svoje općenite sentencije zadrži za sebe, jer mi nisu ulile nikakav respekt, a drugome da se potrudi doći 33

Freud: Tumačenje snova.

29

POSTOJI LI BOG?

k meni i tu potražiti zasluženi odgovor… bio sam spreman zatući ga.”34 Na Uskrsnu nedjelju 1886., kada je imao trideset godina, Freud je otvorio privatnu ordinaciju za neuropatologiju. Otada će ga Uskrs podsjećati na taj događaj. Pola stoljeća poslije napisao je u pismu: „Uskrsna nedjelja za mene je pedeseta obljetnica otvaranja moje liječničke ordinacije.”35 Mnogo je proučavatelja uočilo da mu je Uskrs bio važan još od vremena kada ga je katolička dadilja vodila u crkvu. Neki pišu da otvaranje ordinacije na Uskrs odražava posebno poštovanje koje je Freud osjećao prema tome danu36, a drugi da odražava njegov prkos i nepoštovanje.37 Otvaranjem privatne prakse Freud je stekao dovoljan prihod da se oženi i uzdržava obitelj. On i Martha vjenčali su se 13. rujna 1886. Nije želio židovsko vjenčanje, jer je zazirao od njegovih vjerskih obilježja. Čak je kratko razmatrao prelazak na protestantizam ne bi li izbjegao židovski vjerski obred, ali njegov ga je prijatelj i mentor Josef Breuer od toga odgovorio.

Par se stoga vjenčao u Njemačkoj, prvo u građanskom obliku u gradskoj vijećnici, a sutradan u kratkom židovskom obredu u nevjestinu domu u nazočnosti samo nekoliko članova obitelji.38 Jedno desetljeće poslije, u listopadu 1896., umro je Freudov otac. Freud je u pismu Fliessu napisao da ga je ta smrt „duboko pogodila… iznova budeći rane osjećaje… osjećam se kao da sam izbačen iz kolosijeka”. Zabilježio je da je smrt oca „najvažniji trenutak, najdublji gubitak u muškarčevu životu”. Jacob se borio s neimaštinom i nije mogao podupi34

Freud: Zaručnička pisma (71. str.)

35

Jones: The Life and Work of Sigmund Freud, sv. I. (143. str.)

36

Vitz: Sigmund Freud's Christian Unconscious (91. str.)

37

Jones: The Life and Work of Sigmund Freud, sv. I.(143. str.)

38

Jones: The Life and Work of Sigmund Freud, sv. I. (149. − 150. str.)

30

U ŠTO VJEROVATI?

rati sina za njegova duga studija medicine te je bio prisiljen osramotiti se prihvaćanjem pomoći suprugine obitelji. Freud je oca smatrao promašajem. Ali njegova ga je smrt jako pogodila. Štoviše, i u vlastitoj sam kliničkoj praksi zapazio da ljudi teže prebolijevaju gubitak roditelja ako prema njima imaju nerazriješene negativne osjećaje. Freuda je očeva smrt potaknula na samoanalizu, pisanje njegova najvažnijeg djela Tumačenje snova te začetke oblikovanja teorije Edipova kompleksa. Taj predmet tolikih prijepora i izvan i unutar psihoanalitičkih krugova možda može objasniti Freudove osjećaje prema ideji Vrhovnog Autoriteta i njegov neumorni napad na duhovni svjetonazor.

Edipovsku fazu koju je tako lako karikirati, što se često i čini, nije naodmet iznova izložiti. Freud je u kliničkoj praksi uočio da djeca u psihoseksualnom razvoju prolaze fazu u kojoj doživljavaju pozitivne osjećaje prema roditelju suprotnog spola i suparništvo prema roditelju istog spola. „Već kao malo dijete sin počinje razvijati posebnu nježnost prema majci, smatrajući je samo svojom, a oca doživljavati kao suparnika koji mu osporava to neporecivo pravo”, objašnjava Freud u predavanju održanom 1915. „Isto tako i kćerkica vidi u majci osobu koja onemogućuje njezin nježan odnos prema ocu te zaposjeda mjesto, koje bi i ona sama mogla posve dobro ispuniti.

Promatranjima se mora otkriti do kojih od najranijih godina sežu takva shvaćanja koja nazivamo Edipovim kompleksom, jer ova saga uz vrlo zanemariva ublažavanja ostvaruje obje krajnje želje, nastale u položaju sina − ubiti oca i majku uzeti za ženu.”39 Freud je isti emotivni kompleks zapazio i u analizi sebe sama. U pismu Fliessu priznaje: „I u svojem sam slučaju ustanovio fenomen zaljubljenosti u majku i ljubomore pre39

Freud: Uvod u psihoanalizu (218. str.)

31

POSTOJI LI BOG?

ma ocu, što sada smatram sveprisutnim događajem u ranom djetinjstvu. Ako je doista tako, možemo shvatiti neodoljivu privlačnu moć koju ima Oedipus Rex unatoč svim prigovorima koje razum ulaže na pretpostavku postojanja usuda.”40 (Da je Freud svoju teoriju Edipova kompleksa temeljio samo na autoanalizi, svakako bi se moglo posumnjati da je riječ o „univerzalnome događaju”. Freudova obitelj s postarijim ocem i privlačnom tinejdžericom majkom te dvojicom polubraće koji su bili otprilike vršnjaci njegove majke teško bi se mogla nazvati tipičnom.)

Freud je bio svjestan da se ljudima njegova teorija pri prvome susretu čini apsurdnom: „Otkriće je izazvalo gorljiv otpor među odraslima…” No ističe kako tu teoriju ako sadržava istinu − koliko god ona odbojna bila − moramo prihvatiti. „Nepokoleban sam u svojem uvjerenju da se u njoj nema što osporiti niti obezvrijediti. Moramo se pomiriti s činjenicom koju je grčka predaja prepoznavala kao neizbježan usud.”41 Zašto je Freudu ta koncepcija bila toliko važna? Zato što je smatrao da nerazrješavanje tih sveprisutnih dječjih osjećaja pridonosi razvoju mnogih duševnih poremećaja u kasnijem životu. „Postajalo mi je sve jasnije”, napisao je Freud 1924. u Kratkome pregledu psihoanalize, „da je složen emotivni odnos djece prema roditeljima − koji nazivamo Edipovim kompleksom… u srži svakog slučaja neuroze”.42 Na tim osjećajima djece prema roditeljima u najranijem djetinjstvu Freud temelji i svoj glavni argument protiv postojanja Uma onkraj svemira. Freud tvrdi da je podvojenost djece u odnosu prema roditeljskom 40

Freud: The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess (272. str.)

41

Freud: A Short Account of Psychoanalysis u The Standard Edition of the Complete Psychological Works, sv. XIX. (198. str.)

42

Freud: A Short Account of Psychoanalysis u The Standard Edition of the Complete Psychological works, sv. XIX. (198. str.)

32

U ŠTO VJEROVATI?

autoritetu − pogotovo pozitivni osjećaji unutar te podvojenosti − temelj čovjekove duboko usađene čežnje za Bogom.

I danas još u psihoanalitičkim krugovima traju rasprave o Edipovu kompleksu. Ali čak i oni koji dovode u pitanje univerzalnost te teorije većinom se slažu da odnos prema roditeljima u najranijem djetinjstvu snažno utječe na kasnije psihološko zdravlje. I možda nas upravo ti rani obiteljski odnosi predodređuju za prihvaćanje ili odbijanje vjere u Boga.

Lewisova polazišta Dana 29. studenog 1898. u predgrađu Belfasta u Irskoj Florence Hamilton Lewis rodila je sina. Ona i njezin suprug Albert James Lewis novorođenče su nazvali Clive Staples. Nisu mogli zamisliti da će njihovo dijete jednog dana postati briljantan teoretičar i slavan pisac čija djela čitaju milijuni ljudi te kako će mu među ostalim počastima biti ponuđeno odlikovanje Reda Britanskog Carstva (koje će Lewis odbiti).

C. S. Lewis u svojoj autobiografiji Surprised by Joy (Iznenađen radošću) ukratko opisuje svoju obitelj. Premda je rođen u Irskoj, otac mu je bio Velšanin, a majka Škotkinja.

Obitelji njegovih roditelja razlikovale su se „koliko podrijetlom, toliko i ćudi”. Očevu obitelj činili su „pravi Velšani, osjećajni, strastveni, razgovorljivi, laki na srdžbi i na nježnosti; bili su to ljudi koji su se često smijali i plakali te nisu bili pretjerano nadareni za sreću.” Majčina je obitelj, pak, bila „smirenijega soja. Imali su kritičan i ironičan um te iznimno razvijen dar za sreću…” Lewis je vjerovao da su mu „majčina vedra i spokojna ljubav” te „usponi i padovi” u očevu emotivnom životu usadili „određenu odbojnost i nepovjerenje u osjećaje, jer su djelovali nelagodno, sramotno, pa čak i opasno”.

33

ZAHVALE

Moram zahvaliti ovim ljudima: Dr. Vernonu Groundsu, koji je prvi pobudio moje zanimanje za psihijatriju i tijekom godina mi neumorno slao članke i knjige kako bih ostao posvećen pisanju ove knjige.

Vesteru Hughesu, koji mi je prije više od dvadeset godina predložio da napišem ovu knjigu i osigurao mi stipendiju kako bih mogao početi istraživanje. Howardu i Barbari Dan Butt koji su mi omogućili nastavak istraživanja. Kennethu i Nancy McGee čiji su se potpora i ohrabrenje pokazali ključnim u idućim godinama.

Stotinama studenata koji su u proteklih trideset godina upisali moj kolegij i koji su mi velik izvor nadahnuća i pouka.

Jeremyju Fraibergu, Cathy Struve, Sandri Lee i drugim bivšim studentima koji su mi u petnaest godina pomogli prikupiti bazu podataka s Freudovim i Lewisovim djelima. Neki su daleko putovali da dođu od neobjavljenih materijala.

Profesoru Peteru Gomesu, koji me potaknuo da na Harvardu održim Nobleovo predavanje iz kojega je proizašla ova knjiga.

Marjorie Mead iz Wade Centera na koledžu Wheaton, koja mi je pomogla pronaći neobjavljena pisma.

Victoru Boutrousu, Douglasu Coeu, Herbertu Hessu, Sally Frese, Paulu Klassenu, Jeremyju Fraibergu, dr. Chesteru Pierceu i dr. Irvingu Weisneru na kritičkom čitanju ru­kopisa.

Deanu Overmanu i mnogim drugim prijateljima koji su me ohrabrivali u radu, među kojima su Marcia i Robin Brown, Lessie i Brit Nicholson, Jean i Jim Petersen te Rebecca i Andy Wasynczuk.

277

POSTOJI LI BOG?

Bruceu Nicholsu, višem uredniku u izdavačkoj kući Simon & Schuster, koji je predložio da proširim Nobleovo predavanje i uvrstim ga u knjigu, te koji je unio niz korisnih izmjena; i njegovoj ekipi na vrhunskom uređivačkom poslu.

I Fredericku Leeju, doktoru medicine i doktoru znanosti, mojem bivšem studentu na medicini i sada kolegi na fakultetu, genijalnom istraživaču i brižnom liječniku, prijatelju i suradniku, bez čije goleme pomoći ova knjiga nikada ne bi bila napisana.

278

SADRŽAJ

7 Predgovor 17 19 45 69 91

prvi dio: U što vjerovati?

1. Protagonisti 2. Stvoritelj 3. Savjest 4. Veliki zaokret

113 115 146 184 215 246

drugi dio: Kako živjeti?

5. Sreća 6. Spolnost 7. Ljubav 8. Bol 9. Smrt

272 Epilog 277 Zahvale

279

C. S. LewiS i Sigmund Freud: PoStoji Li Bog?

Što daje istinski smisao našem postojanju? U ovoj zadivljujućoj knjizi dva intelektualna diva 20. stoljeća – C. S. Lewis i Sigmund Freud – sukobljavaju svoje stavove u imaginarnoj raspravi koja će vas potaknuti da preispitate svoja najdublja uvjerenja.

C. S. Lewis, kršćanski pisac i bivši ateist, tvrdi da ljubav, sreća i život imaju smisao samo uz Boga – i da taj smisao ne blijedi čak i kad nas patnja slomi ili smrt pokuca na vrata. Nasuprot tomu, za Sigmunda Freuda, skeptičnoga oca psihoanalize, religija je iluzija, ljubav samo maska za strast i seks, a sreća nedostižna u svijetu punom patnje, gdje je smrt konačan kraj svake priče.

Kako bi izgledalo da su se ta dva genija susrela? Armand M. Nicholi, profesor s Harvarda, osmislio je ovu knjigu na temelju njihovih tekstova i stavova, kao dijalog koji postavlja ključna pitanja: Što je istina? Je li Bog stvarnost ili iluzija? U čemu je istinska sreća? Je li seks jedini pokretač naših želja ili ljubav ima dublju svrhu? Može li patnja donijeti nešto dobro? Što se krije iza posljednjeg daha?

Suprotstavljajući poglede ovih dvaju genija, knjiga na jedinstven način istražuje smisao života u svjetlu vjere i razuma. Čitajući je, otkrit ćete što pokreće vaš život, zašto osjećate ono što osjećate i kako se možete suočiti s najvećim strahovima.

ISBN 978-953-235-948-0

23,90 €

verbum.hr