Page 1

Nevenka Nekić

KARDINALOVO SRCE VERBUM


Nevenka Nekić KARDINALOVO SRCE Roman


Biblioteka:

Stilus

22.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Nevenka Nekić

KARDINALOVO SRCE Roman o kardinalu Stepincu i stradanju hrvatskog naroda pod komunizmom II. izdanje

VERBUM Split, 2008.


Prvo izdanje ovog romana objavljeno je u nakladi Postulature blaženog Alojzija Stepinca pod naslovom Susret u Emausu, 2004. godine. © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teolog Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Slika na naslovnoj stranici: Zoran Homen

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 NEKIĆ, Nevenka Kardinalovo srce : roman / Nevenka Nekić. - 2. izd. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Stilus ; 22) ISBN 978-953-235-138-5 130106089


Ako je čovjek uzdignut nad vrijeme u vječnost, onda čovjek čini jedno djelo s Bogom. Meister Eckhart


Prije desetak godina još je postojala fotografija koja je bila prvi poticaj za pisanje ovoga romana. Snimljena u Emausu onoga davnog dana kada je Alojzije Stepinac posjetio franjevačku gimnaziju, preživjela je pola stoljeća i svjedočila o tomu presudnu prvom susretu hrvatskoga metropolita s dječakom Ivom i njegovim bratom, kao i svim učenicima u toj školi. Kako je nestala fotografija tijekom posljednjih godina, ne znamo. Potraga za njom ostavila je dojam kao da je otišla s njezinim vlasnikom Ivom s ovoga svijeta. Ipak, pisac ovih redaka sasma se dobro sjeća njezina postojanja, zabilježena ozračja toga jutra u biblijskomu mjestu, kao i likova na njezinoj pomalo požutjeloj površini. Ta izgubljena fotografija stoji na početku ovoga pisanja kao neponovljiva uspomena: učenici gimnazije u Emausu uozbiljeni oko Alojzija Stepinca, njih stotinjak, a on je položio ruku na glavu sitnoga dječaka Ive. Fotografija ima magijsku moć nestalih ljudi i predmeta koji su se pojavili nimalo neutralni, ispunjeni čuvstvima propalih svjetova i zbilje, razbijeni u krhotine koje će pisac sastavljati godinama. Iz toga heterogena i daleka doba dolazit će u susret, mučeni tamom jezika i htijenjem staložena i hladna operiranja činjenicama, likovi, tražeći od pisca istinu, jasnoću i suosjećanje. Činjenica da je fotografija izgubljena čini se pomalo iracionalnom, ali lica na njezinoj površini žive svoj prošli i sadašnji život, nastanjena u riječima knjige, u kojoj zlo nije tek akcident ni prolazna metafora. 7


Ive Ive je sanjao tvrdoglavu devu koja grize drugu devu za gubicu. Potom se redovito javljao u snu i jedan raspojasani, bijesni vranac čiji ga je galop plašio. Skrivao se iza zida da ga vranac ne opazi. Ovaj bi projurio gazeći sve pred sobom, golem, riđ i nemilosrdan, a njemu, dječaku Ivi, lupalo je srce u grudima, htjelo iskočiti. Zaklanjao se iza neke hridine osjećajući bijes i jezu kobnoga vranca. Jutrom bi se probudio u sobi s drugim dječacima pa ga je to razveselilo; ipak je sve bio samo san. Kraj njega spava brat mu Petar. Miče u snu velikim ušima, a preplanulo čelo se visoko izdiže, s dva zaliska tako slična kod obojice. Upravo je navršio petnaest godina i već je više od dvije godine u ovoj franjevačkoj gimnaziji Collegium Seraficum de Terra Santa koji se nalazi daleko od njegova Brača, tu u Emausu. Nastava je na talijanskom jeziku: uz redovite predmete tu je arapski jezik, grčki, latinski i engleski. Uči se ozbiljno. Sve to savladavaju njihova žgoljava, mršava tijela, ali najveći problem nije gradivo, nego Talijani s kojima se vodi neprestan rat. Talijana je u školi bilo preko polovice, ostali su bili Armenci, Česi, Nijemci, Francuzi, Arapi, Englezi i njih četvorica Hrvata, rođenih početkom dvadesetih godina. Bio je i jedan Slovenac. U borbama se posebno isticao Talijan Carlito. Bio je nešto stariji od njihove generacije, slavan zbog dobra udarca šakom. 9


Nisi ga smio odati bar zbog dva razloga: ispao bi kukavica, a slijedila bi osveta. Povodi za sukobe bili su uvijek isti: Talijani bi zadirkivali osobito njih Hrvate, nazivali ih barbarima, bez kulture, živine koje treba kultivirati, Roma doma! Rim kroti! dovikivali su im jer su prostaci koji ne znaju ni jesti… i tako redom. Ti mali Talijani pjevali su lijepe i zanosne pjesme, pune ritma i melodije juga, slavili Mussolinija. Ako bi sadržaj bio neutralan, Ive i brat mu Petar pjevali su zajedno sa svim ostalim dječacima, ali ako se slavilo Ducea, ili se pjevala Giovinezza, njih dvojica umetali su riječi po svom ukusu: ime Vladka Mačeka i slično. Tada bi se potukli do krvi. Pun bubotaka i nateklina, s nosom iz kojeg se cijedi krv, umakao bi Ive glavu u kofu vode da starješine ne opaze. Kad ga nitko ne bi gledao, zaplakao bi krišom u poniženju, najviše zbog toga što nije znao odvratiti na optužbe da su Hrvati barbari, nekulturni divljaci, a Roma doma! Rim kroti! U vrijeme kad su njega i brata uz ostale mladiće poslali u Svetu zemlju, činilo se to njihovoj obitelji velikim darom. Dobročinstvo je učinio Pučišćanin fra Jere, tada intendant za Svetu zemlju. Odlazak u uglednu franjevačku gimnaziju bila je čast. Za to se zalagao i njihov učitelj Ivo Šesnić znajući njihove sposobnosti. Ležeći nauznak u svom krevetu u Emausu Ive otvara oči. Jutarnje sanjarenje posvećuje svom dalekom selu, obitelji i dobrom učitelju koji je sav trud usmjerio na rodoljublje i kulturu. Bilo je nezaboravnih priredaba zajedno sa župnicima i gimnazijalcima iz Bola. Jednom bi trebalo napraviti knjigu uspomena na te suncem obasjane trenutke, misli Ive u krevetu, jednom, kad se vratim kući. 10


Izvadi potom ispod jastuka hrvatske novine i pokrije se po glavi. Treba ih potajno pročitati. Novine im šalje iz Jeruzalema franjevac Ivan Franković, rodom Požežanin. To je utjeha i prkos prema suučenicima Talijanima, koji svoje novine čitaju javno. A kad uhvate ove hrvatske, onda navale i pokidaju ih te bace u koš za smeće. Jasno, počinje tučnjava. Vrijeđaju ih: te Hrvati barbari, nemaju državu, nemaju književnost, kulturu, jezik im je prost i pastirski, hrana i odjeća prostačka. Oni, nasljednici Rima i njegove tradicije, mogu dokazati svoju kulturu, citiraju velike rimske pjesnike, pa Torquata Tassa, a tko je on, brački kmet, brđanin, nedoučen divljak što vonja na ovce… Ive se nije mogao nikako sjetiti kako bi uzvratio. Oni su mu pokazivali fino mletačko staklo, majoliku. Gurali pod nos renesansnu književnost i Danteovu dubinu. O tome su učili i dječaci u njegovoj školi na Braču, kao i o svojim piscima iz starije baštine, ali nitko se nije mogao nadmetati sa slavom belle Italie, nitko nije imao takve velikane, uvjeravali su ih stariji dječaci i začepljivali usta citiranjem svojih neumrlih titana. Njemu su padale na um lijepe slike njegova kamenita otoka, procesije skromnog puka koji pjeva Gospin plač prelazeći “priko Brkate” na Veliki petak. Idu tako i preko kamenja se razliježe pjesma. On nekako pamti one stihove: “Čemu vrime ovo gluho, čemu srce naše suho…” pa onda one koji kao da su se odnosili na njega: “Moj Ivane, slugo moja, ti ju primi, budi tvoja.” Onda se na blagdan Uskrsa jede sir iz maslinova ulja, pršut, suha ovčetina kuhana s travama. Kako li je to mirisalo, moj Bože… Ti mirisi ne mogu, doduše, poraziti delicije, rafinirana jela i napitke što ih znaju opisati Talijani. O tome nije bilo zbora i time 11


je gorčina, ovdje produbljivana, završavala njegovim tajnim suzama i molitvama na svom pastirskom jeziku: Bože, vrati me kući… Sjećao se svoga oca Jurja. Nije ga bilo teško nagovoriti da pošalje dvojicu svojih sinova u Svetu zemlju. Na kamenu otoku Braču, s malo škrte zemlje, s puno nerezi i djece, žilavi i koščati starina, razapet između ljubavi za zemljom i nadom da će sinovima pružiti bolji život školovanjem u dalekoj zemlji, odlučio se za ovo drugo. Sam je živio skromno, pravedan i ozbiljan poput praoca s biblijskih stranica. Birat će ga i za glavara sela, posljednjega u dugom nizu, tisuću devet stotina četrdesete godine. Ovdje u Svetoj zemlji u Ivi je sve više sazrijevala misao da treba poći natrag, na svoj Brač, u Gornji Humac. Bila je godina 1937.

Alojzije Za mirna jutra davne godine 1898. u mjesecu svibnju dana osmoga, rodio se u selu Brezariću Alojzije Viktor, od oca Josipa i majke Barbare. Počeo je jedan novi život. Majka Barbara, onako blijeda u bijeloj porodiljskoj haljini, izgovorila je u sebi molitve kao i kod rođenja svakoga od svoje osmero djece. Nad krevetom je stajala slika Majke Božje, tamna od plamena svijeće što je gorjela okružena pozlaćenim okvirom. Sutra će ga krstiti u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva i nadjenuti mu dva imena Alojzije i Viktor. Prvo je ubrzo pretvoreno u Lojzek, a drugo se pokazalo važno poslije duga vremena, ono je značilo Pobjednik. Duga obiteljska jednokatnica, pomalo nepravilna oblika, ograđena plotom i okružena zelenilom, bila 12


je prvi pogled u svijet malog Lojzeka. Majka Barbara osjeća da se ovo dijete razlikuje od ostale djece. Obavija ga posebnim blagoslovnim molitvama i dok spava, pokriva ga krunicom. Prvo shvaćanje maloga dječaka pamti Gospinu sliku pred kojom titra kandilo osobito tijekom mjeseca svibnja, Marijina mjeseca, kad se žižak uljanice nije gasio. Od oca Josipa nasljeđuje visoko, tvrdoglavo, umno čelo, pomalo prkosno isturenu donju usnicu i želju za učenjem. Svoju djecu Josip je slao u škole, a sam je bio doživotni član Književnog društva svetoga Jeronima, koje je izdavalo svake godine mnoštvo naslova: pobožnih, poučnih i beletrističkih knjiga. Taj strogi, marni gospodar pazio je da svi rade, a uvečer se okupljaju na zajedničku molitvu. U tihoj krašićkoj noći protječe svibanjska molitva, na čelu stola on, otac Josip, u bijeloj košulji, s lagano prosijedom kosom, do njega majka glave omotane u tamni rubac, nabrane košulje stegnute pojasom i potpasana bijelom pregačom. Njene oči su uvijek zamišljene, jagodične kosti visoke kao i sina Lojzeka, a usnice brižno stisnute. Takve ih je zabilježila i fotografija na početku stoljeća. Tiho protječe Lojzekovo djetinjstvo – nema još ratova koji bi potresali cijeli svijet. Škola je jednostavna, lagana za nadarenog Lojzeka. Stara je ploča s linijama i kvadratima iza njegovih leđa, jer on često zamjenjuje učitelja. Pazi na red u razredu. Mora zapisati nestašne i vrckaste. Ali čim učitelj ulazi u razred, Lojzek briše imena s ploče. “Pruži ruku!” naređuje učitelj. On pruža bez riječi. Vruće su šibe. Šuti. Učitelju neugodno. Zna da je Lojzek nekoga zaštitio. Doma je danas baš dan posta, jer njegova mati posti srijedom, petkom i subotom. Uzima 13


kruh i vodu. Nikome ne govori. Moli da njen Alojzije postane svećenikom. Tvrdo. Uporno. Sve do kraja. Ništa osobito nije se događalo u tom dobu: nestašluci dječaka Brezarića i Krašića, radosti traganja za gljivama po gustim šumama, nedjeljne mise, tihe večernje molitve. Njegovo se dječačko tijelo, krhko i vitko, izdužuje, kosu mu češljaju s razdjeljkom na lijevoj strani, a u očima uvijek neka daljina i zamišljenost. Povijest je daleko. Lojzek ima deset godina kad se zbiva aneksija Bosne i Hercegovine. Još je živa stara Austro-Ugarska Monarhija. Njome vlada car Franjo Josip. Tvrdoglavo i starinski. Na karti u školi Lojzek uči o veličini i snazi te moćne i glomazne države kojom vlada najstarija dinastija u Europi. Brkovi Franje Josipa pomalo sliče na brkove njegova oca Josipa. Neka se gospoda još uvelike bave lovom i dolaze u životinjama bogati krašićki kraj, lutaju Žumberkom i šumarcima odjekuju pucnji. Poslije se spuštaju niz putove noseći krvava klupka zečjih i srnećih tijela zavezana na štapove između dvojice momaka. S nekih životinja još kapa krv. Psi laju i poskakuju čekajući svoj dio. Lojzek promatra kapljice krvi što se u prašini grušaju i tamne. Ne dodiruje ih. Promatra gospodu kako ispijaju vino ili rakiju iz zakrivljenih, srebrom optočenih rogova, koji su pretvoreni u boce za lovce. Vedro i raspojasano galame i zamiču prema cesti.

*** Bliži se Lojzekov odlazak od kuće. Tisuću devet stotina i devete šalju ga u Zagreb, u licej. Tu se siromašni školuju besplatno, a ostali plaćaju. Kako je Alojzije iz bolje stojeće obitelji, plaćao je svoje uzdržavanje. Taj nježni mladić, sa svijetlom kravatom koja je bila 14


obvezni dio odjeće, pokazao se pomirljivim i plemenitim prema kolegama. Oprašta, zaboravlja uvrede. Voli kuglanje, pobjeđuje i raduje se. Kad mu se učini da je negdje pogriješio, pomisli: “Što bi rekla moja mama?” Uopće, on je uvijek govorio “moja mama”. Blagdani su radost povratka kući: čekaju ga sva braća i sestre, slika Majke Božje i čudesno bijela krstionica u crkvi gdje je kršten pod gotičkim svodom. Tu vlada mir. A svijet se već komeša i sprema na veliku klaonicu. Počeli su Balkanski ratovi. Alojzije je đak Gornjogradske gimnazije u Zagrebu baš tih godina. Već su iza njega rane dječačke godine, duboke tihe noći u selu gdje su i mrakovi bili dar Božji koji služe za odmor, vrijeme se točilo sporo, danju pod kopitima mirnih konja, noću u šumu lagana vjetra koji jedva da dopire u njihovu dječju sobicu. Pomalo se već s nostalgijom sjeća bosih nožica svoje braće i sestara kako se vrpolje ispod stola pod strogim pogledom oca. Ovdje u Zagrebu drugačija su i zvona, kuće su velike i otmjene, djevojke ohole i lijepe. Ona mala Marija Horvat, kći njegova učitelja, ostaje u daljini kao sjetna vizija njegova djetinjstva. Zagrebačko razdoblje školovanja zabilježeno je na nekoliko fotografija. Alojzije Stepinac kao đak Gornjogradske gimnazije u drugom redu odozdo prvi zdesna: u bijeloj košulji i svijetloj kravati, uredno začešljan, ozbiljan i zagledan. Ne će proći ni godina dana od te fotografije, a započet će Prvi svjetski rat. Alojzije tisuću devet stotina i petnaeste završava šesti razred gimnazije i po prvi put odlučuje se za svećeničko zvanje. Prelazi u Nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu i zaogrće se u kleričku halju. Rat je bio daleko, samo tužni odjeci čuli su se u Zagrebu. On marljivo sprema maturu, s drugim momci15


ma užurbano polaže sedmi i osmi razred jer zna: bit će pozvani u ratne redove čim navrše osamnaest godina. Nagovaraju ga da izbjegne ratnu obvezu, on odgovara: “Ako Bog hoće, može me izbaviti iz samoga pakla.” Od sada se sve vrti strašnom brzinom: osmoga svibnja 1916. navršio je osamnaest godina, u lipnju položio maturu, u srpnju odvezen u Rijeku da prođe pripravnički tečaj od šest mjeseci, a onda u veljači sedamnaeste, poslan na talijansko ratište kao poručnik kod pješačke 96. pukovnije zvane Mitara. Rijeka ostaje u turobnoj uspomeni. U vojarni su različiti ljudi – mladići neiskusni kao i on, ali ima tu i starijih godišta. Mnogima od njih rat se čini kao raskalašeno zanimanje. Poslije vježba odlaze u javnu kuću, prepričavaju svoje doživljaje, psuju, izgovaraju prostačke riječi. Alojzije se, onako ozbiljan, suprotstavlja. Ponižavanje svake žene doživljava kao uvredu. Otvara mu se nepoznata i tamna strana ljudskog života. Čudi se i ponekim svećenicima. U njemu raste otpor, bunt prema mračnoj strani ljudske naravi, koja se toliko razlikuje od njegovih djetinjih uspomena. Nakon jedne besane noći izazove ga neki Mikša. Bio je stariji od Alojzija, iskusan, rodom negdje sa sjevera, poznavao je gotovo sve javne ženske i opisivao detalje, provocirao Alojzija zbog njegove stidljivosti. Uvrijedio mu je sestru i majku. Alojzije je podigao ruku i udario ga. Ovaj mu je vratio. To je bila prva i jedina tučnjava u njegovu odraslu životu i silno ga se dojmila. Svi koji su gledali ovaj događaj, poštivali su Alojzija, znali su da čuva njima neku nedosegnutu čistoću, da svake nedjelje poslije mise ide na Trsatsko svetište i tamo pribiva još jednoj misi, zagledan u lice Majke Božje, kao da vidi i svoju majku. 16


Podigao se s poda raskrvavljena nosa, ali nije rekao ružnu riječ tome Mikši. I ovome je poslije bilo nelagodno, ispričao se Alojziju posljednje večeri prije polaska na talijansko ratište. Sutradan, 20. veljače tisuću devet stotina sedamnaeste, njihove snage upućene su na prostor oko Gorice. Jedino ovo ratište bilo je uspješno za Austro-Ugarsku Monarhiju. Strašne ratne slike sada su konačno bile posve blizu, crna avet približavala se korak po korak. Oko njega su ležali oni kojima su topovi otkidali udove, razarali oči i lica, oni što su se smrznuli u zimskoj vodi i ostajali bez dijelova tijela. Alojzije nastoji sačuvati dobrotu i pravednost. Kao časnik ima neke prednosti, ali ih ne koristi, ako ne mora. Mladi Poljak Adam bio je teško ranjen. Ležali su u istom jarku i bili zasuti zemljom od eksplodirane granate. Noć prije toga proveo je Alojzije na straži umjesto iscrpljenog Mađara Janoša. Nalik na dijete ili zalutalo janje, ostrižen i blijed, s nekom teškom crijevnom bolešću, morao je često ležati da obnovi slabo tijelo. Sažalio se Alojzije nad dječakom Janošem, prirastao mu srcu. Često je Alojzije uskakao ako bi opazio premorene ili bolesne vojnike, kao časnik činio je to iz dva razloga: Božji zakon ljubavi prema bližnjemu bio je jedan, a položena zakletva prije polaska na bojišnicu drugi. On tu zakletvu caru i državi, kojoj je pripadao, nikada nije prekršio. I kad na kraju rata car Karlo razriješi sve vojnike i časnike i sve državne službenike prisege vjernosti vladaru, učinivši time jedan čin zakašnjele otmjene europske humanosti, tek tada će i Alojzije napustiti prisegu. Kiše su padale danima, čas sitne i poput rosulje, čas u mlazovima punile vodom jarke u kojima je trebalo 17


ležati. Gdje počinje zemlja, a završava more, gdje počinje blijeda maglena planina tamo u podnožju muljevita dna, a gdje završava linija ove krvave bojišnice… kada će sve to prestati, možda sutra ne će svanuti drugo jutro. Za ovoga mladića kome ne zna ime i koji leži tu u jarku, raznesen granatom na nekoliko metara od Alojzija, sutra ne će biti jutra. I pomisli Alojzije kako mladićeva majka prima službenu obavijest o smrti svoga sina, možda jedinca, kako poštar zvoni na vrata, ili kuca, kako ništa ne mogu znati ti tako udaljeni ljudi o krvavoj masi njegova tijela koja se zove imenom, a koja sada leži izmiješana s blatom, dok s mutna neba lije kiša. Najbliži supatnik Adam, Poljak, bio je još živ i dozivao je vapijućim glasom Alojzija: “Pan Jezus! Pan Jezus!” Iz njega je liptjela krv. Alojzije dozove najbliže vojnike da uzmu ranjenika i nose ga u bolnicu. On sam ostaje na toj prvoj liniji i očekuje svoju vlastitu smrt. Jer, ako ostane živ, bit će to pravo čudo. Ledena voda jarka prodirala je kroz uniformu kad je grunula druga granata i ubila ranjenika kao i jednoga od vojnika koji su ga nosili u bolnicu. Veliki Bože! Majko Božja! Klonuo je i Alojzije od udara, ali nije bio ranjen. U maglici nesvjestice vidio je sebe kako kao dijete umače ručicu u malu bijelu posudicu za svetu vodu što je stajala u njihovoj crkvi, u rukama nježnog anđela.

Slavko Toga trena rodio se u malom slavonskom selu dječak Slavko, drugo dijete u obitelji katolika i Hrvata. Na krštenju je dobio ime Juraj, ali svi su ga zvali Slavko. O životu toga Slavka ne zna se gotovo ništa. Oni koji budu znali, tajit će to zauvijek. Sve do njegove 18


sedamnaeste godine bio je potpuno bezimen i onda se pojavljuje kao radnik u većem mjestu. Sve do Drugoga rata opet njegovu osobu prekriva potpun mrak. Povijest se za njega začela krajem 1944., ali i tada on ostaje jedan od tisuća onih koji su se priključili pobjednicima u posljednjem trenutku. No, sudbina ga je namijenila Alojziju na nadasve mračan način. Istaknuo se u nekoliko strijeljanja. Jedno od tih bilo je u nekom šumarku pokraj Šipovca u neposrednoj blizini Našica. Razoružane domobrane i Nijemce, kao i nešto civila, zatvorili su najprije u žicu, a potom poubijali. Slavko je prednjačio. Komandir ga je pohvalio kako je dobro gađao po tom nakotu. Tada je i odlikovan. Privezao se kao pašče za toga komandira i gledao u njega poslušnim okom. Odano.

Alojzije Žestoke bitke oko Gorice bile su predigra da se Alojzije sa svojim vojnicima nađe preko Tagliamenta na Piavi. Bio je početak srpnja tisuću devet stotina osamnaeste godine kad je poručnik Alojzije Stepinac ranjen u nogu. Prije toga ranjavanja dogodio se znakovit i nevjerojatan slučaj. Već se slutio poraz austrougarske vojske, i na licima tisuća vojnika te polumrtve monarhije pojavljivala se nada povratka domu. Vrelo ljeto razmahalo se tijekom posljednje ratne godine, rijeka Piava zatoplila i poručnik Alojzije ostavlja svoju robu na obali te se zagnjuri nakon duga vremena u vodu, ne misleći na posljedice. Matica ga ponese nizvodno i on se teško dočepao obale prihvativši se rukama za granje vrba i visoku travu. 19


U hitnji je zaboravio na mogućnost ovakva ishoda, a još manje da će njegovu robu netko naći i proglasiti ga mrtvim. A upravo se to dogodilo. Netko je pokupio njegovu uniformu i dokumente, zaključio da je mrtav i poslao obavijest u Zagreb. Kako je ta vijest došla k njegovima u Krašić, nikada se nije saznalo. Činjenica je bila da se to dogodilo pomoću Francuskoga crvenoga križa. Je li tom prigodom bio u zatvoru za kaznu, ili kasnije, teško je reći. Čini se da je cijela stvar povezana s ranjavanjem kad je dovezen kao ratni zarobljenik u Noceru u Umbriji. Tijekom toga boravka od pet mjeseci proširila se i ta vijest o smrti, a potom točan brzojav: “Gesund, gefangen.” Zdrav, zarobljen. Rana na nozi relativno je dobro zacjeljivala, imao je snažan organizam, a duša mu se, uozbiljena nad tolikim smrtima, zagledala u onu vječnost kojoj se uvijek molio. Sreća je htjela da se on našao već u srpnju, početkom savezničke ofenzive, u zarobljeništvu s ranom na nozi. To mu je spasilo glavu. U Noceri zarobljenik je i Petar Grgec. To je poznati katolički hrvatski intelektualac. Obojica mladih ljudi, Stepinac i Grgec, zbližuju se i u toploj Umbriji koriste vrijeme, uče talijanski jezik. O pojedinostima toga boravka nema puno podataka: vojna bolnica udaljena je od rike topova u kojoj umire Habsburška monarhija. Velike nade polažu obojica u njenu smrt, jer slute mogućnost života hrvatske države. Već je rat potpuno završio, kad su ih pustili iz zarobljeništva. Najsigurniji put kući bio je preko Jugoslavenskog odbora, koji je dobrovoljce slao na Solun20


sku bojišnicu. U kasnu zimu šestoga prosinca 1918. prebačeni su na već odavno probijenu solunsku bojišnicu. Tu će ih uhvatiti i proljeće 1919. Tada su razvojačeni i pušteni kućama. U Krašić se vratio mršavi, visoki mladi čovjek. Nije to bio isti dječak. Tuga mnogih rana i smrti oblikovala je onu ozbiljnost koja će ga prožeti, pa i fizički izmijeniti: već sada se njegovo čelo ističe svojom visinom, oči sjetom, a osmijeh nečim gorkim. Selo je gotovo isto, proljetno, mirno, srdačno. Radost u kući velika. Neka dobrota lebdjela je nad krajem koji se činio ljekovitim i snovitim. Alojzije prolazi staze, odmara se u šumarcima, baca se u tople potoke. Sav užas rata iza njega je, svi mrtvi i ranjeni supatnici ostali su tamo daleko, sada je tu novi život – zemlja, konji, obitelj… i jedna nagla odluka: ne će poći u svećenike. Majka Barbara, ona bijela mati iz njegovih snova i mora u ratnim danima, tuguje u šutnji. Ta ona posti i moli već dvadeset i dvije godine za to da vidi svoga sina svećenikom. Svaku večer ona se tiho spušta na koljena kraj kreveta i bezglasno moli: “Majko Božja, ti si mi ga dala, tebi ga preporučam…”

Ive Ive se nikako nije navikao na taj topli Emaus, na podrugljive Talijane, na svoje neznanje koje mu je priječilo da se suprotstavlja u raspravama. Nije znao veličati sebe u neopravdanu i lažnu zanosu. Bio je duboko ranjen, neprilagođen. U svojim sumnjama i dvojbama, čeznući za domom, strastveno i dječački bolno, odlučio je napustiti školu. 21


Stalno je obnavljao slike iz Gornjeg Humca: eno ga, ustao je ćaća i lupka po konobi, sprema se za polje, razgovara s tovarom, vezuje samar. Njegov svijet mršavih obroka, ozbiljnosti i pobožnosti ne želi Ive poremetiti. Žilava, mršava očeva figura zatvara vrata konobe i polako se udaljava s tovarčićem. Da je sada kod kuće, eh, da je doma, otvorio bi Ive drvene škure svoje male kamare što gleda na zapad, brzo bi se obukao, poletio niz drvene skaline do kužine, zgrabio komad kruha i potrčao za ocem. Okrenuo bi se prema istoku, prema susjednoj balaturi, gdje će malo kasnije jedna šesna djevojčica objesiti lancune. Na pozlaćenim, sunčevim zrakama blistavo obojenim stupićima, zrije grožđe, jematva je blizu. Kameno selo s crkvom i četvrtastim zvonikom otvara oči, zvono se glasi za ranu misu, a on će s ocem već odmaknuti u polje, blizu pojila Lokve i crkvice svetoga Mihovila. Sjeća se Ive svakoga djelića kamenoga kipa svečeva: smirena pogleda, s vagom u ruci, stoji na zmaju što je raskrečio svoje pandže. Gazi svetac nevolju i nesreću, daje nadu u budućem životu ovoj sirotoj i suhoj zemljici. Zna Ive da se u njegovu kraju crkve zatvaraju samo krakunom, pa svatko može ući kad god poželi. Da se preporuči “svetom Mijovilu”. E, da je sad s ocem, ocem Jurom, onako koščatim i vižljastim poput većine stanovnika sela, brzo bi odmicali kroz kamenu zaravan obraslu smričem i česminom. Otac bi znao izreći koji psalam putom, a omiljeni mu je bio: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih…” Bože, kako je mirisao njegov otok na ljute trave, a onaj crni kruh bio je suh i sladak u ustima dok bose noge skaču lagano preko stijenja. Noge su to potomka težaka i galiota, što su duga stoljeća dizali gomile i kaštila, veslali, bježali pred Mlecima i 22


Turcima, brze noge kao jedini spas, noge koje poznaju tajne prodoce i špilje, noge kojih se i zmije boje. Tamo kod kuće sada majka u kužini počinje spremati obid. Vuče vodu iz gustirne i škripi joj konop dok se napregnuta muči, odjevena onako u crnom i sivom. Pisao je on ocu da bi se vratio kući. Da je odlučio napustiti školu. Znao je da otac ne će shvatiti. Što može znati pravedni i u svome siromaštvu strpljivi čovjek, kuće gospodar, brižni otac, a to se izgovara s naglaskom na onaj “a”, što on može znati o poniženjima njegove duše? Što znače te knjige s puno Mussolinija? Što znači da uznose talijansku kulturu? Što znači da te proglašavaju barbarinom? Sve to nije ništa ako ti završiš i postaneš netko! Ti otkazuješ poslušnost i odbacuješ svoju sreću, umjesto da pretrpiš; treba pretrpiti, pregristi, naše je uvik bilo da pritrpimo, “Nama je pritrpit!” To mu zvoni u ušima, tako govori otac. Sad je već 1937. godina. On je još tu u Emausu, zagnjurene glave u jastuk, pun samoće, iako je brat uz njega. Toga jutra stigla je uzbudljiva vijest: dolaze hodočasnici iz Hrvatske i predvodi ih zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. Velike pripreme u školi mogle su započeti.

Alojzije Sve je već sudbina i povijest priredila Alojziju Stepincu: neuspio studij agronomije, dvojbe i lutanja oko ženidbe do koje nikada nije došlo, odgađanje posljednje odluke oko njegova svećeničkog poziva. Otac Josip smatrao je da se gospodar mora oženiti. Nudi sinu Alojziju dvije dobre udavače. Vratio se Alojzije 23


na kolima što su se putem prevrnula u jarak s vodom, dok je on kočijašio s jednom rukom, a u drugoj molio krunicu. Da, vidi otac koliko je sati: to treba liječiti, ima dvije dobre djevojke. Jedna je iz obitelji Medven u župi Prekrižje i donosi 32 jutra izvrsne šume. Druga je Barićka iz Karlovca i ima bogat miraz u novcu. Alojzije slovi kao sin imućna gospodara, otmjena je držanja i stidljiv, uživa u selu ugled, ima veliku maturu… bio je uzoran sin i član katoličkoga društva “Domagoj”, nosio hrvatski barjak 1922. na velikom slavlju katoličke mladeži u Brnu, veliku zastavu ispred tisuću i pet stotina Hrvata. Ali u njegovu srcu još uvijek ima svoje mjesto ljupka uspomena na Mariju Horvat, kćer njegova učitelja iz djetinjstva. Ako već mora, onda samo ona. Piše pismenu zamolbu za njenu ruku jer ona sada živi u Zagrebu. Cijela ta epizoda, ma koliko izgledala nestvarna i romantična, bila je u znaku neuspjeha, vođena nekom višom rukom, bila je predodređena da se raspline. Tada vrlo čitani romantični zanesenjak, književnik Janko Matko, odveo je Alojzija u posjet obitelji Horvat. U nazočnosti roditelja izmijenili su prstenje, gledali jedno u drugo u okvirima tada uobičajenih konvencija i ljubaznih osmijeha. Ona je naslutila njegovu odsutnost duhom, suzdržanost i neku veliku nejasnu razdaljinu koja njega odvaja. Je li to bila samo njegova hladnoća, ili neki nejasni glas iz daljine, možda prvi poziv zasanjanog duha što ga samo neki dožive? Gotovo sasma asketskog lika našao se Alojzije opet na raskrsnici. Tekla je godina 1924. Nastavio je radom kod kuće, odlazio na duge šetnje. Kakvo preobraženje duha, kakva razmišljanja, slutnje nečega što nevidljivo i neprestano leti nad njim… Neki će poslije tumačiti da 24


je ta dvojba bila borba bijeloga i crnoga anđela nad njegovom sudbinom i dušom. A on, kao da je čekao znak. Pognute glave šetao bi satima ne znajući što se zbiva i svakoga dana čekao poruku. I ona je došla, kako je sam rekao, “kao grom iz vedra neba”. I to ne samo jedna poruka, jasna i nedvojbena, došle su dvije. Šutljiv po naravi mislio je da su ga već svi zaboravili. Kadli, nenadno stiže jedno pismo. Časopis priložen uz pismo i sadržaj članka kao da su razriješili sve dvojbe u Alojzijevoj duši. Nekadašnji duhovnik u sjemeništu dr. Josip Lončarić napisao je te godine članak u svećeničkom listu Sacerdos Christi o svetom Clementu Hofbaueru. Njegova sudbina bila je znakovita: do 34. godine života bio je pekarski šegrt, a onda je glas Božji pozvao i njega da se priključi među svećenike. Na kraju teksta on se obraća Alojziju i posve jasno aludira na njegov slučaj, “slučaj čestitoga hrvatskoga mladića kojeg je rat odvukao od svećeničkoga zvanja…” Lojzek uzme pismo i časopis i odluta u šetnju. Bilo je tiho ljeto i svjetlost sunca prodirala je kroz krošnje stabala. Sjedio je na brijegu poviše crkve koja se žutjela i rumenjela kao uskrsno jaje, ljupka, domaća. Naglo se od negdje pojavila svjetlost, neka čudesna svjetlost Božjega dana. Svjetlost Njegova uzašašća? Ili on to samo zamišlja? Ta ga svjetlost zapljusne kao voda, i duša mu zaroni u taj modri mekani val, kroz zatvorene kapke prodre do neke nejasne uspomene u njegovoj duši. Stvori se treperenje usred čela, valovi rumene, žute, plave, ljubičaste, modre, zelene svjetlosti preliju unutarnji očni prostor, rasprostru se po tijelu i ispune ga cijela. A možda je sve to tlapnja, Gospodine? No pismo što ga je držao u ruci i tekst u časopisu žuljali su ga kao užareni. 25


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske I. izdanje tiskano u travnju 2008. II. izdanje tiskano u prosincu 2008.


Roman Kardinalovo srce hrvatske književnice Nevenke Nekić usporedo progovara o životnome usudu kardinala Stepinca, simbola mučeništva hrvatskoga naroda, te o stradanju jednoga obična čovjeka iz puka, Ive Brizića, prikazujući na realističan način tegobno i represivno poslijeratno vrijeme komunističkoga režima. Ove dvije usporedne radnje i dva lika znakovito se susreću u nekoliko navrata, a ovim ispreplitanjem autorica je željela naglasiti da su, imajući pred očima Stepinčevo mučeništvo i njegovo svetačko trpljenje za ideale pravednosti, čovjekoljublja i domoljublja, lakše nosili svoj križ i toliki drugi hrvatski patnici tijekom nesmiljenih povijesnih okolnosti. Utemeljen na povijesnim činjenicama i životima stvarnih osoba, ovaj je roman potresna pripovijest o teškim vremenima jednoga naroda, čiji glavni likovi nisu samo Alojzije i Ive nego i svi oni koji su trpjeli zbog vjere u Boga i ljubavi prema domovini. ‘’Cjelina romana uvjerljivo prikazuje dugo zatiranu sliku povijesti i predstavlja autoričin zavjet da progovori iznova o bolnim i sramotnim stranicama ljudske povijesti kako se one ne bi više ponovile.’’ mons. dr. sc. Juraj Batelja, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca ‘’Radnja je prepuna autentičnih dramatičnih činjenica. Ali njezini opisi nikada ne prelaze u brutalnost; uvijek neka kršćanska ‘misericordia’ potakne u nama osjećaj praštanja i potrebu za Kristovim spasenjskim djelovanjem: ‘Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine!’ Ta kršćanska ‘misericordia’ stišava u nama izazvanu buru ogorčenja, svladava naš nemir i budi u nama moralni smisao.’’ dr. sc. Nedjeljko Mihanović, bivši predsjednik Sabora RH

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-138-5

www.verbum.hr

Kardinalovo srce  

Roman "Kardinalovo srce" hrvatske književnice Nevenke Nekić usporedo progovara o životnom usudu kardinala Stepinca, simbola mučeništva hrvat...