IZABRANI
DOĐI I VIDI
Roman prema drugoj sezoni hit-serije
Jerry B. Jenkins IZABRANI
Knjiga druga
DOĐI I VIDI
Jerry B. Jenkins
IZABRANI
Knjiga druga
DOĐI I VIDI
Roman
Biblioteka: IZABRANI 2.
Urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: Jerry B. Jenkins, The Chosen: Come and See
Copyright © 2022 by Jenkins Entertainment, LLC.
This Focus on The Family book was first published in the United States by BroadStreet Publishing Group LLC.
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević
Prijevod: Emina Kovačević
Lektura: Bonislav Kamenjašević
Grafička priprema: Mario Šantić
Za nakladnika: Miro Radalj
ISBN 978-953-235-919-0
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200106053.
Arthuru Tayloru, koji je primjer vjernika riječju i djelom i kapelan Misije Welland Canal u St. Catharinesu, u provinciji Ontario, u Kanadi
Temelji se na višesezonskoj seriji
Izabrani (The Chosen), koju je osmislio i režirao
Dallas Jenkins i za koju su scenarij napisali
Ryan M. Swanson, Dallas Jenkins i Tyler Thompson.
BILJEŠKA
Projekt The Chosen (Izabrani) osmislili su ljubitelji Biblije, koji vjeruju u njezinu riječ i u
Isusa Krista. Naša je duboka želja da i sami uronite u evanđelja i osobno otkrijete Isusa.
Reče mu Natanael:
„Iz Nazareta da može biti što dobro?“
Kaže mu Filip:
„Dođi i vidi.“
Ivan 1,46
1. DIO
Grmljavina
1. poglavlje
„...PRIJE NEGO ŠTO ME UPOZNAO“
Ivanova kuća, Efez, 44. godina po. Kr.
Tuga.
Petoga dana šive za Ivanova brata, Velikoga Jakova, koji je pogubljen mačem po nalogu judejskoga kralja Heroda Agripe, Ivan pokušava odvratiti misli od boli koju osjeća u srcu. Učenik koji vjeruje da ga je Isus osobito ljubio iskopao je oskudne zapise koje čuva od dana što ih je proveo s Rabbijem. Potaknut najnovijom tragedijom, žarko ih želi dovršiti prije nego što njega i njegove drugove zapadne ista sudbina. U brizi da to svjedočanstvo ispadne točno kako treba, Ivan je pozvao prijatelje da iznesu svoja sjećanja – ljude koji su s njime i njegovim bratom uz Isusa proveli tri godine koje bi se svakomu smrtniku zauvijek urezale u pamćenje. Crkve, svijet... moraju znati.
Ivan je najveću prostoriju svojega skromnoga doma ispunio stolicama i klupama. No hoće li njegovi prijatelji večeras uopće doći, pogotovo ove noći? Naravno, došli su na sahranu Velikoga Jakova i prvu su večer prosjedili s Isusovom majkom i Ivanom, ali ne očekuje se od njih da dođu niti su dužni ponovno doći dok traje sedmodnevno razdoblje žalovanja. A on ih je, ruku na srce, ovoga puta zamolio za više od puke utjehe i podrške.
Kasno poslijepodne dovukli su se crni oblaci i sada se na obzoru pojavljuju daleki bljeskovi. Ako njegovi voljeni sunarodnjaci uskoro ne stignu, uhvatit će ih prolom oblaka. Ivan odškrine ulazna vrata, ali ga hladan vjetar natjera da ih čvrsto zadrži kako ne bi udarila o zid.
„Imaj strpljenja“, progovori Majka Marija podižući šal da pokrije glavu. „Doći će. Znaš da hoće. Nije još prošao ni prvi noćni sat.“
Ta iznimna žena već dugo živi s Ivanom, još od raspeća njezina sina. Isus joj je s križa rekao: „Ženo! Evo ti sina!“ A Ivanu: „Evo ti majke!“
I doista Marija je Ivanu istoga časa postala poput majke. On se s ljubavlju skrbi o njoj osjećajući da ga ona jednako ljubi. Od godina – ali i tuge – posijedjela je, no njemu je dragocjena svaka bora na njezinu smirenome licu.
„Zatvori vrata“, reče ona, nježno položivši ruku na njegovo rame.
Dok s naporom zatvara vrata, nalet vjetra s prozora ugasi svijeću na prozorskoj dasci i započne kiša.
„O, ne“, uzdahne.
„Nemoj se uzrujavati“, reče Marija. „Oni su podnosili svakakve vremenske uvjete...“
„Ali Marija će biti s njima...“
„Odrasla je žena!“ osmjehne se ona. „I bez sumnje dobro pripremljena. Samo se pobrini da vatra bukti i budi spreman prati blatnjave noge.“
Sat poslije svi su stigli: otresli su kišu s odjeće pa se nakon pranja nogu redom ugrijali kraj vatre. Iako žali zbog nevolja koje su morali podnijeti zbog njega, Ivanu je laknulo i bolje je raspoložen. Ugođaj se donekle razlikuje od onoga prve večeri šive, ali očito je da se njegovi prijatelji osjećaju nelagodno, nesigurni što trebaju reći, kako se ponašati.
„Večeras samo želim razgovarati“, progovori pokušavajući ih opustiti.
Vlada sumorna tišina, no Ivan mora povisiti glas da nadjača pucketanje vatre i zavijanje vjetra. Sjedi za stolom ispred svih, a listove pred njim obasjavaju plamenovi svijeća što trepere na propuhu. „Postavljat ću pitanja, ponešto zapisati.“
„O svome bratu?“ izlane Matej.
„Naravno, on mi je u srcu i mislima, ali ne“, odgovori Ivan. „Želim razgovarati o Isusu. Dopusti da počnem s tobom, Petre, ako nemaš ništa protiv. Reci mi kada si ga upoznao.“
Petar se osmjehne ispod prosijede brade. „Puno prije nego što mi je promijenio ime. Hm. Prvi susret? Ali ti znaš što je bilo prvi put, Ivane. Bio si prisutan.“
„Udovolji mi.“
Petar uzdahne. „Isplovio sam na Andrijinoj staroj brodici. Noć je prošla loše.“ Podiže pogled. „Isprva nisam ni znao da je to on. Sjećaš li se? Mislio sam da je neki Rimljanin koji će mi zagorčati život.“ Nasmije se sebi u bradu mašući glavom.
„I što se zatim dogodilo?“
Šimun Petar ispriča cijelu priču: kako je odbijao pomoć toga čovjeka pa naposljetku prihvatio njegov savjet i kako se naskoro lađa gotovo prevrnula pod teretom nenadana ulova. Pao je do Isusovih nogu moleći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek!“ No Isus mu reče da se ne boji, nego da ide za njim i postane ribar ljudi.
Zatim je na redu Toma. Pripovijeda Ivanu: „Upoznao sam ga u trenutku kada sam mislio da će moja karijera i ugled uskoro biti uništeni.“ Ne može se suzdržati od smijeha, no Ivanu to djeluje
nekako utješno u ovome vremenu, namijenjenu žalovanju. Bilježi
Tominu priču o tome kako je Isus spasio svadbenu gozbu, ali i Tomin i Ramin dobar glas pretvorivši vodu u vino.
Natanael progovori: „Moj prvi susret s njime? Filip mi jednostavno reče: ‘Dođi i vidi.’ I poslušao sam ga.“ Netremice se zagleda u Ivana. „Ne znam kako to drukčije opisati nego... poznavao me prije nego što me upoznao.“ Natanael je posve sam i tjeskoban sjedio ispod smokve, a Rabbi je rekao da ga je vidio ondje i znao mu je ime.
„Ja?“ zausti Andrija osmjehujući se. „Stajao sam kraj Ivana Krstitelja...“
„Čudaka Ivana“, prekine ga Šimun Petar, možda smetnuvši s uma gdje se nalazi i zašto.
„A on je prolazio. Upoznao sam ga. Ivan je bio izvan sebe od oduševljenja. Uskliknuo je: ‘Evo...’“
„‘…jedem novu bubu!’“ podrugne se Petar.
Andrija ga lagano gurne laktom.
Neponovljivi Šimun Petar, pomisli Ivan.
Tadej se smjestio ispred Ivana, pored Maloga Jakova. „Kada sam ga susreo prvi put... Isus je jednostavno sjedio, ručao s građevinskim radnicima i zbijao šale.“ Isprva ga ovo sjećanje zabavlja, ali onda se ražalosti.
Mali Jakov progovori: „Bio sam na putu za Jeruzalem.“ Odjednom se slomi: „Oprostite. Sve je ovo tako... teško je o tome govoriti. Podsjeća me na to koliko mi nedostaje.“
„Ali moramo“, reče Ivan.
„Znam. Samo... drugima svaki dan govorim o njemu. Ali s vama koji ste ga poznavali, teško je.“
Ivan se obrati mlađoj Mariji, koja sjedi nasuprot njemu. Sada je to zrela žena, no zadržala je onu istu smjernu ljepotu koju je primjećivao u njoj još otkako je oslobođena demona. „Reci mi kako je bilo kada si ga prvi put vidjela.“
Ona se stidljivo nasmiješi. „Bilo je to u gostionici.“ Marija kimne. „Položio je ruku na moju.“ Brzo podigne pogled. „Što nije bilo onako kako zvuči. Možda bi trebao izostaviti taj dio. Samo će zbuniti ljude.“
„Još ne znam što ću uvrstiti“, odgovori Ivan. „Samo sve zapisujem.“
„Dobro“, reče ona pa ispripovjedi o neznancu koji ju je znao po imenu, koji joj je preobrazio život i pokazao se njezinim spasiteljem i otkupiteljem.
Ivana zapanjuje kontrast između ovoga Mateja što sjedi ispred njega i onoga carinika kojega je Isus pozvao. Tada je nosio skupocjenu odjeću koju si je lako mogao priuštiti, a mladoliko mu je lice bilo potpuno glatko. Sada ima gustu bradu i nosi jednako skromnu i otrcanu odjeću kao ostali.
„Bilo je to četvrtoga jutra trećega tjedna mjeseca adara...“, započne Matej. „U neko doba tijekom drugoga sata.“
Dobri stari Matej. „Ne mora biti precizno“, napomene Ivan. Matej ustukne. „Zašto ne bi moralo biti precizno? Moj će izvještaj biti precizan.“
Ivana to nimalo ne iznenađuje. Zna da se Matej bavi svojim zapisima i jedva čeka vidjeti kako će se na njima odraziti opsesivna pedantnost autora. Zasada uživa u Matejevoj priči o tome kako je sav iznenađen odgovorio na Učiteljev poziv i kako je zapanjio svojega rimskoga čuvara jer je naprasno sve napustio da bi slijedio Isusa.
Ivan je Majku Mariju ostavio za kraj. Smjestila se sučelice njemu, djeluje umorno. Postavi joj isto pitanje koje je postavljao ostalima.
„Moj odgovor možda neće imati smisla“, započne ona.
„Slobodno reci, Majko.“
„Jedva se sjećam vremena kada ga nisam poznavala.“ Ona zastane, nakratko se zagleda u Ivana. „Prvo je bio jedan mali udarac...“
Ivan zašušti praznim listom što ga je pograbio sa svoje hrpe i zaškripi pisaljkom od trske. „Nastavi.“
Marija oklijeva, promatra Ivana. „Sinko, zašto sve ovo radiš? Zašto sada?“
„Zato što starimo i naša sjećanja...“
„Hoću reći, zašto sada, za vrijeme šive?“
„Zato što su svi ovdje. Trebam skupiti njihova sjećanja da...“
„Trebaš oplakivati Velikoga Jakova.“
Ivan je ne može pogledati u oči. „On nije posljednji od nas koji će tako skončati. Tko zna kad ću opet vidjeti ostale i hoću li ih više vidjeti. Ne žuri mi se napisati cijelu knjigu, ali želim sabrati priče očevidaca sada, dok smo zajedno.“
„Neće li Matej nešto napisati?“
„On piše samo o onome što je vidio i što mu je Isus izravno rekao. Ali ja sam svjedočio događajima za koje Matej ne zna. Bio sam dio Isusova najužega kruga. Ljubio me.“
„Sve vas je ljubio“, nasmiješi se ona. „Ti samo osjećaš potrebu češće govoriti o tome.“
Ivan to ne može poreći.
Nato će Marija sjetno: „Draže mi je te uspomene čuvati u srcu.“ Ivan čak i to zabilježi. „Znaš, da pokušaš zapisati sve što je učinio, cijeli svijet ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.“
Ivan je zamišljeno pogleda. „Hm. Važna napomena. Dobro zvuči. I to ću dodati. Vidiš, Majko, ako ne zabilježim takve stvari, nestat će u prošlosti. Jakov bi se složio.“
Ona opet zašuti. Naposljetku reče: „Odakle misliš početi?“
„Od početka, naravno. Samo nisam siguran što je početak.“
„Njegovo rođenje“, predloži ona.
„Još prije.“
„Njegovo rodoslovlje?“
„Prilično sam siguran da je Matej to obradio.“
„Možda proroštva?“ upita Marija. „Obećanje Abrahamu?“
Ivan kimne. „Razmišljao sam o tome da počnem s Abrahamom. Ali, ipak, toliko je toga bilo prije njega.“
„Što je bilo prije Abrahama?“
„Noa.“
„A prije njega?“ „Vrt.“
„Eto,“ reče ona, „mogao bi početi s time.“
„Ali želim obznaniti da je on bio puno više od onoga što se moglo vidjeti ili dotaknuti. Što je bilo prije vrta? ‘U početku zemlja bijaše pusta i prazna...’“
Udar groma ponuka Ivana da pogleda kroz prozor. Marija primijeti: „Kad god čujem grmljavinu, uvijek pomislim na vas dvojicu.“ Isus je Ivana i njegova brata često nazivao Sinovima groma.
Ivan odmahuje glavom. „Ne mogu vjerovati što je sve podnosio od nas. Drugi ljudi... Neće se sjećati ni njegova glasa. Ovo će im biti samo riječi.“
„Sjeti se, on je rekao da to nisu samo riječi“, odvrati Marija. „‘Nebo će i zemlja uminuti...’“
„‘Ali moje riječi ne, neće uminuti.’“
„Vječne su“, nadoda ona.
Na nebu ponovno zatutnji, a Marija polako ustane. „Smislit ćeš nešto.“ Zaobiđe rub stola i blago stisne Ivanova ramena. „Nemoj se žuriti.“ Poljubi ga u tjeme. „Idem leći.“
Dok Ivan gleda kroz prozor, njegovi prijatelji polako uzimaju ogrtače. Pritisnut težinom dana i sjećanjem na brata, ispraća ih bez riječi. Svakoga samo zagrli i kimne.
Opet sjedne pred listove papirusa, uzaludno nastoji potisnuti bujicu sjećanja. Od svih mjesta u mislima se nađe baš u prezrenoj Samariji. Sjeća se kako je prije dosta godina starijemu bratu pomagao uzorati kamenito, tvrdo tlo. Vezavši debelo uže oko struka, trudio se za njim vući drvenu, kamenjem otežanu drljaču s dugačkim šiljcima pokušavajući njome usitniti zemlju.
2. poglavlje
IZGUBLJEN
Samarija, 13 godina prije
Ivanu i Jakovu svaki je korak prava muka dok im se pod neumoljivo jarkim suncem tunike natapaju znojem. Zašto su uopće ovdje, zašto obrađuju tu tko zna čiju bijednu parcelu koja se nekako opire svim njihovim nastojanjima? Ivan je počašćen što mu je Isus osobno dodijelio ovaj tajanstveni zadatak, ali svejedno i dalje ne može shvatiti zašto Učitelj uopće boravi u toj od Boga zaboravljenoj zabiti koju Židovi već generacijama smatraju prokletom. Svi su ga upozoravali, propitkivali i savjetovali da taj kraj zaobiđe u širokom luku.
Ivan se čudi svojim mislima – otkako je počeo slijediti Rabbija, njegov um otkriva nove horizonte. Odmahne glavom odbacujući pomisao da je ovaj kraj zaboravljen od Boga. Nije više tako, zar ne? pita se u sebi imajući na umu ono što on i svi učenici vjeruju o Isusu. Mesija je ovdje, a to znači da Bog ostvaruje neki naum, čak i na takvu mjestu. Kao i obično, Isus će u svoje vrijeme sve razjasniti.
Zasada mu valja pratiti Jakova dok ovaj nespretno tegli primitivni drveni plug za koji je užetom pričvršćen težak kamen što ga pritišće dublje u zemlju. Iako bi se volio nastaviti baviti dubokim mislima – onakvima kakve Isus budi u njemu – Ivan sada može razmišljati samo o tome gdje bi radije bio: bilo gdje osim ovdje. „Radije bih očistio brodsko skladište nakon cijeloga tjedna ribarenja!“
„Fuj!“ odvrati Jakov. „Zaudarao bi mjesec dana! Ja bih radije zakrpao svaku rupu na abbinim jedrima.“
Ivan se nasmije. „I vjerojatno bi si pritom zašio ruke jednu za drugu.“ Sagne se da pokupi kamenje koje mu stoji na putu pa ga baca dalje od uskoga komada zemlje što ga obrađuju već više od jednoga sata. „Radije bih se hrvao sa sabljarkom.“
Jakov odloži zamorno oruđe da ukloni nešto kamenja. „Skočio bi u vodu za njom?“
„Ne, udicom, to sam mislio. Ali iščupao bih je iz vode golim rukama ako bi to značilo da ne moram provesti nijednu noć ovdje... s ovim ljudima.“
„Jasno ti je da ima sablju na glavi?“ upita Veliki Jakov dok se obojica saginju kako bi posijali sjeme.
„Baš nemamo sreće, brate“, nasmije se Ivan. „Mi ovdje sijemo, a ostali pokušavaju držati korak s Rabbijem u Siharu.“
„Nema to veze sa srećom“, iznenada se uozbilji Jakov. „Izabrao nas je. Stavljaš li to sjeme dva palca duboko?“
„Da, da, a između redova su tri dlana razmaka.“ Ivan se uspravi. „Što misliš, zašto je baš nas izabrao za ovo?“
Jakov se načas zagleda u Ivana. „Zato što smo dobri radnici? A možda i zato što zna da ne volimo Samarijance.“
Ivan se zamisli nad tim. „Možda se Isusu jednostavno najviše sviđamo.“
„Da, mora da je to“, osmjehne se Jakov.
Ivan pokušava zvučati kao da se šali, ali misli ozbiljno: „Što ti se čini, zašto mu se ja najviše sviđam?“
„Iz istoga razloga zbog kojega se i meni najviše sviđaš: nikome ne predstavljaš prijetnju, ni intelektualno ni fizički.“
„Hvala, brate... Hej, čekaj malo...“
„Mene zanima za koga mi ovdje sijemo. Isus je rekao da će ova zemlja hraniti mnoge naraštaje.“
„Za putnike, pretpostavljam“, odgovori Ivan. „Za ljude u prolazu, poput nas.“ Zatim reče oponašajući Isusa: „‘Gostoljubivost nije samo za ljude koji posjeduju dom, Ivane.’“
To Jakovu izmami osmijeh. „Loše oponašaš, drži se ribolova.“
„Prekasno je sada za to.“
„Ha! Da, meni također. Hajde, ubrzajmo malo. Ne želim izgubiti ovaj posao.“
Dok se vraćaju potezanju i naprezanju, Ivan nastavi: „Radije bih punu minutu razgovarao s Matejem.“
„Radije bih slušao Andrijine šale.“
Toma, njegova djevojka Rama i njezin otac Kafni zastanu na nekome križopuću u ruralnoj Samariji. Putuju pješice, Kafni vodi teško natovarena magarca. Rama proučava kartu. „Sihar je s druge strane Ebala“, progovori ona.
Raspravljaju koji je put najbolji i Toma zaključuje da trebaju skrenuti prema jugu: „Ako nastavimo prema zapadu, naići ćemo na neprijateljski grad Sebastu.“
Kafni se usprotivi: „Brže je proći između Gerizima i Ebala.“
„Ali opasnije“, odvrati Toma.
„Ne ako izbjegavamo gradove“, reče Rama.
Toma se nasmiješi. „Ne možemo izbjeći gradove ako idemo cestom. Tome ceste služe – povezuju gradove.“
„Ne želim da mi kćer vodaš po pustinji.“
„Kafni, dao sam ti riječ da ću zaštititi Ramu od opasnosti.“
„Možeš li uopće samoga sebe zaštititi?“
Toma uzdahne. Kako da se izrazi? „S dužnim poštovanjem...“
„Vi pješačite prema Samariji,“ reče starac, „kako biste pronašli grupu muškaraca koje ne poznajete.“
„I jednu ženu“, nadoda Rama.
„Takvu ženu koja boravi s grupom muškaraca. Ne odgovaraj mi, djevojko. Ovo je ludost.“
Toma uputi Rami dug pogled. Ona pokaže prstom prema skupini Samarijanki koje peru rublje na potoku. „Možda one znaju put.“
„Šalom!“ zazove Toma.
Dva starija dječaka pođu prema njima. Jedan poviče: „Hej! Kako se usuđuješ razgovarati s našom majkom, Židove!“
Ne želeći probleme, trojac nastavi put.
Kasno sljedećega jutra
U gostionici na glavnome siharskome trgu Šimun ima vijesti za
Andriju, Maloga Jakova, Mariju Magdalenu i Mateja. „Tadej ih je izbrojio pedeset, a iz minute u minutu stižu novi. Je li Isus spreman?“
„On je u spremištu straga“, odgovori Andrija.
„Trebao mu je predah“, reče Marija.
Šimun maše glavom. „Ali mnogi su željni čuti više.“
„Razgovara s ljudima od zore“, odvrati Mali Jakov. „Treba mu odmor.“
Andrija odluči Isusu odnijeti vode.
„Mislila sam da je većina ljudi otišla nakon prve propovijedi“, reče Marija.
„Otišli su po svoje obitelji i prijatelje“, odgovori Šimun. „I sada ih se vratilo trostruko više.“
Matej sjedi sam i pisaljkom od trske pomiče zrnca na malome abaku. „Sihar ima otprilike dvije tisuće stanovnika.“
„Ne uključujući žene i djecu“, napomene Marija.
„U ovo doba godine dnevno ima dvanaest sati svjetla“, nastavi Matej. „Rekao je da ćemo ovdje ostati dva dana, dakle više od dvadeset i četiri sata, što znači da bi broj ljudi po satu trebao biti
8 i jedna trećina...“
„A kako točno izgleda trećina čovjeka, Mateju?“ izaziva Šimun.
„Šimune!“ prekori ga Andrija.
„Vani gomila postaje sve veća i moramo znati što nam je činiti.“
Marija upita: „A da mu jednostavno kažemo kakva je situacija i pustimo njega da odluči?“
„Ionako će tako i biti“, odgovori Mali Jakov.
„Javit ću mu“, reče Andrija i ode noseći čašu vode.
„Koliko stadija ima ovaj grad?“ upita Matej, na što se Šimun nasmije. „Tako da znamo koliko je to četvornih lakata po satu.“
Kakav davež, pomisli Šimun, nezadovoljno mašući glavom. „Izračuni? Koliko lakata po satu?!“
„Njegovo poslanje zahtijeva pažljivo planiranje“, reče Matej.
Šimun ga pogleda, sada smrtno ozbiljan – još uvijek se bori s ogorčenošću koju osjeća prema ovome čovjeku i njegovu bivšemu zanimanju. „Nitko o tome ne vodi brigu pažljivije od mene.“
Andrija se vraća. „Nema ga.“
„Što kažeš?“ upita Šimun.
„Nije u svojoj sobi ni igdje u kući. Provjerio sam uličicu...“
„Izgubili smo ga?“
„Ne bih rekao da se izgubio“, reče Andrija pogledavajući u Maloga Jakova.
„U redu,“ reče Šimun, „Jakove, ti traži na južnoj strani. Andrija i ja idemo na sjever. Marijo, reci Tadeju da pripazi na okupljene ljude.“
Matej ustane. „A ja?“
Da, pomisli Šimun. Što s tobom – s čovjekom koji je još donedavno svoje sunarodnjake porobljavao nemilosrdnim porezima? „Ostani ovdje“, reče mu. „Za slučaj da se pojavi.“
„Brzo ću se vratiti“, poruči Marija Mateju ponukavši Šimuna da se zapita zašto je uvijek tako ljubazna prema njemu. „Neću biti daleko“, nadoda ona.
Okrene se da ode, a Matej zaključi: „Ako ostanem ovdje, imam najviše izgleda prvi pronaći Isusa.“
Ona se nasmiješi. „Eto vidiš.“
3. poglavlje
POTRAGA ZA ISUSOM
imun se pita kako je došlo do ovoga. Je li stvarno moguće izgubiti Mesiju? Naravno, Isus je neovisan i ne uznemiruje se ni zbog čega što ga snađe. Nema sumnje da će ga pronaći živa i zdrava, ali Šimunu zbog toga nije ništa manje grozničavo stalo do toga da ga što prije nađu. Šimun i Andrija jure kroz prepunu siharsku tržnicu ispitujući sve prisutne: „Jeste li vidjeli učitelja iz Galileje, čovjeka koji je jučer došao ovamo? Bio je na trgu; moj Gospodin, otprilike ovoliko visok, bradat, dugokos... Niste ga vidjeli? Učitelja?“
Mali Jakov oblijeće druge dijelove trga. „Čovjek zvan Isus iz Nazareta, je li prošao ovuda?“
„Jeste li vidjeli Učitelja, Isusa?“
Šimun prepozna prodavačicu koja je jučer bila u mnoštvu što ga je slušalo. „Jesi li možda vidjela Učitelja da prolazi ovuda?“
„Prošao je prije nekoga vremena“, reče ona. „Hoće li opet doći na gradski trg?“
Andrija pažljivo bira riječi. „Sad... ima nekoga posla. Kuda je otišao?“
Ona pokaže prstom. „Dolje prema onoj uličici.“
Dok učenici užurbano odlaze, prodavačica vikne za njima: „Baš sam ga namjeravala otići ponovno slušati, i povesti prijateljicu!“
„Doći će“, uvjerava je Šimun. „Još će poučavati. Nećete se razočarati.“
Isus je u uličici, leži na leđima ispod nečijih kola, koja su velikim kamenima odignuta od tla, i popravlja nešto s unutarnje strane. Vlasnik, Afrikanac, zaviruje pod kola. Isus pritišće određene dijelove ispitujući koliko su zategnuti. „Eto, sada je sve čvrsto.“
„Znači, ipak je problem bio u osovini“, reče Afrikanac. „Rekao sam bratu da je to sigurno osovina.“
„Ponekad više očiju jasnije vidi. Daj mi sada malo smole i sve će biti kao novo.“
Čovjek doda Isusu kantu i kist. „Dobro ti ovo ide. Trebao bi ostati u gradu i otvoriti radionicu.“
Isusa zabavlja ta zamisao. „Zaista?“ Kimne. „Radionicu.“
Nato se u uličici pojavi ozarena žena u društvu nekoliko prijateljica i zazove: „Rabbi!“ Okrene se prema svojoj pratnji pa ih sve potjera natrag. „Brzo, dovedite ostale!“
Isus prepozna Fotinu, ženu koju je susreo kod Jakovljeva zdenca – prvu osobu kojoj je otkrio svoj pravi identitet. Ona se nasmije, očito oduševljena što ga vidi.
„Ta će te žena“, progovori Afrikanac, „upoznati sa svakim Samarijancem u zemlji.“
Isus se lagano nasmije. „Nadam se da hoće.“
On joj se osmjehne, a ona očito ne zna što bi rekla ili učinila. Malo nakrivi glavu, dlanovima poravna suknju pa počne brisati lice i vrat. „Vruće je“, primijeti.
Matej i dalje sjedi sam u gostionici meškoljeći se i neprestano nemirno prelazeći prstima gore-dolje po otmjenoj tunici koja ga podsjeća na dane obilja. Netko pokuca na vrata pa odmah skoči na noge. Isus?
Požuri se širom otvoriti vrata, ali ugleda samo troje ljudi koje ne poznaje: mladića, lijepu mladu ženu i starijega muškarca. Mladić pozdravi: „Šalom.“
Matej se namršti. Ipak, pristojno je odgovoriti. „Šalom“, odvrati bez emocija.
Mladić ga odmjeri. „Tebe ne poznajem“, reče Mateju.
„Možda ste na pogrešnu mjestu“, odvrati Matej i počne zatvarati vrata.
Mladić ih ponovno otvori. „Tražimo Isusa.“
„Svi ga traže“, odgovori Matej, zatvori vrata i krene prema svojoj klupi.
Uto s druge strane začuje Mariju Magdalenu. „O, stigli ste!
Toma! I Rama, zar ne?“
Matej ponovno otvori vrata i ovoga puta ugleda kako se lice mlade žene razvuklo u osmijeh. „Da. A ti si Marija, zar ne?“ upita ona.
„Dobro pamćenje“, reče Marija i zagrli Ramu. „Tako mi je drago što ste došli!“
„Lijepo te je opet vidjeti, Marijo“, reče Toma uz naklon.
Kafni se nakašlje.
„Ovo je Kafni, Ramin otac.“
Marija mu se nasmiješi, ali je on ignorira i uđe u gostionicu.
Toma nečujno izgovori: „Oprosti.“
Čini se da Kafni proučava prostor; gleda Mateja, ali ga ne pozdravlja. Kada se svi nađu unutra, Rama upita: „Gdje su ostali?“
„Vani, u potrazi za Isusom“, odgovori Marija.
„Zar se izgubio?“ upita Toma.
„On se nikada ne gubi“, odgovori Marija. „Vjerojatno mu je samo trebao predah. Mještani ga silno žele slušati. Preobrazio je mnoga srca.“
„Znam kako to ide“, reče Toma. „Dakle, ovaj je tvoj prijatelj s razlogom bio nepristojan.“
Marija ga predstavi. Matej reče: „Došao si pred nepoznatu kuću, a kada je stanar otvorio vrata, rekao si: ‘Tebe ne poznajem.’ Nije li to nepristojno?“
Toma djeluje zatečeno. „Putovanje je bilo mukotrpno“, napokon progovori. „Nije bilo lako. A tek Samarijanci! Mislio sam da će nas rastrgati.“
„Samarijanci i Židovi povijesni su neprijatelji“, reče Matej.
„Svjestan sam toga“, pomirljivo će Toma. „Znali smo da će put biti težak, ali ovo izgleda kao da nam Isus namjerno otežava da ga slijedimo.“
„Ja sam htio doći,“ progovori Kafni, „već samo zato što je spasio ugled moga vinograda, a i vaše karijere. Premda vama nije stalo do toga.“
Toma se obrati Mateju i Mariji. „Drago mi je da smo barem vas našli. Ali zašto niste...“
„U potrazi za Isusom?“ prekine ga Matej. „Ja sam ostao čekati.
Vjerojatno će se vratiti ovamo.“
„...smješteni podalje od grada – to sam htio reći. Ali zašto si uvjeren da će se vratiti ovamo? Nije li vjerojatnije da se već bavi sljedećom obavezom?“
„Nema raspored.“
„Aha“, reče Toma. „Možda bih onda mogao biti koristan kao organizator. Dobar sam s brojevima, rasporedima...“ Pogleda prema Rami, koja kimne. „Preciznost je moja specijalnost.“
Matej se sprema uzvratiti nabrajanjem svojih aduta, kadli se pojave Veliki Jakov i Ivan, prljavi od glave do pete, u odjeći natopljenoj znojem. „A, stigli ste!“ usklikne Jakov i pruži ruku Tomi.
„Lijepo te je opet vidjeti“, reče Ivan također se rukujući s njime.
Toma se zbuni i zagleda u prljavštinu na svojoj ruci.
„O, oprosti“, ispriča se Ivan. „Bio je ovo naporan dan.“
„Radili smo“, doda Veliki Jakov.
Dotada se Isus već vratio na trg, gdje ga je okružilo mnoštvo. Neki sjede na stepenicama, drugi se vrzmaju po galerijama iznad njih. Iz male, skrovite sjenice, visoko iznad svih, promatra i sluša Nedim, Fotinin peti muž – onaj od kojega se prije susreta s Isusom na zdencu htjela razvesti kako bi se udala za novoga ljubavnika.
„Znamo“, govori Isus, „da Bog više nastoji oko bolesnih nego oko zdravih. Razmislite o tome ovako... Ima li među okupljenima pastira?“
Javi se dugokosi mladić koji sa sobom nosi dugačak štap: „Ja sam pastir.“
„A!“ usklikne Isus. „Počašćeni smo što si ovdje. Pastiri imaju posebno mjesto u mome srcu.“
Mali Jakov dotrči mu u vidokrug i široko se osmjehne. S druge strane trga stižu zadihani Šimun, Andrija i Tadej. Šimun osjeti veliko olakšanje.
„Tko sada čuva tvoje stado?“ upita Isus mladoga pastira.
„Moj brat. Izmjenjujemo se.“
„Koliko je ovaca?“
„Stotinu, Učitelju.“
„Recimo da jedna od njih zaluta. Što bi učinio?“
„Išao bih je potražiti, naravno.“
„Naravno! Ali što bi učinio s ostalih devedeset i devet?“
„Morao bih ih ostaviti. Ne mogu ostati bez te jedne ovce.“
„A ako bi je našao?“
Mladić se ozari. „Stavio bih je na ramena i odnio kući. Vjerojatno bih i malo zaplesao!“
Isus se nasmije. „A što bi rekao prijateljima koji su bili zabrinuti zbog tebe?“
„Rekao bih im da se raduju sa mnom jer sam našao izgubljenu ovcu!“
Isus se okrene prema ostalima. „Shvaćate li što je upravo rekao? Više se raduje zbog te jedne ovce nego zbog onih devedeset i devet koje nikada nisu zalutale. Tako ni Otac moj neće da itko propadne. Zato će, kažem vam, na nebu biti veća radost zbog jednoga obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.“
Šimun je zadivljen zanesenom pozornošću okupljenoga mnoštva. Andrija šapne: „Pogledaj ih samo...“
Šimun dometne: „Kako ga slušaju, ne znaš tko je Židov, a tko Samarijanac.“
Dok se sumrak polako spušta na rubove Samarije, Melek, vlasnik onoga polja puna kamenja koje su Veliki Jakov i Ivan cijeli dan obrađivali, govori svojoj ženi i sedmogodišnjoj kćeri da mora pokušati protegnuti teško ozlijeđenu nogu. „Kamo ćeš?“ upita ga žena.
„Samo ću se prošetati imanjem, Čedva“, odgovori izlazeći iz trošne seoske kuće na štaki koju je vlastoručno izradio.
„Jesi li siguran da možeš, oče?“
„Bit ću dobro, Rebeka. Ići ću polako.“
Shrvan sramom zbog svoga siromaštva, ali i zato što sada nije sposoban ništa poduzeti da ga ublaži, Melek se vuče šepavim polukoracima: noga mu je od gležnja do bedra umotana u improviziranu udlagu od drva i kože koju je napravio uz pomoć svoje žene. Osjeća se bespomoćno i bezvrijedno, pita se je li ovo kraj. Nema pojma ni što će Čedva sutra spremiti za jelo, a kamoli sljedećih dana. Za današnju je mizernu večeru sigurno potrošila
preostalo brašno i ono malo hrane što je još imala. Bilo bi im bolje bez mene.
Ali što je ovo? Svjetlo je sve slabije, ne može vjerovati svojim očima. Jedini komad zemlje od kojega se mogao nadati nekomu urodu uopće ne izgleda onako kako je izgledao dan prije, kada se pitao hoće li uspjeti unajmiti nekoga tko bi ga obradio, svjestan da mu može platiti tek ako i kada zemlja urodi plodom. Melek zaškilji i zatetura bliže.
Ne može to shvatiti! Ono što je prije bilo neugledan uzak komad tvrde i suhe prašine, sada se prostire pred njim kao vlažna crna zemlja koju je netko vješto uzorao. S naporom se primakne još bliže. Ako se ne vara, ta je zemlja – koja sada izgleda plodno – zapravo i zasijana! Tko bi takvo što učinio?
Pogleda prema nebu. Kako sam ovo zavrijedio? Nikako! Baš nikako! Suze mu krenu niz lice. Smije li išta reći ženi i kćeri? Ne. Što ako se pokaže da je to samo okrutan san?
Gostionica u Siharu
Toma, Rama i njezin otac sjede u neugodnoj tišini pijuckajući vodu za stolom na trijemu. Odjednom se nakon cijeloga dana propovijedanja pojavi Isus u pratnji nekoliko učenika. Ushićeno opisuju što su sve doživjeli. Tadej upita: „Jesi li vidio onu ženu s djevojčicom?“
„Znam da ju je Šimun vidio“, odgovori Mali Jakov.
Šimun slegne ramenima. „Uvijek me obuzmu emocije.“
„Znam“, reče Andrija. „Misliš da neće, ali onda...“
Trojka za stolom ustane i Toma pozdravi: „Šalom!“
„Hej, uspio si!“ usklikne Šimun. „Stigao si.“
„Naravno da je uspio“, osmjehne se Isus pa požuri zagrliti Tomu. „Lijepo te je vidjeti.“
„I tebe, Rabbi. Sjećaš se Rame?“
„Kako bih je mogao zaboraviti? Dakle, i ti ćeš nam se pridružiti?“
Ona oklijeva. „Pa, Rabbi... ovo je Kafni, moj otac.“
„Ah, da, vlasnik vinograda koji je dao tako dobro vino za moje prijatelje! Šalom.“
Kafni se očito trudi zvučati srdačno. „Vrlo ljubazne riječi.“
„Pretpostavljam da želiš razgovarati sa mnom, zar ne?“
„Ako imaš malo vremena, želio bih postaviti nekoliko pitanja.“
„Ne bi bio dobar otac da nije tako. Evo što bih htio predložiti ako se slažeš. Obojica smo imali vrlo naporan dan, zar ne? Ovdje imaju slobodnih soba za vas. Zašto se ne bismo malo odmorili pa ćemo sutra ujutro razgovarati o svemu. Dobro?“
„Ja... mislim da bismo mogli tako.“
„Dogovoreno“, reče Isus. „Hvala ti.“ Položi ruku na Kafnijevo rame, na što se ovaj ukoči. „Drago nam je da ste s nama. A sada me svi ispričajte na trenutak, moram razgovarati s dvojicom učenika koji su danas uistinu izvanredno služili.“
Šimun istupi. „Dopusti da te otpratimo, Rabbi.“
Isus zatomi smiješak. „Ako želite.“ Zakorači iza zastora u kuhinju, a Šimun, Andrija, Mali Jakov i Tadej pođu za njim. Ondje nalaze Ivana i Velikoga Jakova kako za stolom punim hrane, još uvijek znojni i prljavi, halapljivo jedu. Smeteno podignu pogled. „Stigli smo“, objavi Isus.
„Što je bilo?“ oglasi se Veliki Jakov punih usta.
„Upravo sam svima govorio o poslu koji ste danas obavili, kako ste to izvanredno učinili. Sigurno umirete od gladi.“
„Ovaj, da“, promuca Ivan, kojemu je očito neugodno. „Bili smo gladni.“
Isus se nasmije. „Jedite. Obnovite snagu. A kada završite, molim vas, opišite ostalima što ste radili. Nadam se da ćete svi zapamtiti ovo što su Ivan i Veliki Jakov danas učinili. Laku noć, prijatelji.“
Na izlasku, prolazeći pored učenika, Isus pljesne Šimuna po ramenu. Šimun razmijeni kratak pogled s Andrijom pa uzdahne. Opet su izdvojena ova dvojica. Braća podignu čaše hineći ponizni ponos, kao da mu žele poručiti: „Tako je! Jesi li čuo što je Isus rekao?“
Priču o tome što su toga dana učinili posljednje je što Šimun sada želi čuti. No zapravo zna da će odsada, po svoj prilici, o tome slušati unedogled.
ZAHVALE
Svaka je zahvala beznačajna u usporedbi s onime što dugujem: svojoj asistentici Sari Helus, svojemu agentu Alexu Fieldu, svojim urednicima Larryju Weedenu i Leilani Squires, Steveu Johnsonu i timu iz udruge Focus on the Family, Carltonu Garborgu i suradnicima iz BroadStreeta te Dianni, ljubavi moga života.
Na kladnik: VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21000 Split
Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270
E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr
Tisak: Denona d.o.o.
Tiskano u ožujku 2025.
Izabrani: Dođi i vidi – nastavak uspješnice Izabrani: Imenom sam te zazvao – autora Jerryja B. Jenkinsa priča je o Isusu kakvu dosada niste pročitali!
Obje knjige nastale su prema seriji THE CHOSEN, koja je oduševila milijune ljudi širom svijeta.
Vijest o Isusu širi se čitavom zemljom, sve više ljudi hrli k njemu, svi ga žele vidjeti i čuti ili primiti ozdravljenje od toga čovjeka koji, kažu, tvrdi za sebe da je Mesija. Neki su samo znatiželjni, neki se kolebaju i mrmljaju, ali svi oni bez iznimke u susretu s Isusom doživljavaju duboku promjenu.
Krenite za Isusovim učenicima i zajedno s njima svjedočite njegovim govorima i poukama, čudesnim ozdravljenjima, sukobima s vjerskim autoritetima i sve dubljemu nemiru rimske vlasti zbog Isusove popularnosti, ali, iznad svega, svjedočite Ljubavi koja je postala Čovjekom.
Nastala prema popularnoj seriji The Chosen, Izabrani: Dođi i vidi donosi nam nov i svjež pogled na najveću priču svih vremena – Isusov život i javno djelovanje.
„Serija The Chosen postala je pravi fenomen našega vremena i predstavlja jedan od najmoćnijih suvremenih prikaza Isusova života. Jerry B. Jenkins (u ovome nastavku) još je više oživio biblijske odlomke i likove, kako samo on to zna. (…) Ovaj nastavak Izabranih pod nazivom Dođi i vidi još će vas jače zaokupiti, prosvijetliti i zapaliti u vama želju da doznate još više.“
MIKE MATHENY