Ognjište

OGNJIŠTE I M ILE BUDAK

Mile Budak OGNJIŠTE I.

M ILE BUDAK

I.

Roman iz ličkoga seljačkog života

Biblioteka:

POPULARNI HRVATSKI ROMAN 4.

Glavni urednik: Petar Balta

Ovo izdanje romana Ognjište uređeno je prema izvorniku iz 1941., odnosno prema izvanrednom, trećem izdanju Matice hrvatske (Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo VI.).

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Toni Ćapeta

Korektura: Darko Milošić Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-981-7 (cjelina)

ISBN 978-953-235-982-4 (sv. I.)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 001282699.

– U kući Jojinoj gore dvi vatre! – reče Baruša Blažićeva materi, doletjevši u kuću, kao da ju je netko odapeo iz praće. Udarala je nogom o nogu, poskakujući, da otrese snijeg s opanaka i neprekidno puhala u male, sitne ruke, skupivši dlanove oko usta.

– Ne bluni! – otrese se majka. – Što će im dvi vatre?!

– 'Esu, očiju mi, dvi. Ja sam i' sada vidila – potvrđivala je mala. – Ka' ti ja velim, da su dvi! Nisam slipa.

– Nude, nude, Baruša! – dobaci Blažić podrugljivo. – Veliš: baš dvi?!

– 'Esu, ćako, zdravlja mi – uzžesti se ona, da dokazuje.

– Ja doletila ka' bez duše od studeni i već sa vrata vičem: ‘'Valjen Isus! Poslala me majka…’ – A teta Anica – upade joj otac u riječ – tebi: ‘Evo moje snajke!’ 'E li, 'rankane?!

– Daaa, moj ćako! Druga ti je to danas: ja se ubrezumi, kad opazi' strinu Maru zgurenu kod stare vatre, na starom ognjištu, a tetu Anicu zgurenu kod nove vatre, na novom ognjištu, a ni 'edna me ni ne gleda nit' mi odgovara! Ja stala među vatrami, pa unda reko': ‘Teto Ane, majka zaboravila ostaviti kvas.’ …teta se ispravi, a niz obraze joj cure četverostruke suze i kaže: ‘Moje dite, nemam ga ni sama…’ Ja unda velju: ‘Strina, majka zaboravila ostaviti kvas, pa me poslala.’ …a strina se diže od vatre, uze kvas iz naćava i dade mi ga. Una nije plakala. Ništo j' žvakala, pa reče priko zalogaja: ‘Reci Mandi nek' mi vrati kvas.’ Eto, tako j' bilo. Druga j' vatra prid sobom nad podrumom. Prid sobom strica Lukana.

– A strina Mara, veliš, žvače?! – priupita Blažić podrugljivo.

– Pa, una vaik ništo žvače!

Manda je stala kraj vatre, uspravila se, prekrižila ruke preko nabubrela trbuha, u čudu gledala Barušu, kao da ne vjeruje ni njezinim riječima ni svojim ušesima.

– Ma 'esi li baš dobro vidila: dvi vatre?!

– Bog s tobom, majko! Nisam, 'vala Bogu, slipa.

– Podilili se, muke mi nebožije… E, čuda i 'prdačine, 'ko se Bogu moli!

– A strina Mara, veliš, 'rankane: žvače li, žvače?! – opet će Blažić podrugljivo, a preko lica mu lagan, hladan osmijeh, kao da ga je ta vijest vrlo obradovala, ali ne želi pokazati i drugima svojega zadovoljstva.

– A u selu se ništa ne zna – nastavljala je Manda, kao da ni ne čuje Blažićeva dobacivanja. – Nit' se popravdaše nit' se priričiše…

– Nit' se pobiše! – dometne Blažić s očitom željom, da se naruga ženinom iznenađenju i da je izazove.

– E, prigriza' ga, da Bog da'! – odgovori mu ona nabusito i ošine ga mrkim pogledom. – Ti vaik po svoju: sve ti je u tučnjavi!

– U raju je kolac nika', stara, u raju, pa ti trokeljala, što ti drago! – odgovori on oštro.

– Jêr bi se braća tukla?! Nisu svi ka' ti il' pokojni Pusra. Blažić se je potulio, gledao je podrugljivo ispod oka i nehajno kaljkao lulu. Baš je osjećao, kako ga svrbe dlanovi, no ipak se je svladao. Nije htio, da iz ništa zapodjene kavgu, jer je znao, da bi to onda zlo svršilo: on bi rekao koju, ona bi mu odgovorila, a on bi osjetio, kao da ga je ujela za srce ili takla u muški ponos, pa bi se onda zaboravio i razmahnuo. Naravno, posve naravno: ne bi trpio, da mu i žena brnda is-

pod nosa. Tako to među njima vazda počinje i svršava. Ipak je nešto, na što on vazda pazi i čime se u svojoj duši diči i ponosi: nikada nije na nju metnuo ruke, kad je bila u blagoslovljenom stanju. Stoga i sada okrenu razgovor s pogibeljne nizbrdice:

– Lukan se još ne popravda ni s međašom – a ima' bi zašto ka' i mi drugi – a kamoli će s bratom… A ni Anica nije taka. Bolji' prijatelja ne bi bila našla, da si i' tražila u županiji…

– Ma biži, molim te! Jope' si počeje s time.

– E, a što drugo?! – reče on u očitoj želji, da se ruga. – 'E li, 'rankane: i teta Anica ne reče: ‘Evo moje snajke’ i ne pomilova te?!

– Kakav si, ćakane! – branila se mala. – Vaik me dražiš. Gori si nego Mića.

– Kamo sriće!… Ne bi' ja u Boga molila ni bolji' prijatelja od Anice i Lukana ni boljeg zeta od Ducine, ali je to još na dugu štapu – reče Manda, nastavljajući svoje misli, i dohvati sito, da prosije brašno za kruh.

– A 'di su ljudi, 'di su dica? 'Esi još koga vidila? – upita Blažić.

– Nikog drugog nije bilo u kući. Samo nji' dvi ka' dvi vištice, Bože mi prosti – odgovori Baruša. – Morda su bili u sobama ili u štalami.

– Čudo Božije, kako se oni to uni podiliše – govorila je Manda, sijući brašno. – A da što, man se podiliše?!…

Baruša je otišla u sobu, pa njih dvoje ostadoše sami u kuhinji. Na ognjištu je gorjela vatra kao vapnenica. Iz naloženih je cjepanica cmarila voda, a dim se lagano i ravno dizao prema videlici, milujući cijele dvije pole slanine, tri golema svinjska buta i mnoštvo drugih komada mesa i divenica na čađavim pantama među rožnicima, kao da je istom minuo

Božić, umjesto što je Blagovijest na vratima. Velika su vanjska kućna vrata širom otvorena, pa preko malih unutarnjih vratašca, koja sižu samo nešto preko polovice dovratnika, dolazi svjež, hladan vanjski zrak u velikim, neprekidnim skladovima, koje sreta i upija vrući stup dima i dah razbuktalog ognjišta. Kraj vatre krklja golem lonac kiseloga kupusa i suhoga mesa, a na komoštrama visi bakrač čiste vode.

– Znaš, kad smo sami – poče Blažić posve mirno, otežući kao da svaku riječ vagne pet puta prije nego li je pusti preko zuba – kad smo sami, moremo i ozbiljno podivaniti…

– Nude, nude! – prihvati Manda zadovoljno, jer su to rijetke zgode, da on tako s njom govori.

– Mi se tako šalimo s tom udajom… i tako…

– Ja se uprav' ni ne šalim! – odgovori ona, prekide posao i zagleda se u Blažića. – 'Est, uno – sve j' to još u Božijim rukami i dica su to još, ali ja sve vidim, da tu šalu i Anica lipo prima. A i dica… Iz šale se i grade velike stvari. – 'Est, 'est to, ali jope'… I bogastvo i kuća i zgode i…

– I to, što se podiliše – prihvati Manda – uprav' i nije slabo. I Jojo i Mara su pravoga i poštenog kršćanskog duva, al' vrag bi – potari ga, sveti Križu, kad gada uze' u usta – vrag bi prinije s Marinom ćudi?! Ubila bi nam dite. A da su skupa – una bi bila svekrva, a ne kukavna Anica.

– 'Est, 'est… Sve j' tako, kun da čitaš, al' ja jope' mislim i drugu…

– A što ti to misliš? Da j' prirano još govoriti – e' li? Pa, i 'est to zasada samo šala, ali se tako i sklapaju ženidbe. Sve počinje sa šalom.

– Ne mislim ja na to.

– Neg' da se staramo najprije za Miću, kad se sada vrati iz vojske?! I za njega sam ja mislila…

– Ni to! – odreže Blažić. – Neg', sićaš li se ti – a nije davno bilo – kako svrši Nikola Josinov, Bog ga pomilova', ako j' zaslužije?!

– E! Pa unda?!

– A znaš li ti, što j' pokojni Nikola Lukanovom Ducini –'e li, stara?! I što mu je Musinka?

– E! Did mu je un, a una materi mu tetka. Pa unda?!

– Bluna si ti, moja Mande, kad još pitaš! – odreza Blažić suho i ustade, prekriži ruke na leđima i zagleda se u videlicu, pa iza duge stanke dometne: – A 'e li i Lukan čovik među ljudim?!

Mandi padoše same ruke na sito, obori glavu i nastavi sijati brašno. Pred očima joj munjevito proletješe svi doživljaji, svi užasi i strahote, no ne reče ni jedne. U velikoj neprilici nije mogla naći prave riječi, nije znala, što bi uprav' trebala odgovoriti. Sva se je smela i osjetila, da joj kroz cijelo tijelo proletješe ledeni trnci. Al' i jest još studeno, zemlja je pokrivena debelim naslagama snijega, a s Velebita puše, da sve kosti cijepa… A i u takvom je ona sada stanju, da je osjetljivija nego li je to inače, kad je prosta… I ruke joj počeše nenadano lagano drhturiti, no i to dolazi s bremenom. – „Brimenita j' žena ka' mladica na vitru“ – pomisli i sva se, nenadano, neopazice, prenese u razmišljanje o tome svome stanju, kao da joj je neka čarobna ruka prekrila neprozirnom koprenom i pokojnoga Nikolu i benastu Musinku i Lukana i Ducinu i sve, sve oko nje. Tu je samo ona sa svojim dragim bremenom… Dragim, dragim… Ona je tako sretna, kad je u blagoslovljenom stanju. A to nije samo zbog toga, što je onda Blažić ne tuče! Ne, ne. Nije to samo zbog toga. Sva su joj djeca kao zlatne jabuke: jedno ljepše od drugoga; jedno jače, zdravije, stasitije od drugoga, a sva bistra, vedra, divne ćudi… Na nju… Da: „Nisu na njega, osim samo stasom i

obličjem“ – pomisli ona i sve brže i brže udaraše sitom, sad o lijevi, sad o desni jastučić pod palcima. „Nisu na njegovu prokletu ćud!“ Kod te se misli nekako zateče, prepade se, da bi je on mogao pročitati u njezinu mozgu i baci na njega letimičan pogled. Blažić uhvati taj pogled i, kao da ga izaziva, reče:

– I za Miću si, veliš, već mislila?!

– A da, neg' mislila – odgovori ona, sva blažena, što ju je trgao iz dosadašnjeg snatrenja. – Kako ja ne bi' mislila na svoga 'ranka?!

– Pa, koju mu, ženska glavo, namini?!

– Znaš koju! Koju bi' drugu man Aneru?

Blažiću šikne krv u lice, pa naglo priđe kućnim vratima i zagleda se van, da Manda ne bi opazila njegove smetnje. Čudo je to, što se u njemu događa, kad tu djevojku vidi, a pogotovo, kad pomisli – a već je na to pomišljao – da bi mu mogla biti i nevjestom! O tome se već i govori na sva usta, jer se zna, kako se njih dvoje gledaju. Što više: o nekakovoj

se njihovoj ljubavi i voljenju pripovijeda kao o čudu neviđenu – ne, doduše, pred Blažićem, ali je on to ipak dobrano načuo…

– Baš nju?! – priupita trpko, samo da nekako zatomi buru, koja mu je jednim udarcem uzbibala i mozak i utrobu.

Jest nešto u čovjeku, možda kakav nečisti duh, koji mu ne da mira, koji ga gura tamo, kamo on ne će, kuda ne može, ne želi, ne smije… Ne smije! A ipak – ne da se otresti, ne može se osloboditi nekoga posve životinjskog nagona i užasnih želja… Mogao bi joj biti otac, sjeća se, kao da je danas bilo, kada ju je pokojna Marija rodila – bio je već došao iz vojske i birao curu, da se ženi – al' usprkos svega toga: kada prođe kraj njega i pogleda ga onim svojim golemim, usijanim crnim očima, kao da mu upali i dušu i mozak i svaki koma-

dićak prokletoga mesa. Blažić je to već davno opazio – pred nekoliko godina, kada mu je jednom žela. Nikada je poslije nije zovnuo na svoju njivu. Nikada. Kad se god slučajno gdje nasamu sretnu, on nastoji, da je obiđe, a ne može li je izbjeći, ne gleda joj u oči, već preko nje u daljinu, i nasilu joj ljubazno uzvrati pozdrav: „Vazda budi 'valjeno Ime Isusovo, 'rankane!“ – i žurno prolazi.

On svakoga zove „'rankane“, pa tako i nju, i poslije one žetve.

– Baš nju! – ponovi vrlo povišenim glasom. – A mogla bi mu mate' biti.

– Bog s tobom, moj Blažu! – usprotivi se Manda. – Starija j' od njega samo dvi godine, a što j' to?! 'E l' tvoja pokojna majka bila od ródē starija svi' pet godina, pa – Bog im da dušicami raj nebeski – vik vili i porod izrodili ka' 'edni po 'edni?! Ništa j' to, moj brate! A unaka prava, vridna i lipa cura, da joj nema para u svoj Lici!

– Golokraka! – dobaci Blažić samo da nešto prigovori, da se nekako obrani i odbije tu strašnu napast.

– Potribica ljuta 'est, ali zato mi imamo, Bogu mome 'vala i slava, punu kuću, punu štalu, i zemljice, da nas je još ovoliko.

Blažić naglo otvori vrata i sune iz kuće. Ledeni ga val vjetra ošinu po obrazima, no njemu to godi, razgaljuje ga, pa se još sagne i objeručke zagrabi punu pregršt snijega i stane ga rukama mijesiti i grudati. Čas je neodlučno stajao pred kućom, a zatim, bez promišljanja, naglo udari prema Glavici, više štale. Nije tu bilo ni puta ni prtine, a snijeg poledio, pa je svaki čas posrtao, skližući se u potkovanim opancima kao po loju. Ni to ga nije smetalo. Grudu je bacio, te se na mahove upirao rukama o zakijale i zamrzle ogret-

ke, dok se najednom nije poskliznuo toliko, da je pao nice, koliko je dug i širok. Nije se ni udario, a kamoli ozlijedio, ali toga časa opazi, da mu je košulja raskopčana i prsa razdrljena. Ne škodi to! Kožun grije bubrege i čuva slabine, a prsa su – pećina. Njima ništa ne škodi.

Ta mu mala upadica svrati misli na prsa… Prsa su najvažniji dio ljudskoga tijela… I najljepši dio… Prsa su to bila, prsa, i onda, a bilo je ovako.

Imao je žetelice. Bilo ih je desetak, što mlada, što djevojaka, a on je sam za njima vezao. Ne zna se, koja je od koje vrednija i okretnija, a koja se – onako od sebe, po naravi – ni ne bi poslom prekinula, ne može pred drugima, ne može od sramote da zaostaje, pa sve gone, kao da su se okladile, kao da se utrkuju. Sve su vrijedne, sve su hitre, al' je među svima Anera vazda najprva. Najprva i najstasitija i najljepša… I najljepša, i najljepša. Samo – nije on ni pomišljao na njihovu stasitost i ljepotu, dok se ne dogodi ovo i baš ovako: bréma je s vodom bila u hladu dvaju snopova, kraj kojih je on treći vezao. Dođe Anera, da se napije. Prigne se, da podigne brému. Blažić posve slučajno baci na nju pogled, onako: ispod sebe, kako je bio taj čas prignut baš kao i ona, i opazi, da joj je košulja raskopčana. Košulja od čestitog domaćeg platna, pa se nadigla kao hrastova kora i odskočila od bujnih djevojačkih grudi. Njegov pogled – posve nehotice, bez ikakove namjere – skliznu iza tih platnenih kora. Pogled mu se ukoči, krv naglo šikne u obraze, a kroz žile mu udariše vrele struje kao gromovi. Pusti žito iz ruku i naglo se uspravi. U isti je čas i ona objeručke podigla brému nada se, pošiknula glavu natraške i pila, a on je pogledima pio nju. Stajala je tik njega, razgaljenih prsa – nehajno, niti ne sluteći, niti ne osjećajući u onoj Božijoj žezi! – niža od njega tako, da joj je požudne poglede zario u utrobu, obujmivši

joj prsi kao dvije grude prebijela snijega… To još nikada nije vidio u svome životu i na živu stvoru. Vidio je u Americi, i drugdje po svijetu, na kipovima, al' ono je gvožđe, ono je kamen, ono je mrtvo, i ono nije nikada ni osjetio ni doživio.

Još prije toga se je oženio – prije neg' je otišao u svijet – i žena mu je bila i lijepa i čvrsta, i volio ju je i šalio se je s njome, al' joj prsa nije nikada vidio, dok nije počela Miću dojiti. Tada prvi put, no tada je bilo dijete na prsima i ta su prsa onda bila nešto posve drugo…

…Ovo je prvi put sada s Anerom. Nije mogao s nje otkinuti pogleda.

Kad se je napila, položila je brému na zemlju, obrisala rukom usta, po običaju mu se nasmiješila – jer se to tako uvijek čini među pristojnim ljudima! – nešto mu rekla, nekakovu tricu, posve beznačajnu malenkost, kako se to obično čini, kad se nema što reći, te on niti je razumio, što mu je rekla, niti joj je išta odgovorio. Zatravljen je gledao u nju, a kad se je ona odmakla i otišla na sklad, na svoje mjesto, da se opet prihvati posla, on je ostao stojeći kao ukopan, kao začaran, kao uklet.

Nikad prije nije doživio ništa slično, nikada u svojoj mladosti nije ni pomišljao, da žena ima uopće na sebi tako bajoslovnu čaroliju; nikada se više ne može otresti toga silnoga, toga divnog i – užasnog doživljaja. Nebrojeno ga je puta poslije toga ponovno proživljavao; vazda je sav u njemu, čim vidi tu prekrasnu djevojku, ali – nažalost! – i često, često puta, kad je sa svojom Mandom. – Jest on zle ćudi – on sam gdjekada kaže, da je „američke ćudi“ – ima svoje, dosta naopake poglede i na brak i na život uopće, ali on ipak nije nerazborito živinče: vazda je, u takim časovima upoređivanja, nastojao, da ne zaboravi, da je njemu njegova Manda u poštenju porodila i odgojila, do Božije Volje, punu kuću

djece i da još i sada nije sustala u tome Božijem poslu… Nije on zvijer, da bi to zaboravljao i da ne bi razumio, zašto su njezina prsa drukčija nego li Anerina, ali… Ipak je sigurno, da bi mnogi i mnogi njegov udarac na Mandina leđa bio blaži, mekši i lakši, da nije bilo one žetve…

Srljao je uz brijeg, dok se nije dokopao prtine, koja vodi u selo, a onda okrenuo niz nju, a da ni sam ne bi znao reći, kuda ide i zašto ide tuda, baš kao što ne bi znao reći, zašto se je lomio, verući se uz brijeg bez ikakove i potrebe i koristi. Išao je, jer ga je gonilo ono u njemu, ono nešto nepoznato i strašno, što ga nikada ne ostavlja i što će, vjerojatno, i u grob s njime.

Sašavši u selo, okrene na lijevo, prtinom prema Groblju. Seoske su kuće ležale u mrtvilu teškoga zimskog dana, a nad svakom se je vijala crna perjanica gustoga dima, koji se je nad bjelinom snijega, stravično miješao s gustim, bjelkastim oblacima. Bura je lomatala tom smjesom dima i oblaka, ovijajući njome u Glavici smrznute krošnje stoljetnih hrastova. Na svim su kućama vanjska vrata otvorena, no ni pred kućama ni pred štalama ni na putovima nije bilo nigdje ni žive duše, kao da je sve izumrlo. Čuo se je na mahove samo fijuk bure i bolno cviljenje izmučenih hrastovih krošanja, koje su se povijale i zamahivale prema udarcima bure, ali nijesu popuštale. Povile bi se, zaškripale, opet se povratile u svoj uspravni prirodni položaj, da za čas zavagnu na drugu stranu i opet – natrag – i opet na drugu stranu i opet sa škripom i jaukom i opet – neslomive i nesavladive u svome veličanstvenom zamahu u nebesa.

Kako dugo to već tako traje?! Koliko je naraštaja gledalo taku istu – tu istu! – borbu i te iste pobjede tih ličkih gorostasa?! Gdjekada po koji i nastrada: goleme naslage snijega

Blažić je omahivao rukama oko sebe i žurno išao. Tako… Išao je, bježao je sam pred sobom i pred svojim mislima, a one su se zalijetavale u njega kao roj uzbunjenih stršljena… Pa, dobro: neka on nju i uzme. Prava je cura, marljiva, čestita, od zdravih roditelja… Neka. Kako njemu ne bi bilo drago, da mu dijete nađe vrijedna druga za cijeli svoj život?! … Dobro. Neka, neka, ali – što onda?! Što će onda slijediti, kako će se to u njemu razvijati, što će početi, gdje će i kako će to svršiti?!…

Put je duboko usječen među Gajem i Glavicom, a na njegovim je brinama živica s obje strane, pa bura nije uopće dolje dopirala. Nije se ni osjećala. Išao je žurno velikom utrtom prtinom… Tako. Pa će imati djecu… Kako ne bi imali djece?! Zašto bi se inače i uzimali?! I tada… tada će ona dojiti njegovu unučad, a on će… a djed će gledati njezina sveta materinska prsa i vrag će iz njega režati i škomliti i štektati kao pašče na vezu, kad planinka zaboravi, da mu donese lokež…

Nenadano udari dolinom, baš samim putem, razbješnjela poplava bure Blažiću ravno u lice i grudi. On se na mjestu okrene i stisne oči, dok preko njega prohuji taj bič Božji. Tako je to redovito: za buru znaš, s koje strane dolazi, ali nikada ne znaš, kuda ide, kuda šiba i udara, dok te ne grune po obrazu. Ona se mota, lomi, povija i kovitla kao u nadnarav-

15 i nadprirodna snaga bure odvale po koju granu, gdjekada izvale iz kamenitoga tla i cijela stabla, ali – gajevi ostaju usprkos tim ranama, netaknuti, neoskvrnuti kao prečista djevica, nesavladivi, nepobjedivi kao i sama crna zemlja, kao i to vječno ličko golo kamenje. Gajevi ostaju, da se bore, da prkose, da pobjeđuju i da svojim životima zaštićuju seoske kućice kao ptičja gnijezda.

nim grčevima i lupa svuda i na sve strane. Kad je prohujao prvi urnebes, Blažić se okrene i produži… Taka je ta bura: tu ti ne pomaže ni sveti Krst ni blagoslovljena Trokraljska voda… On bi se mogao i ispovjediti, mogao bi se i isplakati pred plovanom kao malo dijete – kad bi to bilo za čovjeka!

– mogao bi ga moliti kao brata, kao oca, kao dragoga Boga, da mu pomogne… Mogao bi, ali što mu tu može pomoći i siromašni plovan?! I on sam ima dosta i svojih jada i nevolja… Jest to, ima on i svoj križ, al' je on namjesnik našega Gospodina, na pomoć nam bio… Jest, jest… On to jest… ali: i Anera je Anera… Tko bi mogao takovo ruglo i zamisliti?! Kao da mu je dvadeset godina; kao da je gradsko barabče, a ne zreo seoski gospodar, koji već sina ženi… Jedina je sreća, što to još nitko ne zna! A i kako bi tko mogao znati?! Zar će on kome pripovijedati?! Drugi nema tko, jer to ni ona sama ne zna, pa – ni ne sanja, ni ne sluti.

Bura je načas jenjala, oblaci se malko utanjili, te se na zapadu, baš nad samim Velebitom, pokaza blijeda Sunčeva ploča. Kroz oblake se je samo malko nazirala kao slaba mjesečina. Grane su na hrastićima pod ledom pucketale, a snijeg škripao pod nogama kao mladi sir. Blažić osjeti, da ga na licu steže inje: uhvatilo mu se za brkove, za obrve i za kosu, koja je virila ispod plitke crvene kape. I prsa su mu bila bijela i nadignutih dlaka kao bujna tratina pod gustim jesenjim mrazom. Htjede s glavnog puta skrenuti puteljkom na njivu u Groblju, kad mu se učini, da putom netko dolazi prema njemu. Nije mogao vidjeti, jer je baš tu mala okuč, pa zastade, da dočeka… Možda se i vara, no sve mu se pričinja, da mu ćuh bure donese do ušiju jaku škripu snijega i ljudski glas. Stajao je samo jedan čas: pojavi se Zekan, od glave do pete u ledu kao kolo napuštene vodenice. Išao je, po svom običaju, potuljene glave, s rukama na leđima, laganim, jed-

noličnim odmjerenim korakom. Za njim su lagačko gegala dva vola, a za njima još dva – sve: s noge na nogu, hoće, ne će, te se nije moglo zaključivati, da li to tako idu, jer ih brže ne gone, ili zbog velikog tereta, koji vuku. Za volovima je po smrznutom putu teško klizio golem bukov balvan, a za njim još jedan. Blažić se popne na brinu, da im se ukloni s puta, i u to opazi iza balvana i Lukana. I on je bio sav u ledu i inju.

– Pogna' ti, bome, Jojo, ljucki! – javi se prvi Blažić i opet stupi na put.

– A evo, Blažu, do Božije Volje! 'Valjen Isus! – odgovori Zekan i htjede produžiti.

– Na vike budi 'valjeno sveto Ime Isusovo – odvrati Blažić. – Ustavi, da ti blago oda'ne.

– Nije nam baš do stanja – reče Zekan, ali ipak zastane pred volovima, koji se odmah ustaviše. – Jedva živi utekošmo od Božije salaukovine.

– Al' ste i pognali!

– E, a nu: kad se već iđe! – A ku' si se ti diga' u ta doba?!

– Uprav' poša' u mlin, al' sad vidim, da j' kasno, pa ću se vratiti. Već je sunce na upočitku – odgovori on posve mirno, te se i sam začudi, kako mu ta izmišljotina pade na jezik lagano, bez muke i promišljanja. Samo izvali: „Poša' u mlin, al' sad vidim, da j' kasno.“ A kakav mlin, kakvo li mlivo?! Mlin mu je tu, u grudnom košu, u džigericama, u mozgu, u svakoj žilici. I još kakav mlin! I mlin i žrvanj i stupa i još koješta! – Mogu sad s vami natrag.

– 'Aj'mo, volići, braćo moja! 'Aj', Vinota, malo moje! – vikne Zekan i lagano zagega.

– Mili moj Bože, lipa blaga! – reče Blažić, gledajući goleme volove, koji su lagano krenuli kao lađe na mirnoj vodi.

– Kun da i' prvi put vidiš!

– 'Est to – potvrdi Blažić – al' kad i' god vidim, vaik bi' i' milova'. Taki su mi na očima, ne budi im uroka.

– Do Božije Volje. 'Aj', Peronja, ne lini si! – vikao je Zekan više od običaja nego li od potrebe.

Blažić je išao spored njega i sve se obzirao na volove kao da promatra, kako mirno i skladno vuku strahovito teške trupce, dok je, zapravo, smišljao, kako bi na zgodan način raspreo sa Zekanom posve drugi razgovor. Tako… da ga upita, da od njega čuje, zašto se i kako se to podijeliše on i Lukan, a da nitko u selu nije ni opazio.

Jest Lukan narav, kakve nema, a ni Zekan nije loše ćudi, al' opet – čudno je to: podijeliti očevinu, a niti se ne pririječiti! Braća su oni, ali se očevine i dijele samo među braćom i obično se novi međašni znakovi zalijevaju bratskom krvlju. A kod njih – ni povika ni psovke, a kamoli još što i preko toga!

– Ti i Lukan vaik skupa radite?! – reče posve nepromišljeno i nenadano.

– A da 'ko bi, ako ne ćemo nas dva skupa?! – odgovori Zekan posve mirno.

– Podiliste i zemlju?! – opet će Blažić.

– Još jesenas – odgovori Zekan istim savršenim mirom.

– Nit' se što o tom ču nit' koga prizvaste – opet će Blažić uporno, kao da samo za sebe nastavlja misli, a u očitoj želji, da mu Zekan pripovjedi, kako je to bilo, zašto se podijeliše, jesu li svaki komad zemlje polovili, ili razdijeliše po komadima i – ima tu još stotinu malih i velikih sitnica, kad se stara kuća razvaljuje. Međutim, Zekanu je sve, što se je dogodilo, bar prividno – bilo tako jednostavno i naravno, da nije imao upravo ništa o tome pripovijedati. Reče i opet savršeno mirno i lagano:

– 'E l' bi 'ko drugi nas poštenije podilije neg' mi sami?!

– 'Est to, ovaj, al' jope' – odvrati Blažić u velikoj neprilici, vidjevši, da Zekan ne kani ništa pripovijedati i da se ne da pokrenuti iz svoga evanđeoskog mira.

Međutim – Zekanov je taj uzorni mir bio samo za vanjski svijet, dok je u njegovoj duši ta dioba bila teška i neprebolna rana. On je zadrugu primio iz očevih ruku – na očevoj smrtnoj postelji – sa dosta zemlje i puno blaga, i vodio je svom svojom dušom i svim marom tako, da je blago utrostručio i učetverostručio, a zemlju kupovao, kad mu se je god pružila zgoda da se može kupiti i kad ga drugi ne pretekoše. Pritom nije gledao, da li je zemlja blizu ili daleko od kuće, jer mu je bila glavno, da je njegova, a blizu kuće – tko bi je i dao, kad svatko drži svoju očevinu kao očnji vid?! Kupovati se je moglo samo od onih, koji odseliše, a takih još nije bilo u njihovu selu. Jedina je zgoda bila, da se prošire Doci i Drage, kad ono, neke godine, umriješe tu Pod Gorom Dujmina i Jadre1, Bog im dao duši lako. Tada se je Zekan bio sticao, da kupi što više, i kupio je dobro. A nije ni teško kupiti, kad je zemlja na prodaji, a u rukama gotov groš, a – kad su puni torovi i sitnog i krupnog blaga, onda nije teško do groša. Kod njega je bilo i još nešto drugo, što mu je olakšavalo posao. Lukanova ćud.

Sve je išlo na ruku, kao kad sam Svemogući šalje, dok Zekan ne obudovi i drugi se put ne oženi. Uze mladu i vrijednu udovicu iz druge plovanije. Lijepa i stasita žena, ali ljuta kao ustra i tijesna kao najtješnji ponor, pa za svaku malenkost – prekipi, poplavi, upropasti. Dok joj je bila svekrva živa, nije se to toliko ni opažalo, no otkad ona uze gospodarstvo u svoje ruke, ne da se s njome živjeti. Nekoliko se godina podnosilo, a najviše joj je podnosila jetrva, Anica

1 Vidi više u Budakovoj priči Pod gorom (nap. ur.).

Lukanova, jer i ako je bila dovedena skoro kad i Mara, ipak je bila i mlađa i za mlađim bratom pa – naravno – nije bila planinka ona, već Mara. I Anica je pravog kršćanskog duha, ali opet – žena, pa kad se nije ni htjela ni od Lukana smjela svađati – a Mara vazda bockala i grizla! – ona udri u plač. Tako danas, tako sutra; tako jednu godinu, tako pet, pa tako i više godina. Muči Anica, muči Lukan, a Zekan sve gleda, muči se i vene, a ništa ne govori osim što gdjekada vikne na ženu. – E, nesritna moja sestro, vrag ti odnije tvoju planu! – bilo je najredovitije, što joj je govorio, a ona vazda nakostrušena, vazda nabrušena, vazda kao naoštrena sablja, vazda kao zmija zatočnica. Iz prve je sreće imala troje odrasle djece, pa ih je češće obilazila. Živjela su sa stričevima i živjela veoma loše, u bogatstvu, ali bez sloge, bez mira, bez ljubavi i Božjega blagoslova, pa kad bi se god Mara vratila iz posjeta od njih, ne bi se po petnaest dana moglo s njome ni divaniti, koliko je vazda bila ljuta i žalosna. To joj je raspoloženje postalo drugom naravi, pa se već ni ne pamti, da se je ona s kime našalila ili nasmijala kao druge žene. Nikada.

I Zekan je imao iz prve sreće, s pokojnom Marijom, dvije već odrasle djevojčice, koje su i dobre i vrijedne, ali – maćehi nikada po volji. A i to je, možda, dolazilo otud, što se nesretna Mara nije nikako i nikada mogla otresti velike tuge i žalosti za svojom ostavljenom djecom. Kad je i sa Zekanom imala djecu, onda je pogotovo bila vazda ljuta na pastorke.

Starija je – Kaja – bila očeve i stričeve blage ćudi, pa je sve snosila šutke kao grob, dok je, naprotiv, mlađa – Ikica – bila vragometno, otvoreno i prkosno dijete, pa maćehi nije nikada ostajala dužna.

Zekan je vazda čekao sa zebnjom u duši, kada će mu Lukan reći: „Braća smo, brate, al' – što ne iđe, ne iđe. Dilimo

se“ – i sve je smišljao, da bi tada ženu isprebijao na mrtvo ime, pa možda i zaklao, da se pripovijeda, što učini – za spas svojega djedovskog ognjišta. A inače on nije na nju nikada ni prsta položio u zloj nakani, govoreći češće, da samo kukavica tuče ženu, jer da je lako istući slabijega, a još, i osim toga – često je Zekan ponavljao: koja se žena ne srami ljudi i ne boji Boga, toj ni batine ne pomogoše, da izađe na pravi put.

Sa užasom je čekao, kada će se Lukan odlučiti na taj korak, no – Lukan je bio Lukan! Kad bi mu žena dojadila s plačem – a ona je pred njim suze pomno skrivala! – ali kad bi ih on ipak opazio i kad bi mu bilo dosta, šaptom bi joj ponavljao: „Moja si, al' ću ti vratom zakreniti ka' piletu, samo ako pisneš!“… I nije se nikada čulo, da su se Mara i Anica popravdale. Bože, sačuvaj! Čulo se je često, skoro svaki dan, kako Mara grmi – kao što majke znadu vikati i u drugim kućama – al' se nije nikad čulo, da se s njome tko pravda; osim što bi joj vrlo često po koju uzvratila mala Ikica, no ona to nije činila, kad joj je bio otac u blizini, jer ga se je bojala.

Anica bi joj znala češće odgovoriti, ali samo iza zatvorenih vrata, nasilu najmirnijim glasom i samo toliko, da je smiri, da je upozori, da je na krivom putu, da nema razloga, da se žesti, no – više od toga nikada ništa.

Lukan je šutio, Anica je gutala, a Zekan slušao, nadimao se od jada i tuge, te sve kvasao i kvasao, dok jednog dana nije prekipio i, suznih očiju i uzdrhtana, isprekidana glasa, rekao Lukanu – obzirući se na sve strane, da ga ne bi tko drugi čuo:

– Vrag je u njoj, potari ga, sveti Križu, moj Lukane… I ne more ovo više ovako… Ja vidim, koliko podnosi jadna Anica… Osta' ćemo mi, s pomoći Božijom, ka' i do sada, al' – podilimo se, brate. Upočinimo već 'ednom.

I Lukan je već često pomišljao na to, a zna, da i Anica to jedva čeka, jer se više ne da ovako. Jednom mu je to i rekla. Bili su već u krevetu. Ona se je gušila u suzama, savivši glavu na njegove grudi, pa propištala: „Da mi 'e već 'ednom dočekati, da svoj zalogaj mogu mirno i s Božijim blagoslovom metnuti u usta…“

– Što, što?! – trgao se je Lukan kao gromom ošinut; naglo se uspravio i sjeo.

– Ubi' me, ako ćeš nama', al' – dilimo se! – jauknula je Anica kao u ludilu, pa i sama naglo sjela.

On ni danas ne zna, što mu ono diže ruku, no tako ju je udario, da je odmah izvrcila iz kreveta na pod kao mrtva, a Lukan zakopao lice u dlanove i počeo ridati kao dijete nad mrtvom majkom. Nije ni čuo Aničina potmulog stenjanja, no kad se je malko smirio i došao k sebi, ustao je, u mraku je napipao, uze je u naramak i kao dijete je položio u krevet… Legao je kraj nje i prisluškivao njezinom isprekidanom jecanju, koje je udaralo na mahove kao ljuta štucavica.

Položio je svoju tešku, žuljavu ruku na njezino lice i lagano je počeo milovati, pa iza duge i teške šutnje prošapće:

– Ne cmoli, molim te. Nisam te ubije… I nikad mi više ne spomeni, jer ću napraviti zlo… Moja si ti… moja… Nu ovoga mi ne spominji…

Iza toga ju je poljubio, čvrsto je ogrlio, svoje lice priljubio uz njezino, te su im se suze miješale u zajedničke mlazove i spuštale se na uzglavnicu među njihovim obrazima.

I sada su mu udarile suze na oči, kad je čuo bratove riječi. Okrenuo se je nastranu da se pred njim ne sramoti. Iza odulje je šutnje jedva progovorio:

– Kako god ti kažeš.

– Sve ćemo lagano, da selo ni ne opazi – govorio je Zekan, prekidajući svaku riječ i nastojeći, da mu je jecaji ne

priguše u grlu. – Tako j' to Božija volja… a mi ćemo i dalje ka' i dosad: ka' 'edna duša.

Eto, tako je to bilo, ali to nitko ne zna osim njih dvojice. Pa ni žene im to ne znadu. Ni one nijesu nikada doznale, kako to njih dvojica načiniše. Lagano podijeliše svu zemlju – sve onako u razgovoru, u štali, u dvorištu, bazajući svecem po njivama, kao da ih samo obilaze. Većinu su zemlje podijelili po komadima: Zekan bi rekao: „Evo: ova dva komada, pa koji 'oćeš. 'E l' pravo?!“ – „Pravo j'. Izaberi ti, koji 'oćeš, a ja ću birati drugo.“ I tako sve redom. Kad su bili gotovi sa okolnom zemljom, dođe red na kuću i potkućnice. S kućom je bilo lako, jer su od vajkada živjeli svaki u svojoj sobi: Zekan u istočnoj, a Lukan u zapadnoj nad podrumom. Među sobama je golema kuhinja – koja se već sama zove „kuća“ – velika, koliko obadvije sobe skupa, jer se u njoj živi, a sobe su samo – to toliko, da se ima gdje prespavati, kad se ne spava u sijenu!

– Meni neka ostane didovo ognjište – reče Zekan. – Stariji sam, a i prid mojom je sobom. 'E l' pravo?

– Kako god ti rečeš.

– A ti naloži bliže svoje sobe.

– Dica će nam uma' opaziti, da se podilišmo… – reče Lukan i okrene se od Zekana, da mu ne opazi suza u očima.

I Zekan se žurno okrene i otiđe. Ne reče ni bijele ni crne. To je bilo jesenas, nešto prije svete Kate. Prolazili su dani, prolazili tjedni, pa odmicali i mjeseci, prošao i Božić i Svijećnica, a oni vazda kod iste vatre i stolice. Šuti Zekan, šuti i Lukan, a i Mara se nešto primirila upravo kao da ju je Svemogući okrenuo na pravi put i smirio joj i krv i živce. Ona je, inače, češće pobolijevala, a Anica vazda oko nje kao oko rođene majke, pa ju je možda i to stišavalo. Čim ona zaječi

i uhvati se za krsta, Anica odmah pristavlja padelicu, topi maslo, siplje u njega kimljen i nudi je.

– Prilezi, nešo, i ovo srkni, pa će ti mam odumiliti – govori joj meko i toplo. – Pripeci kosti tu kraj vatre, da ti se krsti razgriju, pa će biti bolje.

A Mara sluša, pa je i milo pogleda. Nije ona bez duše. Vidi, da joj Anica nije jetrva nego sestra. I tako to potraja dobar komad zime, sve dok Mara – iza duljeg vremena – opet ne ode k djeci u Parčiće. Tamo ju je uhvatila Božija mećava, pa se nije mogla osam dana povratiti kući, a kad se povratila –kao britka ćorda! Nit' se kome javlja niti odgovara, nit' se Bogu moli niti sjeda k zajedničkoj stolici, a i ono jadnih obroka jedva kada da u redu spremi, pa Anica preko nje i mimo nju misli i na palentu i na grah i na zelje. A Mara samo brekće i othukuje i otpuhuje kao usplahireno paripče.

– Jope' je u njoj unaj stari njezin poganac – reče Zekan Lukanu kao da mu se ispričava.

Lukan ne odgovori kao da nije ni čuo.

– Ne more to, krune mi, više ovako!

– More Bog dati, da jope' umine – odgovori Lukan i odmakne se, tobože za nekim poslom, samo da Zekan ne bi nastavio.

Bilo je jedne nedjelje. Snijeg udario više pasa najvišeg čovjeka i prepriječio kućna vrata. Lukan je – po svome starom običaju – prvi ustao, prekrstio se i, moleći Boga, uzeo lopatu u ruke, dobro je namazao lojem, razmahao se i začas odbacio snijeg ispred kućnih vrata, a zatim prokidao poširoke staze do štale, do podruma i do drvika. Dok su ostali ukućani ustali, on je već bio i govedima položio jesti, na vrtlu – iza štale – utabao torinu, razmetao jasenova lišnjaka i poškropio ga slanom vodom. Sad je još trebalo samo da Kaja i Ikica pomuzu krave, a on će izagnati ovce

na lišnjak i – jutarnji je posao oko blaga dovršen. Međutim će Anica svariti palentu, ljudi se obrijati i presvući, ženskilji se urediti, pa onda ručati i čim Mara natrpa u lonac zelja i suhoga mesa i pristavi ga k vatri – mogu k svetoj misi, koji su za to određeni, a djeca će ložiti vatru i starati se, da zelje bude vareno, dok se misari vrate na užinu.

Svi su se odrasli spremali osim Mare. Ona je već zorom iskrižala dva sirova krumpira i skriške rupčićem svezala na čelo, sjela u sobi kraj peći i šutjela kao naoblačeno zimsko nebo. Ni s kim nije ni riječi progovorila niti je izlazila iz sobe u kuću. Zekan je stajao kraj prozorčića i brijao se. Češće je bacao pogled na nju, ali nije ništa govorio, jer ni ona nije s njime ni progovorila već nekoliko dana. Uopće šuti, otkad se je povratila iz roda.

Anica je metnula ručak na stolicu i pozvala ih, da idu jesti. Svi su pristupili i sjeli osim Mare. Ona se nije ni pomolila iz sobe, pa Anica otvori vrata i zovne je:

– 'Ajde, jadna nešo, barem okusi s nami. Ručak je na stolici. Palenta ka' dukat.

– Prođi me se, vrag puka' u te i u stolicu, da Bog da'! –izdere se Mara iz svega glasa.

– Bog s tobom i sveta Nediljica! – reče Anica kao gromom ošinuta i prekrsti se od pustoga čuda i iznenađenja.

– A s tobom vrag, koji će te i najzad ùkupiti! – odvrati Mara s istom žestinom, kakvom je i prije naletjela na nju.

Svi su se u čudu zgledali, a Zekan teško otpuhnuo nekoliko puta, pomakao kapu na zatiljak, ustao i pošao prema sobnim vratima. Lukan isto ustane, priskoči bratu, uzme ga za ruku i dovede natrag k stolici. Zekan ga je samo pogledao, poslušno kao dijete pošao s njime i opet sjeo, prekrstio se i – po običaju – glasno molio Očenaš i Zdravu Mariju, a ostali za njim. Anica je sjela i molila se Bogu, al' se nije žlice

ni mašila. Nitko je nije ni nudio. Svi su se potulili, gledali u zdjelu i jeli kao preko volje. Još nijesu bili ni dovršili s jelom, kad se Mara izvuče iz sobe kao duh, s bijelom čalmom oko glave kao hodža, čučne kraj vatre, uzme ožeg i počne njime

šarati po lugu. Na mahove je bacala na družinu poglede kao iz nabijene puške i kosala vilicama, kao da žvače riječi, koje je spremala. Očito se vidjelo, da se sprema na nalet, no riječi joj nijesu mogle iz grla. Davila se, grcala, a onda, najednom, kao iz teške i mučne borbe, dobaci: – Eto, sad ste svi skupa: da čujete i da znate, da ja više ne ću biti ničija najmenica. Već mi je svega dosta i svi ste mi sili za jaku.

– Lipo i pošteno, gazdarice! – reče Zekan mramornim, ledenim i ubojitim mirom. – Od danas ti dižvicu i koš i rozge u šake, pa se staraj za blago, a potlje motiku i srp na rame, pa na njive. Neka nam Anica bude ‘najmenica’: od sad je una planinka u kući.

– Neka una bude planinka unom svom pokojnom benaću, koji ju je rodije, a ne meni! – odgovori Mara, a Anica na te riječi brizne u glasan, grčevit plač i uteče u svoju sobu. Za njom pođe i sve troje njezine djece, a Lukan ustade i htjede izići van.

– Stanide! – poviče mu Zekan i uhvati ga za kožun. – Nije vrime bižanju. Što mora biti, mora. Nije ovo Božija Volja, al' neka bude s Božijim blagoslovom, kad već mora biti.

Iza tih riječi priđe k vatri i uzme s nje glavnju – najveću cjepanicu sa strane – prenese je dobrih pet-šest koračaja s ognjišta prema Lukanovoj sobi, načini njome veliki znak križa na zemlji, a zatim metne glavnju uvrh toga križa. Tada prenese još nekoliko velikih ugaraka, metne ih na glavnju i zovne povišenim glasom: – Amode, Anice, izađi!

Nju nije nikada trebalo dvaput zvati: odmah se kao navijena pomoli na vratima, držeći rupčić na očima i ustima.

– Evo me, Jojo – promuca kroz plač.

Maru je veoma iznenadio Zekanov postupak, pa je naglo ustala, odstupila od vatre i uplašeno gledala oko sebe, kao da traži, kuda bi se najsigurnije sklonila. Činilo se, da ona nije ni željela ni slutila, da će njezine riječi izazvati diobu, pa je sada prestravljena čekala, da vidi, što će dalje biti. Namah ju je popustila glavobolja, kao da si je rukom skinuo, a ni inače nije uopće ništa osjećala do velikoga, užasnog straha pred nečim nepoznatim, što joj prijeti. Na Zekanovu je licu vidjela neki čudni, tajanstveni plamen, koji ne vidje nikada prije; bila je potpuno sigurna, da ta vatra, koja ga je obuzela, nije bila od ovoga svijeta, no isto joj toliko nije bilo jasno, da li je s anđeoske ili đavolske strane.

– Evo, brate Luka, i evo, nevista Anice – reče Zekan povišenim, veoma svečanim i uzdrhtanim glasom – isprid naših vridni' pokojni' roditelja, a u ime Prisvetoga Trojstva, Blažene Divice Marije i današnje svete Nedilje ja vam o'de ka' stariji brat savijam vaše ognjište. Neka ga blagoslovi Milost našega Stvoritelja vami i vašoj dici… Što j' god u kući, što j' god u štalami, što j' god u torovim, na pola j' vaše i Božije.

Posljednje je riječi jedva izgovorio, jedva ih je prošaptao, jer su ga zagušile suze. Lukan i Anica su pobjegli u svoju sobu, sva su djeca proplakala, gledajući starije, kako plaču, a i Mari su se oči orosile. Zekan je ušao u svoju sobu i začas se povratio, noseći u čaši blagoslovljene Trokraljske vode. Poškropi njome Lukanovo ognjište, govoreći tihim glasom, no još uvijek toliko glasno, da su ga mogli svi u kući čuti: – Blagoslov Svemogućega Boga Sabaota neka sađe na ovo sveto ognjište. Nikada se na njemu vatra ne utrnila, dok

bude svita i vika, i nikada gospodare ne prominilo, već neka iđe od dice unucim i praunucim i od njijovi' praunuka praunucim, od kolina na kolino. U Ime našega Raspetoga Gospodina Isusa Krista. Amen.

Zatim načini nad vatrom rukom znak Križa i prekrsti se. Lukan i Anica se pomolili na sobnim vratima, kad su čuli prve Zekanove riječi. Stajali su pognutih glava, kao pred Svetotajstvom, pa kad je on svršio obred, i oni se prekrstiše. I djeca se prekrstiše. I Mara. I ona se je prekrstila, pa zaslanom obrisala suze, koje su joj curkom curile niz obraze. Nije to malenkost, nije to šala: pod istim krovom kresnuti drugu vatru!

Lukan je izišao iz sobe i laganim koracima pristupio k drvima, koja su bila naslagana u jednom uglu kuće, uzeo ih pun naramak i prinio k svojoj vatri: osjetio je neodoljivom, nepojmljivom snagom, da je baš on glavom mora prvi put naložiti. Ne zna on, zašto to tako mora biti, ali osjeća, da mora biti! Zekan je kao gospodar zadruge, uime pokojnoga oca, uime svih pokojnih djedova i u Ime Svemogućega označio novo ognjište znakom svetoga Križa i na njega svojim rukama prenio stare vatre, koja je gorjela za njihova oca, za njihova djeda, za njihova pradjeda i za njihova šukundjeda – toliko zna Lukan po pričanju pokojne svoje babe Ike – a možda gori i još od prije, a da se nikada nije ugasila; te je vatre prenio Zekan, a Lukan je hrani novom snagom, novim životom. Ta ista nepromjenljiva sveta žiža, koja uništava drva, da sama vječno žive; ta tajna Božije Mudrosti vidje i ogrija sve njihove pretke, pa, evo, i njih same. Doživi do njih, da je oni živu dalje predadu svojoj djeci od koljena na koljeno.

Ta ista sveta iskra, taj isti život, ta ista tajna – baš ta ista, koja tu sada plamsa! – ta je iskra njihova zajednička duša,

njihova vječna krv, njihov neprekidni život. Svi su oni, koji su tu bili i koji jesu, rođeni pri svijetlu te vječne Majke; svi su oni, koji umriješe, umirali pri njezinu žaru; svi su kraj nje nebrojeno puta sklopili ruke na molitvu; ona je vidjela svaku njihovu suzu, ona je osvijetlila svaki njihov osmijeh i pjesmu – bez nje nije bilo ni pirovanja ni tugovanja ni rađanja ni umiranja. Ta tajanstvena Iskra, na stoljetnom ognjištu, na tom dlanu tvrde, crne zemljice – to je njihova zadruga, to je njihov Dom, to je njihova Domovina, to je ona nerazjašnjiva, nepobjediva, vječna veza, koja ih vrhunaravnom, inače nerastumačivom ljubavlju na život i smrt veže s ovim vrletima, s ovom mršavom zemljicom, s ovim neprohodnim snjegovima, s ovim orkanskim burama i olujama. Draga, vječna, sveta Iskra, koja vidje i šukundjeda i njegova šukundjeda…

Mara je ispod oka promatrala Lukana, s koliko ljubavi, pažnje i pobožnosti slaže cjepanicu do cjepanice, i to on –koji inače nije nikada naložio vatre. To je ženski posao, a za ljude je, da dovezu drva iz Velebita, da ih nacijepaju i –ništa više. Neka joj se nepoznata tuga, neka čudna, bolesna mekoća savi oko srca, a u grlu je uhvati grč i hropac, pa bi najradije bila počela vikati i zvati u pomoć, no nije ni to mogla. Prvi put u svome životu osjeti, kako je taj Lukan njezin, kako je neopisivo dobar i plemenit, a njoj tako, tako bliz i drag, da bi ga mogla izljubiti kao rođenog brata. Počela se je u neprilici obzirati oko sebe, šibajući očima kao uplašena zvijer. Zekan je to opazio i pomislio, sudeći po njezinim obezumljenim pogledima, da će opet udariti među njih kao sjekirom, te se u njemu diže bijes upropanj, podigne glavu i ošine je pogledom. Ona mu se primače, a da ni sama nije znala, ni što kani, ni što želi. Tako – osjetila je, da bi se morala nasloniti, da bi se morala obočiti, ali ne tijelom;

oko duše je svoje osjetila prazninu i bezdanke, pa bi nju, tu svoju uplašenu, osamljenu dušu morala prisloniti na jednu snagu, na jednu vjeru, na jednu veliku ljubav, koja bi i nju pridigla i spasila.

– Nosi mi se s očiju, jer ću zaslipiti! – drekne Zekan na nju kao ranjena zvijer.

Mara se sva strese, uruši se sva u se i previ se pod strahovitim maljem njegovih riječi.

– Nije meni do što ti misliš – prostenje ona očajno. – Meni je, da svisnem od muke…

– Pa, svisni! Ni'ko ti ne brani – reče on blaže, ali još uvijek uzrujano i povišenim glasom. – Kamo sriće moje, da nisi ni rođena.

Netremice ju je gledao i munjevitom brzinom pomislio, kako bi u tim časovima mogao učiniti i najveću nesreću, jer – u poredbi s nadnaravnom ljubavlju, s poštovanjem i pobožnim strahom, koje Čovjek osjeća prema Ognjištu svojih otaca – što je ljubav i prema najdražoj i prema najljepšoj ženi, pa i prema majci svoje djece, kad ona nije dostojna Milosti Božije, da osjeti u svojoj duši one veće, nadnaravne ljubavi svojega čovjeka?! Ništa, ništa, ništa! Dim, magla, prah, pljeva i utvara bolesnih možđana, životinjski nagon kakva bilo muškoga stvorenja u praiskonskoj težnji, da se spari s kakvom bilo krpetinom živoga mesa! Ništa.

Zekan je uzrujano lomio prste na rukama, ne skidajući pogleda sa žene, pa opet vikne:

– Zaklinjem te Svemogućim, makni mi se s očiju!

Ona je nepomično stajala kao okamenjena, kao da se nje više ni ne tiču Zekanove riječi. Jednostavno – nije više ništa poimala, jer se je nenadano našla u svijetu misli i osjećaja, koji joj je do toga časa bio posve nepoznat. Pred njezinom su se dušom otvorili novi vidici, nove svetinje, koje su bile

vazda od pamtivijeka tu, no kraj kojih je ona prolazila kao slijepa, živući svojim životom ženstva i materinstva u posve drugom zraku, u posve drugom svijetu. Do sada je promijenila tri ognjišta: prvo djedovsko, kraj kojega je zinula na svijet; drugo s prvim čovjekom, kraj kojega je proživjela prve i najveće ljepote svoje mladosti i svojega ženstva; a treće je ovo ovdje. Promijeni tri ognjišta, a istom danas prvi put u životu doživi – svetost Ognjišta i okameni se!

Nije se micala – nije se mogla maknuti, a Zekan je gorio i u njemu se bijes počeo ponovno propinjati. Nije on razmišljao, nije on umovao, nije razglabao i raščlanjivao te današnje događaje: on je njih samo osjećao svojom dušom, on je njih doživljavao svakom žilicom svojega mesa, svakom i najsitnijom kapljicom svoje krvi i svakim i najtanjim vlakancem svojega mozga, jer – on je sastavni dio toga starog ognjišta i toga starog pradjedovskog ognja, od kojega je svojim rođenim rukama otrgnuo žive komade i prenio ih na novi pedalj zemlje. To je on sebe cijepao, to je on sebe lomio, to je on sebe komadao, to je on sebe dijelio i razapeo na dva ognjišta. On je to, on glavom, baš kao što je on nesumnjivo čestica onog prvog pradjeda, koji je prvi došao u ove vrleti i prvi ovdje, na ovom starom ognjištu, jarnuo vatru – sigurno iz svete iskre, koju je pobožno prenio iz svoje ranije postojbine. Zekan ne razmišlja, on živi; u njemu gori stoljetni, možda i tisućljetni – sigurno: i tisućljetni! – život, koji se ljuti, jer osjeća; koji bi i udario, jer je povrijeđen; koji bi i ubio, jer se boji da je u opasnosti.

K Mari je pristupio njezin najstariji sin Makić – momčić od sedamnaest godina – uzeo je kao dijete za ruku i poveo u sobu. Ona ga je uplašeno pogledala, a zatim ga mirno, bez riječi slijedila. Kada je stupila preko praga u sobu, zapala je u ljuto jecanje.

– Kasno je, majko! – reče joj Makić mirno i ozbiljno kao kakav starac. – Sad je svršeno. Ne koristi plakati.

– Pušti me, žalosna mi majka, da se isplačem – projeca ona, uhvati ga objeručke za ramena, privuče ga k sebi i nasloni glavu na njega. On je neko vrijeme stajao mirno kao stup, neosjetljiv kao drvo, i pomišljao, kako bi joj se izmakao, da iziđe u kuću među ostalu čeljad. Želio je da bude uz oca, da vidi svaki njegov čin, da mu prati svaki pokret, da promatra svaki njegov pogled i da čuje svaku njegovu riječ. Škola je to, život je to, koji on mora živjeti svom svojom pažnjom, svom svojom dušom. I Ducina je neprestano uz oca, njih su dva jedini muški potomci u svojih roditelja, na njima će ostati ta dva ognjišta: sve oni moraju čuti i vidjeti, sve moraju naučiti i znati, doživjeti i upamtiti, da onda sve tako, kako prime, predadu i prenesu onima, koji će doći iza njih.

S toga bi se on htio izmaći majci i otići van, no Mara ga je čvrsto držala, sva se upiljila u njegova ramena, jecala, jecala, uzdisala i ponavljala kao u najvećim mukama i bolovima: –

Ajme meni, jadna ti sam…

S početka je – još u kući – Makić bio na nju bijesan kao i Zekan, ljutit ju je i u sobu odveo, ali samo ponukan strahom, da je ne bi otac udario. Kad ju je uklonio od te opasnosti, kad je opasnost posve uminula, živo osjeti, da njegovo mjesto nije tu, no njezini mu se uzdasi i jauci saviše oko srca. Bez promišljanja je podigao desnicu, lagano je položio na njezinu glavu i počeo je milovati po kosi. Tiho je prošaptao: – Smiri se, majko… Sad, 'vala Bogu… Eto… Smiri se, jer ću i ja proplakati… Muči, jadna…

Nitko izvan njihove kuće nije nikad ništa doznao o tim događajima, i ako su mnogi kušali da što ispipaju baš kao i Blažić Vidov. Nije to za druge ni važno, a nije uopće ni raz-

borito pitati čovjeka o njegovim kućnim prilikama, kojih on sam ne iznosi. Ipak se pita, ipak se kopka, jer je tako ugodno zabadati nokte u tuđe živo meso.

Zekan i Blažić su išli nekoliko časaka šutke jedan kraj drugoga, a onda će opet Blažić:

– I veliš, 'rankane, sve podilište ka' prava braća?!

– E – nismo sve podilili! – odgovori Zekan, ne prikrivajući zlovolje, malko ujedljivo: – Još nam osta' pivac. Piva na panti nad obe vatre i gazi oboje kokoši.

– Vide, vide, 'rankane, i šališ se ti! – odvrati Blažić, a lice mu ovije njegov uobičajeni vječni smiješak, s kojim on vazda vješto nastoji prikriti i misli i želje i osjećaje. – Bilo u sto srića! Al' nu – evo mene već i kod kuće – reče i stupi nastranu sa prtine.

– S Bogom ostaj! 'Aj'te, braćo moja! – vikne Zekan i produži.

– S Bogom poša', 'rankane! – odgovori Blažić i s užarenim pogledom obujmi sva četiri vola, koji su se lagano kretali kao golemi položeni plastovi sijena. Nije se znalo, koji je od kojega ljepši, koji je od kojega veći i jači. Na njima se nije ni opažalo ni da im je studeno, iako su bili prikriveni ledom, ni da im je teško, iako su vukli dvije goleme polusirove bukve. Stupali su mirno, odmjereno, dostojanstveno. Na dva koraka iza balvana je išao Lukan, čovjek od tridesetak i nekoliko godina, krupan, stasit, plećat, visok kao stožina. Ruke je spustio niza se, glavu oborio i gledao netremice u rtove opanaka oputara. Na njemu je trostruka vunena obuća, modri breveneci i haljinac povrh kožuna, a po njemu se je uhvatilo toliko leda i inja, da se je činilo, da je sav u neomašćenom sivom suknu.

– Koji su tvoji, 'rankane?! – upita ga Blažić, pokazujući glavom prema volovima.

– Što to, Blažu?! – upita Lukan, bacivši mu letimičan pogled, da ga opet odmah obori poda se.

– Voli, voli, 'rankane – pitam, koji su tvoji?!

– A sva četiri su naša do Božije Volje – odgovori on nevoljko, ne dižući pogleda i ne zastajući. Zatim, kao da se nečem dosjeti, podiže glavu, pogleda Blažića i nasmiješi se, pa reče: – Vidiš i sam, da su naši. 'E l' ovako?!

– 'Est to, al' pitam. Znam, da ste se podilili, pa – k'o reko' – 'ko je koga privarije?!

Nasilu se je glasno nasmijao, da pokaže, kako i on sam zna, da je to samo tako – šala i maskara. Lukan se je samo smiješio i produžio. On nikad nije bio razgovorljiv, a pogotovo mu nije bilo do razgovora iza takog teškog dana u planini, pa još baš – o diobi! Da je to pitao tko drugi, možda mu ne bi bio ni odgovorio, ali sa Blažićem – mislio je Lukan – nije šale. Može biti, da nije istina, što se o njemu šapuće, ali… dobro se je njega pričuvati i s njime ne pokvariti bez velike nevolje. Je li on doista ortak tih nekakovih iz Popine i Mazina – neka mu Bog sudi, ali… dobro se je njega pričuvati. A može biti, da se i griješe o njega… Istina jest, da je i Lukan vidio na svoje oči tu u Blažićevoj ogradi desetak glava tuđih goveda. To je istina! Bilo je prošle jeseni, baš nekako, kad su se on i Zekan počeli dijeliti, pa kako nije mogao od žalosti i briga spavati, ustane u neki komad noći – moglo je biti o drugim pijevcima: nešto oko dva sata po ponoći – i iziđe pred kuću. Mjesečina kao dan. Malko se je ominjao oko kuće, kao kad čovjek ne zna, što bi počeo, pa slučajno baci pogled preko Doca i vidje kao sam sebe u Blažićevoj ogradi goveda, a oko njih tri-četiri čovjeka. Dugo je stajao i gledao, jer je odmah pomislio na zlo. Najednom pojaviše goveda na put i udariše prema Grabaru. A to je put i na Velebit, pa u – Dalmaciju. Do dana su mogli već biti s onu stranu međe.

Nikom Lukan nije o tome rekao ni jedne jedine riječi, ali –pamti…

S toga on s Blažićem tako lijepo, a i još je nešto, što ga sili, da s njime i nasilu lijepo, jer se ne želi i ne će svađati: među njima leži nešto, otkad se pamte, a da Lukan ne bi znao reći, što je to. Al' nešto jest. Tako – odbijaju se, veseliji su, kad se ne sretnu. Istim se događajima i stvarima ne smiju, iste ih pojave ne ljute, isti im ljudi nijesu prijatelji; odbijaju se, protivnih su misli i ćudi, pa kao da im se putovi vazda križaju. Nikad se ne posvadiše, jer Lukan ne gleda na Blažićeva bockanja, podrugivanja i izazivanja. Namjerice ih i proračunato vazda izvrne u šalu, i ako su često puta sve više nego li šaljiva i umjesna. Tako – Lukan guta i šuti…

…A ima vridnu ženu i pravu dicu – reče sam sebi, skoro glasno, gegajući za balvanima.

OGNJIŠTE II M ILE BUDAK

Mile Budak OGNJIŠTE II.

M ILE BUDAK

OGNJIŠTE

II.

Roman iz ličkoga seljačkog života

Biblioteka:

POPULARNI HRVATSKI ROMAN 4.

Glavni urednik: Petar Balta

Ovo izdanje romana Ognjište uređeno je prema izvorniku iz 1941., odnosno prema izvanrednom, trećem izdanju Matice hrvatske (Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo VI.).

Izvršni urednik: Toni Ćapeta

Korektura: Darko Milošić Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-981-7 (cjelina)

ISBN 978-953-235-983-1 (sv. II.)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 001282699.

Prela su zamrla, kola kod crkve skoro i nestalo, a njive poželjele momačke snage. Kud god okreneš, kamo god pogledaš, vidiš samo starce, žene, djecu i po kojeg bogalja, koji je taki rođen il' je takim postao na ratištu.

– Da j' meni samo znati, jêr mi dajemo svoju dicu? – reče Lukan Zekanu.

– Muči, jadan ne bije! Ako nas 'ko čuje?!

– 'Est to, al' jope'… 'Tije bi' znati, po što nam odoše kosci, kad sad žene kose?

– Ne divani – opominjao ga je Zekan šaptom i oprezno se obzirao, i ako je znao, da nadaleko nema ni žive duše.

– Sami smo, pa moremo divaniti.

– Nikad ne znaš, 'esmo li uprav' sami. Muči – reče, zaostajući iza volova, da ga bolje čuje Lukan, koji je plužio. –

Kad bi' ja zna', reka' bi' ti. Al' eto: odagnalo i', pa – do Božije Volje. A nije samo naše.

– E, e: odagnalo sve, što more pušku držati. Još malo –vidi' ćeš! – pa će zapovrniti i nas. Ako ne budemo ni za što drugo, nosi' ćemo za vojskom vodu.

– Morda nas i ne će, kad nije dosad.

– Jadan ti sam, mili moj Bože…

– A jêr tako, moj brate?!

– Eeee… moj Jojo! Lako j' tebi pitati, kad ti je Svemogući da' unaka dva unučića uz kolino!

– Dica još, moj Lukane! Dica u lugu.

– Al' muškilji na ognjištu… Lako 'š oči zaklopiti!

Volovi su vukli lagano i složno kao razumna stvorenja, a Zekan uz njih gegao s noge na nogu. Išao je uz prednji par i

neprestano se ogledavao na one pod plugom. A i oni su išli mirno, odmjereno, ustrajno i složno, da im nije ni trebalo volara. Nenadano ih ustavi. Zagleda se u plug. I Lukan je stao, jer su ga ručke zaustavile: ne idu volovi, staju crtalo i lemeš, pa onda i gredelj i ručke, te mora stati i Lukan –htio il' ne htio, kad drži za ručke. Gledao je u skrajnji vrh gredelja, čvrsto držao ručke u rukama i ostao prignut, kao da blago nije stalo. U zadnjem je času kretanja bio udario desnom nogom brazdu, koja nije bila lijepo prilegla. Kada ga je plug zaustavio, ostao je u istom položaju, u kome ga je zateklo. Desna mu je noga bila neprestano na brazdi. Zekan je gledao čas u komadić zemlje pod plugom, koji je lemeš samo skliznuo, a nije ga podrezao, čas u Lukana, kojemu su oči bile vlažne, a niz obraze mu se rušile velike kaplje znoja. Nekoliko je trenutaka nijemo gledao, a onda reče nehajno:

– Zapluži, zapluži, Lukane! 'Aj'mo, volići, braćo moja.

– Aha! – trže se Lukan i povuče plug malko natrag, da uhvati i ono, što prije preskočiše.

Sad je Zekan bio skoro neprestano napola okrenut prema plugu i Lukanu, te češće zaustavljao.

– Zapluži, zapluži, Lukane.

Lukan bi povukao natrag plug i zaplužio, no nije ni vidio ni znao, što radi. Pred njim je sve bilo u magli. Kad su brazdu izagnali, izdiže plug.

– Ustavide malko – reče bratu. – Iša' bi' se napiti vode. –Teturao je kao pijan, nekako nabasao na brému, podigao je i pio. Pio je dugo: digao brému nada se, otvorio usta; a voda je klokoćala i šumno izlazila iz posude i padala mu u usta kao vodopad.

– 'Esi vidije unog Icanovića?! – reče Zekanu, gledajući daleko u Velebit, kao da od njega traži okrepe i utjehe. Stao je kraj pluga, digao desnu nogu na gredelj, upro lakat na ko-

ljeno i podbočio dlanom glavu. – A kakav pusti momak… Čudim se, da uno more i živiti.

– Vele, da su mu criva na nikoliko mista nastavljena srebrnim crivim… Noga drvena, a ruka gvozdena.

– Ništa j' to! Vele, moj brate, da un nije više za žene, a dok je bije tamo, umrlo, kukavcu, oboj' dice! – govorio je Lukan kao u polusnu i nije opazio, da mu je voda tekla iz očiju. –

Bolje bi mu bilo jadnom ćaći, da se nije ni rodije. Ne bi unda bilo ni unog kukavca.

Kad su prelazili na drugu stranu sklada, Lukan ne izdiže pluga, pa crtalo kresne o stanac kamen, da su varnice skočile kao iz kremena. Zekan se iznenadi, no ne reče ništa. Zaostao je, da pogleda, pozna li se na crtalu, no ne opazi ništa. Lukan se nije ni ganuo.

– Zapluži, Lukane, zapluži.

– 'Oću, 'oću – odgovori on i ustukne plug, da od početka zareže brazdu. – Bolje bi mu bilo, da se ni ne vrati…

– Što to?!

– A, tako… Kad bi se unaki vratije… Jadan ti sam ja ovaki na ognjištu…

Ducina je otišao prvoga dana kao i Makić. Čim su čuli, da se mora ići, žene i majke su propištale, kao da ih pokapaju, Zekan i Lukan su zanijemili, a momci se šalili i smijali. A nije ni njima bilo do toga, al' se tako mora, da ne bi tko pomislio, da su se prepali.

– I čuvaj se, Dujo – govorio je Lukan, sjedajući uz vatru i prljajući ožegom po lugu. – I žuri se kući, čim ti budu dali… Čeka te veleki posa'.

– Obavite vi sve i brez mene, striče, da unda meni bude lakše! – šali se, tobože, Dujo.

– Eeee… To j' posa', koji čeka svoga poslenika!

– Sve ti to, striče, uredi.

– Ne daj, Bože, moj sinko, da jope' spane na me.

– Mlad si ti još, striče! Ne će se tebi oteti nijedan posa'. Jači si od mene.

– Ne će, ne! Ne će mi se oteti moj posa'. Ne će, Bogu mome 'vala, ali vidide ovo – i pokaza mu rukom oko ognjišta. – Koga ostavljaš uza mene na ognjištu?

– A! Lako za to, moj striče!

– Nije lako, jer je to sve i prvo do Boga!… A i lako bi bilo, da ste vas dvoj' tu. Da' bi Bog. Al' ti odlaziš…

Lukan više nije mogao izdržati. Otišao je u sobu, da tješi Anicu, Barušu i Pepu, pa s njima i on plakao, koreći ih:

– Što ste tu zinile, kun da j' na nosilim?!… Doć' će un, ako Bog da. Vrati' će se…

Došao je Mića, da se oprosti. Baruša se uhvatila oko njega kao loza i jecala u sav glas, da tako dade oduška svojoj tuzi i za Ducinom. Sramota bi joj bilo pred ukućanima, da njega tako grli i ljubi i za njim toliko jauče, ali za bratom može. Mića je bio miran, ozbiljan i nekako ukočen i tvrd, te se činilo, da je još viši i jači, nego što uistinu i jest.

– Ostavljam je samu, brez igdi išta – rekao je ledenim mirom Lukanu i Anici.

– Nije sama, dok su už nju unaka dva sokolića! – prekide ga Lukan odlučno.

– Dica, striče, brez kruva i ruva ka' i una!

– Najveće bogatstvo, moj Mićane!

– Eto, striče – 'est i to, al'… Bogu i vami dvoma – vami i' ostavljam. Poslenika tribate. Ana će raditi. Zdrava j' i mlada j'.

– Ne boj se, Mićane, za nju – reče Anica.

– Striče, tebi je ostavljam, a unda znam, da j' u dobrim rukami.

– Evo ti, moj Mića, i vire i ruke! – reče Lukan veoma svečano i pruži mu ruku.

Otišao je i na djedovsko ognjište – prvi put poslije onoga teškog jutra, kad je otac zalupio za njim kućnim vratima.

– Iđem, pa sam doša' – govorio je uzdrhtanim glasom. Blažić je sjedio uz ognjište, no kad opazi sina, naglo ustane i ustoboči se. Mićin ga je dolazak iznenadio. Nije ga očekivao.

Mića i Anera kroz cijelo ovo vrijeme, kad bi ga god sreli –kad se baš nije dalo izbjeći i okalati! – pozdravljali su ga, a on bi samo nešto promrsio i promrmljao u njedra, gledajući poda se i smišljao i radio, kako bi ih što sigurnije izgurao iz zadruge. Gdjekad bi mu naletjela misao, da bi se ipak morao s njima izmiriti, te bi u takim časovima bio veoma mek i dobar prema svima u kući, a napose prema ženi i Josi. Kad bi se ubrzo predomislio, gledao bi baš u njima dvoma svoje najzakletije neprijatelje.

– 'Esi mi doša', 'rano moja! – ciknula je Manda i ovila se oko njega, ljubeći ga i milujući ga po kosi i vratu, kao da je šenula umom. Nije ga nikako puštala iz zagrljaja, pa joj Mića reče:

– Moram ići, majko.

– Mora k ženi! Pušti ga! – vikne Blažić podrugljivo.

– E, e, ćakane: i k ženi još moram, a momci već odlaze –odgovori Mića posve mirno, kao da niti ne razumije očeve krvave poruge.

I sestre su se i braća uhvatila oko njega, pa kad se je sa svima izgrlio i izljubio, priđe k ocu. Blažić je neprestano stajao kraj ognjišta kao vojskovođa na ratištu. Kad mu je Mića pristupio, upre u njega izazovan i podrugljiv pogled. Na licu mu je lebdio njegov ledeni smiješak.

– Iđem, ćakane – reče Mića toplo i sabrano. Glas mu je drhtao kao vrbov list. – Ako poginem ili ako ti, ne daj, Bože, umreš, oprosti mi. Nije bilo zle duše, ćakane.

– 'Ajde, 'ajde! I sritan ti put! – reče Blažić istim glasom, kakav mu je bio i smiješak.

– Ako se vratim, ćakane, pa se jope' sastanemo – nastavljao je Mića, jedva vladajući glasom – onda radi, kako ti tvoja duša donosi.

Pružio mu je ruku i htio ga zagrliti, no otac ne primi ni ruke ni zagrljaja, već ga lagano, bez ikakove sile otkloni od sebe rukom i ponovi:

– 'Ajde, 'ajde i sritan ti put! A o ovom… govori' ćemo, ako nam Bog da zdravlja…

Mići su suze zamaglile oči i pođe prema vratima, ne gledajući ni u koga. Manda je već bila uzela u ruku blagoslovljene vode, pa ga poškropi i opet ga stane ljubiti.

– A kome ostavljaš une sinje kukavice – govorila je kroz teške jecaje – sinko moj, srce moje, jadna ti i kukavna tvoja majka?!

– Svemogućem i poštenim ljudima, majko! – jedva, na mahove, odgovori Mića, poljubi majku, istrgne se iz njezina zagrljaja i sune na vrata.

Aneru je našao na kućnim vratima. Naslonila je glavu na stupac i zurila preda se.

– Što ti je reka' róde? – bilo joj je prvo pitanje.

– A! Tako… Majka se rasplakala. Znaš ti nju. I tako.

– A róde?

– Tako. Po unu svoju. Znaš ti njega – odgovarao je kao navijen, tražeći nešto očima. Mali je Viđurina capkao po kući, padao, dizao se i nešto mrmljao. Mića ga uzme u naručaj, sjede na stolac, metne maloga na koljeno i počne njime tre-

skati, zagledavši mu se u oči. Reče mu posve veselo. – Kad se ćaća vrati, kupi' će ti paripa, pa 'š ovako ja'ati…

U to se je mali Blaž javio iz kolijevke zvonkim glasom, pa Mića nastavi. – A ti ćeš Blažića uzeti k sebi na paripa.

Mali se je smijao, udarao ručicama i veselio se, jer je toliko već razumio. Mića ga je pritisnuo k sebi, gegao se s njime, kao da ga njiše i milovao ga. Anera je čučnula na zemlju, naslonila mu se na drugo koljeno i gledala u njega kao u otvoreno nebo. Oči su joj bile pune suza, a usnice podrhtavale. Držala se je, da ne brizne u plač. Mića se je preko maloga zagledao u nju. Pogledi im se spojiše, no Anera ne izdrža dugo, jer se Blažić nije smirivao. Ustane, uzme ga iz kolijevke, povrati se s njime na prijašnje svoje mjesto i opet se zagleda u Miću, dojeći maloga. Mića je lijevom rukom ogrli, pa i nju još više nagne k sebi.

– Eto, veselje moje… Božija Volja, pa – ništa!… Što bi bilo, da j' grom puka' u nas koje?!

Anera ga je gutala očima, gutala suze i grčevito stezala usne. Nije mogla progovoriti.

– Ja ću se, ako Bog da, vratiti – govorio je lagano, kao da traži riječi. – A ti, dotlen… Lipa moja! Ti si junak… Divanije sam stricu Lukanu. Što god tribaš – kun da sam ja! Ne boj se. U nji' je posla i prikoviš.

– A što veli róde? – vrati se Anera na svoje pitanje.

– Tako… Znaš ti njega… Ništa se ti ne boj. Čuvaj dicu i… čekaj me… Dica mogu biti vaik s tobom kod tete Anice…

Kad se vratim, ako Bog da, nek' nađem živu tebe, veselje moje… i živu vatru… I živu vatru…

– Ti ćeš naći, milinje moje, svoju Aneru! – odgovori ona čvrsto, no jedva je to izgovorila, brizne u ljut plač.

On ju je mirio i tješio. Dijete je premetnula na drugu ruku i plakala, prepustivši se posve Mićinu milovanju. Mali

joj je Vid razmazivao prstićima suze po obrazima i ozbiljno je gledao, skupljajući usnice na plač.

– A što j' reka' róde? – opet prošapće Anera isto pitanje. – Dobro… Znaš ti njega.

Svaka je kuća oplakala po jednoga ili dvojicu, i ne misleći na druge osim možda najviše još na rodbinu i ove u istom selu. Kad se prvi put iza toga sastadoše u crkvi, svima puče pred očima još veća provalija i žalost: nije to tuga samo pojedinih kuća! Momački su korovi posve opustjeli i sablasno zijevali na oltar kao otvoreni grobovi; prije i sakristija puna ljudi osrednje dobi, a sada i pod zvonikom u samoj crkvi sve pusto kao gromom očišćeno. Pune su samo ženske i muške klupe, u kojima sjedi narod od nešto preko pedeset godina. Puna je sredina crkve, koju zapremaju djevojke, a iza njih mlade, pa žene osrednje dobi, koje zauzimlju i sav prostor iza klupa. Pun je i slobodni prostor pred žrtvenikom, koji je namijenjen školskoj djeci. Drugo sve zijeva kao otvorena rana.

Sva su lica potamnila, oči zamagljene i isprane suzama, sva koljena prignuta na ploče, sve ruke sklopljene na molitvu, a duše uzdignute Svevišnjemu kao još nikada prije pod tim svetim krovom. I plovan je tužan. Propovijed mu je istrgana i nesigurna. Na licu se svetoga Roka jasno vidi, da je danas i on posve drukčiji, nego li su ga naučene gledati oči njegovih vjernih štićenika. Očito je, da je zabrinut za svoju djecu, koja su – kakva bila, da bila: kad bolja, kad gora – ipak njegova djeca, a dobri otac voli i svoje zločesto dijete. On je i tužan, jer zna, koliko ih se ne će povratiti, da nađu sreću i mir u posvećenoj pradjedovskoj zemlji, pa žali za njima. I njegovo pseto danas tužno gleda u svoga gospodara, jer vidi na njegovu licu žalost, koje nije bilo nikada, kad je kao čovjek stradavao.

I glas je crkvenih zvona danas drukčiji. Ta naša stara, draga zvona, koja nas svaki dan tri puta sjećaju svojim veselim zvukovima, da nijesmo sirote, da je s nama naš Otac nebeski; koja su nas vazda sokolila i hrabrila, zovući nas, da dođemo k svetoj misi, gdje se nađe lijek svim našim tugama i nevoljama; koja su sa žalobnim zvukovima ispratila naše starce na vječni počinak – ta naša draga, sveta zvona, danas govore nekim novim, tajanstvenim jezikom. Nije to onaj poznati, veseli poziv na molitvu, a nijesu ni mrtvine. To je vjerni odjek tih rasplakanih duša, koje u istoj suzi uobličavaju i najveću tugu i neograničenu vjeru i nadu.

Kad su izašle iz crkve, žene su se grlile i ljubile i ispod glasa se pitale:

– 'Di su nam momci, 'di su nam ljudi, 'di nam je kolo i umećanje, 'di cika i pivanje…

– Ne blunite! – sokolili su stari ljudi. – I dosad je toga bilo, pa Ličani junaci odlazili i junaci se vraćali, a Ličanka ne zaplaka.

– Tako će se i o nami pripovidati! – odgovori Jeka Smolčića. – Al' teško nami, ka' i unim, za koje se danas tako pripovida.

Nastadoše dugi dani, dulji nego itko pamti, otkad je Boga i svijeta. Nikad iščekati kraja jadnome, običnom danu, koji je inače tako strahovito kratak, kad je trava pokošena i već suncem oparena, još ne pokupljena u naviljke, a nevrijeme se sprema. Sad je svaki kao godina, a noći vječnost.

– Nema još glasa?

– Ništa. Bog zna, 'di su?!

I čekaj dalje, stisni zube, zaboravi na srce, pa u strepnji, u znoju i trudu srljaj dalje, gazi tu neizmjernu, nepreglednu daljinu, od jutra do mraka, proživljuj užase besanih noći

od Večernjice do Danice. Da se bar dade zaboraviti! Al' ne: kao ukleto! Vazda pred očima: vidiš ga, kukavca, zamazana, blatna, poderana, gladna i ušljiva, kako srlja u mrak, a otud ga čekaju s puškama i topovima kao divlju zvijer. A znaš, kako je on dobar, divan, blag, pa na njega puškama i topovima… A tako i on ide na one druge, a niti ih zna niti pozna nit' su mu što učinili niti bi on ikom zla učinio… I idu s puškama i topovima. Puca, grmi, zemlja se otvara, nebo se trese i vidiš: baš njega raznese u komade, kao da bi puhnuo u šaku pljeve. Krik, užas i – ništa… Eno onog drugog: zgnječi ga, kao da bi mlinskim kamenom poklopio pile… I još da znaš, gdje su, kuda idu, kako je to, kako se tu radi, imaju li se kad najesti, mogu li se naspavati, imaju li što jesti?! Kad bi to znao, bilo bi lakše, lakše bi ga pratio, možda bi manje strepio. Al' ovako samo u mraku, samo u magli i strepiš i pogibaš dnevno po stotinu puta i umireš od želje, da se sastaneš, da pitaš…

– Javlja li se?

– Ništa.

Potule se i odlaze bez riječi, bez pogleda i utjehe, da ponovno ginu u mraku beskrajnoga dana, u strahotama povukodlačene noći.

I tako su se vukli dani i teškom mukom slagali u sedmice. Općinski je stražar svake nedjelje poslije svete mise kod crkve proglašavao različite naredbe i dijelio pisma. Popeo bi se na veliki kamen pod stoljetnom lipom, a oko njega bi se nagurali najprije dječaci, pa ljudi, dok bi žene stajale podalje. Negda se one uopće nijesu zanimale za te proglase, te bi stajale u hrpama i pripovijedale o svojim stvarima. Sada, ovo nekoliko tjedana, svako nastoji, da bude što bliže toj čarobnoj lipi, jedva čekajući, da stražar počne dijeliti poštu. Anera bi redovno stajala podalje, da se ne gura, malko se

uspravila, stegla usne i slušala svaku stražarevu riječ, strepeći nad časom, kada će početi dijeliti, što je donio.

Prve nedjelje ne dobi nitko ništa. Anera klone u se, još jače stisne zube i ne reče ništa. Do nje se progura njezin djever

Ivan, već velik dječak, uhvati je za ruku i uvjerljivo joj reče:

– Ništa, nešo. Ja sam staja' uprav' prid pandurom… Ništa, al' vidi' ćeš, da će doći u nedilju! Doć' će naisto…

– 'Oće, 'oće, Ive. Doć' će – odgovori ona i nasilu mu se nasmiješi. Odmah je otišla kući: djecu je ostavila sa sestrinom djecom, pa se stoga ni ne bi trebala žuriti, al' – eto. Ne može izdržati među narodom.

Slijedeće nedjelje stigoše prve crvene dopisnice. Bilo ih je mnogo. I Mića je pisao. Ive je preuzeo od stražara i svom se silom gurao do Anere.

– Evo je, nešo! 'Esam ja reka', da će doći?!

– Dajde, dajde! – reče Anera i istrže mu dopisnicu iz ruke.

– Pa ti ne znaš čitati. Ja ću ti je pročitati – reče on.

– Sve'dno – šane ona, motreći suznim očima te tajanstvene šare.

Oko svakog se tog komadića papira skupila cijela hrpa ljudi i slušali onoga, koji je čitao. Poslije su dopisnice išle od ruke do ruke, da svi znadu sadržaj svake. Pisali su svi: živi su, zdravi su i veseli i spremaju se na odlazak. I sada je išlo tako svake nedjelje. Čekalo se sa strepnjom, al' se je čekalo lakše: pišu, javljaju se. Poslije Male Gospe se neki ne javiše. Od tih istih ne dođe ni slijedeće nedjelje. Oni, koji su dobivali dopisnice, osjetiše, da imade veće nesreće i od njihove. Stiže službena obavijest o poginulim. Nekoliko majka i žena ciknu kao guja u procijepu, a ostali se zgranuše. Pričini se, kao da se crkva ruši. Presahnuše suze onima, koje dobiše dopisnice: „Živ sam i zdrav, kako želim tebi od Gospodina

Boga i od srca svoga.“ Skupiše se oko onih, koje ostadoše sirote, koje izgubiše djecu i koje ostadoše udovice. Bilo je jasno: tu su dvije skupine. Jedna, koja je nesretna, i druga, koja se još nada i vjeruje.

Poslije stiže vijest za neke, da su izgubljeni. Što to znači?!

Kako se može kršteno čeljade izgubiti?! Nije nijemo blago, da se gubi. Stari, prokušani ratnici odmah protumačiše, što mu to znači. A oni znadu, jer su svukud bili, jer u Europi nema bojnog polja, koje nije nagnojeno hrvatskim kostima. Znadu oni.

– Ne bojte se, blune! Zarobljen je. Dobro – kod neprijatelja. 'Est, uno, kod neprijatelja, al' i tamo su ljudi, a znate, kako j' uno niki reka': robom ikad, grobom nikad.

Nizali se mjeseci, pa počele i godine, duge, strahovite godine, a ono ne prestaje, već povlači i one, koji još nijesu bili za vojsku, i one, koji su mislili, da car i oni više ne mogu u bojnu prugu.

Lukan je još razgovarao s ukućanima i s Anerom, a s drugima kao da je zanijemio, kao da je izgubio dar govora. Još je sreća, da se momci javljaju i eto, Mića i Ducina uvijek zdravi. Makić i Joso su bili ranjeni, ali lakše. A ta su četvorica okupljala sve njegove misli. Ducina najviše. Naravno, on je prvi, ali i Makić. Bratov kao i njegov. I Mića i Joso njegovi, jer da im i nije sestra za Ducinom, nije li sada Anera kao njihovo kućno čeljade?! Samo što ne spava kod njih, a drukčije je uvijek s njima i na njihovim njivama. Lukan i Anica više ni ne misle, da ona nije njihova, pa im je neobično, kad uvečer pokupi djecu i odlazi kući. A kako se ne bi i naučili, kad to traje već pune tri godine?! I nije da je ona njihov poslenik i da tako radi, već se hvata svega. Sve vidi, ništa ne propušta i nikad ne stoji osim dok na brzu ruku što pojede.

Sa svekrom se rijetko kada sreta. Ona mu se svaki put javi, on nešta promrmlja u njedra i prolazi. Ne bi je ni pogledao. Tako se je njoj činilo, dok bi je on uistinu i te kako promatrao, ali ispod oka, da ona ne opazi. Ne može on ravnodušno proći kraj nje, kad u njemu sve drhti i gori. Krivo mu je, ljut je, kad god opazi, da ga ona gleda – kao što se otac gleda. Nikada drukčije, nikada, da bi mu se nasmiješila, onako – drukčije. Zna ona, da ih je istjerao, ali joj nije nikada pokazao, da bi se inače baš na nju ljutio, pa bi i mogla. A zašto bi mogla i kako bi mogla?!… Baš sam ja budala – prekorio bi sam sebe, kad bi se god uhvatio u tim mislima. – Dok una ne zna, što j' meni i kako j' meni…

Preko tri godine nije ni zavirio u crkvu, niti se sastao sa plovanom. Vazda ga je vješto izbjegavao, a kada je plovan išao po selima, da blagosivlje kuće, pa dolazio i na njegovo ognjište, on je vazda toga dana bio u planini. To je svake godine bilo sigurno kao amen u molitvi. Najzad je to plovanu dojadilo, pa je odlučio da pošto-poto tu odgovornost skine sa svoje savjesti. Jednog je dana bio u polju – nešto je pregledavao – i opazi Blažića, kako je od Brklje upriječio kući. Plovan se sklone za trnje, da ga ne opazi i ne okrene na drugu stranu, pa kad mu je došao na dva koraka, izađe preda nj.

– Podivani' ćemo, Blažu, ka' ljudi – reče mu.

– Ovako su 'ajduci prisritali ljude – odgovori Blažić, ali ne ljutito. Više se je rugao.

– Sudi, kako 'oćeš, al' nas dva moramo divaniti.

– Divanite vi, 'rankane, kad ste brezposleni, al' ja moram na posa' – odgovori on i htjede otići. Plovan ga zaustavi, a on se nije previše opirao. Već je i sam često pomišljao, da bi morao u crkvu, a nije nikako htio, da dođe kao kakav pokajnik ili da tko pomisli, da se on plovana boji, pa da je s toga popustio.

Porazgovorili su se dugo i opširno. Blažić se je bio toliko raskvasio, da se je skoro ispovjedio tu u polju pod trnom.

– Ni'ko ne zna, plovane, ka' ja, da njoj nema para, što j' Lika rodila.

– P' unda? Što unda praviš benovije i sramotiš svoju poštenu kuću?!

– E, moj vridni plovane, lako j' tebi divaniti…

– Reci mi, što ti je? Ako mogu, ja ću ti pomoći, a ako ne mogu ja, pomoć' će dragi Bog.

– Samo Un – viruj mi!

Plovan je uzalud kušao i izravno i smicalicama, da iz njega štogod ispipa. Zatvorio se kao jež i okretno izbjegao svakoj navali.

– Nego, eto: 'vala ti, 'rankane, što si me ustavio – reče mu na rastanku. Otada je išao redovito na misu i radi ljudi i radi duše, al' možda najviše, da se nagleda Anere. I u crkvi je i izvan nje nastojao, da je upreža očima, pa bi se potulio i pio je. Tako je bilo i kad god bi je sreo. Znao je on dobro, što radi i često razmišljao o tome, pa se sjeća, da toga nije bilo, dok je bio Mića kod kuće. Tada ju je izbjegavao. Za nj je bila san, koji se ne može ostvariti. Kad Mića ode, u njemu nastade taj preokret. Je li možda pomišljao ili možda – što više, da mu se sin ne povrati?! Tih osjećaja nije bilo u njegovoj duši. Nije uopće razmišljao, da li će se povratiti ili ne, kao da se to njega niti ne tiče. Ni o Josi nije mislio drukčije. Ni o Ducini. Otišli su, pak ćemo vidjeti, što će dalje biti. Mnogi se ne će povratiti – to je sigurno, a sve drugo ćemo vidjeti. On je isto slušao u puku, kad bi djeca glasno čitala one crvene dopisnice, jer ga je zanimalo, da čuje, tko piše i što piše, no svaka je vijest iz tih načrčkanih slova dopirala samo u njegovo uho. Nije razumio onoga grozničavog očekivanja – da li će doći dopisnica. To je – tako: ženski poslovi.

Nije ga nimalo zabrinula ni glasina, da će i njih starije odagnati. Dobro. Kud drugi, tud i on, a može biti i ugodno opet malo putovati i onda vidjeti, što se tamo radi, kako se ljudi biju i padaju kao muhe. Ako ga odrenu – odrenu!

Manda mu je često puta nabacila, kako su Vid i Blaž lijepa i pametna djeca, želeći, da joj kaže, da ih dovede u kuću. – Imaju i na koga biti lipi – odgovarao je – a u rodu im je po diko i pametan.

Češće ih je viđao kao i ostalu seosku djecu, pa ih je toliko i poznavao, no nikad nijednome ne reče ni riječi. Malog je

Blaža vidio nekoliko puta, kako puže po Lukanovu guvnu, no nije se svraćao. Opazio je, da mu je dijete slično, opazio, pa – kao da nije ni vidio. Stariji je bio izrezana Anera. On je već skakao s ostalom djecom, a da se na djeda ne bi ni obazreo, jer ga zapravo nije ni poznavao. Znalo bi mu koje starije dijete ili koja žena reći, kad bi opazili Blažića:

– Eno ti dida.

– Neka ga – odgovorio bi mali i nastavio svoj posao.

Blažić se je nenadano počeo češće navraćati, da prođe ispod Lukanova guvna. Tako – nešto ga vuklo, neke su ga misli gonile. Uvijek je očima tražio unučad. Eto, samo tako –govorio je sam sebi. Jednog dana nađe malog Vidurinu kod lokve pod guvnom. Sjedio je na kamenu i mijesio kolačiće od blata. Blažić se zaustavi.

– Poznaš li ti mene, 'rankane? – upita ga i nasmije mu se. Mali je oborio pogled i nije odgovorio.

– Ja sam tvoj did, beno – opet će Blažić.

– Rekla mi je majka – odgovori mali nesigurnim glasom, ne podižući glave.

– Vidide, što ti je did donije – reče, uze iz džepa „slavić“ – pištaljku od vrbove kore – zafućka nekoliko puta i pruži malome. – To j' tebi načinije tvoj did svojom rukom.

Mali podigne prema njemu svoje krupne, crne oči, pruži ručicu i uzme slavić.

– Vine materine oči! – pomisli Blažić. Već ih tako dugo nije vidio ovako vesele, svijetle i djetinjski lijepe. A on njih dobro pozna. Prije su ga često tako gledale… I una mu je rekla, da sam mu ja did! Vidi, vidi: rekla mu! Rekla mu: „Vidi, 'rankane, uno j' tvoj did.“ – i pokazala malom na me. Da mi je to bilo viditi… Kad je glavom pokazala na me i mislila… A što je mogla misliti?! Da sam palavorda i 'ajdučina… A, da. Što una zna drugo, nego što vidi…

Pod kraj treće ratne godine prestadoše od mnogih dolaziti crvene dopisnice. Opet je nastala strepnja i teško iščekivanje. Šaptom su pričala neka gospoda u Lovincu, koja čitaju novine, da su Rusi pobili mnoštvo naših, a zarobili – plivu i mrava. Nekolicina se javiše, a među njima i Makić. Živ i zdrav i ništa drugo.

– Ajme meni! – protrne Lukan. – Gotovo j'.

Sakrije se, da ga ne vide.

Anica i Baruša udare u lelek. Anera stisne zube, da su joj vilice sve pucketale, a suze – same teku. Svladava se i smogne snage, da tješi one dvije:

– Često j' puta već bilo, da se nisu dugo javili. Pa su se potlje vindar javili.

– Druga j' uno bilo, moja Ane – kukala je Anica. Među njih je došla i Manda, da pojača tužaljke.

Oko njih se skupiše druge i tako se oko crkve stvoriše hrpice, koje su plakale. Plakali su i oni, koji su dobili crvene dopisnice.

Lukan se sastane s Blažićem. Nijemo je stajao kraj njega. Očekujući, da će on koju reći. On je tvrđi, pa mu je lakše, a sada treba nešto reći. Tako – što bilo, al' treba reći, treba pro-

govoriti. Kad je on šutio i samo gledao preda se, reče Lukan – baš samo, da nešto rekne:

– 'Aj'mo, prijašine, viditi, 'di su nam ženskilji.

– A što bi' i' gledali? Ne će i' vuk poisti – odgovori on suho i ne mače se.

– Znaš, da sad cmole.

– Manje će i' voda mučiti.

Lukan se okrene od njega i otide. Znao je, po prilici, gdje su, i brzo ih nađe.

– Nema vajde cmoliti – reče im na silu i oporo. – Pametnije j', da se molimo Bogu. Samo nas Un more osloboditi ovog zla.

Nitko mu ništa ne odgovori, pa je ušutio i on. Činilo mu se je, da će mu srce puknuti, misleći kao i one i gledajući ih, kako plaču.

– Očiju mi, ne radite pametno – reče nenadano. – Ako nije danas ništa došlo, more doći u nedilju, a more još i prije. Ni'ko će u četvrtak na sajam, pa more i na poštu.

U četvrtak nije još bilo nikakove vijesti, no stiže u nedjelju: sva trojica izgubljeni. Nestali.

Ubrzo počeše neki stizati na dopust. Znali su o mnogima pripovijedati. Ducina su i Joso sigurno zarobljeni. To je vidio Pajo Periše Ivezića. Na svoje je oči vidio, kako je bilo. – Rusa ka' na gori lista, pa udarili, a naši se – veli – bili utvrdili, al' Rujo jači, pa probi. Koji moga', taj uteče, a 'ko ne pogibe, toga odvedoše. Ja sam vidije, kad Ducina Lukanov i Josica Blažićev baciše puške, a uni i' opkoliše. I lipo š njima. Vidije sam.

Za Miću su neki tvrdili, da je poginuo, a drugi, da je ranjen i zarobljen. I jedni su i drugi točno vidjeli i mogli bi priseći, da je onako, kako tvrde. Makić nije o njima ništa

znao, osim da ih nema. On je tri tjedna poslije ranjen i poslan u pozadinu u bolnicu. U dva mjeseca ih je promijenio desetak i najzad stigao i kući. Dali su mu dopust, a ni sam ne zna, kada će morati natrag, jer je teško bolestan. Petnaest dana iza njegova povratka umrije mu majka.

Kad su ljudi, poslije sprovoda, na podušju, jeli, među ostalim je ženama dvorila i Anera. Blažić je sjedio tako zgodno, da ju je mogao neopaženo promatrati, čim bi izašla iz kuće među njih. Činilo mu se, da je od silnoga plača postala još ljepša, a držala se vazda jednako – uspravno, gospodstveno i ponosno. Ona je svakako bila svijesna svoje stasitosti i ljepote, pa se prema tome i držala, no nije bila ni ohola ni izazovna ni za koga osim za Blažića. Dok su svi opažali, da je bila skoro prehladna – pogotovo sada – odbojna i opora, on je vjerovao, da izazivlje muškarce. To ga je malko smetalo, al' je prešao preko te nezgodne strane i mislio dalje. – Ona očito izazivlje, a to ima i svoju svrhu…

Bio je nekoliko puta zaustio, da joj nešto rekne, kad je prolazila kraj njega. Tako – što bilo. Na priliku: – Dojtide mi, 'rankane, kruva! – ili: – Doneside mi, Ane, malo soli.

Predomislio se je i svladao, jer je odmah mislio i nadalje: to bi bio korak pomirenju, a onda je gotovo. Morao bi je uzeti u kuću, jer mu ne bi dali mira ni Manda ni Lukan, a ni ostali znanci… I on to učini… A učinio bi, pa kako Bog da. On to učini i onda se taj posao zaplete, sad bilo na zlo, bilo na dobro, zapetljao bi se, jer on ne bi mogao drukčije – a u to ti, jedne večeri: kuc, kuc! – na pendžeru… „'Ko si Božiji?“… „Ja, ćakane, Mića! Rekoše mi, da j' Ana s dicom tu. Otvori!“… I on onda ustaje i otvara mu. Mića ulazi. Svi veseli, al' za kratko. Il' opazi na Ani, il' mu ona reče: „Zapetljao se…“

OGNJIŠTE III M ILE BUDAK

Mile Budak OGNJIŠTE III.

M ILE BUDAK

OGNJIŠTE

III.

Roman iz ličkoga seljačkog života

Biblioteka:

POPULARNI HRVATSKI ROMAN 4.

Glavni urednik: Petar Balta

Ovo izdanje romana Ognjište uređeno je prema izvorniku iz 1941., odnosno prema izvanrednom, trećem izdanju Matice hrvatske (Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo VI.).

Izvršni urednik: Toni Ćapeta

Korektura: Darko Milošić Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-981-7 (cjelina)

ISBN 978-953-235-984-8 (sv. III.)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 001282699.

XVI.

Već je bila pala mrtva jesen: njive su i livade razgaljenih golih grudi već željno čekale, da ih dugotrajni, neprobojni snježni pokrovac oplodi novom snagom, pomlađenom čežnjom i nepresušnom sposobnošću za rađanje, a teški su duboki mrazovi svake noći, do u kasno jutro, svojim ledenim, oštrim cjelovima mrvili i otvarali životne pore na njihovu tijelu, da mladome snijegu prirede udobnu bračnu ložnicu.

Lišće je već davno požutjelo i opalo, te su ga po svim gajevima, glavicama i šikarama grabile marljive ruke, te nosile ili vozile u suše, da pripreme stelje za dugotrajnu zimu. Gospodari su popravljali krovove na zgradama, slagali drvike za zimu, ponovno pregledavali i okom premjeravali krmu, pa računali, mogu li sve blago prekrmiti. Koji je vidio, da ima premalo hrane, odlučivao se je, koje će komade blaga prodati, koje zaklati i osušiti, a ujedno su izlučivali ono, što ni u kojem slučaju nisu htjeli pustiti u zimu.

Blažić je najprije izlučio dvadesetak komada sitne stoke: nekoliko jalovica, nekoliko postarijih ovaca i tri starija ovna, pa ih s Ivanom odagnao na sajam. Bilo je puno blaga, al' puno i pretrglijâ, pa iza duga natezanja i cjenkanja, poslije stotog puta uzaludnog lupanja ruke o ruku i zaglušne larme i vike, kao da će na noževe – nešto iza podne prodadoše. Blažić je bio vrlo nezadovoljan, jer je prodao za daleko manju cijenu nego li je očekivao, no ipak je bio zadovoljan toliko – što se je riješio te brige. Ivan je gledao oko sebe, slušao viku onih, koji su se pogađali, i pomalo već bacao oko na ljepušne djevojke, koje su s ocem, majkom ili s bratom stajale uz ovce ili držale svinjče na uzici.

– …Oteše 'ajduci! – reče Blažić, spremajući novce u ćemer. – Ovako ti je vaik: što ti kupuješ, ne moreš dosta platiti, a što prodaješ – ka' da si bacije u brezdanku. Ote Čivut –i kršten i nekršten… Al' nu… Nego, o'de ti mene pričekaj pod lipićem, dok se vratim. Mam ću ja, dok ništo pogledam u vražiju općinu, vrag je srušije i posija svoju konoplju, da oplete uže za unu… A nu!

Iza tih se riječi žurno udaljio. Morao je dugo čekati, dok je došao na red.

– Već se dugo ne vidismo, Blažu – reče mu bilježnik, kad ga je opazio pred sobom.

– Kamo sriće, da te j' vrag ukupije, pa te moje oči nikad više ne vidile! – pomisli on, slatko se nasmiješi i odgovori: – A, evo, 'rankane. Nisam 'tije smetati. Ka' znam, da imate i prikoviš posla. Sad, velju, iđem pogledati, 'e l' uno moje rišeno kod uni' tamo gori. A već bi moglo biti po sto puta, da j' Boga i pravice, al' Bog visoko, slava Mu i 'vala, pa da i pljucne, ne bi dospilo do Lovinjca, a pravicu izidoše vuci, pa – to ti, kuce, Lovinjac!

– Ja sam, brate, mislije, da si ti ka' pametan čovik na to već i zaboravije, pa i pušta' – odgovori mu bilježnik, tamburajući olovkom po stolu. – Valja da ne 'š bacati iz zadruge ženu udovicu i dvoj' nejake dice – sve, kad bi i moga'?!

– Ne tiram ja nji', jer nji' kun da ni Bog nije stvorije. Ja tiram unog, koji i' je meni natovarije na vrat.

– To su već Božiji poslovi!

– A nu… – ogleda se on i vidje, da su ostali posve sami. – A 'di vam je pisar?

Frane je, međutim, već davno bio u Americi, a na njegovu je mjestu sjedio drugi, no Blažić ne vidje ni njega.

– U drugoj je sobi – odgovori bilježnik.

– E, da. Tako i triba. Čovik ne more s vami ni podivaniti, kad ti svaku 'vata na jeziku.

– Ne smeta to, al' – 'est i to.

– Kad smo već sami, a nije nam priša –

– Pa, meni, da ti pravo kažem i 'est – prekide ga bilježnik.

– E, e. I ja sam gladan, al' su birtije otvorene i, ako bi 'tili, uprav' bi mi bilo lipo, da iđete sa mnom na užinu.

– 'Vala ti. Ne mogu. Čekaju me žena i dica. A i unako –ne bi bilo pametno. Znaš, da bi ljudi mam svašta mislili.

– E, da! Vidi bene mene, kad ne mislim dalje od nosa! –reče on i udari se po čelu. – Uprav' sam blunast.

– Ne, ne Blažiću: nisi ti blunast, kad te prozvaše mudrijašem, al' – vidiš, 'dikad privari i velika pamet. Nego – ja bi' iša'.

– Bog vam dava', još samo dvi riči: recite vi meni, 'rankane, bi l' se ja moga' po zakonu… il' tako – i brež njega proglasiti samovlasnikom?!

– A što će ti to? – iznenadi se bilježnik.

– Samo tako – da budem. Nek' sam samovlasnik.

– Ma, čoviče, zadruga j' najbolje, što more biti za težaka. Budi pametan i ne diraj u to.

– Pametan sam ja, pametan, al' ste vi pametniji, pa me naučite, a eto: meni puštite, da vam sve rečem.

– 'Ajde, požuri.

– Ako ne bi tako, bi l' unda moga', 'rankane, ispisati iz zadruge unog mog palavordu Josu i njegovu ženu?!

– Zašto?! – upita bilježnik na oko posve mirno.

– Zašto?!… Zato, da ga ispišem i – da budem samovlasnik!

– Rad' šta, radi česa bi ga ispisiva'?

– E, ima toga pun koš. Na priliku: tuka' me j'. Još me i sada bole ruke iza šaka, kako me je drža' i drma' ka' medvid krušku.

– 'Esi ga tužije?

– A kom bi vragu ja tužije svog balešu?! 'Ko bi moga' još i među nami právu krojiti osim mene?!

– Znaš ti dobro 'ko, samo mudrijaš sa mnom, a vrime j', da iđemo na užinu.

– Poslušajde, molim te, 'rankane, još ovu: unda ne bi išlo ni samovlasnik ni ispisati unog?!

– Nikako.

– A bi l' ja moga' divaniti s tobom ka' s pravim čovikom i graničarom, kad smo 'vako lipo sami?!

– Nude, da čujem?

– Evo ti ruke i evo ti vire: ne vale ti dva vola petaka, ako me načiniš samovlasnikom!

– Ka' ćeš i' dognati? – upita bilježnik.

– Ti meni u ruku čedulju i reci: ‘Tu ti piše, Blažu, da si samovlasnik’ – a ja tebi dva vola prid kuću! 'E l' pošteno?

– Bolje j' ovako: daj ti meni mam 'ednog vola, a unog drugog ja tebi poklanjam, pa smo oba ćarili i oba u miru.

– E, 'rankane, ne šali se!

– I ti se šališ! Znaš, Blažu: svaki ti zakon ima rupa, pa se krož njeg' mogu provlačiti ovce, 'digdi i voli, al' nema bakova, koji ga mogu privrniti, kako ti želiš!

– I – nikako?!

– Nikako!

– Al' nek' barem uni vrazi gori uno svrše.

– Svršili, ne svršili – svršeno ti je.

Blažić se više nije mnogo nadao, no bilježnikovo mu je držanje ipak čudnovato: očito mu ne će, pa ne će da pomogne. Oborio je glavu, kao da kupi sponje, jedva se s njime

oprostio i izišao laganim, tromim korakom. Nabasao je na Ivana, ne gledajući ga i mrmljajući:

– Gad, da bi li gad i smrad…

– Što to, ćakane?

– Ništa, ništa. Ču' ćeš, 'rankane. 'Aj'mo što poisti.

Naručio je kilu pečene janjetine, glavu kruha i litru vina.

– Danas si prvi put s ćakanom u birtiji – reče neobično toplo i skoro nježno.

– E. Uprav' 'est. I nisam još nikad bije u birtiji.

– Odsad ćeš ti vaik s ćakanom svojim. Ja ću njima pokazati, 'ko j' kućnji starešina. Gad i vrag pakleni…

– A što, ćakane, što si ljut?

– Ništa, ništa. Mirliša' sam ja, da niki vrag 'est, dok se un uz'oda, pa zamislije, pa ne govori i – tako.

Ivan ga je u čudu gledao, te bi sigurno bio prestao jesti, da mu hladna pečena laja nije previše prijala.

– To ti nami sprema majstor Joso… Pa, sad – i ako nam ne bi da' ulárom uz prsluk, al' jope': da j' un gazda i nikakav vraži' samovlasnik, sutra ti more dati pet rajnčki i nogom u tur! Unda moreš ići prositi.

– Ja ne razumim, ćakane, što ti to divaniš?

– Čuje si i zapamti, pa 'š 'ednom i razumiti, a sada – samo da znaš. I muči. Nemoj se š njim svađati. Vidiš, da j' vaik nakostrušen ka' pašče, koje grize ispodmuka.

Ivan nije dobro razumio, što otac pripovijeda, al' je odmah bio siguran, da laže i podbacuje Josi, jer ga ne trpi, a ne trpi ga s toga, što brani majku. Ivan to dobro zna: već je on momak, pa mu ne treba tumačiti ono, što vidi svojim očima: otac hoće da njega predobije na svoju stranu, kad majka ima na svojoj strani Josu, pa da se onda tuku njih dvojica međusobno, a – ćakan da može mirno i nesmetano mlatiti majku

kao ručicu raži. Ivanu je to bilo odmah posve jasno kao na dlanu.

– Tako, tako, 'rankane – utvrđivao je Blažić i zovne još litru vina.

– Dosta nam je, ćakane. Opi' ću se.

– Momak si ti već!

– 'Esam, 'esam, al' nisam naučen piti.

– Tako, tako, 'rankane… Samo ti gledaj i muči, a ja ću tebi već reći, kad bude što tribalo…

Sve uzalud: Ivan zna i to, zašto je Joso zabrinut i zamišljen! Često njih dva govore o neši Aneri i o dječačićima. Joso njemu neprestano ističe, kako je ona kolibica njihova sramota na ognjištu, koju moraju oprati sinovi, kad je ćakan ne će da popravi. Kako bi onda Joso, uz takovo svoje mišljenje, mogao snovati, da i on daje nekom pet rajnčki i nogom?! I baš mu je Joso rekao već više puta: „Da znaš, da su i neša Anera i dičačići naši i da su članovi naše zadruge ka' i nas koje. A, znaš, Ive: i još više, kad im je ovako načinjeno, a Mićan u crnoj zemlji.“… I sad bi taj Joso za nekoga spremao peturinu i oštrio opanke! – Biži, jadan, ćakane, ne bluni! –mislio je Ivan u sebi. – Da se tebe Joso boji il' da si u snazi ka' si bije, kad se j' ženije kukavni Mića, i danas bi ti majku mlatije ka' vriću gra', a nas bi i brez peturine baca' priko praga, ka' si i Miću bacije…

Čim su jeli, pošli su kući u društvu s nekima iz Locića: Blažić je – onako malko pripit i ugrijan – bucao po svačem kao june po rivini.

– Ove će godine biti jaka zima – reče neki.

– A jêr bi bila jaka?! – protivi se on. – Da Bog da', voćke o Božiću procvitale, a o svetom se mom Blažu osušile!

– Jêr tako, šentaj te nebog?!

– A, eto: samo da vidimo, kako bi i to bilo!

Neki drugi primijeti, kako nam ceste propadaju, a školske, općinske i sve druge javne zgrade gotovo ruševine, pa da bi to trebalo uređivati.

– Tako i valja! Da Bog da' nam po školami rijali krmčići, po općinskim kućami vrag sija' konoplju, a ja ora' državne ceste i sija' kukuruze.

– Ma, jêr tako, po Bogu brate?

– A tako: da nam ti gospocki gadovi ne dodijavaju, jer i tako dolaze samo, da otmu i odvuku.

– Nije li lipo pogledati unaku pustu kuću, kad je urediše i proširiše ka' kakav grad, pa – eto, samo za džandare, al' –jope'? Da j' uprav' prazna, bilo bi ti drago, da j' tu među nami.

– E, da j' prazna, kamo sriće naše! – potvrđuje Blažić. –Zapela j' una meni za oko, da Bog da' je sveti Ilija zdrma' i uredije.

Kad stigoše više bunara, reče Blažić Ivanu, neka ide kući, a on da mora pogledati na Groblju, da nije tko razvalio ogradu.

– Primiče se zima – veli – pa ovi gadovi, koji nemaju do svoga blaga, da dovezu drva, pokradoše ljucke ograde… Ja sve računam, da j' siromaštinu stvorije vrag Bogu uz nos i za napast…

Požuri korake, da čim prije vidi, da li su na kolibici otvorena vrata… – Dobro j'! – reče posve glasno. – Vrata su otvorena. Eno i nje. – Još više požuri. Anera je slučajno došla do vrata i pogledala prema njemu. Bio je daleko dvjesta, ako ne i više koračaja. Zakrene nadesno tako, da je ona morala primijetiti, da će na drugu stranu, na njivu. Mislio je, da mora udesiti tako, jer – kakva je Anera, mogla bi inače otići u selo ili se zatvoriti i pritajiti se. Da to spriječi, mogao je bio udariti ravno k njoj, no to opet on nije htio. Mora se činiti

da na njivi ima važna posla, pa će se samo kao slučajno zaustaviti na vratima, prolazeći kući. Već je za desetak časaka došao s posve protivne strane tako, da ga nije mogla opaziti, a pazio je, da ne lupa opancima, da ga ne bi čula. Kad već jednom bude na vratima, ne može ih – baš: i mogla bi, al' ne će – zalupiti pred njim. Žurno se primakne i vikne:

– 'Esi živa, planinka?!

– A evo, još malo! Napriduj! – odgovori ona. U isti joj čas bi žao, što mu je to rekla, al' je osjećala nekako svojom dužnošću, da ga ponudi. Što bi joj rekao Mićan, da nije njegovu ocu ponudila, da uđe, kad im je već na pragu?! A sigurna je, da je Mićanova duša vazda uz nju, kad god joj je to ikako moguće. Ona to zna, jer ga osjeća uza se – ne uvijek, ali veoma često – tako živo, tako sigurno, kao da je tu ne samo dušom nego i tijelom. Ne čuje ga da dolazi, već ga nenadano osjeća kraj sebe. Vazda je grli, no to nije zemaljski zagrljaj: on se u nju sav pretopi, prelije i ona osjeća njegovu ruku u svome vratu i u svojim ramenima. On njoj i govori na taj način, da svoje osjećaje i misli presadi u njezinu dušu, a ona ih razumije bolje i jasnije nego da joj ih je rekao ljudskim riječima, jer ih – osjeti. A osjećaj je savršenije sjetilo od svih pet ćutila skupa. On joj uvijek šapće: „Veselje moje, milinje moje, jedina moja“… a njoj se sve čini, da se od milja rastapa i dušom i tijelom, dok se uistinu – samo njegova duša prelijeva u njezino biće i ona prima njegove osjećaje. Tada se vazda tako divno moli Svemogućemu, te je uvjerena, da njezina duša i tijelo ne bi nikad mogli tako savršeno nesebično moliti, da ih ne diže pročišćena Mićina duša.

Zbog tih je i takovih osjećaja ona morala reći svekru: „Napriduj!“

– Ne ću, nevista, ulaziti, jer mi se žuri – lagao je on. –Ovako ćemo s nogu podivaniti.

Osjetila je, da bi ga morala nukati, da uđe, no to ipak nije mogla, jer je i od tog osjećaja bila jača ogavnost. Oči su mu se na nju tako užasno krijesile – nije opažala, da je pio! – te se poboja, da se je odlučio na zlo, i pomisli, kako nije ugodno društvo: imati kraj sebe divlju zvijer u tako malom, uskom prostoru! Munjevito je pomislila na sve i računala, da on ne bi bio mnogo – a možda nimalo – jači od nje, no njoj nije bilo do omjeravanja snage! Zna i tako, da joj silom ne može ništa, pa da je i mnogo jači od nje, no ne želi da dođe u taku nepriliku. Voljela bi umrijeti.

– Kad ne 'š u kolibicu – tako ju je ona vazda zvala – evo ti stolac, pa tu sidi, a ja ću na prag – reče ona, dodavajući mu stočić.

– A, tako moremo, veselje! Pametna si ti žena.

– Nije još jako 'ladno, pa se more i tu siditi – reče ona i uze stočić, pa mu ga doda. On ga primi i postavi tik uz prag tako, da bi se sjedeći morali jedno drugog dodirivati.

– Ne ćemo tako! – pomisli Anera, uze stočić i sjede u kolibici blizu praga.

– Ti se mene bojiš, lipa moja nevista! – reče on, smiješeći se i gutajući očima. – Vidim ja, al' nisam ja, jadna još nikog poije, a pogotovo – ne bi' tebe.

– Nije to – odgovori ona mirno – neg' ovako mi je zgodnije. Bolje te vidim.

– E, to j' lipo! Unda se nagledaj. Nisam ja još star ni ružan! 'E l' nu?! Hehehehe… Al' puštimo sad šalu! Znaš, što sam ti reka' prošli put: učini' ću ja, što j' pošteno. Tako i 'oću. Mislije sam i smislije sam.

Ona je oborila glavu, al' je bila na najvećem oprezu, kao da je očekivala, da se zvijer može svaki čas sjetiti svoje planine, zaurlikati i zaskočiti na nju. Pustila ga je, da govori, a bila je sigurna, da je to sve samo puka méka.

– Ovako sam, veselje, odlučije: da' ću ti ovo tu na Groblju, da' ću ti Rukavinku i da' ću ti obe Jadrijevke. Da sve podilimo po članovima zadruge, ne bi te tol'ko zapalo, al' ja ne gledam na to. Što j' bilo, bilo j'. Reka' sam ti, da sam unako mora' i ti si me, ka' pametno čeljade, i razumila. Sad je druga! I sama vidiš. Nego, veselje, ti promisli, pa 'š mi reći drugi put, kad te upitam: 'o'š li, da zemlju pripišemo na dicu i na te, il' samo na te, il' samo na dicu, il' da načinimo novu zadrugu, kojoj si ti gospodarica, il' da sve ostane ka' j' i sada, a ti da zemlju samo uživaš. Eto: to promisli, pa 'š mi reći. 'E l' pošteno?!

– 'Est i 'vala ti – odgovori ona, ne vjerujući mu ni koliko je crna pod noktom.

– Reka' sam ja, da tebi tvoj róde ne će zla – reče on i ustane, sjajući se od veselja i zadovoljstva, te joj pruži ruku:

– Sad moram ići, a ti, veselje, promisli, pa 'š reći svome ródi.

I ona njemu pruži ruku, a on je primi i stisne, kao da će je otkinuti i ponijeti, zapiljivši joj pogled u zjenice kao vatrene strjelice. Ona je taj pogled izdržala, a da nije ni okom trenula i da joj nije ni zadrhtalo mišičje na licu. Kao mramor.

– Unda ćemo, milinje, biti dobri prijatelji – 'e l' nu?! – govorio je on, ne puštajući joj ruke.

– To nam je dužnost po Božijem i po ljudskom zakonu –odgovori ona.

– Tako, tako, veselje – reče on, prometne njezinu ruku iz svoje desne u lijevu, a desnicu podiže, da će je pomilovati, no predomisli se, pomakne kapu na potiljak i ispusti joj ruku. – Kad se odlučiš, unda ću ja sam sve urediti.

Pođe desetak koračaja i Anera zadovoljno odahne dušom, kad se on žurno povrati. Ona protrne.

– Ako ne 'š, veselje – a volije bi', da ne 'š, da mi ni'ko ne tuče luka na glavi! – nemoj o ovom nikom ni riči. Ni Mandi ni Josi ni Lukanu.

– Ne boj se – odgovori ona.

– Znaš ti Lukana, kako j' gladan zemlje! Un bi mam gleda', da ti izmakne Jadrijevke, jer su na nji' resli zubi još njegovom pokojnom ćaći, a Lukanu su naresli toliki, da bi za svakoga mogla privezati paripče. Osobito njemu ni riči!

– Ne boj se.

– 'Esi vidila, kako ja litos pogodi', da nisu otišli u planinu, a ti meni pripovidaš o Lukanovu ćemeru!

– Privarila sam se.

– Znam, znam. Čovik se lako privari, Nego… vidim ja, kako tebe Lukan gleda. Hehehehe… ču-vaj mi se, ne-vi-sta! Svadi' ćemo se. Hehehehe – govorio je tobože u šali i smijao se, a zatim nastavi vrlo značajno: – Moga' bi' mu odsići glavu ka' piletu, a da ni okom ne trenem… Al', znaš, veselje: ja sam bije na sajmu, pa sam pije i unda svašta trokeljam.

Ona mu na sve to nije odgovorila ni jedne jedine riječi, kao da ga nije ni čula, osim što mu je prihvatila pozdrav. – I tako pašče smi uzimati u usta strica Lukana! – pomisli ona, ali bez ikakove ljutnje. Nije se ni iznenadila, jer je više ne može ništa iznenaditi, što on učini. Da sutra pokolje svu svoju čeljad na jednu krv, Anera se ne bi začudila. Stvar bi bila posve naravna: zvijer je osjetila u nosnicama miris šume, zanijele je neizmjerne planinske širine, opili je tajanstveni zvukovi i šumovi, te je onda morala klati, daviti, ubijati, da zadovolji svoje nagone, da izvrši svoju zadaću, koja joj je ostavljena. Morala je. Anera bi prva zavapila iskreno i punim srcem:

– Svemogući, oprosti mu. On nije kriv, jer ne osjeća, da je zlo, što je učinije!

…I on spominje strica Lukana, koji se vlada ka' da sam mu rođena sestra, ka' da sam njegovo rođeno dite!

Najednom joj je postala pretijesna njezina zlatna kolibica, koja joj je inače golem, neizmjerno velik, najveći dvorac na svijetu, jer je mogla u sebe primiti i zadržati najljepši dio njezine mladosti, sve njezine predivne uspomene – svu njezinu ljubav. Osjeti, da mora nekud otići, da se malko otrese svega onoga, što je čula i doživjela.

Istom se sad sjeti, da je mali Blažić otišao u selo odmah poslije podne, a ni ne zna, gdje je. Istina: to nije prvi put i nikad joj ne pade na um, da ga ide tražiti, no sada poželi, da provjetri glavu od svekrovih podmetanja, pa zatvori kuću i otide najprije k sestri Mandi. Kod nje ga nije bilo, a djeca joj rekoše, da je otišao ispod vrtova kući strica Lukana. Pođe za njim i upravo joj bi drago, što joj se je pružio pametan razlog, da otide baš tamo. Kad nije u svojoj kolibici, onda je ona tamo kod svoje kuće. Mali se je igrao s Makićevom djecom i nije se na nju ni obazreo.

– A što ti radiš, momčiću, cilo popodne? Što ne iđeš kući? – upita ga tobože prijekorno.

– Pa i o'de sam kod kuće – odgovori mali.

– 'Esi čula, što ti veli dite?! – javi se Lukan iz podruma, gdje je kidao đubar ispod blaga, što li je radio.

– Lipo ste ga naučili! – našali se ona.

– Aja, moja Ane! – odgovori on povišenim glasom. – Ne triba dite ništa učiti. Pašče i dite – Bože, poštuj sveti Krst na ditetu! – ne razumi riči, al' najbolje razaznaje prijatelje od neprijatelja – bolje od odraslog čeljadeta. Viruj ti meni.

– Znam ja to, striče, znam, samo se šalim!

– Nude, Ane, malko – zovne je k sebi.

– Što j', striče?

– Bojim se, jadna ne bila, za malu… Sve ja dobro vidim i bojim se, da joj nije sve trave.

– Nemoj, molim te, striče, o tom ni misliti. Una j', 'vala Bogu, ka' drinovina – uvjeravala ga Anera.

– Ma bojim se i živ umirem, jadna mi majka.

– Ništa se, striče, ne boj.

– Slabušna j' una, rano moja, ka' dite. Nema je što viditi. Ka' spredak od kudilje.

– Prosti' ćeš, striče: uprav' i nije tako! Reci pravo: nije li i veća i krupnija od pokojne tete Anice?!

– 'Est to. Pravo j' una čeljade, al' ublidila i nos joj se zaoštrije ka' praljak. I sve ja dobro vidim: una radi i basrlja i živa ne staje, a unda se na'ednom uvati za krsti kun da joj je 'ko da' vagirom po njima, a nikud se zagleda ka' zblanuta, Bog bije š njom i Blažena naša lipa Gospa i očuvali mi je… Znaš, Ane… prigorije bi' sva četiri vola…

– Nemoj biti dite, striče, kad si pametan čovik!

– Eto, ja bi' njoj štogod i reka', al' me sram… Dite mi je, pa ne mogu, al' daj ti, molim te, klepaj i psuj, nek' se čuva.

– Sve sam ja njoj već rekla, što triba znati, a naisto ne muči ni majka Manda, a i Jela j' već višta žena.

– 'Est to sve, al' ti, ti… Što ti njoj ne rečeš, vridi više, neg' da j' reklo voz majka… Gledam je jutros, žalostan ti sam, a uno joj se glavice utanjilo i zašiljilo kun da nije više una ista…

– A pogledaj ti nju, prosti' ćeš, priko krsti, kad već moram i o tom! Ka' dobre naćvice.

– I to, i to! Ni to mi se ne dopada.

– Bog s tobom i Majka Božija! A i sam si ima' toliku dicu!

– A imala i' je una moja vridnica, a valja sam ja gleda' il' što zna' o tome…

– Samo se ti, striče, ne boj. Budi miran i gledaj svoje posle, a drugo ću sve ja urediti.

– 'Oćeš ti, Gospodin ti Bog platije.

Anera pođe, da će u kuću.

– Još ništo, Ane – reče on. Al' mi nemoj zamiriti, molim te ka' Boga. Sramota mi je i prid tobom, al' moram. Samo bi ti to mogla.

– Nude, striče.

– Vidiš ti mog Ducine, kakav je: 'est un meni, man unaki! Ne mogu ja duše grišiti, pa da i' je i deset. Neg' – satra me! Ujti, pa gnječi, vrti i okriće ka' kolo. 'Est šala i moje j' dite, pa meni uprav' – očiju mi – i drago, kad sam dobre volje, a kad sam što tužan i žalostan, i rastrese me. Ne mogu ništa reći, al' – pusto satra! Kad ujti – tu nema, man ka' klištim. Znaš i sama. I tebe j' tako, dok mu se nisi zgrozila. A 'esi vidila sada?! Ne dira u te ka' ni presveto Otajstvo, na pomoć nam bilo.

– E, e. Sluša Dujkan.

– Sluša, sluša, al' samo tebe. Neg' ja sam uprav' mislije… a ne znam ni sam… Što ti misliš?

– A o čemu striče?

– Ma, eto, sada: kad un tako sa mnom, što un radi, prosti' će Bog i tvoj obraz, od unog diteta?!

Anera se lagano nasmiješi.

– E, sestro moja, nije meni tu do smija! Satr' će mi uno diteta.

– Nemoj biti taki, moj striče!

– Ma, jadan ti sam ja, pa eto, to ti je!

– Ništa se ne boj. Sve j', da ne more biti man unako.

– Aja, moja sestro. Privari' ćeš se ti! Reć' ću ti: ja sam već 'tije, al' nisam zna', žalostan ti sam, kako bi', i ka' – sram me i bojim se, ne bi me posluša', a moga' bi mi se ka' i rugati.

– A što si ti 'tije?

– Potirati unu junčinu, nek' spava u štali.

Anera se jedva uzdžala, da ne prasne u smijeh.

– Al' to moreš ti – nastavljao je Lukan. – I molim te, ka' se dragi Bog moli, potiraj ga. Unda ću ja biti miran… Ja sam mislije, znaš, i ovu: kad bi ti 'tila – a mogla bi, jêr ne bi, al' samo, kad bi 'tila – pa ti unda meni zapovidaj! Ako rečeš: ‘'Oću, striče, al' Vinota j' moj’, ja bi' reka' – ‘Bog ti blagoslovije!’, pa i' nikad više unaki' ne sparije u jarmu… Al' ne 'š ti, jadan ti sam, 'titi. Znam ja tebe. A mogla bi – jêr ne bi mogla?!

– Nude reci što, pa ću ti unda odgovoriti.

– Ja sam, eto, tako mislije… I moreš ti njega potirati u štalu na konak, al' jope', jadan ti sam, nisi siguran, man da bi' šiljbota'. A znaš i sama, kako j': čovik trudan, pa zaspe ka' zaklan… Eto: nikako, man da ti spavaš s Barušom! Eto: samo tako. I dica, a da kako bi, man i dica. Sve sam ja već promislije. Ima uni' odrina u sobetini, pa lipo vas dvi i dičaci… I unda bi' ja mirno spava' i upočinije…

Ona je razmišljala, kako bi i njega posve umirila i svakako ostala u svojoj kolibici, jer da bi je napustila, pa bilo samo privremeno – činilo joj se, kao da bi se rastala sa svojom dušom. A tu opasnost mora otkloniti, no mora i njega umiriti, jer joj je bilo posve jasno, da je ozbiljno zabrinut. Šutjela je i razmišljala. Napustiti svoju kolibicu?! Svu svoju mladost, sve svoje svetinje, svu svoju ljubav… prepustiti miševima, štakorima i sovama?! S čim bi onda ona živjela, od česa bi živjela u stričevoj „sobetini“, u njegovu bogatstvu, kraj njegova ognjišta?! Što bi ona tu imala? Za tijelo sve, što joj može poželjeti duša – mirna, čedna, mukotrpna seljačka duša. Sve bi to mogla imati, jer bi joj on sve otvorio širom, kao da je u svojoj kući. Sva bi joj ta sitna, krvava, žuljevita i tako, tako čedna zadovoljstva ovoga svijeta bila na raspolaganju. To bi

bilo, no gdje bi se smirila Anerina duša?! U koji bi skroviti, tihi, tajanstveni kutić ona mogla sjesti, priklopiti oči i provoditi svoje večernje satove u razgovoru i snatrenju sa svojom ljubavlju? Bi li mogla tu naći takav kutić među ljudima, koji nju vole, no koji niti ne slute, što ona nosi i ljubomorno krije u svojoj velikoj duši?! Bi li Mićan htio dolaziti u tuđu kuću, kad je on svojim rukama sagradio kolibicu za njihovu ljubav?! On je ono sagradio, on je izabrao ono mjesto, on je savio ono gnijezdo i sâm, potpuno sa svojim rukama, od četiri hrastova stupčića i nekoliko dasaka zbio ložnicu njihovih sanja. I sada bi ona to morala napustiti…

Lukan ju je zabrinuto motrio i čekao nestrpljivo kao na vatri njezinu riječ. Nije mogao dočekati, pa zavapi:

– Eto, Ane: pomozi sada il' nikada!

– Vidi' ću… Al' ništa se, striče, ne boj… Vidi' ću.

– Smiluj mi se – izusti on tiho, jedva čujno, bolno kao preko pregažena, prigušena jecaja. Ona ga pogleda onako zabrinuta i strvena, te osjeti njegovu bol i njegove bojazni u svojoj duši. Reče mu, smiješeći se, da ga osokoli:

– Ti ćeš, striče, biti miran i zadovoljan, pa ja… Ništa se ne boj. Sve ću ja to urediti.

– A 'ko bi, ako ne ti, moja Ane, Blažena ti Gospa naplatila! – reče on, odmah se uspravi i veselije ju pogleda. – Boja' sam se, al' sam vindar zna', da 'š ti to urediti.

– Dobro, striče! – reče mu posve veselo, odlučivši se u svojoj duši, ako bude trebalo, i na najveću žrtvu. Mora mu pomoći, mora ga umiriti. Kad je Mićan odlazio, i njoj se učinilo, da su se pred njom zatvorila i nebesa i zemlja, tu je našla otvorenu i kuću i srca. Ona ne može, ne smije i ne će ostati dužna. Sve će ona to urediti. – Sad iđem u kuću, da vidim tu našu tešku bolesnicu – reče, smijući se, samo da i

on osjeti, kako ta Barušina bolest nije bolest, pa bila ponešto i nezgodna i teška i možda i opasna.

– E, čekaj, mlada! – reče on veselo. – To j' bila za mene, a sad imam još ništo i za tebe.

– Što bi moglo biti za mene, striče? – iznenadi se ona.

– Sićaš li se ti Antića Šarića, unog, što mu je tetka Jacanova?!

– La, moj striče! Kako ga se ne bi sićala, kad je lani dolazije. Bije j' u džandarim, pa se svuka'. Divanije j' sa mnom.

– E, e. Divanije j' s tobom. Un je sad tamo ništo kod suda u Zagrebu.

– Pravi čovik – reče ona.

– 'Est desni čovik, čemu kraja nije. I sad ti mene poslušaj ka' pametna žena.

– Nude, striče.

– Čovik je još mlad. Ako j' što stariji od tebe, ako nije! Gospodstvo, a i sama znaš, da ima novčine ka' blata. Kako j un steka', kako nije – ja ne znam, al' znam, da i' ima. Na moj račun – i sam mi je ništo kaživa – kad je bilo uno privrćanje, unda j' un trgova', pala čoviku sikira u med, bacije džandariju i sad – 'ko sam, ja sam!

Anera je odmah znala, što će joj govoriti, jer joj je neka šanula kod crkve, pa reče:

– Striče, imam ja posla. Ti bi 'tije, da ti ja sve uredim, a tu me zadržavaš.

– Uno j' prišno za me, al' je ovo za te još prišnije.

– Ne tribaš mi više, striče, ni riči. Ne ću ni za 'ednoga. Potlje… Ne smim se zareći, moga' bi me Bog, al' zasada – pa da dođe uprav' kralj!

– Saberi se ti, ženska glavo! – reče on vrlo ozbiljno i skoro strogo. – Unako meni Bog pomoga', kako ja ne bi želije, da nam otiđeš, kun da mi je pokojna majka još 'ednom umrla,

al', ženska glavo – ja sam ja, a ti si ti. I ti moraš misliti na sebe. Dica su već veleka i neka iđu k babi i didu na svoje lipo ognjište, a znaš, što sam ja još pomišlja'?! Ako ne 'š tako, pa ako ne 'š da iđu s tobom – a mogla bi i tako! – evo im kuće, evo im tetke Baruše, pa dok odrestu – kun da moji. Ne tribaš za nji' ni upitati.

– 'Vala tebi, vridni moj striče, ka' mom pokojnom ćakanu! – reče ona tronuta. – Ja znam, da ti za me misliš ka' za svoje dite. 'Vala ti i čast Antiću, 'di čuje i 'di ne čuje – al' ne mogu! Žurno se okrenula obrisala suze i pošla.

– Čekajde, čekajde još! – vikne on za njom.

– Drugi put, striče – odgovori ona i zamakne u kuću.

Baruša joj se doista tužila na strašne bolove u leđima; tamo negdje, gdje bi morali biti bubrezi. Anera ju je uvjeravala, da su joj bubrezi zdravi i da niti nijesu tamo, gdje ona pokazuje, da je boli.

– Vidila sam ja, jadna nešo, kad rasprave prase il' janje, 'di stoje bubrizi. Unako j' nikako i u nas.

U licu je bila vrlo blijeda, usne kao ubijeljeno djevojačko platno, a oči mutne i beskrajno tužne.

– Ništa j' to – govorila je Anera. – A sad još malo, pa smo i tako, s pomoću Božijom, na svršetku.

Uvjerila ju je, da su to sve redovne pojave, bez kojih ne može biti, a tada je počela razgovor o Ducini. – Baruša se slaže sa stricom, pa je i ona moli, da to uredi.

– Ništa se ne boj – odgovori ona i malo poslije ukoči Ducinu na razgovor. Vodila ga je polako, stopu za stopom, a on sve odobravao, sa svim se slagao i bio spreman na sve, što ona reče. Kad ona s njim govori, nije to onda ni „junčić“, a kamoli „junčina“ – kako je rekao stric, već janje krotko.

– Ti znaš, da sam ja tebi vaik divanila istinu.

– Ne triba ti! Ka' sveto evanđelje! – potvrđuje on.

– Unda 'ajde k stricu i sve mu reci, kako smo se dogovorili.

– Iz uni' stopa – reče on i ode sav blažen i zadovoljan, što će tako olakšati tok i razvoj toga velikog stvaranja, koje se zbiva na njihovu ognjištu.

Lukana nađe na guvnu. Stoji, zagledao se u Sveto brdo i ne pomiče se. Ducina mu na dušak ispripovijeda, što su Anera i on zaključili: spavat će odsad u 'ajatu, a kako se gdjekad po noći probudi i onda voli ustati i izići na guvno, to će ga stric svaku večer izvana zakračunati, da ne može izići. To je potrebno, jer ako bi ustajao, mogla bi čuti Baruša i prepasti se, a onda sam Bog zna, što bi moglo nastati.

– I baš ste se tako dogovorili! – čudi se Lukan, hineći, da mu je sve novo, što mu pripovijeda, i ujedno se diveći Aneri, kako je to ona udesila lako i jednostavno.

– Pa, ka' 'š početi tako?!

– Bome, večeras, striče. Nema tu čekanja.

– Meni je pravo, kako se god ti i Anera dogovorite – reče on i žurno ode u kuću. Bio je toliko zadovoljan i razdragan, da bi je bio najradije zagrlio i izljubio kao majku, kao čudotvorca, kao spasitelja.

Neodlučno je stao pred njom, ne znajući, što bi joj rekao, jer mu je srce bilo prepuno. Ona ga je gledala i zadovoljno se smiješila, pa reče:

–'E l' nu, striče, da smo se dobro dogovorili?!

– Bog, pa ti – eto! – odgovori on. – Posvetile ti se, da Bog da', i tvoje stope i tvoje riči. Ti mene držiš i spasavaš.

– Nemoj tako, striče! Dragi Bog nas sve drži, slava Mu i 'vala na milosti.

– E, a da, man Bog! – potvrdi on mirnije. – I plati će Un tebi sve ovo stostruko i na ovom i na unom svitu.

– Ha! Moj striče – govorila je ona i zamišljeno treskala glavom. – Na ovom mi je svitu već platije: i to j' gotovo… Sad samo još… ‘kruv naš svagdašnji’… I meni je i prikoviš na ovom svitu.

Joso je naočigled propadao, a vazda tmuran, zamišljen i namrgođen, kao da će mu kijati iz obrva. Kajana je to najteže osjećala, no nije se usudila da ga pita, što mu je, a nije ga smjela ni maziti ni tetošiti, kako joj je to željela njezina duša. Nije smjela, jer joj je i majka i tetka i strine i uopće sve žene, koje su dospjele – sve su joj jednako govorile:

– Ne smiš, 'rano, nikad pokazati, koliko ga voliš, jer to prava žena ne pokažuje. Budi ti vaik čista; budi ti uredna i neka mu nikad ne vali puce na košulji; neka mu je misna roba vaik složena ka' knjiga, neka su mu sve njegove stvari na mistu, da i' nađe, kad i' traži; ne trokeljaj, kad je čovik što zamišljen i ne pita te – eto, 'rano moja, po tom će un viditi, da ti njega voliš.

Tako su joj sve govorile, a tetka joj je Pavica veoma povjerljivo i tajanstveno šaputala:

– Veselje, muško ti je ćudljivo ka' paripče. Ne voli, da žena po njemu čeprka. Kad ste, unako – skupa, pa un muči i miruje, i ti mam, kun da ćeš zaspati. Tako – naradi se, naorba se čeljade cili dan, pa i što će, kad leže unako trudno, man zaspati?! Ako un ne miruje, a ti s početka, kun da ti i nije do toga, jer – upamti, 'ćerce, što ti tvoja tetka Pavica veli, a Pavici je puno godina: muško ti je vrag, a ćudljivo ka' kljuse! – ako se vladaš drugačije, more pomisliti – a pomisli' će! – ‘Gle, gle, gospoje! Kobiletina 'edva dočekala!’ Čovik nije dite, da ga cmačeš, bališ i natežeš, a nije ni štene, da ga gladiš, a ni žena nije gudle, da po njemu rije. Pušti ga s mirom i nek' radi, što un 'oće. Unda ćeš dobro svršiti. Viruj

ti svojoj tetki, a ti znaš, da tetka Pavica zna, kako se uvlači sprež govečetu, kad borta.

Eto, tako su joj napunili glavu i ona sluša, jer je to iskustvo prešlo na prababe od njihovih prababa i došlo do dalekih praunuka i vazda bilo dobro. Kako ne bi slušala, kad je to tako i – tako mora biti?! Al' ona bi ipak htjela drukčije. Kad ga vidi onako zamišljena, ona bi mu čeprkala po kosi i brku, ona bi mu rovala po grudima i zavlačila se u njegova njedra, samo da ga udobrovolji i razigra, da na njega prenese svoju radost i veselje, da mu pokaže, koliko ga voli i kako joj može otvorena srca povjeriti sve svoje brige i poteškoće. No nije se usudila niti se je smjela kome potužiti. Da rekne svekrvi, ona bi odmah pomislila, da nije zadovoljna i da joj sina ne voli; da reče materi, ona bi pomislila, da mora odmah nešto učiniti u zaštitu svoje kćeri, pa bi pripovijedala i savjetovala se, što bi i kako bi, dok ne bi i svekrvi došlo do ušiju, a onda bi bilo, što redovito biva – da bi se prije posvadile, a da ni same ne znaju zašto, i time joj još više ogorčile život. Gdjekada je pomislila, da se izjada jetrvi Aneri, no na njezinu je licu vazda vidjela tragove od sedamdeset i sedam žalosti, pa otuda nije očekivala lijeka svojoj žalosti. Da govori sa zaovom Barušom – mogla bi, al' ona joj se čini još djetetom, a da ni sama ne zna, zašto tako o njoj misli. Osim toga – sada treba Barušu čuvati. Svi znadu, kako sada gleda u nju cijela kuća iza toliko godina nestrpljivog čekanja, a za strica Lukana pripovijeda cijela plovanija, kako dršće nad nevjestom i nosi je – štono riječ – kao kaplju vode na noktu. Nema se s kime porazgovoriti, pa gotovo. Treba stegnuti srce, stisnuti zube i šutjeti.

Grabila je šušanj u Lastvama. Radila je lako i ugodno: ljeskov, sam ljeskov šušanj kao pamuk, pa je veselje o njemu raditi, jer ga grabiš, a već gledaš, kako se sav pretvara u

đubar kao zlato. I ona je to opažala, i ako su joj misli letjele na drugu stranu… Ne pazi se na nju kao na Barušu! Jest, svekrva obzirna i štedi je od težih poslova, al' je nitko ne pita, što je zamišljena i nujna. Da je tko upita, možda bi mu se izjadala, pa bi joj bilo lakše. Rekla bi mu: „Nije meni uprav' ništa, al' što j' mome Josi?! To ti meni reci, pa meni unda nije ništa.“… Al' ne pita nitko, a Joso šuti, pa onda mora šutjeti i ona.

Šuti i – sada grabi suho lišće, sagoni ga grabljama niza stranu, između ljesaka, na njivu, zbija ga u hrpe i pogledava, kada će hrupiti s kolima djever Ivan, da nakrcaju i voze kući. Već je nagrabila više, nego može najednom stati na kola, no to ništa ne škodi. Nagrabit će za dva voza, pa se s toga još više požuri i u toj žurbi i u tim mislima niti ču niti opazi, kad su kola došla do prve hrpe šušnja. Zavukla se među granje, zadubila se u misli i posao, pa se iznenadi, kad je trže svekrov glas:

– 'Di si, nevista?

– Evo me, róde, evo! – odgovori ona i požuri, da sarene ono, što je s grabljama gonila. – Ja sam mislila, da će brat dognati kola.

– A, evo, zapalo mene ka' najmlađega – odgovori Blažić kao tobože u šali. I ona se je njemu smiješila, kao da je najbolje volje i raspoloženja, jer to nevjesta mora vazda tako činiti, pa da je uprav' pola nema.

– Bome si ti, 'rankane, nagrabila ka' veleka – govorio je on i neprestano joj se smiješio. – Uprav' šteta i grijota, da j' dobije taku ženu.

– Ne rugaj se ti, róde, sa mnom.

– Kamo sriće, 'ćerce moja, da se rugam – odgovori on kao zabrinuto. – Kamo moje puste sriće! Al' se ne rugam, man ti

i jope' velim: šteta i grijota. A sin mi je i eto – ne mogu reći, da j' zadnji među ljudim. Al' jope' – šteta i grijota.

Ona se iznenadi i zatekoše je njegove riječi. Ta, svi znadu, da je Joso čestit, vrijedan i vrlo pametan momak, a otac ovako govori?! Osjetila je potrebu, da ga pita, na temelju čega tako govori, no nije se usudila. Bilo bi nepristojno, da se ona upušta sa svekrom u rasprave i da ga ona ispituje –kao da je i ona nešto! Valja čekati, da čuje, što će dalje reći, a čekala je kao golim nogama na žeravici. On se smiješio, otpuhivao i šutio, kao da su mu teške brige zapečatile usta. Ona ga je sa zebnjom pogledavala, e da bi mu izmamila riječi, no on ju je odčas-dočas pogledavao i onda dalje, mirno i pažljivo, namještavao ljestve na kolima. Njoj se pričini, da je njegov pogled pun samilosti za njezinu bijedu, pak s toga osjeti toliko nezadovoljstvo i nesreću, da bi bila najradije proplakala.

– Vidim ja, vidim, 'rankane, kakva si ti u licu – progovori on iza duge šutnje, kad su već počeli trpati, a otezao je i zastajkivao, da ju je mećao na paklene muke, što već ne može dočekati, da čuje, što misli. I, osim toga, opet govori o njoj, umjesto da joj ukratko kaže, što je Josi. A on, očito, zna, dok je onako rekao. – Sva si i pomodrila i pocrnila i ublidila i – kako god 'oćeš, kako ne valja. A nije to samo od toga blagoslovljenog brimešca. A nije se ni čuditi š njim unakim…

A lipo mi, 'rankane, Bogu mom 'vala, resteš. Širiš se ka' kozija mišina, kad u nju nalivaju vino.

– Nemoj, róde… Sram me je – reče ona, uistinu postiđena, a bila je već bijesna zbog njegova otezanja i okolišanja, kao da je uprav' namjerice muči.

– A đuvegija – veliš, 'rankane – svaku veče u prelo? – nastavi on opet iza odulje šutnje, al' sad već neka mu bude, kad je ipak počeo o Josi. Možda će što kazati.

– Nisam ja to rekla, róde – usprotivi se ona.

– Nisi, milinje, nisi ti rekla, al' ja to vidim. Ja ka' i ne gledam, al' mi ništa ne izmiče. Sve ja vidim. A znaš li ti, nebore, kud un to baza, kud ga to srce vuče?!

Ona zna, da gdjekoju večer otide k neši Aneri, i bila bi mu to i rekla, no zanijemila je, kad je čula, na koji je to način svekar pita i kako je čudno naglasio ono „kud ga to srce vuče“. Jednostavno nije mogla odgovoriti.

– Ne, velju ja, da j' zlo … Bože, sačuvaj. Kakvo bi zlo bilo u tome? Za to tebi ne će ništa valiti, a ni skorup ne će pokupiti… Al' vidim, kako ti propadaš rad' toga.

– Rad' česa ja to, róde, propadam?! – upita ona kao iz oblaka, jer uopće nije razumjela, o čemu on to govori.

– A blago tebi, veselje moje, kad ništa ni ne vidiš ni ne razumiš. Ne će tebi tvoj róde o tom na široko. Bolje da ne razumiš. Nego, da ti kažem, kud vaik odlazi: svojoj lipoj neši Aneri… Tako, veli, da je malko utiši… A, ako i'ko triba tišenja, una ga, lje, triba…

– Tako i 'est – potvrdi ona, ne shvaćajući, kakvo bi zlo moglo biti u tim posjetima.

– E, e. I ja velim, da j' tako. Nego – pripazide ti malko na te njegove šetnje, pa unda – ako 'š, ako ne 'š reći svom ródi, što si vidila.

– Zašto bi' ja, róde, pazila? Nisam ja njegov pandur! – odgovori ona posve nepristojno i proti svim običajima, no nije se mogla svladati. Jednostavno nije shvaćala, na što on cilja.

– Blago tebi, moja Kajana, kad si taka! – reče on vrlo sućutno. – Al' kad ne razumiš, kad ništa ne razumiš, unda ću ti reći 'rvacki: nije mudri i jaki gazda Joso Blažića Vidurinova pivac, da ima deset žena. 'E l' me sad razumiš, kukavico sinja, jadan ti sam za tobom?!

OGNJIŠTE IV M ILE BUDAK

Mile Budak OGNJIŠTE IV.

M ILE BUDAK

OGNJIŠTE

IV.

Roman iz ličkoga seljačkog života

Biblioteka:

POPULARNI HRVATSKI ROMAN 4.

Glavni urednik: Petar Balta

Ovo izdanje romana Ognjište uređeno je prema izvorniku iz 1941., odnosno prema izvanrednom, trećem izdanju Matice hrvatske (Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo VI.).

Izvršni urednik: Toni Ćapeta

Korektura: Darko Milošić Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-981-7 (cjelina)

ISBN 978-953-235-985-5 (sv. IV.)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 001282699.

Nastala je već i šesta zima, otkad Anera i Lukan živu zajedničkim životom. Vrijeme im je prošlo kao u snu: u neumornom radu, u trajnoj slozi i neograničenom povjerenju.

Kad se je ono pročulo, da zajednički živu – a prva je u selu šanula Jela – počeše neke ogovarati, no najzad i kod najzagriženijih sve pokriše napovijedi. Nije se moglo reći, da se oni ne će da vjenčaju. Eto: i napovjediše se, al' moraju nešto čekati od biskupa radi pokojnoga Miće.

Kad je Jela čula napovijed, sva se je crkva oko nje zavrtila u kovitlac, a kad je izišla iz nje, saletješe je pitanjima. Ona se je mudro smiješila, kao da zna sve i da se nije iznenadila, a odgovarala je:

– Nisam znala. Nisam, očiju mi. Znate vi strica: un vaik samo muči. A taka j' i una.

– Lipo, lipo – reče još s vrata, ulazeći u kuću, a nije se, tobože, ni srdila ni iznenadila. – Znala sam ja, al' sam mučala.

– Što si znala? – upita je Anera smiješeći se.

– Da uno, što svit divani, il' je bilo il' će biti.

– Svit je drugo divanije.

– Sve'dno. To j' isto.

– Sad nije, al' more biti – reče Ana. Stric je samo šutio i smijuljio se.

– A ja se, kukavna, sve škrbila, kako ću za strica ovo, pa kako ću uno, a vidide ti njega! – predbaci mu kao u šali.

– Škrbila se ka' prava nevista! – odgovori on. – Al' bolje j' ovako. Manje muke i tebi.

– Ne bi meni bilo ništa ni teško ni mučno.

– A eto: ja odumije ovako do Božije Volje.

– Sad ćemo biti jetrve – reče ona prijazno Aneri, samo da prikrije svoje veliko razočaranje i zlovolju.

– Ne ćemo, ne jetrve, Jelo – odgovori Anera isto tako ljubazno. – Bi' ćemo ništo drugo.

– A da! 'Est, borami. Kud sam ja zabrazdila?!

Poslije su užine mnogi došli – tako: da ih vide i da podivane, pa došao i Blažić.

– Bilo, 'rankane, sritno i berićetno! – reče im, smiješeći se.

– Da' će Bog! – odgovori Anera ljubezno.

– 'Oće, ako Bog da, prijašine! – odgovori Lukan, a krv mu udari u lice. Činilo mu se, da nije samo nečastivi u njemu, nego da i on sam ima rogove na glavi, pa mu već htjede štogod o tome reći, no svlada se.

– Neg', 'rankane, sad ćeš mi zemlju vratiti – reče on Aneri posve ozbiljno. – Sad ti, 'vala Bogu, ne triba.

– Nisam je ja, rôde, ni prije tribala za sebe, man za dicu. Za nji' sam je i primila. Ne 'š valja da ti se svit ruga, kako Lukan 'rani Blažićeve unuke! Što j' i dosad bilo, bilo j' i prikoviš.

– Tako ti to veliš?

– Tako, tako! A tako i 'est. 'Di su dica, tu j' i zemlja.

– Ja ću i' mam uzeti na ognjište.

– Dok sam ja živa, ne će k tebi, a potlje – kako im Bog da.

– Tako ti to veliš?!

– Tako, tako.

Lukan je šutio i slušao. Zašuti i Blažić i nikada poslije nije to pitanje potezao.

Uvečer su Makić i Jela otišli ranije leći, pa nijesu mogli vidjeti, da Lukan nije išao u štalu spavati, a slijedećeg je jutra ustao prije svih, pa ne vidješe, otkuda je izišao. Ne bi bili odmah ni znali, što se je dogodilo, da Anera ne reče Jeli, čim su se vidjele:

– Od jutros sam ti, Jelo, strina.

– Kako to?! – začudi se ona. – Nisi još.

– Kad ti ja velim, unda 'esam. Što j' svit divanije, sada 'est!

– Ma, Bog ti dava'?!

– A vidi' ćeš brzo. Ako laže koza, ne laže rog.

– I strina si mi?! Neka si, 'vala Bogu! – govorila je ona, pomirujući se sa sudbinom, kad nema drugog izlaza. Možda bi ona i drugačije, da se ne boji Makića, al' ovako – nema druge, nego dušu u se, a smiješak na lice!

Rodi im se prva curica. Lukan je sretan i zadovoljan, no Anera zna, da bi mu sreća bila potpuna, da je sin, pa mu govori sa smiješkom na licu:

– Ne boj se, striče, bi' će još i sin.

Nadjenuše joj ime Marija po Lukanovoj majci. Rodi se i druga curica.

– Ne boj se, striče! Bi' će još i sin – govori mu Anera, smiješeći se.

Nadjenuše joj ime Anica po pokojnoj Lukanovoj Anici.

Rodi se i treća curica. Lukan je već malko i nemiran. Poboja se, da je Anera, poslije prvih dvaju sinova s Mićanom, udarila stopama svoje pokojne majke, al' – opet: njegovo je dijete i na njegovu ognjištu, a to je najglavnije.

– Ne boj se, striče: još smo mladi, a ka' crna zemlja: bi' će još i sinova – tješi ga Anera, a i samoj joj je već krivo, no –što može?! Nastavit će bez odmora i štednje, pa će već biti i sinova. Trećoj curici nadjenuše ime Baruša.

Međutim je postupak, da Miću službeno proglase mrtvim, upočivao i čekao daljne svjedoke. Sigurno je, da je mrtav, no – zakon je zakon. On traži toliko i toliko svjedoka, ta i ta dokazalâ, a kad toga nema – Mića je pred zakonom živ. Plovan mu je tumačio, kako je to radi zaštite različitih probiti i računa, no Lukanu to nikako nije išlo u glavu.

– Pa i zakon zna, da j' mrtav – govorio je on – pa jêr nas unda muči?! Nije mi ni do šta nego do dice.

To ga je doista zabrinjavalo, jer ti svjedoci il' ta druga dokazalâ – iz Rusije ikad ili nikad, a njegova djeca u Blažićevoj zadruzi.

– Kun da im ti ni nisi otac – reče mu jedne zgode bilježnik.

– Ma, Bog s vami, kako im ja ne bi' bije otac?! Moja su i na mome ognjištu.

– Prid zakonom je drukčije.

– Svi su ti zakoni samo za napast siromašnom težaku. Eto: svi pametni znadu i vele, da su dica moja i da su u mojoj zadruzi, a zakon veli: ‘Nisu!’, kun da j' slip.

– Dogovori se s Blažićem. Neka i' un ispiše, a ti ćeš i' upisati. Tako se more.

Lako je to bilježniku reći, al' teško Lukanu provesti sa Blažićem. Ljubazni su oni među sobom i – tako, smiješe se jedan drugome, ali oni najbolje znadu, kako je. Između njih je bara, pa kad pođu jedan prema drugome – smiješe se, a osjećaju, da do koljena propadaju u blato. Jedva izvlače noge, ne da se micati. Ne spominje Blažić, a ako kad i spomene, to je samo sa smiješkom, u šali, kako je prijatelj iz prijatelja izgonio vraga. Ne spominje, ali niti ne zaboravlja i ne će nikad ni zaboraviti. To je bilo radi Anere… Lukan se je već onda ispriječio između njih dvoje, a poslije ju je i uzeo; uzeo mu je ispod nosa kao zrelu jabuku, a on nije smio ni mokrom glavom. Morao im je još i zaželiti „bilo sritno i berićetno“ – i smiješiti se, gledajući, skrštenih ruku, kako je Lukan vuče u svoju pećinu kao golema neman, kao strašno velik majmun. A i ona zadovoljna, ne brani se, ne viče, već ide sama s njime i zadovoljno se smiješi, i ako dobro zna, po

što ide… A on mora mirno gledati, pa se još i smiješiti, da misle, kako je to i njemu drago!

Leži to između njega i Lukana, leži, pa on ne bi ni okom trenuo, kad bi imao u svome pogledu kakove zrake, koje bi prijašina sravnile sa zemljom, koje bi ga spalile, uništile, da od njega ne ostane ni pepeo. Nepomično bi držao na njemu svoj pogled i uživao, kako ga nestaje… a ovako se mora još smijuljiti…

I Lukan je osjećao, da među njima dvojicom nije čistina i tratina. Čuo je mnogo Blažićevih riječi i vidio mnogo pogleda i osmijeha, a sama mu je Anera rekla, kako je među njima dvoma. Lukan nosi u podsvijesti, o čemu se tu radi, i u njemu se skuplja u valovima, kipti i brekće snaga, koja se želi svaliti na prijatelja Blažića. Zašto je to tako – on ne zna. I Anera mu je rekla, da ne zna, zbog čega je Blažić progoni – „valja da j' to rođeno š njim“ – pa onda ne zna ni on. Samo osjeća, da je među njima neprohodna močvara, nepremostiva provalija, neprohodna prašuma. Ako jednom prebrode tu zapreku, koja se čini neprebrodivom – sudar će biti strahovit i bezuman.

Otkad se njih dvoje uzeše, Blažić šuti i gleda, smijulji se i čeka. Veselilo ga je, što se ne mogu vjenčati i što im se rađaju curice. Njemu je to, doduše, svejedno, al' ga je veselilo, jer je njima dvoma bilo neugodno. Zašto bi njima polazilo za rukom sve, a njemu ništa?! Kakova bi to bila pravda?! Neka se i oni malko muče i grizu. Njemu je odmah lakše, kad im vidi zamišljena i namrgođena lica, a preko njih nekakova neizrečena bol i tuga kao prozirni sloj paučine. Lakše mu je i onda im se toplije smiješi. Češće odlazi k njima – nek' se vidi, kako s Barušinom smrću nije prestalo prijateljstvo, dok mu je bilo glavno, da malko razblaži dušu i napase oči. Kad je promatra, kako se kreće, kako hoda i kako se priginje, u

njemu srce podrhtava od milja i kroz svaku mu žilicu udaraju struje, kao da raste i kao da se pomlađuje.

I Lukan bi se gdjekada svratio u njegovu kuću, jer se je sa svima ostalima vrlo volio, a nije želio nikom pokazati, da među njima dvojicom štogod leži. Razgovarali su o svim potrebama i prilikama, pa bi tako bio lako mogao početi razgovor i o prepisu djece, no odluči, da će o tom još podivaniti i s plovanom, da čuje i njegovo mišljenje.

Kad se je ono pročulo, da on i Anera nevjenčani živu, nađe se plovan u velikoj neprilici. Voli ih, razumije ih, a ipak – nije u redu. Znao je, da narod ne će za njih zapinjati, kad su se napovjedili, pa odluči, da mudro čeka. Jedne ih nedjelje, poslije mise, pozove u pisarnu na razgovor.

– Što ćemo nas troj'?! – reče im, ne znajući ni sam, što bi i s koje bi strane, a ipak – nešto bi morao.

– A zdravi smo, 'vala Bogu – odgovori Lukan. – Nas dvoj' 'esmo, a vidim i na vami.

– Ne mislim ja na to, moj Lukane.

– E, e. A drugačije: nas troj'?! Vi pop, pa dobro, a nas dvoj' se mučimo i pribijamo. Težak je mučenik od kolivke pa do rake.

– Kako to ti danas mudruješ sa mnom, Lukane?! – upita plovan i nasmiješi se. – Ja pitam, što ćemo s vašim vinčanjem.

– Uprav' mi iz usta otešte! Što nas ne vinčate? Mi to 'edva čekamo ka' duša raj. I kad nas god pozovete – ne bojte se!

– E, moj brate, kad to nije moguće.

– A nu! Unda mi, kukavci, moramo čekati, dok vi rečete.

– Da j' to do mene, moj Lukane! Al' to j' kod duhovnog stola.

– A dok se sto' makne… A nu! Moramo čekati.

Nekako je tako i završen taj razgovor. Lukan je poslije češće puta sam pitao plovana, „'e l' se sto' maka'?“ i – čekao. I

sada mu je došao najprije s tim pitanjem, pa kad je čuo, da ni stola ni od stola glasa, prijeđe na pitanje prepisivanja djece. Plovan mu reče uglavnom, što i bilježnik.

– Dica su moja, plovane, i u mojoj zadruzi, pa ću ja nji' sam upisati.

– Ne moreš, Blažić i' mora najprije puštiti iz svoje zadruge. Čim se dite rodi, zakon ga mam štiti.

– Teško njemu! – odgovori Lukan. – Čim kukavno, prosti' ćete, ispane iz matere, a zakon vrcom svr' njega ka' jastreb!

– Nemoj ti tako, moj Lukane. Kud bi mi, da nemamo zakona?

– A pogledajte po selim i pitajte kukavnog težaka, kud smo š njima dospili! A znate i brez pitanja, pa j' dosta.

Razgovor zape i Lukan vidje, da više nema što čekati.

– Unda: brez Blažića ništa?!… A ja bi 'tije unda i Anu pripisati… A ako un reče, da ne da?!

– Nije munjen. Bi' će sritan, da ispiše čet'ri člana, koji i tako ne živu u zadruzi i ne spadaju u nju.

– Nije munjen?! A ču' ćete…

Slutnje ga ne prevariše. Kad je prijatelju spomenuo svoju nakanu, on se zamisli, nekol'ko se puta češne po glavi i stane kapu turkati sa čela na potiljak i opet natrag i tako neumorno, kao da mu je teška. Najzad reče polako, kao da se bori s najopasnijim sumnjama:

– Hm. Ispisati iz zadruge?! Nije ti to ni tako lako, moj prijašine, kako ti to misliš. Ne daju une lopovine u općini.

– Ne boj se ti za nji'. Ja sam već divanije.

– Pa, što vele?

– Ništa: ti ispišeš, ja upišem i – gotovo.

– A i Aneru bi ti 'tije?!

– 'E l' joj 'di drugdi misto?!

– Divani' ću ja u općini.

– Moremo skupa, pa mam i svršimo.

– Moram ja najprije sam divaniti. Imam ja tu i drugoga posla š njima, pa ću sve viditi. Potlje ćemo unda skupa.

– A jêr ne bi' mam skupa, brate, pa to svršimo?! Što ćemo duglje ovako puštati? Ovo su moji članovi, pa nek' su kod mene i upisani.

Vidje Blažić, da bi se morao s njime natezati, pa pristane, odlučivši, da će on svakako prije sam skoknuti u općinu. I već slijedećeg jutra reče u kući, da ide k Brklji nešto kupiti, a otide u općinu. Ne bi on bio u kući ništa ni rekao, da mu nije bilo do toga, da zamete trag.

– Prolazije sam tu drugim poslim – reče bilježniku – pa se uprav' svrati', da vas upitam.

Bilježnik ga je šutke slušao, čekajući, da će ga opet pitati, „'e l' što došlo odozgo'“.

– Prijatelj Lukan bi 'tije pripisati moju nevistu i njezinu dicu, pa sam mislije, kako bi bilo, kad se već dira u moju zadrugu, da sve uredimo?! Tako: da ispišem, koga 'oću il' da budem samovlasnik… Kad se već dira u zadrugu i kad ovako, kako j' sada u njoj, ne valja… Eto, radi Lukana i Anere… P' unda, da sve uredimo, gospodine. Što se vami čini od tog?…

– Ništa, Blažiću. Ništa mi se od tog ne čini, jer ne more biti.

– Jêr ne bi moglo biti?

– Nije po zakonu, a ne bi bilo ni lipo ni pošteno.

– Bilo bi po mom najboljem zakonu i najlipše i najpoštenije. A uno mogu, što traži prijašin Lukan?

– Uno po zakonu moreš.

– I uprav' piše u tom vašem zakonu: uno, što 'oće Lukan i Anera, more biti, a što traži Blažić, ne more biti?! Uprav' tako

piše?!… 'Esi ti, junače, vidije pasije gubice od toga vašeg zakona, kako j' lipo i mudro skrojen?! I unda mogu samo uno, što Lukan traži?

– E. Uno moreš.

– A nu. Ja ću pričekati, dok i za me skroje zakon, a sada neka bude po njegovu… Nego, molije bi' vas, 'rankane, znaš li ti, kol'ko unda ima ti' zakona?!… Al' načini' ću ja to Lukanu. Jêr ne bi'? A da, man načiniti.

Putem je do kuće smišljao, što bi i kako bi – kad je došlo vrijeme, da njega mole. Pametno će on to i mudro.

– Sad bi mi moga' vratiti unu zemlju, Lukane – reče mu, kad ga je pozvao, da idu u općinu.

– To j', brate, druga. Meni zemlje ne triba, al' je meni nisi ni da'. Divani s Anerom.

Anera nije htjela o tom ni čuti, a Blažić je grizao usne od bijesa, što mu taj prvi udarac ne uspje, pa iziđe s drugim:

– Ne tribam zemlje, ako ćeš pripisati i nji' dva.

– Već sam ja to davno divanije Ani, pa nije 'tila ni čuti – odgovori stric, da izbjegne izravni odgovor. Voli on njih i kod njega su odrasli, al' on sad ima troje svoje, pa kako bi mogao uzimati u zadrugu još dvoje tuđe?! Oprezno upita Blažića: – Ne bi li te srce bolilo za onakim muškiljićim?!

– 'Est to – odgovori Blažić – al' ja imam, znaš, i drugi', pa sam mislije, kako ćeš se ti obradovati.

– 'Est to i 'vala ti, al' ja imam une tri curice i… da' će Bog i još…

Kad se je Blažiću činilo, da je uzalud pokušao sve i da će najzad morati u općinu ili otvoreno priznati, da to ne će učiniti, reče Lukanu:

– Dobro, prijašine, kako god ti rečeš. A što si mi odumije za to dati?

– Kako dati? Zašto dati? – zaprepasti se Lukan, no kad se malko snađe, nasmiješi se i reče: – 'Est uno, užina ti ne vali! Kad to svršimo, plati' ću pravu užinu.

– To ja znam, nego što 'š ti meni dati za to, što ja tebi dajem u zadrugu taku ženu i troj' dice i još – 'ko bi zna', kol'ko dice, jer – 'oće una, kad je 'ednom počela?! Za to, za to, što 'š ti meni dati?! Vidiš, brate, da j' tvoje ognjište pusto i da trnom povučeš, ne bi zapeje za čeljade, a ja ti tol'ke dajem.

– A što bi ti unda za to 'tije? – pitao ga je kao iz oblaka.

– Eto: u Dolac Kresojića ne dirajmo. Znam, kako ti je drag, al' na svakom drugom mistu, 'di ja izaberem – čet'ri pluga zemlje za ovako četvero čeljadi nije neg' kun da si mi samo reka' ‘'vala’. To j' ka' među prijateljim.

– Bog bije s tobom i Blažena Gospa! Uprav' ti nisi, prosti' ćeš, na svoj šésti. Ma 'ko j' to čuje, otkad je svita i vika, da se krštena čeljad kupuje i da bi' ja od tebe kupova' rođenu svoju čeljad?!

– Ne velju ja, da i' kupuješ. Da ja tebi nji' prodajem, ne bi ti meni samu Aneru platije sa tri Doca Kresojića! To j' samo ka' za obraz i ka' da mi samo rečeš – 'vala.

– 'Ko j' to vidije, moj Blažiću?! Prikrsti se ti!

– 'Ko nije još vidije, nek' vidi sada, a dosta j', što se ti krstiš, pa j' dosta i Bogu i meni.

– Ma, još bi ti mora' meni platiti, što ti i uzimljem iz zadruge, Bog bije s tobom! Al', ne daj, Bože!

– To j' uprav', kun da ti dam piliće s kvočkom, koja j' već i pronila, i da mi ništa ne platiš, man ti ja još rečem ‘'vala’, što si i' uzeje. Uprav' tako: Lukan dobar ka' dobar, pa i' uzeje… Lukan nije znao ni kako mu je ime od pustog čuda i iznenađenja, pa zanijemi.

– Nude?! – javi se prvi Blažić, promatrajući prijatelja kao mačka miša, kad ga pusti ispod šapa, da ga začas opet poklopi.

– A kad je moglo dosad ovako biti… Ne ište isti – odgovori on i slegne ramenima.

Joso je doznao, o čemu se radi, pa pokuša oca nagovoriti.

– Brzo ću ja, jadan, u Mrkobradušu, p' unda ti prodiči zadrugu i ognjište, kako ti budeš zna' – odgovori mu s podrugljivim mirom.

Anera je poslije udaje prevezla iz kolibice samo svoj sanduk i biljac sa kreveta, a sve drugo ostavila, kako je i bilo. Ostale su na krevetu i plahte i jastuk i to baš one plahte, kojima su se ona i Mića služili najprvi put, kad su se tu sklonili. Nije ih izabrala namjerice, već su slučajno bile na krevetu, kad je odvozila sanduk, i bi joj drago, kad je opazila, da su to baš one prve.

– Mi i tako, striče, imamo svega dosta, pa neka toga tu.

– A što će ti tu, da 'ko pokupi i još ti se smije?!

– Ditinje j', striče. Nemojmo razvaljivati… – Kako ti drago – odgovori on.

Tako je to i ostalo. Stric se je češće navraćao, da pogleda. Dolazio je ljeti svaki mjesec bar po jednom, a zimi mnogo češće. Kad bi god vozio drva, vazda bi po koji komadić ubacio u kolibicu i gdjekad naložio vatru. Smiješno je to i svijet se pomalo i rugao, a i sam je stric znao, da to nema nikakova smisla, al' eto – vidio je, da je to drago Aneri, pa zašto ne bi?! Bilo bi i pametnije i jednostavnije, da su sve prenijeli –a i koliko je toga bilo! – pa se lako povrati, ako bude kada trebalo, ali eto: ona je tako željela! I on je pomišljao, da će Vidurina i Mićan, danas-sutra, tu ozidati veliku kuću, no gdje je to jošte, a da je i na dohvatu, što će im to sada u ko-

libici?! Jedne je večeri opazio, da je sjekira vrlo dobra, pa je ponese sa sobom.

– Grijota, da je tamo izide 'rđa – reče Aneri.

Ona ne odgovori ništa. Nije joj bilo krivo, jer kad je i pomišljala, da bi joj sjekira mogla još trebati, nije pritom pomišljala na kolibicu. To bi sada moglo biti gdje bilo na drugom mjestu, a nikako u kolibici, jer više nije nikad išla u nju bez strica.

Kad bi radili na njivi na Groblju, kolibica bi oživjela: bila bi cijeli dan otključana, i često bi se u nju zalijetali, jer bi u vučiji donijeli vode i otud je nalijevali u bukaru i nosili poslenicima. Vidurina su i Mićan u razgovoru, kad bi spominjali kolibicu, vazda govorili „naša kuća“, dok su očinstvo nazivali „didova kuća“. U selu je vazda ostala „Anerina kolibica“. Kad ju je tko slučajno spomenuo pred Blažićem, on bi se samo trpko nasmiješio i nagonski se popipao po zaraslim brazgotinama na licu. Drugi su svi već i zaboravili, kad je on ono „pao“, no njemu nije prošao skoro ni jedan dan, da se ne bi toga sjetio i vazda se ponovno naljutio. Te su brazgotine postale novim, velikim dijelom sadržine njegova života, pa ga je tako – zapravo – ispunjavala sama Anera. Sve je drugo bilo prilično sporedno: i gospodarstvo i želja, da postane samovlasnikom, kad već ne može po volji ispisivati iz zadruge, i neko čudno neraspoloženje prema Mandi i mržnja na Lukana – sve je to bio tek pusti prazni nakit pravoga, jedinog životnog sadržaja… Anera – onakova, kakova je njega opsjela i začarala; Anera u naponu snage i mladosti, zamamna, neodoljiva, čarobna i ponosna, kraljica velikih svijetlih očiju i odmjerenih kretnja, bez i jedne bore na licu, a onda – Anera kao lavica, koja se brani, koja grebe, ujeda i nemilosrdno ranjava…

On ne opaža, jer ne gleda, da godine, tereti, žalosti, bijeda, ljetne žege, zimski ledovi i djeca ostaviše duboke trago-

ve na njezinu licu i da malko, vrlo malko, ali ipak pošiknuše i njezina uspravna leđa. Pred njim živi uvijek ona ista, ona jedina, koja je pristupila k njemu, smiješila se, prignula se po brému i… i danas je još gleda, kako se je onda zagledao u nju. Tu su stali i vrijeme i Anerina bujna mladost, stalo je sve osim njegove strasti i požude, koje su tada sijevnule kao munjina, kao male varnice, koje se razbuktaše u oganj. Taj je oganj ona stišala njegovom krvlju. Nestalo je plamenih jezika, koji su kao gladne ruke zlih duhova srtale na nju, a ostala tiha, živa žeravica, koja ga je podmuklo žegla i palila, čekajući čas, da dobije nove hrane, pa da bukne kao vulkan, koji je dugo mirovao, da uljulja u sne varavih nada svoju bližu i dalju okolicu, da je onda nenadano, tim lakše, pospanu i nepripravnu, pospe živim ognjem svoje čudesne utrobe. Već je davno prestao razmišljati o tome, što se to u njemu događa, baš kao što nije nikada razmišljao, radi čega može gibati pojedine udove tijela ili, po čemu, kako i zašto gdjekada osjeti, da je gladan. Osjeća, da je gladan i mora jesti. Osjeća, da za njom pogibe, i mora nastojati, da je se dočepa! Razmišljao je o tome cilju: kako, gdje, kada, a da se ne čuje, da se ne zna, da ne zna nitko osim njih dvoje?! Može ona njega opet napasti – ona će to, po njegovu mišljenju, i učiniti, ako on ne bude brži i oprezniji od nje – može ga ponovno svega izraniti i nakaziti još više, a može ga i ubiti. Može to biti, kao što se može udaviti, kad jede, no radi te pogibli nije još nikada dospio u dvoumicu, bi li ili ne bi jeo. Može se desiti, da i on nju ozlijedi, da joj prebije ruku ili joj nanese koju drugu povredu. On to ne želi, jer je treba i poslije, no ako se desi – nesreća! Ne može se tome izbjeći, ako je suđeno. Još nitko nije prestao izlaziti iz kuće s toga, što vazda prijeti opasnost, da zapne za kućni prag, posrne, padne i slomi vrat. Toliko je puta svijesno, proračunato, iskreno požalio što njih dvoje

nijesu zvijeri. Tada bi se s kakovim Lukanom poklao, a ona bi zadovoljno promatrala, i koji bi od njih dvojice protivnika ubio ili u smrtnom strahu potjerao s bojišta – taj bi ostao neograničen njezin i ona njegova. A on je uvjeren, da bi on u toj borbi bio deset puta jači i od najjačeg protivnika i time bi bila sva borba riješena bez ikakovih drugih obzira, zapreka i gluposti – kako je on to osjećao! – koje ga danas sputavaju i zakrčuju mu put do nje.

Žerava je bila živa, strahovito živa i u golemoj, tolikoj količini, da mu je ispunjavala cijelo tijelo i sve misli, pa je naličio na veliku jamu, u koju se naslažu drva, a zatim se potpale i potrpaju, da gore bez plamena, pa kada bi pomislio, da je sve izgorjelo, vidiš, da imadeš žive žeravice skoro onoliko, koliko si naslagao drva. Sve je sačuvano, što više: ostao je potpun, netaknut i oblik svakoga pojedinog komada drveta, koje si bio vještački složio u iskopanu jamu. Ništa nije propalo.

Plovan je češće govorio, kako s razumnim čovjekom, slikom i prilikom Božjom, ne smiju vladati strasti i požude, nego zdrav razum i pošteno srce. On bi to vrlo lijepo iskitio i potkrijepio primjerima iz svjetovne i crkovne povijesti. Blažić bi ga pozorno slušao, kad ga ne bi obladao san i trpko se smiješio njegovim riječima.

– E, moj plovane – mislio bi on. – Dobro ti divaniš, da ja imam razum i slobodnu volju. Dobro ti veliš, 'est to, al' ništo j' još iza nji', pa i' oboj' turne na zube, da ne znadu ni kako im je ime! Evo, na priliku mene. Imam ja i razum i ti veliš, da imam i slobodnu volju – to ka', da mogu, na priliku, što ja 'oću… Blunaću! Al' nu. Eto – imam sve, što ti veliš, i gona' se ja š njima dugo i bočije se, da mi je 'dikad bilo, da šenem umom, pa i pušta' i' s mirom, kad sam vidije, da me ne slu-

šaju, da j' ništo drugo jače od nji'… Prosti' ćeš meni ti, a unda i Bog – s nami je to rođeno!

Eto, na priliku, Lukan sjedi kraj njega u crkvi, prijatelji su kao susjedi, a sprijateljiše se i ženidbom svoje djece, i Lukan pravi čovjek i pravi prijatelj, a on njega ipak osjeća tu kraj sebe kao vuka. I smrdi mu nekako po divljači. To je vjerojatno došlo onda, kad su se potukli, no – gledaj ti čuda: zašto se njih dva potukoše u svojim zrelim, staloženim godinama i onda oba zatajiše i, što više: zatajiše i pred samima sobom, kao da nije ništa ni bilo?! Otkuda mu to dolazi, a došlo je?! Lukan se pobio – mirni, dobri Lukan! I bio bi ga rasjekao nadžakom, da ga srećom ne uhvati. Vidi se, da je neoprezniji od Blažića: smjerio nadžakom, pa kud puklo da puklo poslije, a sada je glavno, da pukne Blažićeva glava. I Blažić se najprije brani, a onda se svom dušom upušta sa svojim prijateljem u borbu i osjeća neizmjernu, neutaživu želju, da ga isprebija, da ga izubija kao zvijer. I ubio bi ga, što ne bi želio, ali – još je toliko pri sebi, da pomišlja i nešto dalje. Onda se mire, a on dobro osjeća, da se nijesu pomirili. Oni su samo zatajili taj svoj sukob, jer osjećaju, da je to tako: ne smije nitko znati. Da su se sukobili radi kolca u plotu, radi jedne kućice krumpira, radi rukoveti žita, radi tri prsta međe – sva bi sela grmjela njihovom psovkom i svađom, a ovako – uhvatili se na Brigu Dorića, još u zaklonici velikih lijesaka, gdje nije bilo nikoga, isprebijali se, isparali odijela i – „prijašine, kun da nije ništa ni bilo!“

A ipak je bilo i veoma je krupno ono, što je bilo. A zbog čega je bilo? Tako… Rekao je jedan, rekao je drugi… Kao da već bezbroj puta nije rekao i jedan i drugi, pa – nikom ništa! On je rekao i ono u kosidbi, pa prijatelj sve okrenuo u šalu jer nisu bili sami, na Brigu Dorića, u zaklonici velikog ljeskovog grmlja. Govorilo se o Aneri i radi nje se potukoše.

Samo radi nje. Ne radi žene. Blažić se ne bi trebao tući radi žene. Ima je pod rukom, ali nije njemu stalo ni do žene ni do Mande, s kojom je vjenčan, već se tuče radi Anere… Radi Anere, kao da je ona nešto drugo nego li siromašna, izmučena, ispaćena seljačka žena baš kao i njegova Manda, samo što je nešto mlađa!?

– Sve badava, plovane: rođeno j' to s nami… A što ja znam?!… 'Dikad mi je, kun da sam ja nju vidije i poželije još prije neg' sam i doša' na ovaj svit… Što ja znam. O tom vi razbijajte glavu. Ja znam, da ne znam, man da mi gori tu u košu i u glavi, kun da je klačina, a vi mislite, što j' to… Rođeno j' to sa mnom!

Nije u njemu više plamsalo, al' je silni žar tinjao pod laganom naslagom pepela, koji bi mogao otpuhnuti i najlaganiji ćuh povjetarca. Već je predugo bio miran kao žabokrečina na lokvi, a nije mogao naći oduška ni u čemu, kad je uvijek okružen sinovima kao risovima. Ne boji se on njih, al' eto – nekako je pitom, kad su mu oni blizu, pa i kad ih ne vidi kraj sebe, on ih osjeća i nekako se stuljuje kao da izmiče udarcu. Nije njemu nijedan rekao ružne riječi, a kamoli da bi ga udario, no Joso mu reče, što misli, pa je dosta.

Jednog dana je sva čeljad bila na njivi, Manda radila u kući, a on nešto zaostao oko kuće. Nešto ga je zadržalo. Manda mu spomenu, da joj Anera nešto govorila o ispisu iz zadruge.

– P' unda? – odreza on.

– P' unda ništa… Mora' bi to načiniti. Sramota j'. Što je, jadnicu, progoniš?!

– Što, što?! Koga ja to progonim?! – upita on žurno.

– Pa – jadnu Aneru. Koga drugog man nju?!

– A kako ja nju to progonim?! – upita on u velikoj dvoumici.

– Ti najbolje znaš, kako.

Oko njega se okrenu cijela kuća. Zna li ona što? Otkuda bi mogla doznati, ako ne od Anere?!

– A što ti je rekla? – upita on k'o mirnije, samo da dozna.

– A što bi mi rekla, kad i sama znam?!

– Što ti znaš?!

– Što i ti.

Njemu se smrče pred očima i opali joj zaušnicu, a onda je dohvati još nekoliko puta, no brzo se svlada i reče:

– A sad ti meni reci, kako to ja nju progonim?!

Manda je plakala i niti je psovala niti je odgovarala. Znala je, da su sami, pa se nije usudila psovati, a odgovarati nije htjela.

– Reci mi. Eto: da čujem. I ne cmoli. Svi viču: progoni je, progoni je, pa da čujem!

– Kun da ti sam najbolje ne znaš? – procijedi ona kroz zube.

– Eto: kako ti misliš? Ne ću te se više ni mašiti. Otpale mi, ako 'oću. Podivanimo. Već mi je glava ka' koš od tog: progoni je, progoni je. Nude?!

Čudio se je sam sebi, kako se je svladavao, no od svega je taj čas bila u njemu najsilnija želja, da ispita, da li ona štogod sluti. Najzad – nije njemu do tog, što ona zna i što misli, kad ne bi bio uvjeren, da će razbubati sve – šaptom i tobože povjerljivo: „Nikom, man Bogu i tebi“, a tako njima bezbrojnima, pa najzad zna svak'. A on jasno osjeća, da se to ne smije znati, jer onda će nešto napraviti, ali što – to ne zna ni sam. Zna, da će nešto morati učiniti, čim opazi, da se zna. Ovako – može čekati i birati zgodu. U protivnom slučaju ne bi više bilo ni čekanja ni izbora.

– Pa, eto: znaš i sam, da si svoju dicu istira' iz kuće ka' pse – počela je ona kroz plač. – Nisi im da' ni šake brašna ni ciplje drva ni zrna soli.

– 'Est to.

– Ni kad je ostala sama, nisi joj pomoga'.

– Nisam.

– I vaik si se vlada', kun da ti je ćaću ubila, a una, jadnica, oko tebe sva ka' oko oltara.

– To nisam radije vaik, al' neka. Nude?!

– I sad, kad Lukan i una 'oće dobro i sebi i tebi, ti ne 'š, kun da se j' jope' probudije u tebi tvoj stari zli duv.

– Morda i 'est. Nude?!

– A ku' 'š više?! Nije li ti dosta?! – odgovori ona. – 'E li drugi kršteni otac to načinije svojoj dici, što učini ti, žalosna ti sam i kamena, pa ku' 'š više?!

– Imaš li još što, kako ja nju progonim?

– Još bi je moga' samo zaklati. Ja ne znam, što bi joj moga' još gore načiniti.

Po načinu je govora i po držanju vidio, da je iscrpila sve, što zna, i pade mu golem teret sa grudi. Duboko odahne, malko zažmiri i pomisli: kako bi pametno završio?!

– Eto – reče joj posve mirno. – U meni vaik niki vrag uzvari, kad čujem to, ‘Progoni je, progoni je’ – pa mi više tog ne govori… Da' sam joj zemlju… I ne kažuj o ovom unim svojim anđelim čuvarim… Nije mi do zubanja. Mogu i zlo učiniti. Eto: kun da nije ništa ni bilo – reče i iziđe iz kuće.

Nije ni riječi rekla Josi, ali nije mogla prenijeti, da se bilo kome ne izjada, pa ispripovijeda Aneri i Lukanu sve pod ispovjednu tajnu. Kad je već počela govoriti, onda se sjetila svega i otisla se kao po ledu.

– Nema njemu para. Iškariot je uno – izbacivala je ona sa duše, da joj olakša. – I ne bi vas dvoj' meni virovali, da sam

ja prije živa umirala, da će mi pobiti dicu. 'Esam, ne makla se s ovog mista, ako nisam. Vidila sam ja na njemu, kako j' bilo. Čim što, a un s ditetom u planinu, jer ne će taj u štokauz, ne boj se. Daa, moj brate! Mudračina j' to, a kad samo zamirliše džandara, un se sklanja. A općuti ga na puškomet ka' pašče vuka. Ne će taj imati posla sa džandarim; man – s ditetom u planinu, pa tamo – ubila ga bukvetina, palo u jametinu. A ima toga! I – uje vuk magare. 'Ajde, sad mi se čini, ka' da na to ni ne misli. Jači su, pa se boji.

Da je to Lukan bio čuo pred koju godinu, ne bi bio vjerovao, i ako nije o njemu dobro mislio. Danas vjeruje i to. Kad tako s Anerom… U njemu je to neprestano živo, te ga ne zaboravlja ni jednoga časa, ali Aneru nikada poslije ne upita, što je to, o čem se zapravo radi. Nikada. Ne zna on, što je, al' osjeća. U podsvijesti je tako, da bi ga rukom mogao uhvatiti, no kad bi počeo govoriti i pripovijedati, što je to, bilo bi jedino, što bi mogao izgovoriti: ja ne znam.

– I u planinu un nji' zato vodije?! – priupita Mandu.

– U planinu, u planinu, moj prijatelju! A planina j' još više nego crna noć. Nema očiju. 'Ko bi i pomislije…

Mandi je odlanulo, kad se je ispripovijedala, a njih dvoje niti među sobom o tome više ne progovoriše. Anera je uopće izbjegavala, da svekra i spomene, a kamoli da bi o njemu željela i razgovarati, a Lukan je to razumio svojim osjećajem, pa je o njemu šutio i on. Upiljilo mu se je u glavu, kako je on to htio sa sinovima u planini…

Bilo je šeste zime njihova zajedničkog života, svršetkom mjeseca siječnja. Snijeg nije bio velik – najviši do iznad koljena, no studen strašna, tako strašna, da su ljudi neprestano zašuškavali na štalama svaku i najmanju rupicu i teškom mukom napajali blago.

Kako nije snijeg padao već skoro osam dana, prtine su svuda bile dobre, pa susjed susjedu – po svršenom poslu oko blaga – pretrčavao u kuću na razgovor, a momci išli u prela, kao da studeni niti nema. Neki je odlazio čak u Lipać na razgovor djevojci i jednog jutra donese u selo glas, da se neki naši vraćaju iz Rusije. Koji su, gdje su, koliko ih je – ništa ne zna. Čuo je samo, da su u Lipaću doznali iz Medka, da su neki na putu kući. Anera se na tu vijest usplahiri, protrne i ubezumi. Nije znala ni što misli ni što osjeća ni što radi, pa bez haljinca istrči u selo, da momka sama pita, da čuje na svoje uši iz njegovih usta.

– Ive, Bog ti dava', 'ko ti reče?

– Noćas, sestro, u prelu.

– A 'ko ti reče? Uprav': koji ti je čovik reka'?

– Divane svi. Sve vele: vraćaju se. Nji' desetak iz Like.

– A i naši' ima?

– I naši', i naši' ovduda. Al' se ne zna, koji su.

– Ne zna se?!

– Ne zna se, ne zna. I ne vele, koji bi mogli biti, a i kako bi znali? Još je mnogo naši' u Rusiji, pa 'ko živ, 'ko mrtav. 'Ko zna, 'ko dolazi, kad ne zna ni 'ko je živ.

– Morda i moj Mićan dolazi?!

– Mićan?! – iznenadi se Ive.

– Bog zna… Morda i un dolazi – reče ona i sune u studen, kao što je i dotrčala. Ona vjeruje, da je Mića umro, no – Bog zna. Jedan je svjedok kao nijedan… A da se on sada vrati… On bi nju razumio, jer osjeća kao i ona. Oni jednako osjećaju. Vazda su jednako osjećali… Dočekala ga je onakova, kakovu je i ostavio… Stricu je rodila troje djece, no stricu je to mogla, ona je to i morala njemu učiniti i radi njega i radi sebe. Drukčije ne bi bila mogla dočekati svoga Mićana onakova, kakovu ju je ostavio: ili je ne bi našao ili bi joj ruke bile

omašćene krvlju njegova ćakana. Ne bi više bila onakova, kakovu ju je ostavio…

U Lukanu sijevnu nada, da se vraćaju oni, koji su bili uz Mićana, kad je umirao. Da to bude – riješeno je sve: svjedoci su tu, vjenčanje je tu, zadruga je tu i opet puna! Ne treba više ništa čekati, a ne treba ni od prijatelja Blažića kupovati svoju čeljad kao blago na sajmu. U njemu je sve nešto igralo i poskakivalo, jer su mu se želje pretvorile u nadu, a čvrsta nada stvarala raspoloženje, kao da je već i ostvarena. Trljao je ruku o ruku više od zadovoljstva nego od studeni i nigdje se nije mogao smiriti. Osjećao je silnu potrebu, da se s nekim ispripovijeda o onome, što osjeća, a to bi moglo biti samo s Anerom. Samo bi s njome mogao govoriti otvoreno, no vidje, da je ona neobično tmurna i zamišljena. Nit' govori nit' gleda koga, već samo radi, a on vidi – da ne gleda ni na ono, što radi. Sva je smućena, a zanijemila i oslijepila.

Gleda on to i muči. Zna, što sad ona misli i žao mu je, kao da i nije njegova žena, te u jednom trenutku poželi, da joj se ispune strepnje i nade, da se vrati i njezin Mićan, no već u slijedećem trenu zabaci tu misao. Mrtvaci se ne vraćaju i – s Mićom je na zemlji svršeno. Sada se radi samo o svjedocima, da potvrde njegovu smrt. Ona, očito, sada ne misli na to. Ona sad ponovno umire sa svojim Mićanom i umire pod strahotom, da se drugi vraćaju, a on se ne može vratiti… Nije joj htio ništa reći, da je ne buni u njezinoj tuzi. Za nekoliko dana stiže druga vijest: u Gospiću su. Tamo će ih nekoliko dana ispitivati, a možda i samo jedan dan, pa će onda svatko k svojoj kući.

Aneri je bilo, da poludi. Bila bi najsretnija, da je mogla odmah sve ostaviti, pa ići, da ih vidi na svoje oči i čuje na svoje uši. Da vidi – da li se vratio i njezin Mićan. To je ludo i misliti, no – Bog zna? Jedan je svjedok nijedan… Stric ju

je promatrao i šutio, žaleći je možda više nego ikada prije. Smišljao je, kako bi joj pomogao, što bi mogao učiniti. A i sam je bio kao na vatri.

– Ako brzo ne dođu, uprav' ću ja u Gospić – reče joj nenadano.

– I ja sam tako mislila – odgovori ona.

Sutradan se vrati iz Gospića Mateša Serdar. Išao je nekim svojim poslom i veli: „'Est, ljudi. Vidije sam i' ka' sad vas. Provedoše i' na izuminjavanje.“ Nije znao, koji su, al' mu rekoše, da su trojica iz naše općine, a svih je više. Možda ih je pet-šest, a možda i dvadeset – kako hoćeš i kol'ko ti treba za tvoje želje i očekivanja.

– A Mateša, sunce moje, 'e l' moj Mićan među njima? –upita Anera uzdrhtalim glasom.

– Bog s tobom! – odgovori joj on.

– Niki vele, da 'est, i tu mi ništo u meni veli, da bi moga' biti.

– Ha! U Boga j' sve moguće – popusti Mateša. – Ja sam i' vidija, unako – iz daljega. A da sam i' vidije i iz bliza, ne bi' više nikog pozna'. 'Esu dva-tri uprav' Mićina resta, ne bi reka' man un.

– E, kad bi Bog da'! – uzdahne ona, a oko nje se svi u čudu zgledaše: udala se, ima troje djece s drugim i sada uzdiše, da se vrati onaj prvi!

– Sutra će o Zdravoj Mariji amo, al' mi reče Pajica, da moraju najprije k džandarim, pa će unda kući.

– Otkud Pajica zna?!

– Un i vrag znadu sve. Znaš, da mu je sav Gospić ka' u džepu. Što un reče, ta ti ne vali. 'Ko će i znati, ako ne će un?!

Pajica je njihov, iz iste plovanije, pa otišao u oružništvo, a poslije prešao k sudu u pisarničku službu.

Ta je vijest potvrđena sa više strana: dolaze sutra navečer vlakom. S kolodvora idu u općinu, a poslije toga će im netko prirediti večeru, pa – kućama, kad se najedu i ponapiju.

– 'Oće, ako i' ne pozatvaraju – reče neki.

– Jêr bi i' zatvaralo, kad i' pušta iz Gospića?!

– E, moj brate: jêr bi?! A, jêr – ne bi?! U vojsci bi se i poživilo, da nije Bog stvorije ‘vraita’.

Sad stric ne treba u Gospić, no Anera odumi, da će sutra pred večer na kolodvor, da ih dočeka i vidi. Naravno: nema njezina Miće, niti mu se ona ozbiljno nada, al' – da ih vidi, da čuje, što pripovijedaju. Možda je među njima koji od onih, koji su bili s Mićanom. Svakako će ići, no ne reče ništa stricu. Još je dugo do sutra navečer.

I Blažić prima vijesti kao i ostali u selu, pa mu odmah sijevne misao:

– Sad ću ja prijašinu Lukanu metnuti mačka u gaće!

Odmah se uputi k Mateši, da se i on s njim porazgovori.

– Svi vele, da dolazi i moj Mića – reče on.

– A čuje si od drugi'?

– E, e. Bili su i niki drugi u Gospiću i, vele, vidili ga ka' ja sad tebe i divanili š njim.

– Ja, da ti pravo kažem – poče Mateša umovati – ne bi' moga' priseći, da sam ga vidije, al' jope' – vidije sam i na svoje oči i 'edan: nema neg' Mića, pa Mića! Bije sam podaleko, pa nisam dobro vidije, al' 'est un.

Već se iste noći pronese po prelima vijest, da se je i Mićan vratio. Mateša ga je vidio na svoje oči, a neki je Župana s njime i razgovarao. On je, sigurno je on. A, jesi vidio, kako su pripovijedali, pa i sam Milkan Ivasov kaže: „Umra' mi je na rukami“ – a kad tamo, on živ i zdrav i vratio se! Nije prvi, koji je tako „ispustio dušicu“ na nečijim rukama, a poslije tu

istu dušicu na svojim nogama donio kući. Aneri i Lukanu nitko ne reče, da je Mićan došao, jer – eto, znaš, kako je! Čast Aneri, al' se ipak udala za drugoga, a sada joj se čovjek vraća! Ne moreš joj pripovijedati, jer može pomisliti, da joj želiš zlo ili da joj se rugaš ili – eto: nezgodno, pa nezgodno do Boga. A sva sela već bruje i zvone: vraća se Mićan Anerin!…

– Metnu' ću ja njemu mačka u gaće, pa ako će brzo i uteći, jope' će ga dobrano grecniti! – mislio je Blažić s velikim užitkom i žurio se k Lukanu, a žurio se zbog studeni i od želje, da ih čim prije vidi onako ka' na ražnju, kun da bi i' oboj' pripeka' k vatri – mislio je on.

Bili su i Lukanovi i Makićevi svi u kući. On uđe, pozdravi, upita se za zdravlje, a onda će k'o u pustom čudu:

– Ma, uprav' vi ni ne znate, što j' novo?!

– A što? – upita Lukan. – Znamo, da ovi dolaze večeras.

– A znate li, 'ko j' među njima?!

– To ni'ko ne zna. Sve znadu, al' to ni'ko ne zna.

– Ma, ne znate vi, šentaj vas nebog, da se j' Mićan vratije?!

Anera se ukoči i kako je stala i zagledala se u svekra, nije se mogla ni pomaknuti ni okom trenuti.

– Daa, moj prijatelju! – odmahne Lukan. – 'Di je Mićan, Bog mu se dušici smilova'?!

– Čoviče Boži', sela ni ne govore o drugom! Vratije se! To ti je gotovo. Marko Pipin divanije š njim ka' ja sad s vami.

– I ja sam čuje tako – potvrdi Makić.

– Čuje, a ništa ne kažuješ?! – iznenadi se Lukan.

– A što ću ti, moj striče, kaživati? Ču' ćeš i tako.

– 'Est, 'est. U selu se ni ne divani man o tom – potvrđuje i Jela. – Vratije se naisto.

Anera je još uvijek nepomično stajala.

– I uprav' se, naisto, vratije?! – pitao je Lukan.