Page 1

“Djelo vrhunskog ritma, prepuno fantazije i začudnosti, s vizualnom snagom kakva se viđa samo u filmovima.” Beatriz Iso, profesorica audiovizualnih komunikacija na Sveučilištu Navarra “Ova knjiga je vrhunska avantura u izvanrednom, maštom stvorenom svijetu. Siguran sam da će naići na izvrstan prijem i kod mladih i kod starijih čitatelja.” José Luis Olaizola, književnik

ŠUM A TH AUR ROKA

ŠUMA THAURROKA

. ÉREZ- ONCE A

Iz šume Arkane mračna prijetnja baca svoju tamu na Errion-Thal. Probudili su se thaurroci, strašna stvorenja neuobičajene snage i veličine... S druge strane Endenskoga mora, u dolinama Aldénurija, dječak Ivan još uvijek ne zna da je njegova sudbina povezana sa sudbinom njegovih predaka i da se mora suočiti s thaurrocima... Kerreni, krildeni, Morghuci, i mnoga druga stvorenja oživljavaju fantastičan svijet slijedeći trag najbolje pustolovne tradicije; to je scenarij u kojemu će Ivan Aldenurijski, običan dječak s neobičnom sposobnosti, morati nadvladati vlastite strahove prije nego što u toj borbi zauzme mjesto koje mu pripada. Ovaj uzbudljivi fantastični roman mlade španjolske književne nade Juana Péreza-Foncee već je osvojio tisuće čitatelja svih uzrasta te je preveden na više svjetskih jezika. Svojom književnom kvalitetom i porukom o vrijednostima koje trebaju zauzeti mjesto u svačijem životu – važnosti prijateljstva i obitelji, spremnosti na žrtvu, istinskoj hrabrosti i odanosti – dobio je zapažena priznanja i od strane književne kritike, a odličnim su ga ocijenila i različita udruženja knjižničara specijaliziranih za dječju literaturu. Verbum s ponosom objavljuje hrvatsko izdanje Ivana Aldenurijskog kao prvijenac u novopokrenutoj biblioteci Juventa (Mladost), u kojoj ćemo objavljivati zapažena i vrijedna književna djela za djecu i mlade.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-178-1

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


J. Pérez-Foncea IVAN ALDENURIJSKI Šuma thaurroka


Biblioteka: JUVENTA

1.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


J. PÉREZ-FONCEA

ŠUMA THAURROKA

VERBUM Split, 2009.


Naslov izvornika: Iván de Aldénuri. El Bosque de los Thaurroks Copyright © Juan A. Pérez-Foncea, 2004 Izvorno izdao Libros Libres © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Ilustracije: Copyright © 2007 CBH Books, a division of Cambridge BrickHouse, Inc. Prijevod: mr. sc. Željka Lovrenčić Lektura: Josipa Korljan, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.134.2-31=163.42 PEREZ-Foncea, Juan Antonio Ivan Aldenurijski : šuma thaurroka / J. Perez-Foncea ; <prijevod Željka Lovrenčić>. - Split : Verbum, 2009. (Biblioteka Juventa ; 1) Prijevod djela: El bosque de los thaurroks. ISBN 978-953-235-178-1 130306041


SKERRAG NA VIDIKU!


IVAN ALDENURIJSKI

1.

Jednom davno živio je dječak koji se zvao Ivan Aldenurijski. Imao je dvanaest godina i, kao što mu ime kaže, živio je u Aldénuriju, lijepome selu okruženom livadama i šumovitim brježuljcima sa svih strana osim na sjeveru. Tamo se nalazilo otvoreno more, u Aldénuriju poznato kao Endensko more. Mnoge su priče pričali stari mornari iz Aldénurija o Endenskome moru… ali o tome ćemo pripovijedati kasnije. Ivan je bio najstariji od petero braće i sestara. Živio je sa svojim roditeljima, Ferrijem i Anom u kući na rubu Aldénurija, koja se nalazila gotovo na polovici puta prema brježuljku Illún. Bio je veseo i vrijedan dječak i imao je puno prijatelja. Njegova ravna, izrazito crna kosa bila je u suprotnosti s njegovim svijetlim očima plavozelene boje. Bio je vitak i malo viši od većine dječaka svoje dobi. Ivanov je otac bio seoski kovač. Za rad u kovačnici koristio je snagu potoka koji je tekao pokraj njihove kuće. Bila je to velika kuća, uz koju se nalazila staja gdje je Ivanova obitelj čuvala svojih pet konja i druge životinje. Život je u Aldénuriju prolazio mirno. U to vrijeme nije bilo većih neočekivanih događaja osim pokoje malo oštrije zime, kada bi se vukovi pojavljivali u okolici sela. Nekada je s mora znao dolazio jedan ratnički i neprijateljski narod: Kerreni. Ali već je prošlo jako puno vremena otkako su posljednji put napali Aldénuri i sjećali su ih se samo oni najstariji koji su pamtili slavne događaje iz prošlosti. Uživali su u posebnim prigodama pričati malenima (i ne tako malenima) o davnim događajima na tako izražajan i osjećajan način da su slušatelji mogli zamisliti da su i sami bili svjedoci toga vremena.

7


J. PÉREZ-FONCEA

Dani su na obali bili prekrasni do kraja ljeta. Sunce je svojim sjajnim zrakama prodiralo kroz bukve i hrastove na brježuljku Illún. U tome blaženom dobu godine kad su dani bili dugi, seoska bi se djeca poslije škole učitelja Filósa igrala. Omiljena igra dječaka iz Aldénurija bili su skrivači: uz malo mašte lako bi pronalazili sjajna mjesta gdje se moglo sakriti, a da ih nitko ne vidi. Ivan se običavao penjati u krošnju visokoga hrasta. Znao je napamet položaj svake grane i mogao se brzo penjati i spuštati. Nitko nije otkrio njegovo omiljeno skrovište, tako da je mogao izići usred igre i osloboditi svoje suigrače koje je protivnička ekipa već bila uhvatila. Jednoga od tih dana na kraju ljeta dogodio se neobičan događaj koji će promijeniti Ivanov život… Bilo je otprilike usred poslijepodneva. Ponovno se sakrio u krošnju svojega hrasta. Zabavljao se slijedeći pogledom dolazak i odlazak skupine mrava, kad mu je pozornost zaokupio neki blistavi predmet u udubini drveta koje se nalazilo nekoliko metara ispod njegova skrovišta. Pažljivo je sišao i gurnuo ruku do ramena u rupu. Vrškom prstiju uspio je izvaditi predmet. Bio je jako prljav i hladan na dodir. Ivan je znatiželjno očistio prljavštinu i pred njim je zasjala velika kovanica. Mogao je to biti i medaljon jer se blizu ruba nalazio mali otvor koji je, čini se, služio za vješanje na uzicu. Na njemu su se razabirali zanimljivi prizori urezani u reljef na metalu: jedna je strana prikazivala čudnu životinju s rogovima, uspravnu i spremnu zgrabiti ili uplašiti ptice koje su se, malene u usporedbi s njom, u velikome broju pojavile u njezinoj blizini. Na naličju se mogla vidjeti neka tvrđava ili kuća sa željeznim šiljcima, iz koje je izlazilo drugo jato ptica sličnih onima na drugoj strani. Snop svjetlosti spuštao se s neba prema tvrđavi. I lice i naličje okruživao je natpis napisan potpuno nepoznatim pismom. Ivan je pažljivo promatrao reljefe razmišljajući što bi mogli predstavljati ti likovi. Bio je jako začuđen i tako usredotočen i, ne znajući ni kako ni zašto, iznenada je shvatio

8


IVAN ALDENURIJSKI

da lebdi u zraku na istoj visini na kojoj se nalazila udubina u kojoj je otkrio predmet. Nije bila velika… ali ni mala, otprilike tri metra od tla. U trenutku kad je shvatio što mu se događa, prestao je biti usredotočen i pao je poput kamena. Na sreću, pao je na tratinu koja je ublažila pad i izbjegao je teže posljedice. Podigao se jako zbunjen i iznenađen. To nije bilo nimalo čudno. Kad je netko čuo da je neki dječak lebdio u zraku? Je li to bila stvarnost ili san? Je li to bilo povezano s otkrićem medaljona? Gubi li možda razum? Nije se nimalo veselio, jako se zamislio i nastojao odlučiti treba li to nekome ispričati ili ne. Želio se uvjeriti radi li se o plodu njegove mašte, ali bol koju je osjećao kao posljedicu pada bila je strašno stvarna. Kako bi odagnao sumnje, odlučio je ostvariti jednu zamisao koja mu je pala na pamet: ponovno će se usredotočiti kao ranije i na taj način samome sebi dokazati da je sve to besmislica. Rečeno – učinjeno; počeo je ponovno uranjati u svijet svojih misli razmišljajući kako se želi uzdići i lebdjeti u zraku i, na svoje iznenađenje, počeo se opet uzdizati poput zračnoga balona. Prvo nekoliko centimetara, zatim metar, metar i pol, dva metra… Tada je, ne prestajući biti usredotočen kako ne bi iznenada pao, počeo razmišljati o tome da malo-pomalo počne silaziti… i uspio je! Spuštao se približno istim ritmom kojim se i uspinjao. Nakon toga pokusa više uopće nije dvojio i odlučio je tu čudnu novost priopćiti svojim roditeljima. Za Ferrija su govorili da je dobar i jako ljubazan čovjek. Ali, nisu mu se sviđale neukusne šale. Znao je kazniti svoju djecu kad je to trebalo. Poznavajući ga – mislio je Ivan – ne bi bilo razborito reći to prvo njemu. Ana je, kao i sve majke, bila popustljivija prema nestašlucima svoje djece, ali i osjetljivija na svaku zlosretnu i neočekivanu nezgodu. Zbog toga Ivan ni majci nije mogao lako priopćiti tu vijest. Ipak, bilo mu je jasno da to mora učiniti: radilo se o previše važnoj stvari da bi je držao u tajnosti. Nakon dugoga mudrovanja, sjetio se: ne će to reći, učinit će. Umjesto da traži prigodu ili najprikladniji način da

9


J. PÉREZ-FONCEA

neobičnu pojavu objasni svojim roditeljima, poletjet će. Da! Odlučio je: jednostavno će se uzdignuti u zrak za vrijeme večere. Osim toga, budući da je strop blagovaonice bio neobično visok, demonstracija će se odvijati u vrhunskome ambijentu. Približavalo se vrijeme večere tako da se polagano uputio prema kući razmišljajući o posljedicama koje će kod njegovih roditelja i braće i sestara izazvati ono što je mislio učiniti.

10


IVAN ALDENURIJSKI

2.

“Uhvatio sam te!” uzviknuo je glas i zgrabio Ivana za ruku. U potpunosti je zaboravio da se igrao skrivača. U svakom slučaju, više nije imao nimalo volje za nastavak igre. Bio je zamišljen i strepio od trenutka kad će pred čitavom obitelji letjeti po blagovaonici svoje kuće. “Ne, više ne igram!” odgovorio je Ivan Huri, koji ga je ščepao. “Kasno je i moramo ići kući.” “Točno, sigurno je već deset sati! Mi također idemo.” S Hurom su bili i njegova jedanaestogodišnja sestra Léirenn i osmogodišnji brat Anthe. Jedno za drugim, djeca iz Aldénurija su se prestajala igrati toga dana i svatko se vraćao svojoj kući. Hure, Léirenn i Anthe pratili su Ivana čitavim putem jer su se igrali na vrhu brježuljka Illún. Oni su također živjeli na njegovoj rubnoj strani, samo malo niže od obitelji Ferrija i Ane. “Ivane, što ti se dogodilo? Hlače su ti uprljane travom, pao si?” upitao je Hure. “Oh, nije to ništa. Poskliznuo sam se kad sam silazio s hrasta.” “Da se ja vratim s takvim hlačama, poslali bi me u krevet bez večere.” “Joj! Nisam na to pomislio! Morat ću ući i promijeniti odjeću prije nego što me vide. Hure, kako si ti sjajan tip”, Ivan je svojega prijatelja potapšao po leđima. “Uvijek govoriš zanimljive stvari.” “Je li zanimljivo to što sam rekao? Meni se čini glupo. Bit će da si jako gladan.” “Moguće je. U svakom slučaju, hvala ti što si me upozorio.”

11


J. PÉREZ-FONCEA

Léirenn i Anthe su šuteći slušali razgovor. Léirenn je bila jako suzdržana, prije svega zbog svoje plašljivosti. Bila je lijepa i pametna djevojčica i jako se divila Ivanu, ali činilo se da on to ne primjećuje. Kad su došli do Ivanove kuće, oprostili su se: “Zbogom!” “Zbogom, Ivane, do sutra!” rekla je također Léirenn. Ivan je bio toliko rastresen da nije ni odgovorio. Razmišljao je kako će ući u kuću uz najveći mogući oprez. Po onome što je barem na prvi pogled bilo vidljivo, u predvorju i u blizini stuba koje su vodile u njegovu sobu nije bilo nikoga, tako da je tiho zatvorio vrata i počeo se penjati na vršcima prstiju. Kad je stigao gore, nekoliko je sekunda u tišini osluškivao i kad je utvrdio da tu nema nikoga, počeo je pretrčavati udaljenost od približno deset metara iz hodnika do svoje sobe. “Ivane!” začuo je iznenada iza svojih leđa. Bio je toliko usredotočen da je poskočio kad je začuo svoje ime. Umirio se kad je vidio da je to njegova malena petogodišnja sestra Magge. Ipak, za trenutak se ponovno uznemirio: ako je Magge tu, ni majka nije daleko. Doista, tek što je došao do toga zaključka, iz susjedne je sobe začuo majčin glas: “Ivane, operi ruke, idemo odmah večerati, danas dolazi stric Lánder. I dođi me poljubiti!” Smirio se: ako dolazi stric Lánder, ne će ga poslati u krevet bez večere, tako da može pozdraviti majku bez opasnosti. “Idem, majko!” “Ivane! Na što sličiš? Može li se znati što si radio?” “Nije ništa bilo. Pao sam kad smo se igrali skrivača.” “Hajde, brzo se preodjeni i siđi u blagovaonicu.” Činjenica da je pozvan stric Lánder nije ni u čemu mijenjala Ivanove planove: stric Lánder bio je još jedan član obitelji. Imao je sposobnost svojstvenu samo nekim osobama, da probudi dječju ljubav, a i njega je, svakako, jako veselila nazočnost mladih ljudi u njegovoj blizini. Običavao je reći da ga pomlađuju. Lánder de Érdain (to mu je bilo puno ime)

12


IVAN ALDENURIJSKI

bio je najmlađi od braće Anina oca, i jedini živ. Stric Lánder je i dalje živio u kući Érdainovih u dolini Assen, udaljenoj pola dana jahanja iz Aldénurija prema unutrašnjosti. Ferrio i Ivan istodobno su stigli u blagovaonicu. Kada su se svi okupili, Ferrio je blagoslovio stol i ušla je Atania noseći pladanj na kojemu su se toga dana nalazile pastrve upecane u potoku u blizini kuće. “Pastrve, jupiiii!” rekao je jedanaestogodišnji Enkel, koji je skupa sa svojim blizancem Kelom bio po godinama odmah iza Ivana. Kao i sve druge, oduševljavale su ga pastrve, ali u njegovu slučaju oduševljenje je bilo još opravdanije jer ih je on upecao. Bio je savršen ribič i uživao je vidjevši da njegov trud nije bio uzaludan. “Enkele,” zanimao se stric Lánder, “ti si ih upecao? Jako su velike.” “Trebao si vidjeti onu koja mi je pobjegla, bila je barem tri puta veća od ovih koje tu vidiš.” “Ne pretjeruješ li?” upleo se s osmijehom Ferrio. “Ja mislim da nema tako velikih pastrva.” “Kako da ne!” branio se maleni Enkel. “Već ćeš sutra vidjeti…” “Želim to vidjeti, Enkele”, popustio je stric Lánder. “Sutra idem s tobom.” “Čuj, Lándere, kakva će biti jesen u Érdainu?” upitao je Ferrio, mijenjajući temu. Ivanu su bili dosadni razgovori o žetvama, o blagoj klimi i o tome kako će ovdje ili ondje biti suša ili poplava, predviđa li se tuča ili mraz. Bilo mu je besmisleno toliko brinuti o vremenu i o tome kakvo će ili ne će biti, kada, u stvari, predviđanja poslije imaju malo ili ništa sa stvarnosti. Učinilo mu se da je prigodan trenutak za njegov let po blagovaonici. Usredotočio se na let, pomalo se bojeći da sada ne će uspjeti, ali nakon nekoliko sekunda, iako je i dalje bio na svojemu mjestu, više nije primjećivao snagu sile teže, koja ga je prije gurala prema stolcu, i trenutak nakon toga počeo se lagano uzdizati.

13


J. PÉREZ-FONCEA

Ana je upravo otvorila usta kako bi svojemu sinu ukazala na to da je stao na stolac, ali iznenada ih je, s izrazom nevjerice, zatvorila, vidjevši da njegove noge nisu bile na stolcu nego su se uspinjale slijedeći ostatak tijela koje je poletjelo iznad stola blagovaonice i glava ukućana. Tada su se svi pogledi usmjerili prema istom: Ivanu. U blagovaonici je nastala tišina. Čula se samo buka izazvana jedaćim priborom koji je ispadao iz ruku iznenađene obitelji. Pred zapanjenim pogledima Ivan je dostojanstveno, pomalo puštajući da ga preplavi trenutačna taština, savladavao visinu približavajući se stropnim gredama koje su bile dobrih šest metara iznad na izgled skamenjenih glava obitelji Ferrija Aldenurijskoga. Tada je, u svojemu trećem letu u životu, shvatio da može krenuti na desno i na lijevo, naprijed i nazad, samo ako to snažno zamisli. Sve se odvijalo jako dobro dok sestra Magge, naivnošću malog djeteta, nije glasno objavila ono što je bilo svima očito: “Mama, Ivan leti po stropu!” Taj bezazleni komentar kao da je probudio Anu iz nestvarnoga trenutka u kojem je vidjela svojega najstarijeg sina kako lebdi na visini od šest metara, a nije si mogla objasniti što se događa. “Silazi odavde, odmah sada!” povikala je nervozno i istoga se trena onesvijestila. Ivan se, vidjevši da mu se majka onesvijestila, jako zabrinuo. Zamalo da nije prestao biti usredotočen i pao, ali uspio se savladati i spustiti se na stolac jednako lako kao što se i podigao s njega. “Atania, molim te, donesi malo lipova čaja!” molio je Ferrio. “Ana! Ana! Probudi se!” Jadna je Ana došla k sebi, još uvijek jednako uplašena onim što je vidjela. “Ferrio! Jesi li vidio isto što i ja?” “Ana, smiri se”, ubacio se stric Lánder istodobno nježnim i snažnim glasom. ”Iako ti se čini čudnim, savršeno dobro znam što se događa, a vjerujem i Ferrio.”

14


IVAN ALDENURIJSKI

“I Ferrio? Jesi li siguran u to što kažeš?” “Da, jesam. I osim toga, ako se baš jako ne varam, mislim da to ima veze s fizikalnim istraživanjima mojega brata Unkea, to jest, tvojega voljenog oca.” “Kako…? Što želiš točno reći?” “Hajde, Ana, uzmi ovo”, približio joj je toplu šalicu koju je brižna Atania već bila donijela. “Dobro će ti doći. Nemoj se sada brinuti oko onoga što si vidjela, o tome ćemo razgovarati poslije. Osjećaš li se bolje?” “Mislim da da. Morate mi oprostiti…”, šaputala je pomalo postiđeno; i dodala, blago se smiješeći: “Nisam navikla gledati svoju djecu kako lebde u zraku.” “Meni se čini sjajnim!” upleo se odlučno Enkel, koji nije otvorio usta od komentara izazvanih pojavom pastrva. “I meni!” dodali su gotovo jednoglasno Kel, Magge i Ruth. Sedmogodišnja Ruth je po godinama bila iza blizanaca. “Ivane, kako si to naučio? Je li ti trebalo puno vremena?” ispitivao je Ferrio gledajući sina s osobitom pozornosti. “Ne, oče, danas je bilo prvi put. Dogodilo mi se a da nisam ništa učinio, čistom slučajnosti. Pronašao sam jedan medaljon, čvrsto se usredotočio gledajući kakav je i…” “I počeo si letjeti kao sada, zar ne?” “Da, striče Lándere.” “Mogu li vidjeti taj medaljon?” “Da, jasno, imam ga u džepu…” “Ma daj!” uzviknuo je ganuto Lánder. “Ovo je medaljon thalskoga podrijetla iz srednjega doba.” “Kakvoga podrijetla?” pitali su Kel i Enkel. “To je drevni medaljon čiji korijeni dopiru do vremena osnivanja našega sela”, objasnio im je stric Lánder vraćajući ga Ivanu. “Reci mi, Ivane, je li te još netko osim nas vidio kako letiš?” “Ne, striče Lándere, nije me nitko vidio, vi ste prvi.” “Tako i treba biti. Prvi se letovi moraju odvijati u obitelji”, dodao je Ferrio, sada već opušten, u veselome, šaljivom tonu. “No vjerujem da bi najbolje bilo pozabaviti se

15


J. PÉREZ-FONCEA

Enkelovim pastrvama koje će se ohladiti. Bit će vremena za nastavak komentiranja ovih letova.” Pastrve se nisu ohladile. Dok su jeli s udvostručenim apetitom, razgovor o novoj Ivanovoj sposobnosti nije prestajao, već je postajao sve živahniji, osobito kada se radilo o, jasno je, najmanjima. Kad je došao red na desert, Ana više nije pokazivala ni najmanji znak prijašnje uznemirenosti, a Ivanova su braća i sestre bili prilično oduševljeni. Toliko da su Enkel i Kel počeli predlagati: “Idemo u vrt i neka Ivan poleti!” “To, to! Neka poleti!” odgovorila su u zboru ostala djeca i stric Lánder, koji je jako uživao i pridružio se galami malenih.

16


IVAN ALDENURIJSKI

3.

U to je doba godine u te sate još uvijek bio dan, tako da su Ferrio i Ana na kraju popustili i svi su izišli u vrt. Stric Lánder je pijevnim glasom davao upute, a djeca pjevušila ono što im je on govorio: “Na jele, da vidimo hoće li stići do vrha jela!” “Jeste li sigurni da to nije opasno?” tiho je pitala Ana, ne mogavši se osloboditi lagane zabrinutosti. “Nemoj brinuti, Ana. Već si ga vidjela u blagovaonici. Nema ni najmanje opasnosti”, odgovorio je Lánder povjerljivim tonom, mirno poput nekoga tko je dobro upućen. “U svakom slučaju, moramo dobro vidjeti što Ivan radi kako bismo znali što možemo očekivati u budućnosti.” “Na jele! Na jele!” nastavila su bučno pjevušiti djeca. Mislili su na tri veličanstvene jele koje su se nalazile ispred kuće na lijevoj strani. Ne čekajući da ga se moli, Ivan se usredotočio i počeo se lagano uzdizati prema krošnji najviše od njih. Kad je došao do te visine, želio je nadvladati samoga sebe i pokušao preletjeti drveće, pun samopouzdanja koje mu je dala činjenica da je već glavni junak pred obitelji: “Već sam preletio jele! I odavde vidim more!” vikao je oduševljeno. “Nailaze oblaci s obzorja! I…” Iznenada, glas mu se slomio kao da se zagrcnuo. Iz susjedne kuće neki ga je čovjek promatrao mračnim pogledom. Bio je to Hugo Gorkhol. Hugo Gorkhol nije bio rođen u Aldénuriju. Došao je s mora prije dvadesetak godina, ali još je uvijek imao poteškoća pri izražavanju na jeziku Aldénurija, aldenorskom. U onim rijetkim prigodama kada ga se moglo čuti da govori,

17


IVAN ALDENURIJSKI

SADRZAJ

SKERRAG NA VIDIKU! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 ERRION-THAL U OPASNOSTI . . . . . . . . . . . . . . 55 HLADNOCA ARKANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 JOS DALJE OD RTA THUN. . . . . . . . . . . . . . . . . 207

247


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2009.


“Djelo vrhunskog ritma, prepuno fantazije i začudnosti, s vizualnom snagom kakva se viđa samo u filmovima.” Beatriz Iso, profesorica audiovizualnih komunikacija na Sveučilištu Navarra “Ova knjiga je vrhunska avantura u izvanrednom, maštom stvorenom svijetu. Siguran sam da će naići na izvrstan prijem i kod mladih i kod starijih čitatelja.” José Luis Olaizola, književnik

ŠUM A TH AUR ROKA

ŠUMA THAURROKA

. ÉREZ- ONCE A

Iz šume Arkane mračna prijetnja baca svoju tamu na Errion-Thal. Probudili su se thaurroci, strašna stvorenja neuobičajene snage i veličine... S druge strane Endenskoga mora, u dolinama Aldénurija, dječak Ivan još uvijek ne zna da je njegova sudbina povezana sa sudbinom njegovih predaka i da se mora suočiti s thaurrocima... Kerreni, krildeni, Morghuci, i mnoga druga stvorenja oživljavaju fantastičan svijet slijedeći trag najbolje pustolovne tradicije; to je scenarij u kojemu će Ivan Aldenurijski, običan dječak s neobičnom sposobnosti, morati nadvladati vlastite strahove prije nego što u toj borbi zauzme mjesto koje mu pripada. Ovaj uzbudljivi fantastični roman mlade španjolske književne nade Juana Péreza-Foncee već je osvojio tisuće čitatelja svih uzrasta te je preveden na više svjetskih jezika. Svojom književnom kvalitetom i porukom o vrijednostima koje trebaju zauzeti mjesto u svačijem životu – važnosti prijateljstva i obitelji, spremnosti na žrtvu, istinskoj hrabrosti i odanosti – dobio je zapažena priznanja i od strane književne kritike, a odličnim su ga ocijenila i različita udruženja knjižničara specijaliziranih za dječju literaturu. Verbum s ponosom objavljuje hrvatsko izdanje Ivana Aldenurijskog kao prvijenac u novopokrenutoj biblioteci Juventa (Mladost), u kojoj ćemo objavljivati zapažena i vrijedna književna djela za djecu i mlade.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-178-1

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM

Ivan Aldenurijski  

Ovaj uzbudljivi fantastični roman mlade španjolske književne nade Juana Pereza-Foncee već je osvojio tisuće čitatelja svih uzrasta te je pre...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you