Dragulj_Nila by VERBUM d.o.o.

DRAGULJDRAGULJ NILA

DRAGULJ NILA

Roman

Tessa Afshar

Biblioteka

POPULUS

22.

Naslov izvornika: Jewel of the Nile

Izvršna urednica: Jasna Krapac

Prijevod: Eleonora Ruljančić

Lektura: Anđa Jakovljević

Grafička priprema: Mario Šantić

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Split, 2024.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Glavni urednik: Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

DRAGULJ NILA TESSA

A FSHAR

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-927-5

CIP zapis dostupan u katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191124040.

Za Arianu: bistru, duhovitu, divnu, postojanu. Dragocjena moja nećakinjo, uvijek ćeš biti dragulj u mom srcu.

Učit ću te, put ti kazat’ kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom.

Ne budite kao konj ili mazga bez razuma: divljinu im krotiš vođicama i uzdom, inače im se ne primiči!

psalam 32,8-9

Sredozemno more

svijet

dragulja nila

Rim

Puteoli

Sirakuza

Korint

Mira

Aleksandrija

Cezareja

Jeruzalem

Sredozemno more

otok Elefantina

Prvi katarakt

Drugi katarakt

Treći katarakt

Četvrti katarakt

Crveno more

Peti katarakt Meroja Šesti katarakt kraljevstvo kuš

Nila egipat

PROLOG

Kuš nek’ pruži ruke Bogu!

PSALAM 68 , 32

31. g. po. kr.

Posljednji je put s bolnom sjetom pogledao kroz trošni pro-

zor: Nil je sjajio poput rastaljena zlata u svjetlosti izlazećega sunca, zavojito nestajući iza horizonta. Natjeravši se da se okrene, kleknuo je kraj slamarice na kojoj je spavala njegova nevjesta. Da bi imao ovu ženu, bio je prisiljen odreći se raskošne ljepote svoje zemlje, svoje obitelji i naslijeđa. Nasmijao se. Bila je vrijedna svega što je izgubio. Za njegovo dobro ona se odrekla i više od toga.

„Vrijeme je za buđenje, ljubavi.“

Promrmljala je nešto nerazgovijetno, više usnula nego budna.

„Hajde, ljenjivice. Otvori te divne morskozelene oči. Ne možemo se ovdje zadržavati. Dosad su već sigurno primijetili da nas nema.“

Govorio je vedrim tonom, pazeći da mu se u glasu ne osjeti sve jača tjeskoba. Ipak, podsjetnik na njihovu ranjivost bio je dovoljan da otjera i posljednji trag njezina sna. Širom je otvorila oči i glatkim se pokretom uspravila u sjedeći položaj, držeći plahtu pod vratom.

„Koliko smo već dugo ovdje?“

„Predugo.“ Pokazao je prema prozoru. „Sunce izlazi.“

Okrenula se i položila ruku na njegov obraz. „Volim te, mužu.“

Na jedan beskrajno kratak trenutak vrijeme je stalo, strahovi su iščeznuli, njihovi progonitelji nestali, a u golemu prostranstvu svijeta ostalo je samo njih dvoje. Njena put, nevjerojatno svijetla, bila je priljubljena uz njegovu tamnu kožu, kao egzotična tapiserija satkana od dviju prekrasnih niti. Njegove grudi nadimale su se od radosti. Nagnuo se i nježno je poljubio. Činilo se nevjerojatnim da je uistinu i neopozivo njegova.

„Volim te, Gemino.“ Izgovarao je riječi na latinskom, njezinu materinjem jeziku, jeziku njezina srca. Zatim je prekinuo čaroliju povlačeći se u želji da zgrabi svoj ogrtač. Nisu si mogli priuštiti da ostanu u trošnoj gostionici ni jednoga jedinog trenutka.

„Podmirit ću račun s gostioničarem dok se ti odijevaš“, rekao je već otvarajući vrata.

Mrzovoljnu gostioničaru platio je nešto više, davši mu srebrni novčić od kojega su se ovom širom otvorile zakrvavljene oči. „Za vašu diskreciju“, rekao je.

Čovjek je, i ne osmjehnuvši se, spremio novčiće u prljavu torbicu i otišao po njihove deve.

Okrenuo se i pogledao prema horizontu. Stegnulo ga je u grudima pri pogledu na skupinu jahača, koja se brzo približavala s juga. Zaklonivši oči od prodorna sunca, zaškiljio je kako bi bolje vidio. Izbrojio ih je sedam. Ne, osam. Deve su se kretale dugim, laganim koracima, bacajući prašinu po putu kojim su kročile.

Grlo mu se osušilo. Mogli bi biti trgovci, rekao je sam sebi. Trgovci. Putnici na putu prema Egiptu. Na pamet mu je palo desetak različitih mogućnosti, od kojih se ni jedna nije činila prijetećom. Zatim je vidio odbljesak metala od nečega privezana uz bokove jahača. Mačevi. Pojurio je uz stepenice koje su vodile u njihovu sobu. Gemina je upravo izlazila iz sobe. Bez riječi ju je zgrabio za ruku i povukao za sobom niz stepenice.

„Što je bilo?“ zadihano je upitala.

„Jahači.“

„Koliko su daleko?“

„Brzinom kojom putuju, nedovoljno daleko. Bit će uskoro ovdje.“

Zaustavili su se uz stražnji zid gostionice gdje ih se nije moglo uočiti s ceste. Gostioničar je izveo deve iz njihova tora, ali se nije potrudio osedlati ih, unatoč njegovim uputama.

Trebao je ranije izvesti deve, pomislio je, grdeći sama sebe dok je osedlavao prvu beštiju.

Njihov gostioničar ni prstom nije maknuo da im pomogne. Umjesto toga, dovukavši se do sredine zemljane ceste, zagledao se u daljinu. Uočivši jahače koji su se približavali, odmahnuo je glavom i pljunuo na zemlju. „Čim sam vas vidio, znao sam da ćete mi donijeti nevolje.“

Ne obazirući se na gostioničara, zahvatio je prvo sedlo. Iz bisaga je izvukao grub vunen ogrtač i dobacio ga Gemini, žurno se i sam odjenuvši u nešto slično.

„Navuci to preko glave“, naredio je. Prekriveni pohabanim pamukom trebali bi, barem s leđa, izgledati poput dva stara nomada.

Rastužio se dok je osedlavao drugu devu, primijetivši prljavštinu koja se još čvrsto držala na njezinim stegnima. Bilo je očito da se gostioničar nije potrudio ni istrljati životinju. Dobacio je muškarcu ljutit pogled, a ovaj mu je uzvratio podsmijehom. Nije bilo vremena za svađu. Odagnao je razdraženost i okretnim prstima izvršio zadatak koji je bio pred njim. Mogao se samo nadati da je gostioničar nahranio i napojio životinje. Jahanje prljavih deva bila je jedno. No jahanje gladnih i žednih zvijeri dok ih progone brzi, naoružani ljudi, bilo je nešto posve drugo. Leđa su mu na hladnu jutarnjem zraku bila oblivena znojem.

Trebao se sam pobrinuti za deve. Umjesto toga, pijan od ljubavi, zavukao se unutra sa svojom nevjestom, prepustivši posao mrzovoljnu strancu.

Povukao je devu za vrat, navodeći je da klekne. „Dođi“, rekao je Gemini. Plaho se približila, nenaviknuta na deve. Obujmivši joj rukama struk, podigao ju je u sedlo.

„Brzo ćemo putovati. Čvrsto se drži.“

Kimnula je, problijedivši. Uputio joj je ohrabrujuć osmijeh prije nego što se popeo na svoju zvjerku. Koristeći štap, potjerao je deve u kas prije nego što su bile spremne za galop. Zvjerke su produljile korake, a njihove tvrde grbe činile su putovanje neudobnim. Brzo jahanje na devama, od kojega su

cvokotali zubi i podrhtavala glava, nije se moglo mjeriti s uzbuđenjem sudjelovanja na konjskim utrkama.

Presjekao je grubu stazu i krenuo prema blijedozelenoj rijeci. Kraljičini ljudi, koji su im bili za petama, nisu očekivali da će se usuditi prijeći Nil. Njihovi bi progonitelji očekivali da će se uputiti na sjever, u sigurnost Egipta. Ili na istok, među trgovce koji bi im pomogli u probijanju kroz pustinju dovevši ih do zemalja koje su se protezale iza Crvenoga mora. Nadao se da će nomadski ogrtači, kao i neočekivani put kojim su krenuli, prevariti stražare i navesti ih da odustanu od daljnje potjere. Možda bi ih moglo uvjeriti u to da oni nisu dvoje zaljubljenih bjegunaca koji su, u želji da budu zajedno, navukli na sebe kraljičin bijes. Snažnije je upravio deve prema rijeci. Jahači su sve više napredovali iza njih.

Kako su se približavali obali rijeke, trojica jahača odvojila su se od ostalih i krenula za njima. Trojica su ipak predstavljala manji problem od osmorice. S trojicom bi se možda i mogao obračunati, iako su bili Kandakini čuvari. Barem nije za njima poslala rimske centurione.

Ubrzao je deve, primijetivši da su počele usporavati. Nije bio zabrinut, budući da nisu imali još puno pred sobom. Doveo ih je do napuštena mjesta na bujnoj obali rijeke i zaustavio deve. Žurno je Gemini pomogao da siđe i zgrabio jednu od bisaga, ostavivši drugu na devi. Bacio je pogled preko ramena.

Zaustavio je dah vidjevši u daljini preostalu petoricu jahača kako iz smjera gostionice kreću prema njima. Sigurno su razgovarali s gostioničarom. Srebro koje mu je dao nije uspjelo kupiti čovjekovu šutnju.

Sve nade u kradomičan bijeg rasule su se poput kula od karata.

„U čamac!“ povikao je.

„Odjeća mi je u drugoj torbi.“

„Nema vremena, Gemino. Trči!“

Zgrabio ju je za ruku, pomažući joj prijeći rogoz i spustiti se niz nasip. Voda je zapljusnula njegove kožnate sandale i zahvatila mu gležnjeve. Protratio je dragocjene trenutke oslobađajući čamac koji je sakrio ispod velikih palminih listova. Pomažući Gemini da uđe, gurnuo je čamac u dublju vodu i uskočio nakon nje.

„Stani!“ netko je zaurlao u blizini. „Stani ili ćeš umrijeti!“

Zgrabio je vesla s dna čamca i počeo veslati svom snagom. Začuo je piskav zvuk, a zatim još jedan.

„Tako mi bogova! Gađaju nas strijelama!“ Gemina je zadihano rekla.

Jednom rukom gurnuo joj je glavu, s licem nadolje, na papirusne trske dok je drugom i dalje mahnito veslao. Laki čamac bio je preskroman da bi imao kabinu u koju bi je mogao sakriti. Kušiti su bili poznati po svojim brzim teglenicama, ali za ovo putovanje bila mu je potrebna tajnost, a ne luksuz tako da se odlučio na jednostavan egipatski čamac za ribolov.

„Ostani dolje“, rekao je dok mu je još jedna strijela sa željeznom oštricom proletjela pokraj glave. Bio je prilično siguran da ih Kandakini vojnici ne namjeravaju ubiti. Kako bilo, svakako ne Geminu. Snažnije je potegao vesla, boreći se protiv vjetra koji ih je tjerao na jug.

Vjerojatno je izgubio prednost koju je nosila tajnost. No imao je još nekoliko pobjedničkih trikova u rukavu. Stražarima bi trebalo vremena da osiguraju čamac kojim će ih progoniti. Namjerno je svoj čamac skrio daleko od ribarskih sela, u kojima se s lakoćom moglo nabaviti čamac. S druge strane rijeke trebao ga je čekati libijski vodič, polunomad koji je poznavao sve skrivene sporedne putove koji će ih, neotkrivene, dovesti u Egipat.

Nil je na ovom dijelu postajao širi te se morao svim silama boriti protiv struja kako bi došao do sredine rijeke. No to je bilo dovoljno da ih zadrži izvan dometa strijela. Bacivši brz pogled preko ramena, uočio je osmoricu muškaraca na istočnoj obali koji su netremice gledali za njima, s lukovima i strijelama, nemarno obješenim o njihove mlohave ruke. Grudi mu je ispunila pobjednička radost.

„Odustali su“, rekao je Gemini, smiješeći se. „Sigurni smo.“

No osjećaj olakšanja nije dugo potrajao.

Ponovno se osvrnuo, nabravši obrve. Zašto su stražari bili tako mirni? Trebali bi se očajnički truditi da dođu do čamca i nastave s potjerom. Kandaka se nije mirila s neuspjehom. Zašto bi se lijeno zadržavali uz rijeku? Jesu li se nadali da će se jednostavno utopiti? Osjetio je nelagodu u trbuhu. Nešto je tu bilo jako sumnjivo. Izbezumljeno je pogledom preletio preko papirusne trske laganoga čamca. Jesu li se ranije dohvatili nje-

gova čamca i oštetili ga? To mu se činilo prilično uvjerljivom mogućnošću. Ipak, da su negdje na čamcu napravili rupu, voda bi dosad već sigurno prodrla unutra.

Pomno je pogledom pretražio zapadnu obalu, gusto obraslu datuljama i raznim raslinjem, ispustivši uzdah olakšanja kad je ugledao poznatu mršavu figuru.

„Ovdje je“, rekao je, na što se Gemina okrenula.

Nomad im je mahnuo rukom koja je vijugala poput poletne zastave ovješene o nebo.

Gemina se osmjehnula. „Doima se prijateljski.“

„Majka mu je bila nomad. Oni vole Kušite.“

Nelagoda, koju je osjećao u trbuhu, počela je popuštati. Gotovo su bili slobodni. Prije negoli je čamac udario o obalu, iskočio je, voda mu je dopirala do bedara, a stopalima je gacao u crnu blatu. Nomad mu je priskočio u pomoć i zajedno su izvukli čamac na obalu.

„Vidim da ste uspjeli“, rekao je mršavi muškarac, osmjehnuvši se i pokazavši dva reda blistavo bijelih zubi.

„Jedva“, rekao je, pokazavši na stražare koji su i dalje nepomično stajali na suprotnoj obali.

„Što rade? Žele biti sigurni da se nećete vratiti?“

„Pretpostavljam.“ Pomogao je Gemini da iziđe, a zatim prebacio preko ramena teške bisage u kojima su se nalazila sva njihova ovozemaljska dobra.

„Zgodan čamac“, rekao je nomad, pokazujući prstom.

„Tvoj je. Nećemo ga moći nositi na leđima na putu do Egipta.“

„Nadao sam se da ćeš to reći.“ Njihov se vodič još jednom radosno osmjehnuo i trskom prekrio čamac. Odjednom je ispustio neobičan, prigušen zvuk. Bez ikakva upozorenja njegovo tanahno tijelo počelo je padati dok se nije, licem prema nadolje, ispružilo u plićaku Nila. Iz leđa mu je virilo dugačko koplje sa željeznim vrškom.

Gemina je vrisnula.

Okrenuo se, posegavši rukom za mačem. Dvanaestorica naoružanih stražara iskoraknula su iz sjene palmi u preciznoj, simetričnoj liniji. Zrake sunca odbijale su se od njihovih golih ruku, zbog čega su djelovali poput kipova od ebanovine.

Visoka žena, mišićava tijela prekrivena bijelom haljinom do gležnjeva, ukrašenom nabranim pojasom prebačenim pre-

ko desnoga ramena, provlačila se kroz nepomičnu skupinu. Kana je ostavila trag na njezinim dugim noktima i kosi, koja je bliještila crvenim odsjajem na suncu. Na glavi je imala metalnu kapu koja je pridržavala kraljevsku dijademu.

„Nisi valjda mislio da me možeš nadmudriti?“ zavlačeći je rekla.

Običaji, usvojeni tijekom života, nadjačali su prvotni šok te je pao na koljeno, položivši ruku na grudi. „Kandako.“

Od jednoga je stražara izvukla mač i zabila mu oštar željezni vršak pod bradu, od čega je sav uzdrhtao. Krv je počela kapati po tunici.

„Nemojte!“ viknula je Gemina, jurnuvši prema njemu. Jedan od čuvara zaletio se i brzim pokretom svoga napetog tijela uhvatio je prije nego što je dospjela do njega. Ili do kraljice.

„Budi tiha, djevojko“, procijedila je Kandaka.

Gemina se sve jače otimala, a čuvar joj je pritisnuo ruke divljački je stegnuvši.

Vidjevši kako joj od gruba čuvareva stiska izbijaju masnice, a koža poprima crvenu boju, zaboravio je na oštricu koplja koja mu je probadala grlo. Okretom svoga torza oslobodio se od oštrice kraljičina mača i priskočio Gemini u pomoć.

„Ostavi mi ženu na miru!“ Sam se začudio svom glasu, koji je zvučao poput rike lava, a ne njegova uobičajena glasa.

Uspio je napraviti jedan korak, a zatim, izbjegavši dvojicu stražara, i drugi te je gotovo stigao do Gemine. Međutim, snažna, mišićava tijela stražara zaustavila su njegov sljedeći korak. Šakama su ga srušili na tlo, koljenima mu pritišćući rebra, sve dok nije ostao bez daha osjetivši vrtoglavicu. U pozadini je čuo Geminu koja je histerično plakala.

Kandakino lice kao da je zatamnilo nebo dok je netremice gledala u njega. „Žena, kažeš?“

„Vjenčani smo“, izgovorio je natečenim usnama. „Više ne možeš učiniti ništa u vezi s tim.“

„Tako, znači?“ uputila mu je bijesan pogled. „Mogu je učiniti udovicom.“

„Ne bi se usudila!“

Bila mu je poput tetke čitava života. Njegova majka bila joj je najbliža prijateljica. Osoba od povjerenja u svijetu punu neprijatelja. Bi li ga ubila samo zato što se oženio bez njezina dopuštenja? Zato što je oženio kći rimskoga dužnosnika?

„Osramotio si me. Ubijala sam muškarce i za manje od toga“, rekla je, pročitavši mu misli.

„Oprosti mi, moja kraljice.“

Kimnula je jednom od svojih ljudi, a prije negoli je stigao još jednom udahnuti, kraljevska je straža izvukla dvije teglenice iz skrovišta okruženom trskom. Svezali su ga poput zarobljena roba, gležnjeve i laktove opasali željeznim lancima, stavivši mu ruke na leđa. Cijelo tijelo grčilo mu se od boli dok su mu listovi pritiskali bedra, a stopala dodirivala laktove. Mišići su ispustili bolan krik u znak protesta dok su ga dvojica stražara podigla poput vreće žita i bacila u teglenicu. Vidjevši kako uvlače Geminu u drugu kraljevsku lađu, srce mu je ispunila još snažnija bol.

U posljednji trenutak kraljica je zakoračila u teglenicu na kojoj se on nalazio i dala znak da krenu. Nije htjela biti viđena s ove strane Nila. Libijci su stekli snažno uporište na zapadnoj obali rijeke i kraljica im nije bila draga. Kad bi je uhvatili, okruženu tako malim brojem stražara, odnosili bi se prema njoj s jednako malo suosjećanja kao što se ona sada odnosila prema njemu.

„Molim te, Kandako“, preklinjao je.

Uputila mu je prodoran pogled svojim tamnim očima. Bila je starija od njega svega šesnaest godina. No autoritet joj je pridodao ono što godine nisu mogle. Dok ga je promatrala, odjednom se činila drevnom i bezvremenskom, s usnama koje su se sada činile poput bezizražajne linije.

Podigla je prst. „Prvo, Rimljanka je.“ Podigla je i drugi prst. „Drugo, obećana je nekom plemenitaškom rimskom idiotu koji u ovom trenutku sjedi u mojoj prijestolnoj odaji i kipti od bijesa.“ Podigla je još jedan prst. „Treće, njezin je otac carev službenik, koji mi upućuje bijesne prijetnje.“ Još se jedan prst našao u zraku. „Četvrto, ti, lukava zmijo, učinio si mi to iza leđa.“ I još jedan prst. „Peto, pružio si loš primjer svim mladićima u mojoj palači. U mojem kraljevstvu.“ Udarila ga je nogom u izloženi dio tijela, a od boli uzrokovane tvrdim vrškom njezine kožnate cipele bolno je zajaukao. „Ponestaje mi prstiju, budalo. I još se moram nositi s tim njenim budalastim ocem.“

Duboko je uzdahnuo. Još ga nije ubila. To je pružalo nadu. „Trebali smo tražiti tvoje dopuštenje.“

„Misliš, ha?“

„Trebali smo tražiti tvoju pomoć.“

Gorko se nasmijala. „Ne, niste trebali. Da si mi se usudio obratiti s tom idejom, ošamarila bih te tako snažno da bi ti mozak izletio iz lubanje.“

„Pomozi nam sada, Kandako!“

„Da vam pomognem? Iscijedila bih život iz tebe. Zar ne razumiješ? Rim nam sjedi pred vratima poput gladna lava. Visimo o koncu, jedva se držeći određenih autonomnih mjera, odvraćajući ih donekle svojim velikim porezima. Sve što im je potrebno jest izgovor da nas u cijelosti progutaju. Ono što ste učinili može im pružiti upravo to.“

Stisnuo je oči. Nekoć su Kušiti bili moćan narod. Prije sedam stotina godina njegovi su kraljevi vladali Egiptom. Cijelo jedno stoljeće dva su kraljevstva bila ujedinjena pod zastavom kušitskih vladara. Ta su vremena odavno prošla. Kušitski rudnici i dragulji, kao i njihova lukava kraljica, uspjeli su odvratiti ljepljive, gramzive prste Rima i zaštititi ih od njihove grabežljivosti. Još uvijek su, u nekoj mjeri, uspjeli zadržati neovisnost. Njihovo bogatstvo donijelo im je, ako već ne moć koju su posjedovali nekoć, dovoljno snažan utjecaj.

„Djevojka je problem svoga oca“, rekla je Kandaka. „Ali ti. S tobom ću se ja pozabaviti. I vjeruj mi kad ti kažem: odmjerit ću ti kaznu koju nikad nećeš zaboraviti. Naučit ćeš staviti svoj narod ispred svog srca.“

„Volim ovu zemlju. No, isto tako, volim i Geminu. Oženjen sam njom“, ustrajavao je.

„I kako će se jedan patetičan, na brzinu obavljen obred, suprotstaviti moći vaše kraljice i uvredi koju ste nanijeli Rimu?“ Opet se zagledala u njega neumoljivim pogledom. Poznavao je taj izraz njezina lica. Pogled koji je govorio da je donijela odluku. Pogled koji je govorio da nema te sile na zemlji koja bi je pokolebala u njenoj odluci. Pogled koji je prethodio prolijevanju krvi.

Svaki tračak nade sada je iščeznuo.

Bolno je okretao glavu sve dok nije vidio drugu teglenicu kako plovi za njima. Ako ništa drugo, barem se činilo da se nisu loše odnosili prema Gemini. Sjedila je ruku omotanih oko koljena, uspravnih leđa.

Tada još nije znala da se zauvijek rastaje od njega.

Volim te, nečujno je prošaptao, znajući da joj više nikad neće moći uputiti te riječi. Znao je da mu je Nil ukrao srce i da nije mogao učiniti ništa da to spriječi.

POGLAVLJE 1.

Nabuja li rijeka, on ne strahuje.

JOB 40 , 23

25 godina kasnije

Čamac je klizio pored slavnih kipova faraona Amenhotepa, dva kamena diva koji su bdjeli nad zapadnom obalom Nila više od tisuću godina. Prvi je bio teško oštećen u potresu, lice je bilo neprepoznatljivo. No činilo se da drugi svojim kraljevskim očima promatra Karilinu, želeći odmjeriti njezinu odvažnost. Starom je faraonu uputila naheren osmijeh. Nakon tolikih godina izloženosti zlobnu djedovu pogledu Amenhotep je nije mogao zastrašiti.

Golemo prostranstvo Nila prostiralo se ispred Kariline, sa zagasitoplavim vodama, tajanstvenim poput Memnonovih kipova čuvara. Osjetila je kako joj srce počinje sve brže i brže udarati, a nalet vrućine, koji nije bio uvjetovan vremenskim prilikama, uvlačio joj se pod kožu. Bez obzira na to koliko se puta odvažila otisnuti na ovo putovanje, Nil je nikada nije prestao oduševljavati.

Rijeka je bila poput bojnoga polja: njene struje kretale su se prema sjeveru dok je vjetar puhao prema jugu, čineći brod užetom u igri povlačenja. Karilina je promatrala bijelo jedro uhvaćeno u zagrljaju vjetra, koji je snažno fijukao. Vjetrovi su

bili snažniji od valova, odlučno ih odnoseći sve dalje od Egipta.

Dok je sunce, poput zlatne kugle, polako tonulo, pretvarajući nebo u grimizni plamen, približili su se otoku Elefantina, velikoj kopnenoj masi koja je nekoć označavala najjužniju granicu Egipta. Usidrili su se u njegovo skromno pristanište i proveli noć u privezanu čamcu.

Blijedo lice njezine tetke pojavilo se na vratima kabine, smještene u krmenom dijelu teglenice.

„Hoćemo li ovdje prenoćiti?“

„Da, teto Blandino.“

Karilina je tetki pomogla da siđe s čamca, pomažući joj pri penjanju kamenim stubištem koje je bilo usječeno u rijeku kao sredstvo za mjerenje razine vode. Neki poduzetan trgovac u marini je sagradio zahode u rimskom stilu. Za skromnu naknadu Karilina i njezina tetka okoristile su se blagodati navedenoga objekta prije povratka u usku kabinu gdje su pošle na počinak. Karilina bi najradije spavala na palubi pod zvjezdanim nebom, poput većine lokalnih putnika. No njezina tetka, koja je dobila zadatak da djedu podrobno podnese izvještaj o putovanju, zabranjivala je sve ono što je starac smatrao neprimjerenim.

Karilina je uzdahnula i kliznula na slamaricu. Svake godine, otkako je navršila deset godina, čim je putovanje vodenim putem postalo prilično sigurno, nakon martovskih ida, Karilina je putovala iz Cezareje u Kuš, u posjet djedu i baki na točno dva tjedna. Četrnaest dana i ni sata dulje. Djed je uspostavio ta pravila kada je prvi put poslao po nju. U nadolazećim godinama nikada nije odstupio od njih.

Ni Karilina nije imala želju mijenjati ta pravila. Iako je voljela Kuš i njegov glavni grad Meroju, već bi nakon dva sata provedena u djedovu i bakinu društvu počela gubiti živce. Do kraja drugoga tjedna sve troje bilo je spremno na rastanak.

Njezinu djedu, civilnom službeniku srednjega ranga, koji je bio na položaju rimskoga zastupnika, prije više od dvadeset i pet godina dodijeljena je služba u Kušu. Očekivao je uspon u karijeri. Nadao se da će Kuš biti odskočna daska u postizanju velikih ciljeva. Umjesto toga, karijera mu je stagnirala, a Kuš je za njega, umjesto mjestom skromna početka, postao slijepa ulica. Postao je čvrsto uporište Rima u malom kraljevstvu.

Muškarci s većim potencijalom i utjecajem poslani su na bolje pozicije u Egipat.

Nije mogla sa sigurnošću utvrditi je li navedeno razočaranje bilo uzrokom djedove ogorčenosti ili je pak upravo njegova narav bila kamen spoticanja na putu njegova uspona. Od dana kada ga je upoznala trudila se razumjeti ga, ali joj to nikada nije uspjelo.

Bacivši kroz uski prozorčić posljednji čeznutljiv pogled na nebo indigo boje, Karilina je uz uzdah zatvorila oči i usnula uz razgaljenu glazbu žaba.

Probudilo ju je nježno ljuljuškanje čamca u trenutku podizanja sidra neposredno prije izlaska sunca. Pazeći da ne uznemiri tetu Blandinu, tiho se izmigoljila iz kreveta i uputila se prema palubi. Čak i ovako rano, u osvit zore, prostrane, vrtložne vode Nila pružale su dom mnoštvu velikih i malih plovila. Kapetani brodova, upoznati s varljivim vrtlozima i pješčanim sprudovima koji su se krili pod naizgled gostoljubivim riječnim vodama, oprezno su upravljali svojim plovilima.

Sat kasnije nalazili su se na Prvome kataraktu u rijeci. Katarakti, neprohodni dijelovi Nila, gdje su kameni obluci prekrivali površinu riječnoga korita, dopuštali su prolaz jedino tijekom ljetne sezone poplava. Putnici su bili prisiljeni iskrcati se i krenuti pješice dok su muškarci, uz pomoć dva koščata vola, prenosili teglenicu, gacajući mokrom obalom.

Nakon što je čamac nastavio put prema jugu, Karilini je prišao dječak sjajne crne kože i blistava osmijeha. Prepoznala ga je kao jednoga od najamnih radnika na brodu. Pomagao je u nošenju prtljage te obavljao razne pomoćne poslove za putnike. Mršav, gola torza koji je sjajio na suncu, čučnuo je, ispustivši pred nju dvanaest glatkih kamenčića. Rukom joj je pokazao da čučne. Karilina se osmjehnula i, bacivši pogled želeći se uvjeriti da je teta i dalje na sigurnom u svojoj kabini, čučnula pred dječaka.

Vidjela ga je kako okretnim i brzim prstima s nekolicinom drugih putnika igra igru kamenčića. Znala je da bi je pobijedio. Premda nije voljela gubiti, ovoga joj puta to ne bi predstavljalo problem. Dječakova pobjeda donijela bi mu novčić bez narušavanja ponosa. Novčić koji bi ga dan-dva držao sitim.

„Kako se zoveš?“ pitala ga je na merojskom. Dječak se široko osmjehnuo. „Arkamani“, rekao je, isprsivši se.

„Ja sam Karilina.“ Ždrijebom su odlučili tko će započeti igru. Arkamani je započeo, vještim pokretom bacivši kamenčić u zrak. Cilj igre bio je jednostavan. Trebalo je baciti jedan kamenčić u zrak, drugi podići sa zemlje i uhvatiti ovaj prvi prije negoli padne na tlo. U sljedećem krugu trebalo je podići dva kamenčića sa zemlje, zatim tri i tako dalje, sve dok u rukama niste držali šest kamenčića. U drugoj rundi trebalo je u zrak baciti dva kamenčića i započeti iznova.

Igra bi se nastavljala sve dok netko ne bi zabrljao. Arkamani nije ispustio kamenčić sve do treće runde. Karilina je izdržala nekoliko bacanja, ali nedostajalo joj je dječakove okretnosti i vježbe. Zadivljujućom spretnošću pobijedio je u idućem krugu. Karilina je iz torbe izvukla novčić i jedan od posebnih kolača tete Blandine. „Medenjak“, rekla je, pokazujući na kolač.

Arkamani je razrogačio oči. Gurnuo je medeni kolač u usta, napuhnuvši obraze. Karilina se nasmijala.

„Ako ćeš nešto trebati u Meroji, pozovi me“, rekao je dječak, gutajući. „Zovi Arkamanija.“ Bučno se udario u uska prsa. „Ja sam tvoj muškarac, medena damo.“

Karilina je sakrila osmijeh. „Malo si premlad da bi bio moj muškarac.“

„Narast ću“, uvjeravao ju je.

Kapetan je zazvao dječakovo ime. „Bolje kreni prije nego što upadneš u nevolje, Arkamani.“ Karilina je usmjerila pogled prema kapetanu.

Dječak je slegnuo ramenima. „On mi je ujak. Ne brini se, medena damo.“ Pažljivo skupljajući kamenčiće, uputio joj je još jedan osmijeh prije nego što je potrčao izvršiti stričeva naređenja.

Idućega je poslijepodneva njena tetka izišla iz kabine kako bi nakratko predahnula na palubi. Lice joj je zbog vrućine poprimilo boju zrele cikle. Lepezom od nojeva perja mahala je ispred lica, u ozračju osjetna očaja. „Od vrućine se ne može disati.“

„Vani je hladnije nego u onoj zagušljivoj kabini“, rekla je Karilina. „Ostani sa mnom i uživaj u povjetarcu s rijeke.“ Karilina je uočila uglađenu siluetu kako promiče, na priličnoj udaljenosti od mjesta na kojem su stajale, naslanjajući se na bok čamca. Oštro je udahnula. „Pogledaj, teto!“ rekla je pokazujući prstom.

„Bogova mu! Je li to...?“

„Krokodil. Da! Nije li prekrasan?“

Blandina je zadrhtala. „Čudovišno. Jedva čekam da siđem s ove naprave.“ Namrštila se proučavajući nećakinju. „Ispeći ćeš kožu na tom suncu. Malo podigni taj suncobran.“

Time je naravno aludirala na to da će Karilinina ionako tamna koža izlaganjem suncu postati još tamnija, što su njezini djed i baka smatrali neoprostivim prijestupom. Karilina je uz uzdah namjestila suncobran, znajući da komad papirusa i drva neće čudesno preobraziti njezinu tamnu put u blijedu kao što je bila tetina.

Od prvoga odraza u zrcalu Karilina je znala da se nikada neće uklopiti u svoju obitelj. Koža joj je bila boje cimeta. Njezine čvrste smeđe kovrče, boje tamna zlata, odbijale su ukrotiti se u svilenkaste pramenove. Njezine pune usne, izduženi, zategnuti udovi i visoke jagodice jasno su je izdvajale od njezine obitelji bijele puti i svijetle kose. Možda je zbog toga djed nikada nije pogledao u oči.

Čak je i kratka šetnja uskim uličicama Meroje bila dovoljan pokazatelj da je Karilina velikim dijelom, iako joj je majka bila od glave do pete Rimljanka, pripadala Kušu. Mora da je njezina majka tamo upoznala oca.

Cijeli život Karilina je slušala dvije priče o svom ocu: da je mrtav i da ga nikada ne smije spominjati. Više ju je puta znatiželja nagnala da postavi zabranjena pitanja koja njezino srce nije moglo ostaviti po strani. Tko je on bio? Je li znao za njezino postojanje? Kako je upoznao njezinu majku? Je li još uvijek imao obitelj koja živi u Meroji? Kako je umro? Beskrajna litanija pitanja na koja nikada nije dobila odgovor. Kada bi ih uputila djedu, naišla bi na kamenu, neodobravajuću šutnju. Na bakinu licu ocrtavala bi se strašna, ali u isto vrijeme, tiha tuga. Samo bi tetka odgovarala na njezino dodijavanje. „Nikad ga nisam upoznala, Karilino. Znam da ga je tvoja majka

silno voljela i da je pobjegla kako bi se udala za njega bez dopuštenja.“

To je bilo sve što je znala o čovjeku koji joj je bio otac: da je, poput njezine majke, bio mrtav. Da je bio Kušit. I da ga je njezina majka voljela.

A sada vjerojatno neće otkriti ništa drugo o njemu. Nakon više od dvadeset i pet godina nezapažena rada u službi carstvu djed je dobio naredbu da se kasnije toga proljeća umirovi.

Trebao je napustiti svoju kuću u Kušu i započeti miran život negdje na selu u Italiji. S njegovim skorim odlaskom gasile su se nade koje je gajila o otkrivanju očeva identiteta. Djed nikad ne bi probio zid šutnje koji je podigao oko braka njezinih roditelja. A s Merojom, koja bi ostala daleko iza njih, izgubila bi svaki pristup kušitskim izvorima. Zapravo, to i nije bilo toliko važno. Čovjek je bio mrtav, znala mu ona ime ili ne.

Arkamani je prekinuo mračan tijek njezinih misli, prišuljavši joj se naoružan svojim kamenčićima. „Došao si me ponovno potući u igri?“ rekla je, nestašno se osmjehnuvši.

„Ako baš inzistiraš, medena damo.“

Ovoga puta Arkamani ju je pobijedio brže nego prošli put.

Na trenutak se zagledala u njegovo nacereno lice. „Nitko protiv tebe neće drugi put zaigrati ako prebrzo pobijediš“, upozorila ga je.

„Moje isprike, medena damo. Ujaku će uskoro zatrebati moja pomoć.“

„Pričekaj trenutak.“ Izvukla je iz torbe još jedan medenjak, koji se brzinom munje izgubio u Arkamanijevim ustima.

Nakon dva dana, četiri medenjaka i nekoliko novčića konačno su stigli na Peti katarakt.

Rijeka, koja je prema jugu postajala sve uža, poprimajući blijedozelenu boju, upućivala je na to da su se približili gradu Meroji. Glavni grad Kuša zavojito se pružao obalama Nila, zauzevši prostor između Petoga i Šestoga katarakta.

Nakon što su vješto zaobišli stijene, tetka Blandina na trenutak se zadržala s Karilinom. „Blizu smo“, rekla je, omotavši rubove stole čvrsto oko sebe. Iako nikad nije bila razgovorljiva, kako su se približavali Kušu, postajala je još šutljivija.

„Baka će biti sretna što te vidi.“

Teta Blandina ispustila je neodređen zvuk.

„Volim Meroju. Ne razumijem zašto je djed toliko prezire. Da je malo manje zahtjevan, sigurna sam da bi uživao ovdje.“

Teta Blandina ugrizla se za usnicu. „Nemoj da te čuje da to govoriš.“ Dopustila si je stidljiv osmijeh. „Zvučiš poput svoje majke. I ona je voljela Kuš.“

„Zbilja?“ revno je upitala Karilina, nadajući se da će čuti više o majci o kojoj je tako mala znala.

Tetkino lice prekrila je sjenka, uklanjajući svaki trag topline. „Podigni suncobran“, upozorila ju je prije nego što joj je okrenula leđa i uputila se prema kabini.

Izvukavši iz torbe smotuljak papirusa i zgrabivši tintu i pisaljku, Karilina se smjestila i započela raditi na nacrtu palače za prijatelja Natemahara.

To je postala njihova tradicija. Svake godine, kad bi dolazila u Kuš, projektirala bi za njega raskošnu zgradu. Volio je njezine crteže i govorio joj da posjeduje izniman talent. Bio je jedan od rijetkih koji je vjerovao u to. Većina je držala da žena nema što tražiti u arhitekturi, a još manje učiti se inženjerstvu i građevinarstvu. No Natemahar ju je ohrabrivao u nastavku školovanja. Tijekom godina poslao joj je sedam od deset Vitruvijevih slavnih knjiga o arhitekturi, koje su postale temelj njezina znanja.

Podsjetnik na Natemaharovu nevjerojatnu podršku obradovao ju je i ohrabrio. Možda nije bila blagoslovljena ljubavlju prave obitelji, ali kada su u pitanju bila prijateljstva, Bog joj je bio više nego naklonjen.

Nekoliko sati kasnije, dok se čamac kretao u oštrim zavojima, Karilininu pozornost zaokupilo je kretanje na obali. Crno-bijeli ibis dugim je kljunom čeprkao po tamnu blatu. U daljini, na istočnoj obali, nešto crvene boje zaokupilo je Karilininu pažnju. Ostavivši crtež po strani, nagnula se naprijed kako bi što bolje vidjela. Stajala je tamo, okružena desecima drugih, jarko crvene, žute i oker boje – prva Merojina piramida. Predstavljale su ništa drugo doli groblje. Grobnice za aristokraciju i pripadnike kraljevske vlasti. No piramide Meroje oduševljavale su je, izgledom nadilazeći svoju prozaičnu funkciju. Njihova nevjerojatna gradnja i trajna mističnost držale su je u stanju neprolazne zainteresiranosti. Nedugo potom mornari su započeli spuštati jedra i pripremati se za bacanje sidra.

Karilina se uputila prema kabini. „Teto Blandino, stigli smo u luku.“

Blandina je oprezno ustala, mršteći se na neugodno ljuljanje čamca. Dajući znak kapetanu, uredila je da se njihova prtljaga odnese do gradskih vrata, a ona se oprezno uputila prema uskom drvenom molu.

Goleme zidine, izrađene od klesana kamena, okruživale su čitav grad Meroju. Na glavnim vratima dvije uglaste kamene kule stršale su poput nepopustljivih ralja, nadgledajući ulaz u grad i pružajući stražarima bolji pogled na rijeku kojom je u njihov grad pristizao život i sva roba.

Nakon što su vojnici površno pregledali njihove papire, Karilina i tetka su kroz masivna vrata od drveta i željeza ušle u grad. Spremne na dugo čekanje, sjele su uza zid pokraj kule, naslonivši se na gomilu prtljage.

Karilina je ispružila vrat, promatrajući mnoštvo. Nije imala u planu tražiti djeda. Znala je da se u idućih sat vremena sigurno neće pojaviti. Nikada nije odlazio s posla prije poslijepodnevnih sati, bez obzira na vrijeme njhova dolaska. Budući da je njihov brod često ranije pristajao u Meroju, znale su da moraju biti spremne na strpljivo čekanje na vratima.

Karilina je pogledom pretraživala gomilu, pokušavajući uočiti prijatelja Natemahara. Osmjehnula se ugledavši ga kako korača prema njima. Ni jednom, svih ovih godina, nije propustio njezin dolazak u Kuš. Stao je ispred tetke Blandine, službeno joj kimnuvši u znak poštovanja. Njegova bogato urešena odjeća i mladi sluga koji je pokorno stajao uz njega, držeći izrezbarenu kutiju od alabastera, otkrivali su njegov položaj važna dužnosnika.

Oči tete Blandine lagano su se raširile. Natemahar se umirujuće osmjehnuo. Svake godine organizirao bi ovu predstavu, a Blandina bi svake godine na to zaboravila.

„Mali dar za kći i unuku cijenjenoga rimskog dužnosnika Kvinta Blandina Gemina“, izgovorio je Natemahar na savršenu latinskom, a njegova meka, glazbena intonacija davala je dozu egzotičnosti njegovim riječima. „Primite pozdrave od velike Kandake od Kuša.“ Uspio je te riječi izgovoriti ozbiljna izraza lica, sa sjajem u očima boje ebanovine.

Karilina se ugrizla za usnu. Kandaka ili Candace, kako su je nazivali Grci i Rimljani, bila je titula kraljice majke koja je u

Kušu posjedovala veću moć od vlastitoga sina. A ako je Kandaka ikada poslala dar njezinu djedu, Karilina je bila spremna pojesti svoje kožnate sandale. Kraljica nikada nije prema rimskim službenicima iskazivala posebnu naklonost. No, kao njezin glavni rizničar, Natemahar je imao ovlasti u njezino ime donositi darove.

„Hvala.“ Blandina je posegnula za kutijom. Otvorila je poklopac i blago se osmjehnula. „Oh. Kako lijepo.“ Suho voće i orašasti plodovi bili su precizno zapakirani, čineći zanimljive trokutasto kružne uzorke. Datulje, smokve, grožđice, breskve i bademi djelovali su poput jestive slike.

„Prekrasno!“ uskliknula je Karilina, posegnuvši za punašnom datuljom. „I ukusno. Zahvaljujemo vašoj najobzirnijoj i najmilostivijoj Kandaki.“

Natemahar joj se naklonio, obgrljujući je toplinom svoga osmijeha. „Počašćen sam što ste zadovoljni, gospodarice.“ Jesu li to nove sijede vlasi na njegovim sljepoočnicama? Dublje linije koje se granaju iz kutova njegovih očiju? Je li se loše osjećao? Ni u jednom od svojih pisama nije spomenuo bolest. No ona je znala da se Natemahar često borio sa zdravstvenim problemima, koji su nastupili kao posljedica postupka kojim su ga učinili eunuhom u vrijeme dok je još bio dječak.

Karilina nije mogla ukloniti zabrinutost koju je osjećala. Skrivajući tjeskobu iza osmijeha, rekla je: „Ne mogu zamisliti divniju dobrodošlicu u vašu prekrasnu zemlju, gospodaru.“

„A ja ne mogu zamisliti ljepši dodatak našem drevnom kraljevstvu.“

Skriveni ples riječi postao je jedna od omiljenih Karilininih igara. Svaki put kad bi se sreli u javnosti, morali su se pretvarati da se ne poznaju, a u isto vrijeme pronalaziti načine za komunikaciju. Natemahar je, kako se pokazalo, imao briljantne ideje, što je sasvim sigurno bila posljedica života provedena u složenim odnosima kraljevskoga dvora prepuna spletkarenja.

„Mogu li vam, drage moje dame, ponuditi kola?“ Natemahar je ljubazno predložio.

„Hvala vam. Moj će otac uskoro doći“, rekla je Blandina.

„U tom slučaju, oprostit ću se od vas.“ Naklonivši se s ljupkošću osobe koja je cijeli život provela na dvoru, nestao je u mnoštvu. Karilina je znala da neće daleko odmaći ili će se

sakriti negdje dovoljno blizu da ih drži na oku kako bi spriječio da im priđe bilo tko iz nepregledne gomile ljudi.

„Tko je taj muškarac?“ upitala je teta Blandina. „Čini se poznatim.“

„Vjerujem da je on jedan od Kandakinih dužnosnika. Ako se sjećaš, prošle nam je godine uručio dar dobrodošlice. I godinu prije. Četrnaest godina maštovitih dočeka.“

„O, da. Sad kad si spomenula. Kakvo ti imaš pamćenje, Karilino.“

„Hvala ti, teto.“

A opet, budući da je Karilina poznavala Natemahara od svoje sedme godine, a godinama su komunicirali tajnim pismima, teško da bi ga zaboravila.

AUTORIČINA BILJEŠKA

Možda se pitate zašto sam Natemahara opisala kao Kušita, a ne kao Etiopljanina. Uostalom, njegov se lik temelji na eunuhu iz Djela apostolskih, etiopskom dvorskom dostojanstveniku koji je radio za kandaku, kraljicu etiopsku (Dj 8,26–27). Ispostavilo se da Candace nije vlastito ime. Umjesto toga, radi se o kandaki, kako su Kušiti nazivali svoju kraljicu.

Jesam li vas zbunila? I sama sam se tako osjećala kad sam započela s istraživanjem. Je li eunuh bio Kušit ili Etiopljanin? Ili je bio Etiopljanin koji je radio za kušitsku kraljicu?

Većina se znanstvenika slaže oko toga da je bio Kušit. Grci i Rimljani nazivali su zemlje južno od Elefantine Etiopijom, a starosjedioce tih zemalja nazivali su Etiopljanima. Tehnički, riječ znači „spaljeno lice“. Čini se da je u biblijska vremena Etiopija označavala veliko zemljopisno područje čije su prostore naseljavali ljudi tamne kože, a ne narod koji danas znamo pod tim imenom. Budući da su Djela apostolska napisana na grčkom koine jeziku, njihov autor, Luka, služio se uobičajenim grčkim izrazom za Kuš što je – pogađate – Etiopija.

Stoga se čini vjerojatnim da naš eunuh potječe iz kraljevstva Kuš, koje se nalazilo na prostoru današnjega Sudana. On bi sebe nazivao Kušitom, a ne Etiopljaninom. Poštujući njegovo naslijeđe, tako sam ga i ja odlučila nazvati.

Budući da jezik naroda Kuša, merojski, sačuvan u raznim dokumentima, nikada nije dešifriran, nedostaje nam mnoštvo informacija o ovoj značajnoj civilizaciji. Znamo da su se razvijali na obalama srednjega Nila više od tisuću godina, ostavivši za sobom preko 250 izvanrednih piramida, ruševine hramova

i glasine o golemim rudnicima srebra i zlata. Njihovi su kraljevi neko vrijeme služili kao faraoni u Egiptu. S vremenom su njihove kraljice počele vladati uz bok kraljevima. Poznata su nam imena mnogih od tih vladara, ali, osim u slučaju rijetkih iznimaka, točno razdoblje njihove vladavine i dalje ostaje misterij. Stoga nisam svojoj junakinji Kandaki dala ime, iako neki izvori tvrde da je njezino ime moglo biti Nawidemak. Kad sam tek počela skicirati ovaj roman, htjela sam da mi jedna od kćeri Filipa evanđelista bude glavna junakinja. Kratka e-poruka obožavateljice poremetila mi je planove. Mlada dama pisala mi je da voli moje knjige. Ali, kao Afroamerikanka, pitala se planiram li ikada imati junakinju koja će izgledati poput nje. Jer, objasnila je, bilo joj je važno čitati o junakinjama s kojima se može poistovjetiti.

Shvatila sam da kao pisac biblijske fikcije imam odgovornost prema toj mladoj ženi i drugima poput nje. No gdje sam mogla pronaći junakinju poput nje koja bi odgovarala zahtjevima Novoga zavjeta? Jedini lik koji mi je padao na pamet bio je eunuh. Kako je eunuh mogao imati dijete? Dobro. Sada sam imala knjigu, zar ne? Potrgala sam svoje skice i nikad se nisam osvrnula. Zadržala sam ime Karilina, koje je prema nekim crkvenim zapisima bilo ime jedne od Filipovih kćeri. I zadržala sam dvije njegove kćeri kao Karilinine prijateljice.

Prema nekim ranim crkvenim dokumentima eunuh se zvao Bachos, ili Simeon Bachos. Ljudi toga vremena često su imali dva ili tri imena: jedno su dobili pri rođenju, a drugo, koje je bilo grčko ili latinsko, nosili su u znak poštovanja prema Rimskom Carstvu. Etiopski je eunuh mogao imati i treće, židovsko ime, jer je bio bogobojazan i prije nego što je upoznao Krista i bio kršten. Osjećala sam da će Natemahar, rođen u Kušu, imati kušitsko ime te sam ga tako i nazvala. Je li za života ili kasnije postao poznat kao Simeon Bachos, zagonetka je izvan moga dosega kao romanopisca.

Marko Vitruvije bio je stvarna osoba i ono što sam o njemu napisala uglavnom je točno, osim činjenice da je imao unuku Vitruviju koja je krenula njegovim arhitektonskim stopama. To se nije dogodilo. No ne bi li bilo zabavno da jest?

I Karilina i Teo su izmišljeni likovi. Da biste pročitali više o Teovoj priči, pročitajte Korintsku kradljivicu i Kći Rima.

Da biste pročitali više o Natemaharovoj stvarnoj priči, pogledajte Djela apostolska 8,26–39. Ja sam romanopisac, što bi značilo da izmišljam stvari. Moje riječi ne mogu zamijeniti slavu i snagu Svetoga pisma. Ako nikada niste čitali ovu priču, ili Djela apostolska, ili ako je prošlo dosta vremena, učinite si uslugu i pročitajte ih. Možda ćete naići na golemu Božju milost i milosrđe upravo ondje gdje vam je najpotrebnije.

„Dragulj Nila donosi divnu pricˇu o ljubavi i tajnama bremenitima opasnostima koja ce vas posve obuzeti i duboko ganuti. Ovo je pricˇa u kojoj ce uživati ljubitelji biblijske fikcije jer ce ih povesti na nevjerojatno putovanje, od tajanstvenoga kraljevstva Kuš pa sve do ulica drevnoga Rima.“

„Dragulj Nila donosi divnu pricˇu o ljubavi i tajnama bremenitima opasnostima koja ce vas posve obuzeti i duboko

ganuti. Ovo je pricˇa u kojoj ce uživati ljubitelji biblijske fikcije jer ce ih povesti na nevjerojatno putovanje, od tajanstvenoga kraljevstva Kuš pa sve do ulica drevnoga Rima.“

Tosca Lee, autorica bestselera New York Timesa

Na putu u zemlju svojih predaka, u drevno kraljevstvo Kuš, Karilina kriomice dozna neobicˇne tajne o svojim roditeljima. Karilina je sirocˇe, odraslo u domu svoje tetke, i o roditeljima joj nikad nisu rekli više od nekoliko beznacˇajnih sitnica. Samo njezina raskošna tamna put neprijeporno svjedocˇi o tome da joj je otac bio Kušit, no Karilina ne zna o njemu ništa više od toga.

Na putu u zemlju svojih predaka, u drevno kraljevstvo Kuš, Karilina kriomice dozna neobicˇne tajne o svojim roditeljima.

Karilina je sirocˇe, odraslo u domu svoje tetke, i o roditeljima joj nikad nisu rekli više od nekoliko beznacˇajnih sitnica. Samo njezina raskošna tamna put neprijeporno svjedocˇi o tome da joj je otac bio Kušit, no Karilina ne zna o njemu ništa više od toga.

Jednoga dana, otišavši u posjet svom djedu, rimskom cˇasniku koji se uskoro imao povucci iz službe na kraljicˇinu dvoru, Karilina dozna da joj je otac još uvijek živ.

Odlucˇuje krenuti u potragu za njim. I njezin djed i kraljica, svatko iz svojih razloga, nastoje ju u tome sprijecˇiti.

Ipak, domogavši se nekih tragova i komadicca informacija, Karilina shvati da je put vodi u Rim pa se kriomice ukrca na brod jednoga trgovca.

Teo je srdit i preneražen kad otkrije slijepu putnicu na svojem brodu i želi je se što prije riješiti. Nakon što cˇuje Karilininu pric ˇ u, smekša se i odluc ˇ i joj pomocci. Ta se odluka samo ucˇvrsti kad shvati da je zbog istine za kojom Karilina traga netko spreman i – ubiti. U ovoj neodoljivoj i nenadmašnoj pricˇi omiljena autorica kršcanski nadahnutih romana Tessa Afshar oživljava pred ocˇima svojih cˇitatelja drevno kraljevstvo Kuš i Rimsko Carstvo, odvodeci cˇitatelje u fascinantan svijet prožet dirljivom ljubavnom pricˇom, prepun uzbudljivih pustolovina i nezaboravnih likova – od kojih neke nalazimo i u Djelima apostolskim.

U ovoj neodoljivoj i nenadmašnoj pricˇi omiljena autorica kršcanski nadahnutih romana Tessa Afshar oživljava pred ocˇima svojih cˇitatelja drevno kraljevstvo Kuš i Rimsko Carstvo, odvodeci cˇitatelje u fascinantan svijet prožet dirljivom ljubavnom pricˇom, prepun uzbudljivih pustolovina i nezaboravnih likova – od kojih neke nalazimo i u Djelima apostolskim. POPULUS Popularno. Opuštajuće.

ISBN 978-953-235-927-5 18,90