Čuvar je ove knjige
Na sjever! I li budi plijen
A NDREW P ETERSON
O OBITELJI
KNJIGA DRUGA
N A SJEVER!
I LI BUDI PLIJEN
S engleskoga preveo Ozren Doležal
Biblioteka: juventa 9.
Urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: The Wingfeather Saga Book II: North! Or Be Eaten
Copyright za tekst © 2009 by Andrew Peterson Ilustracije u Dodacima © 2009 by Andrew Peterson Ilustracije iz Monstropedije © 2020 by Aedan Peterson Ostale ilustracije u knjizi © 2020 by Joe Sutphin This edition published by arrangement with WaterBrook, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House llc © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.
Ilustracije u knjizi: Joe Suthpin
Ilustracija na naslovnici: Nicholas Kole Dizajn naslovnice: Brannon McAllister
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršna urednica: Katarina Gugić
Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička urednica: Nataša Takač, Symbol
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
isbn 978-953-235-957-2 (cjelina) isbn 978-953-235-959-6 (sv. 2)
cip zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200127087.
Posvećeno Aedanu, Asheru i Skye. Ne zaboravite tko ste.
Samotni fendril
Zuuuubate krave! − zaurlao je Podo opalivši štapom po najbližemu stablu u Glipovoj šumi. Oči staroga gusara plamtjele su dok je stajao podno stabla kao brodski kapetan uz jarbol. − Zubate krave! Brzo! U kućicu na stablu!
Nedaleko od njega strijela je zazujala kroz mahovinu što je visjela s grane i zabila se u dasku na kojoj je ugljenom bio nacrtan iskešen Očnjak. Strijela je stršala iz Očnjakove gubice, a perca su joj još podrhtavala od udara. Tink je spustio luk i zaškiljio da vidi je li pogodio metu, nimalo se ne obazirući na djeda.
− ZUBATEEEE − oj! dobar pogodak, momak − KRAVE!
Podo je opalio po stablu dok se Nia žurno uspinjala ljestvama od užeta koje su vodile do vratašaca u podu kućice na stablu što je pripadala Peetu Čaraparu. Ruka u čarapi ispružila se i povukla Niju kroz okno.
− Hvala, Arthame. − rekla je ne puštajući mu ruku. Pogledala ga je ravno u oči i podigla bradu čekajući da joj odgovori.
Peet Čarapar, kojemu je pravo ime bilo Artham P. Wingfeather, osvrnuo se prema njoj i progutao knedlu. Jedno mu se oko trznulo. Izgledao je kao da bi najradije pobjegao, kao uvijek kad bi ga oslovila imenom, ali Nia mu nije puštala ruku.
− N-n-nema na čemu… Nia. − Svaka mu je riječ pričinjala napor, a pogotovo njezino ime, ali zvučao je manje suludo nego inače. Još do prošloga tjedna pomahnitao bi na sam spomen imena „Artham“ − vrisnuo bi, spuznuo niz ljestve od užadi i na više sati nestao u šumu.
Nia mu je pustila ruku i provirila kroz otvor na podu prema ocu, koji je još treskao po stablu i urlao o napadu zubatih krava koji im prijeti.
− Dođi, Tink! − rekao je Janner.
S tobolcem punim strelica pod rukom trčao je prema Leeli, koja je jahala na svojemu psu Grumenu. Grumen, velik kao konj i stoga jednako opasan kao bilo koja zubata krava u šumi, dahtao je i mahao repom. Tink je nevoljko spustio luk i pošao za njim ogledavajući se po šumi ne bi li ugledao kakav znak zubatih krava. Braća su pomogla zatečenoj Leeli da sjaše sa psa pa je sve troje pohitalo prema ljestvama.
− KRAVE, KRAVE, KRAVE! − zavijao je Podo.
Janner se uspeo za Tinkom i Leeli ljestvama. Kada su svi bili na sigurnome u kućici, Podo se zadnji provukao kroz otvor i čvrsto zatvorio podna vratašca.
− Nije loše. − rekao je Podo, zadovoljan sam sobom. − Jannere, idući put moraš malo brže potirat brata i sestru. Da su nas stvarno gonile krave, ne b’ bilo vrimena da se popnu ljestvama prije nego što bi im se slinavi zubi zarili u meko meso…
− Djede, stvarno. − rekla je Nia.
− …i počeli ga trgat s kosti. − nastavio je. − Ako je Tink pretvrdoglav da se ostavi posla, Jannere, ti ga moraš natirat, jasno?
Janneru su se obrazi zažarili i suzbijao je poriv da se brani. Vježbe bijega od zubatih krava bile su svakodnevica otkako su stigli u Peetovu kućicu na stablu, pa su djeca s vremenom prestala panično vrištati kad god bi Podovo urlanje potreslo inače spokojnu šumu.
Otkako je Janner doznao da je prijestolozaštitnik, nastojao je savjesno obavljati dužnost kraljeva zaštitnika. Majčine priče o Peetovoj blistavoj karijeri kraljeva zaštitnika u Annieri ulile su Janneru ponos na drevnu tradiciju čiji je sada baštinik.1 Problem je bio u tome što je morao štititi mlađega brata Tinka, koji je igrom slučaja bio vrhovni kralj.
1 U Annieri prijestolje nasljeđuje drugorođeno, a ne prvorođeno dijete. Najstarije dijete postaje prijestolozaštitnik, kojemu je čast i dužnost štititi kralja po svaku cijenu. Premda to zna zbuniti običnu djecu koja jednoga dana otkriju da su zapravo kraljevska obitelj u izgnanstvu (vidi Na obali Tamnoga mora tmine), Annierane je taj sustav stoljećima dobro služio. Kralj nikada nije bio bez zaštitnika, a prijestolozaštitnik bio je čašćen u cijelome kraljevstvu.
sjever! Ili budi plijen
Janner mu nije zavidio jer ni najmanje nije želio ničime vladati. Ali bilo mu je čudno što je njegov mršavi, nepromišljeni braco ispao nekakav kralj, a usto još i kralj legendarnoga Blistavog otoka Anniere.
Janner je zurio kroz prozor u šumu dok je Podo tupio dalje podsjećajući ga na dužnost da štiti brata, na nebrojene opasnosti Glipove šume, na sve u čemu je Janner pogriješio u ovoj vježbi bijega od zubatih krava.
Janneru je nedostajao dom. U danima nakon bijega iz Glipgrada i dolaska u Peetov dvorac Jannerov je pustolovni duh bio vrlo oran. S tolikim je uzbuđenjem iščekivao dugo putovanje do Ledenih prerija da je jedva oka mogao sklopiti. Kada bi ipak zaspao, sanjao je o snježnim prostranstvima pod zvijezdama toliko britkim i sjajnim da bi te porezale do krvi kad bi ih taknuo.
Ali prošlo je više tjedana − nije brojio koliko − i njegov pustolovni duh utonuo je u san. Nedostajao mu je ritam života u kolibi. Nedostajali su mu topli obroci, polagane preobrazbe krajolika u skladu s godišnjim dobima i ptičja obitelj koja se ugnijezdila u niši iznad vrata gdje bi on, Tink i Leeli svakoga jutra i večeri proučavali majušna, plava jaja, a poslije i ptiće dok jednoga dana nisu tužno i začuđeno ugledali prazno gnijezdo i zapitali se kamo su nestale ptice. Ali ti su dani prošli jednako izvjesno kao ljeto i, sviđalo se to njemu ili ne, koliba im više nije bila dom. Dom im nije bila ni Peetova kućica na stablu. Nije više uopće bio siguran ima li dom.
Podo je i dalje verglao, a Janner je ponovno u grudima osjetio usijanu ojađenost kao uvijek kada bi morao slušati stvari koje već zna. No držao je jezik za zubima. Odrasli ne mogu protiv sebe. Podo i njegova majka znali su mu utuvljivati lekcije u dvanaestogodišnju glavu dok se ne bi osjećao premlaćeno i otpor nije imao smisla.
Osjetivši da se Podova prodika bliži kraju, natjerao se da ga sluša.
− …ovo je opasno mjesto, ova šuma, i mnoge su u njoj požderale beštije jer se nisu pazili.
− Da, dida. − rekao je Janner što je udvornije mogao. Podo mu se nakesio i namignuo, a Janner mu se na to naprosto morao osmjehnuti. Shvatio je da mu Podo čita misli.
Podo se obrati Tinku. − Pogodak u sridu, momak, a i crtež Očnjaka na dasci je fino ispao.
− Hvala, dida. − rekao je Tink. Krulilo mu je u želucu. − Kad ćemo doručkovati?
− Slušaj, momak. − rekao je Podo. Spustio je čupave obrve i upro u njega dojmljivo mrk pogled. − Kad ti brat veli da dođeš, pustiš posao ki da je usijan. − Tink proguta knedlu. − Ako ti tako veli, ideš za bratom priko litica u samo Tamno more. Ti s’ vrhovni kralj, što znači da ne smiš više mislit samo na sebe.
Jannerova razdraženost nestane kao rukom odnesena, baš kao i boja Tinkovih obraza. Sviđalo mu se što nije jedini na tapeti premda se malčice sramio što uživa gledati kako se Tink prži.
−Da, dida. − rekao je Tink. Podo je toliko dugo zurio u njega da je ponovio: − Da, dida.
− Ti s’ dobro, malena? − Podo se sa smiješkom okrene Leeli.
Ona kimne i zatakne pramen valovite kose za uho. − Dida, kad idemo odavde?
Sve oči u kućici na stablu iznenađeno su se uprle u nju. Obitelj je provela više tjedana u razmjernome miru šume, ali to neizgovoreno pitanje svakoga je dana bilo sve teže izbjeći. Znali su da ne mogu zauvijek ostati. Gnag Bezimeni i Očnjaci iz Danga još su ugnjetavali Skree, a njihova sjena iz dana u dan je zastirala sve veći dio Evonasa. Bilo je pitanje vremena kada će sjena ponovo pasti i na Igibyjeve.
− Morat ćemo uskoro krenuti. − rekla je Nia, zagledana u smjeru Glipgrada. − Kada lišće otpadne, ostat ćemo izloženi, zar ne, Arthame?
Peet je blago poskočio na spomen svojega imena i neko vrijeme trljao zatiljak dlanom prije negoli je odgovorio. − Hladna zima stiže, stabla ogolijevaju, mostove je lako vidjeti, da. Prebali bi toć − trebali bi poć.
− U Ledene prerije? − upitao je Janner.
− Da. − odgovori Nia. − Očnjaci ne vole hladnoću. Vidjeli smo koliko se sporije kreću zimi, čak i ovdje. Možemo se samo nadati da u
tako mraznu predjelu kao što su Ledene prerije neće biti previše Očnjaka.
Podo zagunđa.
− Znam što misliš, ali to ne dolazi u obzir. − odsiječe Nia.
− Što dida misli? − upita Tink.
− To je između vašega djeda i mene.
− Što misli? – ustrajao je Janner shvativši da zvuči odraslije nego obično.
Nia pogleda Jannera premišljajući se treba li mu odgovoriti. Tako je dugo toliko toga tajila djeci da je Janneru bilo očito kako joj je još uvijek teško biti otvorena prema njima. Ali sada je bilo drukčije. Janner je znao tko je on, znao je tko mu je otac i imao je mutnu predodžbu o tome što je na kocki. Čak je primijetio da majka i djed uzimaju u obzir njegovo mišljenje. Položaj prijestolozaštitnika − odnosno saznanje da je prijestolozaštitnik − promijenio je njihovo stajalište prema njemu.
− Pa… − rekla je Nia još odvagujući koliko da mu otkrije.
Podo je odlučio umjesto nje. − Mislim da ne trebamo samo poć u Ledene prerije i skrivat se tamo kao familija kvrgavih žabokreča čekajuć da nas nešto snađe. Ako je Oskar točno rekao da je ondi gori cijela naseobina ljudi koji ne vole živit pod čizmom Očnjaka i ako je točno da su se spremni borit, onda im ne trebamo mi da im pomognemo potirat te Očnjake natrag u Dang zapaljenih repova. Ja velim da dragulji moraju nać barku i pravac kući.− Okrene se kćeri. − Zamisli, malena! Vi bi mogli otplovit natrag priko Tamnoga mora u Annieru…
− Kako to misliš „vi“? − upita Tink.
− Ništa. − reče Podo odmahnuvši rukom. − Nia, mogla bi kući. Razmisli!
− Tamo nas ništa više ne čeka. − reče Nia.
− Nek ti bude! Zaboravi Annieru. A Zelendol? Zelendol nisi vidjela deset godina i, šta znaš, možda Očnjaci tamo još nisu prismrdili! Možda je familija tvoje mame još tamo i misli da si stradala skupa s nama.
Nia je zatvorila oči i duboko udahnula. Peet i djeca zapiljili su se u pod. Janneru nije ni palo na pamet da bi mogao imati daljnje rođake na brežuljcima Zelendola onkraj mora.
Slagao se s majkom da takvo putovanje zvuči glupo. Prvo bi morali mimoići Očnjake u Torrborou pa na sjever preko Kamenitih gora sve do Ledenih prerija. A Podo sada predlaže prelazak oceana? Janner nije naviknut tako široko razmišljati o svijetu.
Nia otvori oči i reče: − Tata, nema nam druge nego pronaći put na sjever. Ne trebamo prelaziti more. Ne trebamo se vraćati u Annieru. Ne trebamo ići u Zelendol. Trebamo ići na sjever, što dalje od Očnjaka. To je sve. Dovedimo prvo ovu djecu živu i zdravu u preriju, a onda možemo dovršiti ovu raspravu.
Podo uzdahne. − Imaš pravo, malena. I taj put je dovoljna tlaka. − Upro je pogled u Peeta, koji je u kutu dubio na glavi. − Pretpostavljam da ti onda ideš s nami?
Peet je ostao bez daha i prevalio se na pod pa skočio na noge i salutirao Podu. Leeli se zahihotala.
− Da, kapetane. − rekao je oponašajući Podov hrapavi, mukli glas. − Ja sam spreman kad god su Wingfeatheri spremni. Čak znam put do Ledenih prerija. Bio tamo jednom davno − nema se što vidjeti osim leda i prerija, a led je bijel, blještav i hladan. Jako je hladno tamo. Ledeno. − Peet duboko, veselo uzdahne i pljesne rukama u čarapama. − Idemo! Pokret!
Naglo je otvorio vratašca u podu i skočio kroz okno prije negoli su ga Podo ili Igibyjevi stigli spriječiti. Djeca su potrčala do vratašaca i gledala kako se kliže niz ljestve od užadi pa odlučnim korakom grabi na sjever. Iz udubljenja između dva divovska korijena stabla, u kojem je obično spavao, Grumen podigne krupne, klempave uši, ne dižući glavu sa šapa, pa se i on zagleda za Peetom, koji je nestajao u šumi.
− Vratit će se kad shvati da nismo uz njega. − nasmiješeno će Leeli. Ona i Peet mnoge su sate provodili zajedno tako što bi čitali priče
ili bi on plesao naokolo mlatarajući rukama u čarapama dok bi ona svirala fruloharfu. Leeli kao da je imala blagotvoran učinak na Peetovo zdravlje. Dok su bili zajedno, manje se trzao, oči bi mu prestale šibati naokolo, a glas bi mu postao dublji i opušteniji. Kad bi čuo taj snažni i ugodni ton, Janner bi lakše vjerovao majčinim pričama o podvizima Arthama P. Wingfeathera u Annieri prije Velikoga rata.
Jedini nedostatak Leelina i Peetova prijateljstva bila je Podova ljubomora. Prije nego što je Peet Čarapar ušao u njihov život, Podo i Leeli imali su posebnu vezu, djelomice zato što su oboje mogli koristiti samo jednu nogu i djelomice zbog drevne privrženosti između djedova i unučica. Nia je jednom prilikom rekla Janneru da je to djelomice i zato što Leeli izgledom podsjeća na svoju baku Wendolyn.
Dok su djeca gledala za Peetom, nad kućicom na stablu preletjela je hitra sjena, a za njom je odjeknuo visok, ugodan zvuk kao zvon udarca patuljastog čekića o divovsko zvono.
− Samotni fendril.2 − rekla je Leeli. − Sutra je prvi dan jeseni.
− Tata. − reče Nia.
− Ae? − Podo je zurio kroz prozor za Peetom.
− Mislim da je vrijeme za pokret. − reče Nia.
Tink i Janner pogledali su se i široko osmjehnuli. Nestalo je sve nostalgije za domom. Nakon višetjednog čekanja napokon kreću u pustolovinu.
2 U Evonasu posljednji službeni dan ljeta obilježava prelijetanje samotnog fendrila, divovske, zlatne ptice čiji raspon krila cijele gradove baca u uzbudljivu, treperavu sjenu dok fendril kruži planetom u dugoj, uzlaznoj spirali. Kada stigne do sjevernoga pola Evonasa, spava zimski san do proljeća, kada se vraća istim putom.
Soba broj osam u svratištu
Jedino svratište
(jedinom glipgradskom svratištu)
Nakon što je preletjela Peetovu kućicu na stablu, sjena samotnog fendrila prešla je preko Joea Shoostera, vlasnika Jedinoga svratišta (jedinoga svratišta u Glipgradu), dok je ležao ničice uz tlo gutajući suze. To je užasnuto promatrala Joeova žena Addie s vrata svratišta. Rukom je prekrila usta da priguši vrisak kada je Očnjak jače pritisnuo čizmom Joeova leđa.
Dan je bio vedar i vjetrovit. Vjetar je gurao ulicama lišće i kugle od korova, koji su se nakupljali u kutovima trošnih zgrada. Prije nekoliko tjedana Glipgrad je poharala strašna oluja koja se stuštila na Skree kao apokaliptični udar Stvoriteljeve čizme. Ferinijina cvjećarnica ostala je bez krova i zgrada je poplavila. Neke su kuće sravnjene sa zemljom tako da su od dijelova Glipgrada ostale samo ruševine. Neka su zdanja, kao Jedino svratište , Trice i knjižice te gradski zatvor, opstala kao tužni podsjetnici na gradić koji je nekoć tiho i spokojno ležao na rubu litice.
Joe je zgrčio lice i uspio protisnuti: − Ne, gospodaru, nisam ih vidio. Kunem se.
Očnjak je udario Joea u glavu tupim krajem koplja − jako, ali ne dovoljno da ga onesvijesti. Addie se oteo vrisak, na što je Očnjak naglo okrenuo glavu i odmjerio je hladnim pogledom. Joe je osjećao kako Očnjakov hladni, vlažni rep gmiže po njemu dok ga je Očnjak prekoračivao pa se uspeo stubama do ulaza u svratište. Addie je vrisnula kada je Očnjak banuo kroz viseća vrata i zgrabio je za šiju.
Na sjever! Ili budi plijen
− Onda ti, ssssmrdljiva ženo! − zarežao je Očnjak prekrivajući svoj tupasti nos kao da će povratiti.3 − Pogledaj dobroga staroga Higgka u oči i reci mu jessssi li vidjela ili čula one Igibyjeve ili onog sssmrdljivca
koji je nekoć držao knjižaru, Oskara Reteepa.
Addie je problijedjela i zadrhtala, zanijemjela je i nije mogla otrgnuti pogleda od dugih očnjaka koji su tom stvoru stršili iz usta i iz kojih se cijedio otrov.
− Od te nema nikakve korisssti. − dovikne drugi Očnjak veselo gledajući s ulice. − Da vidimo što će biti kad je ugrizeš.
− Nego! − dovikne drugi. − Čemu ti inače sssluži ta ljiga u zubima, ha?
Joe Shooster podigne se na koljena i sklopi ruke. − Molim vas, gospodari! Nemojte nauditi mojoj Addie. Ona ništa ne zna. Ni ja, kunem se. − Joe se trudio da mu glas ostane miran, ali to nije bilo moguće dok je gledao blijedo lice svoje žene tako blizu Očnjakovim zubima. − Preklinjem vas.
Očnjaci iz Danga toliko su uživali gledajući kako se Joe i njegova žena migolje da su počeli navijati da Higgk ugrize ženu. Higgk se iskesio i razjapio gubicu. Očnjaci su mu se izdužili, a sitni potočići otrova prskali su iz njih stvarajući na Addienoj bluzi oprljene pruge koje su šištale i pušile se. Addie su se oči preokrenule, kapci zatitrali i Joe se pomolio da bude u nesvijesti kada je Očnjak zagrize. Omlitavjela je i ovjesila se u stisku toga stvorenja.
Iz dubine Jedinoga svratišta dopro je dug zvižduk. Joe je djelićem uma prepoznao da je to čajnik na štednjaku.
Addiene oči zatrepere. − Čaj je gotov. − promumljala je, a Joe skoči na noge jer mu je odjednom sinula zamisao. − Čekajte! − povikao je.
3 Addie Shooster zapravo je prema ljudskim mjerilima bila vrlo mirisna. Njezino su kuhanje u Glipgradu hvalili kao najbolje u cijelome Skreeju, a kada nije mirisala po pečenju, parampirima i gustoj juhi sa sirom, uvijek je nanosila popriličnu količinu parfema od cvjetnih latica na vrat i ruke. Vjerojatno je Očnjak mislio na taj miris.
Soba broj osam u svratištu Jedino svratište
− Što? − grakne Higgk. − Da sssse nissssi odjednom ssssjetio gdje sssu Igibyjevi?
− Ne, gospodaru, ali ako moje Addie ne bude, tko će vam kuhati kašu od šmrkalja? Nitko u Skreeju ne zna je spraviti kao Addie Shooster. A što s pitom od stjenica? I pirjanim iznutricama posutim odrezanim noktima?4
Higgk se pokolebao. Ostali Očnjaci prestali su navijati i nagnuli glavu u stranu promatrajući Joea i Addie u novome svjetlu. Nije se čulo ništa osim pištanja čajnika. Joe je otro ruke o pregaču i pogledao ženi u oči. Ona je iz toga izvukla nešto snage da kaže: − Moj glodonosni gulaš je strahovito dobar, gospodine.
− Neka vam bude. − reče Higgk.
Pustio je Addie, koja se skljokala na tlo. Joe joj je pritrčao i utisnuo joj poljubac u čelo.
− Ug! − reče Očnjak. − Ako do sssumraka ne dobijem tanjur tog glodonosssnog gulaša, dovršit ću što sam započeo. − Očnjaci su siktali, režali i hihotali se u znak slaganja. − Ako doznate išta o Reteepu i Igibyjevima, a to ne prenesete Higgku, nema te količine hrane koja će vam ssspassiti ssssmrdljivu kožu.
Joe i Addie žurno su se povukli u kuhinju, gdje su počeli spravljati glodonosni gulaš, što je bio naziv koji je Addie smislila u škripcu. Poslala je Joea da ulovi što više glodavaca kako bi im mogla početi skidati crne nosiće.
Joe ju je poljubio i zahvalio Stvoritelju što su oboje još živi. − Brzo se vraćam, mila. − rekao je.
Prebacio je pregaču preko naslona stolice i nazuo čizme, ali onda je zastao s rukom na kvaki. Izvirio je kroz prozor koji je gledao na dvorište iza kuće. Očnjake nije vidio.
4 Joe se sjetio kako se Nia Igiby nagodila s pokojnim zapovjednikom Gnormom da će mu svaki tjedan ispeći jednu crvoštrucu. Time nije samo spasila svoju djecu iz gradskog zatvora i Crne kočije nego im je ujedno priskrbila svojevrstan imunitet među Očnjacima, koji su odveć lijeni da bi kuhali za sebe, a takve obroke cijene gotovo koliko i zlato, nakit i ubijanje.
Umjesto da izađe, Joe se odšuljao kuhinjskim stubištem na kat svratišta. Na vrhu je zastao i promotrio hodnik pun vrata.
Osluhnuo je. S ulice su blago dopirali razulareni glasovi Očnjaka. Čuo je škripu stare zgrade i zapuhe vjetra. Joe je nečujno prišao sobi broj osam i polako otvorio vrata.
U sobi osam bio je uredno pospremljen krevet, lavor na komodi i radni stol, a svi su ti komadi pokućstva bili jednostavni, ali izdržljivi. Joe je prišao prozoru i zastao s tugom gledajući razoreni Glipgrad. Ispod prozora su bili ostaci krčme Kod Čupavka. Kameni dimnjak uzdizao se kao deblo stara, okamenjena stabla, a po tlu su bile razbacane daske, razbijeni stolci i smrskane boce.
Lecnuo se čuvši škripu vlastitih koraka na drvenome podu. Prišulja se komodi i odmakne je od zida. U zidu su bila vratašca. Joe se još jednom osvrne oko sebe pa se provuče kroz vratašca i vrati komodu za sobom na mjesto.
Vratašca su vodila u sobičak u koji je jedino svjetlo dopiralo kroz stropni prozorčić. Svjetla nije bilo mnogo, ali Joeu su se oči ubrzo priviknule i ugledao je debeljuškastu figuru koja je drhtala na ležaju.
− Pozdrav, stari prijatelju. − šapne Joe.
Čovjek se prene i pokuša uspraviti. Debeli trbuh opasivao je krvav zavoj.
Joe mu položi ruku na podlakticu. − Nemoj ustajati. Moram nakratko izaći, ali prvo sam želio provjeriti kako si. Trebaš li vode?
Čovjek na krevetu uzalud je pokušavao zagladiti uvojak sijede kose na proćelavoj glavi. − Umirem… od žeđi, − rekao je − da parafraziram mudre riječi… Loua di Cicaccelliccellija.
− Vjerovat ću ti na riječ − sa smiješkom odgovori Joe točeći vodu iz vrča pokraj kreveta. Prinese je ustima Oskara N. Reteepa. − Poslije ću ti doći promijeniti zavoje. Trebaš li još što?
Oskar proguta vodu s grčem na licu. − Još koja knjiga ne bi bila naodmet, ako nije problem.
Joe se ogleda prema hrpicama knjiga u svakom kutku sobe. − Dat ću sve od sebe. − reče. − Odmaraj se. Vraćam se večeras. Drago mi je što opet možeš govoriti, Oskare.
− Da. − hripao je Oskar. − I, Joe, toliko ti toga moram reći. Zouzab… oprez… − Prekinuo ga je napadaj kašlja.
− U redu je. Poslije će biti vremena da mi sve kažeš. − Joe će uskoro morati reći Oskaru da njegova malenoga prijatelja Zouzaba više nema, da su ga vjerojatno ubili Očnjaci. Nije želio starca opteretiti novom boli.
Oskar je legao i odmah ponovno zaspao. Koliko god loše izgledao, znatno se oporavio u tjednima otkako ga je Joe pronašao gdje krvari na podu Trica i knjižica. Onoga dana kada je došla oluja, Joe i Addie veći dio poslijepodneva teglili su ga u svratište. Nije bilo novih pojačanja Očnjaka od noći uoči oluje, kada su Podo i Igibyji pobjegli u Anklejellyjeve dvore pred stotinama Očnjaka koji su ih progonili. Joe još nije bio siguran što je te noći snašlo Očnjake, ali očito ih je netko ili nešto sve pobilo.
Kada su Shoosteri ujutro nakon bitke izašli iz skrovišta, imali su dojam da je svijet Evonasa doživio smak. Nad napuštenim gradom valjali su se tmasti oblaci, a ulice su bile zakrčene prašinom, kostima i oklopima bezbrojnih Očnjaka. Čupavko je ubrzo izašao iz gostionice, a Shoosterima je laknulo kada su ga ugledali. Desetljećima su bili susjedi i bili su jedini stanovnici Glipgrada koji nisu izbjegli u Torrboro ili Rovgrad u noći kada su se Igibyjevi izbavili iz Crne kočije.
Ali tada je Shoosterima oduzet i posljednji prijatelj.
Jednoga poslijepodneva odred Očnjaka prohujao je kroz Glipgrad na putu prema sjevernoj utvrdi Lamendron. S prozora na katu Jedinoga svratišta Shoosteri su bespomoćno gledali kako Čupavko preko ulice gura tačke s drvom za ogrjev. Čim su ga ugledali, Očnjaci su ga oborili, a jedan od njih zario mu je očnjake u nogu.
Očnjaci su otišli jednako brzo kao što su došli, ali Čupavko je već bio mrtav kada su mu Joe i Addie pritrčali. Shoosteri su plakali pokapajući prijatelja na Glipgradskome groblju, na južnome kraju Vibblyje-
Na sjever! Ili budi plijen
va puta. Joe je iz ruševina iskopao natpis za Čupavkove krčme. Na njemu je bio naziv krčme, Kod Čupavka, i crtež psa koji puši lulu. Joe ga je položio na Čupavkov grob nakon što je, najvještije što je znao i umio, ondje urezao natpis: „Čupavko Bandibund, uzoran susjed i prijatelj“.
A sada su se Očnjaci vratili zahtijevajući da im otkriju gdje su Reteep, Podo Helmer i obitelj Igiby, a Joe nije imao pojma zašto. Oskar je u snu mnogo mrmljao o Ledenim prerijama i Draguljima Anniere, što god to bilo, ali Joe Shooster bio je obični vlasnik svratišta. Nije znao ništa o takvim stvarima niti su ga zanimale. Samo je želio da se Oskar oporavi i da sve bude kao prije, prije nego što su Očnjaci došli u Skree.
Ako Očnjaci traže Oskara, Joe Shooster je znao da je ispravno sakriti Oskara od njih. Kada starcu zacijele rane, Joe će smisliti što će dalje. U međuvremenu mora biti oprezan. Kao što je upravo pokazao susret s Očnjakom Higgkom, nije bio ugrožen samo Oskarov život nego i Joeov i život njegove mile Addie. Nije mogao podnijeti pomisao na to da bi se njoj nešto moglo dogoditi.
Joe se oprostio od Oskara potapšavši ga po nozi, a Oskar je u odgovor nešto progunđao. Joe je dugo osluškivao iza komode prije negoli ju je gurnuo u stranu i išuljao se. Gurnuo je komodu natrag na mjesto i sledio se.
Što se to čulo? Nešto se pomaklo kod prozora iza njega. Joea oblije znoj, a mozak mu počne raditi sto na sat. Što je opuštenije mogao, izvadio je rupčić iz džepa prsluka i obrisao njime prašinu s komode. Pjevušio si je u bradu, a prelazeći s komode na radni stol odvažio se baciti pogled na prozor.
U njega je zurilo lice.
Ispred prozora sobe broj osam čučala je spodobica otmjenih crta lica u tunici od zakrpa. Oči su joj bile prodorne i hladne tako da su Joea naprosto sledile.
− Zouzabe! − naglas reče Joe, istodobno razdragan i zbunjen što vidi tog mališana. Oskaru će biti drago što mu je prijatelj živ.
Mahnuo je brdobjegu, koji je odzdravio kimnuvši. Mali stvor vjerojatno je bio zabrinut za svojega gospodara i bit će od velike pomoći Joeu i Addie dok budu njegovali Oskara. Joe vrati rupčić u džep i otvori prozor.
− Dobro došao, Zouzabe! − rekao je, a brdobjeg je ušao kroz prozor kao pauk. − Drago mi je vidjeti u Glipgradu poznato lice.
− Budite pozdravljeni, gospodine Shooster. − reče Zouzab. Glas mu je bio visok i oštar − ne baš dječji, ali ni muški.
Joe potapša mladića po glavi ne primijetivši da je Zouzabovim licem pritom preletio zgađen izraz. − Sigurno se pitaš što je s Oskarom, zar ne? − Nasmiješio se Zouzabu, sretan što ima dobre vijesti.
Zouzab gotovo neprimjetno razrogači oči i kimne. − Da, gospodine Shoosteru, jako me brine njegovo… zdravlje.
− Dakle… − reče Joe, ali uto se sjeti što mu je Oskar rekao prije samo nekoliko minuta: Zouzab… oprez.
Joe je pretpostavio da Oskar želi reći kako Zouzaba treba upozoriti da se čuva Očnjaka − ali sad se pokolebao. U brdobjegovu je pogledu osjetio nešto jezovito.
− Oskar… − nesigurno će Joe.
Zouzab zakorači prema njemu.
− Pa − nisam ga vidio. Od dana kada je Glipgrad snašao ovaj kaos. A ti? − Joe pročisti grlo, izvadi rupčić i nastavi užurbano brisati prašinu s pokućstva u sobi, zatezati plahte i rastresati jastuk, neugodno svjestan da je Oskar tik iza zida. Molio se da se starac ne probudi ili ne zahrče. Joe je otvorio vrata koja vode na hodnik i zastao na pragu. − Želiš li sa mnom? Moram očistiti još dvanaest soba, a to je vrlo uzbudljiv posao, uvjeravam te. U protivnome, slobodno odi putem kojim si došao.
Zouzab ga je šutke promatrao, kao mačka spremna na skok. Joeu se činilo da njih dvojica stoje u sobi broj osam cijelu vječnost sve dok
Zouzab nije još jednom pogledom obletio sobu, naklonio se i s lakoćom skočio natrag na prozorsku dasku. Soba
− Doviđenja, gospodine Shooster. − rekao je Zouzab i nestao u vrtlogu šarenih zakrpa.
Joe je drhtavim nogama prešao sobu i spustio zasun na prozoru. Tišinu je tada razlomio glasan rafal probavnih vjetrova iz Oskarove tajne izbe.
Na prozoru se pojavi Zouzabova glava.
− Pardonček. − reče Joe sliježući ramenima.
Brdobjeg zaškilji, frkne nosom i nestane.
Dva nauma
Jannerovo i Tinkovo uzbuđenje je iščezlo.
Dječaci su smetnuli s uma da se prije polaska u pustolovinu, ako je ikako moguće, moraš spakirati. Postoje situacije kada je pakiranje sporedna stvar − kao kada bježiš iz kuće u plamenu − ali ako se ima vremena za planiranje, dogovaranje i rasprave prije polaska, odrasli će to iskoristiti i to je životna činjenica. Kada djeca kažu da je vrijeme za pokret, to znači: „Vrijeme je za pokret.“ Kada to odrasli kažu, to znači: „Vrijeme je da počnemo razmišljati o polasku u skorijoj budućnosti.“
Nakon Nijine objave polaska ona i Podo vratili su se svakodnevnim poslovima kao da uopće nije bila donesena sudbonosna odluka. Sutradan su djeca cijepala drva za ogrjev, prala odjeću i posteljinu, nosila vodu iz potoka i pripremala meso za soljenje i sušenje dok su odrasli planirali, dogovarali i raspravljali.
Te večeri nakon objeda Nia i Podo razmotali su stari zemljovid da odluče kojim će putem do Ledenih prerija. Dogovorili su se da će putovati na jug do ruba šume pa na zapad duž granice sve do ceste za Torrboro. U Torrborou će skrenuti na jug pa opet na zapad kako bi zaobišli grad i izbjegli ondje utaborene Očnjake.
− Tri dana zapadno od Torrboroa moćna rijeka Blapp nije toliko moćna. Široka je, dovoljno plitka da je se pregazi. − rekao je Podo. − I ondje ne bi trebalo biti previše Očnjaka.
− A što s Bedemom? − upitala je Nia.
− Što je Bedem? − upitao je Janner.
− Sigurno niste čuli za njega. Ovdje je. − rekao je Podo prelazeći prstom po zemljovidu. − Bedem je Gnagov najpreuzetniji pokušaj da onemogući Skreejance upravo u onome što mi pokušavamo učinit. To je zid
sjever! Ili budi plijen
koji se proteže duž južne granice Kamenitih gora. Danonoćno ga obilaze Očnjaci u ophodnji. Nekoliko godina nakon što su Očnjaci preuzeli vlast, neki su ljudi shvatili da Očnjaci nisu baš brzi po hladnoći, pa je mnogo Skreejanaca uteklo na sjever. Naravno, većina ih je pomrla. Očnjaci su sporiji na hladnoći, ali svejedno se mogu borit i mogu grist. Pogotovo kad su im lovine žene, djeca i nenaoružani muškarci. Gnag je zato podigao Bedem. Ne uspijeva zaustaviti sve − dug je to zid – al’ bar služi tome da narod masovno ne utekne. Oskar mi je rekao da zapadno od Torrboroa, ako vas nije previše, možeš pronaći prolaz u zidu i neopaženo izać. To ćemo i mi pokušat.
− A Peet kaže da nas može provesti kroz planine. − doda Nia.
− Sve dok se jednog jutra ne probudi s tom ludom glavom nahero, pa nas usmjeri preko litice. − reče Podo. − Ili u procijep, ili u leglo grizomora5.
− Grumen se ne boji grizomora. − ponosno reče Leeli. Grumen je odozdo zalajao čuvši svoje ime. Janner nije želio reći Leeli da bi čak i Grumen za grizomora bio lak plijen.
− Treba nam namirnica za dvadeset dana. − reče Nia.
− E, znači da moramo računat na trideset. − reče Podo.
− Zašto? − upita Janner.
− Zato što, mili, nikada ne znaš što se može dogoditi. − odgovori Nia. − Takva putovanja rijetko teku po planu.
− Kako ste onda došli do tog broja? − upita Janner. − Ledene prerije udaljene su dvadeset dana puta?
− Pa, do Torrboroa treba dva dana, zatim tri dana odande do ušća Blappa i − znaš što, momak? − blago reče Podo.
− Što, dida?
− Bit će mi lakše da ti pokažem nego objasnim. Moramo mnogo toga sredit, a kad se otisnemo na put, naučit ćeš više nego ti ja mogu sada reć. Razumiješ?
Janner uzdahne. − Da, dida.
5 Grizomori! Kukulele!
Nia i Podo nastavili su raspravu u drugoj sobi i ostavili djeci dug popis zadataka iz T.U.V.P.-a6 kako bi se imali čime zaokupiti do spavanja.
Dok su djeca obitelji Igiby slušala Podovu priču za laku noć, Oskar N. Reteep s mukom je čitao pod sve slabijim svjetlom koje je dopiralo kroz stropni prozor njegove tajne izbe. Škiljio je kroz naočale u posljednje rečenice knjige naslovljene Anatomija uvrede. 7 − Šašava stara baba. − promrmljao je Oskar i bacio knjigu u stranu. Sletjela je na hrpu ostalih knjiga u uskom prostoru između kreveta i zida. − Ta ne bi znala razlikovati dobru uvredu od žabokreča.
Oskar se sjetio da je zaspao prije negoli je stigao upozoriti Joea na Zouzaba. Sumnjao je da je taj mali izdajnik još u blizini, ali Joe i Addie trebali bi za svaki slučaj znati da je brdobjeg u dosluhu s Očnjacima.
Oskar je bio strahovito gladan i pretpostavljao je da je spavao duže od dana premda nije u to mogao biti siguran dokle god ga Joe ne obiđe. I osjećao se snažnijim. Prešao je jedan od pragova oporavka i sada je mogao govoriti bez kašljanja.
Lecnuo se nagnuvši se naprijed i spustivši stopala na pod držeći jednu ruku oprezno na zavoju zamotanome oko trupa. Rano toga jutra, uza svjetlo fenjera, Oskar je ustanovio da može ustati i čak napraviti koji korak po skučenome smještaju. Jedva je to čekao pokazati Joeu kada ga idući put obiđe, ali Joe nikako nije dolazio, što je Oskara razočaralo i, kako je vrijeme prolazilo, sve više brinulo. Iz kuhinje i blagovaonice nisu dopirali poznati zvukovi i glasovi. Cijeloga je dana sveudilj čitao knjige ne bi li zatomio uporan strah da nešto nije u redu.
6 Tri Uzvišena i Veličanstvena Predmeta: riječ, slika i pjesma. Neki neupućeni ljudi vjeruju da postoji i četvrti uzvišeni i veličanstveni predmet, ali ti se znanstvenici grdno varaju.
7 Autorice Helbe Grounce-Miglatobe, ugledne psihologinje koja je tvrdila da su joj se u djetinjstvu neosnovano rugali te da je stoga, kako se sama u knjizi izrazila, stručnjakinja za područje „zlobnjaštva i uvrediteljstva“.
Svakoga su mu dana Joe ili Addie mijenjali zavoje, donosili mu vodu i hranu, a kada je Oskar postao dovoljno priseban da ih može slušati, ispod glasa su mu pripovijedali o Očnjacima, Igibyjevima i Podu. Oskar je pazio da im slučajno ne oda tko su zapravo djeca Igibyjevih. Što manje znaju, to bolje.
U početku se brinuo samo za Shoostere. No sada je bio žedan, krulilo mu je u želucu i počeo je razmatrati ozbiljnost vlastitoga položaja. Sumnjao je da je već sposoban brinuti se sam o sebi ili čak da bi se bez pomoći mogao provući kroz vratašca, a kada je pomislio na mogućnost da umre od gladi ili žeđi, sobičak mu je počeo djelovati kao grobnica. Pitao se hoće li jednoga dana za mnogo godina netko pronaći njegov kostur ispružen na krevetu i okružen knjigama. Pitao se koju bi knjigu mogao čitati na samrti i odlučio dohvatiti neku dobru čim osjeti da mu se bliži kraj kako bi njegov pronalazač znao da je imao dobar književni ukus. Oskar je skinuo naočale i obrisao ih rubom plahte.
Vrativši naočale na nos, namjestio je dugačak pramen kose preko ćele. Oskar nije mogao priznati poraz, kao ni to da je ćelav kao kamen. Pogledao je vratašca na suprotnome zidu. Rana mu je prestala krvariti, ali nije bio u stanju propuzati kroz malen otvor. Zahihotao se na pomisao da bi mu trbuh mogao biti veća zapreka od ubodne rane.
Oskarova razmišljanja o opsegu struka i njegovu utjecaju na bijeg prekinuo je vrisak koji se probio kroz drvene zidove svratišta. Oskar se ukoči. Vrisak je zamro i zamijenilo ga je prigušeno režanje Očnjaka. Starac se šaptom molio očajnički se ogledavajući po polumračnoj izbi i pitajući se što mu je činiti. Prikupio je snagu, duboko udahnuo i ustao. Smračilo mu se pred očima i začuo je još jedan vrisak. Učinilo mu se da je to Addie.
Oskar je bolnim korakom prilazio vratima proklinjući svoju težinu, ranu i Očnjake iz Fanga uvredama osjetno nadahnutim nedavnim proučavanjem knjige Helbe Grounce-Miglatobe. Stigavši do vrata, oslonio se dlanom o zid teško dišući pa je s užasom uočio da mu je zavoj zarumenila svježa krv.
S velikim je naporom kleknuo i oslonio se ramenom o stražnju stranu komode koja mu je služila umjesto vrata. Na tom mjestu jasnije je čuo zvukove borbe izvan svratišta, a Očnjaci nisu samo režali nego se i smijali.
Nije imao pojma što će učiniti kada izađe iz sobička, ali imao je potrebu poduzeti nešto. Nije znao kako bi bilo najbolje postupiti, ali bilo je siguran da bi najgore bilo ležati u krevetu i slušati kako njegove prijatelje zarobljavaju − ili ubijaju − Očnjaci.
Oskar je upro svom snagom i komoda se odmaknula.
Lecnuvši se od boli u grudima, otpuzao je do otvorenog prozora i ostao bez daha. Od krčme Kod Čupavka ostala je samo hrpa skršenih dasaka. S druge strane ulice ruševina Ferinijine cvjećarnice čamila je slomljena i tužna kao pregažen ljiljan. Na Oskarovo olakšanje, njegove Trice i knjižice još su bile čitave, što mu je Addie Shooster i rekla, neokrznute izuzev nekoliko redova drvenih crepova koji su otpali s krova.
Oskarova zgranutost ruševnim stanjem Glipgrada prerasla je u grozu kada je opazio odakle dopiru vrisci.
Zaprega crnih konja upregnutih u Crnu kočiju. No nije to bila Crna kočija koju je Oskar vidio one noći kada su se Podo Helmer i Peet Čarapar suprotstavili Očnjacima. Ova je kočija bila dulja i otmjenija te, na Oskarov užas, još strašnija od one druge. Umjesto jedne komore, imala je nekoliko vodoravnih pretinaca u koje točno stane jedan čovjek, kao da su u pitanju pogrebna kola koja prevoze hrpu željeznih ljesova položenih na bok. S vrha kočije stršali su dugački šiljci koji su tvorili utvrdu u kojoj su dva Očnjaka čučala sa samostrelima.
Joe Shooster nepomično je ležao na ulici. Oko njega su stajali Očnjaci i bockali ga tupim vršcima kopalja. Jedan Očnjak stezao je Addie ruke iza leđa i gurao je niza zatvorske stube. Jedan od Očnjaka na krovu kočije pritisne sklopku, na što se najniža vodoravna vrata s treskom otvore. Dvojica Očnjaka odvukla su Joea do kočije i ubacila ga unutra. Addie je vrištala dok su je gurali u pretinac iznad Joeova. Očnjaci su
zalupili vrata ljesova i smijehom ispratili zakukuljenoga kočijaša kada je bičem potjerao konje i odvezao se u daljinu.
Do njega je dopro njihov razgovor.
− Baš je bilo zabavno. − rekao je Očnjak koji je stajao na ulici.
− Baš. Nema bolje od batrganja i vrištanja. − čeznutljivo je odvratio drugi. − Kad bi bar toga bilo više. Već danima sssstojim u ovome gradu bez drugoga posla od čupkanja vlastite krljušti.
− Usskoro će bit akcije. − reče prvi.
− Je l’? Što ti znaš, a ja ne?
− Brdobjeg kaže da su Igibyjevi u šumi.
− Nemoguće.
− Zašto?
− Zato što bi ih krave dosssad već požderale.
− Ma kakvi. S onim su čarapassstim likom. Onim gadnim. Taj se ne boji zubatih krava. Brdobjeg kaže da je postavio mossstove među ssstablima. Kaže da živi u kući na ssstablu.
Oskar razrogači oči i nasmiješi se usprkos boli. Igibyjevi su živi!
− U čemu živi? − reče Očnjak.
− U kući na ssstablu.
Stanka.
− Što je kuća na ssstablu?
− Nemam blage veze. Al’ zvuči poznato. Ne znam zašto, al’ od tih riječi mi dođe mučno.
− Kako bilo, sutra ćemo doznat. Večeras stiže ostatak četa, pa ih idemo u šumu tražit. Krećemo sssutra nakon prvog hranjenja. Uhvatit ćemo ih na prepad.
− Ne. − dahne Oskar.
Snaga mu se potom utrne kao svijeća i on klone na pod sobe broj osam, nesvjestan lokvice krvi koja je nastala ispod njega.
Sadržaj
1 • Samotni fendril • 11
2 • Soba broj osam u svratištu Jedino svratište (jedinom glipgradskom svratištu) • 19
3 • Dva nauma • 29
4 • Vrlo primjeren citat Ubinija Tkogoda • 35
5 • Izdajnik u šumi • 39
6 • Na rubu vododerine • 46
7 • Čudovišta u dubini • 51
8 • Žalac prijezira • 56
9 • Gorostasni ždrohar • 61
10 • Moćna rijeka Blapp • 65
11 • Kraj puta • 71
12 • Huka, kapi i kamen • 77
13 • Mlinarov most • 84
14 • Posljednji toranj • 89
15 • Pjesma za Grumena Hrabroga • 95
16 • Dragulji i zmajevi • 100
17 • Saveznik u Rovgradu • 105
18 • Stare rane i novo iscjeljenje • 111
19 • Uzurpator Will i Prve knjige • 117
20 • U utvrdi Lamendron • 127
21 • Podova noćna mora • 130
22 • Glibaši Istočnoga zavoja • 137
23 • Gromošakač, glibaški kralj • 145
24 • Brze ruke i još brže noge • 150
25 • Sijenomet u magli • 157
26 • Na Riječnoj cesti • 164 27 • Modrica na licu zemlje • 169
28 • O, Anyaro! • 176
29 • T. U. V. P. u glibaškom skrovištu • 182
30 • Sneemove posljednje riječi • 188
31 • U uličici kod Debeljuškaste udovice • 197
32 • Otkriće Ronchyja McHigginsa • 204
33 • Razdvajanje • 210
34 • Uhoda iz sjene • 217
35 • Babe vještice i protuhe • 222
36 • Ogavna pogodba • 229
37 • U raljama čudovišta • 235
38 • Blistave oči na mračnome mjestu • 240
39 • Esben Flavogle, tvorničko oruđe • 246
40 • Mrtvački sanduk • 252
41 • Četiri jabuke i plan • 259
42 • Pogubna pogodba • 265
43 • Tri dana u tami • 270
44 • Planine i okovi • 275 45 • Sudba Sare Cobbler • 282 46 • U glibaškome brlogu • 287 47 • Promjena mišljenja • 292 48 • Kavezi • 302 49 • Utvrda Phoobs • 311
50 • Vještičji nos • 315 51 • Pjesma drevnoga kamenja • 323
52 • Bomnubule i Jezero zlata • 330
53 • Crno jato sabljoglavih supova • 340 54 • Ledene prerije • 347
55 • Predaja Arthama Wingfeathera • 352 56 • Dvije vrste sramote • 356
• Bumbari i stare kosti • 363 58 • Gammonova pogodba • 373 59 • Preobražaj • 380
60 • Tajne u snijegu • 385
61 • Bitka za Kimeru • 394
62 • Drevni bijes • 399
63 • Hulwenin trofej • 406
64 • I more postade crveno • 412
65 • Posljednja plovidba Poda Helmera • 420
PUTOVANJE.
I GROZOMORNI OČNJACI S DANGA.
Janner, Tink i Leeli mislili su da su sasvim obična djeca, no onda su otkrili da je njihov djed nekoć bio gusar, majka kraljica, a oni sami nasljednici slavnoga kraljevstva Anniere. Opaki Očnjaci iz Danga došli su u Skree upravo zbog njih – jer oni su izgubljeni Dragulji Anniere. Sada su prisiljeni na bijeg – kreću prema Ledenim prerijama, gdje ih gušteroliki Očnjaci, koji ne podnose hladnoću, ne mogu slijediti. No put do slobode nije jednostavan: prvo moraju umaći svim strašnim čudovištima Glipove šume, potom neopazice proći pokraj naseobina zloglasnih Glibaša… i, da, ne zaboravimo noćnomornu Tvornicu vilica!!! U ovoj uzbudljivoj pustolovini čekaju te i:
• smrznute pustopoljine i tajni prolazi
• prijetnje izvana i velike borbe
• legende koje bude nadu
• hrabrost srca u najtežim trenucima.
Ali ono što najviše ugrožava Jannera, Tinka i Leeli ne dolazi izvana – nego iznutra. Zavist, nadmetanje i ogorčenost prijete da razdvoje braću i sestru upravo u trenutku kada najviše trebaju jedni drugima. Naši omiljeni mali junaci morat će naučiti da je ljubav i odanost prema obitelji, ma koliko ponekad bila teška, važnija od svega.
Na sjever! Ili budi plijen očaravajući je drugi dio Sage o obitelji Wingfeather, predivna priča prepuna čudesnih mjesta, tajni i pustolovina, ali i dubokih poruka o ljubavi, odanosti i snazi obitelji u najtežim trenucima.