mijeh Domijehnebesa se ori
Do nebesa smijeh se ori
Do nebesa smijehorise
VICEVINAJBOLJIVJERSKI , ŠALEIANEGDOTE
BIBLIOTEKA Posebna izdanja 220.
UREDNIK mr. sc. Petar Balta
NASLOV Do nebesa smijeh se ori: najbolji vjerski vicevi, šale i anegdote
© Copyright: Verbum, Split, 2025.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
PRIREDIO Verbumov urednički tim
IZVRŠNIUREDNIK Miodrag Vojvodić
LEKTURA Ivana Vrtič
grafički urednik Marko Jovanovac
PRIJELOM Nataša Takač
OPREMA Generator slika, Nataša Takač
ZANAKLADNIKA dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-399-003-3
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200123066.
UPOZORENJE!
Knjigu čitajte s oprezom, a o rizicima i nuspojavama upitajte svog župnika ili duhovnika. Ne preuzimamo odgovornost za posljedice čitanja.
UMJESTO PREDGOVORA
Humor u službi vjere
Kada sam na jednoj duhovnoj obnovi odlučio govoriti o humoru, na licima slušatelja vidio sam smiješak i pitanje: Kako to? Pa mi smo ozbiljni ljudi, a tu takva tema… Isprva ni meni nije bilo jasno zašto bismo se bavili baš tom temom. Kao odgovor na to pitanje može nam poslužiti razmišljanje jednog egzorcista koji veli: „Danas, kao nikada prije, đavao očekuje da ljudi budu tužni.” Smatram da se pravi humor nipošto ne smije odijeliti od vjere. Čitajući životopise svetaca, svatko od nas primjećuje njihovu spremnost na humor. Svatko tko se približava Istini, ostaje u njezinu ozračju.
Svatko tko doista živi svoju vjeru, sklon je poticati druge na radost. Ne smijemo zaboraviti da je radost dar Duha Svetoga. Govoreći o vjeri, trebamo spomenuti i humor koji je krepost svoje vrste.
Bog je bezgranično milosrđe. On prašta sve grijehe, ako se za njih iskreno pokajemo. Kralju Davidu oprostio je preljub i ubojstvo, oprostio je cariniku koji je bio pohlepan i izdajica svoga naroda, oprostio je grijehe razbojniku na križu. No postoji nešto što Boga sprečava da razlije svoje milosrđe, a to je tvoja ozbiljna nadutost, to što se držiš visoko i imaš visoko mišljenje o sebi. Bog tada kao da diže ruke od tebe. Tvoja mu je ozbiljnost smiješna i apsurdna. U Psalmu čitamo: „Smije se onaj što na nebu stoluje”
(Ps 2,4). Kada se promotriš u svjetlu vjere, zamijetit ćeš da su svi tvoji zahtjevi i pokušaji da budeš ozbiljan zapravo smiješni. Nadmenosti i umišljenosti suprotstavlja se krepost humora. Ona je potrebna kako bi u nama rasla vjera, odnosno gledanje svijeta u pravom svjetlu i na ispravan način. Humor je promatranje svijeta kroz prizmu apsurda i nestvarnosti. Postoji i zaštitnik humora, sveti Thomas More, a humor pronalazimo i u djelima G. K. Chestertona, C. S. Lewisa, B. Marshalla, F. Sheeda i drugih.
U17. stoljeću hereza jansenizma izazvala je velike poteškoće u življenju vjere. Jansen je smatrao da se zbog istočnoga grijeha ljudska narav potpuno pokvarila te je postala potpuno obuzeta strastima. Prema jansenizmu Bog svoju milost dijeli isključivo onima koje je izabrao. Jansenisti su postavili rigorozne uvjete koje je bilo jako teško zaobići, a među njima su bili i uvjeti za primanje svete pričesti. Ako se netko želio pričestiti, morao je biti u stanju u kojemu se prosječan kršćanin nije mogao naći. Sveta je pričest bila poput nagrade za kreposne, a ne hrana koja učvršćuje vjeru i ljubav. Ljudi su se počeli bojati Boga te su samo rijetki išli na svetu pričest. Jansenisti su Boga predstavili kao nemilosrdnog oca te kao okrutnog i bezobzirnog suca. Prema jansenistima kršćanin nije smio biti radostan. U njegovu bi životu trebala vladati tuga zbog grijeha. Neki su samostanski poglavari redovnicima zabranjivali smijati se – ni smiješak nije dobrodošao. Tadašnji je papa odbacio jansenizam, ali je njegove učinke na svojoj koži osjetila i sveta Terezija od Djeteta Isusa koja je svoju poglavaricu morala moliti za čestu pričest. Negativan učinak jansenizma, koji se pojavljuje i u našem duhovnom iskustvu, očituje se u nezdravu strahu pred Bogom u kojemu vidimo nemilosrdnog suca koji ne
zna praštati; a naposljetku ni mi ne znamo praštati, ni voljeti ljude koji nas okružuju.
No kršćanska se vjera najviše odražava u radosti otkrivanja Božje ljubavi s kojom uvijek možemo računati i kojoj se bez straha možemo povjeriti. Takvo iskustvo vjere uklanja dramatizam fatalističkog odnosa prema zlu i naše kajanje preobražava u sretnu krivicu. Radost koja izvire iz vjere jest poput zrake Božje ljubavi, jer vjera ti poručuje: Nasmij se, budi radostan! Zahvaljujući vjeri, možeš se osmjehnuti Bogu i radovati se njegovoj ljubavi, a sebe prestaješ shvaćati preozbiljno i sama sebe promatraš s odmakom. Krepost humora pomaže ti uništiti otrov tuge koji Sotona pokušava uliti u tvoju dušu te ti, ako nastojiš umanjiti suvišnu brigu za sama sebe, omogućuje život pun radosti koja izvire iz žive vjere.
Humor kao egzorcizam
Krepost humora i promatranje svijeta kroz prizmu apsurda religiozan je čin koji može imati vrijednost egzorcizma (prema T. Dajczeru). U borbi s napadima, iskušenjima i valovima napornih misli, koje te mogu jako iscrpiti, nemoj računati na snagu vlastitog intelekta, jer riječ je o borbi sa Sotonom koji je otac tih pomutnji. Stoga mu se pokušaj narugati i pokušaj ga omalovažavati. Upotrijebi taj egzorcizam, taj religiozni osjećaj – krepost humora. Rugajući se đavlu, najučinkovitije otklanjaš njegovu napast. Ismijavanje Sotoni nanosi najteži poraz zato što je on smrtno ozbiljan i boji se ruganja te je naposljetku prisiljen odstupiti od tebe.
Dobro kršćansko raspoloženje, odnosno humor, omogućava ti nadvladati još jednog neprijatelja koji se zove ja. Vlastito ja također je idol – smrtno je ozbiljno, nedodirljivo, nepristupačno samome sebi i drugima. Nije ga moguće dotaknuti, nije moguće rugati mu se, ne može ga se povrijediti ni kritizirati. U borbi s vlastitim ja humor postaje čin vjere onda kada se nastojiš vidjeti u pravom svjetlu: Uistinu, ja sam zapravo ništa! Zašto se onda smatram centrom svijeta, zašto svoje vlastite interese smatram najvažnijima na svijetu, zašto tako teško podnosim padove i neuspjehe – i zašto sam tako smrtno ozbiljan? Ipak, bilo bi dobro sve to promatrati s mrvicom blagosti, kako bismo primijetili da je sve ono čime se opterećujemo, ono čega se bojimo i zbog čega se brinemo doista smiješno u odnosu na Boga.
Kršćanski je humor religiozan čin uklanjanja idola našeg osobnog ja s prijestolja. Kada primijetiš komičnost situacije u kojoj tvoje ja sjeda na prijestolje, tada će ti se, barem neko vrijeme, takvi trenuci činiti smiješnima i bezopasnima. Tvoja će oholost biti raskrinkana i ismijana, bit će raskrinkano sve ono što je sprečavalo tvoj duhovni razvoj i što je predstavljalo izvor nemira i straha. Religiozan čin humora stoga ima veliku ulogu u zadržavanju psihičke ravnoteže.
Prah i prašina
Humor je religiozan čin zahvaljujući kojemu samome sebi možeš reći: Pogledaj kako si malen i koliko si nedosljedan!Brineš se za svaku glupost, imaš toliko briga, uništavaš svoje zdravlje, a sve
je to prah i prašina koja će se naposljetku pokazati bezvrijednom. Pokušaj vidjeti sama sebe u svjetlu vjere, pokušaj se šaliti na vlastiti račun. To će biti teško, jer krepost humora ponekad zahtijeva heroizam, no pomoći će ti da ispravno poredaš dvije stvarnosti: Boga i sebe. Krepost humora čisti te od sebičnosti i jača tvoju vjeru. Zahvaljujući humoru, shvatit ćeš da je u tvom životu Bog uistinu najvažniji. Zato ne stvaraj od sebe centar svijeta. Promatraj sebe kao što promatraš zrnce pijeska – kao maleno ništa zbog kojega se ne treba brinuti ni uznemirivati. Moli da zrnce pijeska postane osjetljivo jedino na Isusov pogled.
Kršćanska spremnost na humor oslobađa nas od nas samih i pomaže nam da drukčijim očima promatramo ono što se oko nas zbiva, priznajući da nema previše smisla zabrinjavati se oko pojedinih pitanja ili zbog sebe samih. Sve oko nas postaje smiješno – sve osim Boga i našeg odnosa prema njemu. Humor ti pomaže razotkriti lažne vrijednosti. Tvoj posao, planovi, politika, sve ono što se zbiva u tvojem okružju u usporedbi s Bogom jest jedno ništa, odnosno prah i prašina. U tom okviru možemo promatrati i obraćenje svetog Franje Asiškog. Kada je, kako bi pošao za Isusom, pred očeve noge bacio sve što je posjedovao, odjednom se osjetio slobodnim, a čitav se svijet preko noći preokrenuo, odnosno okrenuo naopačke. Tko je promotrio čitav svijet viseći na niti Božjega milosrđa, taj je uvidio čitavu istinu. Tko je imao viđenje svoga zavičaja okrenutog naopačke, taj je ispravno vidio… Svijet svetoga Franje bio je Asiz, gradić opkoljen kanalom, zidinama i obrambenim kulama. Ondašnje asiško društvo bilo je vrlo ozbiljna piramida koju je činilo nekoliko međusobno povezanih skupina. Ozbiljni gradski oci, ozbiljna gospoda, građanstvo, seljaci… Odjed-
nom se taj svijet, preko noći, preokrenuo i u Franjinim je očima postao nešto smiješno i beznačajno. Bio je dovoljan jedan trenutak da taj ozbiljni Asiz ozbiljnih otaca i gospode jednostavno nestane i da u svečevim očima sve to postane prah i prašina. Ljudski su se napori i vlast pred Bogom pokazali smiješnima i beznačajnima. Franjo je otkrio da je jedina stvarnost za koju se vrijedi žrtvovati
i za koju vrijedi živjeti Bog i njegova volja. Nikada se ne smijemo smijati Božjoj volji. Nju treba voljeti i prema njoj se treba odnositi s djetinjim pouzdanjem.
Apsolutna ozbiljnost i umišljenost često su uzrok grijeha. Griješiš jer se smatraš važnim. Kardinal Kasper piše da nas odbacivanje nadutosti u okviru kršćanskog humora osposobljuje za „vedro i istinski ljudsko postojanje”. Humor nam otkriva komičnost našeg doživljavanja samih sebe, kao i komičnost naše pretjerane želje da budemo važni u očima drugih. Manjak humora, kao i prateća razdražljivost, najozbiljnije su optužbe usmjerene protiv kršćana.
Farizeji su bili smrtno ozbiljni u duhovnom životu i pretjerano samouvjereni glede svoje važnosti u društvu. Istodobno su bili jako navezani na vlastito viđenje svijeta i Boga i stoga su na sve optužbe agresivno reagirali. Farizejstvo je zapravo suprotno poniznosti i jednostavnosti koje odlikuju one koji žive u istini o samima sebi.
Farizejstvo se suprotstavlja stavu Božjeg djeteta koje priznaje vlastitu slabost te biva oslobođeno od taštine. Doista, grijeh protiv Duha Svetoga sastoji se i u tome da čovjek ne želi priznati istinu o sebi, već samome sebi laže.
Nadnaravni smisao za humor dopušta nam vidjeti ljudsku i božansku stvarnost u pravom svjetlu i omogućava nam distan-
cirati se od zbivanja oko nas te zadržati odmak u odnosu prema samima sebi. Taj odmak ostvarujemo zahvaljujući kreposti humora koja nam omogućava živjeti prema evanđelju i pomaže nam da shvatimo kako naš ponos i naš život nisu najvažnije stvari na svijetu. Humor nam pomaže da izbjegnemo suvišne brige, opsjednutost poslom i trčkaranje, kako bismo čuli Isusa koji nam govori da je samo jedno potrebno (usp. Lk 10,42). Zahvaljujući humoru, neuspjesi i gubici nisu životne tragedije, a vjera poduprta humorom može nas odvesti na vrhunce evanđeoske slobode o kojoj nam govori sveti Pavao (usp. 1 Kor 7,29–31). Sveti Ivan od Križa nas potiče: „Uvijek nastoj da stvari za te ne znače ništa, a ni ti za njih.”
Većina grijeha protiv bližnjega proizlazi iz našeg osjećaja nezadovoljstva i povrijeđenosti. U svojoj smo nutrini, u središtu svoje osobnosti, jako osjetljivi, pa ponekad zbog te preosjetljivosti pretjerano reagiramo. Svima nam je potrebna krepost humora kako bismo na sporne i konfliktne situacije naučili reagirati s dozom smijeha te dopustili drugima da se smiju na naš račun, kako bi u nama rasla poniznost, vjera i ljubav. Jedina stvarnost kojoj se kao vjernici ne smijemo rugati ili je ismijavati jest Bog.
Pokušaj se svakog dana nasmiješiti samome sebi, priznaj da su drugi bolji od tebe i budi zahvalan. Sve to osposobit će te za život u zajedništvu i pomoći će ti da bolje shvatiš što doista znači darivati samoga sebe.
Zaštitnik kreposti humora
Mnogobrojni su se sveci odlikovali krepošću humora i ta je krepost kod mnogih od njih, čak i u trenucima trpljenja ili u času smrti, dosezala stupanj heroizma. Sveti Thomas More, svet čovjek koji je poput nas proživljavao strahove od kojih nitko, pa čak ni naš Spasitelj, nije bio pošteđen, zacijelo se bojao tortura i muka s kojima se morao suočiti. Prije nego što mu je odrubljena glava, prišao je uplakanom sinu i zatražio njegov blagoslov. Atmosfera je bila ozbiljna i nepodnošljiva te je bio nužan religiozan čin humora. Penjući se prema stratištu, Thomas More rekao je svom krvniku: „Pomozi mi popeti se, natrag ću moći sam.” Kakvo raspoloženje u tragičnom trenutku, u času smrti!
Kralj Henrik VIII. zabranio mu je da održi govor, znajući da se kroz šalu može svašta kazati. Dakle nije bilo nikakva govora, a osuđenik je pokleknuo te, izmolivši molitvu, vedra lica rekao krvniku: „Ohrabri se, čovječe, i ne boj se izvršiti svoju dužnost!
Moj je vrat vrlo kratak, stoga pazi kamo udaraš da ne ugroziš svoj dobar glas!” Bile su to posljednje Thomasove riječi iz kojih je, čak i u času smrti, zračila krepost humora. Znao se šaliti na vlastiti račun te je čak i vlastitu smrt doveo na razinu apsurda, jer pred Bogom, jedinom vrijednošću, čak ni smrt nije važna. Trebalo je doista imati dušu djeteta, čvrsto držati Očevu ruku, kako bi se, oči u oči sa smrću, moglo šaliti na vlastiti račun.
p. Arkadiusz Krasicki, CSSp
Molitva Thomasasvetoga Morea
Daruj mi, Gospodine, dobru probavu, pa i nešto za probaviti!
Daruj mi zdravlje tijela, pa i potrebno dobro raspoloženje kako bih ga što bolje sačuvao!
Daruj mi jednostavnu dušu, Gospodine, koja zna cijeniti sve što je dobro i koja se, suočena sa zlom, ne da lako prestrašiti, već radije traži načine kako da stvari popravi!
Daruj mi dušu kojoj je dosada strana, koja ne zna za mrmljanje, uzdisanje ni za jadikovke, koja se pretjerano ne uznemiruje zbog onoga što se šepuri, a što se zove ja!
Gospodine, daruj mi smisao za humor! Udijeli mi milost da razumijem šalu kako bih upoznao malo sreće u životu i dijelio je s drugima!
našSmijehsvagdanji
„Religija je dobra ako podnosi šalu. To je njezin test.”
Gilbert K. Chesterton
Automehaničar u raju
Došao čovjek pred rajska vrata i ljutito počeo vikati:
– Pa dobro, što je ovo?! Što ja ovdje radim? Pogledajte me!
Imam 40 godina, ne pušim, ne pijem, jučer sam rano legao u krevet i sad sam ovdje! To mora biti neka greška! Molim Vas, provjerite!
– Gospodine, još nijednom nismo pogriješili, ali ipak ćemo provjeriti – odgovori mu sveti Petar.
Nakon nekoliko minuta vrati se sveti Petar te reče ljutitom čovjeku:
– Gospodine, sve je u redu. Prema našim podacima Vi ste umrli od starosti.
– Od starosti? Nemoguće! Pa imam samo 40 godina!
– Nisam baš siguran – odgovori sveti Petar. Zbrojili smo Vaše radne sate koje ste zaračunali mušterijama i prema njima Vi imate 125 godina.
Predvratimarajskim
Došla tri čovjeka pred rajska vrata:
– Jesi li psovao? – upita sveti Petar prvoga.
On, posramljen, potvrdno kimne glavom.
– Sve mi je jasno – reče sveti Petar.
– A ti? – obrati se drugome.
I drugi prizna svoje psovke.
– Ajmo obojica dvadeset krugova oko raja! – zapovjedi sveti Petar.
– A gdje je treći? – upita anđela.
– Skoknuo je po bicikl – odgovori mu anđeo.
Drugo mišljenje
Otišao župnik k liječniku zbog pritiska u prsima.
– Pušite li, velečasni? – upita liječnik.
– Od fakultetskih dana – odgovori mu svećenik.
– A pijete li?
– A popijem tu i tamo koju čašicu.
– E pa morali biste i s jednim i s drugim odmah prestati ako želite sačuvati život! – reče mu liječnik.
Nezadovoljan liječnikovim savjetom, reče mu župnik:
– Znate što?! Niste Vi jedini liječnik u ovoj zemlji! Potražit ću ja drugo mišljenje.
Carinik
Umro carinik i došao pred svetoga Petra. On mu reče:
– S obzirom na to čime si se bavio, nisi ti ni toliko loš. Zato ti nudim da izabereš gdje bi od sada najradije bio: u paklu ili u raju.
– Ja bih najradije opet na granicu! – odvrati carinik.
Visoke cijene
Došla dva turista na obalu Genezaretskog jezera. Tražili su prijevoz na drugu stranu, kad im neki ribar ponudi prijevoz za pedeset dolara.
– Pa Vi ste poludjeli! Čemu toliki novci? – reče jedan.
A stari ribar proračunato odgovori:
– Što ćete, gospodo moja! To je jezero kojim je naš Gospodin hodao bos!
– Uz takve cijene ništa mu drugo nije ni preostalo! – odgovori mu drugi.
UspjehPokucali na vrata Jehovini svjedoci.
– Dobar dan, mi smo Jehovini svjedoci. Možemo li razgovarati s Vama?
– Naravno, uđite! O čemu želite razgovarati?
– Uh, zapravo ne znamo. Nikada nismo stigli ovako daleko.
Poslovna ideja
Razgovarala dvojica prijatelja:
– Planiram otvoriti kafić kraj crkve i nazvat ću ga „Mira” – reče jedan.
– Zašto baš „Mira”? – upita ga drugi.
– Pa zato što na kraju mise župnik uvijek kaže: „Idite u miru!”
Opasna Biblija
Jedna je baka imala običaj nasumce otvarati Bibliju i naslijepo spuštati prst na dio teksta, vjerujući da joj Bog tako otkriva svoju poruku. Jedno jutro baka uze Bibliju, otvori je, a prst joj pade na ulomak iz Matejeva Evanđelja: „Bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi.” Baka se lecnu, zatvori Bibliju, pa pokuša još jednom. Ovoga puta prst joj pade na riječi iz Lukina Evanđelja: „Idi pa i ti čini tako!” Problijedje baka te drhtavim rukama otvori Bibliju treći put i ugleda poruku: „Što činiš, učini brzo!”
Priča se da je baka, nakon tog iskustva, napustila takav način čitanja Biblije.
Kruh i voda
Umre pobožni starac koji je posljednjih dvadeset godina života postio o kruhu i vodi te stigne u raj. Kada je prvi put došao na ručak, Isus mu dade kruh i vodu. Sutradan starac ponovno dođe na ručak, a Isus mu opet dade kruh i vodu. I tako šest dana zaredom – kruh i voda. Pomalo razočaran što i u raju jede kruh i vodu, starac ode k Isusu pa ga upita:
– Isuse, kako to da mi svaki dan u raju jedemo kruh i vodu?
A Isus će mu:
– A čuj, ne da mi se kuhati za nas dvojicu.
Jehovini svjedoci
Razgovarala dva prijatelja.
– Danas su mi kod bake bili Jehovini svjedoci.
– I što se dogodilo?
– Obratili su se nakon pola sata.
Najinteligentniji čovjek
Letjeli malenim zrakoplovom liječnik, profesor i svećenik te jedan mladić. Odjednom se motor zrakoplova zapali i eksplodira, a pilot zgrabi padobran i iskoči. Kad je shvatio da su im preostala samo tri padobrana, liječnik zgrabi jedan.
– Ja spašavam živote i zato moram preživjeti! – reče liječnik te iskoči s padobranom.
– Ja sam vjerojatno najinteligentniji čovjek u državi i imam obvezu prenijeti svoje znanje mlađim generacijama! – reče profesor te iskoči iz zrakoplova.
– Sinko, ja sam imao dug i ispunjen život, a pred tobom je budućnost. Uzmi posljednji padobran i spasi se! – kaza svećenik mladiću.
– Velečasni, nema potrebe – odgovori mladić. – Najinteligentniji čovjek u državi skočio je s mojim ruksakom.
Anđeo
Jedne večeri Štefu se ukazao anđeo.
– Tko si ti? – upita ga Štef.
– Ja sam anđeo. Došao sam ti objaviti dobru i lošu vijest. Koju vijest prvu želiš čuti?
– Dobru – reče Štef.
– U redu. Nakon smrti pjevat ćeš u anđeoskom zboru.
– Anđele moj, pa to je divno! Uvijek sam se nadao da ću doći u raj! A koja je loša?
– Sutra imaš prvu probu – odgovori mu anđeo.
Hrkanje
– Doktore, molim Vas, pomozite mi! Užasno glasno hrčem.
– Da?! Uh, Vašoj supruzi to sigurno jako smeta.
– Mojoj supruzi ne, ali vjernicima u crkvi da.
Molitva
– Gospodine, koliko je za tebe milijun godina? – upita čovjek.
– Sekunda! – odgovori mu Bog.
– A koliko je za tebe milijun eura? – ponovno upita čovjek.
– Niti jedan cent! – odgovori Bog.
– Gospodine, možeš li mi onda dati jedan cent? – upita čovjek.
– Naravno – odgovori mu Bog. – Pričekaj sekundu!
Auto
Nakon što je položio vozački ispit i dobio dozvolu, sin grkokatoličkog svećenika odlučio je zamoliti oca da mu dopusti voziti njegov auto.
– Nema problema sine, ali pod dva uvjeta. Želim da uspješno položiš sve ispite i da se obriješ i ošišaš jer izgledaš katastrofalno!
Nakon uspješnog ispitnog roka mladić dođe pred oca i pokaže mu indeks. Otac pogleda ocjene i reče sinu:
– Svaka čast, ocjene su ti izvrsne! Sad još samo da obriješ tu
bradurinu i ošišaš se i ključevi su tvoji.
– Tata, razmišljao sam malo o tvom drugom uvjetu – reče mladić ozbiljnim glasom. – Ti znaš da je Abraham sigurno imao bradu i dugačku kosu, baš kao i Noa, Mojsije i Samson. A i Isus je imao dugačku kosu, zar ne?
Otac ga pogleda pa mu nakon par trenutaka reče:
– Istina, da. I svi su išli pješice.
Prva klupa
Starija gospođa ušla u crkvu, a sakristan joj srdačno pristupi i upita je:
– Gospođo, treba li Vam pomoć?
– Joj, hvala Vam puno! Ja Vam malo teže hodam. Možete li mi pomoći doći prve klupe? – zamoli starica.
– Uh, bolje nemojte sjesti u prvu klupu. Znate, župnikove propovijedi su užasno dosadne. Starica se namršti pa ljutito upita:
– Znate li Vi tko sam ja?!
– Ne – odgovori sakristan.
– Ja sam župnikova majka! – odvrati ona.
– A znate li Vi tko sam ja? – upita sakristan.
– Ne! – reče ljutito starica.
– Odlično! – reče sakristan i pobježe.
Korizma
Presreo lopov prolaznika u mračnoj ulici, prislonio mu pištolj uz rebra i zapovjedio:
– Ruke u zrak!
Kad je čovjek podignuo ruke, lopov uoči kolar i shvati da je riječ o svećeniku pa mu reče:
– Žao mi je, velečasni, nisam znao da ste to Vi, no meni zaista treba novac.
A svećenik mu odvrati:
– I meni je žao, ali ja nemam novaca kod sebe. Imam samo cigarete. Želiš li ih?
– Joj, ne. Odrekao sam se pušenja u korizmi – odgovori lopov.
Terapija
Sjedio mladić u liječničkoj čekaonici, kad odjednom iz
ordinacije izleti prestravljena i potpuno problijedjela redovnica.
Nakon par minuta u ordinaciju uđe mladić te odmah upita liječnika:
– Doktore, upravo sam vidio redovnicu kako izlazi iz Vaše ordinacije. Izgledala je grozno!
– Rekao sam joj da je trudna – odvrati liječnik mirnim glasom.
Mladić zbunjeno upita: – Zaista je trudna?!
– Naravno da nije, – reče liječnik – ali je ozdravila od štucanja.
Zašto se smijemo?
Predivno ludilo zvano smijeh nalazimo samo kod čovjeka. Kod nijednoga nižeg stvorenja ne pronalazimo ništa nalik smijehu. Doline se ne smiju, a konji „ne umiru” od smijeha. Čovjekovo „pucanje” od smijeha pozitivno je „pucanje” koje ga dijeli od svega što je niže od njega, od prošlosti i od materije. Ono predstavlja postanak duha. Čovjek je jedini joker (šaljivac) među kartama prirode.
S
mijeh je isključivo ljudska odlika iz triju razloga koji su zapravo sažeti u jednom jedinom razlogu: čovjek ima dušu. Zahvaljujući svojoj duhovnoj dimenziji, čovjek: 1.) razumije značenja, 2.) ima sposobnost introspekcije i 3.) pripada dvama svjetovima.
S
mijeh se, s filozofskoga gledišta, može objasniti kao učinak neočekivanog spajanja dviju ideja. Kao prvo, mora biti neočekivano. Zbog toga, prije nego što počnemo pričati priču, pitamo: „Jeste li to već čuli?”
Zatim moraju postojati dvije ideje. Igra riječima istodobno je suprotstavljanje dvaju značenja. Prvo je značenje stvarno, a drugo je udaljavanje od tog značenja. Uzmimo za primjer priču o gostu koji je upitao djevojčicu: „Što ćeš raditi kad budeš velika kao tvoja mama?” „Držati dijetu”, odgovorilo je dijete.
UMJESTO POGOVORA
Zamislimo da se u tom trenutku u sobi nalazi kanarinac. On bi čuo posve iste zvukove. Zašto se kanarinac ne bi nasmijao, a gost bi? Zato što bi gost uočio značenje, nešto više od samog zvuka riječi. Gost bi vidio dvostruko značenje riječi „velika”: značenje koje se odnosi na godine, ono o čemu mu je bila namjera govoriti, i značenje koje se odnosi na tjelesnu građu. Ako je um ispunjen samo materijom, odnosno zvučnim doživljajem riječi „velika”, ne može vidjeti drugi smisao te riječi koji dovodi do smijeha. Rečenica „Živim u Rijeci, ali ne plivam u njoj” uključuje neočekivano povezivanje dviju riječi koje zvuče isto, ali imaju posve različita značenja. Nijedna životinja ne shvaća značenje, stoga se nijedna životinja ne smije.
Jedino je čovjek sposoban za introspekciju. Možemo se okrenuti prema sebi, pogledati se u ogledalo, biti zadovoljni sobom ili ljuti na sebe, vidjeti se onako kako nas drugi vide. Nijedno drugo stvoreno biće to ne može. Budući da smo i duh i materija, možemo se vidjeti onako kako nas drugi vide. Istodobno možemo odgonetnuti što se događa u umu druge osobe, stvarajući tako prostor za drugu vrstu smijeha.
Potrebna je velika poniznost kako bismo se mogli smijati vlastitim slabostima; samo sveci dolaze do stupnja na kojem uživaju u tome da im se drugi smiju. Današnji ljudi sebe shvaćaju suviše ozbiljno, jer sami sebe redovito prosuđuju na temelju vlastitih kriterija. Svoje „danas” prosuđuju na temelju svojega „jučer”, a ne prema nekom vječnom kriteriju. Zemlju najbolje razumijemo gledajući u nebo; u moru najviše uživamo s obale; tako i ovaj život nudi svijetle trenutke ako ga se promatra iz perspektive vječnosti.
G
ubeći vjeru u duhovno, svijet gubi i jedno područje humora. Što je svemir veći, to je dimenzija humora dublja. Opadanjem vjerovanja u besmrtnost i u budući život ovaj svijet postaje mnogo ozbiljniji. Određeni životni detalji podvrgavaju se satiri samo u svjetlu neke više vrijednosti. Nestajanje satire u kazalištu i književnosti rezultat je prevelikog uranjanja u materijalno. Naš dobri Bog ismijao je čovjeka koji je napunio svoje žitnice jer se te iste noći njegova duša zatražila od njega. Potrebna je vjera u drugi svijet kako bi se ovaj svijet učinilo smiješnim i neskladnim.
T
reći razlog zbog kojega je smijeh moguć jest taj što pripadamo dvama svjetovima: imamo tijelo i dušu; noge su nam na zemlji, no snovi su nam u nebu. Pripadamo svijetu činjenica i svijetu vrijednosti, svijetu materije i svijetu duha, svijetu vremena i svijetu vječnosti. Čisto materijalan svijet ne bi bio smješniji od kamenja.
B
ez filozofije života, bez osjećaja za vrijednosti može postojati sukob dosadā, ali ne i humor ili komedija. No budući da pripadamo dvama svjetovima, svaki od njih možemo prosuđivati na temelju onoga drugog. Stoga je moguće nepodudaranje. Smijeh je često rezultat degradacije, pada ili umanjenja viših vrijednosti.
ale se mogu zbijati samo o onome što je ozbiljno. Mnogobrojne šale o braku postoje zato što je brak ozbiljna tema. Zašto se, na primjer, ne smijemo padu stabla, dimnjaka ili tanjura? Zato što taj događaj nije povezan s nekom višom vrijednošću. Zamislimo kako se neki ugledan čovjek poskliznuo i pao na ledu; to nam je smiješno, ali ne samo zbog kontrasta između dostojanstva koje si on prisvaja i poniženja kojemu je izložen. U igri je zapravo duhovni
i moralni sud prema kojemu je taj oholi čovjek morao pasti kako bi upoznao poniznost.
Majmuni nisu smiješni samo zato što su majmuni, već i zato što često, makar to ne razumjeli, na neki način oponašaju čovjeka. U majmunarijama nalazimo degradaciju vrijednosti. Papige nas mogu zadiviti izgovaranjem smislenih riječi – ali riječi čije značenje ipak ne razumiju.
Psa moga prijatelja jednoga je dana na ulici zaustavio jedan pijanac. Budući da je pijanac teturao, pas je osjetio da su ti postupci poprilično neprimjereni i stoga je okrenuo glavu te pogledao prema gore, polako uzmičući od pijanice. Opravdavajući se, pijanac je rekao: „Sve je u redu, prijatelju. Znam da sam pijan.”
Oponašanje koje ne bi uključivalo uspostavljanje kontrasta putem pretjerivanja ili ponižavanja ne bi bilo smiješno. Nitko se ne smije čovjeku na ulici kojemu šešir stoji nakrivo, no svi bi se smijali biskupu čija bi mitra bila nakrivljena. Duhovno se spušta na razinu materijalnog i ta nepodudarnost dovodi do smijeha.
Psi koji hodaju ulicom ne izazivaju smijeh, ali pustite li psa da prošeta crkvom, svi će se nasmijati. Vidjeti čovjeka kako trči na atletskom natjecanju nije smiješno, no čovjek koji trči za svilenim šeširom izaziva smijeh. Čovjek koji pokušava izvaditi ribu iz ribnjaka nije zabavan, no čovjek koji pokušava izvaditi komadić plutenog čepa iz čaše mogao bi nas nasmijati. O svećenicima postoje mnogobrojni vicevi, jer se pretpostavlja da bi oni trebali biti dostojanstveni i učeni…
ovjek se smije jer ima dušu. Stoga što je osoba više duhovna, to u životu pronalazi više radosti. U tom je smislu humor usko
povezan s vjerom; on nas poziva da ništa preozbiljno ne shvaćamo. U čistoj zabavi nalazimo predokus neba jer smo u nebu već ostvarili svoju svrhu te možemo uživati u nekoj vrsti nesvrhovitoga života.
Čiste besmislice nemaju drugu svrhu osim pružanja čistog užitka. One su poput Bachovih fuga, koje kao da bi mogle trajati zauvijek, ili užitka gledanja u oblake bez ikakva posebna razloga, ili nesvrhovite dječje igre poput bacanja kamenčića u jezero. One su poput kontemplacije, koju je najveći filozof svih vremena usporedio s igrom, jer igra pruža zadovoljstvo i nema druge svrhe osim sebe same. Radost dječje igre ključ je vječnoga smijeha; zbog toga je naš Gospodin rekao da nećemo ući u kraljevstvo nebesko ako ne budemo kao djeca.
Fulton J. Sheen
Sadržaj
Humor u službi vjere
Molitva svetoga Thomasa Morea
Smijeh naš svagdanji
Pastoralna humorologija
Dok nas vic ne rastavi
NAKLADNIK
VERBUM d.o.o.
Sinjska 2
21000 Split
TELEFON 021 / 340-270
E - ADRESA naklada@verbum.hr
WEBSTRANICA www.verbum.hr
TISAK
Denona d.o.o.
Tiskano u lipnju 2025.
Što dobijete kada križate vjeru i humor?
Dobijete knjigu koju držite u rukama, naravno!
U ovoj neodoljivoj i doista jedinstvenoj knjizi pronaći ćete najbolje vjerske viceve i anegdote koji će u vašu svakodnevicu unijeti svjetlo humora i podsjetiti vas da se u svakoj životnoj situaciji krije i zrnce šale te da u svakoj šali leži zrnce mudrosti!
ISBN 978-953-399-003-3 19,90 € verbum.hr