zinim je životom treptio, njome se je ponosio i radovao se svakom smiješku koji bi se pomolio na njezinu vedrom, još gotovo djetinjem obraziću. Tomislav je uživao gledajući u njoj sliku i priliku svoje žene, kraljice hrvatske, koju je obožavao i koja je uistinu posve naličila na svoju kćer, samo što se od nje razlikovala zamjernom energijom i sabranošću duha u časovima koji bi mogli zastrašiti i muškarca, kamoli ne slabu ženu. Kraljica Mara dokazala je u više prilika da je junakinja. Jedan put je dapače spasila samom kralju, tada još knezu, život iz velike opasnosti. Njezino lice bilo je vrlo pravilno i moglo se nazvati lijepim, da joj crte lica nisu podavale nešto od više stroga, gotovo opora. Njezine pak oči gledale su tako pronicavo, da je pred njima svatko poniknuo nikom, ako mu namjere nisu bile čiste i prave. Dok je kralj nešto razgovarao s Jelenom, gledala je kra ljica neko vrijeme nemarno naokolo, dok joj se oči ne zaustaviše na hrpi u kojoj se nalazio splitski nadbiskup Ivan. Obrvice joj se približiše, čelo joj se smrknu i njezine oči upiljiše se u ona lica, među kojima se nalazio splitski nadbiskup, koji je upravo žestoko mahao rukom i nešto pričao Leonu Palestrinskomu. — Ti zacijelo ne govore dobro, ni ne snuju dobro — pomisli kraljica. — Vidi im se to na obrazima. I ona je nastojala prodrijeti u duše onih ljudi i po njiho vim obrazima i po njihovim očima suditi što govore. Bilo je to uzalud, jer se je predaleko nalazila, pa riječi njihove nisu mogle dopirati do nje. Splitski nadbiskup Ivan prihvatio je papinskoga po slanika Leona za ruku i brzim riječima, ne dopuštajući mu da ga prekine, tumačio mu nešto živo. Leon Palestrinski lukavo mu se smiješio, a kad mu se valjda učini da je dosta, reče: — Dragi brate u Isusu, to je sve lijepo i dobro i to ja sve znadem, i nema sumnje da ti imaš pravo, ali što ćeš kad
Velimir Deželić
34
VERBUM