Page 1

DEMON I SVETA KRV

“Ovaj roman ne želi samo pripovijedati, već on teži potaknuti, inicirati, apelirati, uzrujati, ako ne i zapanjiti, opatrnuti i zastrašiti, ali i dirnuti i preobraziti.’’ dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU

Nevenka Nekić

U ovomu uzbudljivu romanu poznata književnica Nevenka Nekić (autorica književne uspješnice Kardinalovo srce) čitatelju nudi dva sloja, dvije usporedne radnje koje se odigravaju u različitim povijesnim razdobljima te se međusobno prožimlju i nadopunjuju. Prvi sloj obrađuje suvremena hrvatska pitanja, političke konvertite u kojima prepoznajemo mijene naše aktualne društvene zbilje, samozatajne “ognjištarske književnike” koji nikada nisu bili in i one druge koji svojom dekadentnom literaturom zaposjedaju javni prostor i kreiraju književno i javno mnijenje. Drugi je sloj romana fantastična priča o darovitu mladu čovjeku koji, poput Fausta, želeći dobiti prestižnu prvu nagradu na najvećemu pjesničkom natječaju, ulazi u odnos s tajanstvenim Apolonijem koji mu, baš kao Mefisto, nudi ono za čime žudi. Jedini izlaz iz Apolonijeva zarobljeništva mladi pjesnik ovjenčan pjesničkim priznanjem pronalazi u četrdesetodnevnome hodočašću u svetište Krvi Kristove, u Središte svijeta – Ludbreg.

Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-183-5

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM


Nevenka Nekić DEMON I SVETA KRV Roman


Biblioteka:

Stilus

25.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV Roman

VERBUM Split, 2009.


© Copyright: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teol. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 NEKIĆ, Nevenka Demon i Sveta krv : roman / Nevenka Nekić. Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Stilus ; 25) Bilješka o piscu. ISBN 978-953-235-183-5 130322087


A najsnažniji osjećaj bio je taj da je život jednako dragocjen kao što je i zagonetan. G. K. Chesterton


U moru sumnji u kojem veslam još ne znam to što vjerujem ipak, te žudnje mi kažu da ja u sebi božanstveno nešto nosim. Adolfo Gustavo Becquer


Martin je došao u Zagreb jednoga kasnoproljetnoga dana pete godine rata. Najsvježije sjećanje bilo je ono na četiri dječaka poginula u Orašju. Zgrčen u srcu i bijesan na ubojice, putem je sebe čas korio, čas govorio proste riječi zbog kojih bi se brzo kajao. Ne možemo biti slični njima, sjećao se rečenice poznatoga pjesnika. Osjećao je duboku krizu svoje nutrine i žalost za četvoricom dječaka koje je poznavao odavno, od njihova rođenja. Najstariji je imao samo šesnaest godina. U svibanjsko predvečerje pomagali su u Orašju prirediti karmine za poginula branitelja Petra, izbjegavši smrt na samom groblju koje su neprijatelji granatirali tijekom sprovoda. Masa se razbježala i srećom nitko na groblju nije smrtno stradao. A onda, kao grom iz vedra neba, opet granate u dvorište gdje je trebalo obaviti karmine. Bojao se Martin tamo na groblju stojeći uz susjeda i djevojčicu, malu i izgubljenu Anu, s dvjema žutim pleteničicama i plavim očima poput tamna različka na polju. Ona se nehotice stiskala uz njegove noge. Bila je pitoma i uplašena jer je nedavno izgubila oca i majku pa se nalazila kod tetaka, dviju djevojaka u kasnijim godinama života. Kad su grunule granate, odmah ju je zgrabio i držeći poput paketa ispod pazuha, potrčao u zaklon, pod neko drvo, veliki brijest koji je znao iz djetinjstva i vjerovao u njegovu čarobnu moć: tko se tu krije, ostaje za zlo sakriven. Valovi šuma i zelenih uzvisina tutnjali su od udaraca, a ljudi vrištali. Još su četvorica za smrt predodređenih 9


dječaka bili s njima. Nejednako kretanje ljudi u svim pravcima onemogućilo je da se sjeti svega na groblju. Ostavili su lijes nepokopan. Kasnije su ga ukopala petorica branitelja, prijatelja poginuloga mladića. Kad se sve utišalo, spustio je djevojčicu, postavio ju na male nesigurne nožice, kao biljku koja vjerna ostaje na tlu, a on je u srcu već danima odlučivao otići. Znao je to, a dodao je svome strahu kao brzoj misli i opravdavajući razlog: nema više uniformu, sve je tako reći izgubljeno, još u svibanjsko prošlogodišnje predvečerje razoreno i srušeno, a ostao je samo zapad kao oaza u kojoj bi on trebao završiti svoje planove. Držeći djevojčicu za ruku pošao je sa svima na karmine gdje će u hladovini i miru, mislio je, doći do odluke kamo dalje. Mora izaći iz sebe, poludjet će inače. To je najbolje definirano stanje njegove duše: izaći iz sebe. Ovdje će kurvini sinovi, kako ih je uvijek zvao, onečistiti svojim prisustvom sve: od onoga šljunka na Savi koji nosi tragove dječjih stopa, pa do mirisa drveća u proljeće kad prolistaju jablani i mace. Rat ga je umorio, mir ga je iz daljine iritirao. Na obzorju su se nagomilali tamni oblaci, ali sunce je još bilo visoko i javljalo se kao zlatan prsten čipkasta oblika oko mračnih oblaka. Još kad su ulazili u dvorište ubijenoga branitelja, a sva rodbina i prijatelji pomagali oko postavljanja stolova, vjerovao je da se za ovaj dan završilo – iznad njihovih glava proletjele su dvije laste i njegove slutnje. Bila je to sugestija mira, vrlo tanka, svemirski nestvarna, poput prolaznika u suton kojem vidiš samo sjenu. Svijet je oko njega bio uznemiren, ali odlučan nazočiti karminama. Dotičući nekom suradnjom, kojoj ne vidiš konce, zajedništvo u masi, gazeći travu, začne u sebi misao da je život moguć samo kao zabo10


rav. Inače bi poludio. Kad bi morao pamtiti sve što je vidio i doživio, trebao bi posve poludjeti. Brisati puno toga, brisati… naređivao je sebi samome. Kažnjavao se kad god bi pomislio na užasne slike koje je morao gledati dok je bio na bojišnici, a najgora je bila ona iz sela Ljepunica – žena u dvorištu zapaljene kuće i odrezane grudi bačene daleko od tijela nad kojim je izvršeno strašno nasilje. Četvorica dječaka pohađala su u Zagrebu Nadbiskupsku gimnaziju. Odlazili bi u konvikt i čeznuli za kućom, a po dolasku kući radosno i s nekim ponosom prepričavali dane koji su upravo prošli u učenju ozbiljnih predmeta. Bili su kao raskriljenih ruku: uvijek s mišlju na dom, uvijek s nadom da će tamo u Zagrebu sve dobro završiti. Ponekad bi im pomagao u nekom predmetu, jer i sam je završio klasičnu filologiju u Zagrebu. Da je sve bila opsjena, taj mir, taj uspon utihnule šume uzbrdo, ta plodna leđa njiva i dolina, pa onda i zrelih trešanja u tom nesretnom dvorištu, tvrdih i sočnih trešanja koje su netom prije ponovnoga granatiranja brali i jeli, nije ni sanjao. Samo lijevom zjenicom ugledao je bljesak i jedva je čuo fijuk smrti, kadli su svi zajaukali i razbježali se kojekuda. Pale su dvije granate i ostavile sliku: slomljene grane trešnje, smrskani zreli plodovi na tlu izmiješani s tijelima i krvlju četvorice dječaka. Oni su toga časa rasprostirali bijele stoljnjake po stolovima u dvorištu. Svi zvukovi slili su se u jezovite jauke matera nad licima svojih dječaka. On je samo stajao spuštenih ruku i govorio one dvije riječi: kurvini sinovi… Zašto je noćas sanjao rosu koja se spuštala niz obzorje i netko je veselo skakutao poljem prema Savi… Oko njega je rastao vrijesak, kojega inače ovdje nema. 11


Čeka nekoga u snu, uzalud, na istome mjestu, a ti se veseli trkači ne pojavljuju. Čini mu se da su to otac i majka, ali nekako mladi, on ih takve ne pamti. Otac je odavno umro, srećom, mogao je sada u ratu reći, a majka se smjestila kod sestre u Koprivnici. Martin, jedinac, ostao je na ratištu i preživio sve kaose i strahote posavske bojišnice. Obiteljska kuća postojala je još neko vrijeme, starinska i nekako udobna sa svoje tri sobe i golemom kuhinjom, ali opljačkana. U njegovu rodnom selu Ljepunice ostale su poslije progona i paleži na koncu svega samo izgorjele sablasne zidine iz kojih su nakon dvije-tri godine rasle biljke. Najviše se sjećao majčinih riječi: Ovaj drugi rat u mojem životu ne ću preživjeti. Ali ti, sine, moraš. Bila je visoka i lijepa njegova majka Ana. Možda se zato selo i zvalo Ljepunice, mislio je kao dječak. Imala je bijelu kožu i plave oči. Oca je imao u uspomeni uvijek s majkom – uzdizali su se kao dva tornja prema nebu. Sav život bio je u djetinjstvu šareni veseli papir, a u njemu su njih dvoje bili sigurni zalog kruha i topline. Više ne zna kako je to bilo s očevom bolešću, rak je bio brz. On i majka ostali su sami, vezani jedno za drugo, za stvari koje su voljeli i za uspomene na oca.

*** Zagreb je koncem toga ljeta pete godine rata bio u poluratnom stanju, ali ni izdaleka kao u njegovu kraju. Kavane su otvorile suncobrane pred vratima, mladi sjedili na trgovima, čavrljalo se, trgovine su radile, sviralo se na sav glas u kafićima. Vrijeme je bilo to12


plo, kao u pravo ljeto. Stolovi i gomile gostiju prekrivali su Jelačićev trg, Bogovićevu i Tkalčićevu ulicu. Opušteno se pijuckalo, lizalo sladoled. Djevojke su prolazile zamamne i lijepo obučene. Činilo mu se da ga Zagreb posebno boli. Teta Marija imala je sićušnu kućicu na Trešnjevki u nekoj ulici koja je svojim imenom podsjećala na nestale drevne hrvatske gradove: Gvozdanska. U blizini su bile i ostale takvih naziva. Vladao je mir u toj starinskoj ulici, u zelenu dvorištu, pod strehama kuće i drvarnice u kojoj je teta Marija držala mnogo starih stvari i drva. Najavio se Martin teti Mariji i kad se pojavio na vratima, mirisao je starinski dobar objed: kokošja juha, pečena svinjska karmenadla i štrudla od trešanja. Uvijek je to bio svečan objed, još dok je studirao i stanovao kod tete Marije. Lijevo u uskom hodniku je vješalica, kakve više nema ni u jednom dućanu: ukrižana drvca koja završavaju paroščićima jelenskih rogova, desno je ulaz u kuhinju kojom se šepiri najljepši starinski kredenc, a lijevo je ulaz u sobicu, pa iz nje u još jednu. Obje su minijaturne i mirišu na drvo i tapecirung, presvlake iz vremena prije više od sto godina. “Martine!” Sitni zagrljaj ostarjele i smanjene tete koja je mirisala na sva jela raskošnoga objeda. “Stric Mijo ti šalje”, reče Martin i izvadi paket sa svinjskim suhim mesom i kobasicama. “Eh, moja Slavonija...” i teta pomiriši s užitkom darovano. “Znaš, noćas sam sanjala onu našu strminu do Save, u svom jutarnjem žaru, kako se kupamo kao djeca, pobjegli daleko da nas ne vide naši, sve se tiho ljeska voda, a ja mlada, dugokosa, sve lebdim… Bože, kako čovjek sačuva u sebi…” I teta ne dovrši misao. 13


Njegovu misao iz sličnoga sna. Misao koju je on unio u svoju knjigu što je stigla s njim u rukopisu. U dvorištu je dozrela trešnja koju pamti iz djetinjstva kad je bila mlada i vitka. Sada je to razgranato stablo koje prekriva i dio krova na niskoj kućici.

*** Poslije objeda posjetio je kolegu Gvozdena. To mu je bio nadimak od studentskih dana. Imao je sreću u poslu. Nikada nije puno radio, a uvijek je bio dobro plaćen na utjecajnom mjestu. Još tamo osamdesetih koketirao je s časopisom kojeg je bilo dobro podržavati i hvaliti u javnim glasilima. Časopis se zvao “Meduza” i glumio je komunizam s ljudskim likom. Gvozden se dobro družio, kako se to tada govorilo, s njegovim urednikom. Od šapata da mijenjaju iste žene, do jeke da i Gvozden ima prste u mračnijim poslovima oko izolacije nekih darovitih pisaca kao nepoćudnih, pa čak i do toga da se Gvozdenov džep popunjava u Petrinjskoj (nekada u Udbinu središtu sa zatvorom za nepoćudne) na ispovijednim razgovorima, kolali su književnim zagrebačkim krugovima. Pripadao je onom krugu koji se može nazvati književnost obaviještenosti, književnost rukovođenja, organiziranja dotacija, fondova, radija, televizije, filma, predavanja, petkova i četvrtkova, književnost poznavanja “pravih ljudi”. Gvozden je stavljao naočale i kad nije trebao dioptriju, da bi kroz njih njegov pogled postajao dubinski dalek i prodoran, a strijele iz očiju probadale bi smrtnika s kojim je prisiljen voditi razgovor. Poznavao je taj theatrum mundi, kako je volio govoriti, služeći se često tom upamćenom frazom, posuđenom 14


od najvećega diva tadašnje književne scene, iako nije znao latinski. Prepoznavao je on prave stvaraoce, jer oni su najčešće slabiji za praktičan život od drugih ljudi, ali zato sposobniji da se tom životu dive. Već u ono posljednje doba dragog mu socijalizma došli su u modu neki spisatelji kojima se pubertetska pjena u uglovima usana pojavljivala od divljenja prostakluku koji će kasnije postati cijenjena roba u književnosti oslobođenoj zapreka bilo kakva morala. Kako je Gvozden podnosio Martina, tko će znati. Bili su toliko različiti i hodali dvjema stazama koje su se kao paralelne linije kretale u svemiru. Martin se bavio književnošću oduvijek, bilo da je čitao i komentirao, ili sam stvarao manja djela, koja je ponekad uspijevao objaviti u nekom beznačajnom listu. On je dobro razlikovao književnost koja je bila osrednja, neiscjeliteljska i neiskupiteljska, od velikih djela. Nije podnosio gangrenozne iscjedke prežvakanih partizanskih uradaka, ili pak nove bolesne mašte koja je sličila na odvratnu slinu patoloških slučajeva i prema kojima je Poe bio malahno romantično zaigrano dijete. Tako su njih dvojica od fakulteta ostali nekako čudno povezani. Možda je Martinova duboka i prava lirska narav bila ono što Gvozden nije nikada imao niti će imati. Martinov vjerski zanos bio je daleko od agnostičkoga racionalnoga stava kojeg je zastupao tada pisac-kritičar i demijurg Gvozden. Nevidljivu sablju pripasanu na jetkim zupcima likvidiranja nepoćudnih neprijatelja rijetko je kad odpasivao, pa ni noću. Tada je Gvozden vodio male noćne telefonske razgovore u kojima su se donosile sudbonosne odluke. Gvozdenov novodobiveni stan od stotinjak kvadrata u tihoj ulici sa zelenilom u dvorištu, u centru Zagreba, i dobro situirana pozicija davali su mu krila. Nije on nikada puno 15


čitao, ali bio je vrlo uspravljen, zdrav, napredan socijalistički i kasnije liberalni dvonožac čija riječ vrijedi. Uvalio se među velikane javnosti. Nije doduše napisao ni jedno veliko djelo, čak ni djelce, ali imao je gomilu oštrih kritika u kojima je satro svakoga čim bi provirio iznad propisana forumskoga i zadanoga u nekom sizu ili rsizu. Čak se dogodilo da je jednom velikoga i teško dodirljivoga Cesarića slistio nekom zakukuljenom kritikom nakon jedne nenadane zbirke koja je, doduše, objavljena u Beogradu, ali su u njoj bili opasni stihovi o glavama koje se sijeku, ako se slučajno pojave i strše iznad neke bare. Smjernice su bile jasne – on ih slijedi i stoga nikada ne će sići sa svoga protagonističkoga postolja. Živio je u zemlji široj od pojma domovine, nije ni ljubio taj pojam, jer ga nije osjećao.

*** Ali, ne lezi vraže, došla je nova država i nova vlast. Toga svibnja, najtežega u Gvozdenovu životu, lomila su se koplja. Kako se postaviti? Stvaralo se nešto njemu nejasno i opasno. Osjećao je da se skupljaju mladi novi ratnici, koji će biti za koji dan ispred njega. Badava se rugao njihovoj epskoj širini i želji da se istaknu u borbi, kako je govorio sa “susjednim plemenom”. U dubini duše znao je da su u pravu. I to onom pravu po kojem je on pljuvao dugi niz godina, a to mu je donijelo sve moguće privilegije. I što sada? Treba se prikloniti. Naći će on način da se prebaci. Od zvijezde, pa ma kako crvena bila, do kamena u 16


pradjedovskom vrtu, samo je korak. Sitnica za tako spretna i obaviještena domaćega sina. Misao da je i on domaći sin javila se spontano, probudila se u njemu poput ljutita psa. Zar su bolji od njega ovi koji se busaju u prsa? Pa zar on nije cijeloga života bio za tu i takvu državu? Druga je stvar što su mu to branili. Nije važno tko je to njemu branio, sigurno bi on napravio više da se nije morao boriti protiv nevidljivih neprijatelja… Ne vidi Gvozden nimalo kontradikcije u svojim mislima, čak se i uvrijeđeno tješi: nije li patio zbog šikaniranja? Nije važno kakva, sigurno ga je bilo. Zar mu nisu nekoliko puta odbili neku recenziju u uglednom literarnom časopisu “Pregledi”? Zar ga nisu bez znanja preselili u manje važan “Upitnik” gdje je bio zamjenik urednika, a ne više urednik? Jedva se poslije vratio na svoje mjesto nakon informativnoga ispovijedanja u Petrinjskoj. Glavni urednik je frcnuo s toga uzurpiranoga mjesta u samo 24 sata. To je bio Gvozdenov pobjednički udarac mačem, stiletom između obrva. Onda je napisao tekst o vrijednostima masovne kulture, o glupostima elitnoga umjetničkoga izraza i proglasio svaku črčkariju na fasadama zgrada, izvedenu sprejevima, umjetničkim djelom frustrirane i neshvaćene duše, masovnom i neophodnom subkulturom. Nekako istovremeno javio se uvaženi sveznadar rohava lica, kolumnist naprednjak u glavnim republičkim novinama, s idejom o ništavnosti klasične glazbe, čak je napustio i jedan koncert demonstrativno zalupivši vratima. Neki su to prepričavali kao anegdotu, ali Gvozden je opširno izvijestio u svojem časopisu kako su to preživjele i nemoderne, sladunjave glazbene umotvorine za preostale malograđanske 17


duše. Kakve ljepljive glazbene “servilne” note nekoga baleta! Da, nazvao ih je “servilnima” jer, kaže, udovoljavaju naftalinskom ukusu davno propaloga plemstva i dekadentnoga građanstva… i sve u tom tonu. Tako se složio s naprednjaštvom kolege kolumnista, po čijim su se duhovnim mjerilima u to vrijeme krojila odijela. I gle, sada tamo u Beogradu raskol – odvajaju se Slovenija i Hrvatska, prva odlučno, druga malko nevoljko, ali raskid je tu. Naglo, kao iz vode izranjaju nekakve stranke i u roku od nekoliko mjeseci površina bare se totalno uzmutila. Provirile neke glave kao u Cesarićevoj poeziji, samo se još ne zna kako će proteći sječa. Već u veljači održan je onaj poznati skup u Društvu književnika Hrvatske. Nije htio otići na taj sastanak, tamo će govoriti osvjedočeni nacionalisti i on ne želi biti nazočan. Poslije je požalio, ali nikada se ne zna, možda se vremena opet vrate, nikad ne reci nikad! Ratne strahote vješto je izbjegao s nekom potvrdom o diskopatiji i sličnim dijagnozama, a onda se poslije Oluje vidjelo da mora izaći na čistinu i zauzeti rasklimanu stolicu. Sada je bio trenutak da izbije u prve redove samo velikim pothvatom: ili će napisati strahovit hit-roman, ili načiniti antologiju rodoljubnih pjesama kroz naša stoljeća, sve tamo “od stoljeća sedmoga” do danas. Prekopavao je po ladicama tražeći najprije inspiraciju za roman. Njegova ljubljena Lina (kojoj to nije bilo pravo ime, nego Gvozdenova skraćenica od milja – Lijena), a koju je “naslijedio” od poznatoga “ždrijepca”, stručnjaka za sve moguće jezike, brijala je noge u kupaonici i vikala da joj donese čas ovo čas ono. Najprije nije odgovarao, onda bi se izderao: 18


“Dugačke noge i kosa, a kratka pamet!” Živio je u divljem braku s tom praznom i seksepilnom ženom koja je pregazila tridesetu. Djece nisu imali. Glumila je intelektualku, kosu šišala ravno i bojala svijetlo, odijevala se športski, ali skupo. Posjećivala je s njim sve značajne klubove, predstavljanja raznih knjiga kao i otvorenja izložaba. Tu je osobito imala priliku pokazati novu “obleku”. Dosadili su jedno drugom. Počeo je nenadano pomalo mrziti njene ravno podrezane nokte, zapravo nalijepljene nokte, kako je to bilo u modi, obojene dvjema bojama. Kako mu se prošupljila kesa, jer više nije bilo priliva iz Petrinjske, i ona je postajala sve razdraženija. Bundu je nosila već tri pune godine, prigovarala mu je, svi su je već znali napamet u njoj, to joj ide na živce. Neka tankovrha zloba javila se povremeno u njenu glasiću, kad bi on počeo govoriti o novim prilikama. “Pa što se ne snađeš? Ti si bar meštar od zanata! Opali neki kroše ili aperkat novim rodoljubnim snagama, kao nekad! Aaaa, nije zgodno, je li? E, vrijeme je da promijeniš taktiku, ako misliš da ostanemo zajedno. Nisam navikla na kućanske poslove, ni na stare haljine. A moram i na jednu korekciju lica. Ti znaš koliko je to delikatno i stresno, a i skupo.” Uskoro je velikan kritike shvatio da ne će napisati remek-djelo roman. Za to bi trebalo talenta, vremena i snage, pa naravno i teme. U vrevi književnoga života pojavili su se neki novi spisatelji koji su otkačeni, pišu u fak-stilu, trijebe pojam liberalno, oralno i seksualno u golemim količinama. No neko šesto čulo kazuje mu da je za sada, na početku rata, najbolje zabaviti se stvaranjem jedne antologije. Zvat će se Moja domovina u stihu, a u podnaslovu Od stoljeća sedmoga do danas. 19


On je napisao uvod u kojem su najčešće bile riječi uzvišeno, narodno nepresušno dobro, snaga duha, izvor zemlje roditeljice itd. Silina izlizanih klišeja plazila je iz njegovih nenadarenih redaka, ali koga to brine. On sada ima pravo, grmio je, napisati i ovu sintagmu: Stvoritelju Bože, i nitko ga ne može zbog toga napadati kao nekada. Kao ni zbog velikih slova. Zaboravio je kako se snažno obarao na pisce koji riječ Bog pišu velikim slovom. Među takve je spadao i Solženjicin. Njemu je čak jednom postavljao neke ultimatume iz daljine, jer Solženjicin je bio na sigurnom – u Sibiru. U tome se poslu oko rada na antologiji toliko činio samom sebi važnim da je povjerovao kako je on osobno zaslužan da je do toga trenutka slobode i došlo. Čak je posjetio i kolege koji su se s puškom borili na prvoj liniji obrane. Nije više volio nadimak Gvozden. Nekako ne zvuči dobro dok razgovara s ljudima koje onda opisuje da su “na mučeničkom kotaču domovine propjevali lirskim najljepšim stihovima koji izviru”… itd. i nije točno da muze šute dok oružje govori… Kako su stari narodi bili mudri! Kupio je zbirku latinskih izreka i neku teoriju književnosti, pa crpio zrnca mudrosnih praizvora, kojima, Bogu hvala, pripada i ovaj njegov mali hrvatski narod! Njegov, njegovcijat! Zahtijevao je da ga zovu i predstavljao se kao Hrvoje. To je i bilo njegovo pravo ime. Tako je nastajala antologija. Nije on dovoljno poznavao literaturu da bi obavio takav odgovoran posao, ali njegova dobra volja da u tu antologiju uvrsti i one koji su napisali desetak loših pjesmuljaka u posljednje dvije-tri godine, a sada su bili tako opasno blizu vrha vlasti da im se i samima vrtjelo u glavi, 20


pridonijelo je ostvarenju te remek-antologije. Bila je otkrivena Terra Magica. Svi su ga slavili i pao je prijedlog da se primi u časno Društvo spisatelja. Opet je dobio mjesto negdje pri vrhu – u ministarstvu koje odlučuje o svemu što se tiče knjige. O, kako je dobro proći uz ove zrinjevačke vodoskoke i ne brinuti za sutra. Ima opet svoju sobu u koju posjetitelj ulazi čekanjem, svoju sekretaricu, svoj vlastiti ritam ustajanja i lijeganja. A Lina… njegova Linica, opet mazna, nije ga ostavila. Pala je nova bunda od nerca, široka i valovita, platilo je nekoliko stotina malih životinjica da bi Linica bila zadovoljna. Korigirala je lice, što se običnim rječnikom kaže nategnula kožu da sakrije bore i to je dobro platio. Pa jednom se živi. Još samo neka završi ovaj rat i da se prestanu javljati te dosadne sirene. Sada radi na novoj antologiji. “Kratka pripovijetka o ratu”. Uvod je već napisao. U njemu se javlja sintagma “nebeska kukuruzovina” u koju smješta sluzave i bradate ratnike zla, oni plutaju po pučini zla, jako mu se sviđala ta metafora, a tvrdio je da su njihova krv i put drugačiji od naših. Javno se izjasnio za nove teorije o posve različitim genetskim i povijesnim korijenima dva različita naroda. On nije bio siguran što je sve točno govorio onaj nacist Rosenberg, ali očito da i u tome crnom kukolju ima istine. Kad bi netko od novih ili, nedajbože, starih kolega ulazio u njegovu kancelariju, Hrvoje bi ga pogledao ribljim pogledom, kao da ih dijeli golema voda. Stavljao bi naočale, jer može biti da ovaj pripada nekom Nehumanoidu ili Antihumanoidu. Gvozden je za dijalog, naravno, ali za liberalni dijalog sa svima koji su na istoj tonskoj ljestvici s njegovim glasom. 21


*** Kad je Martin saznao na kojoj je dužnosti njegov Gvozden, najprije se zaprepastio. Zar!? Pa to je preobrazba!! Kakav Kafka, kakav pikarski roman, kakav mafijaški krimić u kome se ubojica presvlači u svećenika!! Trebalo je vidjeti toga Gvozdena – uzdanicu s naročito izoštrenim instinktom za ljude koje treba eliminirati u tamo onim dobrim starim vremenima. Njuh mu je bio vrhunskoga psa tartufera koji je mogao nanjušiti i tvoga djeda negdje ispod zemlje na putu od Bleiburga do Gevgelije, pa da ti skreše najtajnije misli koje te noću progone. Ali on nikada nije glasno rekao i prstom upro: ne, on je odluku saopćio nekome drugome, a taj drugi onome gore i tako bi se krug zatvorio. Rukopis bi stajao i stajao i nikada nije objavljen. Pretrpani smo, pretrpani! Eto kako su vremena promjenljiva, kao u Gundulića, omaklo se skoro Martinu, ili ipak ne: onaj tko bi doli, i dalje je doli, a onaj tko bi gori, tamo ostaje. To je posebna rasa koja zna igrati u teatru mundi. Imaju ti rasni igrači fascikle, možda sada i neke modernije načine, da spreme podatke o tebi. Oni uvijek raspolažu nekim dokumentićem koji može dobro doći u različitim vremenima. Načuo je Martin da već sada, nakon samo četiri godine nove države, prevladavaju u tim ministarstvima liberalni, dobrodošli stari kadrovi. A on, Martin, uvijek je bio nekakva oporba. I onda i danas. Gvozden je bio uvijek u igri na liniji. Stoga je Martin s nešto strepnje zastao pri ulasku u zgradu gdje je njegov kolega Gvozden imao blistavu sobu okrenutu na zapad i popunjenu kožnim foteljama. 22


Najavili su Hrvoju da ga treba neki stari kolega s fakulteta. Nije zgodno odbiti nikoga u ova neurotična vremena. U kancelariju uđe Martin. Bio je u civilu, ali nikada ne znaš kakvu uniformu i čin ima. “Oooo, prijatelju!” zacvrkutao je Hrvoje, ustao od stola i pošao da ga zagrli. Još ga nikada u životu nije srdačno zagrlio. Martin se čudio, ali bilo mu je drago. Znači ne će se ponoviti ona vremena kad je Gvozden odbijao tiskati i jedan redak istoga kolege. Uvijek ga je slao nekome tko to smije, on kao nije smio. Tako se Martin oglašavao u listovima bliskim Crkvi. “Pa gdje si ti?!” “Ah, tako, ovamo i onamo, od fronte do kuće, od sela do Zagreba”, s nekom nelagodom odvrati Martin. “A ja, kako vidiš, ne znam gdje mi je glava od posla. Svi se ljute ako im ne izlazim u susret, a ne možeš zamisliti koliko dobrih pisaca se krilo u onim gadnim vremenima, a danas se, neka je hvala Bogu, mogu slobodno oglasiti. Je li tako, moj Martine, jabuko posavska!” strahovito srdačno još ga jednom zagrli njegov Gvozden. “Pa, Gvozdene, ja sam zbog toga razloga i došao k tebi. Imam jedno djelo za koje bih želio dobiti potporu. Htio sam da me savjetuješ i da ispunim formulare za tu potporu.” “Nemoj se ljutiti, ali nezgodno mi je da me zoveš nadimkom Gvozden. To je bilo tako… bez veze… znaš kako je bilo… morao si se kriti da te ne uhvate… Zovem se pravim imenom – Hrvoje.” “Drago mi je, kako ti želiš, ja baš nisam volio onaj tvoj nadimak.” “A kakvo je djelo, ako smijem pitati?” 23


“Roman, roman o hodočašću u Ludbreg, još početkom devetnaestoga stoljeća. Htio sam prikazati naš vjernički puk, naš mentalitet, ubacio sam literaturu teoloških sadržaja da bi se dobio pregled i te vrste književnosti. To je do sada bilo zanemareno. Radio sam na tome dosta dugo, još od prije rata kad sam posjetio Ludbreg. Čudesan je i način na koji je djelo nastalo. A zanimljiv je i stari kajkavski izričaj od prije dvije stotine godina. Ti bi dijelovi mogli biti tiskani u originalu. Našao sam već i tiskara koji ima savršenu novu tehnologiju. Sve možemo otisnuti kao staru knjigu.” Slušao je Gvozden-Hrvoje i kimao glavom pun razumijevanja. Da, on shvaća, pa naravno, to je nešto između akcije i kontemplacije, svakako zanimljivo, pogotovo sada u ratnim vremenima kad je ljudima potrebna utjeha i nada, vjera u Boga. “A što se tiče papirologije, ništa ne brini, moj Martine, sve će se to urediti. Samo donesi rukopis i dvije recenzije.” “Mislio sam da ti, Gvo… Hrvoje, napišeš jednu recenziju, druga je već napisana, ugledni akademik Tomić… on je inače stručnjak za to vremensko razdoblje.” “Nema problema, prijatelju stari, samo ti donesi rukopis. A sada idemo na kavicu, da malo popričamo onako po muški.” I tako njih dvojica sjednu u kafić blizu ministarstva pa se raspričaju o svemu: Martin ponajviše o ratu i zbivanjima u njegovoj Posavini, o tuzi i jadu posljednja četiri ubojstva dječaka u Orašju, o čudesnim ljudskim sudbinama i strahotama ovoga rata. Hrvoje je šutio jer nije mogao parirati svojim borbenim uspomenama, ali je spomenuo i rastegnuo priču o posjetu 24


umjetnicima na prvoj liniji i opasnostima kojima se izvrgavao putem i na samoj bojišnici. Rastali su se puno srdačnije negoli su se nadali: Martin zbog uvjerenja da je tiskanje njegova romana, u koji je uložio skoro deset godina života, gotova stvar, a Hrvoje s nadom da Martin ima dobre veze i čin kojim bi se mogao okoristiti, pišući recenziju, pa možda i pogovor, a svakako dajući svoj glas za pomoć kod tiskanja romana jednoga pisca-branitelja. Već sutradan donio je Martin rukopis i popunjene formulare za pripomoć ministarstva kod objavljivanja djela. Imao je prema propozicijama sve uvjete: djelo je bilo prožeto književnim dahom prošlih vremena nedovoljno istraženih, a vrijednih. Roman je Hrvoje strpao u torbu i ponio kući da ga pročita. Morao je priznati – sa znatiželjom.

*** Rat se upravo završio blistavim vojnim pohodom poznatim kao “Oluja”. Slavlju nije bilo kraja. Toga toploga kolovoškoga dana nije Hrvoje, alias Gvozden, smio napustiti ministarstvo. Svi su bili napeti i spremni. Već u to ludo vrijeme uskomešale su se strasti u Društvu spisatelja, u Penovim milim redovima za kojima je tako žudio, u policiji, u Banskim dvorima – ma jednom riječju, nije se znalo kako će na koncu ispasti ne rat, nego korist od pobjede. Njušio je to Gvozden svojim nepogrješivim čulom. Došli odjedanput i naglo neki spisatelji iz drugih sredina, pojavili se s djelima u kojima nije jednostavno odrediti svoju stranu… aaaa ne, … svaaaašta još tu može biti, promišlja 25


Gvozden, nejasni su uzroci i posljedice, brkaju se u gustoj crnoj paši redaka. Gnojni iscjedci i najbolesnija mašta donose se kao uzorni u književnom djelu. Koga više briga za ucviljene ideje što lutaju svijetom: ubijeni, nepokopani, nestali, spaljeno, zatrto… To se počelo već sada prokazivati kao primitivno i nisko. Odjednom su se pojavili neopisivo iznenađujući partneri za sparivanje: koljač i žrtva. Uzroci su postajali posljedice i obratno. Vrlo važno, bitno je bilo na tom umjetničkom planu izvući zlo i ružnoću kao novitet kojem treba težiti. Seks, znoj i slina, to drži svijet. Mogla se ljudska nesreća prikazivati, ali kao sveopća, svi su jednaki u toj nesreći, nema ubojice i žrtve, ima samo nesretnika. Bitno je hitnuti se jezično i artistički daleko, visokometno. Ili pak sniziti sve to na američki sladunjavi stilistički hit: Na uglu Četrnaeste i Dvadesettreće ulice u New Yorku zaustavio se visok momak s jasnim slavenskim naglaskom… itd. “Stoga”, poučavao je Gvozden pri doručku nakon Oluje, svoju dosadom prožetu družicu Linu, “stoga se ne treba zalijetati. Jasno je da rat nije izmijenio unutrašnjost vizura većine kolega, a možda i ne će. Opet se nameće novi – stari namet na vilajet: tko nije u trendu, taj ne prolazi. Vidjet ćeš ti, ne će proći ni godina-dvije, nagrade će pobrati nečuvene stvari – što nakaznije i odurnije, lažnije – to bolje. U moje se vrijeme pisalo laži, ali ovo će biti još nepodnošljivije. Ne znam ni sam što sada s tim romanom Demon i Sveta Krv! Naivni Martin, piše o vjeri i ljubavi. Ne mogu reći da nije zanimljivo na svoj način, ali koga to zanima!? Uskoro će se tražiti samo blasfemija!” “Dragi moj, ti si uvijek njušio unaprijed. Hajde i sada izvuci iz ove situacije neki poen za sebe. Dao si dosta za ovu državu. Sada je vrijeme da poradiš 26


na našim stvarima. Čujem za neki skup pisaca koji se okupljaju oko apsolutne liberalizacije. Knjige će se financirati izvana, od nekoga… Rošoša… ovako nekako.” I tu vrla Lina zapne jer joj to ime još nije leglo. Baš je “rašpom” uređivala nokat na lijevom palcu koji je puknuo slučajno u ”badecimeru” kad se okliznula. “Pa i sam sam svjestan…” zabrinuto se oglasio Gvozden. U sebi je razmišljao kako se mora brzo prilagoditi. Prihvatio je nastup na televiziji kao i neke intervjue u posve lijevim novinama. Klizi prema središtu “love”, jer tamo su, vjeruje, gluplji od njega, polutani i klatež. Ipak uzme rukopis kolege Martina i počne čitati. Nikada se ne zna kad to može biti korisno.

27


DEMON I SVETA KRV

Netko gleda preko moga ramena dok ovo pišem. Možda nečastivi koji me slijedi još od pjesničkoga natjecanja. Blijed sam i molim svaku večer prije spavanja: Zatvori oči, Gabrijele, i ugledaj crveni križ obojen Krvlju Kristovom… Majko Kristova, moli za nas! Onda začujem kako se onaj oooooo duboko uglavi u nisko grleno mjesto na našim procesijama. Negdje zaglavi i onaj iiiiii te jedva uspije izvući visinu koja mu pripada kao najsvjetlijem glasu. Više zazvuči kao krik, pa se doimlje tmasto i tamno. S piskutom onoga ssssss na kraju riječi nassss izvlači se s njime iz duboka ponora zmija ispod biblijskog drveta i s njome mnoštvo stoglavih zmijurina koje psiču. Znam da se bližim kraju i da mi slabost dovodi opet u sjećanje đavolske obmane kao u danima mladosti. One su u stanju zavesti i mnogo jače osobe i izazvati veliku štetu ne samo meni, skromnome fratru, nego i drugim ljudima koji mi vjeruju. Sada na pragu smrti moram ispričati svu istinu, tebi moj iskušeniče i prijatelju Šimune, o mom životu punom zla i čuda. Ja sam bio običan mali čovjek, ali skrenuo s puta Istine i posegnuo za ovozemaljskim blagom koje mi ne pripada. Laskao sam sebi, potajice, da sam iznad drugih. Povjerovao sam glasu tame da svijetom trebaju vladati jaki i spremni na laž. Povjerovao sam nečastivom koji mi se obratio više puta u životu i računao na slabosti koje je dobro poznavao: slabosti mojega tijela i moje taštine. Nisam bio naivan, znao sam duboko u sebi da se sve to što ti on nudi, 28


plaća. Jer kad Crna gospa stane kraj tvoga uzglavlja, moraš sam znati: Kamo ja to idem? Je li to kraj? Ili možda krećem onome kome se od davnine kod nas pjevalo: “Koj si se rodil te noći, da buš nas zbavil od vražje moći.” U vrijeme moje rane mladosti počela je neka zaraza razumom. Velika gospoda sastajala su se po salonima i rugala u mudrim razgovorima primitivnom svijetu i njegovoj vjeri. Već je odavno pala glava onome kralju Luju XVI. i njegovoj, govorilo se, oholoj ženi Mariji Antoaneti. Izumljena je jedna strahotna sprava giljotina koja je okrvavila kraj prošloga stoljeća i donosila neko pravednije društvo, tako se govorilo. Kružile su tajanstvene priče i strašne mračne tajne bile su se pojavile i u našem gradu. Tako se širila pripovijest da tu na početku Vlaške u staroj kući baš ispod katedrale postoji podrum. On je, govorilo se, sastajalište tih demijurga novoga društva. Šaptalo se da je taj podrum oslikan znakovima tajnoga društva – šestarom, trokutom i okom, da se u njemu sastaju i dogovaraju, a mnogi čak vjeruju da prinose i ljudske žrtve. Radovali su se neki što je pala Venecija i kad je posljednji dužd, 120. po redu, skinuo svoju kapu, svoj korno kako se to zvalo, rekao je: “Više mi ne će trebati.” To je bila istina. Svijet se strašno brzo mijenja. Ono što je izgledalo neuništivo i trajalo tisuću i više godina, slomilo se u prah i pepeo u trenu. Kamo su se izgubile silne vojske i carstva? Kamo su krenuli oni koji tvrde da je čovjek izmislio Boga? Sve što mi se dogodilo sada postaje očito kad se sagleda iz dubine vremena i kad se slože krhotine nekad nejasne, a iz ove tamnice moje duše osvijetljene nizom dugih godina, ostaju lica bez maske. Nema više u meni lakomosti za položajem, taštine za prven29


stvom, lakoće kojom preskačem prepreke malih laži. Nekada je bilo dovoljno da mi mali demon šapne: “Odmori se, ja ću pisati za tebe!” Tako je nastajala maska jedne maske, jer nikada nisam uistinu otvorio srce i nosio ga na dlanu. Bojao sam se. U isto sam vrijeme mislio da sam najbolji pjesnik u kraljevstvu, da je dovoljno nataknuti pomalo neobičnu crnu kapu na potkresanu kosu, ogrnuti se crnim plaštem da mi izgled bude egzotičan te mađioničarski izmiješati riječi u sladunjavoj pjesmici. Složio bih sve epitete nekoj svetoj prispodobi i tražio prazne rime. Ponekad bih se, doduše, upitao ima li sav taj život svrhovitosti kad nas ionako čeka smrt, kao i čitave narode koji su izumrli kroz povijest. O nekima više nitko ništa ne zna. A imali su svoju kulturu, tako nam je govorio poštovani Lovro. Imali su svoje strasti, umjetnost, vjeru, boje, ljubavi, obrede… pa na kraju smrt i nestanak. Zar zaista bez svrhovitosti!? A možda nisu posve nestali, možda se kriju pod nekim novim imenom, imenom naroda koji ih je pokorio, prekrio plaštem svoje uljudbe, snagom svoje otpornije krvi. Tko zna tko sam ja? Pa i da nisam nahoče, opet bismo se mogli pitati tko sam ja, koliko tuđih krvi kola mojim žilama. Shvatio sam da je u prikrivanju velik dio naše snage i dobro je da nam drugi daju imena. Mi se skrivamo pod tim, ustvari, tuđim imenom i osjetim ponekad da bih ga mijenjao, ali vidim uzaludnost te želje: ime je nešto vanjsko, ja ostajem sebi i drugima nespoznat. Vrijeme me nosi pa ma kakvo ime imao. O, mudrih li Grka – nisu imali satove, na građevinama, nisu njihovi batovi izbijali kao s naših tornjeva i stalno pod30


sjećali na istek vremena, od kad je onaj opat Gerbert davno, oko tisućite godine pronašao stroj sata, kao neku dušu ovoga našega zamršenoga Zapada. Svjetlo mi probada oko kao duga đavolska igla i boli me. Ali znam da moram pisati i reći prije smrti sve što mi se dogodilo. Posvjedočiti i ono što se čini nevjerojatno, jer nitko i ne sluti u što se sve može sumnjati. Ja sam mislio da mogu živjeti u riječima kao u svijetu svetkovine, ali vidjet ćete da one imaju veću moć od ičega, da kruže oko nas u sjenama, imaju boju, miris, spol, dio su Božjega plana i dolaze u snovima kao napast, jer san ne odmara dušu, nego tijelo.

31


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u srpnju 2009.


DEMON I SVETA KRV

“Ovaj roman ne želi samo pripovijedati, već on teži potaknuti, inicirati, apelirati, uzrujati, ako ne i zapanjiti, opatrnuti i zastrašiti, ali i dirnuti i preobraziti.’’ dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU

Nevenka Nekić

U ovomu uzbudljivu romanu poznata književnica Nevenka Nekić (autorica književne uspješnice Kardinalovo srce) čitatelju nudi dva sloja, dvije usporedne radnje koje se odigravaju u različitim povijesnim razdobljima te se međusobno prožimlju i nadopunjuju. Prvi sloj obrađuje suvremena hrvatska pitanja, političke konvertite u kojima prepoznajemo mijene naše aktualne društvene zbilje, samozatajne “ognjištarske književnike” koji nikada nisu bili in i one druge koji svojom dekadentnom literaturom zaposjedaju javni prostor i kreiraju književno i javno mnijenje. Drugi je sloj romana fantastična priča o darovitu mladu čovjeku koji, poput Fausta, želeći dobiti prestižnu prvu nagradu na najvećemu pjesničkom natječaju, ulazi u odnos s tajanstvenim Apolonijem koji mu, baš kao Mefisto, nudi ono za čime žudi. Jedini izlaz iz Apolonijeva zarobljeništva mladi pjesnik ovjenčan pjesničkim priznanjem pronalazi u četrdesetodnevnome hodočašću u svetište Krvi Kristove, u Središte svijeta – Ludbreg.

Nevenka Nekić

DEMON I SVETA KRV

Cijena: 98 kn

ISBN 978-953-235-183-5

www.verbum.hr

VERBUM

VERBUM

Demon i Sveta Krv  

U ovomu uzbudljivu romanu poznata književnica Nevenka Nekić (autorica književne uspješnice "Kardinalovo srce") čitatelju nudi dva sloja, dvi...