Čovjek koji je tješio Nagasaki by VERBUM d.o.o.

Crna + Pantone 485C

Kada u jednome trenu, u zasljepljujućem bljesku svjetla, nestanu oni koje volimo i naš svijet se pretvori u plamteći oganj – što nam preostaje?

Čovjek koji je tješio Nagasaki dirljiva je i istinita priča o Takashiju Nagaiju, liječniku i profesoru radiologije na Sveučilištu Nagasaki, koji je umro šest godina nakon što je atomska bomba usmrtila njegovu suprugu i spalila njegov dom. Živeći u ruševinama uništenoga grada i bolujući od leukemije uzrokovane prekomjernom izloženošću zračenju, Nagai se sve do posljednjega trenutka potpuno posvetio fizičkom i duhovnom izlječenju svojih ratom pogođenih sugrađana donoseći im utjehu i nadu. Autor Paul Glynn pripovijeda dirljivu priču ovoga izvanrednog čovjeka počevši od njegova dječaštva i odgoja u drevnoj šintoističkoj obitelji posvećenoj medicini, preko odrastanja i profesionalnog poziva, sve to vješto obogaćujući sa zanimljivim detaljima iz japanske kulture i povijesti. Priča je to i o njegovu duhovnom hodočašću iz šintoizma preko ateizma do katoličanstva, a koje je svoj vrhunac imalo u potpunom sebedarju usred nemogućih uvjeta nakon eksplozije atomske bombe. I kada je uslijed teške bolesti bio na izmaku snaga, nemoćan i prikovan za krevet, u svojoj je skromnoj kolibi sagrađenoj usred ruševina neprestano duhovno snažio brojne ljude svjedočeći koliko ljubavi jedni drugima možemo pružiti i u trenutcima najvećih osobnih gubitaka, patnje i boli. ISBN 978-953-235-733-2

VERBUM 148 kn

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

Paul Glynn

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI Dirljiva priča o liječniku koji je preživio atomsku bombu i žrtvovao se liječeći srca ljudi

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 165. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: A Song for Nagasaki: The Story of Takashi Nagai: Scientist, Convert, and Survivor of the Atomic Bomb © Ignatius Press, San Francisco, 2009. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Ema Botica Fotografija na naslovnici: Marist Fathers, Hunters Hill, N.S.W., Australia Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-733-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181030082.

Ovu knjigu sa zahvalnošću posvećujem Toni i Jacku Josephs u Sidneyju, obitelji Nagai, Tonyju Glynnu i stanovnicima Tomigaoke

Dr. Takashi Nagai

PREDGOVOR

Predgrađe Urakami postalo je poznato kada je iznad njega eksplodirala atomska bomba. No ono je i prije toga zauzimalo posebno mjesto u srcima japanskih kršćana. Usprkos tome što je svemoćna japanska vlada stoljećima potpuno zabranjivala kršćansku vjeru, jedino je u Urakamiju opstala mala poljodjelska zajednica koja je vjerno čuvala i živjela kršćansku vjeru. Početkom 60-ih godina 19. stoljeća središnja je vlast doznala za te tajne kršćane i dala ih uhititi i utamničiti. Vijesti o ovim progonima stigle su do Amerike i do ušiju predsjednika Ulyssesa Granta koji je baš u to vrijeme pregovarao s grupom japanskih diplomata. Oni su bili krenuli na put preko oceana u SAD s namjerom da postignu novi sporazum između dviju zemalja. Predsjednikove primjedbe o tome da se ni jednu zemlju koja ne poštuje slobodu vjere ne može smatrati „prosvijetljenom” navele su japansku vladu da oslobodi utamničene kršćanske težake. Svoju vjersku slobodu proslavili su izgradivši vlastitim rukama veličanstvenu katedralu u Urakamiju. U onaj tužan dan kad je američka atomska bomba eksplodirala nad Urakamijem, katedrala je pretvorena u ruševine i tom prilikom poginulo je mnogo kršćana, potomaka graditelja katedrale. Predstojnik radiološkoga odjela Sveučilišta u Nagasakiju, dr. Takashi Nagai, zatekao se u samome središtu nuklearne katastrofe. Iako je znao da se svojim angažiranjem izlaže smrtonosnoj radijaciji, Na-

PREDGOVOR

gai se svim silama bacio na pomaganje žrtvama pogođenoga grada. Zbog izloženosti radijaciji razbolio se i ostatak svoga kratkog života proveo vezan za krevet. Nagai je počeo pisati. Jedna od njegovih knjiga, Zvona Nagasakija, izazvala je snažne reakcije u japanskome narodu. U to vrijeme većina Japanaca još uvijek je smatrala kršćanstvo tuđom religijom i bila sumnjičava prema kršćanima. Knjiga Zvona Nagasakija bila je jedinstvena iznimka. Postala je nacionalni bestseler, unatoč svome izrazito katoličkom tonu. Japanski je narod u ovoj knjizi ponovno otkrio nešto što je bilo dugo zakopano pod ratnim ruševinama – ljubav! Građani Nagasakija s vremenom su ovoga uz krevet prikovanog liječnika počeli smatrati svecem. Časte ga i danas, toliko godina nakon njegove smrti. Paul Glynn u ovoj knjizi na dostojan način slavi uspomenu na njegov lik i djelo. Njegova je vjera u Krista, koja nas podsjeća na vjeru svetopisamskog Joba, duboko potresla i kršćane i nekršćane. Nagai je bio čovjek koji je zahvaljujući svojoj vjeri uspio usred nuklearne pustoši sačuvati mir srca i spokoj duše ne noseći u sebi nimalo ogorčenosti prema drugima i ne proklinjući Boga. Shusaku Endo

Južni dio Sveučilišne bolnice Nagasaki nakon eksplozije atomske bombe.

PRVOROĐENI SIN

1. PRVOROĐENI SIN

Takashi Nagai ugledao je svjetlo dana u drevnoj i slikovitoj prefekturi Shimane. Ta administrativna jedinica nalazi se sjeveroistočno od Hirošime i njezinu dugačku obalu zapljuskuje Japansko more. Vjetrovi što šibaju Sibirom na sjeverozapadu zimi u njezine doline donose snježne nanose. Bacite li pogled na zemljopisnu kartu, vidjet ćete da je to područje bilo najprikladnije mjesto za iskrcavanje kineskih i korejskih doseljenika koje je privlačila želja za avanturom i poziv „Kreni prema istoku, mladiću, prema istoku kreni.” Pridošlicā se jako dojmila gorovitost rijetko naseljene zemlje, osobito ljepota njezina zelenila što poput vodoskoka šiklja iz bogatoga vulkanskog tla. Geolozi pretpostavljaju da je Japan prije šezdesetak milijuna godina ležao na dnu mora, daleko od azijskoga kopna. Kada su se tektonske ploče ispod Tihoga oceana i istočnoazijskoga kopna počele tromo približavati i sudarile se, morsko se dno savilo i iz njihove je tamne utrobe izronilo japansko otočje. Stare zemljopisne knjige opisivale su Japan kao dio Pacifičkoga vatrenog prstena, vulkansko-zemljotresnoga pojasa koji se proteže od zapadne obale Južne Amerike, kroz Meksiko i Kaliforniju, preko Tihoga oceana, kroz Havaje i Japan, i dalje prema jugu, kroz Indoneziju do Novoga Zelanda. Nakon izranjanja Japana iz mora po-

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

svuda su eruptirali vulkani i izlijevali goleme količine lave koja je hladila usijane bazaltne stijene. Ledena doba donijela su ledenjake koji su se polako kretali niz planine drobeći bazalt i dubeći nove doline. Vjetrovi, oluje, a napose cikloni koji su nastajali u tropima, nastavili su polagani proces stvaranja plodnoga tla i bogatih dolina na japanskim otocima. Povjesničari u Japanu otkrivaju tragove ljudskih obitavališta iz razdoblja neolita. Nekako u vrijeme Cezarove invazije na Britaniju, u vrijeme rođenja Isusovih djeda i bake, u Japanu se dogodio kulturalni skok koji je svoj vrhunac imao nekoliko stoljeća kasnije, kada je jedan klan uspostavio vlast nad čitavim Japanom i podignuo glavni grad na jugu područja koje danas nazivamo prefekturom Nara. Puno prije pisane tradicije, tamošnji je narod stvorio bogatu šintoističku mitologiju. Svetište Taisha u gradu Izumou u prefekturi Shimane i njegova okolina bili su poprište mnogih polubožanskih djelā heroja i heroina čašćenih u šintoističkoj religiji. Te pripovijesti i danas su omiljeno štivo japanske djece. Neke od njih govore, primjerice, o groznom osmoglavom čudovištu koje je teroriziralo cijeli ovaj kraj sve dok neko hrabro božanstvo nije zapodjelo žestok boj s njime i ubilo ga. Nagai je u osnovnoj školi štovao Shimane kao sveto tlo: u njoj se rodio Nihon-teki, izvorni japanski duh. Nagaijevo rodno mjesto smješteno je južno od grada Izumoa u prefekturi Shimane, desetak minuta vožnje od grada Mitoya. Potpuno skriveno među niskim gorjem, to je seoce s desetak kuća od kojih je nekolicina pokrivena kineskom trskom. Do 60-tih godina 20. stoljeća takve kuće moglo se vidjeti posvuda u japanskim selima i one su primjer narodne umjetnosti u njezinu najboljem izdanju.

PRVOROĐENI SIN

U kućama s debelim krovom od trske ljeti je hladnije, a zimi toplije, i one se skladno uklapaju u krajolik s rižinim poljima. Ali vremena u kojima su se ljudi mogli iz puke dokolice posvetiti pučkim obrtima i zanatima davno su prošla, a visoki troškovi obnove krovova od trske najavili su kraj većini takvih krovova. Rođak Takashija Nagaija Saburo Yasuda sačuvao je svoju kuću u potpuno istom stanju u kakvomu je bila u vrijeme kada je Nagai ondje provodio svoje dječaštvo. Nagaijevi roditelji te djed i baka pokopani su tik uz kuću. Njihovi su šintoistički grobovi, za razliku od fino rezanoga granita koji ćete najčešće vidjeti na japanskim budističkim grobljima, od prirodnoga, nerezanog kamena. Šintoistima je priroda sveta i sve se nastoji sačuvati u što prirodnijem stanju. Djed i otac sada leže mirno jedan pored drugoga, ali kada biste samo znali od kakvih je sve dramatičnih epizoda satkana povijest te obitelji! Djed Fumitaka Nagai bio je samuraj i majstor kampoyakua, kineske biljne medicine s dugom tradicijom u Kini i Japanu. Dodijeljena mu je titula doktora, a radio je u selu Taiju, što znači „bunar u poljima riže”. S vremenom su mudri poljoprivrednici počeli smatrati doktorove trave i prirodne metode ljekovitima te je dr. Nagai od toga imao koristi. Prvorođenac djeda Fumitake zvao se Noboru, što znači „mirnoća”. Ali on je bio sve samo ne to! Otac ga je slao u šest različitih škola, no on je zbog neobuzdanoga ponašanja izbačen iz svih. U očajanju, dr. Nagai je unajmio privatnoga učitelja izloživši se nemalom trošku. Sin mu je uspio demoralizirati učitelje u svih šest škola dok su one imale oslonac u ravnateljima, njihovim zamjenicima i čvrstom odgojnom sustavu. Sada je za protivnika dobio samo jednoga učitelja, pa je svoje osebujne talente gorljivo usmjerio

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

prema njemu. Učitelj se vrlo brzo obeshrabrio i dao petama vjetra. Fumitaka, što u prijevodu znači „profinjena plemenitost”, bio je čovjek klasične istočnjačke strpljivosti. Ne gubeći pribranost, mirno je prihvatio ovu neobičnu situaciju i pobrinuo se da prvorođeni sin Noboru ode raditi na farmu moleći se za sretniji ishod. Težak i jednoličan posao što ga je svakodnevno naizmjence obavljao na terasastome terenu zasađenom rižom i između redova cedrova i čempresa na strmim obroncima planine ukrotio je njegovu buntovnu, energičnu narav. Kulučeći sam u tišini na koju nije bio navikao, počeo je primjećivati jutarnje i večernje nebo, korisno tlo, postojanost planina. Pronalazio je zadovoljstvo u iznenadnim olujama, u kojima je znao pokisnuti do kože, i u stotinama drugih iznenađenja što mu ih je priređivao život pod vedrim nebom. Njegov je cinizam postupno jenjavao poput snježnih zameta pred ranoproljetnim povjetarcem. U njemu se s vremenom začela čvrsta odluka, a onda je, u svojoj dvadesetoj godini, spakirao sve što je imao i netragom nestao. Kao u primjeru biblijskoga razmetnog sina, kada je odlazio na put, misli ovoga japanskog mladića bile su veoma zaokupljene njegovim ocem. Kao najstariji sin, bio je svjestan obveza prema očevu imenu, obiteljskomu domu i poslu. Obraz mu je gorio od stida i odlučio se popraviti. Dugo je putovao dok na kraju nije pronašao nekoga liječnika koji se bavio tada potpuno novom, zapadnjačkom medicinom, i zaposlio se kod njega. Pazio je na svaki liječnikov mig i cijeli dan stajao uza nj dok je liječio i operirao bolesnike, miješao lijekove, primao nove pacijente, slao pisma. Noću bi se zadubio u medicinske priručnike što mu ih je ljubazni liječnik davao na čitanje. Bio je bistre glave, a zdrava seljačka hrana i naporni poljodjelski po-

PRVOROĐENI SIN

slovi koje je obavljao po svakom vremenu ojačali su mu i očvrsnuli tijelo. Čvrsto i snažno tijelo sada mu je bilo potrebno, jer si je, pokušavajući nadoknaditi izgubljeno vrijeme, zadao žestok tempo. To mu je pomoglo da se sjeti očevih priča o samurajima. Pravi je samuraj snalažljiv, hladnokrvan i nesalomljiv kao planinski cedar. Mladi je Noboru ustrajno učio do u sitne noćne sate: kako bi ostao što duže budan načinio je petlju od konopca, stavio je sebi pod bradu i prebacio konopac preko krovne grede. Čim bi zaspao, smjesta bi se uz trzaj probudio! Liječnik je svom pomoćniku čvrstih težačkih ruku pružio sve mogućnosti za proučavanje priručnika o medicini i dopustio mu da mu pomaže u radu s pacijentima. Njegove grube ruke s vremenom su omekšale i postale vične kopiranju medicinskih dijagrama i opipavanju trbuha bolesnika kojima je trebalo postaviti dijagnozu. Dječak koji je mrzio učiti stasao je u muškarca kome čitanja nikada nije bilo dosta. Na kraju je uživao u pomisli kako će mu se jednom pružiti prilika da svoje ruke i um udruži protiv čovjekovih starih neprijatelja, bolesti i smrti. Konačno, u svojoj dvadeset petoj godini, učinilo mu se da je spreman pristupiti ispitu u organizaciji Ministarstva zdravstva i položio ga je s izvanrednim uspjehom. Bilo je to godine 1904. Liječnička diploma na pergamentu bila je putovnica koja mu je omogućila povratak u očev dom. Njegov mu je otac zaželio dobrodošlicu. S pravom je nosio ime Profinjena Plemenitost, jer nikada se nije prepuštao očajanju zbog Noborua i svakoga je jutra o izlasku sunca odlazio u svoj vrt i prigibao koljena prema istoku. Nakon što bi iskazao zahvalnost suncu i svim božanstvima na svemu što ima, obraćao im se s molbom da pomognu Noboruu da postane odgovoran. Svake večeri molio ih je da ga jednoga dana vrate kući.

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

Sinovska ljubav prema ocu bila je ugaoni kamen života na Dalekome istoku još od vremena Konfucija, pet stotina godina prije Krista. U Shimaneu, gdje se posebno držalo do tradicije, ta vrlina bila je od najveće važnosti. Očeva čaša sada je bila puna do vrha. Tri je godine s ponosom gledao kako njegov sin vraća izgubljeni ugled radeći naporno i savjesno u mjesnoj bolnici. Došlo je vrijeme da Noboruu potraži ženu. Neki pogrešno shvaćaju dogovorene brakove u Japanu. Posrednik kojega bi zamolili da nekome pronađe suprugu nastojao je pronaći osobu koja će ženiku odgovarati sa stajališta porijekla obitelji, stupnja obrazovanja mladenke, njezinih interesa, životne dobi i osobnosti. Nakon toga dogovara se susret, miai, između možebitnih supružnika. Ako oboje izraze želju za ponovnim susretom, sastanu se i na kraju donose odluku o tome hoće li se uzeti ili ne. Suvremene japanske statistike pokazuju da je stopa razvoda kod dogovorenih brakova niža nego kod renai brakova, brakova iz ljubavi, kod kojih se supružnici sami dogovaraju o svemu. Posrednik koji je dr. Noborua upoznao s odgovarajućom djevojkom Tsune, što znači „postojana”, znao je što radi. Tsune je potjecala iz stare samurajske obitelji i njezina je živahna narav pristajala karakteru dinamičnoga dr. Noborua koji je marljivim radom stao na vlastite noge. Jednom je neki lopov provalio u njezin dom i ušuljao se u sobu u kojoj je Tsune, tada još neudata djevojka, spavala sama. Pokrio joj je usta rukom i zamahnuo nožem, pokazavši joj što će se dogoditi ako počne vrištati. Kimnula je glavom i njezina sabranost ga je umirila. Tražio je od nje da mu kaže gdje je novac. Ustala je, naklonila se i rekla: „U redu, ali prvo moram u kupaonicu.” Naklonila mu se još jednom i nestala iz sobe. Momentalno zbunjen,

PRVOROĐENI SIN

pojurio je s nožem za njom izgovarajući prijetnje. No, ona je uletjela kao strijela u kupaonicu i zatvorila vrata zasunom. Takav razvoj događaja nije očekivao! Nedugo je zatim izašla, ponovno se naklonila, šutke se vratila u svoju sobu i povela ga do kutije s novcem. Brzo ga je izbrojila, rekla da je to sve što ima i uručila mu ga, naklonivši se još jednom. Policija ga je sutradan uhitila. Njezin opis suzio je krug sumnjivaca i sve što su trebali učiniti bilo je da pronađu novac na kojemu su bili tragovi ruža za usne. Naime, dok je bila u kupaonici, u prste je utrljala ovu novotarsku kozmetiku i kasnije njima prebrojila novac. Vremešni travar bio je gorljiv vjernik, zaposlen kao državni činovnik u gradu Tashi Shintou i veoma se obradovao kada su njegov sin liječnik i Tsune naizmjence pili šalice sakea „triput po tri” prilikom svečanog obreda pred kannushijem, šintoističkim svećenikom, i pred Yaoyorozuom, osamsto milijuna božanstava šintoizma. Šintoisti na svoja božanstva gledaju kao na svoje zaštitnike i zagovornike, slično kao što kršćani gledaju na svece. Iduće godine mladi je liječnik bio u posjetu nekom bolesniku kada je Tsune dobila trudove. Grčevi su dosegli vrhunac i njezino stanje postalo je kritično. Glava djeteta nije htjela van i lice rodilje orosilo se krupnim graškama znoja. Na kraju je liječnik koji ju je porađao rekao: „Morat ću zgnječiti glavu djeteta.” Glas joj je bio suh i piskav od bola, ali njezina je odlučnost bila neupitna. „Ne. Ne ubijajte mi dijete.” Kada se, nekoliko sati kasnije, njezin suprug vratio, dočekao ga je sin crvena lica, glasno plačući. Prvo što je Noboru primijetio bila je djetetova velika glava. Ta velika glava, koja je umalo bila zgnječena, kasnije će izazivati salve smijeha u prodavaonicama šešira. Djed, stari tra-

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

var, bio je duboko dirnut kada su mladi roditelji uzeli jedan od ideograma iz njegova imena i dječaku dali ime Takashi, što znači „plemenitost.” Njegova je zahvalnost bila potpuna kada se pridružio mladome paru tijekom obreda zahvale u šintoističkome hramu. Kao čovjek duboko prožet konfucijanskom pobožnošću, sebe nije toliko doživljavao pojedincem koliko dionikom povjerenja i nada nebrojenih predaka čija mu je hrabrost podarila život i ime. Jako je bio trpio kada je izgledalo da njegov vlastiti prvorođeni sin ne mari za to povjerenje predaka, ali sada je sve ispravljeno. Umro je nedugo nakon te svečanosti, u dobi od šezdeset i jedne godine, kao zadovoljan čovjek. Bilo je to 1910. godine. Noborua je pogodila iznenadna očeva smrt i bilo mu je žao što je toliko propatio zbog njega. Mladi liječnik pobrinuo se da pogreb bude u skladu s očevim željama. Šintoistički kannushi nosili su bijeli platneni kimono, a njihovo crno pokrivalo za glavu bilo je identično onome nošenom u 6. stoljeću na carevu dvoru. Tugaljivi tonovi drevnih drvenih puhačkih instrumenata dirali su neku posebnu žicu u Noboruovu nijemome srcu. Melodije koje su se iz njih izvijale, pomislio je, zacijelo su bile otete snježnim ždralovima i divljim guskama neukroćenih močvarnih područja onih pradavnih vremena kada se Japan još zvao Yamato.

KRIJESNICE, SNIJEG I LAVICA

2. KRIJESNICE, SNIJEG I LAVICA

Oko 1550. u Japan su stigli Europljani i razvila se živa trgovina. Početkom 17. stoljeća šoguni iz dinastije Tokugawa donijeli su poznatu Odluku o izgonu kojim je Europljanima zabranjen ulaz u Japan. Otada je svaki Europljanin koji se zatekao u Japanu bio pogubljen, a jednako tako i Japanci koji su odlazili na Zapad i nakon toga vraćali se kući. Japan je bio zatvoren za Zapad zato da Europljani, koji su imali nadmoćnije naoružanje, ne bi od Japana učinili koloniju poput Indije, Filipina i Meksika. U Opijumskom ratu koji je trajao od 1839. do 1842. Japanci su krišom motrili kroz teške kapke na svojim prozorima i ostali zapanjeni vidjevši kojom je lakoćom europska vojna sila porazila golemu Kinu. Zapadnjaci su preplavili Kinu, carstvo u koje je nekoć bio zabranjen ulazak, i uspjeli dobiti trgovačke koncesije kojima su došli u povoljniji položaj u odnosu na druge zemlje. Godine 1853. u japanske je vode stigla zastrašujuća eskadra američke ratne mornarice pod zapovjedništvom komodora Perryja koji je zatražio slične koncesije. Uplašeni šogun1 u zao je čas prihvatio sporazum koji je potpisan u malenome selu Yokohami. Nakon početnoga otpora zapadnoj modernizaciji, Japan se dao na proučavanje i ovladavanje svih područ Od 12. st. nasljedni japanski vojni diktator, formalno pod kontrolom cara.

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

ja u kojima je Zapad imao nadmoć, odlučan da ne završi kao Kina. Na sve strane nicale su industrijske zone, vlakovi i parobrodi ubrzali su putovanja i trgovinu, uvedeno je obavezno osmogodišnje školovanje i osnivana su sveučilišta koja su Japan trebala gurnuti u znanstveno doba. Samuraji su izgubili pravo nošenja mača, ali uvedeno je novačenje i mnogi samuraji postali su generali i admirali nove kopnene vojske i mornarice, dok su poneki postali vodeći političari, industrijalci i poslovni tajkuni. Do 1894., samo četrdeset jednu godinu nakon kapitulacije pred komodorom Perryjem, Japan je bio spreman pridružiti se zapadnoj utakmici u otimanju kolonija. Zaratio je s Kinom zbog nesretne Koreje i pobijedio u ratu. Deset godina kasnije, postavši moderna sila i potpisavši ravnopravan sporazum o savezništvu s Velikom Britanijom, Japan se pograbio s Rusijom i zapanjio Zapad, praktički uništivši rusku carsku mornaricu i diktirajući mirovne uvjete. Japanski narod zapao je u euforiju i fanatično se latio zadaće koju im je odredila vlada cara Meijija – prilagoditi Japan standardima prosvijetljenoga Zapada s osloncem na znanost. Dr. Noboru i njegova supruga Tsune, ne razmišljajući ni malo o osobnoj nadoknadi, odazvali su se pozivu svoje države i svom su snagom nastojali dovesti zapadnu medicinu u doline koje su okruživale Mitoyu. Bilo je to nepunih deset godina nakon pobjede Japana nad Rusijom. Nakon njihova prvorođenca Takashija, u četiri godine rodilo im se još četvero djece. Posao u zemlji koja je tek krčila put prema modernom dobu nije im donosio mnogo novca. Japanski seljaci bili su uglavnom unajmljeni radnici i dobivali su vrlo malo od zemljoposjednika, stoga supružnici nisu navaljivali da im pacijenti plate ako su bili siromašni.

KRIJESNICE, SNIJEG I LAVICA

Doktor je posebno teško živio za oštrih zima kada bi mu snježni zameti gotovo zatrpali kuću. Kada bi za takvih noći neki bolesnik tražio pomoć, Tsune je pomagala suprugu da obuče najtopliju odjeću i posjela bi ga na trijemsku stepenicu, omatajući mu gumene čizme konopcem od slame. Naklonom bi se oprostila od njega, a zatim bi se, ponešto rastreseno, latila nekoga posla dok ga ne bi ugledala kako se vraća kući. Kada bi njegov povik odjeknuo svježim noćnim zrakom, žurno bi, s fenjerom u ruci, istrčala iz kuće, probijala se kroz snijeg do njega i preuzimala njegovu torbu. U kući bi stresla s njega snijeg i posjela ga na stepenicu, razvezala slamnati konop i izula mu čizme. Kada bi izišao iz ofura, vrele japanske kupelji, odvela bi ga u kuhinju i natočila mu vrući sake, dodavši u nj svježe jaje. Tsune je učila brzo i postala je nezamjenjiva pomoćnica svome suprugu. Njihova najstarijega sina Takashija već se u najranijoj dobi veoma dojmilo kada bi vidio kako se njegova majka i otac zajedno, sa zanosom, zadubljuju u medicinske priručnike. Sjećao se kako je otac majku poučavao anatomiju iz crteža u nekom njemačkom medicinskom priručniku. Gledajući svoje roditelje kako se s golemim zadovoljstvom udubljuju u knjige, mladi se Takashi uvjerio da je učenje jednako prirodno i ugodno kao i disanje. Kasnije, pišući kao znanstvenik na Medicinskom sveučilištu u Nagasakiju, odao je priznanje „sveučilištu sa slamnatim krovom” svoga djetinjstva. Takashijevi su roditelji svoju djecu od najranije dobi odgajali u strogome samurajskom duhu. Tako je, primjerice, postojao čuveni kei setsu ko. Ova rečenica sadrži samo tri ideograma: „krijesnica”, „snijeg” i „uspjeh”, i primjer je pjesme s jednim stihom, tako drage Kinezima i Japancima. Slika što ju priziva kei setsu ko jest ona siromaš-

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

noga učenjaka u kolibi, koji nema novca ni za ulje u fenjeru ni za svijeću. Njegova ljubav prema učenju tako je jaka da svake noći gomila snijeg pored svoga radnog stola i puni svoju sobu krijesnicama uhvaćenima u mrežu. Njihova slabašna svjetlost i mjesečina koja se odbijala od snijega omogućavale su mu čitanje. Materijalna neimaština ne smije te nikada zaustaviti. Još jedan aksiom što ga je Takashi naučio od svojih roditelja glasi: lavica podiže laviće koji se trude ponovno se popeti na uzvisinu. Prema drevnoj kineskoj predaji, lavica ima snažan osjećaj ponosa i nakon što okoti laviće, gurne ih niz strminu. Odgajat će samo one koji budu imali dovoljno hrabrosti da se ponovno popnu gore. Kao odrasla osoba, Takashi je znao reći kako se ne sjeća da ga je majka ikada tjerala da uči. Pustila je da se ljubav prema učenju prirodno razvije u njemu. U nekim pitanjima, međutim, nije htjela čekati prirodni tijek stvari. Uživala je u zanovijetanju svoje djece i dopuštala im glupiranje i svakojake budalaštine. Ali kada bi neko od njih postalo bezobrazno prema starijima, e, tada bi dobilo svoje. Jednoga zimskog dana maleni Takashi drsko joj je odgovorio. Zgrabila ga je u tren oka, svukla s njega svu odjeću i odvukla zaprepaštenu šaku drhtavih, trzavih udova do vrata verande. Širom ih je otvorila i zavitlala njime u snijeg visok metar i pol. Lavica nije imala nikakvu namjeru odgajati nedostojnoga lavića! Drevna japanska poslovica glasi: dijete koje voliš pošalji na put, jer je cijena pretjerane roditeljske privrženosti djetetova nezrelost. Takashija su poslali u grad Matsue na prijemni ispit za upis u vrlo dobru srednju školu. Ispit je položio i oprostio se s prostodušnom srećom doma sa slamnatim krovom ponad čarobne doline kojom je

KRIJESNICE, SNIJEG I LAVICA

protjecao bistar planinski potok. Bilo je to 1920. godine i imao je dvanaest godina. Takashi se nastanio kod rođaka u Matsueu. Njegov duh divio se cijelom jednom novom svijetu koji je zaživljavao u jednom od modernih gradova što su tada upravo nastajali. U blizini obrambenoga jarka koji je opasivao dvorac u Matsueu nalazila se kuća u kojoj je donedavno živio poznati zapadnjak. Takashi nije nikad upoznao zapadnjaka, a prema riječima njegovih rođaka, ovaj Lafcadio Hearn bio je krajnje neobičan čovjek, jer je, premda stranac, dobro razumio Japan. Hearn je svladao japansko slikovno pismo, čitao je klasike i svoj nemali književni talent utrošio na tumačenje Japana zapadnome svijetu. Dječaka sa sela dirnula je ova priča o životu između dvije različite kulture i nije ni slutio da će jednoga dana i sam postati dio te priče. Katkad je, naravno, osjećao nostalgiju za domom, no nikada si nije dopustio da ga spopadnu turobne misli dok je u školi pokušavao uhvatiti korak s naprednijim gradskim dječacima. Takashijev otac, nekoć hiperaktivna „mirnoća”, ne jednom nasmijao je svoje kolege iz razreda za svoga kratkog boravka u šest škola u Matsueu. Takashi je donosio radost svojim kolegama iz razreda na satovima tjelesnoga odgoja. Pokreti njegova krupnoga seljačkog tijela jednostavno nisu bili koordinirani. Jurnuo bi prema gimnastičkom kozliću, no svaki put bi se zabio u njega i pao naglavce. Zgrabio bi pritku s izrazom čvrste odlučnosti na licu, mrsio nešto kroza zube i pravio grimase, ali nikad nije uspio doći u početni položaj. Okušao se i u bejzbolu, ali gdje god bi ga trener postavio, bio je prava katastrofa. Prozvali su ga Daikon, po duguljastoj i nezgrapnoj japanskoj rotkvi.

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

Novi, zapadni način mišljenja i zapadna znanost, koji su u gimnaziji u Matsueu pomeli sve pred sobom, oborili su s nogu i Nagaija. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ateizam je bio posljednja moda među japanskim učiteljima, jer je ovaj novi svjetonazor bio dio uzbudljive znanstvene filozofije koja je dolazila sa Zapada. Veliki je Darwin nastojao dokazati da priroda objašnjava samu sebe. Tvrdokorni ateist Thomas Huxley, čovjek koji je rječnicima dao novu riječ „agnostik”, pokopao je sve religije, bar što se tiče nastavnika koji su Nagaiju predavali povijest znanosti. Većina Japanaca posjeduje urođenu uljudnost koja ih odvraća od izrugivanja bilo čije religioznosti, čak i kada sami nisu religiozni. Mladi učitelji u Nagaiju nisu ismijavali šintoističku religiju, ali su komentirali šintoističke svete priče, primjerice onu o božanstvu koje je ubilo osmoglavo čudovište. Učitelji su govorili da je ta priča vjerojatno nastala kada je neki dosjetljivi član carske obitelji osmislio sustav nasipa koji je ukrotio osam pritoka rijeke Hii u Shimaneu, nakon čega više nisu poplavama mogli pustošiti usjeve. Tvrdili su da će religijska vjerovanja, koliko god prikladna i korisna bila prošlim naraštajima, postati sasvim nepotrebna nakon što pouzdano svjetlo znanosti obasja sva područja ljudskoga postojanja. U vrijeme kad je maturirao u gimnaziji Nagai je bio uvjereni ateist. Znanost, jedini put koji je vodio stvarnosti čvrstoj kao stijena, bio je put koji je vodio u budućnost. Odlučio je upisati se na medicinski fakultet, upiti sve znanje koje je ondje mogao steći, vratiti se u obiteljski dom i raditi zajedno s ocem i majkom kao seoski liječnik. Zajedničkim će snagama, uz njegovo medicinsko znanje, podići njihovu praksu na novu razinu! Nagaijev znatiželjni duh nije hranila samo znanost. Bio je dirnut bogatom, melankoličnom i ponekad srce-

KRIJESNICE, SNIJEG I LAVICA

parajućom glazbom njemačkih romantičara poput Franza Schuberta. Zatim je pročitao roman Iskreno srce, najpoznatijega japanskog romanopisca toga vremena, Natsumea Sosekija. Plemenita beznadnost koju je pronašao u toj knjizi navela ga je na razmišljanje o proturječjima koja se pojavljuju s novim znanstvenim dobom. Iskreno srce bila je sjajno napisana i izazovna knjiga koja je govorila o čovjekovu otuđenju u post-meijijevskome Japanu. Glavni junak romana razmišlja o samoubojstvu, što će autor Soseki ubrzo i učiniti. Nagai je bio uznemiren svojim prvim dodirom s modernom tjeskobom, no odgurnuo ju je od sebe i bacio se na učenje za vrlo zahtjevni prijemni ispit na Medicinskom fakultetu. S visokim ocjenama što ih je dobio na ispitima Nagai se mogao upisati na čuvena carska sveučilišta u Tokiju i Kyotu, no on je odlučio studirati na daleko manje prestižnom Sveučilištu u Nagasakiju. Da su samo Nagaijevi roditelji imali predodžbu o tome što ga čeka u Nagasakiju, zasigurno bi bili dali sve od sebe da ga spriječe u njegovu naumu. No oni su osjećali samo zahvalnost: sklopili su ruke pred božanstvima svojih predaka i poslali ga u toplije, južne krajeve da ondje studira medicinu.

KUBLAJ-KAN, TSUNE I PASCAL

3. KUBLAJ-KAN, TSUNE I PASCAL

Nagai se osjećao ugodno u jednostavnoj crnoj studentskoj uniformi s mjedenom dugmadi u kojoj je izgledao kao student nekoga njemačkog sveučilišta. Planirajući učiniti veliki korak naprijed, Japan je 70-ih godina 19. stoljeća pod dinastijom Meiji uzeo od zapadnih naroda sve što mu se činilo najboljim. Za svoju je ratnu mornaricu odabrao britanski model, za obrazovanje, pruski. Japanci imaju puno toga zajedničkog s Nijemcima: vrlo su radišni, metodični i uredni. Budući da se Japancima sviđala preciznost i temeljitost njemačke medicinske prakse, mladi će Nagai učiti iz medicinskih knjiga na njemačkome jeziku i držat će se njemačkih medicinskih metoda. Medicinsko sveučilište u Nagasakiju sastojalo se od nekoliko bijelih armiranih betonskih zgrada. Smješteno u podnožju 400 metara visokoga brda Konpira, bilo je dio sjevernih predgrađa koja su se brzo širila. U smjeru jugozapada prostirao se ljeskavi zaljev Nagasaki, a iza njega, kao protuteža brdu Konpira, dizalo se brdo Inasa u svoj svojoj zelenoj veličajnosti. Nešto više od pola kilometra sjeverno od Sveučilišta uzdizala se visoka katedrala od crvene cigle u koju je moglo stati pet tisuća vjernika. Čudila ga je i nervirala njezina masivnost i prodorna zvonjava zvona iz njezina tornja koja su triput dnevno zvonila za Anđeo Gospodnji. Japan je krupnim koracima koračao

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

prema prosvjetiteljskom dobu i odbacivao religijske predrasude. Za modernoga je Japanca bilo već dovoljno loše vjerovati u neprimjerene šintoističke bogove, ali podrediti svoj razum tuđim bogovima bilo je jednostavno necivilizirano i tjeralo ga je u bijes. Ni slutio nije kakvu će ulogu katedrala Urakami jednoga dana odigrati u njegovu životu. Kojih četiristo metara južno od Sveučilišta nalazila se sveučilišna bolnica od armiranoga betona. Jednom je otišao tamo i popeo se na treći kat, odakle mu se pružao pogled na predgrađa Matsuyame i Urakamija, i divio se smirenoj ljepoti nepreglednoga mora krovnih crjepova prigušene sive boje. Nastava u japanskim školama i na sveučilištima počinje u travnju, tj. u proljeće, i Nagai je bio oduševljen bojama i raznolikošću cvijeća koje je pozdravljalo proljeće u suptropskom Nagasakiju. Već na jednom od svojih prvih predavanja profesor je Nagaiju i drugim studentima pokazao truplo i rekao: „Gospodo, ovo je čovjek, predmet našega proučavanja. Tijelo s određenim fizičkim svojstvima. Stvarima koje možete vidjeti, izvagati, testirati i izmjeriti. I to je sve što čovjek jest.” Nagaiju se ovo poricanje duhovnoga nije učinilo nimalo neobičnim. Bilo bi pogrešno reći da on nije vjerovao ni u što. Strastveno je vjerovao u znanost, siguran da ona ima ključ za svaka vrata koja su se mogla ispriječiti na putu prema napretku čovječanstva. Ta ga je vjera poticala da se posveti učenju s istim žarom koji je trideset godina ranije pokazao njegov otac. Uz to, Nagai je vjerovao u ljudski rod. Znanost je raspršila maglu dugoga srednjeg vijeka i ljudska vrsta napokon je došla na svoje. Banzai za blistavu budućnost čovječanstva! I konačno, vjerovao je u Japan. Njegovo sve bolje poznavanje japanskih klasika davalo mu je uvid u širinu i

KUBLAJ-KAN, TSUNE I PASCAL

dubinu japanske povijesti i kulture. S radošću i sve većim udivljenjem čitao je Manyoshu – zbirku s oko 4500 pjesama, od kojih je većina napisana u drugoj polovici 7. i prvoj polovici 8. stoljeća. Prema svjetskim književnim standardima, Manyoshu je vrhunsko književno remek-djelo. Pjesme su svježe, lirične i Nihon-teki, tj. potpuno su japanske.2 Posebnu vrijednost i jedinstvenost ovim pjesmama daje činjenica da su brojni autori čije su pjesme zastupljene u ovoj zbirci, pripadali nižem društvenom sloju. Pored careva, carica, aristokrata i dvorskih samuraja, među autorima nalazimo obične, jednostavne ljude, veće ili manje naobrazbe, čuvare, vojnike, seljake ili putujuće zabavljače. To što je prvo i najvažnije književno djelo njegova naroda bila zbirka pjesama, Nagaiju je puno govorilo o biti japanskog duha. Mladi student Nagai počeo je s vremenom smatrati Manyoshu nekom vrstom svetoga spisa. Manyoshu i nekolicina drugih oblika tradicionalne japanske poezije tako su snažno utjecale na njega cijeloga njegova života i toliko se često pojavljuju u njegovim zapisima da će nekoliko primjera svakako pomoći u razumijevanju japanskoga duha nekomu tko nije Japanac. Većina pjesama u zbirci Manyoshu izražava snažne emocije. Uzmite, primjerice, pjesmu kraljevića Ikuse iz 7. stoljeća, koji je bio primoran krenuti na dugo putovanje bez svoje supruge: „U mojoj boli postadoh nalik drozdu što tužno doziva kroz noć. Moje jadno srce boluje… Hodam mučno cijeli dan, a noću, umjesto na jastuk, glavu polažem na travu. Kada samo pomislim da sam sebe smatrao hrabrim! Sada posrćem naokolo, malaksao od čežnje kojom gori moje srce, gori poput onih vatri dje Japanci svoju zemlju zovu Nihon ili Nippon.

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

vojaka što love ribu na obalama Amija. Iz noći u noć venem za mojom dragom koja samuje pored našega ognjišta.” Neki ratnik u zbirci Manyoshu ovako izražava vojničku odanost: „Skončamo li u moru kao plutajuća trupla, il’ padnemo i istrunemo u travi na obronku planine, ako umiremo za te, o Care, u smrt odlazimo bez žaljenja.” U mnogim pjesmama zbirke uočljiva je profinjena ljubav prema prirodi. „Na nebeskome moru komešaju se valoviti oblaci, a mjesec, nalik čamcu, plovi kroz šumu zvijezda.” Jedna od najčešćih tema u zbirci Manyoshu romantična je ljubav: „Riskirat ću da ostanem bez svoga dvosjeklog mača i umrijeti zadovoljan ako je to radi tebe”, piše samuraj svojoj gospi. U njoj ima primjera zajedljivoga humora: „Kao da želi reći ‘No dobro, samo naprijed i umri od ljubavi!’, ta okrutna djevojka prolazi tik uz kapiju moje kuće.” U japanskoj poeziji nema rime. Pjesnička forma točno je određen broj slogova, stroga forma sposobna prenijeti bogate emocije. Ova poezija uz to cijeni jednostavnost, čak strogost u strukturi. Proslavljeni stručnjak za Japan Edwin Reischauer govori o „pretjerano kratkoj formi” japanske poezije, čiji primjer nalazimo u haikuu od sedamnaest slogova pjesnika Bashoa (1644.–1694.) iz kasnijeg doba, „koji je sposoban dočarati cijeli prizor sa svim njegovim emotivnim prizvucima u jednostavnoj rečenici.” Poznat primjer Bashova haikua, transkribiran u latinična slova s propisanih 5 plus 7 plus 5 slogova, glasi: Shizukesa ya Iwa ni Shimiiru Semi no koe

KUBLAJ-KAN, TSUNE I PASCAL

Posvemašnji mir… Sve dok se ne oglasi cvrčak svojim prodornim cvrčanjem kojim svrdla kamenje. Nedugo nakon upisa na Medicinsko sveučilište u Nagasakiju Nagai se pridružio pjesničkoj grupi koju je osnovao poznati pjesnik, profesor Mokichi Saito s medicinskoga fakulteta. U Japanu nije neuobičajeno da znanstvenik, političar, admiral ili krojač bude priznat pjesnik. Nagai se upisao na Sveučilište u travnju 1928. Bilo je to godinu dana nakon što je velika bankarska kriza uzdrmala cijelu zemlju doprijevši čak do mirne doline u kojoj su živjeli njegovi roditelji. Do 1929. cijeli je svijet potonuo u veliku gospodarsku krizu, tzv. Depresiju. Japanska industrija dotad se snažno razvijala, no Zapad je u nekoliko sudbonosnih godina uveo goleme poreze na japanske izvozne proizvode koji su dosezali čak 50 %, prijeteći bacanjem japanske ekonomije, ovisne o izvozu, na koljena. Pad cijene svile nanio je težak udarac farmerima. Sve više pacijenata iz ruralnih područja bilo je prisiljeno ponižavati se pred Takashijevim roditeljima, dr. Nagaijem i njegovom suprugom, i moliti ih da pričekaju još malo dok im plate. Doktor je jedva sastavljao kraj s krajem zaposlivši se u nedalekoj bolnici. Jeli su i odlazili na počinak neredovito i prvi put otkad su se uzeli počeli su svoj medicinski poziv doživljavati napornim. Dr. Noboru Nagai i njegova supruga nisu dopuštali da sve izraženija Depresija negativno utječe na život njihova sina na Medicinskom sveučilištu u Nagasakiju. Novčana pomoć što su je slali sinu nije bila velika, no slali su je svakoga mjeseca govoreći mu da brine samo o svome studiju i potičući u njemu sve dublje zanimanje za japansku poeziju. To ga je kasnije navelo da se još vi-

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

še posveti proučavanju japanske povijesti i kulture jačajući njegov ponos zbog pripadnosti svome narodu. Snažan patriotizam jedan je od najvažnijih čimbenika u povijesti Japana u prošlosti i sadašnjosti te vezivno tkivo japanske homogenosti i čuvene grupne dinamike. Nagai nije bio iznimka, što potvrđuju primjeri koje ću sada navesti, a koji svjedoče o njegovoj sve većoj ljubavi prema japanskoj tradiciji. Jednom je dio godišnjega odmora iskoristio za istraživanje luke Hakate smještene pored grada Fukuoka. Mnogo je čitao o opsadi Hakate u 13. stoljeću i želio je vidjeti sedamsto godina stare ruševine i prošetati tlom koje su svetim učinile krvave borbe protiv slavnih ratnika Kublaj-kana. Ovaj mongolski car, unuk Džingis-kana, osnovao je Yuan dinastiju u Pekingu godine 1264. Mongoli su nakon vladavine Džingis-kana pomeli sve pred sobom – središnju Aziju, južnu Rusiju i velik dio Bliskoga istoka. Čuvena mongolska konjica porazila je sve vojske koje su joj se suprotstavile u Šleskoj i Ugarskoj, prodrijevši sve do Jadranskoga mora. Džingis-kan bio je na glasu kao jedan od najvećih vojskovođa svih vremena, a njegov unuk Kublaj bio je također moćan osvajač. Misleći da će Japance zastrašiti njegova slava, Kublaj-kan im je poslao svoje poklisare, tražeći od njih da priznaju njegovu vrhovnu vlast. Japanci su bili brzo gotovi s njegovim izaslanstvom. Razjaren ovom uvredom, okupio je zastrašujuću vojsku u Koreji i zauzeo kineske i korejske brodove kojima je naumio preploviti uzak tjesnac i iskrcati se u zaljevu Hakati, 200 km istočnije. Mongoli su ubrzo osvojili japanske otoke pred obalom i iskrcali se u Hakati. Međutim, vrijeme se pogoršalo i zaprijetio je ciklon. Mongolski zapovjednik, plašeći se uništenja svoga bro-

KUBLAJ-KAN, TSUNE I PASCAL

dovlja u izloženom zaljevu, odlučio je vratiti se žurno u Koreju i krenuti iznova kada se vrijeme poboljša. Japanci su se u ranijim borbama junački borili, no Mongoli su sada bili upoznati sa smještajem luke i konfiguracijom okolnoga terena i bili su uvjereni da će idući put slomiti nevelike samurajske snage. Japan se grozničavo pripremao za sljedeći napad. Vojna diktatura u Kamakuri, carski dvor u Kyotu i šintoistička svetišta i budistički hramovi udružili su snage u zajedničkoj molitvi širom Japana. Posvuda se mogla čuti samo jedna poruka: Japan je dar bogova caru i njegovu narodu. On je svetinja koju treba čuvati i njegova obrana protiv poganskih mongolskih horda najveća je čast za svakoga. Oko zaljeva Hakate podignut je tri metra visok zid koji je trebao zaustaviti mongolsko konjaništvo pred kojim su Japanci strepili. U lipnju 1281. Mongoli su ukrcali 150 000 tisuća vojnika na kineske i korejske brodove i krenuli u najveću pomorsku invaziju dotad poznatu u povijesti. Čim se, 23. lipnja, pojavila neprijateljska flota, maleni japanski brodovi pohrlili su prema glomaznim džunkama3 uznemirujući ih poput ljutitih osa. Međutim, Mongoli su brzo zauzeli otoke i pobili sve muškarce. Žene bi silovali, a zatim im probili zapešća, provukli kroz njih konopac i objesili ih žive na pramce svojih brodova. To je jasno dalo do znanja suprugama i kćerima nepokolebljivih samuraja koji su čekali na plažama i pješčanim dinama zaljeva Hakate kakva ih sudbina čeka. Mongoli su se iskrcali, a samuraji su se bacili na napadače s jednom jedinom mišlju, da ih zaustave. I doista su ih zaustavili. Mongoli nisu mogli napredovati od 23. lipnja do 14. kolovoza. Japanci su Istočnoazijski jedrenjak

ČOVJEK KOJI JE TJEŠIO NAGASAKI

uz pomoć 16 km dugačka zida zadržali Mongole i njihovu strašnu konjicu. Protivnički redovi ričućih ratnika navaljivali su sad u jednome sad u drugome smjeru, ali Japanci su bili neslomljivi. No koliko dugo je čisto junaštvo moglo zadržavati nadmoćnu opremu i tehniku Mongola? Noću 15. kolovoza na jugozapadnome nebu pojavili su se znaci koji su obodrili Japance. Sutradan, 15. kolovoza, na zaljev Hakatu obrušio se tajfun, izmamivši promukle kliktaje iz svih samurajskih grla, a glomazni mongolski brodovi bili su smrskani ili su se, nalik šibicama, nasukali na sjevernome dijelu poluotoka. Siloviti vjetrovi zavijali su dva dana dok nisu potrošili sav svoj bijes. Jutro je svanulo 17. kolovoza tiho i bez i jednoga oblačka na jasnome nebu, otkrivši prizor koji je djelovao iscjeljujuće za uplakane oči Japanaca. Zaljev koji se prije toga crnio od mongolskih brodova bio je opet čist. Neprijateljska flota ležala je pod površinom vode ili je bila razbacana po horizontu. Japanski vođe svome su razdraganom narodu rekli ove riječi: „Taj tajfun nije bio običan vjetar. Bio je to kamikaze4, božanski vjetar.” Otada se ovaj događaj čuva kao svetinja u japanskome folkloru davši povoda vjerovanju da Japan neće nikada biti pokoren. Mladi je Nagai s poštovanjem koračao pored ostataka tri metra visoka zida. Iako je bio znanstvenik materijalističkoga usmjerenja, vjerovao je u Yamato-damashī, „duh Japana.” Nagai se vratio mirnu životu učionica i laboratorija svoga sveučilišta ispunjen povjerenjem u budućnost Japana i u svoju vlastitu budućnost. Bio je uspješan student i postao je član sveučilišne košarkaške momčadi. Napokon je pronašao sport kojim se mogao baviti! Bio je pri Kamikaze (jap. božanski vjetar, od kami: bog i kaze: vjetar)

SADRŽAJ

Predgovor: Shusaku Endo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Prvorođeni sin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 2. Krijesnice, snijeg i lavica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 3. Kublaj-kan, Tsune i Pascal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 4. Miš koji nije vidio zvijezde . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 5. Stiže zao vjetar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 6. Tajni kršćani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 7. Zvona Nagasakija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 8. Rosa na cvijetu slaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 9. Tiha noć i dragocjen život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 10. Djevica i prostitutka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 11. Veliki Pan je mrtav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 12. Do nogu senseiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 13. „Žuta opasnost” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 14. Tajfuni i graciozni bambus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 15. Kršćanski nebutsu i tamna noć . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 16. Nasilni klan Heike je pao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 17. Stroj koji se okrenuo protiv svoga gospodara . . . . 171 18. Midori će biti uza me . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 19. Dan kada je sunce pomračilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 20. Kiša se pretvorila u otrov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197

333

SADRŽAJ

21. Posljednja crna rupa u svemiru? . . . . . . . . . . . . . . . 209 22. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 23. U podne narod je plakao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 24. Bog je izvor svake nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 25. Koliba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 26. Djevojčica koja nije mogla plakati . . . . . . . . . . . . . . 253 27. Pjesma tokijskoga gubavca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 28. Drozd koji je došao u posjet medvjedu . . . . . . . . . . 275 29. Pupak svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 30. Trešnjini cvjetovi otpadaju trećega dana . . . . . . . . 299 31. Za sve što je bilo, hvala; svemu što će tek biti: da . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319 Rječnik japanskih riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331

334

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički Zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2021.

Crna + Pantone 485C

Kada u jednome trenu, u zasljepljujućem bljesku svjetla, nestanu oni koje volimo i naš svijet se pretvori u plamteći oganj – što nam preostaje?

VERBUM 148 kn