Page 1

Natalia Sanmartin Fenollera G

Buđenje gospođice Prim

POPULUS


Natalia Sanmartin Fenollera BUĐENJE GOSPOĐICE PRIM Roman


Biblioteka

POPULUS 8.

Nasov izvornika: Natalia Sanmartin Fenollera, El despertar de la señorita Prim © Natalia Sanmartin Fenollera, 2015 Objavljeno u dogovoru s DOS PASSOS Agencia Literaria y Comunicación, S.L. Sva prava pridržana. Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Ilustracija na koricama: © Carlos Martín Prijevod: Lovro Sučić Korektura: Anđa Jakovljević

Split, 2017. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj


Natalia Sanmartin Fenollera

Buđenje gospođice Prim

POPULUS


Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.134.2-31=163.42 SANMARTIN Fenollera, Natalia Buđenje gospođice Prim / Natalia Sanmartin Fenollera ; <prijevod Lovro Sučić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Populus ; 8) Prijevod djela: El despertar de la senorita Prim. ISBN 978-953-235-569-7 161126005


Mojim roditeljima, Miguelu i Cuci, s ljubavlju, zahvalnoĹĄÄ&#x2021;u i divljenjem


Misle da čeznu za prošlošću, ali njihova se čežnja ustvari odnosi na budućnost. John Henry Newman


Dolazak

9


U San Ireneu de Arnoisu svi su komentirali dolazak gospođice Prim. Onog poslijepodneva kad su je gledali kako prolazi mjestom bila je tek kandidatkinja na putu na razgovor za posao, ali mještani su se dovoljno poznavali da bi znali da je ondje slobodno radno mjesto tek prividno dobro. Mnogi su od njih još pamtili događaj od prije više godina s odgojiteljicom u vrtiću. Čak je osam kandidatkinja onda došlo, no samo trima je bilo dozvoljeno da prikažu svoje talente. To pak nije odavalo nehaj spram obrazovanja – u San Ireneu de Arnoisu razina obrazovanja bila je izvanredna – nego uvjerenje njegovih stanovnika prema kojem veći izbor ne znači nužno veću mogućnost ispravna odabira. Vlasnica papirnice, žena koja je bila u stanju cijelo poslijepodne namijeniti ukrašavanju jednog svitka papira, nije oklijevala nazvati ekstravagancijom mogućnost da se više od jednog jutra posveti odabiru odgojiteljice. Svi su se s time složili. U toj zajednici upravo su obitelji, svaka već prema svojem profilu, ambicioznosti i mogućnostima, bile odgovorne za intelektualnu formaciju vlastite djece. Na školu se gledalo kao na pomoćni čimbenik – neželjen, ali nužan – na koji se oslanjao dobar dio roditelja. Dobar dio, ali ne svi. Pa onda, čemu tome posvećivati toliko vremena? U očima posjetitelja San Ireneo de Arnois doimao se mjestom usidrenim u prošlosti. Okružene vrtovima prepunim ru11


ža, stare kamene kuće gordo su se uzdizale duž svega nekoliko ulica koje su se stjecale na bučan trg. Ondje su stolovale male radnje i trgovine u kojima se trgovalo pravilnim ritmom zdravog srca. U okolici samog mjesta posvuda su se nalazila malešna imanja i radionice koje su mjesne trgovine opskrbljivale robom. Bilo je to društvo ograničene veličine. U mjestu je stanovala radišna skupina seljaka, zanatlija, trgovaca, stručnjaka, odabrani krug učenjaka te skromna monaška zajednica opatije svetog Ireneja. Njihovi isprepleteni životi sačinjavali su cijeli jedan svemir. Bili su to kotačići u mehanizmu zajednice malih vlasnika koja se dičila samoopskrbom zahvaljujući trgovini, zanatskoj proizvodnji dobara i usluga te draži dobrosusjedske ljubaznosti. Vjerojatno su bili u pravu oni koji su tvrdili da se doimalo poput mjesta usidrenog u prošlosti. A opet, tek nekoliko godina unazad nitko ondje ne bi mogao naslutiti ni blage obrise žive i vesele tržnice koja je sada primala posjetitelje. Što se u međuvremenu zbilo? Da je gospođica Prim žureći prema svom novom poslu upitala vlasnicu papirnice, ova bi joj odgovorila da je taj zagonetni napredak plod upornosti jednog mladog čovjeka i mudrosti jednog starog monaha. No, kako gospođica Prim, brzim korakom grabeći prema kući, nije primijetila prekrasnu radnju, njena joj vlasnica nije ni mogla ponosno otkriti da je San Ireneo de Arnois, ustvari, jedna cvatuća kolonija izbjeglih iz modernoga svijeta u potrazi za jednostavnim seoskim životom.

12


I. Čovjek iz naslonjača

13


1.

Upravo u trenutku dok se mali Septimus protezao nakon popodnevnog počinka, na svoje noge jedanaestogodišnjaka obuvao tenisice za noge četrnaestogodišnjaka te se primicao prozoru u svojoj sobi, gospođica Prim ulazila je u vrt omeđen zahrđalom ogradom. Dječak ju je gledao znatiželjno. Na prvi pogled nije pokazivala da je nervozna niti imalo uplašena. Nije odavala ni prijeteći stav što ga je imao prijašnji zaposlenik, ono hinjenje da točno zna kakvu će knjigu zatražiti tko god se usudi zatražiti je. – Možda nam se svidi – kazao je u sebi trljajući oči objema rukama. Zatim se udaljio od prozora, na brzinu si je zakopčao jaknu i sišao stubama spreman da otvori vrata. Gospođica Prim, koja je tada mirno koračala duž grmova plavih hortenzija, započela je dan uvjerena da je upravo taj dan čekala cijeli život. Godinama je snatrila o prilici poput ove. Crtala ju je, zamišljala, razmišljala o svakoj njenoj pojedinosti. A opet, toga jutra, dok je koračala kroz vrt, Prudencia Prim morala je priznati da joj u srcu nema ni najmanjeg ubrzanja, ni najmanje uznemirenosti koja bi upućivala na to da je taj veliki dan stigao. Da će je znatiželjno promatrati, to je znala. Ljudi su je znali tako gledati, bila je posve svjesna toga. Isto kao što je znala da nije nimalo nalik onima koji bi je znali promatrati ona15


ko neprijateljski. Nisu svi u stanju priznati da su žrtve tragične povijesne zablude, govorila je u sebi ponosno. Ne žive svi, kao što ona živi, s neprestanim osjećajem da su se rodili u pogrješan čas i u pogrješnoj sredini. Niti su svi mogli biti svjesni, kao što je ona bila, da sve ono vrijedno divljenja, sve lijepo, sve uzvišeno, kao da pomalo iščezava i ne ostavljajući makar traga za sobom. Svijet je, tužila se Prudencia Prim, izgubio osjećaj za sklad, uravnoteženost i ljepotu. I ne mogu svi uvidjeti tu istinu; kao što ne mogu svi osjetiti u nutrini čvrstu odlučnost da se odupru. Upravo ta čelična odlučnost nagnala je gospođicu Prim, tri dana prije negoli će proći duž puteljka s hortenzijama, da se odazove kratkom oglasu objavljenom u novinama: Traži se ženski duh nimalo podčinjen svijetu. Kadar obavljati posao knjižničarke za jednoga gospodina i njegove knjige. Pripravan na suživot sa psima i djecom. Radije bez radnog iskustva. Neka se od prijava suzdrže nositeljice visokoškolskih i poslijediplomskih diploma. Gospođica Prim samo je djelomično odgovarala tome profilu. Nije bila nimalo podčinjena svijetu, to je bilo očito. Kao što je očita bila njena spremnost da obavlja posao knjižničarke za jednoga gospodina i njegove knjige. No nije imala iskustva u ophođenju s djecom i psima, a pogotovo ne za suživot s njima. Međutim, iskreno gledajući, najviše ju je zabrinjavala poteškoća oko toga da svoj profil uklopi u ono „neka se od prijava suzdrže nositeljice visokoškolskih i poslijediplomskih diploma“. Gospođica Prim sebe je smatrala ženom s vrlo mnogo titula. Diplomirala je Međunarodne odnose, Politologiju i Antropologiju, bila je doktorica Sociologije i stručnjakinja za knjižničarstvo i rusku srednjovjekovnu umjetnost. Ljudi koji su je poznavali znatiželjno su gledali taj izvanredan životopis, tim više što je njegova vlasnica bila jednostavna službenica bez pozna16


tih ambicija. Oni ne razumiju, govorila je nehajno u sebi; ne razumiju ideju izvrsnosti. A kako bi i mogli u svijetu u kojem ništa više ne znači ono što bi trebalo značiti? – Vi ste njegova nova knjižničarka? Kandidatkinja je iznenađeno spustila glavu. Ondje, pod trijemom ispred onoga što je izgledalo kao glavni ulaz u kuću, susrela se s pogledom dječaka plave kose i namrštena lica. – Jeste li ili niste? – uporan je bio malac. – Pretpostavljam da je još prerano reći takvo što – odgovorila je. – Ovdje sam zbog oglasa koji je dao tvoj otac. – Nije on ničiji otac – rekao je samo dječak prije negoli se okrenuo i poletio unutra u kuću. Gospođica Prim zbunjeno je gledala u prag. Bila je posve sigurna da je u oglasu pročitala o izrijekom spomenutom gospodinu s djecom. Naravno, nije nužno značilo da gospodin ima djecu, u životu ih je upoznala nekoliko bez njih; no kad je u istoj rečenici uz riječ gospodin stajala i riječ djeca, što li je drugo trebala pomisliti? Upravo je tada podigla pogled i prvi put se zagledala u kuću. Prošla je vrtom toliko zadubljena u svoje misli da je nije ni primijetila. Bila je to stara zgrada, izblijedjele crvene fasade, puna običnih i francuskih prozora koji su gledali na vrt. Bila je to teška građevina čija se žbuka ljuštila, a zidovi su bili pokriveni ružama penjačicama, koje se nisu doimale kao da su ikad upoznale vrtlara, puni napuklina i rupa. Prednji trijem, omeđen četirima starim stupovima uz koje je visjela golema glicinija, ostavljao je impozantan i sumoran dojam. – Sigurno se smrzne zimi – procijedila je. Onda je pogledala na sat; bilo je već skoro pet. Svi su prozori bili širom otvoreni, a svjež rujanski vjetar hirovito je njihao bijele i poput jedara lagane zavjese. „Izgleda kao neki brod – pomislila je – kao neki stari nasukani brod.“ I, okrenuvši se, 17


prišla je prvom prozoru, spremna susresti se s domaćinom koji je barem dostigao punoljetnost. Tek što se približila prozoru, gospođica Prim je otkrila veliku, vrlo neurednu sobu, prepunu knjiga i djece. Bilo je više knjiga nego djece, mnogo više, no iz nekog razloga omjer snaga stvarao je dojam uravnoteženosti. Kandidatkinja je izbrojila trideset ruku, trideset nogu i petnaest glava. Njihovi vlasnici bili su raspoređeni po tepihu, ispruženi na starim kaučima, sklupčani u oronulim kožnim foteljama. Također je primijetila dva golema psa kako leže s obiju strana naslonjača smještenog nasuprot kaminu, leđima prema prozoru. Dječak koji ju je dočekao na trijemu bio je ondje, na tepihu, savjesno pognut nad bilježnicom. Ostali bi tu i tamo digli glavu kako bi odgovorili sugovorniku čiji glas kao da je dopirao izravno iz naslonjača nasuprot kaminu. – Hajdemo početi – rekao je čovjek iz naslonjača. – Daš nam da pitamo za pomoć? – upitao je jedan od mališana. Umjesto odgovora, muški je glas samo počeo recitirati: Ultima Cumaei venit iam carminis aetas; magnus ab integro saeclorum nascitur ordo: iam redit et Virgo, redeunt Saturnia regna; iam nova progenies caelo demittitur alto. – I onda? – pitao je na kraju. Djeca su šutjela. – Bi li to mogao biti Horacije? – upitao je stidljivo jedan od njih. – Mogao bi biti Horacije – odgovorio je čovjek – ali nije. Hajde, pokušajte ponovno. Tko se usuđuje prevesti? 18


Kandidatkinja, koja je promatrala prizor šćućurena iza velikih debelih zastora koji su omeđivali zavjese, pomislila je da je pitanje pretjerano. Ta djeca bila su premala da bi prepoznala djelo po samo jednom citatu, a pogotovo ako je taj citat na latinskom. Iako je Vergilija čitala sa zadovoljstvom, gospođica Prim nije odobravala tu igru, nipošto je nije odobravala. – Malo ću vam pomoći – nastavio je glas iz naslonjača. – Ti su stihovi bili posvećeni rimskom političaru s početka Carstva. Političaru koji je postao prijateljem velikih pjesnika koje smo već učili, poput Horacija. Jedan od tih prijatelja posvetio mu je ove retke zbog posredovanja oko Brindiškog mira kojim je, kako znate – ili biste morali znati – označen kraj sukobljavanjima između Antonija i Oktavijana. Čovjek je zašutio i gledao djecu, ili si je to tako predočila gospođica Prim u svome skrovitom kutku, šutljivim i upitnim pogledom koji je ostao bez odgovora. Tek se jedan od pasa, kao hoteći posvjedočiti zanimanje za taj povijesni događaj, polako i lijeno uspravio, prišao bliže kaminu i ponovno se ispružio na tepihu. – Sve to, ama baš sve, učili smo prošloga proljeća – požalio se zatim čovjek. Djeca, ne dižući glave, zamišljeno su grizla kemijske, bezbrižno su njihala noge podbočivši dlanovima obraze. – Bagro neznalica i ignoranata – uporan je bio uzrujani glas – koji vam je danas bijes? Gospođica Prim osjetila je kako joj val topline nadire u lice. Ona nije imala nikakva iskustva s djecom, to je bilo jasno, no bila je učiteljica umijeća zvanog obazrivost. Gospođica Prim bila je čvrsto uvjerena da je obazrivost pokretačka snaga svemira. Ondje gdje ju je nedostajalo, znala je to iz iskustva, svijet je postajao mračan i tmuran. Ogorčena zbog prizora i pomalo ukočena, pokušala se oprezno pomaknuti u svom skrovištu, 19


no nenadano režanje jednoga od pasa nagnalo ju je da odustane od pokušaja. – Dobro je. – Ublažio je čovjek ton. – Ajmo pokušati s drugim, mnogo lakšim. – Istoga autora? – upitala je jedna djevojčica. – Upravo od istoga. Jeste spremni? Samo ću izrecitirati polustih …facilis descensus Averno… Neočekivani val podignutih ruku i glasni pobjedonosni uzvici dali su do znanja da đaci ovaj put znaju odgovor. – Vergilije! – povikali su kao zbor uglas kreštavim tonom. – To je Eneida! – Tako je, tako je – nasmijao se čovjek zadovoljno. – A ono što sam vam prije recitirao bile su Ekloge, Četvrta ekloga. Tako da je onda rimski državnik koji je bio Vergilijev i Horacijev prijatelj… Prije negoli je itko od djece stigao odgovoriti, svijetao i muzikalan glas gospođice Prim promolio se iza zavjesa i ispunio prostoriju. – Asinije Polion, dakako. Petnaest dječjih glava okrenulo se jednodušno prema prozoru. Iznenađena vlastitom smjelošću, kandidatkinja je instinktivno ustuknula. Samo svijest o vlastitom dostojanstvu i važnosti razloga njezine prisutnosti spriječila ju je da izjuri van. – Beskrajno mi je žao što sam ovako ušla – kazala je dok se polako primicala središtu prostorije. – Znam da sam morala pokucati, no maleni koji mi je otvorio vrata ostavio me samu na trijemu. Tako da mi je došlo da se približim prozoru, a onda sam vas čula kako govorite o Vergiliju i Polionu. Jako mi je žao, silno mi je žao, gospodine. – Jeste li vi kandidatkinja za mjesto knjižničarke? 20


Čovjek je ustao i nježno uputio pitanje, kao da nije primijetio da se neka nepoznata žena netom kroz prozor stvorila u njegovu boravku. „Ovo je baš gospodin – pomislila je gospođica Prim zadivljeno – pravi gospodin.“ Možda ga je prenaglo osudila; vjerojatno je bila suviše drska. – Da, gospodine. Zvala sam jutros. Došla sam se javiti na oglas. Čovjek u naslonjaču promatrao ju je nekoliko sekundi, točno koliko mu je trebalo da shvati da je žena koja mu je stajala pred očima premlada za taj posao. – Donijeli ste životopis, gospođice…? – Prim, gospođica Prudencia Prim – odgovorila je. I odmah je dodala kao ispriku: – Znam da nije konvencionalno ime. – Ja bih rekao da je to ime s karakterom. No, ako nemate ništa protiv, pođimo najprije od vašeg životopisa. Jeste li ga donijeli? – U oglasu je stajalo da kandidat ne mora imati diplomu tako da sam pomislila da ga ne ćete ni tražiti. – Razumijem, dakle, da nemate visokoškolskih diploma. Mislim na bilo koju diplomu osim poznavanja osnova knjižničarstva, zar ne? Gospođica Prim je zamuknula. Iz nekog razloga, razloga koji joj nije bio poznat, razgovor nije tekao onako kako je ona zamišljala. – Ustvari, imam neke diplome – rekla je sa zadrškom. – Nekoliko njih… možda i dosta. – Dosta? – Čovjek iz naslonjača blago je pooštrio ton. – Gospođice Prim, čini mi se da je oglas bio poprilično jasan. – Svakako da je bio – zabrzala je – naravno da je bio. No dopustite mi da objasnim da nisam konvencionalna osoba s akademskog stanovišta. Nikad nisam imala namjeru steći profe21


sionalnu korist od titula, ne koristim ih, ne govorim nikada o njima i, naravno – zastala je kako bi udahnula – možete biti sigurni da ne će utjecati na moj posao. Kad je dovršila, knjižničarka je primijetila da je djeca i psi već dulje vremena šutke promatraju. Onda se sjetila onoga što joj je mali na trijemu rekao o čovjeku s kojim je upravo razgovarala. Je li moguće da među svom tom vojskom djece nema nijedno njegovo dijete? – Recite mi – bio je ustrajan – iz čega su vam diplome o kojima je riječ? I, također, koliko ih je? Kandidatkinja je progutala slinu dok je razmišljala o tome na koji bi se način najbolje mogla suočiti s tim škakljivim pitanjem. – Ako mi date komad papira, gospodine, mogu vam skicirati jednu kratku shemu. – Skicirati kratku shemu? – povikao je u nevjerici. – Pa jeste li vi sišli s uma? Čemu se jedna osoba čije se diplome trebaju izložiti u kratkoj shemi prijavljuje na radno mjesto koje isključuje diplome? Gospođica Prim je kratko oklijevala prije negoli će odgovoriti. Naravno, htjela je kazati istinu, morala je kazati istinu, željela je to pod hitno učiniti; no znala je da, učini li to, ne će dobiti posao. Nije mogla reći da je osjetila kako joj je srce zatitralo kad je pročitala oglas. Nije mogla objasniti da joj je srce počelo brže kucati, da joj se zamaglilo pred očima, da je u tih par redaka nazrela iznenadno svanuće. Laganje, s druge strane, nije dolazilo u obzir. Da je i htjela, a ona svakako nije, opet je tu bilo i ono nesretno crvenjenje nosa. Nos gospođice Prim bio je obdaren velikom moralnom senzibilnošću. Nije crvenio na komplimente, kao ni kod vikanja, nije nikada ustuknuo pred drskošću niti pred uvredama. No, kad je posrijedi bila laž, pred laži nije bilo pomoći. I nehotična nepreciznost, i najmanje pre22


tjerivanje, kakva nevina varka i eno bi se nos zažario sjajan kao plamen. – Onda? – upitao ju je čovjek iz naslonjača. – Tražila sam utočište – rekla je suho. – Utočište? Hoćete reći mjesto za život? – Spustio je čovjek pogled nemirno na svoje cipele. – Gospođice Prim, unaprijed vas molim da mi oprostite zbog ovoga što ću reći. Pitanje koje vam postavljam osjetljivo je i teško mi ga je formulirati, no dužnost mi je da to pitam. Jeste li možda u poteškoćama? Neki je nesporazum posrijedi? Neki nesretan događaj? Možda kakva mala pravna nepravilnost? Knjižničarka, koja je potjecala iz obitelji u kojoj se predano brusila veličina građanske krjeposti, reagirala je živo i žustro na tu optužbu. – Naravno da ne, gospodine! Nipošto! Poštena sam osoba, plaćam porez, plaćam kazne za parkiranje, dajem male donacije za dobročinstva. Nikada nisam počinila kazneno djelo, ni ikakav prekršaj. U mom dosjeu nema ni slova, kao ni u onom moje obitelji. Ako želite provjeriti… – Nema potrebe, gospođice Prim – odgovorio je smeteno. – Dopustite da vam se ispričam, očito sam pogrješno protumačio vaše riječi. Kandidatkinja, savršeno staložena nekoliko minuta prije, sad se doimala duboko uznemirenom. Djeca su je promatrala bez riječi. – Ne razumijem kako ste mogli pomisliti takvo što – negodovala je. – Oprostite mi, molim vas – ponovio je čovjek. – Kako se mogu iskupiti za tu nepristojnost? – Možemo je zaposliti. – Glas kuštravog dječaka s trijema neočekivano se zaorio iz daljine s tepiha. – Ti uvijek govoriš da treba učiniti ono što po pravici treba učiniti. Uvijek to govoriš. 23


Čovjek iz naslonjača činio se na trenutak smeten. Zatim se osmjehnuo mališanu, blagom gestom izrazio slaganje i skrušeno pristupio kandidatkinji. – Gospođice Prim, smatram da žena koja pretrpi uvredu poput ove koju sam upravo počinio, a da se smjesta ne okrene i ode uživa sve moje povjerenje, kakva god joj zadaća bila povjerena. Biste li učinili uslugu da prihvatite posao? Kandidatkinja je otvorila usta kako bi rekla ne, ali istog je časa dobila maglovito viđenje. Promatrala je duge i mračne dane svog posla u uredu, slušala je zamorne razgovore o sportu, prisjećala se rugalačkih podsmjeha i zlih pogleda, ponovno se sjetila prostota izgovaranih gotovo u pola glasa. Zatim je došla k sebi i donijela odluku. Na kraju krajeva, on jest bio gospodin. A tko ne bi želio raditi za jednog gospodina? – Kada počinjemo, gospodine? – I, ne čekajući odgovor, okrenula se i izašla kroz prozor kako bi uzela kufere.

24


SADRŽAJ

Dolazak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. Čovjek iz naslonjača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 II. Zima je u ruskoj stepi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 III. Razmatanje klupkā . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Norcia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267

279


Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u srpnju 2017.


Prudencia Prim inteligentna je i uspješna mlada žena. Iznimno dobro

poznaje književnost, a ime joj krasi više od jedne akademske titule. No sve to nije ju moglo pripraviti za život u idiličnu mjestašcu San Ireneo de Arnois u koje je došla prihvativši posao privatne knjižničarke. Njezin poslodavac, intelektualac, ljubitelj je knjiga uvijek spreman na kritiku i pomalo bezobziran, no unatoč tome iznimno privlačan i šarmantan muškarac. A takvi su i njezini susjedi: šarmantni i ujedno ekscentrični gotovo u jednakoj mjeri i nadasve odlučni da očuvaju svoj životni stil i odupru se utjecajima „modernoga” svijeta koji ih okružuje. Prudencia se nadala da će u San Ireneu pronaći prijatelje, ali nije očekivala buđenje ljubavi, kao ni to da će njezini pogledi na život biti pred izazovima koji će je dovesti do nenadanih otkrića, umijeća uživanja u malim stvarima i duboke radosti. Poput meka kašmirskoga džempera ili šalice vruće čokolade zimi, poput prve proljetne zrake sunca, Buđenje gospođice Prim neobična je priča koja vas grije, obavija i čini da se osjećate dobro. Jer ovo je konačno knjiga koja pomiruje razum i osjećaje, jedinstvena, dražesna, topla i zabavna priča o ljubavi, književnosti, smislu života i potrazi za istinskom srećom. „Suptilna, osebujna i nadahnjujuća priča koja će vam taknuti srce i otvoriti ga za ljepotu malih stvari u životu.“ Elle „Oda jednostavnim životnim radostima.“

The Huffington Post

G

119 kn

Natalia Sanmartin Fenollera nova je španjolska književna zvijezda, a njezin prvijenac upravo je roman Buđenje gospođice Prim. Ovo popularno literarno djelo koje istovremeno odiše profinjenim književnim stilom, izraženom erudicijom i privlačnošću za najširi krug čitatelja odmah je s oduševljenjem ISBN 978-953-235-569-7 primljeno kod publike i književne kritike. Nametnuvši se kao izdavački hit u Španjolskoj roman Buđenje gospođice Prim ubrzo je postao i međunarodni bestseler, preveden na /bibliotekapopulus desetke svjetskih jezika.

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .

Buđenje gospođice Prim  

Suptilna, osebujna i nadahnjujuća priča koja će vam taknuti srce i otvoriti ga za ljepotu malih stvari u životu.

Advertisement