Brazil je velika zemlja s nepreglednom prašumom kroz koju se probija moćna rijeka Amazona. Krošnje visokih stabala skrivaju pogled u nebo i čine gusti krov životinjskom i biljnom carstvu šume. Prašuma je prepuna kukaca, ptica, riba, gmazova i zvijeri.
Mnoge biljke i njihovi plodovi koje poznajemo potječu upravo iz tog područja. Dug je to popis: banana, papar, kakao, cimet, kokos, kukuruz, naranča, papaja, mango, paprika, kikiriki, ananas, šećer, rajčica, vanilija...
Dikovi roditelji jedva su spajali kraj s krajem. Majka, Maria Celeste Arantes, čistila je kuće bogatih vlasnika. Njezin muž Joao Ramos do Nascimento, poznat pod imenom Dondinho, u mladosti je bio odličan nogometaš. No ozljeda koljena, zbog koje je uvijek osjećao bol, uništila je njegove snove. Tužnog pogleda i šepavog koraka, radio je sve teške i prljave poslove u javnoj bolnici. Majka nije željela takvu sudbinu svojim sinovima pa im je zabranila igrati nogomet.
Jednoga dana Diko i njegovi prijatelji ugledali su plakat s pozivom na omladinski turnir. Pisalo je da će, u potrazi za novim igračima nogometnog kluba Santos, turnir svečano otvoriti čuveni trener Waldemar de Brito. Izazov je bio prevelik pa su se dječaci, bez imalo dvojbe, u tajnosti prijavili. Zoku nije htio sudjelovati u tome i panično je pobjegao ne želeći razljutiti majku.
Terenom se širilo
polako ispuštao zrak kroz usta.
podrugljivo dobacivanje
U mislima su mu se pojavile
publike: pele, pele..., što na portugalskom znači bosonog. Diko je na trenutak zastao i
slike igre na ulici i svi oni potezi koje su izvodili on i njegovi prijatelji. Zbog siromaštva nikad nisu
zažmirio. Udahnuo je što je više
igrali kožnatom loptom, a sad im se
mogao, kratko zadržao dah, a potom
zbog toga još i rugaju.
Diko se odlučio prilagoditi kožnatoj lopti, ipak je to samo lopta. Tako je počeo neuhvatljivi čarobni ples ulice. Kretao se kao plesač na karnevalu, prebacujući loptu s noge na nogu, koljenom na rame pa na glavu, zaobilazeći svoje napadače i vrteći ih u krug.
Znojni i teško dišući od umora, bosonogi dječaci bespomoćno su gledali jedan drugoga. Nisu uspjeli. Odjednom se tiho, a zatim sve jače začuo pljesak. Publika je uzvikivala: pele, pele…. Navijali su za Bosonoge i Dika, koji je dobio novi nadimak - Pelé, ali ovaj put to ga nije ljutilo. Čuveni trener Waldemar de Brito pozvao je oca da dovede Peléa u nogometni klub Santos.
Dok su se dječaci vraćali kući, uzbuđeno prepričavajući poteze s utakmice, spazili su ih vlasnici ukradenog kikirikija. Razbježali su se na sve strane pokušavajući se spasiti. Počela je padati jaka kiša. Jedan od dječaka sakrio se u zemljanu rupu pokraj potoka. No kako je kiša bila obilna, zemlja je omekšala i odronila se zatrpavši rupu. Dječak je stradao.
Peléa to nije zanimalo, ali iznenadila ga je očeva vještina u igri voćkom. U jednom je trenutku, prebacujući zreli mango s noge na nogu, otac dobacio voćku pred dječaka. On ju je iznenađen, bez razmišljanja, brzo udario nogom. Udarac je bio oštar i jak pa se mango rasprsnuo u stotinu komadića, zalijepivši mu se po licu. Dječak i otac su se pogledali i prasnuli u smijeh.
Sljedećih su dana svaki slobodan trenutak koristili za zajedničko loptanje mangom. Otac ga je poučavao kako mekano prihvatiti voćku i kako je udariti, ali tako da daleko odleti, a da se ne rasprsne. Dok su se igrali ili trenirali, smijeh im nije silazio s lica. Majka ih je zatekla u njihovoj zabavi, a vidjevši ih tako razdragane, suze su joj se nakupile u očima. Peléovo srce bilo je zaliječeno.
Pročitajte i ostale slikovnice iz serijala Olimpijske priče...