Luka se rodio u Zadru, ali prve godine života proveo je u malom dalmatinskom selu Modrići kod djeda Luke, po kojem je i dobio ime. Djed Luka održavao je državne ceste koje su povezivale Dalmaciju i Liku. Kao mladić igrao je nogomet, a tu je strast prenio i na sinove. I ujak maloga Luke bio je nogometaš, pa nije čudno što je na dar dobio loptu čim je prohodao.
Zbog blizine posla Lukini su roditelji sagradili kuću u Zatonu Obrovačkom, ali tu mir nije dugo potrajao. Luka je imao samo šest godina kada su njegov kraj napali neki strašni vojnici rušeći i paleći sve pred sobom. Ubili su djeda Luku i druge mještane sela Modrići. Spašavajući živu glavu, Lukin je otac okupio cijelu obitelji i u posljednji su trenutak, pod okriljem noći, pobjegli u Zadar.
Luka i ostali dječaci najviše su vremena provodili na velikom hotelskom parkiralištu. Bilo je to odlično mjesto za igranje nogometa. Iako su oko njih prolazili tenkovi i druga vojna vozila, a u gradu nije bilo ni struje ni vode, loptu su nabijali sve dok bi bilo danjeg svjetla.
Za utakmice kod hotela Kolovare pročulo se po cijelom Zadru. Mnogi su dolazili vidjeti dječake koji igrom prkose bombama, a među njima se isticao plavokosi dječak krhke građe koji se kretao s loptom kao da mu je zalijepljena za noge. Dječaci su pozvani na trening u Nogometni klub Zadar.
No Luka se nije predavao jer igrati u HAŠK Zrinjskom iz Mostara nije mogao svatko. Igralo se oštro i grubo, protivnički igrači zabijali su se u njega kao teretni vlakovi. Vješto je izbjegavao te sudare i iz utakmice u utakmicu igrao sve bolje, na radost oduševljenih navijača. Ponovno su ga prebacili u drugi klub, a onda je uslijedio povratak u Dinamo.
Za reprezentaciju Hrvatske zaigrao je ni manje ni više nego protiv prvaka svijeta, Argentine, predvođena Lionelom Messijem, ponajboljim nogometašem svijeta. A kad je pozvan da igra protiv reprezentacije Srbije, poveo je sa sobom cijelo svoje selo. Jedan seljanin razdragano je objašnjavao ostalima: “Mali je dobar, ali otac mu je bija pravi. Svaki je dan trča po brdima, bija je snažan, svakog bi u zubima mogao nositi. Mali je na njega.“
Svi pamte utakmicu Lige prvaka protiv Manchester Uniteda. Kraljevski nogometni klub bio je na koljenima. “Crveni vragovi“, kako su zvali igrače Uniteda, kao da su imali krila, letjeli su cijelim terenom i jurišali prema pobjedi. Trener Reala, nogometni lisac José Mourinho, pogledao je klupu za rezervne igrače, gdje je Luka sjedio nervozno cupkajući.
Čim je ušao u igru, primio je loptu i nije je više ispuštao. Realu je zasjalo sunce, igra se preokrenula, “Crveni vragovi“ bili su zaustavljeni. A onda je Luka u jednom naletu prešao dva protivnička igrača te s velike udaljenosti iznenada uputio loptu i pogodio protivnički gol. Real je pobijedio. Bila je to večer za pamćenje.
Pročitajte i ostale slikovnice iz serijala Olimpijske priče...