ODABERI SPORT 2 by Uni Forma

SPORTSKI MAGAZIN BROJ 02 2019

JUDO TRENERICA

Nikolina Šimunić

PRIČA IZ KODOKANA

JIGORO KANO

I MP R ES S U M POKRET – aktivan i zdrav udruga za promicanje tjelesne aktivnosti Stjepana Gradića 17 10000 Zagreb Republika Hrvatska mob: 091 542 1074 mali.sportasi@gmail.com malisportasi.net

PRIJEVOD NA ENGLESKI JEZIK Davor Juričić UREDNICA Tomislava Cigić AUTORICE TEKSTA: Tomislava Cigić Danica Juričić Spasović FOTOGRAFI Tino Marić Mario Krvavac Mirna Crnković

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Nabava priručnika sufinancirana je sredstvima Europske unije iz Sadržaj časopisa isključiva je odgovornost udruge Europskog socijalnog fonda.ZA POTICANJE POKRET – AKTIVAN I ZDRAV, UDRUGE TJELESNE POKRET - AKTIVAN I ZDRAV, UDRUGA AKTIVNOSTI ZA POTICANJE TJELESNE AKTIVNOSTI, Stjepana Gradića 17, 10000 Zagreb, +385 91 542 1074, http://malisportasi.net/

Za više informacija o EU fondovima molimo posjetite

Za više informacija o EU fondovima molimo posjetite web stranicu web stranicu Ministarstva regionalnoga razvoja i Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije: www.strukturnifondovi.hr.

fondova Europske unije: www.strukturnifondovi.hr.

GRAFIČKI DIZAJN Restart Hrvojka Dolić

> ONA JE ODABRALA SPORT I TAEKWONDO Ona je odabrala taekwondo! Pogledajte ovu - taekwondo djevojčicu - zar ne zaslužuje peticu? To je Paula Anđela Benić, ide u 2.c razred u zagrebačku O.Š. Kralja Tomislava, a trenira u Taekwondo klubu Čigra. U njezinoj školi provodi se projekt Odaberi sport Udruge Pokret – aktivan i zdrav, a u provedbi ovog projekta Paula Anđela se potrudila svome razredu pokazati svoj sport - taekwondo. Prvo je morala obući svu opremu, pa je svojim prijateljima pročitala referat o ovome spor-

tu (koji je sama napisala), a onda je žustro pokazala nožni udarac i kako to izgleda u pravoj akciji. Nakon svega toga njezini prijatelji iz razreda isprobali su i sami napraviti što su vidjeli. Cure su bile hrabrije od dečki i prve su isprobale pokret koji im je pokazala Paula Anđela. Bio je to zabavan dan u O.Š. Kralja Tomislava. Pomagala je takwondo trenerica Azra Zukanović i učiteljica iz školskog boravka Martina Mišković.

Zadatak projekta Odaberi sport je masovno uključivanje djece u sport, te stvaranje navika dugoročnog bavljenja sportom. Projekt se obraća općoj populaciji školske djece, ali ciljna skupina su djeca u nepovoljnom socijalnom položaju i time u riziku od socijalne isključenosti: djeca čiji su roditelji nezaposleni, čiji su roditelji korisnici dječjeg doplatka, bez odgovarajuće roditeljske skrbi, iz jednoroditeljskih obitelji, iz obitelji s troje ili više djece i s problemima u ponašanju, djeca s teškoćama u razvoju, mladi koji su korisnici stipendija za studente slabijeg socijalno-ekonomskog statusa. Njima je omogućeno besplatno treniranje juda u klubovima Zagrebačkog judo saveza: u „Judo klubu Lika“ i „Judo klubu Zagreb“, gdje će dobiti i besplatnu sportsku opremu - judo kimono. Provedbu Projekta sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Treninzi juda koji se održavaju u sklopu projekta organiziramo na četiri zagrebačke lokacije: JK LIKA (Strohalov prolaz) O.Š. Malešnica (Ul. Ante Topića Mimare 36) O.Š. Cvjetno naselje (Cvjetna cesta 17) O.Š. Miroslava Krleže (Kaptol 16) nezaposleni mladi Učiteljice uključene u projekt provode edukacijski i motivirajući program Mali sportaši pri čemu koriste istoimene priručnike koji prezentiraju 26 olimpijskih sportova. Program motivira, educira i pomaže učenicima nižih razreda da prepoznaju i odaberu sport kao vannastavnu aktivnost u kojoj će uživati i dobro se zabaviti stvarajući pozitivnu naviku tjelesnog vježbanja od rane mladosti. Jedan od sportova o kojem uče je i judo. Prilikom obilazaka škola i sudjelovanja u provedbi projekta u razredima, povratne informacije koje dobivamo od učiteljica uključenih u projekt potvrđuju nam da su djeca

općenito jako dobro prihvatila ovaj projekt, da se vesele svakom novom sportu koji upoznaju i rado i sami sudjeluju u prezentiranju sportova svom razredu. Djeca na satu vrlo aktivno sudjeluju i postavljaju puno pitanja. Bitno je napomenuti da su i učiteljice zadovoljne s projektom te su svojim idejama i angažmanom oplemenile i obogatile program. Tako smo u dosta razreda zatekli mnogo crteža i plakata o raznim sportovima koje su učenici sami izradili, dobili smo prekrasne likovne radove. Jedan razred je čak vodio svoj sportski dnevnik, u neke razrede su pozvani i veliki sportaši i treneri da im prezentiraju sport kojim se bave. A u jednom razredu dvoje je učenika naučilo voziti bicikl u školi nakon što su obradili biciklizam kao olimpijski sport. U sklopu projekta Odaberi sport organiziramo po školama i predstavu “Olimpijske priče - Nježan put”, to je priča o judu, koju djeci ispriča poznato TV i radijsko lice Frano Ridjan. Djeci, a i učiteljicama, jako je zanimljivo susreti se s poznatim televizijskim voditeljem, pa na samom početku bude i dosta uzbuđenja, traženja autograma i pitanja za samog voditelja, koji na vrlo zabavan način djeci ispriča sve o počecima juda, a u predsatvu uključuje i učenike. Djecu posebno oduševljava demonstracija judo bacanja, što im na kraju predstave prezentiraju dugogodišnji judaši s crnim pojasom, A djeca odmah primijete kako je atraktivno kada vide da i djevojke mogu bacati dečke jednakom snagom. Za sam kraj predstave dolazi iluzionist Luka Justinić koji djeci otvara svijet čarolija i u čijim se čarobnim praznim kutijama najednom pojave slikovnice o judu. U tim igrama uvijek sudjeluju i djeca, a ponekad i učiteljice, a Luka ih sve ostavlja s puno pitanja iznad glave i pod dojmom svojih magičnih vještina.

> SHE CHOSE SPORT AND

TAEKWONDO

She chose taekwondo! Take a look at this - taekwondo girl; doesn’t she deserve an A? This is Paula Anđela Benić, and she is enrolled in the 2c class within the Zagreb primary school Kralj Tomislav, and she trains in the Taekwondo club Čigra. The project Choose Sport by the Association Pokret – aktivan i zdrav (Movement – Active and Healthy) is being implemented in her school, and Paula Anđela, as part of the project, tried demonstrating her sport to the class - taekwondo. She firstly had to put on all the gear, and next she read her paper on the sport to her friends (that she had written herself), followed by a swift leg kick, as it really looks like in real action. Following all this, her classmates tried out for themselves all they saw. The girls were more brave than the boys, and first tried the move shown by Paula Anđela. This was a fun day at the primary school Kralj Tomislav. The takwondo coach Azra Zukanović and the school day care teacher Martina Mišković were assisting. The goal of the project Choose Sport is mass inclusion of children into sport, and the creation of habits of long term involvement with sport. The project addresses the general population of school children, but its target group are children in adverse social standing and thus in risk of social exclusion (children with unemployed parents, whose parents receive children’s benefits, without appropriate parenting, those from single parent families, from families with three or more children, and those children with behavioral issues). The children are given free memberships in the judo clubs of the Zagreb Judo Union: the judo club “Lika“ and the judo club “Zagreb,“ where they

also receive free sports equipment – a judo kimono. The implementation of the project is co-financed by EU, from the European Social Fund. Judo trainings that are taking place within the project are organized in four locations in Zagreb: JC LIKA (Strohalov prolaz) Primary school: Malešnica (36 Ul. Ante Topića Mimare) Primary school Cvjetno naselje (17 Cvjetna cesta) Primary school Miroslav Krleža (16 Kaptol); unemployed youth The teachers involved in the project are implementing the educational and motivational program Kid Athletes, in which they are aided by the textbooks with the same name, that present 26 Olympic sports. The program motivates, educates and helps lower grade pupils to recognize and choose sport as an extra curricular activity in which they will enjoy themselves and have fun, thereby creating a positive habit of physical exercise from young age. One of the sports they learn about is judo as well. Visiting the schools and participating in the implementation of the project in classrooms, the feedback we received from the teachers involved confirm the children generally accept the project very well, that they are looking forward to each new sport they get acquainted with, and that they gladly participate themselves in demonstrating the sports to their classes. The children participate very actively during the class and ask many questions. It is necessary to emphasize that the teachers

are happy with the project, and have enriched the program with own ideas and engagement. Thus, we have found many drawings and posters in quite a few classes that the pupils created themselves, and we received beautiful visual arts works. One class even led their own sports diary, and, in some classes, great athletes and coaches were invited to present the sports they are engaged in. And in one class, two pupils learnt how to ride a bike, following the material on cycling as an Olympic sport. Within the project Choose Sport, we further organize the play “Olympic Stories – the Gentle Path” in schools. This is the story of judo, as told to children by the famous TV and radio name, Frano Ridjan. Children, but teachers too, find it very interesting to meet a famous TV host, so there is a lot of excitement at the beginning, asking for autographs, and questions for the presenter himself, who, in a fun way for children, recounts the beginnings of judo, and also involves the pupils in the show. The children are especially thrilled by a demonstration of the judo throw, as presented by long term judo contestants with the black belt at the end of the show. The children immediately notice the attraction of it once they have witnessed girls can throw over boys with equal strength. The very end of the show is reserved for the illusionist Luka Justinić, who opens up the world of magic to children, and in whose empty boxes somehow materialize the judo picture books. Sometimes the children participate in the games too, sometimes teachers as well, while Luka leaves them all clueless and under the impression of his magic skills.

RAZDOBLJE PROVEDBE PROJEKTA: od 27.09.2018. do 27.02.2020. KRATKI OPIS PROJEKTA: Projekt na inovativan i djeci prihvatljivi način razvija svijest o važnosti usvajanja navika zdravog stila života, te popunjavanje slobodnog vremena kvalitetnim sadržajima, kroz razvijanje dugoročnijeg interesa za bavljenjem športom. Ciljne skupine obuhvaćene ovim projektom su: djeca čiji su roditelji nezaposleni, čiji su roditelji korisnici dječjeg doplatka, bez odgovarajuće roditeljske skrbi, iz jednoroditeljskih obitelji, iz obitelji s troje ili više djece i s problemima u ponašanju. CILJEVI I OČEKIVANI REZULTATI PROJEKTA (OPERACIJE):

- s tvaranje uvjeta ravnomjerne zastupljenosti bavljenja športom, -n a sportsko rekreativan, ali edukativan i djeci prihvatljiv način razvijati svijest o prihvaćanju navika zdravog stila života, te popunjavanje slobodnog vremena kvalitetnim sadržajima, kroz razvijanje dugoročnijeg interesa za bavljenjem športom, -e ducirati trenere za dugoročnu održivost programa, -u naprijediti kapacitete trenera, športskih instruktora i voditelja aktivnosti za rad s djecom iz ciljnih skupina

OPĆI CILJ PROJEKTA: - organiziranje slobodnog vremena djece kroz razvoj i provođenje športskih aktivnosti, - aktivnosti interdisciplinarne suradnje putem promicanja bavljenja športom i to od najranije dobi

OČEKIVANI REZULTATI su uključenost 50 sudionika ciljane skupine i educirani treneri, športski instruktori i voditelji aktivnosti za dugoročnu održivost programa te 3 aktivnosti za podizanje svijesti.

KONTAKT OSOBE ZA VIŠE INFORMACIJA: Ime i prezime: Vitomir Spasović Tel.: +385 91 542 1074 Email: mali.sportasi@gmail.com

> R AZGOVOR SA SNJEŽANOM IVANOVIĆ, učiteljicom iz zagrebačke O.Š. Ante Kovačića

Provođenje projekta ‘Odaberi sport’ prati stalno visoka motiviranost učenika za sadržaj, a to je u današnjim generacijama rijetkost. Stoga je, iz moga iskustva, vrijedno preporučiti provođenje ovog projekta i drugim učiteljicama i učiteljima I z Vašeg iskustva rada na nastavi sa slikovnicama “Mali sportaši” - koje su sve teme ove slikovnice približile djeci, za što su ih zainteresirale? Koliko je projekt Odaberi sport u tome smislu inovativan, edukativan i motivirajući za djecu? Slikovnice „Mali sportaši“ su vrlo edukativne. Djeci su otvorile pogled u svijet sporta kakav do sad nisu imali. Simpatičnim i jednostavnim, vrlo čitljivim i razumljivim pričama o nastanku različitih sportova, o pravilima igre pojedinih sportova i slikama na kojima su prikazane situacije djeci pristupačnih likova i njihovo snalaženje u pojedinim sportovima djeci je svaki sport približen na njihovu razinu. Djeca su iz sata u sat jednakim žarom uživala

u novim pričama. Likovi u priči su lijepo ilustrirani. Svako dijete može se poistovjetiti s malim sportskim junacima, a samim tim kroz priče o sportovima i pronaći među različitim sportovima sport kojim bi se oni mogli i željeli baviti. Projekt je uz slikovnice lako provediv, a rezultat su izuzetno motivirana djeca koja uživaju u svakom novom susretu sa slikovnicama. J esu li slikovnice bile motivirajuće i jesu li potaknule djecu da potraže sportove kojima bi se voljeli baviti ili makar probati uključiti se u neki sport? Slikovnice su domišljato smišljene s odličnim omjerom teksta i slike. Čitanjem tih slikovnica primijetila

sam visoku razinu motiviranosti kod učenika bilo da prate sadržaj koji im se prezentira ili da postavljaju dodatna pitanja. Učenici su za mnoge sportove kroz slikovnice prvi put čuli ili ako su i znali naziv pojedinog sporta o njemu do tada ništa nisu znali. Slikovnice time daju djeci poticaj da se bave pojedinim sportom što se kod nas u razredu kroz ovo vrijeme i dogodilo pa su se učenici zainteresirali za bavljenje nekim manje poznatim sportovima, a neki su i potražili mjesta na kojima se ti sportovi mogu trenirati. I mate li kao učiteljica uvid u to koliko različiti socijalni uvjeti isključuju djecu iz sporta? Iz mojeg dosadašnjeg iskustva nezaposleni roditelji, samohrani

roditelji i roditelji slabijeg imovinskog statusa većinom jesu osviješteni da je učinak sporta na zdravlje djece neprocjenjiv. Ne povezujem nužno i direktno bavljenje sportom sa socijalnim statusom. Osviještenost roditelja o nužnosti uključivanja djece u sportske aktivnosti više ima veze s njihovim osobnim stavovima o samom sportu kao takvom i želji da se dijete u sport kao takav uključi. No možda je to samo moje iskustvo i ne mora biti da je općenito tako. oliko Vam je u nastavi - a K poznato je da niži razredi osnovne škole nemaju profesore tjelesnog odgoja - pomogla literatura “Mali sportaši”? Niži razredi osnovne škole nemaju profesore tjelesne i zdravstvene kulture, ali mi smo kao učitelji više godina educirani kako bismo mogli kvalitetno provoditi nastavu tjelesnog odgoja i vjerujem da to tako i radimo. Literatura „Mali sportaši“ učenicima otvara novi pogled u manje poznate sportove. Danas u školama su dječaci u najvećem postotku uključeni u treniranje nogometa i nije cilj sman-

jenje igranja nogometa i obožavanje tog sporta, nego je cilj da učenici uvide da postoje i drugi njima pristupačni sportovi kojima se mogu baviti, koji im mogu možda pomoći da postanu još bolji nogometaši, a možda ih dovesti do vrha postolja u nekom drugom sportu. S port, čltanje i likovnost - prema brojnim crtežima djece koja su prošla kroz literaturu “Mali sportaši” i “Olimpijske priče” - djeca se potiču na čitanje, na uključivanje u sport, kao i na crtanje, jer iz škola stižu brojni likovni radovi u kojima su učenici/ ce crtali sportaše iz raznih sportova. Pri tome im je učenje bilo zanimljivo i zabavno. Što se djeci i Vama posebno svidjelo? Djeci je upoznavanje sa sportovima kroz „Male sportaše“ bilo izuzetno zanimljivo. Uvijek su sa stopostotnom pažnjom slušali čitanje priče i pratili izlaganja te aktivno sudjelovali u dodatnim aktivnostima. Dovoljno je bilo vidjeti njihov osmijeh i sjaj u očima kada sam najavljivala da ćemo sada zaviriti u naše knjigice i nastaviti

dalje s našom sportskom pričom. Uspjeh je velik jer priča okupira pažnju i onih najnemirnijih učenika. Učenici u knjigama vole sve – vole slušati priče, vole komentirati i gledati ilustracije, čitaju i dijelove napisane najsitnijim slovima, ne dozvoljavaju da se išta preskoči. Znatiželjno iščekuju svaki nastavak i vesele se svakom novom sportu. Priče ih potiču da kasnije dalje pričaju o pojedinim sportovima ili da o njima dodatno nešto ispituju i o njima istražuju. Meni je svaka priča odlično pripremljena i ilustrirana. Sadržaj je primjeren uzrastu kojem se priče prezentiraju. Provođenje projekta prati stalno visoka motiviranost učenika za sadržaj, a to je u današnjim generacijama rijetkost. Stoga je, iz moga iskustva, vrijedno preporučiti provođenje ovog projekta i drugim učiteljicama i učiteljima da se u ovaj projekt uključe jer će i djeci i učiteljima donijeti jedno novo predivno zadovoljstvo i iskustvo.

PRIČA IZ KODOKAN MUZEJA O OCU JUDA

JIGORU KANU Prijateljstvo, hrabrost, iskrenost, čast, skromnost, poštovanje, samokontrola, ljubaznost, to su vrijednosti koje je u judo unio Jigoro Kano. Još jedan razlog da odabereš sport I judo Otac juda Jigoro Kano na njegovoj poznatoj portretnoj crno-bijeloj fotografiji ima taj poznati blag i mudar izraz lica. Kanov portret mnogi judo klubovi drže na zidovima svojih dvorana. Možda im zbog toga izraza lica djeluje kao da je Kano prisutan u toj prostoriji. Ali za mlade judaše koji prvi put uđu u judo dvoranu pravo je pitanje – što znaju o Jigoru Kanu? Pripremili smo vam stoga priču o ocu juda, a podaci su prikupljeni za jednog posjeta Japanu i Kodokanu, svjetskom hramu juda, u okviru kojega se nalazi i Kodokan muzej. Jigoro Kano rođen je u posljednjim danima vojne vlade Tokugawa, 1860. godine. Majka mu je umrla kad je imao devet godina. Poslije te obiteljske tragedije njegovu je ocu bilo najvažnije da Kano bude dobro obrazovan i da ga upiše u najbolje škole. U to vrijeme, bilo je mnogo nepovjerenja u japansku vladu i svakojakih političkih nemira, zbog čega se njegova obitelj

preselila u Tokio kad je imao tek jedanaest godina. Kano je bio sitan dječak, i kako to često u talvim situacijama biva, jači od njega su ga zadirkivali, a on to nikako nije podnosio. U mladosti je bio strašno prgave naravi, što nije ni čudno kad se pogođen preranom smrti majke, još svakodnevno morao čuvati od grubijana koji su ga izazivali. Zbog nasilnika se već tada odlučio naučiti obraniti. Iako je danas najpoznatiji po tome što je tvorac borilačkog sporta judo, kvalitetu njegovog akademskog obrazovanja i inteligenciju također vrijedi istaknuti. Kako se njegov otac najviše zalagao za Kanovo visoko obrazovanje, tako da je Kano pohađao privatne škole te dodatno učio engleski i njemački jezik. Godine 1877. upisao je Tokijsko carsko sveučilište, (danas pod nazivom ‘’Sveučilište Tokio’’) i diplomirao na dva fakulteta. Postao je profesor književnosti i filozofije. Upravo to njegovo široko obrazovanje, Kana je na kraju

dovelo i do osnivanja judo sporta u koji je uveo nove borilačke tehnike, i usadio važne ljudske vrijednosti. Kano je najprije u mladosti počeo trenirati drevnu samurajsku borilačku vještinu, jujitsu. Obiteljski prijatelj, Nakai Baisei, prvi put ga je odveo na trening jujitsu. Kano se odmah zaljubio u taj sport, jer mu se najviše sviđalo kako on – kao jedan manji i slabiji dečko – svejedno može pobijediti znatno veću i jaču osobu pomoću poluge i sličnih pokreta. Tada je bio krhak dječak koji je poželio postati što jači pa je, unatoč tome što je prijatelj Nakai čak vjerovao da je ta obuka zastarjela, odmah započeo s ozbiljnim treninzima. S vremenom mu se neki zahvati u toj samurajskog jujitsu vještini nisu svidjeli. Samuraji su u Japanu nastali od stražara carskog dvora, a takvi su ratnici morali poboljšavati svoje borilačke vještine jer su ratovali, ali Kano je uvidio da njihov način borbe od ljudi stvara grubijane.

“Ništa pod suncem nije veće od obrazovanja. Poučavanjem nekoga, odgajamo one koji će stvoriti bolji svijet novim generacijama”.

PRIČA IZ KODOKAN MUZEJA O OCU JUDA JIGORU KANU

Obzirom da je bio vrlo široko obrazovan smatrao je i govorio da je svačiji život vrijedan poštovanja. “Nitko više ne nosi mačeve kao u doba samuraja. Vježbanje opasnih zahvata koji mogu ubiti, u čovjekovu umu razvija samo ratnika. Ne treba nam više ratnički duh”, govorio je Kano. Počeo je stoga na jujitsu treninzima dodavati inovativne stvari, dodavao je različite, neobične tehnike iz drugih borilačkih vještina, kao što je sumo hrvanje. Godine 1879. Kano je postao tako stručan da je sudjelovao u demonstracijama jujitsua sa svojim instruktorima u čast generala Granta, bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. No, s težim borbama dolazili su i teži protivnici, pa je počeo tražiti učitelje različitih stilova jujitsua – kako bi spojio različite elemente borbi. Shvatio je da pojačani trening nije način pomoću kojega će lakše poraziti nadolazeće protivnike, već druge različite tehnike koje je bi možda mogao spojiti. Posvetio se formuliranju i podučavanju vlastitog borilačkog sustava. Zanimljivo je da je Kanovo znanje engleskog jezika uveliko pomoglo u njegovoj dokumentaciji o prvim jujitsu studijima, budući da su sve njegove originalne bilješke napisane upravo na engleskom jeziku.

Godine 1882. pokrenuo je Kodokan dojo (judo dvoranu) sa samo 12 strunjača u prostoru, u budističkom hramu u Shitaya odjelu Tokija. Iako je počeo s manje od desetak studenata, do 1911. imao je više od tisuću članova. Tako je formirao borilački sport Judo, koji se prevodi kao “nježan način” borbe, nježan u smislu da nema grubih i opasnih pokreta savijanja nogu i ruku, nego se bori prema pravilima koja pomažu da se ne ozlijedi protivnika. Kano, zapravo, nije razmišljao kako će ljudi kroz judo postati što snažniji i jači, već o tome da ih judo odgaja u bolje ljude. Pronašao je, kako se to na japanskom kaže, svoj „do“, svoj put. Odbacio je opasne i nasilne pokrete što mogu ozlijediti čovjeka, a uveo je sve što treba da se i slabiji mogu lako obraniti. „Ju“ na japanskom znači mekoću izvježbanog pokreta. Kano je na taj “Ju” dodao svoj „do“. I nastao je „judo“, nježan način vježbanja koji ne ozljeđuje. Taj Kanov stil borilačkih vještina postao je poznat kao Kodokan judo. A Kano je u judo unio i duh novog vremena - smatrao da je vrijeme samuraja, odnosno ratnika prošlo, i da Japan sad treba bolje i pristojne ljude, disciplinirane i obzirne prema drugima. Bio je vrlo obrazovan čovjek i evo što je Kano

rekao o značaju obrazovanja: “Ništa pod suncem nije veće od obrazovanja. Poučavanjem nekoga, odgajamo one koji će stvoriti bolji svijet novim generacijama”. U svibnju 1938., Kano je umro na moru, na brodu Hikawa Maru, putujući iz Amerike u Japan. Kano je uplovio mrtav u svoju zemlju, ali judo nije umro s Kanom. Judo je 1964. postao olimpijski sport, a judo zajednici se iz dana u dan pridružuje sve veći broj novih judaša i judašica na svim kontinentima svijeta. To je zato, jer se kroz judo njeguju univerzalne ljudske vrijednosti koje je u taj sport unio Jigoro Kano: prijateljstvo, hrabrost, iskrenost, čast, skromnost, poštovanje, samokontrola, ljubaznost. Kroz sve se to provlači i Kanovo humanističko obrazovanje čije je vrijednosti također unio u judo, a odnose se na to da smo otvoreni za “uzajamnu pomoć i uzajamni prosperitet”. Upravo je radi toga juda prihvaćen posvuda u svijetu bez obzira na tradicionalne ili vjerske barijere. Na svim je kontinentima, zahvaljujući Jigoru Kanu, judo prihvaćen kao dobar sport za odgoj čovjeka, jer njeguje i sportske i univerzalne ljudske vrijednosti.

JUDO TRENERICA

NIKOLINA ŠIMUNIĆ K ako i zašto se cure odluče baviti borilačkim sportom? Zašto ste Vi i kada odabrali judo? Curice, kao i dečki, imaju potrebu za dokazivanjem, samoispunjenjem i uspjehom. Vrlo često su cure koje se odluče za borilački sport znatno srčanije, agresivnije i predanije od dječaka. Osobno sam uvijek voljela akrobatiku, pa su me bacanja i „letenje kroz zrak“ jako privukla da se bavim judom. S druge strane, judo je pojedinačni sport i tu ovisim sama o sebi.Koliko truda uložim, toliko će mi se vratiti. Ako izgubim,

isto sam ja kriva i moram još više trenirati da bih drugi put pobijedila. T renirate i dječake i djevojčice, zanima nas kako dječaci doživljavaju trenericu juda? Jesu li imali očekivanja da im za trenera dolazi neki snažan judo borac, pa se iznenade kad u dvorani vide ženu u kimonu? Ili su već navikli od vrtića, preko škola, da su uz njih tete, učiteljice, trenerice? Djeci nije bitno je li im trener cura ili dečko. Oni se moraju osjećati ugodno i sigurno, voljeno i posebno. Djeca moraju imati pravila koja vrijede

“Misija judo trenera je da djeca osim juda izaberu i životni put koji ih ispunjava i da se ne boje izazova”

NADNASLOV:

za svakog člana grupe jednako. Ukoliko su treneri dosljedni, a pri tome i pažljivi, imat će autoritet i djeca će ih voljeti. O bzirom da ste i bivša uspješna natejcateljica možete li nam dati usporedbu - kako je biti natjecateljica, a kako trenerica, što je teže? Moram priznati da je trenerski posao puno odgovorniji. Kad si natjecatelj, bitno je da daš sve od sebe na svakom treningu i natjecanju, da si redovit na treninzima i da živiš sportski. Moraš vjerovati u sebe, sigurno ući u borbu i rezultat će kad-tad doći. Samo treba biti strpljiv i ne odustati na putu do rezultata. Ali na to možeš utjecati. Kao trener možeš biti najbolji, napraviti dobru tehničku, tehničko-taktičku, kondicijsku pripremu i da rezultati ne dođu kad tvoj natjecatelj to očekuje. S natjecateljem nikad ne znaš u kojem trenu će odustati, a ti si s njim proveo godine života. I vjeruješ u njega. I znaš da će se taj rad isplatiti. I onda odustane prije nego što je „ubrao plodove“ vašeg zajedničkog truda. Dio djece i roditelja za izostanak rezultata nije spreman priznati svoju pogrešku, nego krive trenera, tako da je odgovornost iznimno velika.

Kako doživljavate uspjehe svojih natjecatelja? Svaki njihov rezultat me ispunjava, ipak je to i moja zasluga. Njihova pobjeda je i moja, ali njihov poraz je i moj, tako da je u trenerskom poslu jako puno emocija. Kao i natjecatelj, digneš glavu gore i ustraješ još više, da idući put postignemo bolje rezultate. Kako doživljavate kada netko od djece koje trenirate postane uspješan i izvan sporta, u nekoj školskoj aktivnosti ili kao odličan učenik/učenica na nekom natjecanju iz znanja? Judo je sport u kojem rijetki žive od njega. Samo najbolji. Samo europske i svjetske medalje. Zato je na nama kao trenerima da djecu motiviramo da budu dobri u školi, da završe fakultete, da se ostvare i u drugim područjima izvan sporta. Sigurno da su radne navike, upornost, samopouzdanje, poštivanje profesora, poslodavca, samokontrola i mnoge druge karakteristike potrebne za život stječu i u judo dvorani. To i je misija trenera: da djeca izaberu životni put koji ih ispunjava, da napreduju, da se ne boje izazova, da budu uspješni i ponosni na sebe što god kasnije radili u životu.

JUDO TRENERICA NIKOLINA ŠIMUNIĆ

Koliko mislite da Vas je sport izgradio, a posebno kako je na Vas djelovao judo na svoj poseban način? Judo sam počela trenirati u 4.razredu osnovne škole. Taman je počeo rat, nismo imali uvjete i mogućnosti kakva imaju današnja djeca. Bilo mi je ljepše u judo dvorani nego u kvartu. Brzo sam počela osvajati medalje i bila sam sretna. Naš klub je bio isključivo ženski, tako da mi nisu roditelji mogli reći: „judo nije za curice“. Trenericu Zoricu smo voljele, bila je dobra prema nama, pa treninge nismo propuštale. Već u 5.razredu sam znala koju ću srednju školu upisati. Završila sam zubotehničku školu, jer nisam bila sigurna hoće li mi roditelji moći priuštiti fa-

kultet. Strukovna škola ipak daje kruh u ruke, a posao zubnog tehničara mi se činio lijep. U školi su me i profesori i prijatelji poštivali jer treniram judo. U klubu sam se osjećala kao doma. U to vrijeme već sam prešla kod trenera Mire u prvu ekipu, koji nam je bio uzor. Ekipa je bila odlična, svi smo imali dobre rezultate i sanjala sam Olimpijske igre. Nakon završetka srednje škole morala sam odlučiti što dalje. Judo sam obožavala, ali i u struci sam bila dobra. Ipak je prevagnula ljubav prema judu, pa sam upisala Fakultet za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet) i odabrala judo kao svoj životni put. Koliko me judo izgradio? Kad me pitaju reci nešto o sebi, prvo kažem da sam judašica, a onda sve ostalo. Mislim da to

govori koliko mi je judo važan u životu. Judo je moj život. S manjuje li se interes mladih za bavljenje sportom pogotovo djevojaka u tinejdžerskoj dobi? Danas se djeca vrlo rano uključuju u sport. Mi smo se igrali po parkovima, s loptom, biciklom, penjali se po drveću… Nije se ni primalo u sport prije osme ili devete .godine. Danas se djeca gotovo uopće ne kreću ukoliko nisu uključeni u sport, što je dobro za sportske klubove. Ne bih rekla da se smanjuje interes, pogotovo jer je promocija juda porasla. Prenose se natjecanja na tv-u, po portalima i u novinama se piše o prednostima juda, i sve više roditelja odabire judo prije nekih drugih sportova u najranijoj dječjoj dobi. Problem kod curica je što ih nema dovoljno, često je samo jedna u grupi s dečkima. U vrijeme puberteta dečki se odvajaju, manje se druže s curama i ako nema više judašica, cure najčešće odustaju. Svi žele biti tamo gdje im je lijepo, gdje imaju društvo, pa ako ostaneš sam, jako je teško naći motiv za dalje. Ostaju samo oni koji i dalje žive svoj san o velikim rezultatima, bez obzira na sve druge. I ja sam to prošla. Mnogo generacija sam dočekala i otpratila, svi su odustali iz svojih razloga, ali ja sam nastavila dalje i došla do pozicije glavnog trenera kluba. Svaki trud se isplati.

MEĐUNARODNA JUDO FEDERACIJA (IJF)

razvija različite inkluzivne projekte diljem svijeta Međunarodna judo federacija (Internatinal Judo Federation - IJF) provela je niz programa inkluzije, ne samo za djecu s teškoćama u razvoju koje provode nacionalni judo savezi u Europi, nego i inkluzivne programe za djecu izbjeglice koje su teškoće ratnog izbjeglištva dovele u teške socijalne uvjete. Danas je oko 70 milijuna izbjeglica diljem svijeta. Još od 2007. postoji komisija ‘’Judo for Peace’’ u okviru Međunarodne judo federacije, koja sama ili u suradnji s drugim organizacijama provodi razne projekte s ciljem izgradnje trajnog mira, odnosno vrijednosti koje su općenito korisne za društvenu obnovu, dok svijet prolazi kroz teška vremena. Dugi niz godina IJF je prisutna u regiji Afrike, u Velikim jezerima (Burundi, Ruanda) i pruža logističku, financijsku i ljudsku potporu za prosperitetniju budućnost. Štoviše, IJF je predstavila nove ideje za pomoć i podršku izbjeglicama kroz bavljenje sportom. Uoči početka Olimpijskih igara mladih u Buenos Airesu, od 6. do 18. listopada 2018., Međunarodni olimpijski odbor održao je konferenciju “Olimpizam u akciji”, na kojoj je sudjelovalo izaslanstvo Međunarodne judo federacije koje je predvodio predsjednik Marius Vizer. Tijekom svog govora, Vizer je prvo istaknuo važnost obrazovanja za mlade u svijetu te koje sve moralne vrijednosti unosi judo kroz odrastanje djeteta. Zaključio je svoj govor stavom kako djeci izbjeglica treba omogućiti sudjelova-

nje u svim sportskim događanjima, budući da bi im to pomoglo da razviju svoju osobnost, dostojanstvo i jednakost šanse da postanu dio boljeg društva. Cijeli sportski pokret u tome ga je podržao. Međunarodna judo federacija nedavno je odigrala ključnu ulogu u pomaganju djeci izbjeglica da uživaju u “malom otoku sreće”; osnovan je izbjeglički kamp Kilis u Turskoj, namijenjen izbjeglicama koje bježe iz sirijskog građanskog rata. U njemu je smješteno oko 17.000 sirijskih izbjeglica, od kojih je 10.000 mlađih od 15 godina. To je jedan od šest “kontejnerskih kampova” koje je otvorila Turska, a koji nastoji ponuditi višu kvalitetu života od tradicionalnih šatorskih kampova. Projekt „Judo za mir“ IJF-a omogućio je dostupnost trenera i opreme za provedbu programa. Projekt je osvojio nagradu za kreativnost međunarodnih sportskih federacija. Još jedan značajan primjer pomaganja izbjeglicama pokrenuo je Robert Orland, koji vodi IJF judo za svjetski program u Južnoj Africi. Među izbjeglicama koje trenira, najviše se ističe Carmi (19) kojemu je judo promijenio život; prije svega, stekao je samopouzdanije i znanje da se može obraniti (budući da život u Johannesburgu nije lak), ali i kako da bolje komunicira s ljudima i živi na dobar i etičan način.

> Z AGREBAČKI JUDO SAVEZ JE KOLIJEVKA HRVATSKOG JUDA Judo je danas prisutan u 50-tak zagrebačkih osnovnih škola, a od tamo dobivamo i državne judo prvake i prvakinje

ZAGREBAČKI JUDO SAVEZ (ZJS) PARTNER JE UDRUGE POKRET – AKTIVAN I ZDRAV U PROVOĐENJU PROJEKTA ‘ODABERI SPORT’. ZANIMA NAS TRADICIJA I POVIJEST NAŠEG PARTNERA ZJS I STOGA RAZGOVARAMO S DEAN BOGIĆEM, PREDSJEDNIKOM ZAGREBAČKOG JUDO SAVEZA. ZJS je kolijevka hrvatskog juda i judo se u bivšoj Jugoslaviji kao sport krenuo razvijati iz Zagreba. Imamo dugu tradiciju u svojoj povijesti, posebice Judo klub Mladost čiji su judaši i judašice ostvarivali vrhunske svjetske i europske rezultate. U novijoj povijesti Mladosti su se pridružili i JK Zagreb, JK Lika i JK Panda koji su nastavi tradiciju vrhunskih međunarodnih rezultata. ZJS je udruga, ali imamo zaposlenih šest profesionalnih judo trenera i profesionalog tajnika. Također je ZJS i organizator kadetskog svjetskog kupa, a to je posljednjih godina najjači judo turnir na svijetu za kadete od 14 do 16 godina. U Zagreb tako svake godine stigne oko 700 do 800 mladih judo natjecatelja iz cijeloga svijeta. Dolaze iz Amerike, Brazila, Argentine, Izraela, Rusije, iz cijele Europe. Naša najuspješnija judašica je Ivana Marinić, seniorka, natjecateljica svjetske klase iz zagrebačkog JK Panda, i danas je aktualna kandi-

datkinja za Olimpijske igre u Tokiju. Operirala je nedavno koljeno i držimo joj palčeve da se do tada dobro oporavi.

Mnogi klubovi ZJS imaju treninge u dvoranama osnovnih škola? Da, mnogi naši klubovi treniraju u osnovnim školama, među njima je najjuspješniji JK Zagreb koji treninge održava u zagrebačkoj O.Š. Miroslav Krleža. Judo je danas prisutan u 50-tak zagrebačkih osnovnih škola, i upravo je to jedna od strategija ZJS-a poticanje suradnje judo klubova s osnovnim školama, a od tamo dobivamo i državne judo prvake i prvakinje. Vrlo često radi postizanja što boljih sportskih rezultata organiziramo i zajedničke treninge naših klubova. Obično su u svakom klubu tri do četiri dobra natjecatelja koji stalno međusbono treniraju, i naš je cilj da ih na zajedničkim treninzima spojimo, pa onda je 15 ili 20 dobrih judaša i judašica koji time imaju veću konkurenciju i bolje mogu napredovati kad povremeno treniraju sa sebi ravnopravnima. Financiranje judo klubova i dalje je na gradskom proračunu, jer judo nije sport u koji, posebice na lokalnoj razini, ulaze veliki sponzori. Tamo gdje djeca tek startaju u sportu teško je pronaći sponzore, i zato su ovakvi projekti kao ‘Odaberi sport’ važni.

‘Odaberi sport’ je projekt kroz koji se pomaže i djeci čiji su roditelji slabijeg imovinskog statusa da ne ostanu isključeni iz sporta zbog toga što treba kupiti sportsku opremu ili platiti klupsku članarinu. U svojoj ste karijeri bili i dugogodišnji profesor tjelesnog odgoja u osnovnim školama. Pomažu li ovakvi projekti? Susretao sam u praksi puno djece sa socijalnim problemima u obitelji, takvih je u Zagrebu i u Hrvatskoj dosta, i projekt je i radi toga od velike pomoći. Sportski klubovi bez članarina danas ne mogu funkcionirati, ali klubovi ZJS ako imaju roditelje s više djece uvijek daju popuste roditeljima. Međutim, projekt ‘Odaberi sport’ omogućit će besplatnu članarinu roditeljima kojima je, prmjerice, iz razloga nezaposlenosti u jednom trenutku teško plaćati članarine. Judo klubovi su jako angažirani i u povoljnijoj nabavi kimona, ali ako ih djeca kojoj je to potrebno mogu dobiti besplatno, to je odlično. Reakcije škola, ravnatelja, učitelja i učiteljica koji su involvirane u tu socijalnu problematiku i uključivanje djece u sport jako su dobre. Kad su uvidjeli što im se ovim projektom sve nudi, i u smislu edukacije o sportu za svu djecu, projekt ‘Odaberi sport’ je prihvaćen s velikim odobravanjem. Educira djecu i u teorijskom smislu, jer im se predstavljaju svi olimpijski sportovi. Taj obrazovni i motivacijski dio je važan, jer djeca kroz sportsku literaturu slikovnice ‘Mali sportaši’ i ‘Olimpijske priče’, dobivaju inicijalni motiv za bavljenje sportom.

Sportsku tematiku obrađuju i kroz nastavnu likovnog i glazbenog, te kroz hrvatski jezik čitanjem priča i pisanjem sastavaka na temu sporta.

Što je danas ključan problem kod uključivanja djece u sport? Upravo u činjenici da kroz školski sustav nije organizirana sustavno obrazovanje djece za uključivanje u sport i to kroz škole. Djeca se uključuju u sport kroz medije, prate super-popularne sportaše i radi njih odabiru određeni sport, na primjer nogomet, i počinju trenirati nogomet bez obzira na njihove motoričke sposobnosti i antropometrijske karakteristike. Pa tako klinac ode na nogomet ili košarku, a nije za to, jer ima tjelesne predispozicije za sasvim drugi sport, pa je dijete frustrirano i prestaje trenirati. To se događa upravo stoga što djeca u svome okruženju imaju neke sportove i uključuju se u one koji su im najbliži bez obzira na vlastite afinitete i sposobnosti. Kroz projekt ‘Odaberi sport’ dobivaju osnovna znanja i informacije što ih može očekivati kad negdje dođe, u neki sport, u neki klub, i to im olakšava izbor sporta. Buco je lik u slikovnicama ‘Mali sportaši’ koji trenira atletiku, ali u atletici baca kuglu, i tamo je uspješan i prihvaćen, ili je zato što je malo tjelesno jači Buco odličan u judu. Tamo mu u judo klu-

bu kažu ‘bravo, Buco, baš dobro što si došao, baš takve trebamo’, i dijete s radošću tamo trenira, nije frustrirano, nego mu se izgrađuje sportski duh i samopouzdanje, jer se pronašlo u sportu prema svojim tjelesnim predispozicijama, gdje može ostvarivati i dobre rezultate, ali prije svega je bitno što tako ostaje u sportu radi njegova zdravlja. Danas je plan i program Tjelesne i zdravstvene kulture (TZK) u školama fokusiran samo na savladavanje motoričkih znanja iz jedne jako široke palete sportova, a to nije dobro, jer se kroz takav sustav ne postiže uključivanje djece u sport. Nastava TZK je koncipirana tako da se svodi na uvježbavanje motoričkih znanja iz svih sportova, a za mnoge od njih djeca nemaju interes. Pa, ako se djeci ne da učiti servis lopte u odbojci, ili dvokorak u košarci, ali to mora na nastavi ponavljati, onda na nastavi tjelesnog nema veselja. Uz to, sat tjelesnog realno traje 35 minuta, ostalo odlazi na presvlačenje u garderobi. I kad puno nastavnih cjelina na dva sata tjedno školskog tjelesnog odgoja svedemo samo na puko uvježbavanje brojnih elemenata iz mnogih sportova, onda nema vremena za igru i djeci tjelesni odgoj nije zabavan, što je porazno.

Vrhunskim sportom bave se oni koji to žele i mogu, koji imaju predispozicije i talent za pojedini sport. Stječe se dojam da pratimo samo “izvrsne” te da, kad govorimo o sportu, raspravljamo samo o njima, dok zapostavljamo golemu skupinu mladih, odraslih, pa i osoba starije dobi, koji se bave i uživaju u sportu i koji su temelj svakog sportskog kluba. Sport danas treba imati veću društvenu vrijednost. Upravo kroz projekt “Odaberi sport” želi se pokazati da od osvajanja svjetskih medalja veću važnost imaju bavljenje sportom široke populacije te stvaranje zdrave i korisne zajednice.