Piruz pala i mobitel
”SVEGA U BOŽIJOJ BAŠTI”
Piše: Ozren Tinjić Mustafa i Ozren
Bez obzira gdje se nalazio, u našoj BiH, Hrvatskoj ili ovdje, u Švedskoj, ne mogu da ne zapazim gotovo istu pojavu. Klinci ili pubertetlije, nešto malo stariji, druže se u kafićima, na cesti ili na klupama u parkovima. I svaki put blenem! Sjede, svako se zabavio svojim mobitelom i niti riječi da međusobno progovore. Kažu mi poznanici da je slično i kod kuće. Uhvate se djeca mobitela ili kompjutera, da ih samo puškom možeš otjerati od tih njihovih zabava. A nedavno pročitah, kako je Bill Gates, svjetski poznati milijarder i jedan od tvoraca svih tih “čudesa”, svojoj djeci dozvoljavao samo sat vremena dnevno upotrebu kompjutera! Inače, najnovija istraživanja o pretjeranoj upotrebi ove tehnike mogu dovesti do agresivnosti, ali i nesnalaženju u životu! ZLATNE ŠEZDESETE Mislim da neću pogriješiti ako kažem da su mi šezdesete godine, s osnovnom školom, bile nešto najljepše u životu. Živio sam na Mejdanu ili ”maloj čaršiji”. Što bi se reklo - ”preko Vrbasa”, u ulici Kasima Hadžića, što je ravno, preko gradskog mosta vodila sve do Begova brda (banjalučka Jahorina, op.a.). U istoj zgradi, na istom ulazu živjeli smo, kao braća , Mustafa Ekić, Sead Pjanić i ja. Bili smo nerazdvojni. Svaki dan smo, družeći se, smišljali nove igre. Jedna je bila posebna. Piruz pala! Samo je bilo važno naći neku staru metlu. ŠEHER 50 BANJA LUKA
Pala je pala, a piruz dug 10 do 15 cm., odsječnih rubova pod uglom od 45 %, Jedino je, u dvorištu, bio belaj s razbijenim prozorima! Svako godišnje doba je bilo novi izazov za nas. Ako je zima, furali smo do gvožđara u ulici Danka Mitrova, koji nam je pravio slićure. Valjalo je samo naći dvije klipe i malo špage i štipaljke. Da sve bude svezano kako valja. Neveče smo, onako lopovski, zapišavali sve klize kako bismo ujutro imali gdje klizati. Znam samo da mi je pokojna mati znali reći: ”Sine, ti više možeš izdržati pod vodom nego kod kuće!” U junu je naša ”baza” bila ulica Nurije Pozderca. Penjali smo se po čitav dan po drveću lipa. Brali smo nemilice cvjetove, nosili kući, sušili na novinama na ormarima, a kasnije prodavali po komšiluku. O haranju i ostalim ”lopovlucima” da i ne govorim. Samo se sjetim namazane šnite kruha i štrucka mladog luka. ELEM NEJSE I šta je pisac htio da kaže. Ne želeći da spominjem svoje crne ruke od gulenja zelenih oraha, žao mi je ovih mladih koji bleje u svoje mobitele a ne na svoje drugare. Npr. da svoju radost podijele s njima, ili tugu. Da ih zagrle.
