Kontinuitet nasilja

Piše: Marjan Hajnal

Imenica polemika izvedena je iz grčke riječi polemos (πόλεμος) – rat. Polemisati znači doslovno ratovati riječima. Uz pristojan ton i primjenu argumenata izloženih u logičkom nizu bila bi to dobra vrsta rata, bez povrijeđenih i mrtvih. Verbalni rat često prerasta okvire dijaloga i pretvara se u fizički obračun naroda i država.

Povijest ljudske vrste, nažalost, povijest je ratova. Analizom i proučavanjem uzroka, tokom i posljedicama ratova bavi se naučna disciplina polemologija, oslonjena na istraživanja u sklopu sociologije, psihologije, kulturne antropologije, prava, medicine, komunikologije, žurnalistike, ekonomije, statistike, demografije, diplomatije, razvojne tehnologije… Promišljanje svih konstitutivnih elemenata rata vode do korijena u prirodi sukobljavanja. Raznolikost interpretacija uzroka ratovanja povezana je s individualnim stavom prema nasilju. Heraklit je smatrao da je rat otac i pokretač svih stvari. Prema toj preživjeloj i općeprihvaćenoj koncepciji bez dijalektičke suprotnosti ne bi bilo progresa. Iz te koncepcije izvedene su brojne etičke teorije sa zajedničkim ontološkom nazivnikom – rat je suština bitka. Među doktrinarima prirode i uzroka sukobljavanja uvriježen je diskurs o ratu kao o biološkoj i civilizacijskoj činjenici po sebi. Ratnoj mašini prilagodili su svakodnevni žargon, unutarnju i vanjsku politiku. Ratu su podredili obrazovanje, stil života, militarizovali umjetnost.

Malobrojni su humanizmu orijentirani istraživači koji se suprotstavljaju uvriježenim postavkama da je čovjek po rođenju zao, ratoboran, sklon zločinu.

Za alhemiju rata alhemičari miješaju u retortama anticivilizacije sve supstance degradacije, destrukcije, depopulacije.

Rat je kontinuitet nasilja i nemoguće je prema klasičnim klasifikacijama izolirati čiste forme tzv. pravednih i nepravednih, osvajačkih i oslobodilačkih ratova, jer, dok je za određene slojeve populacije neki rat nepravedan i osvajački, za druge slojeve on je neophodan, opravdan, oslobodilački. Završetak Drugog svjetskog rata rezultirao je najavom nove epohe ratovanja – nuklearnim oružjem i kao takav je svojim finalem oslobodio sjeme novog, kataklizmičkog rata, u kom ne bi bilo pobjednika. Osim toga, to finale obilježeno je specifičnim fenomenom kapitalističke fobije od boljševizma, pa su raznim „pacovskim kanalima“ dojučerašnji saveznici, protivnici fašizma, spašavali ratne zločince.

Sa stanovišta filosofije karme nužno je osvijetliti sintagmu „nedužan narod“. Postoji li tako što? Nisu li nedužni pingvini, delfini, domaće ptice i životinje koje ljudi nemilosrdno uništavaju? Reći će: „To nije isto, životinje i ljudi, ne piše u svetim knjigama…“ Sveta knjiga je i „Bhagavad Gita“, starija od svih drugih. U njoj je temeljito opisan i problem bratoubilačkog rata, a izložena je i najsavršenija nauka o samospoznaji i poštovanju vrijednost i uloge svih živih bića. Ta knjiga je svijetleći nebeski obelisk u zdanju svih znanja, međutim, znanje izloženo toj knjizi ne uklapa se u sistem profitabilnog imperijalističko-kolonijalnog militarizma u čijem su temelju nacionalizam, rasizam, kleronacizam. Osnovni instrumenti tog militarizma su podjela, trgovina ljudima, rušenje prirodnog poretka, atak na porodicu, korumpirano zakonodavstvo, tanatofilija. Svi subjekti koji se podrede ovim žandarima militarizma, ne mogu se tretirati kao „nedužan narod“, tim prije ako je taj narod skupni izraz selektivnog solidarisanja, odnosno, licemjernog „previđanja“, patetičnog „zaborava“, minorizirajućeg izjednačavanja.

Uništenje Jugoslavije je školski primjer navedenog. Bio je to proto-model propagandnog falsifikovanja povijesti, i, nažalost, sofisticirano fabrikovanje laži i mržnje ne samo da ne jenjava, sa svakim novim ratnim žarištem oni se recikliraju i umnožavaju.

S moralnog aspekta, s kakvim pravom se dižu glasovi protiv jednog zla, abolirajući njime zlo koje mu je povijesno prethodilo? Moguće je, jer, takvima nedostaje kultura sjećanja, kultura priznavanja grijeha praotaca, kultura prihvatanja socijalne i emocionalne inteligencije kao temelja humane civilizacije. Negiranjem svega toga, njihov izbor je rat i ne trebaju se čuditi kad se on odazove na njihova uporna prizivanja. A i da ne odgovaraju na eho krvi, porod zemlje natopljene krvlju pravednika i ne može biti do krv drugih pravednika. Otuda slijedi osnovana sumnja u etičku opravdanost pokušaja eshatološkog interpretiranja pravednosti i nedužnosti. Djed ti je bio kriv, ti si žrtva, sutra žrtvuješ trećeg. Taj se karmički lanac uzročnostiposljedičnosti može s lakoćom prekinuti. Potrebni su samo logika i poštenje prema sebi, ne lagati sebe, ne privlačiti nikog u vrtlog vlastitog izbora, nikog ko ne želi dijeliti učešće u bilo čijem ratu.