Šeher Banja Luka 87

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 87 - APRIL - JUNI 2024. - MOTALA - GODINA XV

Riječ urednika

U znaku predstojećeg ljeta i još jednog druženja

Mostovi u nama Naš i Vaš magazin je u teškoj situaciji... Kakva je sudbina i Vezenog mosta?

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ranijih godina, svaki broj našeg i vašeg magazina, koji se pojavljivao na pragu ljeta i uvodio vas u još jedan vez druženja u našoj Banjoj Luci, bio je u znaku neke posebne razdraganosti što ćemo ponovo sresti „sva ta draga lica“. I svi zajedno biti još jedan „Vezeni most“, koji ne spaja samo obale Vrbasa nego i naše osmijehe.

Nažalost, ovaj uvodnik moram početi sa pesimističnim riječima oko sudbine „Šeher Banje Luke“, našeg glasila koje izlazi od 2009. godine. Odziv na našu zamolbu, da se ekonomski pomogne magazinu i Savezu, bio je neočekivano slab i ovom prilikom još jednom apelujemo da se pomogne ova humana misija.

Na Balkanu - ništa novo, ili - bolje reći - sve po starom. Politička prepucavanja, prijetnje, negiranje genocida, Rezolucija Ujedinjenih nacija o Srebrenici, Svesrpski sabor, i još puno toga diže ionako našpanovane tenzije, da se čovjeku skoro i ne ide dole. A sa druge strane, željno iščekujemo ljeto da se odmorimo u našoj domovini, sretnemo rođake, prijatelje, komšije i poznanike. Poslije malo na more, rijeke, jezera i planine, te uživanje u bosanskohercegovačkoj gastronomiji. Rute su odavno zacrtane i samo nam treba malo dobre volje i dobrog humora, kako bi zaboravili na svakodnevnicu.

U Banjoj Luci nas, sredinom jula, čeka i tradicionalni „Vezeni most“ u mnogo skromnijem izdanju nego prethodnih godina. U prvom redu, riječ je o sve težim uslovima su/finasiranja, ali i o našoj sve manoj zainteresiranosti za davanje nekog novog zamaha ovoj lijepoj tradiciji, ovom druženju uz stihove, note, slike, rukotvorine, čamce, i đakonije uz žubor Vrbasa.

Ovogodišnji programi „Vezenog mosta“ odvijaće se uglavnom uz Vrbas, u dvorištu i bašči rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, gdje će biti i promocija novih knjiga o kojima pišemo u ovom još jednom internetskom izdanju našega i vašega magazina, vjerujući ipak da ćemo svi skupa naći neke puteve i do bar četiri štampana broja u toku jedne godine.

Do skorog viđenja u našem gradu!

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH) Džana Mujadžić (Francuska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Holmsvägen 9, 59136 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 300 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Autor: Goran Mulahusić, (Krik)

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj

Svečano otvorena obnovljena džamija Arnaudija u Banjaluci...............4 Sarajevski sajam knjiga 2024.....................................................................6 Srbija “otključala” Banjaluku...................................................................10 “Poezijom protiv rata”..................................................................................13 Otišlo je sve do jaj(a)ca............................................................................14 U moru priča i osjećaja preovladava sreća.............................................16 Da, to je genocid!!!......................................................................................18 Nevera i med, bonaca i genocid..............................................................19 Dan bijelih traka.....................................................................................20 NUBBiH nominirala bh. kandidate za ALMA 2025. godinu...................22 Leptirić Nađa i žena hrabrost........................................................................24 Gradovi Evrope: Milano...........................................................................26 Historija nije učiteljica života..................................................................36 Prof. dr. med Vahudin Žugor niže uspjehe......................................38 Vučićev gubitnički fatalizam!...................................................................40 Neka nas ljubav vodi kroz život... .............................................................42 Knjige neprolazne ljepote, duhovite, sjetne, tople, mudre... ...............43 Tragedija rodne grude..............................................................................45 Bogatstvo koje nije na prodaju...............................................................46 Porodica Osmančević puna doktora nauka......................................48 Karađoz............................... ....................................................................50 Literarni svjetovi na obalama Vrbasa.....................................................52 Poetsko uživanje......................................................................................54 Vicevi.........................................................................................................56 Očekujemo podršku..................................................................................58

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Svečano otvorena obnovljena džamija Arnaudija u Banjaluci

Foto: Dražen Pozderović

Napisao: Adnan Selimović/Nezavisne novine, 07.05.2024.

BANJALUKA - Ismir Husedžinović zajedno sa reisul-ulemom Husein-ef. Kavazovićem otvorio je džamiju Arnaudiju u Banjaluci.

Naime, njemu je pripala čast da otvori banjalučku Arnaudiju jer je član njegove bliže porodice Sabira Husedžinović u svojoj knjizi evidentirala svaki dokument o džamiji što je olakšalo rad projektantima.

Nakon svečanog otvaranja džamije sa minareta džamije začuo je se i ezan, a nakon čega je obavljena i prva molitva.

Podsjetimo u 11 časova, učenjem ašereta, odnosno molitve, započeo je pogram povodom otvaranja Arnaudija džamije.

U Banjaluku su pristigle brojne zvanice među kojima i reisul-ulema Iskamske zajednice u Bosni i Hercegovini Hisein-ef. Kavazović.

Takođe, prisutne su i strane diplomate, kao i predstavnici vlasti iz oba entiteta.

U Banjaluku je stigla i rijeka vjernika iz brojnih gradova širom Bosne i Hercegovine.

13.15 - Husein-ef. Kavazović: Otvaranjem Arnaudije ispravljena nepravda prema ovom gradu Husein-ef. Kavazović, reisul-ulema u BiH, istakao je da je obnova Arnaudija simbol vjere.

“Današnjim ponovnim otvaranjem ove građevine mi ispravljamo makar dio nepravde prema ovom gradu, njegovoj historiji i stanovnicima”, istakao je Kavazović.

Dodao je da svih 16 banjalučkih džamija blistaju i svjedoče kulturi življenja uz druge i drugačije.

“Ovo je naše zajedničko bosansko-osmansko naslijeđe nad kojim nam valja bdjeti”, kazao je on.

4 ŠEHER

BANJA LUKA

“Nadamo se da će obnova banjalučkih džamija vratiti stari duh otvorenosti ovom gradu i da će osnažiti dobre međuljudske odnose”, naveo je on.

Dodao je da ako vjerski objekti ne pozivaju na dobro, onda ne vrše ulogu koja im je namijenjena.

“Džamija je i mjesto širenja kulture i obrazovanja, pa neka i ova džamija bude mjesto okupljanja dobrih ljudi”, istakao je Kavazović.

Pozvao je sve ljude Banjaluke da štite jedni druge od svakog zla i da čuvaju bogomolje jedni drugih.

“Nadam se da ovih 16 banjalučkih ljepotica nikada neće dohvatiti rušilačka ruka”, rekao je on.

Dodao je da Banjalučani imaju vijekovno iskustvo zajedničkog življenja.

Reisul-ulema Kavazović uručio je zahvalnice i poklone zvanicama iz Turske.

12.52 - Sevlid Hurtić: Arnaudija neka bude svetionik za budućnost Sevlid Hurtić, ministar u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, iskazao je zahvalnost cijelom rukovodstvu Turske na pomoći tokom obnove.

“Ovim svečanim i radosnim činom popuniće se mozaik 16 porušenih i obnovljenih banjalučkih džamija”, rekao je Hurtić.

Dodao je da vraćanje Arnaudija džamije u Banjaluku ima višestruk značaj.

“Neka ovo arhitektonsko remek djelo bude opomena i svetionik za budućnost. Arnaudija, nacionalni spomenik BiH, ne bi bila na ovom mjestu da nije bilo velikih i dobrih ljudi”, kazao je Hurtić.

12.45 - Mehmet Nuri Ersoy: BiH je Turskoj jedna od dražih zemalja Mehmet Nuri Ersoy, ministar za kulturu i turizam Republike Turske, uputio je poruku u ime predsjednika Turske Erdogana.

“Kao što je poznato Balkan i BiH imaju veliki značaj u našoj istoriji, kulturi i srcima”, naveo je on.

Istakao je da je BiH Turskoj jedna od najdražih zemalja.

“Nastavićemo da dajemo sve od sebe da održimo mir i stabilnost na Balkanu”, kazao je on.

“Džamija Arnaudija koju danas otvaramo u Banjaluci izgrađena je na miru, bratstvu i spokuju”, istakao je Ersoy i dodao da je sretan što sa vjernicima danas otvara ovu džamiju.

Zahvalio je vlastima u BiH s kojima su sarađivali u ovom procesu. “Želim da džamija Arnaudija doprinese jačanju mira u BiH”, istakao je Ersoy.

12.44 - Ali Erbas: Obnova Arnaudije bila dužnost Ali Erbas, predsjednik Uprave za vjerske poslove Turske, istako je da je Arnaudija simbol bratstva.

“Islam je vjera čije je ime mir”, rekao je on.

Dodao je da Bog poziva ljude da žive u miru.

“Džamije su vrata islamske vjere i morala koje se otvaraju prema životu i prema društvu”, kazao je i dodao da su džamije centri znanja, mudrosti i morala.

Prema njegovim riječima, džamije su poziv na spas. Kako je istakao, one su vijekovima bile simbol morala i zajedničkog života.

“Dobro znamo da su naša braća koja žive u BiH u prošlosti platila visoku cijenu za svoju vjeru”, istakao je on.

Istakao je da je ponovna izgradnja Arnaudije bila dužnost.

“Nadamo se da će ova ugledna džamija svojim istorijskim značenjem i arhitekturom dati veliki doprinos miru i suživotu u regionu”, istakao je on.

12.30 - Majić: Svaki vjerski objekat je kuća molitve Željko Majić, banjalučki biskup, uputio je čestitku jer nije mogao prisustvovati ovom događaju.

“Svaki vjerski objekt ima istu poruku. To je kuća molitve. Iskreno vam čestitam na ovom velikom djelu”, stoji između ostalog u čestitki.

12.29 - Muftija Smajlović: Arnaudiju vraćamo u Banjaluku Ismail-ef. Smajlović, muftija banjalučki, istakao je da ponovno uzdizanje Arnaudije vraća nadu u bolje sutra koje je potrebno.

“Nakon njenog trodecenijskog izbivanja, danas je ponovo vraćamo u Banjaluku. Danas je pridružujemo ostalim džamijama u ovom gradu”, kazao je muftija Smajlović.

Istakao je da vjeruje u bolje sutra i marljivo radi na tome.

“Intenzivno provodimo pripreme za izgradnju Sahat-kule”, dodao je Smajlović.

Zahvalio je državnim organima koje su dale potrebne dokumente.

“Hvala medijima na njihovom primjerenom izvještavanju”, istakao je on.

12.23 - Aksu: Svi ostaci koji su pronađeni ugrađeni su u novu Arnaudiju Sinan Aksu, direktor Generalne vakufske direkcije Republike Turske, istakao je da su svi ostaci koji su pronađeni i ugrađeni u novu Arnaudiju.

“Drago nam je da smo obnovili i izgradili džamiju koja je 1993. godine porušena ovdje”, kazao je on i dodao: “Nadamo se da će ostati ovdje beskonačno da pokazuje naše prijateljstvo”.

12.19 - Zajimović: Danas šaljemo poruku mira i suživota Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije BiH, istakao je da je Arnaudija dragulj.

“Danas je historijski dan u kome šaljemo poruku mira i suživota.

Arnaudija je ponovo spomenik i kulturne i duhovne pobjede dobra”, rekao je on.

Dodao je da je kamen-temeljac postavljen 2017. godine ističući da je obnova koštala oko šest miliona maraka.

“Džamije su Božje kuće kao i vjerski objekti drugih vjerskih zajednica. Iz ljubavi prema Bogu podignuta je prvi put, iz ljubavi prema Bogu podignuta je i drugi put”, naveo je on.

Pozvao je da ljudi uvijek budu graditelji, a ne rušitelji vjerskih objekata.

Dodao je da je podizanjem Arnaudije Islamska zajednica u BiH pozvala građane na suživot, mir i toleranciju.

12.07 - Dodik: Rušenje Arnaudije bila je greška Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, istakao je da je Arnaudija svjedok postojanja i radosti.

“U ovom danu okupljeni svjedočimo jednoj veoma važnoj stvari, a to je da je ono što se desilo na današnji dan prije 31 godinu bila greška”, istakao je Dodik.

Istakao je da se bilo kojim rušenjem ne može dovesti u pitanje postojanje bogomolja.

“Zahvalan sam u ime Republike Srpske svima koji su pomogli, prije svega Republici Turskoj koja je izdvojila najveći dio novca”, rekao je on.

Dodik je kazao da na ovim prostorima treba i mora da živi samo mir i da svi treba da grade mir.

“Vama, vjernicima, muslimanima, želim da čestitam ovaj dan, Dan džamija”, dodao je Dodik.

Istakao je da će se zalagati da se očuva mir i stabilnost i da svi imaju jednaka prava garantovana zakonom, a prije svega ljudskim odnosom.

12.03 - Stanivuković: Banjaluka završila svoj zadatak Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, istakao je da mu je veliko zadovoljstvo što je danas ovdje kao jedan od domaćina.

“Gradovi i mjesta pripadaju onima čiji su tu spomenici, svetinje i bogomolje. Sudeći po tome, danas je više nego jasno, da Banjaluka pripada svima”, istakao je Stanivuković.

Kazao je da je ovo dugoočekivan datum, odnosno dan kada ova bogomolja otvara svoja vrata.

“Mi vjernici u svojim bogomoljama pronosimo molitve Bogu kako bi nam Bog dao snagu za svakodnevicu”, istako je Stanivuković.

Dodao je da ne vjeruje u čovjeka koji ruši bogomolje.

“Danas kao Srbin, pravoslavac, na treći dan Vaskrsa drago mi je što mogu biti ovdje i poslati poruke mira, ljubavi i tolerancije”, naveo je on.

Istakao je da je ovim činom Banjaluka završila svoj zadatak, odnosno obnovila sve vjerske bogomolje.

12.00 - Okanović: Arnaudija je dragulj među džamijama Muamer-ef. Okanović, glavni imam MIZ Banjaluka, obratio se u svojstvu domaćina.

“Posebnu čast i zadovoljstvo pričinjava nam prisustvo naših dragih gostiju iz Turske. Džamija Hasana defterdara dragulj je među džamija”, istakao je Okanović.

Dodao je da je Arnaudija izgrađena nešto poslije Ferhadije.

“Kao glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Banjaluka izuzetno sam sretan što danas 7. maja 2024. godine Džamija Hasana defeterdara ponovo otvara svoja vrata i što će na radost vjernika i građana Banjaluke uz ostale banjalučke džamije biti stjecište dobrih ljudi”, kazao je Okanović.

ŠEHER 5

BANJA LUKA

SAJAM KNJIGA

IZVEZENE RIJEČI U susret još jednom »Vezenom mostu«, u svjetlu još jednog Sajma knjiga u Sarajevu

Piše: Ismet BEKRIĆ

Međunarodni Sarajevski sajam knjiga, već 35., održan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine od 17. do 22.aprila, bio je z znaku RIJEČI, one literarne - poetske, prozne, esejističke, naučne, publicističke, one plemenite – s dobrim namjerama i kad je kritička, i one koja stvara mostove prijateljstva i saradnje. Bio je u znaku riječi, koje nas zapljuskuju sa stranica mnogobrojnih knjiga, i sa vrhova pera samih autora koji su svoje knjige predstavljali u Bosanskoj kući, i u neposrednim razgovorima na štandovima brojnih izdavača. A posebno su živo bile prisutne riječi koje govore o knjizi i koje se zalažu za njen bolji položaj, a to znači i za poticaje za bolji status autora, biblioteka, književnih, manifestacija, knjižara i sveukupnog ozračja koje bi bez književne riječi bilo manje svijetlo i optimističko. S tim u vezi prenosimo samo neke riječi predsjednika Savjeta Sarajevskog sajma knjiga, Ibrahima Spahića, kazane i na svečanom otvorenju, a šire i u predgovpru bogatog kataloga ove manifestacije koja teži da Sarajevo postane svjetski grad knjige, a BiH zemlja lijepe riječi.

Knjiga – najveća vrijednost »Ove godine, u nizu značajnih događanja, posvetili smo se prevođenju i autorskom radu pisaca i prevodilaca«, čitamo u predgovoru Kataloga Sajma knjiga riječi Ibrahima Spahića. »Održan je i Okrugli stol koji je bio izvanredna prilika za susret autora, prevodilaca i eksperata za autorska prava. Želim da istaknem i pozitivno iskustvo koje je proizišlo iz partnerstva Sarajevskog sajma sa Društvom pisaca i PEN centrom, univerzitetima i bibliotekama te kulturnim cengtrima u realizaciji ovih značajnih susreta. Isto tako, ključno je da se otvore kulturni centri Bosne i Hercegovine u svijetu i da se afirmira baština i savremeno stvaralaštvo u svim oblastima kreativnosti, među kojima su posebno važne autorska djela i izdavaštvo, koje treba da se razvija i usvaja nove tehnologije i prati evropske standarde. Međutim, to je nemoguće bez podrške države. Naša zemlja suočena je sa činjenicom da polovina našeg stanovništva živi i radi u svijetu i da je knjiga još uvijek najveća vrijednost povezanosti bosanskohercegovačke zajednice. Ključna je i za obrazovanje, nauku i kulturu kao temelj oblikovanja budućnosti našeg društva i odnosa u zemlji i svijetu, koji se ne mogu svoditi na online i internetsku komunikaciju među ljudima…« Sajam knjiga u Sarajevu uvijek je bio veliki povod, da i naši saradnici i autori predstave svoja nova djela, bilo ih je i ovog aprila na štandovima i u promotivnim programima u Bosanskoj kući, ali su ponajviše uglavnom prepušteni sami sebi, i skromnim mogućnostuma izdavača da ih pozivaju i osiguravaju im bar dio troškova. Eto, i naš magazin nije mogao predstaviti svoje nove brojeve, jer ih – zbog nedostatka namjenskih sredstava i sve manjeg interesa naših žitelja u ŠEHER 6 BANJA LUKA

drugim zemljama – jednostavno nije mogao i štampati, nego ih samo čitamo u internetskom izdanju, a to ne može biti nikakav krajni cilj.

Susreti za uživanje Sajam je, eto, bio, a na Sajmu je bilo i više posjetilaca i zaljubljenika u knjigu, osjetio se i veći interes kupaca. Bilo je živo i na štandovima, posebno na onima koji objavljuju i knjige autora iz dijaspore – »Lijepe riječi« i »Planjaxa«, bilo je dosta i pisaca iz Skandinavije koji su povezani u svoje udruženje i koji su imali i zajedničku promociju novih naslova.

Treba također istaknuti da su naši saradnici, pisci Muhdin Šarić i Šimo Ešić i prvi dobitnice novoustanovljene nagrade za opuse u dječjoj književnosti. Riječ je o nagradi »Zlatni ključić Liliputa«, koju je ustanovio Institut za dječju književnost BiH. Ovi autori bit će predstavljeni i na ovogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjaluci, na kojem će svoje nove knjige poezije i proze predstaviti i banjalučki pisci, koji će svoje riječi uplesti i u jednu antologijsku knjigu poezije – »Knjigu za uživanje«, koju je priredio pjesnik Jovo Čulić, a o kojoj posebno pišemo na stranicama ovog broja našega i vašega glasila. Biće to jedno izuzetno živo izdanje jedne knjige i zajedničko uživanje uz poeziju u pjesničkoj bašti Nasihe Kapidžić Hadžić, uz žubor još jednog pjesnika – Vrbasa.

Neka ovaj prilog bude i naš poziv na još jedno druženje uz odjek pjesničke riječi i šum vrbaskih slapova, koji će nas zapljuskivati i iz stihova Nasihe Kapidžić Hadžić. Tako ćemo ponovo zajedno, još jednom, prijeći vitki, Vezeni most, satkan od čudesnih riječi, od stihova i snova.

A tamo gdje je pjesma, tamo je ljepota.

Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj na 35. Sarajevskom sajmu knjiga 2024.

Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj, najveća organizacija koja okuplja književne autore u dijaspori, ove godine je po drugi put samostalno učestvovalo na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu održanom u periodu 17–22.

4. 2024.godine.

Na centralnom prezentacijskom prostoru Sajma predstavili su se autori, članovi ovog društva iz Švedske, Danske, Norveške, Njemačke i BiH, sa svojim djelima: • Samir Deumić: Sakupljač sjenki (Skövde : Daorson, 2024) • Senada Bešić: Kafić (Skövde : Daorson, 2023) • Milena Rudež: Fra hvirvlen/Iz kovitlaca (Brčko : Književni klub Brčko distrikta BiH, 2024) • Šimo Ešić (Lijepa riječ, Tuzla)

• Emin Musaefendić: Najbliži srodnik, (Skövde : Daorson, 2024) • Branko Tomić: Od Drvara do Ledenog mora (Sarajevo : Nova svjetlost, 2023) • Uzeir Bukvić: Posljednji let za Oslo (Skövde : Daorson, 2024) • Suada Duraković: Sve možeš ako vjeruješ da možeš (Bihać : Grafičar, 2023) • druga izdanja Društva bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj.

Na sajmu je učestvovalo više od 150 izdavačkih kuća iz Bosne i Hercegovine, regiona i šire, predstavljeno je oko 130 novih knjiga i 175 autora i promotora na 86 promocija u Bosanskoj kući u dvorani “Mirza Delibašić”, a organizatori procjenjuju da je oko 100.000 ljudi posjetilo sajam.

ŠEHER 7

BANJA LUKA

“Bosniaca” - časopis NUBBiH dobitnik nagrade na XXXV Internacionalnom Sarajevskom sajmu knjiga Dodjelom nagrada i posebnih sajamskih priznanja, završen je XXXV Internacionalni Sarajevski sajam knjiga 2024, pod motom „Riječ“. Stručni žiri donio je odluke o najboljim u 19 kategorija kao i o dobitnicima posebnih i specijalnih sajamskih priznanja.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je pored aktivnog predstavljanja svoje izdavačke produkcije i nekoliko sajamskih promocija svojih posljednjih izdanja, konkurirala i za nagradu ovogodišnjeg sajma.

Prema odluci stručnog žirija, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je dobila nagradu u kategoriji za časopise iz književnosti, filozofije, sociologije i drugih humanističkih i društvenih nauka: “Bosniaca” - časopis Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine (god. 28, br. 28/2023).

Dodjela nagrada i priznanja za najbolje autore i izdavače koje se ceremonijalno dodjeljuje po završetku Sajma predstavlja krunu bogatog programa i vrijedan podsticaj autorima i izdavačima za izvanredan izdavački i naučno-istraživački rad i opći doprinos društveno-kulturnoj zajednici.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, posljednjih godina, nagrađivana je sa više sajamskih i drugih nagrada za svoju izdavačku produkciju, što svakako ukazuje na profesionalnost u radu i značaju njenih edicija.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga, NUBBiH održala je i dvije uspješne promocije: 28. broj časopisa “Bosniaca” i „Bosanskohercegovačke bibliografije monografskih publikacija. 2017“, „Bosanskohercegovačke bibliografije serijskih publikacija. 2006“ i „Bosanskohercegovačke bibliografije serijskih publikacija. 2007”.

NUBBiH se zahvaljuje na prepoznatoj vrijednosti, te čestita organizatorima na višegodišnjoj tradiciji, izvanrednoj i krajnje profesionalnoj realizaciji i organizaciji ovogodišnjeg Sajma.

Inače, štand NUBBiH bio je reprezentativan i vrlo posjećen od strane uglednih književnika, univerzitetskih profesora, javnih ličnosti, a posebno iz sfere kulture i obrazovanja.

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Dodjelom nagrada i posebnih sajamskih priznanja, završen je XXXV Internacionalni Sarajevski sajam knjiga 2024, pod motom „Riječ“. Stručni žiri donio je odluke o najboljim u 19 kategorija kao i o dobitnicima posebnih i specijalnih sajamskih priznanja.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je pored aktivnog predstavljanja svoje izdavačke produkcije i nekoliko sajamskih promocija svojih posljednjih izdanja, konkurirala i za nagradu ovogodišnjeg sajma.

Prema odluci stručnog žirija, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je dobila nagradu u kategoriji za časopise iz književnosti, filozofije, sociologije i drugih humanističkih i društvenih nauka: “Bosniaca” - časopis Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine (god. 28, br. 28/2023).

Dodjela nagrada i priznanja za najbolje autore i izdavače koje se ceremonijalno dodjeljuje po završetku Sajma predstavlja krunu bogatog programa i vrijedan podsticaj autorima i izdavačima za izvanredan izdavački i naučno-istraživački rad i opći doprinos društveno-kultur-

noj zajednici.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, posljednjih godina, nagrađivana je sa više sajamskih i drugih nagrada za svoju izdavačku produkciju, što svakako ukazuje na profesionalnost u radu i značaju njenih edicija.

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga, NUBBiH održala je i dvije uspješne promocije: 28. broj časopisa “Bosniaca” i „Bosanskohercegovačke bibliografije monografskih publikacija. 2017“, „Bosanskohercegovačke bibliografije serijskih publikacija. 2006“ i „Bosanskohercegovačke bibliografije serijskih publikacija. 2007”.

NUBBiH se zahvaljuje na prepoznatoj vrijednosti, te čestita organizatorima na višegodišnjoj tradiciji, izvanrednoj i krajnje profesionalnoj realizaciji i organizaciji ovogodišnjeg Sajma.

Inače, štand NUBBiH bio je reprezentativan i vrlo posjećen od strane uglednih književnika, univerzitetskih profesora, javnih ličnosti, a posebno iz sfere kulture i obrazovanja.

9

Famozni „banjolučki kalauz“

ŠEHER

10 BANJA LUKA

Famozni „banjolučki kalauz“

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Famozni „banjolučki kalauz“

ŠEHER

12 BANJA LUKA

Objavljeno u zajednickoj zbirci “Poezijom protiv rata – Krvave suze”, Diligo Liber, Zagreb, R Hrvatska LOGORAŠ Posvećeno svim preživjelim logorašima i svima onima koji pate od Post-traumatskog stresa i sindroma (PTSD) Ukrali su mi slobodu Dok sam čučao Gladan i žedan Pognute glave Bez vida i sluha Zavezanih ruku I poderanih rukava S puščanom cijevi Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog Meni,čovjeku, S glavom punom gnjida Bez griže savjesti I imalo stida Komad neba postao je komadić Pa komadičak Sve dok se nije potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos A ja sam nijemo ćutao U zamjenu za život goli Iza bodljikave žice Maštao o familiji svojoj I komadu neba poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio A rebra moja K’o utihle dirke Ove smrtonosne svirke Bez početka i kraja Bio sam obrijane glave A moje oči bez sjaja, plačne I lica drugova mojih, ista Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albumu uspomena Ja želim zauvijek iščupati, A ona mi se uvijek Kao nepozvan gost vraća Jer svako svoju cijenu Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao Posječen oštrinom mržnje mača Na koljena sam padao I iznova se dizao Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam

Sa trunjem u očima I noćnim morama U jednom komadu Sa hiljadu ožiljaka Izrešetanog srca I propalih ideala

i tješila Svako je sa svojim mislima putovao Bez prava da glasno žali One najmilije, koji ostadoše iza bodljikavih žica Tu grobnu tišinu prekidalo je krčanje crijeva I plač djeteta koje je vuklo iz prazne flaše.

Da li je to ironija sudbine?

Da li mi se i život nemilosrdno sveti?

Ptica slomljenih krila Dobila je komad plavog neba Ali više ne može da leti.

Vraćena mi je sloboda A ukraden život

Nijemo pitanje lebdilo je u hajvan-vagonu poput mača “Hoċemo li se ikada vratiti?”

Maštali smo o slobodi A osjećali se kao bravče pred klanje Hajvan – životinja Insan - čovjek

U HAJVAN-VAGONU SEMIRA JAKUPOVIĆ Sjećanje na odlazak iz logora Trnopolje u Bosni i Hercegovini Na kraju dvadesetog vijeka Ljudi putovaše u hajvan-vagonu I to će vjerovatno u knjigu historije ući Jer umjesto životinja prevoziše ljude I mnogo više tereta nego inače.

Dvadeset...pedeset....stotinu i dvadeset Čini mi se da na taj broj teška vrata klapnuše A sto i dvadeset nedužnih insana utonu u mrak I krenu na ovo neplansko, neželjeno putovanje U jednom vrućem junskom danu.

Bradate,sablasne spodobe Sa grohotom ispratiše Nas, putnike s “pogrešnim imenima” Oni nisu plakali zbog rastanka Niti mahali bijelim maramicama Kako to već inače biva Vidio se samo sjaj mržnje u očima I likovanje.

IME I PREZIME: MEHO JAKUPOVIC Stotinu dva pupoljka i srce Ubijenoj Prijedorskoj djeci…

Vaše blistave oči stvaraju nova sazvježđa Nebesko-plavi oblačak, satkan od leptirova, lebdi nad praznom avlijom, tražeći prijatelje.

Pregršt šarenih klikera, u kosi mašnica nova, ostaće neostvarene obične dječije želje.

Tople i meke ručice, ne jure šarena krila, sablasno pusta mahala, utihli kikot i graja.

Podivljale voćke i trava, tu gdje kuća je bila.

Prođe godina mnogo, nerado sjećam se maja.

Ipak sjećanja ostaju, život surovo sudi, pravda je umrla isti čas, kada i mališani.

Uvenuše u jednom danu, danas bi bili ljudi, mržnjom i rukom bezumlja, pupoljci pokidani.

Uz klaparanje točkova I suza za rodnim krajem Još se čulo prigušeno jecanje I nijema molba “Vode, vode!”

Kojem Bogu se moliš, čijoj se nadaš milosti?

Krupna dječija suza, proklinje i svjedoči.

Nema tog koji može, meleke da ti oprosti, njihove svijetle, nevine i uplakane oči.

Sa zavežljajima u koje stade Cijeli život jednog starca i i tek novorođenog djeteta Uputismo se u nešto nepoznato i neželjeno U neizvjesnost U svijet Možda i u smrt

Svoje krvave ruke, pred kadijom ćeš da kuneš, svilene skute da ljubiš, grijehe da bi ti prašt’o.

I kad se lažno pokaješ i nakrivo se zakuneš, vrijedi li dječijeg uzdaha, običnog pitanja?

Zašto?

Meho Jakupović

Točkovi klaparaju, gradovi odmiču A još se čuje jecanje u strahu Tek se jedna sunčeva zraka kradom Uvukla kroz mali prozorčić smrdljivog vagona Milovala nas k’o majčinim rukama

Š E H E R 13

BANJA LUKA

Otišlo je sve do jaj(a)ca Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Iz neobjavljene knjige kolumni. Rukopis, objavljivan u medijima, datira iz 2012.

Opet nemam ništa za dodati. Niti oduzeti.

Tekst: Radmila KARLAŠ Svježe je petoaprilsko jutro, pa cupkajući na Autobuskoj stanici vjećam hoće li onaj u 7h i 45 preko Jajca po običaju da kasni. Stiže na vrijeme. Putujem na poziv APF fondacije i Vijeća Evrope u saradnji sa Udruženjem bh. novinara i Vijećem za štampu BiH, uz veliku podršku Irske vlade da prisustvujem seminaru koji će se održati u Holiday Innu u Sarajevu povodom 6. Aprila, a na temu Mediji u ratu i miru s podtemom Možemo li bolje.... Malo je falilo da odbijem poziv. Jer, kako ustvrdi Drago Bojić u sarajevskom listu Svjetlo i riječ...“sprega sa političkom i ekonomskom moći, stranačkim, nacionalnim i vjerskim liderima, manipulisanje informacijama, insceniranje i izopačivanje činjenica, obilježja su, uz rijetke izuzetke gotovo svih bh. medija.“ U zemlji političke i kulturne zapuštenosti uz senzacionalističke naslove protkane političkim manipulacijama moćnika, govoriti o medijima i djelovati zdravo putem istih čini se kao nemoguća misija. Naravno, nekad sam mislila da je sve moguće i dugo bivala Don Kihot. Koji je na koncu ostao bez najelementarnijih prava

14 Š E H E R

BANJA LUKA

i sredstava za život, ali ne i bez daljnje opasnosti za skraćivanja za glavu usljed nacionalnih interesa. Taj i takav Don Kihot već sutradan sjediće u publici u Holiday Innu i slušati prominentne novinare, kako ih najaviše, a od kojih se neki komotno mogu upisati u ratno-huškačka piskarala bez premca. Uostalom kad je neko vidio prvoborca u prvim redovima nakon rata. Naravno nikad. Ali polako. Idemo redom.

Naime, taj 5. April koji započinjem na relaciji Banjaluka - Sarajevo podsjeća da je prošlo 20 godina od početka rata u BiH. Ili nije prošlo, zavisi kako ko na to gleda. Tim krvavim proljećem započinje i moja „Četvorolisna djetelina.“ Autobus vijuga cestom za koju je car Franjo Josif na tvrdnju nekih da ju je teško prokopati upitao: „A može li grumen zlata za grumen kamena...“ Uvijek potražim sjedište odakle mogu nesmetano da gledam rijeku u kanjonu, divlju i plahovitu, brzu i planinsku. Reći ćemo da je

Kolumna naša, protiče kroz naš grad. Zapravo je ničija ili tačnije, svoja već vjekovima, svjedokinja mnogih zuluma. I dalje teče bez obzira na sve.

Drijemam i kroz poluotvorene oči vidim kamenu crkvicu Svetog Ive u Podmilačju. Veća, modernistička, koja se gradi tik do nje mi je ružna i uvijek dobro osmotrim onu skromniju. Mislim da bi se i sveti Ivo složio sa mnom. Na tom mjestu sam se 1998. na klizavom ljetnjem asfaltu nakon kišice okrenula nekoliko puta i kada se automobil na koncu zaustavio, bilo je to maltene u dvorištu pomenute crkvice. Zato mi je mjesto drago, jer moglo je i drugačije da se završi plesanje po cesti. Ponovo me hvata drijemež i onda ih naglo otvaram. Donji Vakuf. Imam 15 godina i gotovo cijeli ljetni raspust provodim kod Bisere. Jedemo polivale kako se tad nazivala namočena lepinja u ćevabdžinici i gotovo sve vrijeme provodimo na obalama Vrbasa uz Zokinu gitaru. A ja letim ne samo na ringišpilu koji je tog ljeta postavljen na obližnjoj livadi kod vakufskog Doma kulture, već i zbog plavookog Senada, koji je valjda imao najljepši osmijeh na svijetu. I naravno, imao je stalnu djevojku. Jer, sve prave ljubavi su tužne, naročito u tim godinama.

Komar je veličanstven premda tek sa naznakama proljeća. Nadomak Turbeta šadrvan ispred restorana, znatiželjno ga posmatram pijuckajući sok. Znatiželje naime imam napretek, jer 1975. je godina, nemam ni 12 godina i to je moje prvo samostalno putovanje. Putujem kod prijateljice Jasenke Bešlić u Sarajevo gdje ću provesti zimski raspust. Kada me koji dan kasnije ove aprilske 2012. TV FACE Senada Hadžifejzovića smjesti u renovirani hotel „Bristol“ stajaću uz prozor i gledati dolje na grad i jasno uočiti dvije prilike koje odlaze u diskoteku Kaktus u Skenderiji, kultni kafić Lav na Baš-čaršiji i smiju se šašavo dan-noć. Dvije djevojčice od kojih će jedna, a ne treba ni pogađati previše koja, usljed svoje urođene munjenosti zapadanja u neke samo njoj znane svjetove, zaostati neki korak i jednostavno zalutati.

Na putu ka Jasenkinoj zgradi na Grbavici pomoći će joj baš hotel Bristol kao orjentir. Jasenka je opet u ulici Obala 27 Juli, već dugo se preziva Babić i bila je prvo poznato lice na koje sam naletila početkom januara 1996. u Sarajevu.

Put traje dugo, iskušava strpljenje. Sparno je. Napokon Sarajevo i u vidiku onaj zlokobni ekstra ružni Radončićev toranj. Kada me nedugo potom fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije, veliki humanista i intelektualac dovezao tik do kafane sa kockastim stolnjacima i limenim pepeljarama gdje pirka osvježavajući vjetrić, dolazim lagano sebi, mada sumnjičavo mjerkam olujne oblake koji se navlače.

Te večeri pod naletima kiše u parku kod Vrazove sa Irom, Semirom, Dinom Mustafićem i ostalom ekipom iz MESS-a, šćućurena pod kišobranom gledam projekciju 3D Suade Kapić o opsadi Sarajeva.

Bočni zid zgrade na kojoj se oslikava projekcija uokviruje proživljeni užas. Moji MESS-ovci koji su takođe učestvovali u ovom projektu, iskisli su do gole kože. Tu je i Benja, Irin muž, mlađi Isović, sin baš onog Safeta. Svi smo promrzli, promičemo pored okupljene svjetine kao sjeni. Nedugo potom u aperitiv baru Holiday Inna od konobara saznajem da je jedino preostalo piće u bifeu tzv. Cola ziro. Kako kaže, sve je posrkano, ničeg više nema, o alkoholu da ne govorim. Tu su naime Reporteri bez granica, kao i bezbroj novinara iz cijelog svijeta. „Uostalom, sve nam je ziro baš kao i ova Cola“, kaže konobar stavljajući bocu pred mene.

I, evo ga. Mediji u ratu i miru, Možemo li bolje... 6. April 1992.6.April 2012. Dvadeset godina od početka... Konstatujem da nekada vodećih najhrabrijih pera nema. Ako izuzmem Vildanu Selimbegović, dugogodišnju novinarku BH Dana, sada urednicu „Oslobođenja“ koja će naravno u prazno malo kasnije pitati prisutne iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) zašto nisu reagovali na govor mržnje, tačnije na emisiju na FTV koja je govorila o ni manje, ni više

već kako je Selimbegovićeva naglasila, 200-godišnjici genocidnosti Srba. Iz RAK-a joj je odgovoreno da to nije bio govor mržnje. Od širenja mržnje je svakako još gore nepriznavanje iste. I naravno, među hrabre uvrštavam takođe vrsno pero nekadašnjih Dana, Dženanu Karup. Dvije žene, dva Don Kihota. Neka bar neko zasluženo bude prominentan. Iz manjeg entiteta će govoriti žena koja je tokom rata svojim napisima dovela u opasnost život mog kolege novinara nesrpske nacionalnosti. Naime, novinarka „Glasa Srpske“ će datog kolegu po peru proglasiti špijunom. Ljudima treba dati priliku da se mjenjaju, je l’, ali ja svakako više od posmatranja te metamorfoze volim otići na čik pauzu sa curama iz BIRN-a (Balkanska istraživačka regionalna mreža za ratne zločine.)

Zdravim se sa Hadžifejzovićem koji je aprila 1992. ostao upamćen po riječima iz TV Dnevnika „Ovo je rat uživo“, Banjalučaninom Gagijem Stanimirovićem koji se vratio iz Australije, pa sad radi za Al Jazeeru u Sarajevu, Emirom Habulom iz „Oslobođenja“, Borom Kontićem iz Media centra, Sinanom Alićem iz Tuzle, s kojim sam sjajno plesala takođe jednog aprila 1996. u jednom novinarskom klubu u Philadelphiji itd...itd...

Utvrđujem da za ovakve skupove više nemam volje i da su isprazni kao naše budžetke kase. Opare se malo organizatori, mi dobijemo obezbjeđen smještaj i putne troškove i mogućnot da vidimo kako sloboda ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.

U centru Sarajeva dešava se „Red-Line“ sa postavljenih 11.541 stolica. Opsada Sarajeva trajala je 1.335 dana, ubijeno je 11.634 građana, od toga 11.541 identifikovano, sa 1.300 ubijene djece, 1.500 projektila iznad 60 mm koji su svakodnevno zasipali... Grad je bio bez struje, vode, uz minimalne količine prirodnog gasa... Ja ni danas ne znam šta se desilo sa mojim prijateljima, Mirsadom sa Čengić vile, Mišom sa Marijin dvora, Jaskom i Rizom iz Koturove i mnogim drugim. To su bila moja braća. Pitala sam, tražila, uzalud. Suviše mrtvih.

Novinari u Holiday Innu piju do kasno u noć. Moji telefonski signali se utapaju u njihovu silnu elektronsku opremu. Jedno vrijeme sam komunikacijski potpuno izolovana što mi pred oči vraća slike koje bih da skinem sa svog unutrašnjeg repertoara.

Neko vrijeme provešću sa prijateljima. Rijetki su, jer su mnogi nakon 1996. otišli. Gledam kako demobilisani borci iz oba bh. entiteta, uključujući i onaj nepostojeći štrajkuju. Dogorilo do nokata. Pristižu i gladni radnici iz gradića nadomak Sarajeva. Taxista kaže da mu se sviđa Banjaluka, kako je to čist i lijep grad. Sumorno mislim gledajući gladne koje narod nije pozlatio, ajd bar nešto lijepo. Oni lovarniji bi me odmah ukorili kako sam suviše mračna. Možda samo suviše vidim, a te boljke ne mogu da se rješim ni u Sarajevu. Kolega Damir Nikšić, slikar i vrsni muzičar (ne znam je li bolji u jazz-u, rocku ili bluesu, svira li maestralnije ili pjeva) i ja se muvamo po Maloj pivnici. Jedva uspijevamo popiti kafu i orahovaču zahvaljujući Damirovim gažama na datom mjestu, jer je prostor zakupljen za neku feštu Gradske uprave. Riječ gradski u sudaru sa fizionomijama prisutnih zvuči groteskno.

I, evo me u Bristolu. Hotel je zatvoren 6. Aprila ‘92., a otvoren istog datuma prošle godine. Istraumirana sam silnim dugmićima i luksuzom u sobi. U hotelu nema alkohola, ni kapi. Još jedna novost.

Nebitno, uvijek mi se u torbi nađe poneki zalutali čokančić, pa je tako i ovog puta. U „Bosmalovom“ neboderu je TV FACE. Go[‘a sam.

Nagovorim se svašta kameri. Zamolim na kraju gledaoce da me ni slučajno nikad ne upitaju preko čijih jajca se sve bedastoće u sklopu akcije Kradimo svoje ili domaće odvijaju. Malo dalje, u susjednom studiju iste TV kuće, gladni demobilisani borci nakon intervjua posluženi su večerom. Simbolična pomoć od urednika ove kuće.

Na koncu, dok rabim sad obrnutu relaciju Sarajevo - Banjaluka, sva žedna i željna dobre kafe, sa užasom konstatujem da vozač ne kani stati sve do Jajca. Da se niko nije usudio pitati čijih. Š E H E R 15

BANJA LUKA

U moru priča i osjećaja preovladava sreća Piše: Dževdana Gološ KUD “Fahira Hasedžić”- Birmingham U Italiji je održan Festival folklora na kome je učestvovalo 8 folklornih društava iz Velike Britanije, Danske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Još uvijek prepričavamo priče i sređujemo utiske, ali u moru priča i osjećaja preovladava sreća.

Iako smo krenuli na put u ranim jutranjim satima, tik poslije ponoći, djeca su se uzubuđeno smješila i zamišljala šta nas to sve čeka u ovoj folklornoj avanturi. Maleni su zamišljali planine italijanskog sladoleda, dok su malo veći priznali da se najviše raduju susretima vršanjaka iz drugih folkornih grupa.

Bosanskohercegovačko udruženje LJiljan, domaćini ove prelijepe manifestacije, su nas toplo dočekali na aerodromu u Bergamu, a uz srdačan razgovor jednosatna vožnja do malenog gradića Boario Terme, u kojem smo odsjeli, proša je za tili čas.

Oduševili smo se pejzažem Boario Terme koje odmah na prvu podsjeća na našu Hercegovinu planinama, smargadnom rijekom, vinogradima i klimom.

Udruženje „Ljiljan” nam je već prije najavilo zabavu za dobrošlicu i nisu razočarali! Druženje je bilo fenomelano uz našu muziku i kolače. Divno je bilo gledati naše folkloraše kako se druže i igraju uz bosansku muziku.

Naši domaćini su se potrudili da se zaista ugodno osjećamo, uvijek su bili spremni pomoći i naći se pri ruci.

U subotu, na dan susreta, imali smo izlet u gradić Lovere. Naši sjajni zemljaci iz Zavidovića su nam ustupili sjedišta u njihovom autobusu, zabavljali nas pjesmom i majstorskom svirkom na harmonici.

Lovere nas je dočekao okupan suncem, zargrljen obalama jezera

16 Š E H E R

BANJA LUKA

Iseo i pružio nam priliku da uživamo u prirodnim ljepotama Italije.

Djeca su dobila željenu planinu sladoleda, a odrasli prilku da se odmore uz laganu šetnju obalom.

Poslijepodne su sve folklorne grupe posjetile spomen-park „ Cvijet Srebrenice” i odale počast polaganjem cvijeća na spomenik koji su podigli naši domaćini udruženje „Ljiljan” Domaćini su za ručak opet oduševili organizacijom, tradicinalnim jelima i kolačima u kojima su uživali mnogobrojni posjetitelji.

Glavni događaj „Festival Folklora Italija” je počeo predstavljanjem svih folklornih društava koji su učestvovali na manifestaciji.

Uslijedila je revija predivnih tradicionalnih kola, svu učesnici su bili fenomenalni i oduševili nas svojim izvedbama. Nerijetko smo znali pustiti i suzu radosnicu pri naletu ponosa i sreće gledajući našu divnu bosansku omladinu koji su došli iz svih krajeva Evrope da bi učestvovali.

Naš KUD „Fahira Hasedžić” je imao najmlađe učesnike i koreografe, samim tim smo još više ponosni na njih i na njihov izvanredan nastup! Želimo im da nastave sa odličnim radom i u budućnosti!

Velika hvala nasim vrijednim domaćinima na gostoprimstvu i besprijekornoj organizaciji. Čestitke svim učesnicima na odličnim nastupima!

Nadamo se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti i nastaviti nase druženje!

NAPOMENA/ nastupe svih učesnika možete pogledati na fb stranici https://www.facebook.com/bosniauknetwork/

ŠEHER

BANJA LUKA

17

Marjan Hajnal kaže:

DA, TO JE GENOCID!!!

Dočekuju nas žučne polemike: jeste genocid-nije genocid. Kao i uvijek do sada argumentirano tvrdim: da, bio je, i još traje.

Napisao: mr. sci. Marjan Hajnal I dodajem: Od svih tumora najzloćudniji je mentalni. On je ujedno i jedini koji se nasljeđuje; oboljeli roditelji, njihovi roditelji, praroditelji, sve do Eve i Adama, prenijeli su na potomstvo taj najviralniji virus koji vodi neizlječivoj bolesti. Nasreću, ima nas puno na Planeti koji poznajemo mudrost inhibicije uzroka te opake bolesti.

DVIJE BESANE NOĆI Nakon nevjerovatne torture i sadističkog impero-trulo-kapitalističkog treninga živaca od strane aviokompanije nekako se uspijevamo odvojiti od uzavrelog neba i tla Bliskog istoka i kroz sužnježicu i ludu vožnju preko bosanskih gudura doći do Sarajeva, uz temperaturni šok, od plus trideset na minus dva. Idila planina i fotke lijepih bliskih nam pejzaža našeg krajolika nije nam utjeha dovoljna za prijeko potrebni nam odmor. No, i na odmoru, daleko od odmora. Ako mi se i čini da sam na tren zaspao, već se budim, pod uticajem mučnih prizora razaranja, zvuka sirena i detonacija nad nama i u blizini, ustajem kao duh u dva noću i pišem, nekom će pomoći, neku dušu možda još mogu spasiti. Jela je nešto jača, što ne znači da je njen san opušten. Nekad je bolje izaći u noć i trčati. Ne napuštaju nas stres i preružan osjećaj da smo tamo ostavili svoje najmilije, male unuke koji kao i sva tamošnja djeca započinju svoj život u znaku doživotne traume. Zahvaljujem svim prijateljima koji su nam se javljali, brinuli za nas, ali i molim: nemojte me pitati otkud ja tamo i sugerisati mi da bježim. Čak iz opkoljenog Sarajeva moglo se pobjeći, ako ne autom, onda biciklom, pješke, kroz tunel spasa, ali, Izrael nije to, to je ukleto ostrvo, klopka iz koje samo u zatišju kao ovom trenutnom može se spasiti glava. No, svi koji su ikad bježali a ostavljali svoje najbliže, voljene, znaju da to nije bijeg kad spašavaju sebe a ne i njih. I zato, znajte, nismo tu jer smo pobjegli, vratićmo se po njih. Naravno, biće vraški teško, ali vjerujemo da ćemo u zatišju pred uragan uspjeti.

Pa i tada, da li smo uspjeli? Zar je uspjeh spasiti sebe i svoje a ne spasiti milione, možda i stotine miliona koji će sagorjeti u toj stravičnoj lomači bezumlja? ŠEHER 18 BANJA LUKA

Moje spavanje i pokušaj odmora od preteških dana nije spavanje već je godinama kontinuirana nesanica. Ništa i ne pokušavam uzeti za smirenje, to mi je strano i neprihvatljivo, borim se kako znam. Tako i ove dvije noći u Sarajevu, u kom me dočekuje bombardovanje druge vrste: „Genocid. Jeste ili nije?“ Pa dovraga! Naravno da jeste!!! Dogodio se i traje!!! Napisao sam desetine kolumni, protesta, potpisao gomilu tužbi, osobno, ili u ime instituta kojeg vodim, ili, kao supotpisnik ekspertnog tima. Ko god je imao priliku pratiti moju aktivnost, slagao se sa mnom ili ne, mogao je uočiti da nikada nisam principijelno odstupio od humanosti kao osnovnog intelektualnog kreda i etičkog postulata svog postojanja. Nisam ćutao, niti ću, niti se ikoga plašim, lajem dok trajem. Ali ne prostački kao mnogi nazoviintelektualci, ili, „hintelektualci“, kako ih je nazivao moj preminuli sugrađanin i prijatelj, lingvist, Midhat Riđanović. U svim tim svojim kolumnama ponavljam bezuvjetni lament: ne činite to! Ne škodite sebi, svom biću, na bacajte anatemu na bližnje, sadašnje i buduće, izbavite se iz zamke zloćudnog mentalnog tumora, ne sjedajte u voz bez povratka koji će odnijeti u ambis i vas i one na koje ste već činom njihove pojave u ovom nemilom svijetu prenijeli taj razorni i samorazarajući virus neznanja, nepriznavanja, oholosti, samoživosti, osionosti, patološke ubilačke mržnje pod kojom se bestidno krećete, i pokazujete svima javno svoju gubu. Trebate i morate poznavati elementarne povijesne činjenice i uvijek ih iznova proučavati i o njima podučavati.

Morate naizust naučiti definiciju genocida. Tada, kad je naučite i kad bljesne u vašim umovima iskra humanosti, zasigurno nikada više nećete sebi dopustiti tu bezgraničnu glupost, sramotu i samodegradirajuću bolest, da amnestirate Hitlera, biskupa Stepinca, Vojislava Šešelja, Mušana Topalovića-Cacu, Darija Kordića… Nisu samo oni jedni genocidni, a ovi „naši“ , baštensko cvijeće. Za vaše dobro, za dobro vaših potomaka, prekopajte tu prokletu baštu, povadite korijenje beščašća i vječnog zla, dopustite da vam i ruku amputiraju ako ikada više sebi dopustite njom staviti svoj potpis na amnestiranje i minorizaciju bilo kog genocida. Kad shvatite da odlazak na naselje, svadbu, na babine, na proslavu rođendana, za sticanje diplome ili nekog priznanja za postignute uspjehe, kao i na sahranu, nije samo pitanje časti već i nešto mnogo više, sudbonosnije, shvatićete koliko je opasno identificiranje sa zlom. Ne postoji mali i veliki genocid. On može biti lokalni i masovni, brutalan, barbarski, ili u svilenim rukavicama, ali, svako dijete ubijeno iz naci-pobude je žrtva nekih fašista i kleronacista. Ako ne želite biti jedan od njih, malignih, morate se distancirati i od rođene majke, brata, kuma, svog djeteta, ako uočite taj sindrom ogrezlosti u neizlječivu pošast ubilačkog ludila. Može svijet ovaj propasti, ali ne morate biti fragment tog mozaika s prikazom sloma civilizacije Humanuma. I zato, preporučujem, po ko zna koji put apelujem, molim, preklinjem: ne budite antivakseri kad je u pitanju sticanje imuniteta na zlo. A možete se tako jednostavno imunizirati. Shvatite i prihvatite da su, prema definiciji genocida, sve imperije djelovale i djeluju genocidno, služeći se polugama instaliranja svojih filijala. Ako sa makar naizgled bezazlenim povlađivanjima i simpatijama doživljavate samo jedan atom nekog od njih, znajte da ste gotovi, podlegli, ispisali ste se iz škole humanosti. Gledam, neki hodajući mrtvac kaže da se nije dogodio genocid. Možda je on neki svjetski autoritet u domenu tematike genocida i zločina protiv čovječnosti, ali nije nikakav autoritet za mene. Ja sam autoritet, glasnik savjesti, samosvijesti i humanosti, voljeli me ili ne, priznavali me ili ne. Ima neko ko me poznaje, priznaje i poštuje u ovom probijanju kroz stravični bjesomučni koloplet sudbina. Meni je to dovoljno za mirnu i čistu savjest, ali nije dovoljno za miran san. Dobri glasnici su kao delfini, ako im se jedna polovina mozga odmara, druga je na dežuri. Ko izigrava vječno budnog, pašće s osmatračnice kad postane najgore. Ostali, pristrasni i ostrašćeni, pali su davno, već pri svom rođenju i razbili se na podiju scene ludila beznađa. Ne bih ni u ludilu da sam jedan od njih. I ne naslućuju koliko su unesrećeni.

NEVERA I MED, BONACA I GENOCID „Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.“ – Petar II Petrović Njegoš

Marjan Hajnal Sarajevo, 28.4.2024.

Bosanska idila, žuč, med, genocid. Nije ih lako popiti smiješane, a narod nema izbora, živi, raduje se, slavi, a svaki trenutak slatki prepolovljen je na dvoje, onaj drugi dio gorak do nepodnošljivog bola.

U toj slatkoj gorčini, pretvorivši sām čin ispijanja u umjetnost istine i laži, ispijaju tu čašu do dna. I kad govore istinu i kad lažu, gledaju se u oči. A znaju, kao i do sada, skupa, moraće i ubuduće.

Plitka su, podla i nečovječna razuvjeravanja ideologa koji amnestiraju bilo koju genocidnu politiku i njene protagoniste, bilo da je riječ o Hunima, Kinezima, Slavenima, Germanima, Romanima, Anglikancima. Svi oni brane svoje horde. A bilo bi tako jednostavno priznati da su počinili genocide, bilo bi dobro za njihovo narodno osvješćenje, no, tad bi priznali da su genocidni i da su obavezni plaćati ratne reparacije onima koji su stradali od njih.

Ta tema, genocid, opsesija je svih. Onaj naturalizirani Amerikanac Efraim Zurof je kao pozvan i obavezan da negira da se u Srebrenici dogodio genocid, a ja sam mu lično u telefonskom razgovoru i u otvorenom pismu odgovorio da se genocid nije dogodio samo u Srebrenici, da je čitava Bosna bila poprište genocida i da je sasvim genocidno poubijati muškarce jer je time ubijen biološki potencijal jedne regije.

Internetski podaci o najvećim genocidima u povijesti neumoljivo svjedoče o tome ko i kad i nad kim ih je počinio. Nije potrebno biti posebno obrazovan i uman da se shvati da su moćni, gramzivi, lukavi, nemilosrdni, oduvijek tlačili slabe, dobre, naivne, miroljubive.

Svi su oni genocidni, Mezopotamci, Izraelci, Palestinci, Egipćani, Turci, Rusi, Japanci, Nijemci, Francuzi, Belgijanci, Holanđani, Talijani, Španci, Portugalci, Britanci, Amerikanci…. Za sve postoje neosporivi argumenti. Pri tome se mora imati u vidu da nisu svi ljudi isti i da ne snose svi odgovornost za zlodjela koja su činili njihovi sunarodnici.

Šire gledano, genocidi su posljedica svake imperijalne doktrine depopulacije, nasilne asimilacije, akulturacije, urbicida…

Ko nije vičan plovidbi kroz neveru, ne treba se ukrcavati na brod ni kad je bonaca. Ko svoju kuću ne čisti, neka ne zaviruju ni u tuđu.

19

Dan bijelih traka obilježava se u Malmöu:

Sjećanje na civilne žrtve rata Tradicionalno okupljanje, povodom odavanja poštovanja i počasti građanima i žrtvama u Prijedoru, održano je u petak, u 18 sati.Građani Prijedora, nesrpsko stanovništvo, naredbom Kriznog štaba nasilno proglašene srpske vlasti, morali su nositi bijele trake i na domove stavljati bijelo platno 31. maja 1992 godine.U znak sjećanja na taj događaj obilježava se Međunarodni dan bijelih traka (Den internationella Vitbandsdagen) kao znak sjećanja na civilne žrtve rata Prijedora: tokom tri i po godine rata ubijeno je 3.176 civila, od čega je bilo 256 žena i 102 djece; 31.000 je zatvorena u logore i 53.000 protjerano iz svojih domova.Tada je izdana naredba Kriznog štaba nasilno instalirane vlasti tadašnje općine Prijedor, kojom se nesrpskom stanovništvu naređuje isticanje bijelog platna na domove, dok su nesrbi, uglavnom Bošnjaci i Hrvati, na javnim mjestima na nadlakticama morali nositi bijele trake.Ta kampanja bila je uvod u etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i teške ratne zločine, po mnogima nepresuđeni genocid nad Bošnjacima na području Prijedora. Također, kroz koncentracione logore Omarska, Trnopolje i Keraterm prošle su desetine hiljade ljudi, nad kojima su izvršene masovne egzekucije, zločini silovanja, različite vrste tortura, kao i zločini protiv čovječnosti.Dan bijelih traka obilježava se svake godine u gradovima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i gradovima širom zapadne Evrope, u Americi, Australiji i širom svijeta.31. maja 2024. godine, u 18 sati, na Gustav Adolf trgu u Malmöu, održano je tradicionalno Mirna šetnja se održava svakog 31. maja u Prijedoru/Anadolija

ŠEHER 20 BANJA LUKA

okupljanje svih građana i odati poštovanje i počast građanima Prijedora i njihovim žrtvama. Geslo ovogodišnje manifestacije je: "Svaka žrtva nedostaje i danas kao i u vrijeme stradanja". Bosanskohercegovački građani iz cijelog svijeta već duži niz godina šalju poruke sa mitinga širom svijeta, da Prijedor nije i nikada neće biti zaboravljen.

Organizatori manifestacije u Malmöu su Bošnjačka islamska zajednica u Švedskoj - BIZ Malmö, Bh. udruženje Bosanska krajina, Bh. udruženje Đerdan i Bosanskohercegovačko-švedski savez žena u Švedskoj (BHSKF/BHŠSŽ).

Hasen ef. Jašarević, organizator: - Želimo sačuvati kulturu sjećanja na tužna stradanja Bošnjaka u Prijedoru 1992. godine i da se njeguje tradicija da se ovakva stradanja ne bi više nikada desila. Pozivam sve one koji mogu da dođu na manifestaciju i tako daju svoj doprinos Danu bijelih traka u Malmeu.

U Parlamentu Švedske obilježen Dan bijelih traka - Sjećanje na zločine u Prijedoru Seminar je okupio respektabilne predstavnike svjetske akademske zajednice, visokih zvaničnika institucija Kraljevine Švedske, kao i diplomatskog kora i bosanskohercegovačke zajednice u ovoj zemlji Danas je u Parlamentu Kraljevine Švedske obilježen Dan bijelih traka, dan sjećanja i komemoracije na zločine u Prijedoru tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kroz poludnevni seminar, koji su organizovali članovi Parlamenta Švedske, ispred Socijaldemokratske partije Švedske - Azra Muranović, Denis Begić i Dženan Čišija, uz saradnju sa Ambasadom Bosne i Hercegovine u Štokholmu.

Seminar je okupio respektabilne predstavnike svjetske akademske zajednice, visokih zvaničnika institucija Kraljevine Švedske, kao i diplomatskog kora i bosanskohercegovačke zajednice u ovoj zemlji.

Uvodne riječi je dala Azra Muranović, a zatim se skupu obratio ambasador Bosne i Hercegovine u Švedskoj Bojan Šošić koji je poručio da je iznimno važno održati kulturu sjećanja i poštivanja žrtava, a zbog budućnosti, opstanka demokratije i očuvanja mira u Bosni i Hercegovini, ali i u cijeloj Evropi i svijetu.

Potresno predavanje Satka Mujagića/ Privatni album/

Član Parlamenta Švedske, takođe ispred Socijaldemokratske partije, Morgan Johansson, istakao je da su dešavanja u Prijedoru ‘92 i proglas o obilježavanju nesrpskog stanovništva bijelim trakama, te zločini koji su se kasnije desili istinski primjer šta se desi nakon ovakvog čina dehumanizacije, kada zaboravite da su oni za koje mislite da su vam neprijatelji, zapravo ljudska bića.

Posebni gosti i govornici na skupu su bili David Pettigrew, profesor na Univerzitetu Southern Connecticut, SAD koji je posvetio decenije rada na istraživanju ratnih zločina i prava na obilježavanje stratišta i Fabrice Dekoninck, istraživač i fotograf koji svojim radom u posttraumatskom društvu u Bosni i Hercegovini doprinosi istini, sjećanju na zločine i njihove žrtve, ali i važnosti za ozdravljenje društva kroz istinsko pomirenje.

Uz potresno svjedočenje Satka Mujagića, preživjelog logora Omarska i Manjača i veoma angažovanog aktivista na kulturi sjećanja i ljudskih prava, ovo je zapravo bila i generalna i najvažnija poruka ovog skupa, očuvati kulturu sjećanja na žrtve, kroz edukaciju i stalnu diskusiju. Insistiranje na istini i njeno ponavljanje jedino može pomoći stvarnom pomirenju i osigurati zdravu budućnost generacija koje dolaze.

NUBBiH nominirala bh. kandidate za ALMA 2025. godinu Autor Medina Mašić Sipović Nakon zasjedanja Komisije za nominaciju bosanskohercegovačkih autora za ALMA 2025, te njenom odlukom, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je za Astrid Lindgren Memorial Award za 2025. godinu kandidirala tri istaknuta bosanskohercegovačka pisca za djecu i mlade i jednog ilustratora.

Nominacija za autora pripala je književnici Jagodi Iličić, te književnicima Huseinu Derviševiću i Ismetu Bekriću, dok je nominacija za ilustraciju pripala ilustratorici Saneli Husić Musabašić.

Književnica Jagoda Iličić već je dugi niz godina prisutna na književnoj sceni kao autor, ali i promotor pisane riječi. Još od ratnih godina kada je na ovim prostorima poticanje na dijalog, prihvatanje različitosti i vrijednost kulturnog angažmana trebalo graditi iznova, pa sve do posljednjih priznanja kojima je njezin trud nagrađen, Iličić se trudi obogatiti književnost novim naslovima ali i potaknuti djecu na čitanje. Taj misionarski posao na polju književnosti manifestovao se kroz niz projekata koje je ova književnica osmislila. Preko tv emisija za djecu „Put kroz Liliput“ koje promoviraju kulturne i književne vrijednosti iz okruženja, rada u prvom BiH Dječjem književnom klubu čiji je osnivač i idejni autor u svakom pogledu, pa sve do objavljenih autorskih izdanja koja su nagrađena prestižnim nagradama, ova autorica neumorno radi na promoviranju čitanja i vrijednosti kojima mlade ljude poučavaju dobre knjige. Iličić u svom radu surađuje s brojnim kulturnim institucijama u našem gradu, ali i šire. Okuplja oko zanimljivih, književnih tema umjetnike, članove školskih sekcija, ljubitelje književnosti, kulturne radnike. Njezine knjige djeca rado čitaju, igraju u obliku igrokaza na školskim i kazališnim scenama. Djela su joj prevedena na francuski, njemački, arapski i engleski jezik.

Husein Dervišević je bosanskohercegovački pisac rođen u Bihaću 28. decembra 1948. godine. Stvara u rodnom gradu više od pola vijeka i objavio je preko dvadeset naslova (iz dječjih knjiga, proze i ŠEHER 22 BANJA LUKA

kratkih priča). Pored književnih djela pisao je hronike, reportaže, komentare, te se bavio novinskom, dokumentarnom i umjetničkom fotografijom. Nagrađivan je više puta, a također se pojavljuje u čitankama i lektirama. “Prodavac osmeha” jedna je od njegovih najpoznatijih knjiga, koja je proglašena za knjigu godine na književnoj manifestaciji “Pjesničko prijateljstvo” 1984. godine. Osim književnosti, nisu mu bile strane ni druge grane umjetnosti, pa ga mnogi u Bihaću poznaju kao voditelja radio emisija vezanih za rokenrol. Sarađivao je sa mnogim listovima i časopisima za djecu, gdje je objavljivao poeziju i proze. Njegove pjesme su prevedene na nekoliko jezika, uključujući engleski, italijanski, mađarski i turski, a za svoja djela je više puta nagrađivan.

Ismet Bekrić je rođen 26. maja 1943. godine u Banjoj Luci, BiH. Diplomirao je književnost i jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući “Glas” u Banjoj Luci. Također, bio je predsjednik Društva za izdavačku i književnu djelatnost u Bosni i Hercegovini. Godine 1993. prognan je iz rodnog grada i od tada živi u Ilirskoj Bistrici u Sloveniji. Jedan je od najznačajnijih dječjih autora u Bosni i Hercegovini.

Poznat je kako na Balkanu, tako i na području Alpe-Jadrana. Njegova izvrsnost u ovoj oblasti prepoznata je kroz razne nagrade u regiji i šire: vodeće nagrade u Bosni i Hercegovini, poput godišnjih nagrada Književnog društva Bosne i Hercegovine, Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu, te pojedinih izdavačkih kuća; nagrade za književne opuse kao što su “Skender Kulenović”, “Stazama Đetinjstva”, “Vezeni Most”, “Vitez Bajke” i dr.; regionalne i europske nagrade kao što su “Zmajeva”, “Mali princ”, “Dječje carstvo” i nagrada Alpe Adria “Riječi bez Granica” za najbolje knjige u srednjoj Europi, odnosno regiji Alpe-Jadran. Bekrićeve pjesme i priče prevedene su na dvadesetak jezika.

Sanela Husić Musabašić je rođena 01.08.1985. godine u Banovi-

Husein Dervišević

Ismet Bekrić

ćima. Svoje putovanje kroz umjetnost započela je upisom u srednju školu Primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Za vrijeme Srednje škole rodila se ljubav prema skulpturi pa se odlučila za studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. 2003. godine, na nagovor velikog bosanskohercegovačkog pisca za djecu, Šime Ešića, ušla je u svijet bajke i poželjela zauvijek ostati dijelom njega. Do danas se profilirala kao svojevrsni ambasador bajke, prije svega kroz ilustrovanje knjiga za djecu, ali i kroz angažman i rad sa djecom na očuvanju bajki od zaborava. Njene ilustracije su do danas obojile mnoge

priče, bajke i pjesme, kako u knjigama tako i dječjim časopisima. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine ULUBiH i Udruženja za podršku obrazovanja, odgoja, kulture i tradicije “Bajka” Sarajevo.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH od 2007. godine nominacijsko je tijelo za prijedlog kandidata iz Bosne i Hercegovine za Memorijalnu nagradu „Astrid Lindgren“ www.alma.se. Fond nagrade od 530.000 € najveći je u svijetu za dječiju i književnost za mlade, te druga najvrijednija nagrada za književnost u svijetu.

Jagoda Iličić

Sanela Husić Musabašić

Š E H E R 23

BANJA LUKA

ЛЕПТИРИЋ НАЂА И ЖЕНА ХРАБРОСТ Разговор са Татјаном Тањом Обрадовић

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ Те вечери моја супруга Маја и ја стигли смо на још једно дружење уз поезију, у одличној организацији Императива, које се одржава једном мјесечно у Црвеном салону Банског двора. На наше изненађење, на улазу у бањалучки храм културе дочекао нас је детектор метала. Људи у цивилу љубазно су нам објаснили да је све у реду, да слободно уђемо, с тим да се у Банском двору одржава још један догађај због ког су појачане мјере безбиједности. Сазнали смо, а онда и завирили, да се у великој концертној дворани одржава скуп У сусрет Дану ријетких болести. Скупу су присуствовале и Жељка Цвијановић, члан Предсједништва БиХ, као и Тамара Вучић, супруга предсједника Србије. Отуда и појачане мјере обезбјеђење зграде.

24 Š E H E R

BANJA LUKA

За ријетке болести се сматрају болести које се јављају на мање од пет појединаца у омјеру на 10 хиљада становника. Иако су дакле ријетке, али можемо израчунати да 6-8 посто Европљана болује од тих ријетких болести. С тим у вези на скупу се покушало указати на положај и проблеме оних који болују од ријетких болести. Догађај у Дому културе потакао је Мају да ми исприча о својој другарици из Чачка, Татјани Тањи Обрадовић која је преузела бригу о остављеној дјевојчици Нађи Марковић. Нађа болује од ријетке болести, булозне епидермолизе, познате као болест дјеце лептира. Болест се јавља код 2-4 особе на 100 хиљада становника. Рођеним са овом болести недостају функционални везивни протеини, тако да ћелије коже и слузокоже постају осјетљиве и подложне раздвајању. Дакле, кожа постаје осјетљива и рањива на сваки иоле јачи додир, те се стварају ране по читавом тијелу. Поред тога, јавља је отежано

гутање и причање, опадање косе и оштећење власишта, срастање прстића на рукама и ногама и губитак функције шаке, деформисање стопала... Оваква дјеца, након неколико година живота постају тешки инвалиди, а просјечан животни вијек ових особа износи тек двадесет осам година... Татјана Тања Обрадовић је цвјећарка и води своју цвјећару у Чачку. Разведена је, мајка троје дјеце. Нема ријешено стамбено питање. Иако се ради о релативно младој особи у петој деценији живота, лијепој и атрактивној жени, она се већ остварила и као бака. Сачекали смо да прођу Дан жена и задушнице (православни празник посвећен сјећању на преминуле), пошто је тада највише посла за цвјећаре, а онда је Маја назвала своју познаницу из Чачка. Разговарали смо готово пола сата, иако нисмо имали намјеру узети превише времена Тањи, ионако презаузетој обавезама. Из полусатног разговора издвојили смо оно што би укратко, а најпрецизније описало Нађину животну причу, као и све изазове са којима се сусрећу ова дјевојчица и њена хранитељица и старатељка: Када је рођена Нађа и када је установљена њена болест? Нађа је рођена 6. фебруара 2020. године, у Чачку. Током трудноће, помоћу ултразвука, није се могла установити болест. Она је установљена одмах по рођењу и дете је упућено у Београд на лечење. Како су реаговали Нађини родитељи када су сазнали да је дијете болесно? Да ли су касније посјећивали Нађу? Након што је дете отишло у Београд, мајка је отишла кући. Једноставно су напустили Нађу иако су је повремено посећивали у болници, као и у два наварта код мене, али већ две године нису долазили и уопште се не јављају. Када сте и како чули за Нађу? Шта је била ваша реакција? У јануару 2021, главна сестра са Дечје хирургије у Чачку, где је дете доведено по повратку из Београда, написала је статус на фејсбуку који је насловила, Дете лептира нико неће. Статус је написан у првом лицу, као да га је сама Нађа написала. То ме је толико гануло да сам била сва у сузама. Већ тада сам одлучила да узмем дете себи. Тада још нисам знала ни да ли је дете мушког или женског пола. Само сам знала да морам узети дете себи. Јавила сам се у коментарима и сестра ме је упутила у центар за социјални рад. Како је Нађа стигла у ваш дом? У центру за социјални рад су ми рекли да је најбоље да прођем обуку за хранитеља. (У међувремену сам, поготово због честих Нађиних одлазака у болницу, постала и Нађин старатељ.) Након обуке, Нађа је стигла у наш дом у мају 2021, са њених 15 месеци. Како су реаговала ваша дјеца када сте им саопштили вашу одлуку? У почетку је код деце постојао страх од непознатог, како ће бити када дође болесно дете које изискује посебну пажњу, али по Нађином доласку, све је одмах било потпуно у реду, девојчица је прихваћена од свих са пуном пажњом. Колико пажње изискује Нађа? У каквом је стању била по доласку и да ли се стање имало побољшало? Да ли су барем ноћи мирније?

Нађа изискује 24 сата пажње дневно. Она иде у вртић, уз пратњу особе одређене за то, наравно док сам ја на послу, а после је све на мени. Наравно да ми и деца помогну, а код куће се игра и са мојим унуцима. Нађа је препаметно дете, брзо је много тога научила. Али болест је тешка, језива. И то ми најтеже пада, да гледам колико се мучи а да јој не могу помоћи да се стање поправи. Имала је проблем са једњаком, па смо ишли у Салзбург на операцију једњака. Има проблем са очима. Губи шаке јер јој срастају прстићи, деформисана су јој стопала, помало може да стоји, али углавном седи и креће се полако на гузи. Највише воли да је узмем у наручје и да наслони главицу на моје раме, тако може сатима. Управо тада осећам сву њену срећу и приврженост мени. Њено купање и превијање такође трају по четири до пет сати. Користим специјалне фластере и препарате за осетљиву кожу који нису нимало јефтини. Али имала сам значајну финансијску помоћ од фондације Буди хуман, увек су били уз нас. Ни ноћи нису мирне, пошто Нађа све мање спава. Тада ме зове да јој дам воде или млека. Онда смо обадве будне. Ноћ је тешка јер је детету досадно па се чешка и сама себи прави ранице... Да ли сте имали помоћ од Града Чачка? Помогли су нас са 2200 евра када смо ишли на операцију једњака у Салзбург. Остатак новца, а операција је коштала 5200 евра, сакупили су привредници града Чачака. Добили сте неколико значајних награда и признања за ваш хумани рад, Децембарска награда града Чачка (2022), Златну плакету Вечерњих новости за подвиг године (2023) и друга признања. Колико вам је то помогло да Нађа добије помоћ од државе Србије у висини од 630 хиљада долара, за посебни гел, генетску крему, из Сједињених Држава? Награде и признања донели су ми медијску пажњу што је свакако битно да би се помогло нашој Нађи, али за Нађу су додељена средства искључиво по процени лекара јер је Нађа у најтежем стању од све деце лептира у Србији. Поред Нађе још једна девојчица је добила иста средства, а ја се надам да би и сва друга деца могла добити та средства. Ради се о гелу чија једна доза, за једно мазање износи 27 хиљада долара. Он би требао стићи у Србију у јуну или јулу месецу. Не очекујем нешто спектакуларно од тог гела, али би он требао да учврсти Нађину кожу да не долази до нових рана, као и да зацели све оне друге ране, сем оних најтежих, хроничних. То би могло значајно поправити Нађино тренутно стање. Да ли ће та помоћ од државе бити у континуитету? То још ништа не знам. Али ми је битно да се сада поправи Нађино стање. Како вас Нађа ословљава и до када ће остати код вас? Нађа ме зове баба, јер је тако чула од унука, али ме сматра мајком и себе делом породице. Ја је ни по чему и не одвајам од своје деце, чак шта више, њој можда посвећујем и већу пажњу, да осети топлину и буде упркос свему срећна. О њеним родитељима нисам још причала са Нађом, још није време... Нађа остаје код мене до даљњег. Волела бих да је усвојим, али су ми у центру рекли да сачекам. Нађа се налази на међународној листи за усвајање. И када би се јавио неко веома моћан ко би хтео да усвоји Нађу и да јој помогне... Али, не знам како би она на то реаговала... А и ја, не знам, не бих могла да је дам, не знам...

Š E H E R 25

BANJA LUKA

Foto: Denijel, Melkina i Mirsad Filipović

Milano Putuje i piše: Mirsad FILIPOVIĆ Italija je država koju sam najviše puta posjećivao. Mnogo je razloga zašto je to bilo tako. Historija, priroda, klima, kultura, umjetnost, prekrasne građevine, muzika, sport, hrana, vino, film, moda .........

Pet italijanskih gradova, po mom skromnom mišljenju, se posebno izdvajaju: Rim, Venecija, Firenca, Napulj i Milano. Ovaj potonji se izdvaja po mnogo čemu i njemu ću posvetiti ovu reportažu.

ŠEHER 26 BANJA LUKA

Posjetio sam ovaj, ne samo italijanski velegrad, nažalost samo dva puta i proveo u njemu nezaboravne dane. Mnogo toga sam uspio obići, ali ipak ne sve što sam planirao. Milano je veoma interesantan grad i ovdje se mora doći u više navrata kako bi se svi dojmovi mogli upotpuniti. Prvi put sam posjetio ovaj prekrasni grad prije više od 20. godina, a ove godine smo supruga ja bili jednu sedmicu u aprilu.Vrlo bitno je i vrijeme kada se obilazi ova metropola, a mi smo bili u aprilu i dobro vrijeme nas je poslužilo. Bili smo smješteni blizu centra u atraktivnoj kineskoj četvrti, a hotel se zvao, a kako drugačije, Leonardo.

Gradovi Evrope:

Leonardo i njegova četiri učenika

Božićna kupovna groznica

Odmor u hotelu Leonardo

Pogled na Kraljevsku Palaču

Kraća historija Milan je kao i većina evropskih značajnih središta imao zanimljivu i burnu historiju. Osnivanje Milana pripisuje se dvama keltskim narodima, Biturizima i Eduima, koji su na svojim simbolima isticali ovna i divlju svinju. Oko 400. pr. Kr, keltski Insubri naselili su Milano i okolnu regiju. 222. pr. Kr, Rimljani su osvojili naselje, kojemu je dodijeljen naziv Mediolanum (usred nizije). Nakon

nekoliko vijekova rimske uprave, 293.godine, car Dioklecijan je Milano proglasio prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva. U narednom periodu ovaj grad su napadala i pustošila mnoga plemena Huni, Ostrogoti, Vizigoti, Langobardi, Franci. U srednjem vijeku počinje se grad razvijati kao trgovačko središte radi dominatnog položaja nad bogatom ravnicom rijeke Po i putevima iz Italije preko Alpa. Dvije poznate italijanske porodice su imale glavnu ulogu u razvijanju grada i njegovom vođenu. Porodica Viskonti je vladala u 14 i 15 vijeku, a kako je 1447. milanski vojvoda Filippo Maria Š E H E R 27

BANJA LUKA

Gradovi Evrope: Visconti, umro je bez muškog nasljednika, te je radi kraja Viscontijevske linije uspostavljena Zlatna Ambrozijanska Republika (Aurea Repubblica Ambrosiana), nazvana po Sv. Ambroziju, svecu zaštitniku Milana.] Obje frakcije, i Guelfi i Gibelini, zajedno su radile na ostvarenju Ambrozijanske Republike u Milanu. Ipak, republika je propala 1450. kada je Milano osvojio Francesco Sforza, iz porodice Sforza, koji je Milano učinio jednim od vodećih gradova talijanske Renesanse. U narednih, skoro 300. godina, Milanom i sjevernom Italijom su vladale španske, francuske i austrijske sile, a u 18.vijeku je ove prostore osvojio Napoleon te Milano proglasio glavnim gradom Kraljevstva Italije a sebe krunisao u milanskoj katedrali. Po završetku Napoleonove okupacije, Bečki kongres je 1815. Lombardiju, Milano i Veneto vratio Austriji. Dvadesete, tridesete i četrdesete godine prošlog vijeka su za cijelu Italiju, a posebno Milano, bile mračni dio historije. Dolaskom fašiste Benita Mussolinija na vlast Italija se okrenula ekstremno desničarskoj politici koja je rezultirala saradnjom i paktom sa Hitlerovom Njemačkom. Savezničke snage su pred kraj drugog svjetskog rata bombardovale Milano i znatno ga oštetile.

Pri kraju rata, američka 1. oklopna divizija napredovala je prema Milanu u sklopu sjevernotalijanske operacije u proljeće 1945., ali prije ulaska u grad, članovi talijanskog pokreta otpora ustali su otvorenom pobunom i oslobodili grad. Nedaleko od Milana, u mjestu Dongo, Mussolini i još nekoliko članova Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana, ili RSI) zarobljeni su od pokreta otpora i pogubljeni. Dan kasnije, 29. travnja, 1945., tijela su dovedena u Milano i obješena naglavačke na trgu Piazzale Loreto. Šezdesetih i sedamdesetih godina počinje pravi procvat Milana u trgovini, ekonomiji, industriji, turizmu i sportu, a grad je imao tada oko 1,8 miliona stanovnika. Mnogi su se zadnjih godina preselili u milanska predgrađa tako da sada grad ima oko 1,4 miliona stanovnika i glavni grad je pokrajine Lombardije.

Pogled na prekrasni centralni milanski trg

Znamenitosti Milano je zasigurno jedan od najljepših i najzanimljivijih gradova svijeta. Prostire se na oko 184 km² i njegovo šire oblasno područje broji oko 7 miliona stanovnika. Šire gradsko područje Milana broji oko 4,5 miliona stanovnika i to ga čini najvećim petim središtem u EU. BNP je četvrti po veličini u Evropi i iznosi 240 milijardi dolara godišnje.

Gradsku regiju godišnje posjeti oko 2 miliona turista, što domaćih, što stranih. Milanov centar je ogroman i tu su smješteni sve značajne znamenitosti. Ja sam izabrao, po svom nahođenju one najpoznatije i najatraktivnije. Počeću sa mjestom koje je u principu najviše posjećeno, sa prekrasnim milanskim trgom.

Piazza Del Duomo – Katedralni gradski trg Najvažnije i najprometnije mjesto u gradu je ovaj prelijepi trg okružen važnim historijskim građevinama. U središnjem dijelu trga dominira jedna od najljepših katedrala u svijetu. Na trgu se nalazi i ogroman monument prvom italijanskom kralju Vittorie Emanuelle II. Impozantna i najveća građevina na trgu je Palazzo dei Portici Settentrionalli. Izgradili su je arhitekti Giuseppe Mengoni i Giovanni Giachi 1861-1862 godine. Odlikuje se velikim trijemovima, a namjena zgrade su stanovi, kancelarije, predstavništva i trgovački centri. Palazzo dei Portici Meridionali iz 1875. godine i ima istu funkciju kao i prethodno opisana palača. Nedavno je došla informacija da će se u njo otvoriti novi impresivni hotel. Sa druge strane trga se nalazi Palazzo Reale di Milano – Kraljevska palača u Milanu, koja je svojevremeno imala važnu ulogu u italijanskoj historiji. Ovdje je kroz vijekove bilo središte italijanske vlade. Danas ova veleljepna palača služi za održavanje lokalnih i međunarodnih manifestacija i kao muzejski prostor. Dakle, služi kao kulturno milansko središte.

Gradovi Evrope:

Ovo je jedna od najljepših svjetskih katedrala

Duomo di Milano – Milanska katedrala Ova prelijepa katedrala zauzima veliki dio centralnog milanskog trga. Na inicijativu tadašnjeg milanskog gospodara, Gian Galeazza Viscontija počela se graditi 1386. i gradila se i dograđivala vjekovima. Na njenoj izgradnji radli su najbolji evropski stručnjaci arhiktekti, kipari i inženjeri.. Posjetio sam je nekoliko puta i uvjerio se koliko je bilo zahtjevno izgraditi tako kompleksnu građevinu kojom dominiraju mnogobrojni mramorni kipovi (najviše na svijetu na jednom mjestu, 135 tornjeva) a na najvišem,na vrhu se ističe zlatna statua Svete Marije, lokalno poznatu kao Madunina (mala Madonna), jedan od prepoznatljivih simbola Milana. Kip Madunine je visok 4,16 m i obložen je sa 6750 lističa čistog zlata. Računa se da je ova katedrala, izgrađena u gotičkom stilu, četvrta najveća u cijelom svijetu. Samo su rimska, seviljska i katedrala u Obali slonovače veće

Kip Madunine je visok 4,16 m i obložen je sa 6750 listića čistog zlata

Unutrašnjost katedrale je izdašno bogata umjetničkim djelima

od milanske. Duga je 157 metara a u nju može stati 40 000 ljudi. U katedrali se nalazi više od 3400 statua koje predstavljaju anđele, životinje i čudovišta. Po meni najljepši dio ove fantastične katedrale su njene terase odakle se pruža veličanstven pogled na cijeli grad i obližnje alpske visove. Popeo sam se uskim stepenicama na vrh i ostao tamo skoro cijeli sat. Pogled na 17 metara visoke bogato ukrašene kipove oduzima dah, svaki je priča za sebe. Treba pomenuti da su u različitim razdobljima na ukrađavanju katedrale učestvovali mnogi poznati umjetnici a i onaj najpoznatiji, Leonardo da Vinci. U katedrali se nalaze najveće imresivne orgulje u Italiji i druge po veličini u Evropi sa 15 000 cijevi. Kada smo ja i sin Denijel prvi puta posjetili katedralu bio je to nevjerovatan doživljaj i obećao sam sam sebi da ću je posjetiti ponovo. Eto obećanje sam ispunio a nije isključeno da opet navratim do ovog prelijepog objekta.

Jedan od impresivnih dijelova ove crkve ŠEHER

29

Gradovi Evrope:

Jedna od najstarijih svjetskih galerija, a meni najljepša koju sam vidio Teatro alla Scala – Pozorište alla Skala

I Melkina se ovdje vrtila i tražila sreću

Kad izađete iz galerije dolazi se direktno na manji trg koji nosi ime slavne pozorišne i operske kuće. Prije je tu bila crkva koja se zvala Santa Marija della Scala i koju je naručila Beatrice Regina della Scala. Crkva je porušena i na istom mjestu je sagrađena današnja pozorišna i operska kuća. Izgradnju je naručila austrijska carica Maria Teresa 1776. godine. Projektovao ju je neoklasični italijanski arhitekta Guiseppe Piermarini. Otvorena je 1778. godine postavkom opere L’Europa riconosciuta slavnoga italijanskog kompozitora

Galleria Vittorio Emanuelle II – Galerija kralja Vitorija Emanuela II Ovu jednu od najstarijih galerija u svijetu osmislio je Giuseppe Mengoni 1861. godine a izgradnja je trajala punih 12. godina između 1865-1877. Nalazi se u sklopu dviju palača na centralnom trgu i spaja ga sa druge strane sa trgom Skala (Piazza della Scala). Konstrukcija je napravljena od ljevanog željeza i dvije staklene arkade koje se sijeku u obliku oktogona. Ova galerija je u svoje vrijeme bila najveća u svijetu i postala je prototip za današnje moderne galerije. Na tlu središnjeg osmorokuta nalaze se četiri mozaika koji predstavljaju grbove glavnih gradova Kraljevine Italije, Rima, Torina, Firence i Milana.Tradicija kaže da ako se osoba vrti tri puta s petom na testisima bika iz torinskog grba, to će donijeti sreću. Ova praksa uzrokuje oštećenje mozaika: na mjestu genitalija bika razvila se rupa. Vrtili smo se Melkina, Deni i ja po nekoliko puta ili bolje rečeno kada smo god prolazili galerijom. Uvijek je tu puno turista koji strpljivo čekaju na njihov red. Impozantna je prekrasna kupola promjera od 37 metara i na visini od 17 metara. Veoma bogato ukrašena sa lijepim mozaicima koji daje poseban šarm. Cijela galerija i njene fasade su ukrašene kipovima i mozaicima i kada dolazite u ovo mjesto ne znate šta bi prvo pogledali. Modne trgovine svjetskog glasa, kafići, restorani, slastičarne i hoteli su vrhunski dizajnirani. U galeriji se nalazi i najluksuzniji svjetski hotel Town House Galleria, sa 7 zvjezdica. Galerija je sastajalište poslovnih ljudi pa ga milanezi nazivaju svojim salonom il salotto di Milano (milanski salon). Ova galerija ima i jednu tužnu historiju. Naime, njen stvoritelj, arhiktekta Mengoni je samo dva dana prije svečanog otvaranja nesretno pao sa kupole vršeći inspekciju završnih radova. Tragična i bizarna smrt najvećeg milanskog arhiktekta. ŠE EH HE ER R 30 ŠBANJA 28 LUKA BANJA LUKA

Program nastupa je odabran i planiran dvije godine unaprijed

Gradovi Evrope:

Scala je jedno od vodećih opernih i baletnih pozorišta u svijetu Antonia Sallierija. U glavnoj fantastičnoj sali ovog teatra može stati 2000 posjetilaca. U zgradi se nalazi reprezentativni muzej sa zbirkama slika, skica, kipova, kostima i drugih stvari povezanih za historiju La Scale. Većina najvećih talijanskih opernih umjetnika i mnogi od najboljih pjevača iz cijelog svijeta pojavili su se u La Scali.

Ovdje su nastupali Maria Kalas, Mario del Monako, Luciano Pavarotti, Renata Tebaldi i mnogi drugi velikani. Ovdje je nastupala i svjetska primadona, Zagrepčanka Zinka Kunc.Pozorište slovi kao jedno od vodećih opernih i baletnih pozorišta u svijetu. U njemu se nalaze pozorišni zbor La Scala, balet La Scala, pozorišni orkestar La Scala i orkestar Filarmonica della Scala.Velikani klasične muzike su ovdje imali premijere svojih opera, u prvom redu Guiseppe Verdi, Gioachino Rossini i Giacomo Puccini. Preko puta slavne Skale se nalazi spomenik Leonardu da Vinciju, a iza spomenika je Palazzo Marino-Palača Marino sjedište gradske opštine.

godine i izgrađena na naredbi porodice Visconti koja je tada vladala gradom. Njihovim padom i dolaskom Ambrozijanaca na vlast ona je srušena. Dolaskom na vlast dao ju je izgradti milanski vladar Francisko Sforza 1452.godine. Gradila se i dograđivala kroz vijekove.

Sforza je angažovao kipara i arhiktekta Filaratea da projektuje i ukrasi središnju kulu koja sada nosi njegovo ime. Dvorac ili bolje rečeno tvrđava je bila rezidencija porodice Sforza kroz mnogo generacija. Napoleon ju je dao uništiti, poslije je ponovno obnovljena, a bombardovana je u drugom svjetsko ratu i ponovo obnovljena. Sada je u obliku četvorokuta i svaka strana je duga 200 metara a yidinne su debele 7 metara. Danas je to prestižno turističko i kulturoško središte. Unutrašnjost dvorca su uljepšavali među ostalim Bramante i Da Vinci. Unutar dvorca je smješteno mnogo muzeja, Arheološki, Primijenjih umjetnosti, Egipatki, muzej antičkog namještaja, muzičkih instrumenata i popularno je mjesto i za odmor. Ispred dvorca se nalazi prelijepa fontana gdje smo se znali odmarati a u parku smo sjedili u kafiću i uz Moretti i kafu odmarali poslije dugotrajnih obilazaka grada. A u povratku u hotel uvijek bi se zadržali u centralnom parku i posmatrali prelijepi slavoluk posvećen bitki kod Jene 1807 i poklon Napoleonu. Počeo se graditi 1807 sa mnogo prekida i padom Napoleona otvoren je 1838. godine.

Castello Sforzesco – Dvorac Sforza Šetajući svako jutro od našeg hotela prema središnjem trgu morali smo proći kroz najveći milanski park Sempione i proći kroz ovu impresivnu srednjovjekovnu utvrdu. Prvobitno ona datira iz 1358.

Tvrđava je bila rezidencija porodice Sforza kroz mnogo generacija

Fontana je mjesto odmaranja i fotografisanja prije ulaska u dvorac

U sklopu dvorca su smješteni vrhunski muzeji Š E H E R 31

BANJA LUKA

Gradovi Evrope:

Ova crkva je UNESCO-v, zaštitni spomenik kulture Santa Maria delle Grazie – Crkva Svete Marije Milostive

Interesantan, u futurističkom dizajnu, izgrađen pješački trg Piazza Gae Aulenti – Trg Gae Aulenti

Jedan od mojih glavnih ciljeva posjete Milanu je bio ovaj pod UNESCO, zaštitni spomenik kulture.

U crkvi se nalazi jedno od najvećih umjetničkih remek djela mural Da Vincijeva Posljednja večera. Šetali smo otprilike 3 kilometra od centralnog trga do crkve kroz živopisna gradska stara jezgra. Ovaj dominikanski samostan i crkvu je dao izgraditi Francisco Sforza sredinom 15. vijeka, a dovršen je 1469. godine. Sama crkva se gradila nešto duže. Nasljednik Francisca Ludovic je odlučio da se u crkvi sahranjuju članovi njegove porodice. Prva je sahranjena njegova supruga Beatrice. Crkva i samostan su veoma lijepi, a turisti su mnogobrojni i strpljivo čekaju na red da bi ušli unutra. Posljednja večera je obavezni cilj svih posjetilaca. Može se gledati samo 15 minuta i ne smije se fotografisati. Mural je počeo propadati nekoliko godina nakon završetka i dosta puta se restaruirao. Leonardo ju je radio od 1495 do 1498. godine. Nalazi se u Refektoriju-blagovaonici a preko puta nje je mural Raspeće. Ove dvije nasuprotne slike su trebale podsjećati svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke. Samostan i crkva su oštećene prilikom bombardovanja u drugom svjetskom ratu, ali mural je bio zaštićen vrećama od pijeska i tako je preživio. Međutim, vremenom se slika, zbog vlažnih zidova, dodatno oštećivala i 1999. godine se podobro restaurirala. Kada sam bio unutra održavala se i nedjeljna misa i bilo je lijepo vidjeti odrasle i djecu kako su lijepo i elegantno obučeni i sređeni. Treba istaći da je u uljepšavanju samostana učestvovao i čuveni arhiktekta tog doba Donato Bramante.

Obilazeći najveće evropske gradove obavezno sam posjećivao njihove moderne poslovne komplekse pa i Milano nije bio izuzetak.

Nisam znao da se između ogromnih visokih solitera nalazi nevjerovatan i interesantan, u futurističkom dizajnu, izgrađen pješački trg. Otvoren je 2012. godine i nosi ime po poznatom italijanskom arhitektu Aulentiju, koji je nažalost preminuo samo dva mjeseca ranije od svečanog otvaranja. Trg je projektovao argentinski arhitekta, Cesar Pelli. Nalazi se na visini od 6-15 metara u odnosu na prilazne ulice.

Okruglog je oblika u promjeru od 100 metara i u sredini se nalaze tri fontane i prelijepo dizajnirani staklenim ogledalima. Okolo trga se nalaze prestižne trgovine, butici i specifični prodajni objekti. U produžetku trga je šetnica sa koje se pruža veličanstven pogled na

Jedno od najvećih umjetničkih remek djela je mural Da Vincijeva Posljednja večera

Ova najviša zgrada u Italiji pripada UNI kredit banci, a visoka je 231 m

32 Š E H E R

BANJA LUKA

Gradovi Evrope: različite dijelove grada. Uz sami trg u sklopu četvrti Porta Nuova se nalazi i najviša zgrada u Italiji koja pripada UNI kredit banci, a visoka je 231 m. Svi ovi neboderi koji okružuju trg su totalno različiti po dizajnu, obliku i namjeni. U jednom od njih stanuje i Zlatan Ibrahimović. Meni su najzanimljivija bila dva stambena nebodera pod nazivom Bosco Vertikale – Vertikalna šuma.To je kompleks zgrada koje je dizajnirao Boeri Studio (Stefano Boeri, Gianandrea Barreca i Giovanni La Varra) i nalazi se u milanskoj četvrti Porta Nuova u četvrti Isola. Imaju visinu od 116 metara i 84 m (276 stopa), a u sklopu kompleksa nalazi se poslovna zgrada od 11 spratova.

Posebnost nebodera, oba inaugurirana 2014. godine, je prisutnost preko devedeset biljnih vrsta, uključujući visoke grmlje i drveće, raspoređenih na fasadama. Riječ je o ambicioznom projektu gradskog pošumljavanja čiji je cilj povećati biološku raznolikost biljnih i životinjskih vrsta u glavnom gradu Lombardije. Zanimljivo je kazati da je ovaj kompleks otvoren 2014. godine, a već iduće godine je dobio svoju prvu nagradu. Priznat je kao “najljepši i najinovativniji neboder na svijetu” 2015. godine i kao jedan od “pedeset najpoznatijih nebodera na svijetu” 2019. godine. Ove ekološke biljne oaze apsorbiraju CO2 i gradsku prašinu a proizvodi kisik i istovremeno štiti svoje ukućane od buke i prejakog sunca.

San Siro – Fudbalski stadion

Više od devedeset biljnih vrsta, uključujući visoko grmlje i drveće je na fasadama

Kada smo Deni i ja prvi put bili u Milanu jedno mjesto je bilo debelo zacrtano u našim planovima da se obavezno posjeti. Naravno, fudbalski fanatici su morali posjetiti ovo kultno mjesto za mnoge milanske ljubitelje najvažnije sporedne stvari u svijetu. Stadion je izgrađene davne 1925-26 i svečano je otvoren u septembru 1926 utakmicom između Milana i Intera. Pobijedio je Inter 6:3 a utakmicu

Vrhunske milanske picerije

Vrhunska gastronomska ponuda sireva

Deni na San Siru ŠEHER

BANJA LUKA

33

Gradovi Evrope: je posmatralo 35 000 gledalaca. Samo je Milan bio domaćin na San Siru, a od 1947 dobio je i Inter istu privilegiju. Stadio se sa vremenom dograđivao i danas može primiti preko 80 000 gledalaca i najveći je stadion u Italiji. Danas nosi ime slavnog italijanskog fudbalera Giuseppe Meazze koji je igrao za oba kluba. Kada smo obalazili muzej prva velika slika je bila od Gunnara Nordhala, do pojave Zlatana, najboljeg švedskog fudbalera svih vremena. On je bio prvi profesionalni švedski fudbaler u inostranstvu. Igrao je za Milan i bio prvi strelac italijanske lige 5 puta što niko drugi nije ostvario. Za Milan i Inter je igrao i Zlatan i osvojio italijansku ligu. Za Milan su vrlo uspješno igrali Zvonimir Boban i Dejan Savičević, a za Inter Edin Džeko i Samir Handanović. Kada sam bio u Milanu zadnji put bio je dogovor da odem gledati Intera sa mojim učenikom Alemom Nezirevićem koji je igrao za U-21 ekipu Intera, ali on je baš tada posuđen Bolonji tako da se taj dogovor nije ostvario. Ali bit će prilike.

Zanimljivo je da navijači i dalje nazivaju stadion San Siro, a navijači Intera stadio nazivaju Đuzepe Meaca. Još da dodam prvobitno ime arena je dobila po četvrti u kojoj se nalazi, San Siro.

Muzeji, Moda, Gastronomija, Mediji, Muzika Milano ima mnogo bogatih i interesantnih muzeja, ali se posebno ističe muzej Brera u istoimenom okrugu. Do njega se dolazi dugom ulicom Guiseppe Verdija, prepunom idiličnih stambenih kuća, restorana, kafića i malih specifičnih trgovina. Cijela ova četvrt djeluje pitomo, nema velike gužve, niti bučnog saobraćaja. Laganom šetnjom sam došao do prelijepe Brera palače. Prvobitno se tu nalazila Jezuitska škola, a austrijska carica Marija Terezija je zaslužna da je od 1776. godine ovo mjesto postalo kulturno-obrazovno sjedište, sa astronomskim observatorijem, bibliotekom i botaničkim vrtom. Od 1809. godine djeluje sadašnja prestižna umjetnička galerija. U njoj se

Prelijepi izlog visoke mode

Od 1809. godine djeluje sadašnja prestižna umjetnička galerija ŠEHER 34 BANJA LUKA

Majstori pice su uvijek raspoloženi i ljubazni nalaze umjetničke slike i skulpture od 14. do 20. vijeka. Galerija se smatra jednom od navažnijih u svijetu i sadrži više od 400 radova, većinom italijanskih majstora. Tu se mogu vidjeti remek djela Mantegne, Bellinija, della Francesca, Rafaella, Tintorella, Caravaggia, Tizian i Hayeza. U dvorištu galerije se nalazi poznata skulptura cara Napoleona, rad Antonia Canove iz 1811. godine koji je tu predstavljen kao stvaralac mira. Galeriju godišnje posjeti blizu 400.000 posjetilaca.

Milano je i grad lijepog odijevanja i uz Pariz, London i New York najvažniji je centar svjetske mode. Ovdje svoja sjedišta imaju Valentino, Gucci, Versace, Prada, Armani, Krizia i Dolce & Gabbana. Dva puta godišnje ovdje se održava prestižna modna revija gdje najpoznatiji svjetski kreatori predstavljaju svoje modno umijeće.

U gradu se nalaze vrhunske trgovine i butici za malo dublji džep. Glavna je trgovačka četvrt “quadrilatero della moda” (“pravokutnik mode”), gdje se nalaze najprestižnije trgovačke ulice: Via Montenapoleone, Via della Spiga, Via Sant’Andrea, Via Manzoni i Corso Venezia. Sve smo ove ulice obišli, izlozi su fantastični, a tamo gdje vidite stasite čuvare, a ne cijene, nismo ni ulazili. Ali, naravno, nađu se i pristupačne trgovine pa smo uspjeli i nešto kupiti.

Italijanska gastronomija je jedna od najboljih u svijetu. Milano je poznat po svom rižotu „ Risotto alla milanese“ (sa šafranom i goveđim mozgom), te telećim kotletom na maslacu “Cotoletta alla Milanese” .

Rižoto smo probali i bili smo zadovoljni. A biti u Italiji a ne pojesti picu, nemoguća je misija. Odabrali smo dvije vrhunske Milanske picerije i uz kvalitetno italijansko vino pravo uživali. Pekare, slastičarne i mesnice su prelijepo dizajnirane, te je merak ući u njih i kupiti vrhunske proizvode. Blizu hotela, u kojem smo bili smješteni, vidjeli smo i prodavnicu mesnih proizvoda i sireva, koja je stalno bila puna, a vani su bili redovi strpljivih kupaca.

Na putu od hotela prema centralnom trgu prolazili smo kraj velikog tornja RAI televizije. Milano je poznat po svojim radio i televizijskim stanicama. U gradu su smještene mnogobrojne izdavačke kuće, a poznati su dnevne novine Corriere della Sera, Il Foglio, Il Giornale, Il Giorno, Il Manifesto i Libero, sportski dnevni list La Gazzetta dello Sport. Polovini italijanskih tv kanala vlasnik je bio rođeni Milaneze, Silvio Berlusconi. Od velikog biznismena stigao je i do premijera Italije, a oni koji prate fudbal znaju da je bio i vlasnik FC Milana.

Slušao sam od malena italijansku popularnu muziku. Ko je imao šezedesetih godina televizor u kući bio je u mogućnosti gledati festival u Sanremu. Ja sam imao tu sreću i posebno sam zavolio dvoje pjevača koji su igrom slučaja vezani za Milano. Adrijano Ćelentano je rođen u Milanu, a Mina Mazzini u Lombardiji, a svoju uspješnu karijeru počeli su u ovom gradu. Imam još uvijek njihove ploče i kada imam vremena poslušam ih. Moje favorit italijanske pjesme su Minina “Il cielo in una stanza” (“Nebo u sobi”) i Ćelentanova “Il ragazzo della via Gluck” („Dječak iz ulice Gluk“). Ko je gledao kultni sarajevski film „Sjećaš li

Gradovi Evrope:

Malo ploča iz moje arhive

RAI Toranj

se Dolly Bell“ sjetit će se izvedbe Ćelentanove pjesme “24.000 baci” („24000 poljubaca“) u izvedbi Slavka Štimca. Za Minu je slavni Louis Armstrong rekao da je najbolja bijela svjetska pjevačica.

O Milanu bi se dalo pisati satima, prostor u Šeheru to ne dozvoljava, ali evo u kraćim crtama još nekoliko interesantnih podataka.

Milano je najveći industrijski centar u Italiji. U prvom redu su tekstilna, hemijska i drvna, pa proizvodnja automobila (Alfa Romeo), namještaja, obuće, vune, izdavačka i medijska djelatnost. Turizam je veoma dobro

razvijen i osmišljen, a ovdje nikad nije dosadno. Sajam Fiera Milano evropski je najveći i jedan i svjetski najprestižnijih sajmova namještaja i dizajna. U gradu su održana dva puta prestižna EXPO-a, 1920. i 2015. godine. U Milanu je živio i djelovao Dario Fo, poznati dramski pisac, dobitnik Nobelove nagrade 1997. godine.

Jedno od mjesta koje smo posjetili me posebno dojmilo, a to je fantastično uređeno monumetalno gradsko groblje „Monumental Cemetery“. Tu su sahranjeni najpoznatiji i najuticajniji milanski građani, bogati industrijalci, umjetnici, društveni radnici, muzičari, političari, sportisti. Svaka grobnica je priča za sebe, a one veće porodične kao da se takmiče koja je bogatija i ljepša. Ukrašene su prelijepim skulpturama, hramovima i umjetničkim motivima, a radili su ih najpoznatiji italijanski arhitekti, kipari i dizajneri. Tražio sam grob Giuseppe Meazze ali, nažalost, nisam ga uspio naći. Ovo groblje se smatra jednim od najljepšim u Evropi i posjećuje ga veliki broj turista. Mnogi za njega kažu da je to prelijepi muzej na otvorenom.

I cijeli Milano doima se kao jedan veliki izložbeni prostor, koji vas mami svojim čarima. A kad jednom u njega ušetate, teško ćete tako lako naći izlaz. Zato što to, zapravo, i ne želite. Milina je biti u Milanu!

Groblje „Monumental Cemetery

Ovdje su sahranjeni najpoznatiji i najuticajniji milanski građani Š E H E R 35

BANJA LUKA

HISTORIJA NIJE UČITELJICA ŽIVOTA Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Piše: Prof. Vasvija DEDIĆ BAČEVAC

U prirodi čovjeka je i da griješi i nema bezgrješnog bića, jednostavno ne postoji. To činimo svjesno ali često i nesvjesno. I to je prirodno jer je dio života i iskustva iz kojeg učimo. I tada stajemo pred naše unutrašnje ogledalo zvano Savjest. Ono je je taj prozor kroz koji vidimo naša djela jasno kao na dlanu. Ako gledamo. Ako ne žmirimo.

Iz poznate bajke o Snjeguljici znamo da je to ogledalo nepotkupljivo i neumoljivo. Pred njim je isti i prosjak i kraljivić.

Samo ako se dobro pogleda.

Zvuči malo i strašno i to i jeste, za svakog dobrog i normalnog čovjek, ženu i dijete. Strah od greške. Strah od povređivanja. Ali situacija u svijetu i našem realnom životu pokazuje da je puno tih ogledalo razbijeno, uništeno, skriveno.

Ispada da su svi loši političari, narko dileri, ubice i kriminalci porazbijali svoja ogledala ili ih negdje ćušnula ispod ledenog brijega podsvijesti. Oni nemaju savjesti i hodaju po ovom dunjaluku bez sposobnosti refleksije. Ako je loš političar on može narod opojiti mržnjom, agresijom i zlim dusima. Hitler je školski primjer i njegovi najbliži saradnici. Gurnuli su čestiti i vrijedni njemački narod u rat i uništenje. I dan danas se plaća taj njihov ceh.

Pitamo se u čemu je bio uspjeh Hitlerove politike iako se veliki dio njemačkog stanovništva neprijateljski odnosio prema takvoj politici sve do 1933.god. da bi u nastavku izgubilo volju u pružanju otpora.

U psihološkom pogledu Erich Fromm tu njihovu spremnost potčinjavanju nacističkom režimu pripisuje stanju unutrašnje 36

zamorenosti i pomirenosti. Govoreći i o uspjehu fašizma među narodom jedan od često upotrebljenih pojmova je i paranoja. O paranoji i fašizmu pisali su i Adorno i Horkheimer u svojoj knjizi „Dijalektika prosvetiteljstva“ u kojoj fašizam smatraju primjerom paranoičnog ludila.

Možda je manje poznato da je Hitler patio od hronične nesanice i zato je uzimao jake sedative od kojih je bio još agresivniji. Kako ćeš spavati kada si svoj narod gurnuo u propast a drugi ubijaš.

Nema šanse. A onda logori. Nema šta ne radiš od ljudi. I svi to znaju i svi se zgražavaju, Hitlera nema prah i pepeo, a drugi monstrumi nastavljaju i prave logore, pucaju, ubijaju protjeruju, truju. I vjerovatno piju sedative iako nemaju savjesti.

Znači Hitler plus rat jeste: ceh 50 – 80 miljona žrtava. Nema tačnih statističkih podataka. Ko zna ko je sve bio među ubijenima; možda neki novi Kulin ban, Tesla, Marija Kiri, Pavaroti, Tolstoj, Mocart, Šekspir, Selma Lagerlof, Aristotel, Montesori, M. Monroe, Ibrahimović...Ne znamo. Znamo samo nepreciznu statistiku. Znamo brojke, koje izgovaramo kao nešto najnormalnije.

A sve ima zapisano u knjigama, u dokumentarnim i umjetničkim filmovima, u arhivama, u istoriji ali džaba. Imamo i Nurnberški proces na kojem je suđeno zločinu i zločincima rata.

Poruka i osuda tog zločina i ljudi koji su ga počinili bi trebala biti crveno svjetlo svim generacijama da se takva katastrofa ne ponovi.

Ali istorija nije učiteljica života. I nije. Učili smo da jeste ( Historia est magistra vitae) ali globalna slika svijeta pokazuje da nije. Naše

Kolumna postojeća dobra, a u svrhu vlastitih apetita koji su crna rupa bez dna.

Da jeste ne bi bilo siromaštva i gubitka volje za otporom. Ne bi bogataši ostvarivali tolike profite da ih više ni jedna matematika ne može izračunati i samim tim prijetili da će na kraju pojesti ovu našu lijepu planetu. Ne bi se države sravnjivale sa zemljom zbog naftnih bušotina, ne bi... Ne bi moćnici, lopuže i profiteri u svakoj situaciji okretali i prevrtali novčanike dok sirotinja kopa po kontejnerima i stoji u redu pred javnim kuhinjama. Ne bi pamet ćutala a lopovluk i neznanje carovali i bljuvali po svim vrijednostima. Sve bi bilo drugačije da je istorija učiteljica života, da se onima što su razvalili i razvaljuju egzinstencije i društva ne daju položaji i medijski šou već kazne, sankcionisanje i javne osude. Da je tako naprimjer fini i vrijedni njemački narod uzeo motku, metaforički rečeno, odnosno sudski procesuirao i obračunao sa Hitlerom i hitlerovcima ne bi se danas baratalo sa ciframa od 50-80 miliona.

Nije, i zato je platio i dan danas plaća.

Ali danas, poslije skupo plaćenog ceha da ti tom istom narodu tj. Nijemcima i Austrijancima kažeš da Hitlera treba slaviti da mu treba podići spomenik oni bi vas kaznili i zatvorili ili poslali na psihijatrijsko posmatranje. Jasno ko dan jer kome to može pasti na pamet da rehabilatira zločin osim zločincima i ludacima. Kazna, sankcija, po novčaniku, po glavi pa izvoli skoči koliko možeš ali nećeš dokle hoćeš. Prugasta pidžama ili ludačka košulja.

vlastito iskustvo pokazuje da obični ljudi lako mogu postati ubojice, krimanalci i pljačkaroši ako ih neko tako indoktrinira, zatruje, i razbije im ogledala, a da oni to i ne primjete.

U ratu koji je uslijedio raspadom bivše Jugoslavije na prostoru Bosne i Hercegovine istorija je zabilježila najveća i najsurova stradanja poslije Drugog svjetskog rata. Prema brojnim istragama i svjedočenjima u Bosni svijet je imao priliku da vidi strašne slike iz logora: Omarska, Trnopolje, Keraterm, Batković, Miljevina... I naravno Srebrenica kao primjer kolektivnog stradanja nedužnog stanovništva pred očima cijelog svijeta. Koliko je tu stradalo umova, umjetnika, književnika, privrednika i običnih poštenih ljudi zlatnih srca, koji ni mrava nisu zgazili, ali ih je beskrupulozno zgazila čizma zla i etničkog čišćenja... Ona nas je i otjerala i prognala i ukrala nam najbolje godine života. Ukrala svima.

Izbrisala.

Historija nije učiteljica života jer da jeste sve bi bilo drugačije.

Ne bi bilo toliko krvavih ruku. Ne bi imali toliko od prljavog biznisa prljavih ruku. Drama bi imala novi tok i činove. Događaji se ne bi ponavljali. Doživjeli bi katarzu i nastavili dalje. Ne bi ponavljali greške i čeprkali u gnijezdu beznađa. Ne bi birali one koji imaju beskrupulozne apetite i patološki nedostatak savjesti pa im ni jedna vila nije dovoljno luksuzna, ni jedan auto dovoljno dobar, ni jedan bankovni račun dovoljno velik, ni jedno selo, grad, bušotina, država jer su megalomani, odnosno pate od megalomanske kuge kronične gladi i opsjednutošću destrukcijom nezadovoljstva, koje uništava sve razgovore, pregovore, sva

Da nije bilo Francuske revolucije ne bi ni znali da moćni kralj i njegova razmažena ljuba, što je gladnom narodu toplo preporučivala torte za ručak, mogu preko noći postati jedno veliko ništa. Jer tako biva kada se zlo i nepravda sankcionišu, kad onima koji ne spavaju jer hoće da kradu, pljačkaju ubijaju i truju kada im se kaže STOP. Ideš u zatvor ili ludnicu jer si opasan po javni red i mir, pozivaš na zlo, na mržnju, na fašizam. U toj istoj probuđenoj, osvješćenoj i progresu okrenutoj Njemačkoj je propisano za korisnike interneta da sa platformama s više od dva milijona ljudi moraju s interneta brisati protivzakonite sadržaje inače ih slijedi kazna od 50 milijona eura. Izvoli, bujrum, willkommen... Vjeruj u monstruozne legende i bajke, pristani na kolektivnu halucinaciju i zarazu gomile, okivaj zlo u zvijezde, pljuj po ljudima i narodu pa ćeš do kraja života to skupo plaćati ili ćeš svijet gledati iza rešetaka.

Zlo se mora zaustaviti i kazniti, sankcionisati zdravim razumom, progresivnom mišlju i djelima, zdravom ekonomijom, moralno etičkim kodeksima školstva i svakodnevnog života, konstruktivnom politikom, otvaranjem prema svijetu i budućnosti...novčanim kaznama i zatvorom.

Ali džaba sve te priče o ljubavi, miru i slobodi, o najvećim vrijednostima koje možeš imati u svom boravku na ovoj planeti, uzalud ako poremećeni vladaju jer oni to sve kvare i razbacuju i prave hirarhiju nereda, bezakonja, nepravdi i haosa. Od zločinaca prave svece, od inteligencije Trnoružice, od rospija dame, od istorije Carevo novo ruho, od normalnog života sprdnju, od rijeka bazene za privatno pišanje i iživljavanje, od zakona i pravde zafrkanciju i nepravdu.

Zvuči tužno, ružno i pesimistično. I jeste. Zato što historija nije učiteljica života i zato što narod neće da bude krojač svoje sudbine.

Neće pa neće.12

37

Vahudin Žugor/Arhiva/Privatni album

Prof. dr. med. Vahudin Žugor niže uspjehe: 15 godina robotske urologije i 5.000 robotskih operacija lednih svjetskih robotskih hirurga, koji su samo zbog našeg Vahudina, kao gosti, došli iz Grčke, Poljske, Maroka i drugih dijelova Njemačke radeći tokom dva dana na složenim robotskim operacijama prostate i bubrega.

Piše: Miralem PERVIZOVIĆ

Naš renomirani hirurg priprema se da se, među prvima u Evropi, upusti u obavljanje robotskih operacija sa samo jednim ubodom te uvođenje umjetne intiligencije u robotsku salu u Bambergu Da je fudbaler odavno bi dobio Zlatnu loptu, da je režiser sigurno bi se okitio Oskarom, a ovako teško je “običnim” ljudima predočiti o kakvim se sve poduhvatima i uspjesima radi, i na kojem se mjestu “u užem stručnom krugu robotskih hirurga” nalazi naš eminentni hirurg.

Ovih dana naš uvaženi robotski hirurg, Banjalučanin prof. dr. med. Vahudin Žugor, inače direktor Urološke klinike u Bambergu, obilježava veliki uspjeh - 15 godina robotike i 5.000-te operacije.

Na Klinici Bamberg upriličeno je, u povodu ovog jubileja, trodnevno obilježavanje kroz niz događaja i prezentacija. Sve je počelo u ponedjeljak, 27. maja, sa operacijama uz prisustvo ug38

Bila je to izuzetna prilika da se izvrši razmjena iskustava iz više evropskih zemalja i predstavi budući razvoj robotske tehnologije u Evropi, s obzirom na to da su nakon operacija održani i seminari na kojima je jedna od značajnih tema bila “single port surgery” (jednoruki robot), koji još nije etabliran u Njemačkoj. Ovaj sistem je nedavno dobio dozvolu od nadležnih organa za operacije na urološkim organima i vjerovatno će se uskoro etablirati i u Njemačkoj.

Naš urološki hirurg je već obavio trening testiranja na novoj tehnologiji u Frankfurt am Main.

- Sada mi je glavni cilj da uskoro obavim dodatne formalne i administrativne procedure za njegovo uvođenje na mojoj klinici u Bambergu, kazao je Vahudin Žugor.

Druga bitna novina koju profesor uvodi na svoju kliniku je upotreba umjetne inteligencije u robotskim operacijama.

- Cilj mi je poboljšati pripremu i obavljanje operativnih zahvata uz sudjelovanje umjetne intilgencije (AI). Naravno, i obuka medicinskih kadrova i mladih hirurga će se uz ovu tehnologiju znatno olakšati i poboljšati. Pored toga je neophodno i dalje naučno publicirati funkcionalne i onkološke rezultate ro-

Vahudin Žugor sa kolegama gostima/ Privatni album botske tehnologije i nada ostaje da će umjetna inteligencija i ovdje biti korisno upotrijebljena i iskorištena, pogotovo u obradi mase naučnih podataka, zaključuje profesor Žugor.

Osim toga je bitno spomenuti da će Vahudin uvesti i trodimenzionalnu konstrukciju krvnih sudova bubrega putem višeslojne kompjuter-tomografije, koja će olakšati pripremu, obavljanje i obuku robotskih operacija bubrega, a pogotovo parcijalne nefrektomije.

Vahudin Žugor na kraju dodaje: - Ovo je jedan veliki jubilej za mene, to su godine učenja, truda i odricanja. Hvala svima koji su me podržavali, ali i onima koji su me kritikovali. To mi je dalo dodatnu motivaciju da istrajem i uspijem u svojim ambicijama i ciljevima. Ubijeđen sam da će robotika i dalje napredovati i ja ću sigurno raditi na inovaciji i promociji ove vrhunske tehnologije. Moram napomenuti, da su sve ove tehnologije veoma skupe i da je neophodno educiranje kadrova da bi one uspjele da se etabliraju.

Umjetna inteligencija će uz minijaturne instrumente revolucionirati robotiku i operacione sale. Siguran sam da će se uskoro svi zahvati u trbuhu obavljati putem robotskih sistema, otvorena hirurgija će nestati.

Ovom prilikom došlo je do susreta sa njegovim ranijim pacijentima koji su došli da mu čestitaju na ovom velikom jubileju i da mu se još jednom zahvale. Jedan od njih je i 92-godišnji njemački baron, Rudolf Bechinie von Laschan, koji je sa suprugom baronesom Annemarie našem profesoru poklonio ogroman buket cvijeća. Razlog velike baronove zahvalnosti je ne samo u tome što ga je naš Vahudin uspješno operisao, već i u tome da se niko od ostalih hirurga u Njemačkoj, zbog njegove starosti, nije htio upustiti u ovako složenu operaciju.

Cvijeće od njemačkog barona Rudolfa Bechinie von Laschana i baronese Annemarie/Privatni album 39

Vučićev gubitnički fatalizam!

Vučić je svijetu pokazao što je to “dokumentarni nadrealizam.”!

Ako se ikada dogodi još ijedan rat u Evropi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu.

– Oto fon Bizmark (1815-1898) Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Nakon Vučićev govora u Ujedinjenim nacijama (UN) utisak je da su mnogi stranci bili u pravu! Na Balkanu ništa novo ćemu svjedoči i njegov govor u UN-u i desperatni pokušaj spriječavanja donošenja Rezolucije o Srebrenici. Tražili ste – gledajte ; Tipičan primjer negativiteta, tipičnog za balkanski mentalitet! Vučić jednostavno ima potrebu da druge nešto ‘’savjetuju’’ i komentariše , jer tako sebe ispunjava i stiče samoosjećaj više vrijednosti. Dok je realnost posve drugačija jer on živi život “ nadrealiste”!

Slika Vučića omotanog u srpsku zastavu u UN kod lokalnog Srbina treba da „ukaže“ kako je , Vučićeva “ patnja” stalna, ona je dio njegovog života ! On se žrtvuje kao mučenik! Za Srbe nema granice između sna i jave! Vučić je “ predodređen” i spreman da se žrtvuje za srpsku stvar, uživljen u mit herojstva, izabranog naroda, i stalno gura srpski narod u priču da misli da ga neko zakida i da postoji velika nepravda prema njemu! „Svi ko jedan brat do brata uz Aleksandra komandanta“ je vrhunac ranog ludila.

Predsjednik Srbije kritikuje Njemačku i počinjene zločine u Srbiji, posebno nad kragujevačkim đacima dok u isto vrijeme rehabilitira Dražu Mihajlovića, Milana Nedića i druge srpske kolaboracioniste koji su surađivali sa istim tim nacističkim režimom! Pa, I? Vučićeva mitologija je njegova historija! I Rezoluciju o Srebrenici ŠEHER 40 BANJA LUKA

se vidi kroz prizmu mitologije, a ne realne historije! Sve može biti osim genocida! Srbi su paćenici i žrtve - oni nisu u stanju da počine genocid!

Predsjednik Srbije je potpuno nenaviknut da sluša mišljenje drugih ljudi pa ni političke elite međunarodne zajednice ! Vučić -negator sa svojim balkanskim mentalitetom to ne može dokučiti! Njegova arogancija mu to ne dozvoljava ! Ona je “ beton” jer nikakvo pitanje , kritika ili komentar može dovesti u pitanje njegovu “ ispravnost”! Činjenica je da Vučić od Balkana sve više pravi starački dom!

Mladi ljudi su prepoznali kuda ih svijet “ Vučićevog nadrealizma vodi! Život u svijetu „nadrealizma“ ima skupu cijenu otrežnjenja koga nema ni na vidiku!

Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda – akt obnove Dušanovog cartstva.

Na zajedničkoj sjednici Vlada Srbije i Republike Srpske jednoglasno je usvojena Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda.

Kakva je pozadina ove Deklaracije? Što nam ona poručuje? Ne samo nama Bosancima i Hercegovcima već i Crnogorcima i Albancima na Kosovu?

Krajnji cilj rukovodstva Srbije i RS-a je dovršiti podjelu Bosne i Hercegovine i pripojiti RS! Deklaracija je u stvari konsolidacija rezultata stečenih iz prethodnih genocida i ratnih zločina!

Srbija servira nacionalističku temu nacije koja pati od unutarnjih podjela koje treba prevladati u interesu srpskog jedinstva. U tom kontekstu je održan i Prvi svesrpski sabor gdje politički avanturista i Vučićev “ megafon” Milorad Dodik šalje poruke o novim “ referendumima” i pridruživanju bh. entiteta susjednoj državi!

Ovo je još jednom pokazatelj privrženosti rukovodstava Srbije i Republike srpske, te srpskih političkih slojeva općenito, velikosrpskim ciljevima. Ali i opasnost je da takvi simbolični koraci postupno stvaraju međunarodno prihvaćanje neizbježnosti ovakvog ishoda!

Cilj je da jednog dana Dodik ili njegov nasljednik ipak pokuša formalno proglasiti nezavisnost RS-a, što se može dogoditi kada međunarodna zajednica se jednog dana umori od uzavrelog Balkana na kojem je Srbija glavni katalizator političke nestabilnosti! Zato se i ne treba čuditi što Dodik izjavljuje kako ““Ovaj Sabor nas povezuje sa onim što je uradio car Dušan kada je proklamovao i kazao ono što je nama bitno; da se moramo okupiti oko izazova koji su oko nas.

Deklaracijom se obuhvataju svi važni aspekti naših odnosa”.

Dakle , San o obnovi Dušanovog carstva još jednom je instrumentizovan u karakteru Deklaracije koja kako Dodik reče “rehabilituje srpski nacionalni interes koja daje odgovore na mnoge izazove i na ono što treba činiti u budućnost”!

Da bi razumjeli smisao takozvanog svesrpskog sabora treba poći

i od činjenice iz bliže historije da je Srbija država koja je u potpunosti izjednačila partizanski i četnički pokret tokom posljednje dvije decenije. Zašto? Zato što je smisao četničkog pokreta bio srpskonacionalistička borba protiv hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog stanovništva općenito, za genocid i uspostavu Velike Srbije. Četnici nikad nisu željeli antifašističku borbu, već su aktivno su sarađivali s njemačkim okupatorima u ostvarenju tog cilja. Zato Vučić u svom obraćanju javnosti danas kaže “ da bez obzira na sve razlike ili međusobne odnose naš narod to ne smije da trpi i da nikada u Srbiji ne smije da se čuje nešto ružno o RS i obrnuto. “ Aleksandar Vučić je ideološki poklonik četničkog pokreta promicanja ideje “Srpskog svijeta” i koja je veoma opasna za budućnost ovih prostora.

Njegov krajnji cilj je dovršiti podjelu Bosne i Hercegovine i pripojiti Rs Srbiji. On je jako dobro svjestan da nisu u poziciji da to postignu danas , s obzirom na prisutnost Zapadnog saveza na Zapadnom Balkanu. Zato i organizuje i potpisuje Deklaracije jer Zapad danas neće prihvatiti takav ishod, što ne znači da će tako biti i u budućnosti!

U Deklaraciji se neizostavno provlači srpski povratak Kosova, obnova srpske kontrole nad Crnom Gorom i državnost Republike srpske.Vučićeva politika ima za cilj ostaviti otvorena vrata toj mogućnosti u nekom dugoročnom periodu.

Deklaracija nije kako reče srpski patrijarh Porfirije temelj za “ dobro sviju” već još jedan pokazatelj stvarne hegemonističke i separatističke politike “svesrpskog sveta”!

Š E H E R 41

BANJA LUKA

BAJKE MUHIDINA ŠARIĆA

Neka nas ljubav vodi kroz život…

Piše: Ismet BEKRIĆ

…Poruka je »Bajke o gavranu Gaku« koju nam je darovao bosanskohercegovački pisac Muhidin Šarić, a koja se sada nalazi i u njegovim izabranim djelima u šest knjiga.

»Bajku o gavranu Gaku«, Muhidina Šarića, čitao sam još u rukopisu, prije nego što je oživjela među koricama knjige, u poznatoj biblioteci »Mali princ« izdavačke kuće »Lijepa riječ« /»Bosanska riječ« iz Tuzle. Iz stranice u stranicu, sve više sam ulazio u čudesni svijet Planine, Vilinog vrela Vilenca, Vilinog carstva, bistrih potoka, proplanaka, tamnih šuma, vrhova i stijena… Činilo mi se kao da gledam sve te šumske likove, ptice, jelene, labudove, zečeve, vile i vilinske kraljeve i kraljice, koji me zovu da i ja postanem dio te priče koja se nastavlja na neke davne, kad je šuma bila netaknuta i kad su tu »živjele bezbrižno i šumske vile u svojim skromnim dvorcima u krošnjama drveća, u šupljim stijenama, na izvorima rijeka i potoka«.

Pružam ruku, da dotaknem njihove zlatne kose, i – gle čuda!

– na ispruženi dlan slijeće mi jedan gavran. Grra! Grra! Grra! Kaže mi na svome jeziku, koji počinjem da razumijem, da se zove Gak, i da bi želio da ne budem samo čitalac nego i njegov prijatelj, njegov saputnik u traganju za najvećim vrijednostima – mirom, dobrotom i ljubavlju. I tako, bio sam s njim, i njegovim prijateljima, tako dugo dok nismo zajedno prošli kroz sve neizvjesnosti i prijetnje, teškoće i radosti, da bismo spoznali smisao života. A to nam je na kraju kazala i Vilinska kraljica, pred čijim je glasom i vjetar utihnuo, poklonila se i Planina. »Na svijetu je sve podložno vremenu! Sve prolazi, umire i nestaje! Jedino je ljubav besmrtna! Zato neka vas ona vodi kroz život!« I ova »Bajka o gavranu Gaku« satkana je od ljubavi. I one

ŠEHER 42 BANJA LUKA

koju naslijeđujemo, i one koju stvaramo sami, svakoga dana, svakoga trenutka. Ona je i žal za vremenima kad su ljudi bili dobri. I kad su se vile družile s njima. A na Šarićevoj Planini, Kozari ili nekoj drugoj, ostala su predanja da nam govore o dobru i zlu. Gavran Gak je na strani dobra. I ova knjiga, ova nezavršena bajka, skoro svakom svojom riječju, svakom svojom slikom, svakim svojim opisom, svakim svojim pejzažom, vodi nas u krajeve, u zemlje, a one su i ovdje, gdje će ponovo dobre vile plesati kraj vrela. Šarićevo kazivanje čudesno je oživjela, oslikala i likovna umjetnica Sanela Husić Musabašić; svojim ilustracijama, svojim bojama i odsjajima uvela nas je, zajedno s piscem-bajkarom, u neki svijet koji je i daleko, ali i koji osjećamo i doživljavamo kao da je tu, oko nas, i kao da smo ponekad i mi u njemu, da pratimo Gaka i da plešemo s vilama na nekim proplancima sa kojih se uvijek dalje vidi, i ljepše doživljavaju trenuci svakodnevlja koji od nas ne traže mnogo – samo malo više ljubavi i dobrote.

Za čitaoce ove izuzetne knjige, i riječima i bojama, značajno je napomenti da je Sanela Husić Musabašić već više od dvije godjne stanovnica Štokholma, u koji se, zbog poslova svoga supruga, doselila s porodicom. Stigla je u zemlju bajki, kojima je posvetila mnoge svoje crteže i ilustracije. Našla se u novom stvaralačkom ozračju, u kojem ova zemlja već niz godina dodjeljuje i svjetsku nagradu za literaturu za djecu – nagradu koju krasi ime i djelo čuvene bajkarice Astrid Lindgren. O Sanelinim ilustracijama već smo pisali na stranicama »Šehera Banje Luka«, a sada istaknimo da je ova umjetnica ove godine i nominirana za ovo veliko priznanje. Već sama nominacija je uvrštava u red svjetskih imena u oblasti literarnog i likovnog stvaralaštva za djecu. Zato, čestitamo!

Sabrana djela Muhidina Šarića

Knjige neprolazne ljepote, duhovite, sjetne, tople, mudre...

Piše: Ismet BEKRIĆ

Ovogodišnji Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu bio je i u znaku izabranih djela i jednog našeg dugodišnjeg saradnika, poznatog bosanskohercegovačkog i krajiškog pisca za djecu, Muhidina Šarića, koji je za svoj opus odavno dobio dobio i nagradu „Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most“ u Banjaluci. Izdavač ovog kompleta od šest knjiga, koji je dobio i glavnu nagradu ove svetkovine knjiga, poznata je izdavačka kuća „Lijepa riječ“, čiji nas urednik, pisac Šimo Ešić, u ovom broju našeg izdanja uvodi u svijet Šarićevih poetskoih i proznih ostvarenja, da bi u taj vez utkao i izvode iz kritika i osvrta književnih kritičlara i pisaca. „Postoje pisci koji su svojim opusom stekli prepoznatljivost, da se već pri samom spomenu njihovog imena kreira i horizont očekivanja te asocijacija na njihovu poetiku, pa približno znamo kakav svijet nas čeka unutar novih korica. Takav pisac je i Muhidin Šarić.

Nastavljajući seriju izabranih djela naših najznačajnijih autora

(Branko Ćopić, Šukrija Pandžo, Nasiha Kapidžić – Hadžić, Irfan Horozović, Skender Kulenović, Šimo Ešić), a u povodu osamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada objavljujemo Šarićeva Izabrana djela za djecu. U šest knjiga je izbor iz poezije i tri dječja romana – najbolje iz bogatog opusa ovog našeg značajnog pisca. Knjige neprolazne ljepote, duhovite, sjetne, tople, mudre – onakve kakve su poželjne u rukama djece, roditelja, vaspitača...“ Na izvorima djetinjstva Muhidin Šarić vrlo rano (još u osnovnoj školi ) ispisuje svoje prve stihove, kratke priče, slika svoje ili dogadovštine svojih drugara, sarađuje sa dječijim časopisima. Svoju privrženost literaturi potvrđuje brojnim radovima tokom srednjoškolskih i studentskih dana. Još tad je bio prepoznatljiv po lakoći svog izraza, po svom specifičnom humoru, profinjenoj satiri i zajedljivom sarkazmu.

Dugo je tražio svoj književni put između grube životne stvarnosti odraslih i lepršave bezazlene mašte i dječije igrivosti. U književnost ulazi svojom prvom zbirkom poezije za djecu Spava li dan u mraku.

Jakov Jurišć, urednik nekadašnjeg najpopularnijeg dječijeg lista

Š E H E R 43

BANJA LUKA

Vesela sveska kaže: „Šarić je duboko posegnuo u djetinjstvo najmlađih, poniknuo je u njihove sanjarije i na tom izvoru obogatio svoj poetski iskaz dječijom lepršavošću i naivnošću.“ Dr. Muris Idrizović i Dragoljub Jeknić, kritičari dječije književnosti, uvrštavaju ga u knjigu Književnost za djecu u Jugoslaviji. Tih godina pojavljuju se knjige za djecu: Na krilima neba, Kada plava ptica sanja, Kolo kozaračko, Cvrkutanka i Zaljubljena baka a izdavači su: Glas Banjaluka, Svjetlost Sarajevo, Nacionalni park Prijedor. Trebalo je vremena da se Šarić oporavi od agresije na novonastalu državu Bosnu i Hercegovinu. Njegov Kozarac je spaljen a on se našao u Logoru Keraterm. Uspio je preživjeti, ali je život morao nastaviti u izgnanstvu u Austriji. Poslije duge šutnje 2004. godine ispisuje dvije knjige za djecu: Pođi kući, zbirka poezije, i roman za djecu Benko. Obje ove knjige uvrštene su u Sabrana djela.

O knjigama POĐI KUĆI je prva knjiga za djecu napisana poslije desetogodišnjeg prognaničkog boravka u Austriji u Gracu. Evo šta kaže sam autor o toj knjizi: „To nije bila samo poezija, to je bila zbilja, i kada sam to shvatio, spakovao sam kofere i krenuo na zgarište svoje kuće.“ BENKO je roman o prijateljstvu, pomirenju i dobroti, o plemenitom snu da se ovaj naš nesavršeni svijet promijeni nabolje.

CVRKUTANKA i PONEKAD NA ČASU su dvije knjige u Izboru spojene u jednu. Prvo izdanje Cvrkutanke objavljeno je 1988. u Izdavačkoj kući Svjetlost Sarajevo u biblioteci Bambi. 2000. godine je uvrštena u lektiru i doživjela je pet svojih izdanja. 2008. godine izašla je zbirka poezije za djecu: Ponekad na času, koja je iduće 2009. koja je iduće 2009. bila nominovana za nagradu „Mali princ“ u Tuzli. To je nagrada koja se dodjeljuje za Region (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina). Svaka država po mišljenju svog žirija nominuje po dvije najbolje knjige za djecu. Te 2009. godine Bosnu i Hecegovinu predstavljala je knjiga Ponekad na času Muhidina Šarića.

SUNCE ISPOD KIŠOBRANA to je nova zbirka poezije za djecu i u Izabranim djelima se pojavljuje prvi put. „Sunce ispod kišobrana je zrela i dobro napisana zbirka pjesama za djecu.

Osnovna ideja vodilja je ukazivanje na dragocjenost prirodne dobrote sa kojom se djeca rađaju, te njegovanje i razvijanje moralnih vrlina kroz život. Teme su savremene i aktuelne, umjetnički kvalitet pisanja neosporan, a stil izgrađen i prepoznatljiv“ . (Mr. Aleksandra Čvorović, književnica) Muhidin Šarić je sigurno pisac koji umije dočarati sve te nedostatke i prednosti te na jedan poseban način, oličen kroz svoje lirske subjekte, upečatljivo progovara iz pozicije odrasloga djeci i/ ili iz pozicije djeteta odraslom. zbog svega navedenoga, ova knjiga predstavlja više od zbirke poezije za djecu i stoga bi se trebala naći na policama svih školskih, ali i kućnih biblioteka. (Dr. Šeherzada Džafić) BAJKA O GAVRANU GAKU je roman za djecu objavljen 2018. godine. Prvonagrađeni je roman Nagradom „Mala vila“ koju je te godine ustanovila Izdavačka kuća „Lijepa riječ“ za izvrsnost u dječijoj literaturi. Te iste godine Žiri Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu proglasio ju je za najbolju dječiju knjigu na Sajmu.

PRVA LJUBAV - PRVI PUT je roman objavljen 2021. godine.

Za kratko vrijeme doživio je dva izdanja.

ŠEHER 44 BANJA LUKA

„Roman Prva ljubav prvi put je ulazak u vrijeme kojim se najmanje bave savremeni bosanskohercegovački pisci: vrijeme dječaštva i djevojaštva, prvih ljubavnih sanjarija prećutnih velikih, a nježnih riječi, kojih je duša puna, a jezik nikako da ih izgovori, prvih sastanaka i šetnji, prvih dodira ruku, ljubavnih poruka, zagrljaja i prvog poljupca, bojažljivog i kratkog, a neprolaznog, prvih radosti i boli, bez koje nema čuda prve ljubavi. Šarićev ulazak u taj prostor književnosti za mlade je dobrodošao jer je uspješan i drukčiji od onog što je o tome već napisano.

Muhidin Šarić je pisac dojmljive lakoće pisanja, nalazač pravih riječi za radost i tugu, za opis detalja i ponorame, za tankoćutnost duše i jasnoću misli, za snove i sanjarenje, poznavalac je jezika i psihe mladih, životnih zakona i povijesti odrastanja... Sve je to na jednom mjestu – u romanu Prva ljubav prvi put, nevelikom po broju stranica, ali velikom po svemu ostalom. (Zejčir Hasić) Ovom, po svemu uspjelom knjigom, Muhidin me vratio u moje djetinjstvo. I svako, ko ovo bude čitao, moći će pronaći i usvojiti ponešto za sebe iz ove njegove književne bajkovite stvarnosti. (Amir Talić) I upravo ovaj svijet zamršenih emocija ukazuje na drugu, sasvim novu perspektivu unutrašnjeg svijeta dječaka, dakle drugačiju od one na koju tradicionalna socijalizacija primorava muški spol i nudi jednostranu sliku – sliku o jakom, sigurnom, dominantnom muškarcu koji se uspjeva snaći u svakoj nevolji bez izražavanja i pokazivanja osjećanja. Moglo bi se reći da Šarić priča priču o sebi kao o anti-junaku što je jedan od velikih pomaka u savremenoj bosanskohercegovačkoj dječijoj književnosti. Šarićev roman se može posmatrati sa pedagoškog stajališta kao potpora svim mladim ljudima, posebno dječacima da shvate da u procesu sazrijevanja nisu sami sa svojim zamršenim osjećanjima i ljubavima, te da samo suočavanje sa njima vodi ka vjerodostojnom putu do samog sebe. Za stariju čitalačku publiku je ovaj roman poput vremeplova kojim se može ploviti po vlastitim sjećanjima i starim izblijedjenim ljubavima. I možda je upravo ovo prava prilika da se skloni prašina sa nekih nam dragih lica koja su ostala na ivici sjećanja. (Emina Šarić)

* Bio je drug; ponekad više od toga. Bio je pesnik čiji su se stihovi nalazili u čitankama, učili napamet. Prvi nesklad između prirode i urbane pohlepe koja radi protiv planete i čoveka opisao je u pesmama ( ... Posijao tata juče / beton oko naše kuće...pa se divi, pa se divi / kako raste beton sivi...) Bio je mnogo toga pre nego je odlucio da - pripoveda. A kad pisac odluči da kazuje priču zarad priče; KADA već prvim rečenicama nagovesti ili otkrije sveobuhvatnu moć reči i nastavi njome da se igra na stranicama proznog dela, ne mogu da ne skinem šešir ili kapu. Nije važno što je nemam. Važno je da mogu iskreno i bez zadrške otkriti lakoću pripovedanja koju poseduje Muhidin Šarić. Poznavala sam ga čitav život, zamerala mu mnogo toga, ali danas opraštam sve zamereno. To zarad neobičnog talenta spajanja igre sa zbiljom, stvarnosti sa idejom, lepote ljubavi sa težinom života koju čovek, ma ko on bio, ne može da izbegne.

(Milena Letić)

Novi evropski romani

Tragedija rodne grude Prvi roman Banjalučanke Slađane Nine Perković – i na francuskom jeziku.

Piše: mr sc-pol-Džana Mujadžić, diplomirana novinarka Banjalučanka Slađana Nina Perković svojim je prvim romanom “U Jarku”, objavljenom 2020. godine u Imprimaturi, familijarnoj izdavačkoj kući što oko 15 godina djeluje u njezinom rodnom gradu, uzburkala književne krugove, ali i čitatelje na cijelom Balkanu, oštrom, inteligentnom kritikom post ratnog društva, koje nikako da se izvuče iz tranzicijskog perioda u kojem trune, više od 30 godina.

Tragedija rodne grude prevedena je u apsurdno stanje jedne familije, koja se pokušava okupiti na sahrani strine Stane, koja se udavila jedući pileći batak. Njezino iščeznuće sasvim mijenja planove i smeta skoro svim članovima obitelji u ostvarivanju materijalnih ambicija, oko prodaje kuće i zemljišta. Pisan u prvom licu, roman je bio u širem izboru za NIN-ovu nagradu prije dvije godine, kao i za priznanje ”Meša Selimović”.

Slađana Nina Perković je postigla veliki uspjeh na međunarodnoj razini, jer je kao bosanskohercegovačka kandidatkinja bila i među pet nagrađenih autora Konzorcijuma udruženja europskih izdavača /FEP/ i Europske pa međunarodne federacije knjizara/ EIBF/, uz podrsku Europske komisije koja podstiče i nagrađuje pisce Starog kontinenta.

Teme iz stvarnog postojanja Ova predstavnica novog talasa evropske proze došla je nedavno u Pariz iz Beograda, gdje živi sa suprugom, također novinarom koji se preobrazio u poslovnog čovjeka, i osmogodišnjom kćerkom Milom, radi objavljivanja njezinog prvjenca kod pariške kuće Zulma, pod nazivom “Dans le fossé” i u prijevodu Zoè Bellon. Grad svjetlosti nije nepoznat uspješnoj spisateljici koja je dugo živjela u njemu, studirajući Političku komunikaciju na Sorbonne, nakon završenog studija novinarstva u Banjoj Luci. Radila je i na francuskom TV5 programu, u emisiji Echapées Belles, The Gardianu, a prisutna je i u brojnim balkanskim glasilima.

Susrele smo se u četvrti Bastille, nedaleko od mjesta na kojem se nekada uzdizao zloglasni zatvor, a sada ga krasi prelijepo zdanje Opere. Malo umorna od različitih diskusija na nekoliko privilegiranih mjesta u gradu, autorica romana U Jarku povjerila mi je kako je u stadiju pisanja drugog romana, čija junakinja, nakon mnoštva odricanja, dolazi u Pariz i ostvaruje ambicije i snove iz djetinjstva. Ali sve se ne odigrava po njezinoj zamisli pa problemi nisu otklonjeni, samo su dobili drugačije značenje i izgled.

- Iznenađena sam potezom kuće Zulma, iako ovo nije prvi prijevod jer se pripremaju na njemačkom, talijanskom, španjolskom pa čak i azerbejdžanskom jeziku, bilježimo riječi nape sugovornice. Vjerovatno je to odjek Europske nagrade, koju nisam očekivala ali mi je pomogla da se, odsad, posvetim pisanju i ostavim novinarstvo po strani. Tako ću bolje pomagati kćerki i suprugu i, najzad, raditi ono što najviše volim. Postala sam svjesna izvjesnog uspjeha, kada sam u pariškim knjižarama, u mnoštvu izloga vidjela moj roman, ovdje naslovljen “Dans le Fossé”! Smatram da još uvijek treba govoriti i pisati o ratu u BiH, posebnoj tragediji što nas je zadesila i od koje nikako da se oporavimo. Državni kaos je prešao na obične, male, osobe što su izgubile smisao za orijentaciju i vrte se u začaranom krugu. Posvetila sam im ovo djelo, nadajući se kako će se, ipak, uspjeti izvući jer je naš svijet otporan i žilav. Zato sam i mojoj junakinji dala zadnju priliku da nešto uradi od vlastitog postojanja, uvjetovanog običajima, tradicijom i nepisanim zakonima koji datiraju iz feudalizma.

mogla opstati, pošto su izvjesna neprijateljstva bila veoma naglašena i natjerala je promijeniti planove stanovanja.

Naziv drugog romana u nastajanju, nije htjela otkriti. Posvećen je mladoj ženi koja nakon mnoštva problema stiže u Pariz na studije, međutim čak i ostvareni, snovi nikada nisu slični zamišljenim.

Grad svjetlosti doslovice “reže” nespremne i idealiste pa se mnogi razočaraju u često neprijateljsku sredinu, otuđenu i veoma snobovsku. Roman će nanovo objaviti njezin već uobičajeni izdavač Imprimatur iz Banje Luke - ako nanovo ne počnu oružani sukobi i nemili događaji koji su mnoge stanovnike BiH otjerali na četiri strane svijeta.

Roman u nastajanju Na zaključak da je, poput mnogih, napustila rodnu grudu i živi u Beogradu, Nina Perković ima objašnjenje da joj kćer u srbijanskoj prijestolnici može ići u francusku školu i bolje se usavršavati, posebno jer suprug, rođen i odrastao u Parizu, iako srpskih korijena, nastoji stvoriti uvjete za postojanje familijarne firme. Kaže da je, prije nekoliko godina, kupila zemljište u Hercegovini ali nije Š E H E R 45

BANJA LUKA

Bijeli golub ponovo (ne)leti 542BOGATSTVO KOJE NIJE ZA PRODAJU U naznakama spominjane neke mirovne i umjetničke dragocjenosti dovezene iz Skandinavije. Bilo je izokole upita da sve “gore” ostane – odmah “presječeno” da nema cijene…

Piše: Sead Hambiralović A nalazile u ovoj dječijoj galeriji u švedskom Örebrou otvorenoj s početka novog milenija kao uspomena na onu koju sam 14. decembra 1991. otvorio u rodnom Zvorniku i pokušaj da vapajem sa dječijih crteža doprinese miru (likovni konkurs Tata, ne igraj se rata!, op.a.).

Ostalo je (h)istorija – da je u stiglo oko pet hiljada crteža iz svih krajeva nekadašnje zajedničke zemlje; pokušalo (i) sa novinarske strane (bijela urednička protesna špalta u listu “Birač”), osnovan privatni dječiji list Mali as, sa oba naša pisma, organizovan mirovni susret sa prekodrinskim gradom a tekst Kjašifa Smajlovića zavrijedio da se nađe na naslovnici državnog lista. I, zadnje prije nego će “pući” u drevnom gradu, a svjedoci u Radio Zvorniku: Gordana Imširović Mandić, Milan Jovanović i Asim Imamović- nekoliko puta pusti u eter da ću u 12 sati stajati na sredini mosta u plavoj “murinoj ” jakni, a nakon vijesti da su se pojavili snajperisti… (knjige Novo sunce i Bijeli cvijet iznad puta, S.H). (…..)

U prošloj kolumni spominje struka (psihijatri!). Nakon Dana D hoće li se oglasiti oko “košarkaškog rezultata” kada je izglasana Rezolucija o genocidu u Srebrenici? U sportu se “pobjedi” ne gleda u oči – trebalo da je ovo nešto drugo! Onda lobiranja, pritisci, agitovanja, a da je ko što nije… na vrijeme moglo spriječiti. Na drugoj strani računa kao pob(j)eda kada se dodaju “uzdržani – sveukupno dno dna! Eto prilike za struku ako bi htjela- smjela da propita sve aktere ove tužne “utakmice”. Dalje ne treba. I, nešto o još jednoj važnoj struci, obrazovanju. ŠEHER 46 BANJA LUKA

NIJE PO NASTAVNOM PLANU Nakon definitivnog povratka samo kod jedne nastavnice zasvijetlile oči na mirovne programe projekta GljiveMira koji su verifikovani u Skandinaviji. Javlja se nakon objava o postavljanju Bijelog goluba, poklon učenika jedne švedske gimnazije u zraku na balkonu u najkomšijskijoj ulici u Zvorniku i kada je za nacionalni dan Norveške, nakon 20 godina, ponovo rasklopljen Internacionalni dječiji kišobran sa dizajnom projekta Sopp for fred i 7 štafelaja na kojem se crtalo po trgovima o temi Tata, želim crtati mir… (na fotosu kišobran- suncobran uz naslov vidi se s lijeva ulaza u dječiju galeriju, a evo ga nedavno i u mome dvorištu u rodnom gradu, link: https://boljatuzla.ba/poduzgredreceno-bergenski-internacionalni-kisobran-u-zvorniku/ ) … Drago mi je da ste toliko toga postigli! Istovremeno žao što sve to nije u Tuzli i što nisam u datom trenutku mogla učiniti nešto na tom planu. Želim Vam mnogo sreće i zdravlja u daljem radu. Ako Vam bude trebala podrška u vezi tih aktuvnosti, sa zadovoljstvom se uključujem!

A vezano za ranije moguće razlog što to nije projekat naše škole…

Ovaj projekat nije bio ni škole u Vivali koja je sa ÖIC obavila svu “logistiku” u Örebro i gdje se u Švedskoj poentiralo sa realizacijom programa Škole za dječije ambasadore mira i za 24. oktobar, Dan UNa ovaj Bosanac potpisivao diplome. Prije toga projekat nije bio ni Internacionalnog kulturnog centra u Bergenu, ni tamošnjeg kantona (Hordaland fylkeskommune) koji je obezbijedio finansije i kovani veliki planovi. Sve “razbrkao” odlukom da je u Bosni preče! (epizoda u romanu sastanak osnivača sa premijerom Harry Herstadom, op.a.))

Očigledno je ispao “kuršlus” sa dvije tuzlanske osnovne škole. Prihvataju ali treba odobrenje od nadležnih – jednom lično otišao, javiće se – ništa, onda dva maila bez elementarnog odgovora…(?!).

Razumjeti i sve frustracije prosvete, pogotovo nakon poznatih tragičnih događaja. Ovo je bilo nešto drugo, u svakom slučaju inovativno sa uključivanjem (i) roditelja i više praktične pouke i vedrine naspram postoječih nastavnih programa koji teško mogu pratiti ovaj “ubrzani svijet”…

Uz naslov fotos ispred Seadove dječije galerije Fredssvampen u Örebrou sa koordinatorom Eva Bellsund u razgovoru za jedan od tamošnjih listova.

Na novinskom fotosu reportaže Mot ondska och friendskap (Nerikes Allehanda, 16. avgust 2001) vide se dva najdragocjenija eksponata: blizu plafona spočetka dječije zastave koje su 97. uradili učenici sa Tuzlanskog kantona, onda se nastavljaju iz drugih zemalja i na kraju iz galerije zrakom “izlaze” u aulu Vivala Centra gdje je na sredini postavljen BijeliGolub kako ih “vuče”.

Ispod je centrirana skulptura Fredssvampen koja je urađena u Tullängsgymnasiet, a nekoliko godina kasnije učenici su osnivaču GljiveMira poklonili prototim simbola mira koji je prenesen u Zvornik, kao i norveški Barnas Intrnasjonale Paraply u pozadini.

N.A. “ZNACI” PRIJE NEGO JE KRENULO A ko kaže da je sve oko Sopp for fred – Fredssvampen – GljivaMira pod moranje? Glavno je ostvareno. Ima – nema potrebne energije, sličnog “sjaja” i ushićenja kao u očima pomenute nastavnice? Pa i one gospođe koja je jedina kao roditelj i građnin ponešto priupitala prodavača dječijih ratnih igrački za novogodišnjim štandom na Kapiji.

Jedva uspio sresti vlasnika sa alternstivnom ponudom. Bio je iskren zašto odbija- pisano, a da srećem trgovce pravog oružja nisam imao želje. Na koncu valjda se ova tema tiče još nekoga na ovome svijetu?!

Oko GljiveMira da sam odlučio mogla se već izgraditi, prvo u Bergenu, EU gradu kulture i turizma, kod nas u igri bila Tuzla, u Lješevu blizu visočkih piramida obezbijedile finansije, pa još nekoliko “destinacija” – nije “ponijelo” iz ovih i onih razloga. A jeste prošlog ljeta rodni kraj (Divič pored Zvorničkog jezera), ali ispadoše drugi problemi…

MOŽE LI SE ISPRAVITI KRIVA DRINA ?

Ostaje otvoreno, a alternativa je muzejska postavka BijeliGolub sa eksponatima prevezenim sa sjevera. I sa upitnim hoće li sve stati na dva sprata “žute kuće” čiju fasadu prvo treba obnoviti…?

Naće se neko rješenje, a sasvim znakovito – nije se ni krenulo sa radovima – sezona je i haman teško skupiti majstore. Nesuđeni izvođač obećao poslati ponudu za tri dana, prošla i 5 i 10 – uslijedio smušeni izgovor, pa sam za sada ohladio da li je uopšte raditi? Kao i nove oluke.

Limar obećao tad i tad doće sutra – malo sutra dođe..?!

E pa, kada se pridoda iznenadni “signal” da je valjalo i hećimu – trebaće se pripaziti. Odlučio zastati (i) da se svake druge sedmice BijeliGolub postavlja na balkonu – petkom u 15.00, a skida nedeljom u 17.45, pošto treba stići na zadnji bus za Tuzlu. A to bi značilo odustajanje, pa i zbog onog pitanja od “struke” može li se ispraviti kriva Drina?. Odgovorio da može. A kako može sve koje zanima neka svrate ili kad sretnu. Najbolje najave do četvrtka u 12, u impresumu su adrese za kontakt.

U majkinoj Tuzli je tako kako je – koga zanima ova priča može sresti skoro svakog dana na Panonici, ili ostaviti poruku na prvom ulazu od “Tenisa”. U rodnom gradu pomenuta “krilatica” na drugi ničin – i preostale tri zavičajne staze mnogo znače. A svaka čast Marketu Zvorničanka gdje se “poslušalo” – sa polica sklonjene su dječije ratne igračke..! Mlađahni šef je odmah “razumio” jer ima malu djecu i konsultovao sa vlasnikom. Lijepo, i to je nešto za početak… Š E H E R 47

BANJA LUKA

Porodica Osmančević u Göteborgu puna doktora nauka Koliko je samo BiH izgubila progonom više od pola stanovnika? Zorno o tome govori porodica Edina i Amre Osmančević iz Banjaluke, čija je kuća u Göteborgu puna nauke!

Piše: Fikret Tufek Na društvenoj mreži „YouTube“ objavljen je prilog: „Ekskluzivno: Čudo u Gteborgu, kuća puna doktora, Bosanci koji su zadivili Švedsku“. To je samo lijep „isječak“ o porodici Edina (60) i Amre Osmančević (55) i njihovoj djeci: Amaru (30), Adinu (27) i Selmi (16). „Iver ne pada daleko od klade“ Ko je porodica Osmančević? Protjerani su iz Banjaluke 1993. i došli u Mariestad, Švedska, tu su dobili i prvo dijete, onda preselili u Göteborg. Protjerani su iz Banjaluke, pobjegli da živu glavu spase, a onda i „trbuhom za kruhom“, ostvarivši ogromne uspjehe u nauci i životu. Nevjerovatna je priča članova porodice Osmančević: mama Amra i dva sina su liječnici, Amra univerzitetski profesor u čemu je slijede dva sina; tata Edin je magistar i predavač na brojnim tribinama u Švedskoj, angazovan u Švedskim socijaldemokratima.

Edin Osmančević (60), Banjaluka, bio član fudbalera juniora „Borca“ i „Naprijeda“, završio vojnu akademiju, magistrirao studije političkih nauka u Beogradu; završio u Göteborgu ekonomski fakultet 2001. i magisterij ekonomije na International Business Managment, Univerzitet Göteborg - zavrsni magistarski rad u Šangaju; radio 18 godina u Swed i Handels banci, te 3 godine u Poreskoj upravi; sada je ekonomski savjetnik u Upravi grada Göteborga, odjel za demokratiju i građanski servis; ekonomski savjetnik u više banaka u Göteborgu.

Amra Osmančević (55), školovala se u Bratuncu, Medicinski fakultet u Banjaluci 1992, najboli student sa 9,32; nostrifikacijaljekarske diplome: Karolinski institut Stokholm 1996, staž za ljkarsku legitimaciju na Sahlgrenskoj bolnici u Göteborgu do 2001, specijalizacija dermato-venereologije 2001-2005, doktorila medicinu: Univerzitet u Göteborgu 2009, dr. prmarius od 2010, univerzitetski lektor od 2014, docent od 2016, profesor DermatoŠEHER 48 BANJA LUKA

Venereologije od 2023, švedski predstavnik u Evropskoj Akademiji za Dermatologiju i Venereologiju od 2022, potpredsjednik (20182020) i predsjednik Švedske Akademije za Dermatologiju i Venereologiju (2020-2022), predstavnik Švedske u Nordijskoj Akademiji za Dermatologiju i Venereologiju 2021-2024, član upravnog odbora Göteborškog Ljekarskog društva od 2019. i predsednik Regionalnog tima za psorijazu u Zapadnoj Švedskoj od 2020.

Amar Osmančević (30, Mariestad, završio medicinu u Splitu 2019, na specijalizaciji porodične medicine Göteborg (2019-2024), doktorant na Göteborškom univerzitetu (odbranio polovinu doktorata, radio na La Jolla Univerzitetu San Diegu, Kalifornija). Prezentira radove: evropski i američki centri, te dvije prezentacije u BHAAASa u Sarajevu i Tuzli 2022. i 2023.

Adin Osmančević (27), Göteborg), završio Medicinski fakultet u Göteborgu 2022, poslije staža počeo specijalizaciju iz urologije, u Trolhetanu i Udevali gdje trenutno radi; planira naučni rad u toj oblasti; prezentirao jedan rad na BHAAASu 2022.

Selma Osmančević (16), Göteborg, prvog razreda gimnazije Sigrid Rudebek u Göteborgu. Ide na časove bosanskog jezika koje vodi prof. Amela Isanović.

Stručnjak svjetskog kalibra: dr. Amra Osmnčević - Rođena sam u Bratuncu 1968, od oca Aziza Ahmića (iz Voljevice, Bratunac) i majke Magbule (rođ. Gvožđar iz Lišnje, Banja Luka), kao drugo dijete u porodici; stariji brat Amer Ahmić (1966) je isto specijalista interne medicine. Školovanje?

- Osnovnu školu „Haćam Midhat“ sam završila u Bratuncu, srednju medicinsku i Medicinski fakultet u Banja Luci (student generacije u Banaja Luci 1992 sa prosječnom ocjenom 9,32). Sa Edinom sam se upoznala uz proslavu Nove godine 1998/99. u „Pelagiću“... Švedska?

- U Švedsku sam došla aprila 1993. sa bratom Amerom; Edin je

došao malo kasnije, boravila sam u izbjegličkim kampovima: Geteborg, Klepen i Mariestad i onda opet Göteborg.

Rad u medicini?

- Pored kliničkog rada sa pacijentima, koji je jako osmišljen i u kojem beskrajno uživam, ja sam angažovana u naučnim projektima: vodim tim doktoranata, ljekara i studenata. Fokus istraživanja je da razjasnimo molekularne mehanizme vezane za efekte sunčeve svjetlosti te bioloških lijekova na inflamatorne bolesti kože i kožnog limfoma. Radove sam prezentirala na kongresima širom svijeta od Amerike, Singapura i Kine, do bezbroj evropskih gradova.

potkroviteljstvom BHAAAS (Bosnian and Herzegovinian American Academy of Art and Scienties) gdje ove godine, treći put zaredom, pravimo dermatološki simpozijum 21. juna 2024 u Sarajevu.

Predavači su iz BiH, Švedske, Njemačke, Norveške i Srbije. Tu će naučne radove izlagati i studenti iz Švedske i BiH kojima sam bila mentor ove godine: https://www.ssdv.se/pdf/2231_DoV_low.pdf (strana 9). Imam uspješnu saradnju sa dr. Zoranom Vrućinićem u Banjaluci, dr. Nerminom Šehićem u Tuzli, prof. Snežanom Minić i prof. Zoranom Todorovićem iz Beograda, te dr. Leilom Mustajbašić, Trondheim, Norveška.

Smatram da su poštovanje i saradnja među ljudima, posebno u okviru naših profesija, te izgradnja mostova znanja jedini pravi putokaz za sigurnu budućnost i napredak svih nas.

Projekti?

Cilj objavljivanja radova?

- Zajedno sa bratom i snahom, ljekarima (Amer i snaha Sanda (rođena Jerković) Ahmić, te mužem Edinom, startovala sam i vodila projekt „Bosanci pomažu Bosancima“ 1995-1997, da se pruži psihosocijalna podrška i pomoć izbjeglicama iz BiH izloženim ratnim traumama i torturi: napravili smo i razmjenu znanja i iskustava u oblasti ginekologije i akušerstva 1997: u Švedsku smo, na petonedeljno usavršavanje doveli grupu od 10 bh. ginekologa i akušerki iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice i Visokog, a onda zajedno sa grupom švedskih ljekara i akušerki u jesen 1997. posjetili iste klinike u BiH. Djeca mog brata Amera (specijalista interne medicine) i snahe Sande (specijalista psihijatrije) isto svi ljekari: Arnela Ahmić (1992), specijalista porodične medicine Göteborgu, Omar Ahmić (1996) na specijalizaciji hitne medicine u Trolhetanu i Haris Ahmić (2003) student medicine u Göteborgu.

- Kroz predstavljanje svog rada kao ljekar, istraživač i predavač, želim istaći pozitivnu ulogu otvorene i stimulativne radne sredine kojom sam okružena. Upravo u ovom slobodnom i demokratskom društvu postoji velika mogućnost za naš rad i uspjeh, te na taj način doprinos ne samo švedskoj, nego i globalnoj zajednici. Sloboda u radu na profesionalnom planu je jedan od najvećih pokretača kreativnog stvaranja. Tema jednog od mojih predavanja je, simbolično kazavši, ”Svjetlost”. Želim vam pojasniti različite efekte izlaganja suncu, kako na kožu, tako i na organizam u cjelini. Sunce i sunčeva energija su glavni izvori razvoja i opstanka života na planeti zemlji. Život bez sunca je nezamisliv. („Šeher Banjaluka“ br.

61, maj-juni 2019).

Historia magistra vitae est (Historija je učiteljica života)

Pišeš u naučnim i drugim časopisima?

– Da, prenosim iskustva iz rada i nauke na mlađe ali i dijelim iskustva sa stručnjacima u Evropi i svijetu. Osim naučnih radova aktivna sam u ljekarskim organizacijama koje se bore za očuvanje kvaliteta profesije. U švedskom časopisu „Dermatologi & Venereologi“ (Svenska Sällskapet för Dermatologi och Venereologi”) objavljeno je više mojih tekstova, kao i intervju u Ljekarskim novinama ”Briga za kvalitet kada više osoba privatno radi specijalizaciju iz dermatologije. Neregulisano specijalističko obrazovanje u odabiru njege zabrinjava švedsko društvo za dermatologiju i venereologiju (SSDV). Broj specijalizanata nedavno je eksplodirao u privatnim ordinacijama u regiji Stockholm: https://lakartidningen.se/aktuellt/nyheter/2021/06/oro-for-kvalitetennar-fler-gor-st-i-dermatologi-i-privat-regi/ Šta je sada aktuelno?

- Trenutno radim na povezivanju dermatologa u BiH i regiji sa evropskim dermatolozima. Taj projekat se provodi pod

Umjesto zaključka i ispraznih priča o „tri konstituitivna naroda“, mržnji prema svemu što nije u „okviru moje nacije“, paroli „zavadi pa vladaj“ i svim drugim ispraznim bh. naklapanjima: Ljepota je sresti članove porodice Osmančević u Göteborgu, u Švedskoj.

Najveća žalost jedne zemlje jeste kada odškoluje mlade stručnjake, kao što su dr. univerziteta Amra Osmančević i mr.sci Edin Osmančević, koji svoju pamet i znanje nude Šveđanima, a ne Banjalučanima, na svome ognjištu; bolje bi bilo da su sa svojim narodom na zelenim alejama i obalama Vrbasa, u nekad svojoj Banjaluci! Njihova djeca Amar i Adin, već doktori liječnici i na putu ka univerzitetskim doktorima i mlađana Selma idu njihovim stopama, pa i koji korak ispred, još su i uspješnija, govore više svjetskih jezika!

– ali u bijelom svijetu ..!

Asocijacija se nekako sama nameće, na čuvenu pjesmu ”Putnik” Petra Preradovića (zbirka Prvenci 1846): ”Bože mili kud sam zašo!”, ili .. da to pojednostavimo i ”prevedemo” na bosanske uslove: ”Da komšiji crkne krava” ili ”Dabogda se o sebi zabavio…? Š E H E R 49

BANJA LUKA

ZLATKO LUKIĆ

Karađoz AUTOROVA BIOGRAFIJA Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem…

Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

50

V. ĆITABHANA80 (1630.)

Nastavak iz prošlog broja – Neću babo i kapak! – bila je uporna na početku Husinog uvjeravanja, Hercegovka.

– Ama nevista, de mi barem reci zašto to nećeš?! – navaljivao je Huso.

– U Sarajevu, a i kod nas u Mostaru ima karađoz, ali tamo ga igraju samo muškarci!

– Pa što? Budi ti prva Mostarka koja će glumiti u karađozu.

– Ne mogu biti prva. Jedna je Hasiba glumila i namah je sva čaršija za nju rekla da je rospija95. Raja u Bosni veli da samo rospije glume!

– Znači, onda su moja mati i žena – rospije?! Reci mi: jesu li one rospije!?!

– ...Nisu...

– E kad nisu, glumit ćeš i ti i neće ti nitko reći da si rospija. Glumište nije zinaluk96! To ti je umijeće!

– ...Kako ti kažeš babo...

Ali najveći belaj je bio naučiti cijeli tekst napamet. Razmišljajući kako to uraditi, sjeti se Haso starog i iskusnog hafiza97 Demira i ode do njega. Ovaj mu radostan objasni nekoliko načina kako se tekst može brzo naučiti napamet. A kad ga je stari hafiz zapitao da li bi mogao i vidjeti tekst koji treba naučiti napamet, jer bi vidjevši prirodu teksta lakše odredio metodu za memoriranje, Haso je ustuknuo kao Điđana pred pašćetom. Rekao mu je, a ustvari je slagao, da je tekst ostavio kod kuće. Tako je sam izabrao onaj način koji se njemu učinio najpogodniji da se tekst brzo nauči napamet. Hafiza je ostavio začuđenog, dovoljnog začuđenog da to čudo u njemu probudi znatiželju, ona sumnju, sumnja oprez, a oprez vlasti. A svaka vlast ima doušnike, zar ne?

3. Šejh Husamudin zovnuo je tog akšama u svoj dom mnoge goste: Mehmedpašu Popovića, njegovog ćehaju98, mutevelije99 svih sedam vakufa100 u Banjaluci, defterdara101, dizdara102 Kastela, kapetana banjalučke kapetanije, kadiju103, a i svoje bliske hababe; imama Ferhatpašine džamije, dva hećima104, muftiju105, muderise106 svih medresa107, gvardijana franjevačkog samostana fra Filipa Mijića, rabina Manašea ben Rafaela, trgovce; Vasu Delića, Ramona Paskolu, Dževdibega Džinića i Hasanbega Đulića, koji je poslije hadžiluka svoga oca Emirbega počeo prvi u Banjaluci uzgajati arapske đule108 i njihove mladice darivati u džamijske bašče, da mirišu okolo šedrvana.

Prvo ih je ponudio kahvom i himberom109. Zatim im je poklonio po nekoliko holandskih cigara koje je kupio u Veneciji, a onima koji nisu bili na hadžiluku dao je po šaku mirisne zemlje iz Meke. Tad je rekao, pošto time želi da obilježi otvaranje ćitabhane, da je pozvao Karađoza i da bi bilo lijepo pogledati glumište. Svi bez izuzetka prihvatiše poziv da pogledaju karađoza. Kad se ugasiše sve lampe u najvećoj prostoriji koja je bila i ćitabhana i kiraethana ujedno – ispred gledaoca: Zasvijetli plavo svjetlo na platnu. S desne strane uđoše jedan po jedan lik, noseći u rukama knjige i njih, sve šestoro sjedoše jedno iza drugog, onako kako sjede učenici u razredu. S lijeve strane pojavi se Učitelj. On smiri učenike koji su se sašaptavali i poče držati nastavu.

– ...Kako da spoznamo Boga? Da li je to moguće? I može li to svako? Ja mislim da mi razum može pomoći... Pošto sve što postoji može da se spozna razumom i Boga možemo spoznati razumom. Ne treba mi tumačenje drugih, koji su od vjere stvorili zanat. Meni je potrebna samo Knjiga. Ona je dovoljna. Onaj tko zna čitati, a uz to posjeduje bistar um, on će bez ičije pomoći spoznati Boga. Spoznaja Boga nije nešto što se nasljeđuje od roditelja, kao boja očiju, hrabrost, ili dobar apetit. Zašto? Svaka duša ulazi u tijelo djeteta tek kada se ono rodi.

U tome sudjeluje Božja volja. Dakle, svaka duša samostalno mora da spozna Boga, svoga duhovnog oca, jer On mu je dao dušu. Na kraju života, istu tu dušu, tu živu energiju, Bog uzima sebi poslije čovjekove smrti. Svaka duša je sićušni djelić Božjeg zračenja i na zemlji nije vječna.

Ona, duša, samo je pozajmljena čovjeku da ju on za života koristi, da bi s njome spoznao Onog tko mu je dao razum, osjećanja i vrline.

Cijelo vrijeme predavanja Učitelj prolazi kroz razred. Ide lijevo–desno po platnu, a svaki put po povratku prema katedri, pomiluje uvijek istu Učenicu.

Na kraju sata, kada su svi izašli iz razreda, opet se upali bijelo svjetlo i začu se citra. Poslije nekoliko trenutaka upali se crveno svjetlo i platno zasja ljubavnim sjajem. Na sredini scene vidio se vodoskok iz kojeg je prštala voda. Zamirisaše ruže kada je netko iza platna zapalio nekoliko mirisnih štapića koje je Husamudin donio s putovanja. U vrt uđe Učitelj i sjede na fontanu. Otvori knjigu i poče čitati. Uskoro mu se iza leđa pojavi Učenica. Bijaše oprezna, okretala se da vidi ne prati ju netko. Kada je Učitelj primijeti diže se s fontane.

– Učitelju, jedva sam došla. Ne puštaju nas poslije večere iz doma. Bojim se...

Nastavak u sljedećem broju 93 heftično – sedmično, od hefta – sedmica.

94 mahsuz – naročito, posebno, namjerno.

95 rospija – kurva.

96 zinaluk – nemoral, blud.

97 hafiz – osoba koja zna cijeli Kur'an napamet.

98 ćehaja – zastupnik vezira.

99 mutevelija – upravitelj vakufa.

100 vakuf – humanitarna vjerska zadužbina.

101 defterdar – financijski stručnjak.

102 dizdar – komandant tvrđave.

103 kadija – sudija.

104 hećim – ljekar.

105 muftija – najviši vjerski službenik u jednom okrugu koji ujedno donosi i pravne odluke.

106 muderis – profesor medrese.

107 medresa – viša vjerske muslimanske škole.

108 đule – ruže.

109 himber – sok od maline.

51

Ismet Bekrić: BAJKOVITE PJESME

Literarni svjetovi na obalama Vrbasa Bajkoviti, Vezeni most, na kojem »Svako svoju bajku ima«, koje se onda prepliću u zajednički doživljaj još jednog ljeta… »Odakle, i kako, dolazi bajka, ta čarolija, satkana od riječi, u šarenilu i porukama svih jezika svijeta?« pita se pjesnik i bajkar Ismet Bekrić, u predgovoru svoje nove knjige pjesama »Svako svoju bajku ima«, objavljenu u izdanju »Lijepe riječi« iz Tuzle i predstavljenu na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu. A onda pokušava i da definiše neke moguće odgovore kojima je, sigurno, nemoguće odrediti neki prostor, neku teoretsku »definicju«. Jer, »draž bajke, i kao književne vrednote, i kao svijeta za sebe u zajedničkom svijetu, upravo je u tome, da je ne možemo ocijeniti nekim strogim, usaglašenim mjerilima književne teorije…« Bajka je, zapravo, poezija koja je naša vodilja, suputnica koja nam otvara svoje beskrajne svjetove… Ti literarni svjetovi oživjet će i na obalama Vrbasa…

A tu poeziju otkrivamo i među stranicama nove Bekrićeve zbirke, kojom, evo, ulazimo u još jedno ljeto i na još jedno druženje na »Vezenom mostu« u Banjaluci, od 18. do 21. jula. Ovdje su i pjesme, uljepšane i ilustracijama likovne umjetnice Sanele Husić Musabašić, koja živi i stvara u Štokholmu i koja je za svoj likovni doprinos dječjoj književnosti nominirana za ovogodišnju nagradu »Astrid Lindgren«, zajedno i sa bosanskohercegovačkim piscima Jagodom Iličić, Ismetom Bekrićem i Huseinom Derviševićem.

ŠEHER 52 BANJA LUKA

Ismet Bekrić, o književnosti za djecu

Virnem u djetinjstvo svoje…

ISMET BEKRIĆ (Banjaluka, 1943.), pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH, koji od februara 1993. godine živi sa porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti). Radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti »Glasa« u Banjaluci (do 1992. godine, kad je kao i većina njegovih sugrađana morao napustiti rodno mjesto). Objavio je više od 30 knjiga, od kojih ističemo pjesničke zbirke: »Jutro tate Mrguda«, »Klupa kraj prozora«, »Otac s kišobranom«, »Radnička četvrt«, »Očevo breme«, »Očev kaput«, »Dječije nebo«, »Izgubljeni kliker«, »Jesen u gradu«, »Kraljica lutka«, »Pjesma se javlja«, »Čarobno zrno«, »I kad odrasteš«, zatim knjige dramskih tekstova: »Noć kad su neboderi šetali«, »Krojač Djeda Mraza« i »Djeca i lutke«, te knjige priča iz djetinjstva »Pijetlov budilnik« i »Patuljci se uvijek vraćaju« i knjigu bajki »Drveni konjić«. Knjige i pjesme su mu prevođene na više evropskih jezika: engleski, francuski, njemački, ruski, italijanski, slovenački, mađarski, bugarski, poljski, češki, turski, albanski, makedonski i dr. Bekrić se i sam bavi prevođenjem – dosad je objavio više knjiga prijevoda iz slovenačke književnosti za djecu (antologijski izbor iz slovenačke poezije za djecu »Kažipot za vse-

povsod«/«Kažiput za svaki kut«, dvojezično, Dragotin Kette: »Čuj sanje mi«, Dragotin Kette: »Zimska romanca«, pjesme za djecu i mlade, dvojezično, Srečko Kosovel: »Otrok s sončnico«/«Dijete sa suncokretom«, dvojezično, Srečko Kosovel: »Sončnica na rami«/«Suncokret na ramenu«, pjesme za mlade i pjesme sa Krasa, dvojezično, Boris A. Novak: »Bajka putuje u svijet«, pjesme za djecu, Manja Žugman Širnik: Izsevanja/Žarenja, Breda Smolnika: »Pupoljci« i dr.). Za štampu priprema i knjigu vlastitih pjesama koje je napisao na slovenskom jeziku.

Bekrić je zastupljen u brojnim antologijama, te u programima školske lektire.

Za svoj višegodišnji književni rad dobio je niz značajnijih domaćih i međunarodnih nagrada: »Veselin Masleša«, Zmajeva, Alpe Adria »Riječi bez granica« u Italiji (za dvojezičku pjesničku zbirku »Cipele starijeg brata/Čevlji starejšega brata«, objavljenu u Ljubljani, sa slovenskim prevodom Milana Dekleve, Godišnja nagrada »Bosanske riječi«, »Mali princ«, »Stazama djetinjstva«, »Skender Kulenović«, Nagrada Sajma knjiga u Sarajevu za najbolju knjigu za djecu i dr. Nominiran za prestižnu nagradu »Astrid Lindgren«. Član je Društva pisaca BiH, PEN-a i Udruženja književnika Primorske.

Uz nominaciju Ismeta Bekrića za nagradu »Astrid Lindgren« Iz opsežnog razgovora za književni časopis »Avlija«, koji izlazi u Crnoj Gori, a u kojem je naš stalni saradnik i pisac, koji je nedavno dobio još jednu izuzetno značajnu nagradu za svoje literarno stvaralštvo, »Aidin Maslačak« u Sarajevu, izdvojili smo nekoliko izvoda koji govore o zavičaju i književnosti. A tu je i jedna priča iz banjalučkog, pobrđanskog djetinjstva, kakvih je dosta u njegovim brojnim knjigama.

Djetinjstvo, kao najljepše doba života, pruža svoje grane i cvjetova i kroz literarne stranice pisaca, posebno onih koji ljepote i radosti svoga odrastanja, pa i onih ponekad zasjenjenih, poklanjaju i današnjim čitaocima, i mladim, koji ulaze u svjetove među koricama knjiga, ali i starijim, koji se vraćaju u svoja djetinjstva i prepliću ih sa sadašnjima. Ja sam odrastao u jedno vrijeme, koje nije bilo tako bogato đakonijama, posebnim patikama i odjećom, igračkama i putovanjima, ali je imalo neke svoje posebne radosti i sretne trenutke, u kojima smo znali uživati, maštati, sanjariti, željeti. Znali smo skupljati željezo, stare krpe, otpalo i otresano voće, za pekmeze, samo da bismo zaradili za ulaznicu u kino u kojem su nas čekali Tarzan, Čita, kauboji i indijanci, Robinsoni i gusari, a o princezama i Snjeguljicama i Trnoružicama da i ne govorim.

U djetinjstvu su nas, prije svega, učili da budemo bolji, da znamo šta je dobro a šta zlo, šta smijemo a šta ne bi trebalo da radimo. A ako se nekad malo i posvađamo, u toku utakmica ili malih »uličnih bitaka«, požurili smo, da se što prije i pomirimo. Mir, mir, mir, niko nije kriv!

Ja sam rastao u dijelu Banjaluke koji se polako uspinjao uz brda, pa smo prvi dočekivali proljeća i zime, i znali kad koje voće dozrijeva, a bilo ga je u našim baščama i avlijama. U mojoj avliji rastao je i u visinu i u širinu jedan dud, koji nas je svakodmevno častio svojim crvenim plodovima koje smo dijelili sa pticama. Znali smo ih dovikivati: Baci ‘tica, dud! Baci ‘tica, dud! I one bi onda svaki drugi dud čopnule za peteljku, da otpadne, a mi bismo ga lovili, čak i u usta.

Svaka kuća imala je široko dvorište, a gdje su dvorišta/avlije, tu su i kokoši, mačke, psi, pa i poneka ovčica, ili koza, tako da smo imali širok krug i četveronožnih prijatelja. A tek golubovi! Čini mi se, da nije bilo šupe u kojoj nije bilo i golubova. Tako smo svi zajedno »pohađali« jednu veliku škola života u kojoj smo, prije svega, učili šta je to porodica, prijateljstvo, komšiluk, dobrota, priroda, i svekolika ljubav. * Vjerujem u poetsku riječ, u nadmoć svjetlosti i dobrote, jer da nije te vjere, svijeta odavno ne bi ni bilo, iako je često izložen iskušenjima i poplavama mržnje i zla. Književnost, a posebno ona koja u dubini svojih riječi i želja zrači djetinjstvom, i postoji da bi budila i hrabrila tu humanističku stranu života. Stvaranje mira na Balkanu, u svijetu, nije samo neka težnja, nego način života. Iz trena u tren. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Iz stoljeća u stoljeće.

Vjerujem u snagu djetinjstva, kao izvor dobrote i žudnje za boljitkom. Kao u trećoj strofi svoje pjesme »Boje djetinjstva«:

I danas, kada shvatim, da sjaj svoj gube boje, dragim se slikama vratim – virnem u djetinjstvo svoje.

Š E H E R 53

BANJA LUKA

»VEZENI MOST«

POETSKO UŽIVANJE Među novim knjigama, koje će ovog ljeta svojim “najljepšim vezom” obogatiti i susret “Vezeni most” u Banjoj Luci, svakako je i – “Knjiga za uživanje”, kako se zove jedan antologijski izbor pjesama za djecu koje su birali sami njihovi tvorci, pjesnici sa područja BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, koje povezuju i jezičke niti. Ovu zanimljivu, raspjevanu knjigu osmislio je i priredio banjalučki pjesnik Jovo Čulić, a kao izdavači potpisali su se, s ponosom, “Mudro slovo” iz Banje Luke i Institut za dečiju književnost iz Beograda.

Ovoj knjizi, i njihovim autorima i pjesmama, vraćaćemo se sigurno i u idućim brojevima našeg, sada i internetskog, magazina, a sada prepustimo da nas u njenu ljepotu i šarolikost uvede sam pjesnik i priređivač…

Piše: Jovo ČULIĆ

Идеја за ову књигу настала је када сам укуцао ријеч „антологија” у електронски каталог Народне и универзитетске библиотеке Републике Српске у Бањалуци. На трећој страни, између осталих, угледао сам наслов који ми је одмах привукао пажњу: „65 песника одговара: коју од својих песама највише волим и зашто? (антологија)”. Касније сам видио и записао да је аутор Драгослав Адамовић, док је издавач Народна просвјета, 1958 (Сарајево: „Веселин Маслеша”). „Ово би могло бити интересантно”, помислио сам. Књигу сам исти дан подигао и почео читати. Врло оскудно одштампана на јефтином папиру на А6 или неком сличном формату. На њој је све било блиједо и жалосно. Када сам погледао у садржај техничка опремљеност књиге пала је у други план. Већином су ту били класици књижевности тадашње државе: Мира Алечковић, Добриша Цесарић, Бранко Ћопић, Оскар Давичо, Владан Десница, Мак Диздар, Звонимир Голоб, Хамза Хумо, Десанка Максимовић, Славко Јаневски, Јуре Каштелан, Густав Крклец, Скендер Куленовић, Весна Парун, Васко Попа, Гвидо Тартаља, Александар Вучо, Григор Витез, Изет Сарајлић, Тин Ујевић, Стеван Раичковић... и многи други све до броја 65. Морам признати да за поједине пјеснике никада нисам ŠEHER 54 BANJA LUKA

чуо. За неке сам пак чуо али нисам имао прилике да их читам. Помислио сам како је вријеме најригорознији али, вјероватно, и најмјеродавнији судија међу судијама. Оно што сам мислио да ћу наћи у овој књизи било је унутар њених корица и нисам се разочарао. Поред добро познатих пјесама било је ту и мање знаних до потпуно непознатих и то од великих поета што је и давало чара овој књизи. Пјесници су на постављено питање одговарали како су знали и умјели. Неки весело и надахнуто као да су читав живот чекали то питање. А неки врло штуро, с муком, као да им је ово био велики напор који су једва „отаљали“ од себе. Помислио сам како би било добро да и ми, савремени дјечији писци, учинимо исто, да иза нас остане нешто што ће некоме бити интересантно да прочита сада али и за неколико десетина па и више година. Нешто само наше. Интимно. Нешто што нисмо имали прилике раније рећи. Идеја ми се врзмала по глави неко вријеме. Мало сам се плашио помисли да кренем у ову авантуру али у исто вријеме ме и узбуђивала помисао да нешто такво покренем. Да ли сам способан да ово изгурам до краја? Како изнаћи средства за књигу? Да ли да тражим сараднике? Питања су се сама по себи наметала. Када сам почео да биљежим кога бих све могао да позовем од савремених тј. живих пјесника за дјецу, да учествује у креирању ове књиге, схватио сам да већину пјесника лично познајем.

NOVE KNJIGE Све од Урош Вошњака у Словенији са којим сам наступао неколико пута и који ми је бриљантно, не превео већ, препјевао, књигу пјесама на словеначки језик, па све до Наума Попеског у Македонији са којим сам друговао и који ми је ,такође, превео и објавио неколико пјесама на македонски језик. Због ове чињенице осјећао сам се јако поносно и добио вјетар у леђа. Тиме ће ми посао бити знатно олакшан. Наравно да се овде могло наћи још десетине других пјесника, нарочито млађе и средње генерације. Међутим, мени је првенствено био циљ да они најстарији међу нама прво уђу у књигу. И они су први добили позив. Да забиљежимо њихову причу за живота, јер вријеме је немилосрдно. За ове млађе колеге надам се да ће бити нека друга издања ове књиге. Нажалост, био сам у праву. До писања овога предговора физички су нас напустили: Миленко Ратковић, који и отвара ову књигу и са ким сам комуницирао преко његове кћерке, Милован Данојлић, са којим сам имао живу преписку путем писама, пошто Милован није марио за нове технологије, затим, мој друг, писац и илустратор, Пеђа Трајковић као и Мирослав Јовановић Тимотијев и Мирсад Бећирбашић са којима сам, такође, имао прилике да се упознам у Бару на „Старој маслини”. Нажалост, овај списак морам допунити са мојом Стевком Козић Прерадовић и драгим Пантом Стевићем. Антологија увијек има за циљ да постави неке књижевне стандарде, да нешто вреднује и то постави на одређено мјесто. Прави антологијски приступ подразумијева сав расположиви материјал из којега би се онда издвајао квалитет, а пошто у овом случају нису бирана дјела, већ аутори који су бирали, не најбоља него, своја најдража дјела, тешко је у том смислу ову књигу назвати антологијом. Мада мислим да се ни са том формулацијом ове књиге није пуно погријешило. Било како било ово је књига која садржи

сјајне пјесме великих аутора, познате наслове, строфе и стихове за сва времена. Ту су и неке мање познате пјесме које су аутори бирали, јер су им значајне и драге из разлога које нам овде и откривају у оригиналним и врло интересантним причама. Ово је књига за сва годишња доба. За тугу и за радост. За смијех и сјету. Ово је књига која ће се читати и препричавати. Од ове књиге се постаје бољи и племенитији. Ова књига мирише на дјетињство а самим тим на љубав и безбрижност, што нам је у свакој епохи, итекако, потребно. Једноставно, ово је књига за уживање. Зато мислим да када и задњем аутору из ове књиге истекне предвиђено вријеме из животне капсурде, остаће они свјетлуцави знакови који ће се из ње одашиљати и привлачити нове читаоце. Сигуран сам да ће им понудити онолико љепоте и разлога за уживање колико и садашњим читаоцима.

Да би био добар писац, мораш добро да пишеш. Да би био познати писац, мораш добро да пишеш и да те људи читају. Да би био чувени писац, мораш добро да пишеш, да те људи читају и да дуго живиш. А да би био писац легенда, дјело те мора надживјети.

Искрено се надам да ће доста писаца из ове књиге њихово дјело надживјети. Јер, овдје су све сами одликаши књижевности за дјецу.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

-Stvarno, da li vi znate da vas muž vara?

A ona hladnokrvno odgovori: -Ne samo to, znam dapače i skim, kada i gdje me vara, jedino nemam pojma s čime me vara?

Pripremio: Vlado BOJER

POSUDBA Pero se razbolio..Kako nije imao zdravstvenu knjižicu zamoli svog najboljeg prijatelja Mirka da mu posudi svoju. Ovaj mu posudi ali ga upozori: -Pazi, Pero da te ne uhvate. Ako se to dogodi stradat ćemo obojica!

Dodje tako Pero s tudjom zdravstvenom knjižicom u bolnicu.Na šalteru mu zatraže dokumente, te ga upitaju: -Pa dobro što ti je Marko?

-Pa najbolji prijatelj!

NA ISPITU Mujo drugi put pao na ispitu za prekvalifikaciju.

Izlazi van, a Haso ga upita: -Kako je bilo?

Mujo odgovori: -A što kontaš? Ista komisija, ista pitanja,neću nikad položiti.

OTKAZ Na početku radnog vremena šef sazove sastanak i objavi da mora nekome dati otkaz: -Zbog reorganizacije i velikih troškova, nažalost moram nekoga otpustiti.

Odmah nakon objave svaki djelatnik se počne opravdavati: -Mene ne možete. Ja sam crnac-to bi bila rasna diskriminacija.

-Ja sam žena, mogla bih vas tužiti za diskriminaciju spolova.

-Meni kao muslimanu ne smijete dati otkaz, jer će to biti vjerska diskriminacija.

-Probajte meni u mojoj 65 godini dati otkaz pa će te se suočiti s optužbom za diskriminaciju zbog godina.

Na kraju svi pogledi padnu na posljednjeg, mladog radnika koji se na trenutak zamisli pa tiho reče: -Šefe, u zadnje vrijeme se osjećam nekako gej.....

Perica plače Mama: Perice zašto plačeš Perica: Sanjao sam da se škola zapalila Mama: pa to je samo san Perica: pa zato i plačem

LJUBAVNI ŽIVOT Razgovaraju dva drugara, pa će jedan: -Komentator utakmice, jučer je opisao moj ljubavni život: -”Evo prilikeeeeeee iiiiiiii opet ništaaaaaaaaaa!!!!!!

DIJETA Razgovaraju dva poznanika: -Moja je žena željela održati terapiju mršavljenja jahanjem!

-I kakav je rezultat?

-Konj je oslabio osam kilograma.

Situacija u sudnici - "Zašto ste ubili svoju prvu ženu?"

- "Prestala je da me voli."

- "A kad ste odslužili kaznu ponovo ste se oženili, i zašto ste ubili svoju drugu ženu?"

- "Prestao sam ja nju da volim."

- "Pa dobro, kad ste izašli iz zatvora ponovo ste se oženili, zašto ste ubili svoju treću ženu?"

- "Jebiga, navika..."

Pijanac SVEZNALICA Gospodju Milku zaustavila susjeda i upita je:

56 Š E H E R

BANJA LUKA

Tetura se pijanac ulicom i tako dođe do stuba za oglase.

Zastane, pipa rukama stub, zatim krene da obilazi oko njega. Nakon nekoliko napravljenih krugova oko stuba,

zaustavi se i u strahu povika: - "Majko mila, živog su me zazidali!"

Plavuša Radi plavuša u restoranu kao konobarica. Zazvoni telefon: - "Htio bih za večeras naručiti stol za osam osoba!"

Plavuša će na to: - "Opet vi! Već sam vam pet puta rekla da ne prodajemo namjestaj!"

Frizura Poslije mnogo godina, sretnu se dvojica: - "Ooo, nova frizura! Otkad si počeo tako da tjeraš kosu?"

- "Ma ne tjeram je ja, prijatelju, ona odlazi sama!"

Prodavačica, ne znajući šta mušterija želi, pozove poslovođu.

Poslovođa upita: - "Izvolite gospodine, šta želite da kupite?". Čovjek mu odgovori: - "FFauuffu!"

Ni sam poslovođa ne zna šta ovaj želi, sjeti se da ima radnika u magacinu koji također muca, te ga pozove da on vidi šta će ovaj kupiti.

Magaciner upita: - "ŠŠtaa ćeeš tii?" Čovjek mu odgovori: - "FFauufffu!?"

Magaciner: - "Dooobrroo, saada ćuu ti dooniijeetii."

Magaciner otiđe u magacin, zamota ovome šta je tražio, čovjek plati i preko vrata.

Kaže poslovođa magacineru: - "Šta si mu to dao?"

Magaciner: - "Ffauuffuu!"

U bolnici Perica Nakon teške nesreće dođe žena u bolnicu posjetiti muža. Žena pita na recepciji: - "U kojoj mi je sobi muž?"

Gospođa joj odgovara: - "U 127, 128 i 129."

Molitva

Žali se Perica tati: - "Tata, drug me je nazvao pederom."

Tata: - "I jesi ga udario?"

Perica: - "Pa tata znaš kako je sladak!"

Mujo ispraća svoju punicu na aerodrom.

I kad avion poleti, Mujo će: - "Bože uzmi je, sad ti je najbliže."

Na plaži

U kupatilu

Na Splitskoj plaži Bačvice, skine se dalmatinac da se okupa, ali ga strah za stvari da mu ih ne ukradu, pa napisa na ceduljicu LENOKS LUIS (BOKSER) i ode da se kupa. Kada se vrati vide ceduljicu bez stvari a na njoj KARL LUIS (SPRINTER).

Trči mali Ivica i s vrata viče: - "Mama, mama, eno tate u kupatilu pijan ko letva."

- "Kako znaš?"

- "Brije ogledalo..."

FFauufffu! Čovjek muca, ulazi u prodavnicu i pita prodavačicu: "Daajte mii ffaauuffu!"

Prodavačica, začuđeno: - "Molim, šta želite?" Čovjek: - "FFauufffuu!"

Gori kuća Plavuši počela da gori kuća. Panično zove vatrogasce.

Vatrogasci: - "Samo mirno gospođo. Recite nam kako ćemo doći do vas?"

Plavuša: - "Pa s onim velikim crvenim autom!"

ŠEHER

BANJA LUKA

57

„Šeher Banja Luka“ pred prestankom svoga redovnog izlaženja

OČEKUJEMO VAŠU PODRŠKU Teškoće u obustavi redovne godišnje potpore etničkim savezima, tako da rješenje moramo tražiti i sami, da bismo objavljivali bar digitalna izdanja, iako štampani list u rukama teško šta drugo može zamijeniti. Jer, i riječi imaju srca, pa ih tako možemo i čuti…

Dragi sugrađani, članovi našeg Saveza, prijatelji i čitaoci našeg magazina!

Naš grad, grad na Vrbasu, krajiška ljepotica, evropska kulturna prijestolnica, grad sporta i mladosti, naša Banja Luka i Banjaluka, naš šeher i Šeher, kako je već niz godina zapisano i na naslovnici našeg i vašeg magazina, druguje s nama i na stranicama „Šeher Banje Luke“, da bismo, živeći i širom svijeta, a dolazeći i na naše obale i u naše aleje, bili bliži jedni drugima, i da bismo mogli prisluhniti i željama i čežnjama svoga zavičaja. I da bismo se mogli i susretati u svome gradu. Vremena se, nažalost, mijenjaju, ali ne nabolje, pa je i naš i vaš magazin „Šeher Banja Luka“ došao u situaciju kad je, prestankom sufinansiranja, onemogućeno njegovo dalje izlaženje. To odmah povlači za sobom i druge neželjene posljedice, a jedna od njih je i dalje održavanje „Vezenog mosta“.

Odlukom švedske vlade, od prije nekoliko mjeseci, da se obustavi redovna godišnja potpora etničkim savezima, došli smo u veoma tešku ekonomsku situaciju. Prikupljena članarina je, nažalost, nedovoljna i ne može podmiriti ni one najosnovnije tehničke i administrative troškove koje Savez Banjalučana ima tokom godine. Da bismo mogli ostvariti redovne planirane aktivnosti Saveza i izdavati bar digitalne brojeve našeg magazina, potrebna nam je vaša podrška. Mi smo uradili tako da vi, koji živite u Švedskoj, možete swishati svoj dobrovoljni prilog na savezov konto ili uplatiti na bankovni račun, a vi koji živite van Švedske možete također uplatiti dobrovoljni prilog na bankovni račun. Najmanja uplaćena suma ne bi trebalo da je manja od 100 kruna, a ko želi i može uplatiti više, još bolje. Na vašoj podršci unaprijed zahvaljujem u ime Saveza Banjalučana i svoje osobno.

Za uplate iz Švedske 155 25 59-5 PlusGirokonto

Za uplate iz inostranstva IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595 BIC-kod (SWIFT-adress): NDEASESS Nosioc konta: RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Predsjednik Saveza Mirsad Filipović 58

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com