Tarzanova rijeka

Piše: Ismet BEKRIĆ Djetinjstvo je jedro, razapeto, i svi bi nekud, kad dođe ljeto.

Naša osnovna škola nalazila se između, visokim zidom ograđenog, zatvora, zvanog Crna kuća, i ulice što se spuštala prema otvo renim obalama rijeke Vrbas. Pošto nas zatvor ni najmanje nije privlačio, preostajalo nam je jedino da za vrijeme odmora ili poslije nastave skoknemo do vode koja je mamila svojim sedrama, brzacima i zelenomodrom bo jom. Takmičili smo se ko će pljosnati ka men dobaciti na drugu obalu i uz to više puta zasjeći površinu vode. A nekad smo se, krajem maja ili početkom juna, kad je bilo toplo, znali i bućnuti u hladnoću vira ispod Studenca, najpoznatijeg banjalučkog izvora kraj rijeke koji i danas žednima daruje najljepše gutljaje.

Zaneseni žuborom i bacanjem kamenčića znali smo i zakasniti na časove poslije velikog odmora, a posebno ako bismo, kao tada, kad se školska godina već primicala ljetu i raspustu, malo i zaplivali. »Moramo vježbati za ljeto!« govorio je Zaja koji je najduže ostajao u vodi ali zato i imao najmodrije usne.

Kad smo dotrčali do škole, osjećajući kako nam se curci iz mokrih gaća već slijevaju u patike, čas geografije je već uveliko počeo, a nastavnica je provjeravala šta smo naučili o rijekama i jezerima naše zemlje. »Baš lijepo, pošto se, sigurno, upravo vraćate sa obale, vidjećemo šta sve znate o rijekama, a posebno o Vrbasu!« dočekala nas je nastavnica sa »dobrodošlicom«, kad smo, tiho, jedan po jedan, ulazili u učionicu.

Zaja se, kao pokisli mačak, uvukao po sljednji, a nastavnica mu je rekla da ne mora žuriti na mjesto, nego da malo zastane pred raširenom geografskom kartom:

»E, lijepo, sad ti nama pokaži gdje izvire i kuda sve teče rijeka Vrbas!«

Zaja je na karti prvo tražio plavu vijugu koja se provlači između smeđih visova i zelenih udolina, a onda je očima šarao po razredu, kao da je odgovore htio da pročita na našim licima. »Dobro, reci ti nama gdje izvire Vrbas?« upitala je nastavnica.

Zaja se ponovo okrenuo prema razredu i prvim klupama u kojima su obično sjedili bolji učenici, koji su mu pokušavali pomoći dodirujući uši. Zaja je to protumačio na svoj način i odlučno izustio: »Vrbas izvire ispod Uhate planine!«

Razredom se razlio smijeh, a nastavnica je ipak uspjela da sačuva ozbiljnost: »E, da si malo učio, znao bi da to nije planina koja ima velike uši, nego koja se zove po zecu!«

Zajin prst je zatim pratio vijugu sve do Jajca, a nastavnica ga je zatim upitala koja se veća rijeka tu ulijeva u Vrbas. Ponovo smo mu pokušali pomoći tako što smo mahali rukama, kao da plivamo.

U to vrijeme bili su popularni filmovi o Tarzanu, junaku iz džungle koji se dičio svo-

jim plivačkim vještinama i podvodnim borbama sa krokodilama i zmijama, pa je Zaja naše mlataranje odmah preveo na svoj način i pobjednički odgovorio: »Tarzanova rijeka!«

Ovog puta ni nastavnica nije mogla suzdržati smijeh: »Možda je nekad i po toj rijeci plivao neki naš Tarzan, ali ta se rijeka ipak zove Pliva!«

Zaja se sve više primicao karti, kao da je htio da se u nju uvuče i nestane negdje u tjesnacu Vrbasa. Pred razredom i nastavnicom tad se ukazala mokrina ispod njegovih kra tkih hlača, dok se jedan curak polako slijevao prema koljenu. Nastavnica je u prvi mah pomislila da, možda, od treme ili našeg smijanja, nije pokvasio gaće, pa ga je odmah poslala kući, ali kad je kasnije, ispitujući i nas pred kartom, shvatila da smo se to kupali u Vrbasu, odmah je obavijestila direktora i nastavnički kolektiv koji je strogo zabranio ne samo kupanje u toj rijeci, nego i prilazak obali.

A kad su kod Zaje, koji dan zatim, po novo otkrili mokre hlače, poslali su ga odmah direktoru, da on razračuna s neposlušnim uče nikom. »Za tebe, izgleda, ne važe odluke o zabrani kupanja u Vrbasu!?« ljutito je mahao rukama direktor. »Zar želiš da te baš sada, pred sam raspust, isključimo iz škole?!« »Ali, druže direktore«, branio se Zaja, »ja se nisam kupao u Vrbasu, nego u Crkveni.«

Zaja se tako spasio da ne bude izbačen iz škole, ali su zato odluku dopunili da se strogo zabranjuje kupanje u Vrbasu, Crkveni, Vrbanji, Suturliji i svim drugim vodama, uklju čujući i one u koritima.

U svemu ipak ima i nečega dobroga –nismo bar morali da do kraja školske godine peremo uši. Stari Studenac

Restoran Studenac