RAZGOVOR Radi se o prvoj, drugoj i trećoj godini iza rata. Naučili smo pamtiti i ne zaboraviti. U našoj kući učilo se ponešto i o ljepoti liturgijskog slavlja, o značaju geste, riječi, boje, simbola… O ljepoti latinskog jezika, o važnosti staroslavenskog, tu je glavni mentor bio Fric Flojgl, zaljubljenik katoličke liturgijske tradicije. O starim liturgijskim pjesmama doznali smo puno od fra Nikole Pasinija, voditelja ženskog zbora crkve sv. Frane. O ministrantskoj službi učili smo od gvardijana fra Dominika Kamenskog, fra Mire Kocejića, don Jure Vukušića i don Vinka Belamarića. Pitanje je bilo široko i odgovor se odužio. Ostaje još samo odgovor na potpitanje kako spasiti crkve u staroj gradskoj jezgri. Držim da bi trebalo krenuti od svećenika. I onda su te crkve opsluživali svećenici koji su zašli u godine. Ako još mogu samostalno držati misu trebalo bi da svaki dobije svoju crkvu u kojoj bi redovito služili. Važna je upornost i stalnost. Redovitošću postigla bi se i posjećenost bar malog broja vjernika. U tome treba pomoć laika. Njih bi trebali zadužiti da budu ili crkovinari, sakristani ,upravitelji ili domari, naziv nije bitan, bitna je obveza i odgovornost. Oni bi nosili glavni teret brige za crkvu i o tome podnosili izvještaj župniku. Dakle važno je rasteretiti te starije misnike. O blagdanima koji se tradicionalno slave u tim crkvama treba slavlje biti svečanije. Tada gostuje župnik ili koji crkveni velikodostojnik. Time bi se naglasila važnost trenutka i prostora. 36
Branko Lovrić Caparin za orguljama na Malu Gospu u Skradinu sedamdesetih godina prošlog stoljeća
Ako određena crkva ima mogućnosti financirati se od turizma to treba koristiti da bi se olakšalo financiranje svih tih radnji. Osnovna intencija je da vjernik doživi svoju ulogu u upravi s crkvom. Na jedan način i Vi ste nastavili tradiciju Vašeg oca, svirate u crkvi sv. Frane. Imate li u zboru dovoljno pjevača i imate li za koga svirati i pjevati? U crkvi sv. Frane svirao je pater Nikola Pasini do 1958. kada je onemoćao, dvije godine prije smrti. Nastavio je moj otac. Ja sam ga koji put zamijenjivao. To su bili moji počeci. Brat don Ante postaje župnik na Prviću. Od 1962. redovito pratim pučke pjevače u Prvić Luci i formiram djevojački zbor sve do 1968. kada brat preuzima župu Skradin. Nastavljam i tamo izmjenjujući se s ocem. Zatim tu obvezu pruzima brat Rafael. U crkvi sv. Frane za
MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)
gvardijana fra Špire Marasovića sviram nekoliko godina od 1988. i kroz rat. Konačno opet se prihvaćam sviranja i vođenja zbora u crkvi sv. Frane na nagovor fra Gracijana Gašperova. Tu sam skoro već šest godina. Zbor koji sam zatekao, a vodila ga je časna sestra Petronila, ostao je kao jezgra i današnjeg zbora. Pjevače koje sam zatekao nastojim sačuvati bez obzira na glasovne i pjevačke mogućnosti. Mišljenja sam da je glavna vrijednost crkvenog pjevača njegova unutarnja potreba da sudjeluje u liturgiji. Na tome treba graditi dalje. Nisu nam potrebni samo pjevači. Moraju biti praktični vjernici. U protivnom nemamo stabilnog i kontinuiranog zbora. Broj pjevača je manje bitan. Prema tim zadatostima treba prilagoditi odabir glazbe, višeglasje ili ne, zahtjevnost skladbe. Nastojanja moraju biti velika, pa koliko Bog da. Greške su dozvoljene jer Bog vidi napor i nakane. Čudi me onaj dio vašeg pitanja: Za koga pjevate? Pa mi molimo pjevajući. Za sebe molimo. Mi ne pjevamo za publiku. Mi samo reprezentiramo vjernike: one koji pjevaju i one koji ne otvaraju usta, ali srcem sudjeluju. Hvala Bogu crkva sv. Frane ih redovito ima priličan broj, i u bancima i na koru, a bome i ispod kora. Vi dobro poznajete Šibenik, Šibenčane, ovdje ste cijeli život. Je li se ovaj nekada težački grad promijenio, grad Vašeg djetinjstva u urbani grad? Meni
je pojam
urbanosti