Page 1

MIHOVIL GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.17(4), GODINA XIX

don Krsto Stošić (1884. – 1944. - 2014.)


MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije broj 17 (4)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov TEHNIČKI UREDNIK Petar Alfirević, dipl. ing UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Franjo Glasnović, Željko Krnčević, Ivan Ugrin Suradnici: Joško Čelar, Joso Gracin, don Gabrijel Jagarinec Gojko Lambaša Dragan Zlatović Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević Lektura i korektura: Karmen Krnčević ISSN: 1330-9730 ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530

sadržaj:

03 04 07 10 13 17 21 24 28 30 40 63 64 70 72 78 81 87

Don Krsto Stošić o obljetnici rođenja i smrti Don Krsto Stošić svojim vjerskim i kulturnim radom obilježio Grad Šibenik Don Krsto Stošić - svjetionik za proučavanje povijesti Šibenika Don Krsto Stošić utemeljitelj šibenskog muzeja Don Krsto Stošić vjeroučitelj Don Krsto Stošić upravitelj svetišta u Vrpolju Na Veliku Gospu Vrpoljačku Prvi Stošićev turistički vodić Knjige don Krste Stošića Razgovor Iz života biskupije In memoriam Šibenski sveci Mladi Mučenici za vjeru i domovinu Martyr Reportaža Na kraju


UVODNIK Samo onaj koji mrtve štuje, na prošlosti budučnost snuje

DON KRSTO STOŠIĆ

O OBLJETNICI

ROĐENJA I SMRTI

O

ve je godine 130. obljetnica rođenja i 70. obljetnica smrti znamenitog šibenskog svećenika don Krste Stošića kojem u spomen posvećujemo ovaj broj Mihovila. O tom velikom Šibenčaninu dosta se šutjelo, prešućivala su se njegova djela, kao da ga se htjelo isključiti iz sjećanja, kulturne i crkvene memorije i poništiti njegov značajan doprinos za vjeru i kulturu šibenske biskupije, posebice grada Šibenika. Može se donekle razumjeti da se tako sustavno činilo u vrijeme komunističkog režima, kad su se vjera i svećenici držali nazadnim i nepoželjnim elementom, ali nije opravdano da danas, nakon 24 godine demokracije i slobodnog ispovijedanja vjere don Krsto i dalje bude na marginama kulturnog života grada, biskupije i županije. Tko ga se npr. sjetio prigodom njegovih ovogodišnjih obljetnica? Nema njegova imena među pokojnima ni u Direktoriju šibenske biskupije niti na web stranicama šibenskog Muzeja iako ga je on osnovao. Koliko je poznat među građanima, u školama, kulturnim i društvenim ustanovama, pa i u samoj Crkvi? Malo i ništa! Sjetili su

(1884. – 1944. - 2014.)

ga se jedino njegova braća Družbe Hrvatskoga Zmaja čiji je bio brat pod imenom „Zmaj Šibenski“. Ukazujući na bolnu činjenicu zaborava pišući o don Krstinom bogatom životu i preobilnom djelu fra Stanko Bačić citirao je pjesnika Preradovića: “Samo onaj koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost snuje”. Ne možemo se, dakle, pohvaliti sjećanjima, još manje štovanjem naših zaslužnih pokojnika koji su nas svojim radom i životom obogatili i prokrčili nam put u budućnost. Umjesto da idemo naprijed, gradeći na njihovim temeljima, mi se vrtimo u krug svoje samodostatnosti i taštine. Ovaj broj Mihovila želi ukazati na neprolaznu kreativnu vrijednost ljudske osobnosti, karizme i talente koje je Bog podario don Krsti svećeniku, piscu, povjesničaru, vjeroučitelju, putopiscu i publicistu za dobrobit crkvene i društvene zajednice. Treba li istaknuti da je don Krste Stošić Andrijaš, svećenik naše biskupije svojim radom i životom obilježio kraj 19. i početak 20. stoljeća, ne samo u Šibeniku nego i u Hrvatskoj. Taj velikan, u nizu šibenskih humanista, stoji uz bok svojih

suvremenika: don Frane Bulića, fra Luje Maruna, don Lovre Katića, don Mile Barade, tih značajnih i utjecajnih svećenika Crkve u Hrvata koji su se isticali radom i stvaralaštvom na kulturnom i vjerskom polju. Takvih danas nemamo. Ne mogu ne spomenuti, ilustracije radi, ove zadivljujuće podatke o don Krsti: obavljao je ukupno 44 službe, 23 crkvene i 21 izvancrkvenu djelatnost; objavio je 280 različitih radova: knjiga, knjižica, raznih znanstvenih studija i novinskih članaka. Umro je u 60. godini života kad je bio u naponu stvaranja. Da ga se sjetimo te da nam približe i ožive njegov lik kako bi nam bio na poticaj u stvaralačkom radu i na ponos, obilježavajući njegovu 130. obljetnicu rođenja i 70. obljetnicu smrti, potrudilo se više autora pišući o njemu i njegovom neprolaznom djelu. Temu ovog broja obilježio je don Krsto Stošić, a da ne prekinemo slijed glasila, neke stalne rubrike i prilozi su ostali. Čitajte nas. Urednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

3


O OBLJETNICI

Don Krsto Stošić svojim vjerskim i ku “Don Krsto Stošić je svojim uzornim životom i mnogovrsnim djelovanjem na vjerskom i kulturnom polju, kao malo tko drugi obilježio život rodnoga grada Šibenika u prvoj polovici XX. stoljeća. Osobito mnogo pridonio je proučavanju njegove prošlosti i prezentaciji njegove kulturne baštine”

(iz seminarskog rada don Franje Glasnovića) 4

PIŠE: don Ante Skračić

Š

ibenska Crkva, kao dio Kristove Crkve, kroz 700 godina svoje povijesti iznjedrila je mnoge velikane duha i srca. Na nama je moralna obaveza da ih upoznamo, kako bismo revnije radili za Kristovo kraljevstvo. Danas ćemo govoriti o jednomu od njih, kako bi nam misao na nj postala poticaj na domoljublje i rodoljublje. Očito je bio veliki čovjek. U nemogućnosti da prikažemo sva područja njegova djelovanja, ograničit ćemo se na sljedeće: VJEROUČITELJ Smatrao je svojom najvažnijom dužnošću odgoj u vjeri. Kroz 33 godine predavao je vjeronauk 20 sati tjedno. Tu službu obavljao je čitavim srcem. Njegova živa narav doprinosila je zanimljivosti nje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

gova izlaganja. Ako bi na satu ostalo vremena, rado je pripovijedao zgode sa svojih brojnih inozemnih putovanja. Pogotovo je rado pričao o Svetoj zemlji. Uza sve to, njegove metode za održavanje discipline ne mogu se preporučiti suvremenim vjeroučiteljima (šiba). Osnivač Muzeja Godine l925. u crkvi Svih Svetih (iznad Gradske vijećnice) don Krsto je otvorio Muzej. Međutim, kako će o tome biti govora na drugom mjestu, ovdje to samo spominjemo. Istraživač arhiva Don Krsto je strastveno volio Šibenik. Bila mu je na srcu povijest njegova grada. Nezaobilazno vrelo za poznavanje povijesti su arhivi. Zato ih je marljivo proučavao. 1929. godine započeo je raditi u arhivu samostana sv. Frane u Šibe-


O OBLJETNICI

lturnim radom obilježio Grad Šibenik niku. To nije bilo bez teškoća. Kad je posao završio priznao je fratrima: „Vaš arhiv bio je za mene škola“. U radu se naučio istraživati. Kao plod toga objavio je 6 studija. Godine l937. sistematizirao je sudski bilježnički arhiv u Šibeniku. To je bio veliki posao (325 svezaka od 1386. do 1836. godine). Radio je i u drugim manje poznatim arhivima. Taj rad mu je bio od neprocjenjive koristi za objavljivanje knjiga i brošura.

Uzmimo za primjer knjigu Sela šibenskoga kotara. Podaci za svako mjesto potkrijepljeni su navodima iz arhiva (župe, Biskupije, općine, Suda ili bilježnika). Upravitelj Gospina svetišta u Vrpolju Govoreći o don Krsti mnogi se ni ne sjete spomenuti da je od 1928. do 1932. godine bio upravitelj Gospinoga sve-

Don Krste Stošić rodio se u Šibeniku 1884. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju i bogosloviju u Zadru. Župnik je bio smo godinu dana i to u Betini. Godine 1910. došao je u Šibenik i ostao u njemu do 1943. - pred samu smrt. Njegovo glavno zaduženje bilo je predavanje vjeronauka (20 sati sedmično). Uz to je obavljao 23 crkvena zaduženja i bio aktivan u 21 društvenoj djelatnosti. Svaki posao je obavljao kao da mu je najvažniji u životu. Mnogo je pisao. Istraživao još i više. Objavio je 22 knjige i knjižice te oko 280 članaka i rasprava u raznim novinama i časopisima. Puno toga je ostalo neobjavljeno, a danas je u posjedu Gradskoga muzeja u Šibeniku. Umro je u Tisnomu 1944. Tamo se bio sklonio zbog bombardiranja Šibenika.

tišta u Vrpolju. Uza sve druge obaveze što ih je imao, tu je dužnost savjesno obavljao. Radovi, koji su bili izvedeni pod njegovom upravom, potvrđuju njegovo odgovorno shvaćanje dužnosti: Na pročelju crkve postavljen je lik Gospe od milosti. U crkvi je postavljen križni put. Unutrašnjost crkve je dekorirana. Postavljen je gromobran. Pobrinuo se da se prema cesti sagrade arkade, a s drugih strana Svetišta da se podigne ogradni zid. Zasađeni su borići… Na završetku svoje službe mogao je izjaviti: „Iza mog rada za Svetište ostala je meni posve čista savjest i velika utjeha, da sam učinio na čast Gospe sve što sam znao i prema prilikama mogao“. Plodni pisac. Uz svoje brojne obaveze, don Krsto je nalazio vremena i za pisanje. Ukupno je izdao 22 knjige, odnosno brošure i objavio oko 280 članaka u ra-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

5


O OBLJETNICI znim novinama, odnosno revijama. Osim onoga što je za života objavio, ostalo je puno toga u rukopisima. Od toga sigurno najznačajnija je „Povijest Šibenika“ (zamišljeno u četiri sveska), te „Povijest šibenskih crkava i samostana“. OsvrT na neke knjige Svetište blažene Gospe od Vrhpoljca knjiga je formata 23/15 cm, a ima 62 stranice. Ima 3 slike. Tiskana je u Šibeniku 1922. U predgovoru stoji: „Stoga se ćutila potreba da se iznese štogod iz prošlosti i sadašnjosti (svetišta) i tim potakne kršćanski narod na još veće bogoljupstvo prema Majci Božjoj“. Knjiga govori o povijesti svetišta, o Bratovšini Gospe vrpoljačke, o proslavi blagdana Velike Gospe u svetištu. Donosi i pjesmu o hajduku Radojici. Rijeka Krka je interesantna knjiga. Dok drugi njegovi spisi govore o povijesti ili o opisu pojedinih mjesta, ova knjiga predočuje prirodne ljepote. U predgovoru piše: „Krka u Dalmaciji ima toliko atrakcija, da joj je teško naći premca u Evropi“. Knjižica je malog formata (l7/12 cm), a ima 94 stranice, sa 54 slike. Tiskana je 1927. Benediktinke u Šibeniku je knjiga formata 23/16 cm., a

sadrži 30 stranica (u reprint-izdanju još XIII). Tiskana je u Zagrebu 1934., a reprint-izdanje pojavilo se u Šibeniku 1994. U uvodu Pisac govori o Benediktu i njegovu radu, a zatim o benediktinskim samostanima u Dalmaciji. Nabraja 37 mjesta u kojima su tijekom povijesti postojali benediktinski samostani. U nekima od njih postojalo je istodobno i više samostana (kao na primjer u Zadru). U glavnom djelu knjige govor je o šibenskim samostanima benediktinki. Samostan sv. Spasa postojao je od godine 1393. do 1723. kad je požar uništio samostan i crkvu. Samostan sv. Katarine osnovan je 1391. godine. Postojao je do godine l752. kad je stradao u požaru izazvanim udarom groma u pušćani prah na tvrđavi Sv. Ane. Samostan sv. Luce utemeljen je godine 1624. a postoji i danas. Galerija uglednih Šibenčana je formata 23/15 cm, a tiskana je u Šibeniku 1936. U predgovoru Pisac navodi: „Galerija nije, dakako, potpuno završeno djelo, ali je pozitivan doprinos za poznavanje prošlosti Šibenika, po svom podrijetlu najslavenskijega grada na Jadranu“. Sela šibenskoga kotara“ je bez sumnje, njegovo životno djelo. Predgovor počinje riječima: „Svaki čovjek ljubi svoje rodno mjesto“. Te riječi odra-

žavaju misao-vodilju koja ga je vodila u pisanju knjige. Želi potaći čitatelje na domoljublje i rodoljublje. Knjiga je formata 24/17 cm, a ima 290 stranica sa puno fotografija. Tiskana je u Šibeniku 1941. godine. Auktor je nije uspio raspačati prije nego što je nastupila talijanska okupacija. Knjiga predstavlja bogato vrelo za poznavanje ovoga kraja. Za svako mjesto navodi: naziv, povijest mjesta, žitelje, zdravstvene prilike, zanimanje stanovnika, crkvene prilike, starine i arhivsku dokumentaciju. Kulturni djelatnik Teško je naći čovjeka čiji je znanstveni i književni rad je bio toliko raznolik, kao što je to slučaj kod don Krste Stošića. Opravdano o njemu piše profesor Ivo Livaković u svom leksikonu Poznati Šibenčani: „Za više od tri desetljeća svestranog rada u Šibeniku, izrastao je u najznačajnijeg kulturnog i znanstvenog djelatnika u prvoj polovici XX. stoljeća. Bio je prvi šibenski kroničar, plodni publicist, veliki dobrotvor, vrsni kateheta“ (437-438 str.). Činjenica da je za života obnašao 23 crkvene službe te obnašao 21 vancrkvenu djelatnost potkrepljuje gornji navod. Zaista je živio za svoj grad.

preslik iz matične knjige krštenih Župe Varoš

6

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


O OBLJETNICI

DON KRSTO STOŠIĆ SVJETIONIK ZA PROUČAVANJE POVIJESTI ŠIBENIKA “don Krsto jer bio čovjek začuđujuće radne energije, ličnost jake volje i Šibenčanin koji je sav svoj život posvetio općedruštvenoj koristi, Crkvi, zavičaju i rodnom gradu“

m

PIŠE: dr. sc. Ivica Poljičak

ilivoj Zenić u svojoj knjizi U pohvalu od grada Šibenika razmatrajući ostavštinu don Krste Stošića između ostalog piše: „Premda je između dva svjetska rata u Šibeniku djelovao veći broj književnika, osoba koja je obilježila kulturni život grada bio je povjesničar don Krsto Stošić“. Drugi znameniti Šibenčanin, Slavo Grubišić u povodu stogodišnjice njegova rođenja, upućuje da se don Krsto izvan svećeničkih i nastavnih obveza „nevjerojatnom marljivošću dao na proučavanje prošlosti Šibeni-

ka i njegova kotara te na sakupljanje spomeničke građe (dokumenata, kodeksa, natpisa, grbova, slika, arheoloških i etnografskih predmeta“. Također Grubišić ga karakterizira sljedećim riječima: „don Krsto jer bio čovjek začuđujuće radne energije, ličnost jake volje i Šibenčanin koji je sav svoj život posvetio općedruštvenoj koristi, zavičaju i rodnom gradu“. Vladimir Lončarić u Glasu koncila don Krstu svrstava među katoličke oblikovatelje kulture i određuje ga kao dobri duh Krešimirova grada te upućuje na njegov značaj:

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

7


O OBLJETNICI „Među hrvatskim svećenicima s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća bilo je više arheologa, etnologa i istraživača narodnih starina. Među njima je, uz mnogima poznatija imena don Frane Bulića, fra Luje Maruna, don Lovre Katića i don Mije Barade, i don Krsto Stošić Andrijaš“. Već sam prije na stranicama Mihovila zapisao da je don Krsto Stošić iznimno zadužio Krešimirov grad i šibenski kraj koji je toliko volio i čijom se poviješću ponosio, zbog čega zaslužuje vrlo visoko mjesto na listi znamenitih Šibenčana. Bogata pisana ostavština don Krste Stošića Pisana ostavština don Stošića može se podijeliti na tiskanu i na rukopisnu, pri čemu obje imaju iznimnu važnost, imajući u vidu da su njegovi objav-

ljeni radovi dostupni sveukupnoj čitateljskoj publici, dok je rukopisna ostavština dostupna užem dijelu stručne i znanstvene javnosti. Iznimni pisani rad don Krste Stošića popisao je fra Stanko Bačić i to je objavio u knjižici „Don Krsto Stošić (1884.-1944.) : bibliografija i rukopisna ostavština“, te je utvrdio da je don Krsto u razdoblju od 1992. do 1941. godine objavio 22 knjige i brošure. Nadalje, fra Stanko Bačić navodi da je don Krsto objavio 280 članaka u raznim časopisima i novinama. Međutim, don Krsto nije nažalost uspio prirediti za tisak i objaviti iznimno brojne rukopise, koji se u široj javnosti nazivaju „Povijest Šibenika“. Doista, iščitavajući njegovu rukopisnu ostavštinu, koja se čuva u Muzeju grada Šibenika, može se nazrijeti don Krstina nakana da napiše povijest Šibenika, ali zbog

Šibenik početkom 20. stoljeća

8

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

prerane smrti sve je ostalo u rukopisima. Don Krsto nije bio profesionalni povjesničar zbog čega „ nije uvijek uspijevao biti toliko temeljit i akribičan u svojim radovima koliko to zahtjeva znanstvena historiografija“. Ipak, njegova rukopisna ostavština nezaobilazan je izvor za proučavanje povijesti Šibenika i šibenskog kraja. Slavo Grubišić, dugogodišnji ravnatelj šibenskog gradskog muzeja i autor znanstveno relevantne i do sada najobuhvatnije knjige o povijesti Krešimirova grada, Šibenik kroz stoljeća zapisao je o don Krstinoj ostavštini: „…činjenica je da je građa iz prošlosti Šibenika koju je sabrao, kao i njegovi objavljeni radovi o povijesti i kulturnoj-umjetničkoj baštini grada i mjesta šibenskog kotara, veliki i dragocjeni prilog poznavanju te prošlosti i kulturno povijesne baštine, da ona predstavlja vrijedan naputak za daljnja i temeljitija istraživanja šibenske prošlosti i da su je kao takvu do sada koristili i citirali mnogobrojni profesionalni povjesničari i povjesničari umjetnosti u svojim stručnim i znanstvenim radovima.“ Obavljena i neobjavljena (rukopisna) ostavština don Krste Stošića predstavlja nezaobilaznu žarišnu točku za bilo koje značajnije istraživanje povijesti Šibenika i šibenskog kraja. Sagledavajući njegovu pisanu ostavštinu, da i nema njegove druge, također značajne djelatnosti u javnom životu Šibenika, s punim razumijevanjem don Krstu Stošića se može svrstati među prve osobe kulturnog života Šibenika u prvoj polovici 20. stoljeća.


O OBLJETNICI U nastavku u kratkim crtama, taksativno navodim tek naslove brojnih tema (poglavlja) sačuvanih u njegovoj rukopisnoj ostavštini: - O podrijetlu Šibenika i gradskom grbu; - Tvrđave: sv. Mihovil, sv. Ivan i Šubićevac; - Gradski bedemi i kule; - Ulice i dijelovi grada; - Palače; - Portali i natpisi; - Vode i zdenci; - Rasvjeta grada; - Šibenska luka; - Željeznice i ceste; - Doba narodnih vladara; Šubići; - Kralj Ljudevit. Nelipići i kula Ključ; - Nestalne vlade i ljute borbe (1380-1412); - Bune; - Šibenik i Turci 15. i 16. stoljeća; - Događaji od 1797. do 1815.; - Narodni pokret u Šibeniku; - Od sloma Austrije do pripojenja Jugoslaviji; - Autonomija; - Privilegiji i statut; - Gradski knezovi i načelnici; - Plemićke obitelji; - Građanske i pučke obitelji, Talijanske obitelji; - Muška i ženska imena; - Pučanstvo kroz stoljeća; - Staleži; - Mjere i novac; - Pomorstvo; - Trgovina; - Tvornice; - Velika industrija; - Bolnice i dobrotvorne ustanove; - Šibenske zbirke; - Zgrade; - Škole.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

9


O OBLJETNICI

PIŠE: Gojko Lambaša

Možemo zaključiti da je don Krsto Stošić čovjek koji je čitav svoj život neumorno radio na istraživanju i pisanju šibenske povijesti kao dijela hrvatske nacionalne historiografije, te je izuzetno doprinio njenom rasvjetljavanju, a bez muzealija koje je prikupio, zbirke Muzeja grada Šibenika bile bi značajno siromašnije.

DON KRSTO STOŠIĆ UTEMELJITELJ ŠIBENSKOG MUZEJA 10

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


O OBLJETNICI

Š

ibenski muzej sljedeće godine obilježava devedeset godina svog postojanja, a sve je započelo zahvaljujući jednom velikom Šibenčaninu, don Krsti Stošiću. Rođen je u Varošu u mnogobrojnoj i staroj šibenskoj obitelji od oca Paška i majke Vice 16. srpnja 1884. godine. Iako je već od rane mladosti, pored svećeničkog poziva, pokazivao zanimanje za šibensku prošlost dodatni motiv za proučavanje lokalne povijesti je bio talijanska okupacija 1918.-1921. godine. Naime, u tom razdoblju Talijani su pokušali uvjeriti tadašnje saveznike i međunarodnu javnost u talijanstvo istočno-jadranske obale te da zbog toga ona mora pripasti Italiji. Don KrSLIKA GORE: Posjet Stjepana Radića Šibeniku, 20. 12. 1925. Tom je prigodom svečano otvoren Muzej Kralja Tomislava SLIKA LIJEVO: Ruševine muzeja, stradale u bombardiranju 1943. godine sto je bio spreman svu svoju energiju i znanje upotrijebiti u dokazivanju da je ovo isključivo hrvatska obala te da u Šibeniku i okolici Hrvati čine 90 posto stanovništva. Iako je Rapalskim ugovorom 1920. godine i njegovom realizacijom 12. lipnja 1921. prestala talijanska okupacija don Krsto je nastavio prikupljati arhivsku i kulturno-povijesnu građu kako bi što više rasvijetlio prethodna burna stoljeća, od prvog spomena Šibenika na Božić 1066. godine u ispravi hrvatskog kralja Petra KreMIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

11


O OBLJETNICI šimira IV. pa do suvremenih događanja prikupivši značajnu količinu kulturno-povijesne građe (dokumente, kodekse, grbove, slike, arheološke i etnografske predmete), a nakon što je dobio na korištenje crkvicu Svih Svetih u koju je pohranio sve sakupljene muzealije, pokreće inicijativu za osnivanje muzejske ustanove. Kako je 1925. godine prigodom obilježavanja tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva Šibenik trebao posjetiti Stjepan Radić, don Krsto procjenjuje da će osnivanje muzeja dobiti na značaju ukoliko ga otvori tako ugledan gost. Muzej je svečano otvoren 20. prosinca 1925. godine pod nazivom Gradski muzej kralja Tomislava. I prije, a pogotovo od tada, don Krsto svakodnevno traži od općinskih vlasti adekvatniji prostor za smještaj muzejskih predmeta, jer su uvjeti u crkvici Svih Svetih izuzetno loši (velika vlaga, velike razlike u temperaturi, te premali prostor). Promjena je nastala tek 1931. godine kada je općinska uprava prihvatila problem cijele muzejske zbirke, ali u praksi se ništa ne mijenja. Sve i da-

12

lje ostaje na brizi don Krsti. Uz nastojanje da riješi prostor za smještaj zbirke don Krsto i dalje neumorno radi na prikupljanju arhivske građe, ali i na izučavanju i objavljivanju dijelova šibenske povijesti. Objavio je čitav niz članaka u raznim novinama toga vremena kao i brojne cjelovite radove o raznim temama. Monografski je obradio i objavio brojne crkve i svetišta u Šibeniku kao i povijesne radove (Nepoznati radovi Horatia Fortezze, Galerija uglednih Šibenčana i slično). Svakako, najpoznatije mu je objavljeno djelo Sela šibenskog kotara, tiskano u vlastitoj nakladi 1941. godine. Svi ti radovi don Krste Stošića su nemjerljiv doprinos upoznavanju prošlosti grada Šibenika i njegove okolice, te s arhivalijama koje se čuvaju u Muzeju predstavljaju nezaobilazan izvor za svakoga istraživača šibenske povijesti. Pred početak Drugog svjetskog rata, a nakon dugogodišnjih nastojanja don Krsto dobiva od općinske uprave na korištenje prostor za muzejsku zbirku u zgradi preko puta Crkve sv. Barbare. Od jeseni 1943. godine sa-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

veznički bombarderi takoreći svakodnevno polijeću iz južne Italije i zasipaju bombama i hrvatsku obalu. Prigodom jednog takvog bombardiranja, na Blagdan sv. Luce, 13. prosinca 1943. zgrada u kojoj je don Krsto smjestio svoju zbirku, direktno je pogođena. Sav dvadesetogodišnji trud je u hipu uništen. Don Krsto istoga dana odlazi iz Šibenika u Tisno, gdje stiže 15. prosinca. Već i prije načetog zdravlja, umire 25. siječnja 1944. godine. Njegovi posmrtni ostaci su prenijeti u Šibenik poslije rata 20. kolovoza 1948. Na kraju možemo zaključiti da je don Krsto Stošić čovjek koji je čitav svoj život neumorno radio na istraživanju i pisanju šibenske povijesti kao dijela hrvatske nacionalne historiografije, te je izuzetno doprinio njenom rasvjetljavanju, a bez muzealija koje je prikupio zbirke Muzeja grada Šibenika bile bi značajno siromašnije.

Šibenik 1899. godine


O OBLJETNICI NAŠ VJEROUČITELJ DON KRSTE,

SVE JE LIJEPO IZLAGAO I OBJAŠNJAVAO

Dječji vrtić tridesetih godina prošlog stoljeća ispred škole Julović, u kojoj je predavao don Krsto Stošić

B

io mi je vjeroučitelj u pučkoj školi, 193438. Oslovljavali smo ga: katiketa. U razredu je bilo nekoliko obješenjaka koji su to, u povremenom razrednom žagoru, glasno izgovarali: ‘keta, ‘teta, ‘peta... najčešće u prilikama kad bi se don Krstu zamolilo da nam pripovijeda o kojem od svojih inozemnih putovanja. Tad bi se, naime, istodobno javilo više glasova, na kraju bi cijeli razred nagovarao Don Krstu da pripovijeda o zgodama iz Svete zemlje, iz francuske Provanse, Lourdesa, ili s kojeg drugog od svojih putovanja. To bi nam bivalo zanimljivije od samog vjeronauka. Nekad bi nas poslušao, nekad baš i ne. Imao je i Don Krste - kako bi se u Šibeniku reklo - svoju ćud, određenije: nagle i žustre reakcije. Volio je sva-

kome odmah reći ono što misli, bilo dobro ili loše. I nije preporučljivo puno ga ljutiti. Reagirao bi ponešto oštrijim riječima koje baš i nisu za ponoviti, ali kadšto i ‘osjetljivije’, tj. drvenim metrom. Trebalo je ruku položiti na klupu, s dlanom okrenutim prema gore, a onda bi se na dlan spustio - taj školski drveni metar. Rijetko bi tko mimo zadržao ruku na klupi i čekao kazneni udarac, koliko god da je dotični pokret metra bio odmjeren, doziran. Najčešće bi se ruka u zadnji čas izmakla pa bi metar udario u drvenu plohu, uz odgovarajući zvuk. Znalo se to višekratno ponoviti uz verbalne zazive sjedne strane, i prijetnje s druge strane. U Nove crkve išli smo na nedjeljne mise, naravno ujutro. Izostati s mise nije dolazilo u obzir, jer tu je don Krste koji

Između mnogih službi i dužnosti don Krsto je bio i vjeroučitelj. O tome piše don Krstin vjeroučenik Igor Belamarić u svojoj knjizi „Šibenska sjećanja“. Evo njegovih zapažanja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

13


O OBLJETNICI je sve nadzirao. Običavali smo doći prije početka mise barem četvrt do pol sata prije, kako tko. Popeli bismo se iz crkvenog dvorišta desno, gori na kat. Tu je bio drveni pod, sve dosta prostrano, pa bismo se zabavljali na različite načine. Nije bilo tučnjave, šaketanja i slično, ali bilo je hrvanja i raznovrsnog zafrkavanja. Par minuta prije nego će misa početi spustili bi se i ušli u crkvu te sjedali u određene klupe. Naše ponašanje za vrijeme mise pratio je Don Krste, a mi smo toga bili svjesni. Mislim daje i naša učiteljica, Dumina Eškinja, također dolazila na te nedjeljne mise. Pjevao je crkveni zbor. Bilo je lijepo slušati, kao da su to bili neki drugi glasovi, drugačije boje i nježniji negoli oni koje čujemo u svakodnevnom životu izvan crkve, nebeski glasovi, reklo bi se. Pamtim upravo one dječje ženske soprane. Danas niti nisam siguran da su u zboru pjevali i muškići. Sjetim se prve pričesti i izbora odgovarajuće slike. Vjeroučitelj nam je predočio nekoliko različitih slika, a na nama je bilo da se odlučimo za onu koja se komu najviše sviđa. Pamtim da je ispalo tako da nisam nikako mogao dobiti sliku koju sam želio, jer ih je bio ograničeni broj, a nije više bilo vremena čekati novu pošiljku tih slika. Na kraju po slike smo išli Don Krsti kući, gdje nam ih je on potpisane predavao, a mi se tim trofejem radosno vraćali svojim kućama te ih uokvirene stavljali na zid. Mislim da su nam i matere bile ponosne na te 14

Kuća s balkonom na Maloj loži u kojoj je živio don Krsto Stošić

naše slike prve pričesti. Kao odvjetak bogatije šibenske obitelji Don Krste je ponekad pokazivao stanovitu uznositost a poznato je da se znao svaditi, i godinama ne govoriti s biskupom dr. Jerolimom Miletom. Uopće naš bi katiketa uvijek brzo reagirao, opominjao, savjetovao, korio, spočitnuo i vlastitoj sestri ako bi ocijenio da joj se sinovi ne vladaju prema njegovim standardima.... Ako je škrtost grijeh, a štednja vrlina, Don Krste je zacijelo bio negdje između ta dva pola, recimo: bliže potonjem. Štedio je, skoro škrtario na sebi, tražio da mu se na sta-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

rom laganom zimskom kaputu promijeni podstava, ili da se odijelo | prikraja i okriće za ponovnu uporabu, dok god se ne stanji, upravo ‘izliže’. Na 2. katu lijepe kuće na Maloj loži živio je asketski, zimi bez ikakvog grijanja. U sobi je imao, osim jednog starinskog kreveta, dva klavira, knjižnicu i stol za pisanje. Jedan je prozor gledao na Malu ložu, drugi prema Jadronjinom dućanu. S druge strane godinama je sustavno pomagao šibenski Uboški dom, sirotinju i časne sestre. Godine 1934. u Varošu je kupio kuću koju je poklonio Uboškom domu,


O OBLJETNICI Hodamo putem koji može biti prašnjav ili pak blatnjav pa nam se za obuću uhvati prašina, blato i kojekakva druga nečistoća, što je onda sve potrebno očistiti. Tako je i s našim grijesima koji se u našem životu, iz dana u dan, poput prašine i blata skupljaju pa nas sve to opterećuje, sputava i kao uteg priteže za zemlju. Zato je od najveće važnosti da sve te naše grijehe i opačine iznesemo pred Božje lice bez ikakve zadrške. Ništa se ne smije sakriti, ništa zatajiti. I kad sve to tako savjesno i temeljito ispovjedimo te se iskreno pokajemo za učinjene grijehe mi ćemo se rasteretiti, osloboditi utega koji nas pritišću. Očišćeni od grijeha osjetit ćemo se olakšani, lebdit ćemo, skoro letiti kao ptice, vedri i puni pouzdanja.

a u oporuci iz 1937. navodi da ostavlja sto tisuća dinara šibenskim siromasima. (Prosječna tadašnja radnička mjesečna plaća iznosila je do 1500 j, dinara). I njegova oporuka pred smrt govori o tome kao i o njegovoj buntovnoj, polemičkoj naravi. Naime sve što je posjedovao ostavio je Uboškom domu i časnim sestrama, a svojoj rođenoj braći: „Božji blagoslov, ukoliko ga zaslužuju”. Ta se oporuka pročula, izazivajući različite komentare. Don Krste je dakle puno putovao, puno pisao i publicirao. Poznatije su njegove knjige Sela šibenskog kotara i Galerija uglednih Šibenčana. Znao je više jezika - la-

tinski, talijanski, francuski, njemački. Bio je muzikalan, svirao klavir, orgulje. Svestran i sveprisutan sakupljao je spomeničku građu Šibenika, osnovao i vodio Gradski muzej kralja Tomislava, član Kola hrvatskih književnika, suradnik brojnih časopisa crkvenih i svjetovnih. Na kući u kojoj je živio nalazi se spomen ploča na kojoj piše daje Don Krsto bio povjesničar, šibenski kroničar i utemeljitelj mnogih šibenskih kulturnih ustanova. Od crkve sv. Ivana u nastavku Zagrebačke, ulica je Don Krste Stošića, protežući se prema Gorici do Kačićeve ulice.   Ispovijedi Oduvijek mi je izgledalo da mise jako dugo traju, predugo. Napose propovijedi, pogotovo ako je pri tome bilo dosadnog ponavljanja. Pa i Očenaš, kad sam bio posve mlad, djelovao mi je beskrajno dug i bilo se teško koncentrirati od početka do kraja. Obično bih počeo onako automatski napamet, bez razmišljanja, a onda se prenem kod Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Potom bi ponovno poteklo nekako površno da bih na kraju, nakon Amen, ponovio i pojačao: Oslobodi nas, Bože, od svih zala. Mater bi preporučila izmoliti Očenaš prije spavanja, i to nije bio lak zadatak. Međutim najteže od svega bijahu ispovijedi. Zadavale su najviše brige, premišljanja i svakojakih kombiniranja. Pri svemu tome bitnu

je ulogu i utjecaj imao upravo vjeroučitelj, don Krste Stošić. Do danas pamtim njegove prigodne preporuke i detaljne naputke, u osnovnoj školi Julović. Dakle, svatko je morao temeljito razmotriti vlastite grijehe i propuste pa i grešne misli i primisli, prepoznati ih, specificirati i popisati, ništa preskočiti ili zatajiti, nego sve pošteno izložiti na uvid ispovjedniku koji će to ocijeniti i odmjeriti, odrediti primjerenu pokoru, to jest broj izrečenih očenaša, djelo skrušenja ... Hodamo putem koji može biti prašnjav ili pak blatnjav pa nam se za obuću uhvati prašina, blato i kojekakva druga nečistoća, što je onda sve potrebno očistiti. Tako je i s našim grijesima koji se u našem životu, iz dana u dan, poput prašine i blata skupljaju pa nas sve to opterećuje, sputava i kao uteg priteže za zemlju. Zato je od najveće važnosti da sve te naše grijehe i opačine iznesemo pred Božje lice bez ikakve zadrške. Ništa se ne smije sakriti, ništa zatajiti. I kad sve to tako savjesno i temeljito ispovjedimo te se iskreno pokajemo za učinjene grijehe mi ćemo se rasteretiti, osloboditi utega koji nas pritišću. Očišćeni od grijeha osjetit ćemo se olakšani, lebdit ćemo, skoro letiti kao ptice, vedri i puni pouzdanja. Sve je to nama lijepo izlagao, sve objašnjavao don Krste, naš vjeroučitelj. A on jest bio opće poznat i uvažavan, i kao svećenik široke kulture. Međutim nama je ostajao problem, mislim većini od nas, kako te naše grijehe izložiti

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

15


O OBLJETNICI Hrvatski Sokol tridesetih godina prošlog stoljeća ispred škole Julović, u kojoj je predavao don Krsto Stošić

a da oni nekako ne zastrše previše. Dakle suglasni smo da sve treba ispovjediti, ali  mi smo u sebi tražili načina kako da to iznesemo na neki blaži način, onako, tekice uljepšano, da se ne moramo baš previše stidjeti tih naših grijeha i propusta. I to jest iziskivalo misaoni napor. Nakon ispovijedi, onako krišom, usput, šaptom međusobno bi se upitali: kako si prošao, koliko djeloskrušenja ti je odredio. Pa bismo se nekako pogledavali dok bi klečali uz pojedine oltare. Po trajanju - izvodili zaključke. I danas mi je neobično vidjeti ljude, poglavito starije žene kad, na primjer u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, prilaze ispovjedaonici: uđu, pa - prije izađu negoli su ušli. Zaključujem: griješe malo i ništa, ili se pak često ispovijedaju. Nekako im zavidim. Uz to moguće je utješna i ohrabrujuća ona rečenica od prije dvije tisuće godina. Naime pročitao sam da Isus nije 16

napisao nijednu knjigu nego samo jednu jedinu rečenicu, i to u - pijesku. Ta dobro poznata rečenica glasi: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. ... Don Krste je posebno preporučio da svakako izbjegavamo griješiti neposredno nakon ispovijedi, jer to bi umanjilo vrijednost same ispovijedi. Nastojati da prođe čim više vremena, sati pa i dana, prije nego počinimo novi grijeh. Znao je on za naše međusobno zadirkivanje, baš kao što smo i mi s tim računali. Upravo zbog toga prije ispovijedi, i svjesni svih pred ispovjednih kao i postispovjednih kušnja i spomenute kombinatorike, mi bismo, takoreći, potpisivali ‘pakt o nenapadnju’, dakle da se suzdržimo od međusobnog izazivanja, ruganja, i slično, bar taj prvi dan. I zaista, kad bi sve prošlo u najboljem redu, nakon ispovijedi i djelo skrušenja izašao bih iz crkve lagan kao pero.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

Sav ozaren pojurio bih Kalelargom, kadšto preko obale i hitao jedva dotičući zemlju, a inače bio sam zaista lagan. Doskakutao bih tako, doletio do kuće, onako bez grijeha. Istina, pri tom trku od sv. Jakova do kuće javio bi se neki sitni unutarnji glas, sumnja, opomena: jesam li zaista sve ispovjedio kako treba, nisam li poneki grijeh zatajio, preskočio ili ga ublažio, uljepšao tako da ispovjedniku zazvuči nekako pitomije i prihvatljivije; no dobro, pa ako i jesam ponešto uljepšao u mjeri da je to ipak bio prešućeni grijeh, makar i neznatni, ja ću pribilježiti pa ću ga idući put ispovjediti, a u međuvremenu promisliti kako da ga preformuliram, pa bih putem do kuće te primisli potisnuo uz prevladavajući osjećaj trijumfa, nesputanosti, lebdenja, skoro leta, baš sve kako je predskazivao don Krste.


O OBLJETNICI

Na Upravi je Svetišta da ga podigne na zasluženu visinu i stavi reda, a onda qui hanc regulam santi fuerint, accipient benedictionem a Domino et B. Virgine.

PIŠE: don Stipe Perkov

DON KRSTO STOŠIĆ UPRAVITELJ SVETIŠTA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U VRPOLJU OD 1928. DO1932. GODINE

D

on Krstini roditelji Paško i Vica bili su šibenski težaci koji su obrađivali svoje njive i vinograde u blizini crkve Uznesenja BDM u Vrpolju. Dječak Krsto išao je s roditeljima i braćom u polje, usput i do crkve gdje se upoznao sa svetištem Marijnog uznesenja na nebo, kultnim mje-

stom svih Šibenčana. Poznatiji i moćniji Šibenčani bili su i članovi Bratovštine Gospe Vrpoljačke, među njima i Stošići, čija je bila obveza pomagati crkvu i širiti kult prema Gospi Vrpoljačkoj, zaštitnici i njihova polja, koju su najsvečanije i u velikom broju slavili svake godine na svetkovinu Velike Gospe (15. kolovoza). Nakon

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

17


O OBLJETNICI teoloških studija u Zadru kao svećenik s više službi u Šibeniku, iz ljubavi prema Svetištu, 1922. godine napisao je knjižicu Svetište Bl. Gospe od Vrhpoljca po kojoj se vidi koliko mu je stalo do Svetišta. Što ga je potaklo da napiše tu knjižicu od 64 stranice ukratko je obrazložio u predgovoru: “Svetište bl. Gospe vrpoljačke postaje svake godine sve slavnije, jer naš pobožni narod sve to više hrli iz cijele Sjeverne Dalmacije da tu moli i prikazuje zavjete nebeskoj kraljici. Stoga se ćutila potreba, da se iznese štogod iz njegove prošlosti i sadašnjosti i time potakne kršćanski narod na još veće bogoljupstvo prema Majci Božjoj.” Dolazeći u Svetište don Krsto je vidio i sve nedostatke što su se kroz povijest gomilali na tom svetom mjestu, to ga je mučilo, pa je 2. rujna 1924. godine uputio biskupu Mileti dopis u kojem mu piše: “Presvijetli Gospodine! Pred više mjeseci rekli ste

mi da ispišem sve što znam da je od potrebe u svakome pogledu za narodno Svetište u Vrhpoljcu. Čekao sam pak Vel. Gospu da buduć onamo opet osvježim pamet za takav posao. Evo dakle moj „studij“ gdje je otvoreno valjda sve kazano. To će mislim pripomoći da Svetište zbilja postane što narod odavno želi, a dakako i Bl. Gospa. Na Upravi je Svetišta da ga podigne na zasluženu visinu i stavi reda, a onda qui hanc regulam santi fuerint, accipient benedictionem a Domino et B. Virgine. S dubokim poštovanjem Don Krsto Stošić” Proći će još 4 godine i nekoliko dopisa u kojima se vrpoljski župnik don Petar Malada žali Upravi na stanje u Svetištu (zvona samo što nisu pala, arkade se urušavaju, kor prijeti da poklopi nazočne vjernike i sl.) Uprava ništa ne poduzima, osim uzimanja milostinje što se skupi na Vel Gospu; dakle 1928. biskup je Mileta bio primoran imenovati novog

Svetište u Vrpolju na dan hodočašća na Veliku Gospu

18

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

upravitelja Svetišta u osobi don Krste (otprije su već bili u Upravi kao članovi stari i bolesni kanonici, prečasni Vinko Karađole i don Grgo Tambača te povremeno vrpoljski župnici po redu od 1924. do 1932. god ( don Ivan Mirić, zatim don Petar Malada i na kraju don Marko Vežić). Uz navedeni don Krstin dopis što ga je poslao biskupu Mileti bio je oduži popis „studij“ (kako ga on naziva), preko 80 točaka, što bi trebalo popraviti, izmijeniti, kupiti i sagraditi u vrpoljskom Svetištu. Kao najhitnije predlaže da se sruše stare i dotrajale arkade te naprave nove s dvije „kule“ (prostorije za svećenike), otklone ulegnuti kor i izgradi sanitarni čvor za hodočasnike i svećenike. Njegova „studija“ zahvaća obnovu crkve, sakristije, oba oltara, nabavu novog crkvenog posuđa i ruha te kultiviranje cjelokupnog okoliša, kako crkvenog tako i općinskog. Prema njegovom su planu bili ovi veliki projekti: proširenje crkve, gradnja zvonika, izgradnja hodočasničkog doma, pošumlja-


O OBLJETNICI vanje crkvenog okoliša i gradnja većeg crkvenog zdenca. Nakon što je došao 19. VIII. 1928. na čelo Uprave Svetišta svom snagom se dao na ostvarenje zacrtanih planova. Uredno je surađivao s vrpoljskim župnicima, postoji cijela korespondencija, posebice s don Petrom Maladom, i kratko vrijeme s novopridošlim don Markom Vežićem. Zahvaljujući don Krstinoj snalažljivosti i upornosti ubrzo su se ostvarivali neki od njegovih planova: napravljene su arkade, izgrađen je sanitarni čvor, našao je umjetnika Iliju Ahmetova koji je oslikao strop crkve, otklonio je narušeni kor, kupio je u Italiji križni put, nabavio nekoliko novih misnica, ciborija, svijećnjaka i Gospin kip od kamena što se nalazi nad ulaznim crkvenim vratima. Ishodovao je nacrte i dozvole za daljnje radove… Stvorilo se novo, pozitivno ozračje oko Svetišta. Njegova knjižica Svetište bl. Gospe od Vrhpoljca koju su hodočasnici uzimali i čitali, osobito pjesma o hajduku Radojici, doprinijela je širenju kulta Gospe Vrpoljačke što je i bila autorova nakana. Don Krste inspirirano, gotovo pjesnički opisuje što se sve događa u Svetištu na Veliku Gospu i pred čudotvornim likom Gospe Vrpoljačke (Slika iz 1383. god.), kako se pokreću hodočasnici sa sviju strana i hrle dragoj Gospi u Vrpolje. Citiram: “Na Veliku Gospu k vrpoljskom Svetištu suče se narod iz ravnih Kotara, silazi tamo od Knina, prevaža se od zadarskih otoka, dojuri željeznicom iz pitomih Kaštela, te se kupi na kolima ili pješice iz svih krajeva vrhpoljačkog okoliša. Taj dan dolazi de-

Svetište danas

set-petnaest hiljada duša… Voze se kroz milovidno Donje Polje, puno plodnih loza i zelenih maslina. Jesu li cestom stigli na vrh Egera, jedno 8 km od Svetišta, ugledavši ga prvi put, srdačno zavape: „O blažena Gospo, pomogla nas! Slavna Gospo Vrpoljačka, u pomoć nam budi! Zdravo Majko naša!...“ Nakon četiri godine na čelu Uprave Svetišta don Krsto je uvidio da je ostao osamljen, time i nemoćan u zacrtanoj obnovi i izgradnji Gospinog svetišta u Vrpolju: prečasni Vinko Karađole je umro, don Grgo Tambača je ostario i obolio, biskup mu prigovara, umjesto da mu bude zahvalan za sve učinjeno, spotiče mu da bi „trebao više biti u Vrpolju“; tražio je da se Uprava poveća na 7 članova među kojima bi bili i laici crkovinari, ali bezuspješno, pretpostavljeni su se oglušili na njegove zahtjeve. Uviđa

da u takvim okolnostima ne može dalje raditi, tim više što nisu uređeni ni pravni odnosi između Svetišta i Ordinarijata, Svetišta – župe i Uprave, iz svih tih znanih a i drugih nepoznatih razloga, don Krste je zamolio biskupa Miletu, po drugi put, da ga razriješi službe Upravitelja Svetišta Gospe Vrpoljačke. Ovog puta, 3. siječnja 1932. biskup ga je razriješio te službe na što mu je don Krste odgovorio 10. siječnja iste godine u dopisu O Upravi Svetišta u Vrhpoljcu: “Razveselili ste me svojom odlukom od 3. ov. mj.” Iz daljnjeg teksta se vidi da indirektno prigovara biskupu što ga je razriješio te službe: “Nisam se imao s kime savjetovati niti sam nailazio na razumijevanje. Ipak potaknut Božjom Providnošću u svoje kratko vrijeme uradio sam – sit venia verbo – više za Svetište od 1928. – 1932. nego svi drugi u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

19


O OBLJETNICI

Blagoslov zaglavnog kamena novog pastoralnog centra u Vrpolju 2011. godine

200 godina.” U tom podužem dopisu nabraja što je sve napravio, što bi bio sve izgradio i učinio da nije smijenjen: “Jedan je dobar dio, milošću Gospe, izvršen, a drugi bi dio, po poslanim nacrtima, bio izvršen da je potpisani ostao u Upravi.” Poslije smjene don Krste Stošića Upravu Svetišta je preuzeo don Krešo Zorić. Od don Krstinih zamisli i planova ostvarit će se 1940. god samo proširenje crkve na desnu i lijevu lađu. Slijedio je Drugi svjetski rat, zatim ateistička marksistička vlast koja je progonila Crkvu, Svetište Gospe Vrpoljačke opet je palo u nemar i zaborav. U tim teškim prilikama dužnost upravitelja vršio je biskupov tajnik 20

don Josip Veljko Jadronja. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća tu službu preuzeo je (prisvojio) vrpoljski župnik. Krajem devedesetih i početkom prvog desetljeća novog

Svetište u Vrpolju danas

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

tisućljeća u slobodnoj hrvatskoj državi Svetište je ponovno na tragu don Krstinih planova: obnavlja se i dograđuje Svetište, započinje izgradnja Pastoralnog centra, renovira se župna kuća iz temelja, izgradila se područna crkva u Podinama a pokrenuo se i „Gospin glasnik“, glasilo Svetišta Gospe Vrpoljačke. U dosadašnjim biografijama don Krste Stošića prešućivalo se, valjda se smatralo kao nevažno, da je 4 godine bio Upravitelj Svetišta Gospe Vrpoljačke. Ta služba puno je značila za njega, još više za Upravu i Ordinarijat, a najviše za Svetište Gospe Vrpoljačke. Kada sam listao dopise, pregledavao nacrte što ih je on naručivao, troškovnike, korespondenciju i račune, uza sve mnogobrojne druge službe i dužnosti, ne znam kako je taj čovjek uspijevao, odakle mu snage i vremena za sve to? Vjera mu je bila snaga i nadahnuće što u svojim dopisima i ističe: “Sve činim Božjom providnošću i Gospinom milošću.” Hvala ti, Bože, na don Krsti Stošiću, hvala i tebi don Krste, Zmaju Šibenski!


O OBLJETNICI PREUZETO IZ KNJIGE DON KRSTE STOŠIĆA “SVETIŠTE BL. GOSPE OD VRPOLJCA”, Šibenik 1922.

D

olazak poklonikâ. Na Veliku Gospu k vrhpoljačkom svetištu suče se narod iz ravnih Kotara, silazi tamo od Knina, prevaža se od zadarskih otoka, dojuri željeznicom iz pitomih Kaštela, te se kupi na kolima ili pješice iz svih krajeva vrhpoljačkog okoliša. Taj dan dolazi deset-petnaest hiljada duša, za Malu Gospu po više hiljada, a za Svijećnicu (Kandeloru) po više stotina. To su tri svetkovine za poklonike. Na žežin Velike Gospe miče se narod s onu stranu Skradina, iz otoka zadarskih i šibenske okolice. Pošto obađu grad, ujutro ili popodne ili kad unoća, nijesu li otisli željeznicom ili pješice, traže kola šibenskog težaka. S njim se nagode, zasjedne ih njih deset-dvadeset i voze se kroz milovidno Donje polje puno plodnih loza i zelenih maslina. Jesu li testom stigli na vrh Egera, jedno 8 kilometara od svetišta, ugledavši ga prvi put srdačno zavape: “Oh blažena Gospo, pomogla nas! Slavna Gospo vrhpoljačka, u pomoći nam bili! Zdravo Majko naša!” I za čas sve se utiša. Kola veselije stanu poigravati sve do ribničkog mosta, jer dotle je nizbrdo. Jedna kola hoće da prestignu druga, suču se redomice, uzviju oblake prašsine sa bijele ceste. No ne smeta; duša čezne k ovoj bijeloj crkvi, a srce uživa u pobožnom čuvstvu. Pjevaju koju nabožnu ili narodnu. Od toga mosta počima Kosa ili Gorica,

NA VELIKU GOSPU VRPOLJAČKU

Čudotvorna slika Gospe Vrpoljačke iz 1383. godine

preko koje ima cestom tri kilometra do crkve. Kad je poklonici na brijegu ugledaju, svi opet veselije kliknu i pozdrave bl.Djevicu. Sad će k Njoj stići.

Koji željeznicom iz Šibenika dođu uvečer na žežin, izlaze na postaji Vrhopoljca, uspnu se zavojitom brežinom po kamenitu prolazu do ceste, pak

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

21


O OBLJETNICI bire, da ti duša sve poigraje. Iz daljega razabireš pjesmu i dugo ojkanje. Ispod tezâ i čardaka pripoznaješ prama svijeći krčmara, gdje pruža rakiju ovome i onome, U polumraku zapaziš nadošla kola, s kojih ljudi silaze, spremaju živinu i nude im sijeno. Znanac znaca dozivlje u mraku i narod se miješa. Kako li će sutra zažugoriti na veselom sajmu!

Glavni oltar Svetišta

pridolaze k crkvi. Sunce se nagnulo, blaga večer pušta svoja krila. Eto svetište je u zelenilu i sa barjacima. Zvona pozivlju puk na letanije i blagoslov sa Presvetim. Putem ti sjede prosjaci i vapiju neprestano za darkom u ime bl.Djevice. 2.)Noć pod Vrhpoljcem. Kad se pusti blaga noć i otkrije zvjezdano nebo, najrađe u tišini prolazi bosonogi poklonik. Gdjegod eto ih dvojica, koji su se možda zajedno zavjetovali bl.Gospi; eto ih po pet-šest i više gdje koračaju moleći i pjevajući. Nije lako otočanki vanka noć prokunjati, niti starici zagorkinji od puta smalaksaloj, a niti djetetu možda bolesnom u krilu majčinu. Valjda je vanka nemiran vjetar, a kućnog počinka nigdje oko crkve. Stoga je te čeljadi crkva 22

puna kao šipak. U kasnu noć, pošto su zajednički molili i pjevali, podlegnu snu. Tek rani glas zvona i svećenik može ih pospavane dignuti.Prođes li te noći oko crkve, sve poleglo i zaspalo na kamenitom pločniku grobova, po suhoj travi i na tvrdoj zemlji; glavom su naslonjeni na svoju torbu ili kamen. Dremljivi i pospani čekaju prvo slavljenje zvona. Tad se skoče, stresu, protaru oči i prizovu Majku božju u pomoć. Iz daljega po noći čujes lagano brecanje zvonca sa konjâ, na koijm dolaze Zagorci. Sad klima muklo zvono ovna. Ljuto se javi pečenica. Kod zidane zagrade opažaš prema vatri bikare, koji hvataju i kolju blago. Ovaj i onaj vrti na ražnju. Plamsa oganj, žari žerava, dim vitla. Od onamo dopiru ti k ušima mili glasovi dipala, na kojima neko pre-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

3.)Kod Gospina oltara. Pred crkvu nadolaze poklonici, da ih ganućem gledaš. Ponizno ulaze u svetište, u ruci drže zavjetnu svijeću. S praga pozdrave milu Gospu. Gdjekoji sav zaprašen, držeći u ruci ili pod pazuhom obuću, trudan lagano pristupa. Po odjeći znaš, je lli ovaj onaj iz Kotara, Promine, Vrlike, Knina, iz Zagore, s otoka ili iz grada. Ostaviv svaku na stranu pokloniku je prva dužnost u crkvi pozdraviti bl.Gospu. Na velikom je oltaru medju cvijećem i svijećama Njezina sv.prilika. Svojim očima Majka Božja regbi na svakoga gleda i svakome pokazuje Djetešce Isusa. I svak voli da je uz njezin oltar. Tu se gusto stisli. Čuješ šapat, uzdah, vapaj molitve. Oko oltara na nogama ili koljenima mnogi obilaze; toliko i toliko puta. Ruke su sklopili a drže i krunicu, podižu oči i ljube platna oltara. Razotkrivaju svoju maramu ili novčarku, te kako je ko odlučio sipa u škrvbicu ili ostavlja svoj dar na oltar. Vadi ovaj onaj srebrnu krunu i srce, zlatan prsten, broš, lanac, naušnice proste i s biserjem, puce i kanicu srebrenu, đerdan sa cvancikama ili od korala. Netko natiče uz palmu pramen kose ili cijelu pletenicu. Možda je bolesna


O OBLJETNICI

Ispred Svetišta

djeteta ili umrla, možda ozdravljene djevojke ili žene? Tako je zavjet! Ali ko će zaviriti u tajne ljudskoga srca, ko li opisati onu živu vjeru i molitvu premiloj nebeskoj Djevici? Ko zna u kakvoj je prigodi, pri kojoj nevolji i boli, pri kojem strahu ili zadovoljstvu učinjen zavjet? Sam Bog, Djevica i pobožna duša to znadu. Tu je majka, koja vodi pred Majku Božju smrti izmaklo djete; preporuča Joj svoje sinove i kćeri; moli za sreću, mir i zadovoljstvo u obitelji. Možda joj je sin u vojsci ili na moru ili u tuđem svijetu, kako da majka ne moli za nj? Tu je otac obitelji; moli za svoju dušu, kućnu čeljad, za svoje polje i blago; sve on preporuča mogućoj Kraljici. Tu je dijete, koje je odavno čeznulo da s majkom, bratom, sestrom vidi Majku Božju od Vrhpoljca. Eto mladića; pokajan, ozbiljan klanja se prečistoj Djevici i prosi njezin blagoslov. Djevojka je pod sv.prilikom; kaže Joj tajnu srca, stavlja se pod Njezino okrilje i prosi sretnu budućnost. Ovdje je i starac sjedokosi; pognut šapće: “..moli se za nas grješnike, sada i u vrijeme smrti naše. Amen:” Propatio je na buri života, vidio tisuće zala propadljivog svijeta,

pak se sad potpuno k Bogu obratio; nalazi veselje u hramu nebeske Odvjetnice. Eto i starice sa krupnom krunicom; iz daleka je došla da mnogo i mnogo reče Utješiteljici žalosnih i dade Joj hvale za žive i mrtve. Ovdje su poklonici došli ne samo da mole u svoje ime, nego i u ime svojih; da mole a obraćenje grješnika, za poglavare duhovne i svjetovne, za svoj narod, za svako dobro i blagoslov Božji a iskorenuće zla. 4.)Služba božja. Na žežin Velike Gospe obično samo župnik govori sv.misu; bude prilično puka. Navečer (kako rekosmo) pjevaju se letanije bl.Djevice I drži blagoslov. Od nekoliko godina zaveo se običaj na Veliku Gospu, da prva misa bude rano, na tri sata. Mnogi na nju željno čekaju, te, pošto su prisustvovali misi i pričestili se, još po hladu mogu kući. Preko sv.mise – kao i na svim drugima – pjeva se naški poslanica i evanđelje. Svećenik na toj misi ne će propustiti a da ne prozbori srcu puka o Majci Božjoj. Ne treba tu drugih govora, nego zanosnih, kratkih riječi i molitve. Sami spomen Isusa I Marije izmami iz vjernika sto uzda-

ha, vapaja i suza. Spomeneš li bolesnika, putnika, tamničara; spomeneš li nevolje u narodu, bolest, rat, svatko će pobožno uzdahnuti. Zazivaš li Božju pomoć, milost Gospe vrhpoljačke, ruke se dižu prema miloj slici i prate ih poklici. I zaista će Majka Božja pogledati na te suze, vapaje, srcu i dušu pobožnog puka. Dijeli li svećenik nebesku manu sv.pričest, puk će se ponizno klanjati i pozdraviti Isusa šapatom molitve. Drugu svetu misu obično, uz kratki govor, reče župnik. Onda slijedi četiri do šest misa u vrijeme, kako to bolje odgovara dolasku posebnih vlakova iz Šibenika sa poklonicima. Oko 10 ½ sati počimaju se pjevati starodrevne lekcije (štivenja) o bl.Djevici. Usto prispijeva željeznica iz Kaštela na Dabar i otuda se po cesti vijuga mnoštvo puka k crkvi na pjevanu misu. Kratki govor ne smije izostati. Potom bude blagoslov sa Presvetim. Pjeva se po pučku Anđeo Gospodnji, a na koncu zvoni podne. Inače slavi se u zvona cio dan. Ovu službu božju i dandanas vrše šibenski koralni vikari, kojima pripada pomenuto nadarje negdašnjih manzionara. 5.)Bilježenje svetih misa. Pred crkvom ili u dnu nje danju i noću primaju đaci ili svećenik sv.mise. To bilježiti nije lagan posao. Svak se tiska da bude prvi; zove, ruku pruža. Te se mise daju ponajviše za zdravlje svoje ili ovog i onoga, za vojnike, za mrtve, za zdravlje blaga, živinčeta; na odluku, koju sam Bog i Gospa znade. Mnogi nemogući sami doći k crkvi, pošalju po drugome za misu. !

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

23


O OBLJETNICI

a k e j i r krka sa e k i l s 4 5

PRVI (STOŠIĆEV) TURISTIČKI VODIĆ IZ 1927. GODINE piše: dr. sc. Drago Marguš ra Stanko Bačić u knjizi Don Krsto Stošić : (1884.1944.) : bibliografija i rukopisna ostavština : tiskani radovi i radnje ostale u rukopisima podario nam je najcjelovitiji prikaz životnog puta, crkvenih funkcija i službi, djelatnosti izvan crkvenog kruga, tiskanih radova i rukopisne ostavštine don Krste Stošića. Pisana ostavština don Krste Stošića prema Bačiću sadrži 22 knjige i brošure i 280 članaka, rasprava, prijevoda i sl. tiskanih u brojnim časopisima, glasnicima, revijama i novinama. U bogatoj rukopisnoj ostavštini nalazi se i knjiga Rijeka Krka sa 54 slike, tiskana u vlastitoj nakladi u Šibeniku 1927. godine. Pretisak knjige Rijeka Krka sa 54 slike tiskan je u povodu 85. obljetnice njezina izdanja 2012., u nakladi

F

24

Javne ustanove „Nacionalni park Krka“, prije svega zbog aktualnost teksta i slikovitih opisa rijeke Krke, a sadrži i kritički osvrt izvornog teksta. Tekst koji slijedi donosi Stošićeve opise slapova rijeke Krke i kratke dopune izvornika novim spoznajama. Bilušića buk, prvi od sedam sedrenih slapova u toku rijeke Krke, smješten na nadmorskoj visini od 214 m, Stošić ovako opisuje: „…stiska se korito rijeke do Bilušić buka. Bijela voda skače naširoko preko terase, a zatim u dva snažna izliva i u divljem bijesu baca se u dubinu. Sitne kapljice dražesno prskaju i svjetlucaju se na suncu.“ Iako je slap miniranjem okrnjen, i dalje je vrlo bučan pa predstavlja jedinstven doživljaj, posebice u suhom ljet-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

nom razdoblju. Sastoji se od dvije glavne stepenice i nekoliko međustepenica na duljini od 300 m, ukupne visinske razlike od 22,4 m. Širok je oko 100 m, ali za niska vodostaja voda se prelijeva kroz usjek širok svega tridesetak metara. Od sedrenih oblika Bilušića buk obiluje bradama i polušpiljama. Izvan vodotoka može se vidjeti očuvana, izuzetno atraktivna, fosilizirana (mrtva) sedra. Slap Brljan, drugi je slap na Krki. Preko njega prelijevaju se vode slikovitog Ćorića (Brljanskog) jezera. Slap je dug oko 300, širok oko 180, s padom od 15,5 m. Stošić slap ovako opisuje: „Brljan se vere među bijele sedre. Voda poput mlijeka zalazi kroz zeleno busenje i dijeli se na desetak milovidnih vodoskoka. Osobito su lijepa i jaka dva izliva


O OBLJETNICI do desne i lijeve obale, koji se pomamni survaju.“ Slap je okružen submediteranskim raslinjem i kamenjarskim pašnjacima. Najljepši je u proljeće kad zazeleni a bujna vegetacija još ne zakrili sedrene barijere. Od sedrenih tvorevina tu su pragovi, brade i konzole. Preko slapa od davnina prelazi put, o čemu na desnoj, bukovičkoj strani, svjedoče ostaci rimskog vojnog logora Burnuma, a na lijevoj, prominskoj strani ostaci pretpovijesne gradine Puljani, poznate i kao Delmatski Burnum. Gradina se prostire na površini od oko 5 000 m2. Smještena je na visoravni iznad strme, visoke stijene, koju s dvije strane svojim tokom štiti rijeka Krka. Prema jugu gradina je opasana nasipom dugim 160, širokim, u temelju, oko 30, visokim oko 6 m. Na njoj su još i danas vidljivi temelji pedesetak nastambi. Pod nazivom Castellum Burnum spominje je antički pisac Plinije. Nedvojbeno je bila važno središte u graničnom području Delmata i Liburna, s kojeg je nadziran prijelaz preko rijeke. Velika količina predrimske i rimske keramike u gradini svjedoči

Bilušića buk

da je nastavila živjeti i nakon rimskih osvajanja i osnutka vojnog logora (kastruma) Burnum na suprotnoj obali Krke. Voda se danas, zbog tehnoloških zahvata za potrebe HE Miljacka, preko cijelog slapa prelijevala samo u razdoblju visokih voda, a ostatak godine samo na lijevoj obali. Vodenice, koje su nekad život značile, danas su nijeme, urušene, gotovo sablasne, prekrivene gustim raslinjem, skoro nedostupne, skrivene ljudskom pogledu. Slap Manojlovac (Manojlovački slap ili buk) treći, najviši, po mnogima i najljepši, slap rijeke Krke, na Stošića je ostavio snažan dojam: „…eto nam Manojlovac, najveći i najljepši slap gornjeg toka Krke. Ljepotom se takmi sa 'Skradinskim bukom'. Sliči vodopadu Rajne kod Schaffhaûsena. Pejsaž je vrlo slikovit. Trebao bi kist fantastičnoga Brueghelsa, Jordaensa ili Ruisdaela, da prikaže njegovu divnu prirodu. Ovim slapovima horizont tvore dinarske planine. S obližnjih brda miriše metvica, smilje, kadulja i drugo gorsko bilje. Oko voda svud zelenilo, rosna mahovina i lišaji, bršljan, koji se penje, i vilinko-

sa, koja se spušta niz klisure. Eno tamnozelenoga javora, lisnate smokvenice, vrba jadikovka, srebrolistih trepetljika i vitih jela. Voda se najprije modri kao u dubokim jezerima, protječe podno gordih klisura i mrkih litica, proviruje uz grebene, plače zelene otočiće, gusto grmlje, preskače manje zapreke i čedno se u bjelini pušta niz široku stepenicu. No sad se survaje okomito u više izliva. Milijunski vodeni prašak svjetluca se na zrakama sunca. Novi bezbrojni slapići svuda nasrču, dok se opet njihova pomamna voda ne skupi u malne jedinstven pad, kolosalan i strašan, ali divan i veličanstven. Silna buka i tutnjava i bijesan vodopad od 32,2 m visine zapanji i prestraši svačiju dušu. Rekao bih samo, da se mlade vile zaigrale u slavi tako čarobnog vodoskoka. Šum i orljava vječna su pjesma Manojlovca. Koliko divne snage, opojne ljepote, neobuzdane radosti i ushita ovoga slapa! Podno njega, ispod okapina i klisura, zgurile se male primitivne mlinice, pred kojima se brašnjavi ljudi miču sa živinom natovarenom vrećama.“ Slap je dug oko 500, širok od 80 do 100 m. Sastoji se od niza sedrenih barijera ukupne visine 59,6 m. Najviša, zadnja barijera, na mjestu gdje rijeka tvori oštar zaokret od sjeverozapada prema jugoistoku, ruši se s visine od 32,2 m. Od sedrenih tvorevina na slapu najviše su zastupljene brade, špilje i polušpilje. Oko slapa na vlažnim, sjenovitim mjestima i u polušpiljama nalazi se i rijetka vrsta papratnjače, tercijarni relikt, gospin vlasak (Adiantum capillus veneris).

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

25


O OBLJETNICI Za visokih voda slap zablista u paleti duginih boja obavijen velom satkanim od raspršenih kapljica. Za niskih voda siromašan je jer mu vodu uzima akumulacija hidroelektrane Miljacka. Zbog nedostatka vode tragovi degradacije sedre vidljivi su uzduž cijelog slapa, posebice na desnoj obali rijeke. Slap Rošnjak Stošić ovako opisuje: „U zabiti je i romantičkoj pustoši. Nema niti jedne mlinice. Spušta se cjelokupno i graciozno niz jednu stepenicu. Čini se, da je oltar od bijelog mramora.“ Rošnjak, četvrti, najniži slap rijeke Krke, okružen nedirnutom prirodom, skriven je u slikovitom, uskom, gotovo dvjesto metara dubokom kanjonu. Sastoji se od jedne sedrene barijere (stepenice), široke oko 40, visoke 8,4 m. Od sedrenih tvorevina na slapu se nalaze brade, podbrade i male polušpilje. U razdoblju visokih voda slap se u kanjonu bjelasa u vodenoj izmaglici, plijeneći u svojoj jednostavnosti iskonskom ljepotom. Mističnost prizora i nedostupnost slapa razlozi su zbog kojih ga je puk nazvao „oltarom“. Jedini je slap na kojem, zbog njegove nepristupačnosti, nikada nisu izgrađene vodenice. Biranim riječima Stošić opisuje i Miljacka slap: „U gornjem dijelu voda se vere mimo grebena i razlijeva u više vodenih rukava, koji silaze niz pećinu. U srednjem preskače voda manje zapreke, a u donjem u brojnim slapićima i preko mnogih stepenica prelazi široke stube. Interesantne su klisure, zavoji i udubine, ugodan 26

Rošnjak

je šum vode i lijepi su nemirni valovi sa svojim pjenama i prskanjem.” Miljacka slap, peti slap na rijeci Krki, sastoji se od tri veće i nekoliko manjih sedrenih barijera (stepenica), ukupne visine 23,8 m. U gornjem dijelu slapa od sedrenih tvorevina nalaze se brade i polušpilje, u donjem niski pragovi. Sedrene barijere danas su, zbog tehnoloških zahvata za potrebe HE Miljacka, za niska vodostaja siromašne vodom. Izvori kod slapa Miljacka, koji predstavljaju izravnu vezu između Zrmanje i Krke, jedinstven su hidrogeološki fenomen. Veliku pozornost Stošić posvećuje tršćanskom društvu SUFID (Società anonima per l'utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia), koje je od zadruge Girgio dʼAndrea Gallatti et comp otkupilo koncesiju za slap Manojlovac (16 m3) i proširilo je na slapove Brljan, Rošnjak i Miljacku, da bi se u budu-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

ćoj elektrani dobio veći pad. Radovi na novoj hidroelektrani počeli su 1903. godine, u prosincu 1906. obavljen je tehnički pregled i počeo pokusni rad. Punim pogonom vjerojatno je proradila početkom 1907. Do 1910. bila je najsnažnija hidroelektrana u Europi, a napon dalekovoda bio je tada najviši napon predviđen za prijenos na daljinu. Stošić piše: „Razumije se, da je to isoriškćenje [vjerojatno tiskarska greška – iskorišćenje, odnosno iskorištenje, op. a.] smanjilo djevičansku ljepotu tih slapova.“ Ta kratka rečenica pokazuje da je don K. Stošić, iako pobornik gospodarskog razvoja, razmišljao o održivom razvoju i zaštiti prirode. Takvo razmišljanje važno je i danas jer se u okruženju HE Miljacka nalazi pet speleoloških objekata, izvor-špilja, formiranih unutar promina naslaga. Najveća među njima, ujedno i najveći speleološki objekt na području Nacionalnog parka „Krka“, je Miljac-


O OBLJETNICI

Slap Brljan

ka 2, smještena na desnoj obali rijeke, stotinjak metara nizvodno od hidroelektrane. Za vrijeme visokih voda kroz nju protječe voda, a za niskih u njoj je jezero dugo 200 m. Špilja je istražena u dužini od 2 800 m. Po svojim geomorfološkim i hidrogeološkim karakteristikama, špilja se ubraja u krške fenomene ne samo zbog ljepote samog prostora, koji u nekim dijelovima čovjeka ostavlja bez daha, nego i zbog bogatstva špiljske faune, posebice čovječje ribice (Proteus anguinus) i jedne od najvećih kolonija dugonogog šišmiša (Myotis capaccinii) u Europi. O Roškom slapu Stošić kazuje: „Pred Roškim slapom voda ponovno svuda izvire. Klisure se razmakle i vidiš bezbrojne slapiće, kako veselo poskakuju i žubore. Rijeka potom prolazi između bezbrojnih zelenih otočića, kraj mlinica i valjavica te pod kamenim mostom.“ Tekst nastavlja opisom slapa i mosta preko Krke te donosi

kratku povijest gradnje hidroelektrane. Roški slap šesti je slap na rijeci Krki. Ime je dobio po gradini Rog, smještenoj iznad kanjona na desnoj obali rijeke Krke na izlazu iz kanala Među gredama, čiji su ostaci (temeljni zidovi) dijelom vidljivi i danas. Uski kanjon strmih stijena, visokih i do 200 m, pred Roškim slapom širi se kao lijevak do širine od oko 450 metara. Dužina slapa (12 kaskada) je oko 650 m, ukupni pad 25,5 m. Početak barijere, na izlazu iz kanjona, čini niz malih kaskada (u narodu zvanih Ogrlice). Najviši slap nalazi se na kraju barijere i u širokoj lepezi ruši se 15 m duboko. Od sedrenih oblika na Roškom slapu nalaze se špilje, brade, pragovi, barijere i čunjevi. Čunjevi se javljaju u podnožju slapa i predstavljaju njegovu specifičnost. Skradinski buk posljednja je, sedma i najduža sedrena barijera na rijeci Krki (sl. 80). Preko njega na svom putu

prema moru bučno se prelijevaju združene vode rijeka Krke i Čikole. Nalazi se na kraju slatkovodnog toka rijeke, 49 km nizvodno od izvora. Sastoji se od sedamnaest barijera raspoređenih na 800 m dužine, širine od 200 do 400 m, ukupne visinske razlike od 45,7 m (sl. 14). Rijeka Krka i Skradinski buk stoljećima su budili znatiželju i maštu pjesnika, književnika i putopisaca: opisi krajobraza i suživota čovjeka i rijeke sežu u antička vremena. Među autorima ističu se opisi Jurja Šižgorića, Alberta Fortisa, Petra Divnića, Petra Zoranića i Jurja Barakovića. Skradinski buk don Stošić ovako opisuje: „Kod slapova prskaju tisuće i milijuni sitnih kapljica, puše se kao magla, bijele se kao prozračni vilinski veli i na trakovima suncu daju šarene duge. Diviš se među pojedinim slapovima tamno zelenoj vodi, koja je na površini glatka kao ogledalo, a sprema se svečano, da se poput snijega bijela otkotrlja niz stepenice kao oltare. Silna buka, pomaman smijeh. Impozantni skokovi duše se od milinja u uzburkanoj i pjenavoj vodi. Pojedinački mlazovi, poput mlijeka bijeli, preskaču s ushitom u jezovite dubine. Voda svuda ključa, kipi i pjeni se. Tu snažne bujice, ondje vijugave vodene zmije, tamo nemirni virovi. Kod nogu ti rominja potočić, nešto kao da razgovara s kamenjem, pa ga nestaje. Na skradinskoj je strani bujnija vegetacija. Vodeni se mlazovi veru kroz zelenilo, pa se s visoka naglo rasiplju i prskaju bezbrojnim bijelim kapljicama. Svaki je za se dražest.“

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

27


O OBLJETNICI Knjige don Krste Stošića i nakon 70 godina pogodan su izvor za medijsku uporabu

Kustosi Muzeja grada dr.Božo Dulibić i prof. Slavo Grubišić cijenili su don Krstina djela PIŠE: JOŠKO ČELAR

K

ada sam početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća kao suradnik Šibenskoga lista, u stalnoj rubrici počeo u njemu objavljivati tekstove s fotografijama šibenskih povijesnih spomenika, podatke o njima u Muzeju grada Šibenika, iz starih rukopisa mi je vadio pok. kustos i poklonik šibenske baštine, Božo Dulibić, inače, po struci i pravnik. Bili su to rukopisi don Krste Stošića, složeni i sortirani, koje mi je naš „šjor Božo“ čitao kao dječju čitanku. Sate smo provodili raspravljajući o starim grbovima, skulpturama, slikama, natpisima u kamenu, što ih je obrađivao don Krsto Stošić. U svojim povijesnim prikazima i opisima života šibenski sela, don Krsto se oslanjao na iznimno velik broj autora, povjesničara i crkvenih dokumenata, za koje je dr. Dulibić 28

znao reći da su vrlo značajan izvor, ali da uvijek i nisu bili provjereno točni. Tako je to s poviješću. U to doba još nismo listali samu knjigu Sela šibenskog kotara, koju je don Krsto objavio(u izdanju tiskare Kačić) godine 1941., sve dok mi kasnije, osamdesetih godina, jedan primjerak nije poklonio tadašnji direktor i kustos muzeja prof. Slavo Grubišić. Slično je bilo i s knjižicom „Rijeka Krka“, manjega formata, na 94 stranice i ilustriranom, s 54 fotografije, koju je don Krsto Stošić napisao 1927. godine. Zanimljiva je i po tome što joj je na kraju dodat prikaz pod nazivom „Iskaz vodenih snaga“ potencijala rijeke Krke za gradnju hidroelektrana te, posebno, izračun mogućega korištenja tih snaga na pojedinim lokacijama vodotoka rijeke. Sve izračunato u prostornim metrima vode u sekundi i konjskim snagama, prema

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

tablicama ing. Rudolfa Klondera. A ono što je na popularan način, premda nerijetko i s arhaičnim izrazima, privlačilo u knjizi Sela šibenskog kotara, bio je vrlo iscrpan i slikovit način opisa povijesnih zbivanju u šibenskome kraju i u njegovim selima. Knjiga od 280 stranica obiluje pučkim događanjima, pričama i legendama, s mnogo naziva i imena, uz obilje crkvene građe iz života župa, sve od utemeljenja šibenske biskupije 1298. godine i stoljeća turske okupacije, kada se šibenski kotar sveo na trećinu njegove površine. Upravo u knjizi Sela šibenskog kotara, kao posrednome izvoru, to doba zauzima vidno mjesto. I danas, kada se želi dati neki pisani prikaz o životu i prilikama na prostorima bivšega šibenskoga kotara, koji je i pored razdoblja oduzimanja i otimanja od strane raznih za-


O OBLJETNICI vojevača, ipak ostao uglavnom isti, gotovo je nemoguće ne posegnuti za don Krstom Stošićem i njegovom knjigom. Takav pristup „ubacivanja“ don Krstinih opisa daje osvježenje obično suhoparnim činjenicama i općepoznatim zbivanjima, posebno u medijskim i drugim prigodnim publikacijama. Ako želimo opisivati, primjerice, uz sadašnjost i prošlost Murtera, Tisna, Betine, Pirovca, Vodica, Primoštena, Rogoznice, šibenskih otoka i zagore, morali bismo tražiti i listati mnoge povijesne izvore, što inače oduzima i dosta vremena. Umjesto toga uzet ćemo Sela šibenskog kotara i sve će nam biti kao na dlanu. Kako primjerice, pisati o prošlosti Pirovca, a ne spomenuti Zlosela, gdje je Turcima sve išlo po zlu, pa njegovu citadelu u „selu“ kojoj se i danas dobro vide stari, srednjevjekovni obrisi. Kako o Vrpolju ili Vrpoljcu, a ne sjetiti se narodne legende o hajduku Radojici( i one pjesme u desetercu) koga je nakon devet godina uzništva u mračnoj turskoj tamnici i njegove molitve i zavjeta čudotvorna Gospa Vrpoljačka oslobodila okova i dala mu slobodu. I kako pisati o čuvenome gradu-utvrdi na Čikoli-Ključici, a na pročitati u don Krste legendu o nesretnom plemiću Bogdanu i njegovoj nesuđenoj dragani Miljavi koju sa svim svatovima proguta ljuti zmaj i potopi je u Brljanskome jezeru. Don Krste usput navodi kako bi se na temelju te narodne priče mogao „izgraditi krasan film u kome bi svijet mogao upoznati naše divne narodne nošnje i junaštvo, te sve atrak-

cija Krke“ . Nikad nije kasno. Imao je, tako, naš plodni pisac, istraživač i brižan svećenik don Krsto Stošić i vrlo praktičnih zamisli za ono doba. Kao zaljubljenik u svoj

zavičaj i u svoju domovinu, bio je svestran u svom življenju i djelovanju, što je odlika rijetkih. Sela šibenskog kotara i njegova druga djela to potvrđuju i žive i u današnjici.

Rukopisi don Krste Stošića

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

29


RAZGOVOR

U potrazi za budućnošću Naroda, Crkve, Grada

PRIČA O JEDNOJ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI U razgovoru s umjetnikom Šibenčaninom (porijeklom iz Rogoznice) Nikolom Brankom Lovrićem Caparinom, istaknutim članom mnogobrojne obitelji Lovrić Caparin, doznajemo kako su živjeli i svjedočili vjeru, domoljublje i kulturu, posebno u teškim vremenima poput Drugog svjetskog rata, poraća, komunizma, te liberalnog kapitalizma. Iako je razgovor dug, vrijedi ga pročitati. RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov Vaš je otac u 2. svetskom ratu pribjegao iz Rogoznice u Šibenik. Zašto i kako? Jeste li Šibenčanin ili Rogožnjanin? Odgovor na to pitanje treba tražiti u doživljajima moje obitelji, bolje rečeno obitelji Nikole Lovrića Caparina u Rogoznici davne 1944. godine. Priču treba započeti i ranije. Otac je živio u Rogoznici. Priskrbljivao je za život kao soboslikar, voditelj mjesne glazbe i tamburaškog orkrestra, crkveni orguljaš i zborovođa, a po potrebi i kao ribar. U političkom djelovanju vodio 30

je ogranak HSS-a. Svim tim aktivnostima stekao je stanoviti ugled u mjestu i u okolici. U ratnim vremenima počeo je jačati partizanski pokret. Komunistička partija da bi privukla što više ljudi u svoj pokret nastojala je pridobiti što više članova iz HSS-a. Tako se vršio pritisak i na našeg oca što je on odbijao riječima čvrstog vjernika: „ U Partiji koja odbacuje Boga ja nemam što tražiti“. Znao je da će time započeti maltretiranje. Morao je bježati iz Rogoznice u Šibenik u maloj gondoli, na vesla, po noći. Dvanaest sati borbe s morem koje je punilo barku. Partizanska odmazda bila je krvava. Revolverima na čelu matere tražili su da otkrije

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

Nikol

a Bra

nko L

ovrić

Capa

rin

gdje joj se muž krije. Kao taoca uzeli su našeg brata, don Antu i strica Branka te jednog rođaka od šesnaest godina. Desetogodišnji brat Ante im

Prva fotografija iz albuma obitelji Nikole Lovrić-Caparina, prije izgona iz Rogoznice. Prva pričest sestre Dušice.


RAZGOVOR se u jednom trenutku otrgne, pobjegne i sakrije. Strica i rođaka su uspjeli odvesti. Kasnije se saznalo da su strijeljani u primoštenskom zaleđu i bačeni u jamu. Otac je strica upozoravao na moguće posljedice, ali stric, koji je imao dućan mješovite robe, je odgovorio: „Ne boj se za mene, ja partizane potajno opskrbljujem hranom“. Očito mu to nije pomoglo. Nedugo nakon toga mati, teta, i petero djece izbjegli su u Šibenik pješke s onoliko imovine koliko su mogli nositi. Bilo je to oko blagdana sv. Josipa u ožujku 1944. godine. Ja sam se rodio desetak dana kasnije 1. travnja 1944. godine u Šibeniku. Dali su mi ime Branko na spomen netom poginulog strica. Što sam dakle ja? Šibenčanin ili Rogožnjanin? Za steći status Šibenčanina trebalo je isteći vrijeme, trebalo je zaslužiti i zavoljeti ovaj grad da bih mogao reći moj grad. Ovo je važilo za cijelu obitelj. Od mene pa nadalje rodilo se još šestero braće i sestara. Sestra Julija od 9 godina umrla je 1945. godine. Svi mi možemo reći da smo Šibenčani s rogozničkim predznakom. Ideološki, a ni s metodama vladanja, Vaš se otac Nikola nije slagao s komunističkom vlašću, a ipak se uspio zaposliti u Narodom kazalištu u Šibeniku? Iz prvog odgovora jasno je zašto se naš otac nije slagao s komunističkom vlašću. No očito je, da uz taj princip ima još razloga neslaganju. On je bio uvjeren da je došao povijesni trenutak da se ostvari vjekovna želja hrvatskog naroda za

Jedna od prvih očevih fotografija

državotvornošću u onim ratnim vremenima. Novu šansu nije dočekao. Nažalost stvarnost je bila nepovoljna za održanje hrvatske države. Snosio je posljedice njezinog pada. Sudjeluje u masovnom bijegu Zagrepčana prema Dravogradu. Uhićen je. Prošao je teški križni put. Zatvoren je u logoru Na kanalu u Zagrebu. Slijede svakodnevna prozivanja, mučenja, krcanja u kamione i odvoženja na stratišta i bacanje

u jame. Sada započinje priča: U logoru je prepoznao stražara partizana iz Rogoznice. Nastaje dilema, kriti se ili mu se javiti? Ako ga ovaj prepozna, a krije se, tek onda će izazvati sumnju da je za nešto kriv. Možda je taj partizan jedan od onih koji su ga u Rogoznici tražili? Pomolio se, zazvao Božju pomoć, nešto mu je govorilo da se ohrabi i javi. Prišao je stražaru, potapšao ga po ramenu. Ovaj se trgnuo, začudio i izusti: „Rođače Nikica, pa kud ti ovdje!?“ Bilo je jasno čim ga je oslovio s „rođače“da nije zlonamjeran. Nije mu ništa obećao. S vremena na vrijeme donosio mu je cigarete. U logoru svako jutro bilo ih je sve manje i manje. Vrijeme je sporo teklo. Jednog dana su pročitali imena onih koje šalju u domicilne sudove da ih Narodni sud ispita i sudi. Bio je to ogromni dobitak u odnosu na one likvidirane bez ikakvog suda. Otac je bio deportiran u Šibenik. Mati je nosila crninu jer su se širili glasovi da je poginuo. Netko joj dojavljuje da je u zatvoru u zgradi šibenskog suda. Dali su joj dozvolu da mu donosi hranu. Poslije nekog vremena dozvolili su im da se viđaju. Na koncu su dopustili ocu da preko dana može izaći i vidjeti obitelj, a predvečer se mora vratiti u zatvor. Jedne večeri su mu rekli: „Više se ne moraš vraćati, ostani kući, ali ne napuštaj Šibenik!“ Bila je to stanovita provjera, da li će možda bježati ili ne. Otac je to doživio kao Božju pomoć. Onaj stražar, partizan, rođak, bio je instrument Božje volje. Pitanje je bilo kako se zaposlio u kazalištu. Najprije je pi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

31


RAZGOVOR turavao kasarne u Mandalini. Kad su doznali njegov dosje jednostavno su ga potjerali. Zatim je radio u Kožari na Baldekinu. Kasnije je „avancira“ te je bio premješten da na Otpadu razvrstava metale i vadi brukve iz dasaka. Često je u dokolici nešto crtkarao na karti od cimenta. Šef tehnike šibenskog kazališta, Ante - Tošo Soltišik dolazio je na otpad u nabavu brukava koje su njegovi radnici u kazalištu na željeznoj šini dricavali i upotrebljavali za kulise jer brukava u dućanima nije bilo. Zapazio je očev dar za crtanje, a njemu je upravo nedostajao slikar-izvođač. Dogovorio se sa šefom otpada da mu ga prepusti, naredio mu je da skine radni mantel, sjedne iza njega na motor, i odveo ga van Šibenika na groblje sv. Mare. „Znaš li šta je ovo?“ „Znam, groblje”, promrmlja otac misleći na ono najgore. „Je ali groblje narodnih neprijatelja”, strogo će Tošo. Otac se od straha znojio i problijedio. Onda mu je naredio da opet sjedne iza njega na motoru. Vozili su se natrag prema gradu. Otac je dolazio u napast da ga lupne po glavi, otme motor i pobjegne. Ali kamo može pobjeći? Doveo ga je na Šubičevac. Zaustavili su se pred stupovima gdje su Talijani strijeljali Radu Končara. „A znaš li šta je ovo?” „Znam.” „Znaš, ali tu su neprijatelji strijeljali naše!” „Znam.” jedva je izustio otac. Opet mu je naredio da sjedne na motor. Odveo ga je u centar grada i zaustavio pred zgradom kazalište. 32

Obiteljska fotografija 1955. godine; najmlađi brat Rafael još nije došao na svijet

„Znaš li šta je ovo?“ „Znam,kazalište!“ „Odsada ćeš crtati ovdje!“ “Htio sam ga malo prestrašiti!” hvalio se Tošo poslije po kazalištu. U kazalištu je otac ostao do penzije. Bio je Tošin štićenik. Tako se to događa onima koji dopuste da ih vodi ruka Božja. Iz mnogobrojne ste obitelji, samo je otac radio, kako ste živjeli poraću? Kao i svi drugi s tom razlikom da je nas bilo malo više. Naši susjedi s dvoje djece mogli su im priuštiti samo po jednu jabuku dnevno. Drugi su imali četvoro djece i dobivali su po pola jabuke. Mi kojih je bilo malo više (od 1956.g.- jedanaestero) dobivali smo četvrtinu jabuke. Pošteno i opet dobro. Banane nisu postojale. Meso se jelo dva puta tjedno, riba tri puta, a bilo je jela i bez smoka. Gladni nismo bili, ali smo bili željni svega. Čovjek bez želja je nesretan i siromašan. Kruha, masti, ulja je bilo. Za kavu se pila divka s malo mlijeka. Navečer nije

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

dobro puno se najesti, pa su večere bile malo laganije: zelje s puno ocidine, zauljeno i nadrobljeno kruvom. Bili smo puno zdravi. Za ručkom smo morali biti svi skupa, na uru i kvarat, tako da prispiju svi oni koji su bili u školi šest sati, i oni koji će tek ići u školu u dva sata. Stol je morao biti prostrt s bijelom platnenom tavajom ( nikako najlonom) i tavajolima. U sredini stola velika košara s iskrižanim kruhom, vrč s vodom i vinom ( samo nediljom i blagdanom) za odrasle. Svi pijati od porculana s priborom za jelo napunili bi stol okolo naokolo. Izmolija bi se Očenaš i Pokoj vječni za naše pokojne. Utorkom još jedan Očenaš u čast sv. Anti, a četvrtkom za slugu Božjega, Petra Barbarića. Onda bi mater donila zdjelu s jelom i svakome stavila kacijolom onoliko koliko bi ona procijenila. Ako netko ne bi volio to jesti nije se smio mrgoditi nego je morao mirno sjediti do kraja ručka. Do večere nije smio dobiti ništa za jesti. To se rijetko događalo.


RAZGOVOR Ja nisam volio crnu rižu. Bila je ona puno ukusna, ali meni se crna boja nije sviđala. „Nesritni sinko, ne znaš ti šta je dobro!“ Sjećam se da su neki režiseri iz kazališta, znatiželjni da vide kako to sve funkcionira kod kolege Lovrića, dolazili s ocem i fotografirali obred ručka. U kazalištu otac nije imao veliku plaću, ali je on ipak dobivao najdeblju mjesečnu buštu. Razlog tomu su brojni dječji doplatci. Pri kraju mjeseca trebalo se stiskati i uzdati se u sv. Providencu. Uza sve to otac je svakog prosinca iz svoje mukotrpne ušteđevine odvajao iznos jedne prosječne plaće i redovito slao kao božićnicu za neke broj-

ne Janjevačke obitelji u selo Kosovska Vitina na Kosovu. „Bog će providiti i nama!“ To se i događalo. Da, Vaš je otac bio uz Crkvu. Vas djecu je odgajao u tom duhu. Vaš brat Ante postao je svećenik. Što je to za Vas značilo? Princip odgoja našeg oca svodio se na trokut: kuća-crkva-škola. U kući se formirala glavnina odgoja, manji dio u crkvi i najmanji u školi. Naročito se pazilo da odgojne mjere komunističko-socijalističko-antifaštitičkog obrazovanja što manje naruše ono što se

Mlada misa don Ante Lovrića Caparina u katedrali Sv. Jakova 1960. godine. U asistenciji su don Ante Radić, don Ivo Berak i don Ante Marinov Obitelj, rodbina i prijatelji pred oltarom u dupkom punoj katedrali

gradilo u kući i crkvi. Mi nismo mogli biti pioniri. Nije bilo bijelog platna za troroge pionirske kape. Mati nije imala šivaću mašinu za sašiti crvene marame. Ali mašina je služila za okrpati kolina na gaćama. Zlatnim slovima na mašini je pisalo Husqarna. Ono „Q“ bio je problem za pročitati. Uvik smo se razbolili kad bi tribalo ići u neke povorke i sletove radi nekih starih rođendana na Dan mladosti. Sutradan po Božiću tribalo se opravdati zašto si jučer izostao. „Šta ću reći učiteljici?“ „Reci da ti pape nije da na Božić u školu!“ Taj očev odgovor smo naučili napamet za sve velike blagdane. Otac nikad nije bio pozvan u školu na odgovornost. Ali zato bi se nakupilo nešto neopravdanih sati, nas to nije bilo puno brige jer smo znali da to nije grijeh. Kad bi u Šibenik dolazija drug Tito mi smo se svi razbolili ; ili nas je bolila glava, imali smo proliv, grčeve u drobu, povraćali…. I tako nismo mogli ići u školu. Uostalom, nismo imali pionirske kape i marame, jer taj dan si obavezno trebao biti tako obučen i dočekati velikog vođu. „Nećete vi svojim prisustvom uveličavati njegov kult ličnosti! Zapamtite, on je ubio vašeg strica! On je pobio puno Hrvata! On je zatvorio našeg kardinala i puno svećenika….“ I tako bi se mogle napraviti litanije od svih ovih očevih istina. Škure na našim prozorima tog dana su bile čvrsto zatvorene u znak žalosti, kao da je mrtvac u kući. Nije da mi dica nismo željeli vidjeti to čudo(vište) od čovika. Virili smo kroz rupe na škurama. Nismo vidili

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

33


RAZGOVOR

Ministranti don Jure Vukušića: Branko Lovrić Caparin (s desne strane) i Ivan Rude (s lijeve strane); u sredini don Jure Vukušić. Ispred njega crkovinari (Morović) i sakristan. U Jadrtovcu 17. kolovoza 1958. godine

nikakvo čudo. Vidili smo neku pomamu što se talasala u gomili razdraganog naroda. Eto tako se odgajala oporba. Iz oporbenih razloga je u gimnaziji u zadaći na zadanu temu o nastanku čovjeka, brat Ante napisao da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju. Nastavničkom zboru, direktoru, omladinskoj organizaciji gimnazije činilo se to kao velika uvreda toeriji o evoluciji. Takvi zatucani natražnjaci i klerofašisti nemaju što tražiti u gimnaziji. Bio je izbačen Morao je na zanat u stolare. Sada je spadao u radničku klasu pa su mu ipak dozvolili da može pohađati večernju gimnaziju. Završio je zanat, dobio je posao, bio u vojsci, vratio se i otiša u pope. Opet je sve iznenadio. Kad se 1956. pročula ta strašna vijest o novom bogoslovu, na Gradskom Komitetu krenulo se s pritiskom da ga se svrne s te stranputice na pravi put. Dozivalo ga se na obavijesni razgovore, lipo se s njim pričalo, ukaziva34

lo na prednosti nekog drugog studija, na blagodati velikih plaća, na prednosti bračnog života, ukazivalo na nevolje popovskog života, opasnim namjerama klera i neprijateljima poretka. Nudila se stipendija za bilo koji drugi studij, njemu i sestri. Osigurao bi im se studentski dom. I sestra je pozivana na razgovore ne bi li otvorila oči bratu jer će zalutati i zaglibiti ustraje li u svojoj nerazboritoj nakani. „Pokušajmo i staroga pritisnuti!“ Angažiran je direktor kazališta, gospodin prof. Slavomir Fulgosi da razgovara sa svojim radnikom, šjor Nikolom Lovrićem Caparinom, kazališnim scenografom i slikarom izvođačem. Nudi mu se veća plaća, dobit će status stalnog scenografa. Sin samo treba izabrati neki drugi studij. U protivnom scenograf će ostat samo slikar izvođač i past će mu plaća, radno mjesto će postati upitno. Nagovaranje traje tjedan dana. „Sve sam pokušao, ali pošto je sin već odrastao, moram poštivati njegovu slobodnu volju i njegov životni izbor!“

Profesor Fulgosi se diže iz ravnateljske fotelje, prilazi, pruža ruku i veli: „I ja sam sve učinio što sam morao učiniti. Cijenim Vaš stav. Čestitam Vam na nepokolebljivosti!“ Ocu je smanjena plaća, a povećan ugled. U vrijeme Vašeg oca Nikole bilo je još istaknutih šibenskih ljudi koji su brinuli za šibenske crkve. Koji su to bili ljudi, ima li ih danas i kako spasiti crkve u staroj gradskoj jezgi? Godine 1947. odveli su me vanka grada na Baldekin u kožaru. Tu je otac radio. Zapamtio sam sliku štivanih (posoženih) goveđih koža gotovo do plafona. Po njima je gazio čovjek u čizmama s velikom travešom o pojasu, punom soli koju je prosipao po kožama. Prepoznao sam oca. To je najranije sjećanje na mog oca.Zapamtio sam tu sliku vjerojatno zato jer je bila popraćena zagušljivim smradom slanih koža. Želio sam izaći na čisti zrak. Tu počinje

Obitelj na vjenčanju najstarije sestre Dušice Lovrić, udane za dr. Natka Radočaj, 1960. godine, fotografija na bočnim vratima katedrale.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


RAZGOVOR vrijeme mog oca. Završava kad sam se od njega oprostio pošto je hitno morao u bolnicu u Njemačku u nadi da će se brzo vratiti. Nije se vratio. Vratili su ga. Bila je to 1979. godina. To je vrijeme koje ste Vi u pitanju označili kao njegovo. U tom vremenskom rasponu viđao sam ga s tim, kako ste ih nazvali, istaknutim crkvenim ljudima. Šetao se po dvorištu samostana sv. Frane s fra Bernardinom Polonijem međusobno dugo raspravljajući. O čemu? Tko zna! Čuo sam da je rasprava u šetnji „najsigurnija“. Po stazama na Šubićevcu rekreirao se zajedno sa don Josom Krnićem, odličnim tenorom i svćenikom od puka. Svaki „veršarij“, pjevana misa za mrtve, bio je u duetu: otac svira organ a Sokol Bumber piva. Bilo je to u crkvama: Sv. Ivan, Sv. Duh, Sv. Nikola, Nova Crkvai Sv. Dominik. U Sv. Križu piva je Ante Klarić s izraženim tremolom. U Sv. Lovri Lovro Šabić, jak čvrst glas. Mate Nikolić zvan Čunće poštar piva je svugdje pomalo. Uz pivače triba spomenuti puhače mišina jer još nisu postojali mjehovi na struju. U Sv. Frane mišine je pritiska Ive zvan Plemić, težak s Miminca. U Sv. Ivana mih je poteza Petar ili Pjerin Vrčić zvan Punda. U Novoj crkvi mišine je poteza Mate Pulenta vatrogasac, strah i trepet dice Građe i Prigrađa. Red je navesti i sakristane. U Novoj crkvi bračni par Bumber zvani Bumba. Žena Milka bila je zadužena da probudi mog oca orguljaša ako bi ga žveljarin zakasnija probuditi. Usput rečeno žveljarin je obavezno letio kroz prozor preko krovova sve do rive. Mater je

samo molila Boga da ne padne kome na glavu. U Sv. Ivana sakristan je bio Joso Piližota. I on je koji put mora zamjeniti budilicu. Zato bi došlo do rata. Don Kreše Zorić s oltara, a šjor Nikola s kora: čija je krivnja, don Krešina ili budilice. U crkvi sv. Nikole sakristan je bio Duje Sabioni, gradski nosač, po šibensku fakin s kariolom i limenim brojem na kapi. Dica su ga pamtila po velikoj guši oko vrata. Njega je kasnije naslijedio Božo Jušić, dobar čovik, najizvrsniji slavilac u zvona. To iskustvo prenio je na našeg brata Julija. Kad smo već u crkvi Sv. Nikole, ne zaboravimo spomenuti vrijedne crkovinare Jakova Terzanovića i Ivana Alfirevića, koji su gotovo svoj cijeli život brinuli o toj crkvi. Svi vjernici na blagdan Sv. Nikole ujutro iza mise bili su počašćeni fritulama i rakijom. U crkvi sv Križa sakristan je bio dolački težak Joso Dulibić, visok mršav čovik. Na njegovu magarcu svake Velike Gospe jašio je od uvale Malenice do Srimske Gospe dolački župnik don Ive Berak. Radi velike vrućine don Ive bi namočio bili šudarić u more, stavio na glavu, a preko toga stavio crni klobuk. Nama dici je to bilo smišno. Sad kad sam ostario vidim da je to bilo pametno. Crkvu sv. Lovre opsluživao je sakristan Krnčević. U katedrali sakristan je bio Svetin Fuštin. Elegantan, ravan ka svića u crnom odijelu, dostojnom prvostolnice, palio bi šterike po oltarima dugačkom trstikom držeći je samo jednom rukom. Bila je to vještina. Nas ministrante to je fasciniralo. Žena mu Karmela, u autentičnoj primoštenskoj nošnji suknenoj,

pomno plisiranoj suknji i bijelim šudarom na glavi brinula se o crkvi sv. Ane. Zvonila je redovito onim jedinim zvonom na preslici na svakom sprovodu čim bi se pojavio sprovodni križ na kapiji groblja .Još i danas u ušima čujem tužni ton ispraćajnog zvona. “Kome zvono zvoni?“ Po šibensku: „Ko je umra?“ Dužan sam spomenuti sva ta imena jer to je Crkva u ono vrijeme. Tom vremenu spadaju slavni pivači don Veljkina Katedralnog zbora: Frane Belamarić (“Majko Sveta Draga…”), Ive Kutlić, Brajković, Metod, Kokeza, Hrvobrana Krnić (“Na nebu cvate ruža...”), Mirjana Županović (“Smrt i život u dvoboj čudni pođoše tada...”), Dušica Lovrić Caparin (“Panis angelicus...”), Juga Luketa, Katica Vicencinova, Ljubica Bumber…Don Veljka pamtimo s posebnim pietetom. Genijalni zaljubljenik glazbe. Svaki drugi dan dolazio je u našu obitelj. Donosio je magnetofon, slušali smo ozbiljnu glazbu. Otac i on raspravljali su i analizirali svaku reprodukciju. Tu smo prvi put čuli glas Marie Calas i Renate Tebaldi. Bili su to dragocjeni satovi glazbe. Ali u našoj kući bilo je i satova iz povijesti. Don Ante Radić redovito je dolazio dva puta tjedno na kavu i desert iza ručka. Slušamo svjedočanstva o progonu svećenika, istaknutih hrvatskih laika, biskupa Banića. Čujemo o traumama iz prve ruke, mučenjima i smrti. Sasvim neka druga povijest od one koju smo učili u školi. Nije se radilo o prvoj, drugoj ili trećoj neprijateljskoj ofenzivi.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

35


RAZGOVOR Radi se o prvoj, drugoj i trećoj godini iza rata. Naučili smo pamtiti i ne zaboraviti. U našoj kući učilo se ponešto i o ljepoti liturgijskog slavlja, o značaju geste, riječi, boje, simbola… O ljepoti latinskog jezika, o važnosti staroslavenskog, tu je glavni mentor bio Fric Flojgl, zaljubljenik katoličke liturgijske tradicije. O starim liturgijskim pjesmama doznali smo puno od fra Nikole Pasinija, voditelja ženskog zbora crkve sv. Frane. O ministrantskoj službi učili smo od gvardijana fra Dominika Kamenskog, fra Mire Kocejića, don Jure Vukušića i don Vinka Belamarića. Pitanje je bilo široko i odgovor se odužio. Ostaje još samo odgovor na potpitanje kako spasiti crkve u staroj gradskoj jezgri. Držim da bi trebalo krenuti od svećenika. I onda su te crkve opsluživali svećenici koji su zašli u godine. Ako još mogu samostalno držati misu trebalo bi da svaki dobije svoju crkvu u kojoj bi redovito služili. Važna je upornost i stalnost. Redovitošću postigla bi se i posjećenost bar malog broja vjernika. U tome treba pomoć laika. Njih bi trebali zadužiti da budu ili crkovinari, sakristani ,upravitelji ili domari, naziv nije bitan, bitna je obveza i odgovornost. Oni bi nosili glavni teret brige za crkvu i o tome podnosili izvještaj župniku. Dakle važno je rasteretiti te starije misnike. O blagdanima koji se tradicionalno slave u tim crkvama treba slavlje biti svečanije. Tada gostuje župnik ili koji crkveni velikodostojnik. Time bi se naglasila važnost trenutka i prostora. 36

Branko Lovrić Caparin za orguljama na Malu Gospu u Skradinu sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Ako određena crkva ima mogućnosti financirati se od turizma to treba koristiti da bi se olakšalo financiranje svih tih radnji. Osnovna intencija je da vjernik doživi svoju ulogu u upravi s crkvom. Na jedan način i Vi ste nastavili tradiciju Vašeg oca, svirate u crkvi sv. Frane. Imate li u zboru dovoljno pjevača i imate li za koga svirati i pjevati? U crkvi sv. Frane svirao je pater Nikola Pasini do 1958. kada je onemoćao, dvije godine prije smrti. Nastavio je moj otac. Ja sam ga koji put zamijenjivao. To su bili moji počeci. Brat don Ante postaje župnik na Prviću. Od 1962. redovito pratim pučke pjevače u Prvić Luci i formiram djevojački zbor sve do 1968. kada brat preuzima župu Skradin. Nastavljam i tamo izmjenjujući se s ocem. Zatim tu obvezu pruzima brat Rafael. U crkvi sv. Frane za

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

gvardijana fra Špire Marasovića sviram nekoliko godina od 1988. i kroz rat. Konačno opet se prihvaćam sviranja i vođenja zbora u crkvi sv. Frane na nagovor fra Gracijana Gašperova. Tu sam skoro već šest godina. Zbor koji sam zatekao, a vodila ga je časna sestra Petronila, ostao je kao jezgra i današnjeg zbora. Pjevače koje sam zatekao nastojim sačuvati bez obzira na glasovne i pjevačke mogućnosti. Mišljenja sam da je glavna vrijednost crkvenog pjevača njegova unutarnja potreba da sudjeluje u liturgiji. Na tome treba graditi dalje. Nisu nam potrebni samo pjevači. Moraju biti praktični vjernici. U protivnom nemamo stabilnog i kontinuiranog zbora. Broj pjevača je manje bitan. Prema tim zadatostima treba prilagoditi odabir glazbe, višeglasje ili ne, zahtjevnost skladbe. Nastojanja moraju biti velika, pa koliko Bog da. Greške su dozvoljene jer Bog vidi napor i nakane. Čudi me onaj dio vašeg pitanja: Za koga pjevate? Pa mi molimo pjevajući. Za sebe molimo. Mi ne pjevamo za publiku. Mi samo reprezentiramo vjernike: one koji pjevaju i one koji ne otvaraju usta, ali srcem sudjeluju. Hvala Bogu crkva sv. Frane ih redovito ima priličan broj, i u bancima i na koru, a bome i ispod kora. Vi dobro poznajete Šibenik, Šibenčane, ovdje ste cijeli život. Je li se ovaj nekada težački grad promijenio, grad Vašeg djetinjstva u urbani grad? Meni

je pojam

urbanosti


RAZGOVOR dvojben. Često čujemo da je netko gospodin bez obzira je li iz grada ili sela. Isto tako čujemo da je netko seljačina bio on iz grada ili sela. To važi i za zajednicu ljudi grada ili sela. Počet ću slikama sjećanja. Pamtim crvene kape, ljetne bijele klobuke, bjelinu svečanih košulja, zasukanih rukava do podlaktica. Pred očima su crni đileti sa svilenim leđima, srebrni botuni o blagdanima, elegantni bagulini. Žene su u dugačkim suknjama skoro do gležnja. Na glavi dugi šudari što padaju leđima skoro do pasa. Grad migolji ljudima. Šentade su u đardinu zauzete. Poljana vrvi i svakolikom čeljadi. Kalelargom teče procesija ljudi u oba smjera. Mladost puca od vedrine. Grad živi. I sad mi Vi pričate o urbanizaciji Šibenika!? Karakter grada gradu daju ljudi. Oni su Grad. U onim slikama ja sam vidio težaka i gospodina. Jednom riječju vidio sam građanina. Život u zajednici čini da se oni prepoznaju kao sugrađani. Zajedničke radosti o blagdanima, sajmovima, jematvi, rađanju i odrastanju formiraju ih u sugrađane. Isto tako zajedničke tuge, nevolje i nesreće, tuče, bolesti, umiranja i pokapanja ih zbližuju. Bude se asocijacije na ljepljive ceste i ulice od prolivenog mošta što su ga vukli konji na karovima od Gornjeg i Donjeg polja do težačkih konoba na Gorici ili Varošu. Ti isti konji svečano dotjerani, patinanim kopitima u crno vukli su crno-ljubičastu kočiju s mrtvim Šibenčaninom do groblja sv. Ane. Svi su skidali kape dok je kočija prolazila cestom kroz grad. A gore na

Braća: don Ante i Branko

svetoj Ani krcata crkvica orila se pučkim napjevom pslama “Iz dubine vapijem tebi Bože”. To je činilo Grad. Sve je to meni djelovalo gospodski. Malo takvih gospodskih slika vidim danas. Zajedništvo se raspršilo. Interesi su se egoizirali. Grad je opustio. Iz njega se bježi u svoje privatne enklave da se živi samo svoj život. U grad se vraća da bi ga se iskoristilo ako još što ima za opustošiti. On ostaje samo kao spavaonica s televizijskim prozorom u neki virtualni lažni svijet. To ja doživljavam kao deurbanizaciju. Ili je urbanizacija negativan pojam? U ono vrijeme glavna šibenska fešta bili su šibenski sveci (sv. Jakov,sv. Ana i sv. Kristofor), u novije vrijeme to je blagdan sv. Mihovila. Je li to „štima“? Koliko je važna tradicija? Svjedoci smo pogubnosti revolucija. Stalnost vodi evoluciji. Bez tradicije nema kontinuiteta. Čuvanjem tradicionalnih

vrijednosti protežemo se u povijest i živimo u budućnosti. Zato je važan svaki vid tradicionalnog. „Šibenski sveci“ su upravo zato postali šibenski. Šteta što će i oni iseliti iz ovog grada. Nastojmo da nas sv. Mihovil obrani od pogubnosti iseljavanja iz Grada i Domovine. Zato ustrajmo bar u ovome što smo započeli, čašćenju sv. Mihovila. Neka to ne bude samo vjernički blagdan, već neka to bude blagdan Šibenčana. Šibenik ima nekoliko velikih i na daleko poznatih ljudi (Tavelić, Šižgorić,Vrančić, Zlatović…) Smatrate li da bi u njihovom društvu trebao biti i don Krsto Stošić. Zašto nije? Pamćenje i štovanje je civilizacijski doseg. Šibenskih velikana je mnogo više od ta četiri imena koja ste naveli. Dužnost je gradskih institucija da podržavaju uspomenu na njihovo djelo. Gradska upra-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

37


RAZGOVOR va, Crkva, Muzej, Knjižnica, Kazalište, škola i udruge moraju u tome sudjelovati. Upravo je don Krste Stošić u svojoj „Galeriji uglednih Šibenčana“ to činio.Zato i on spada u tu galeriju. Čestitam „Mihovilu“ što je posvetio ovaj broj lista don Krsti Stošiću. Ove godine je osim Stošićevih obljetnica i 70. obljetnica pogibije dijecezanskih svećenika, mučenika za vjeru i domovinu, don Ante Juričeva, don Ivana Jurčeva i don Ive Šarića. Zašto ih se nitko javno nije spomenuo, gdje je greška? Ne obilježava se ni 23. kolovoza, Međunarodni dan žrtava komunizma … Svjedoci smo bjesomučnih nastojanja službenih vlasti i takozvanih nevladinih udruga i neoantifašista, kriptokomunista da zatru uspomenu na naše hrvatske i vjerske mučenike. Očit je njihov cilj. Sakriti istinu i krivicu ideologije koju slijede, opravdati svoju diktatorsku vlast u prošlosti i nedemokratsku u sadašnjosti. Veći je grijeh onih koji to znaju, a zbog oportunizma šute ili zbog indolencije ništa ne čine, radilo se tu o pojedincima, civilnim ili crkvenim institucijama. Zato žrtve padaju u zaborav. No, Bogu hvala, u narodu ima i onih koji se tome zlu opiru. Narod znade sačuvati pravi stav unatoč Carskom sudu u Beču, Jugoslavenskom antifašističkom sudu u Zagrebu i Međunarodnom sudu u Hagu. Zrinski i Frankopani, Stepinac i Kordić za narod su mučenici, a ne zločinci. Mi koji znamo za don Antu Juričeva, don Ivana 38

Svečano otvaranje izložbe akvarela Branka Lovrića Caparina: “Šibenski oltari”, o 700. godišnjici osnutka Šibenske biskupije, 1998. godine u Galeriji sv. Krševana. Izložbu je otvorio prof. Pavao Roca i biskup šibenski mons. Ante Ivas

Jurčeva, don Ivu Šarića i brojne redovnike naše biskupije činimo sve da njihova žrtva ne bude uzaludna. Ovaj broj Mihovila tome svjedoči. Zato birajmo ljude za vlast koji misle kao mi. U ovoj krnjoj demokraciji toliko možemo učiniti. To je najsigurniji put da se zaustavi zlo laži. Umjetnik ste, akvarelist. Slažete li se s pozornicom na sv. Mihovilu, s provizornim oltarom u katedrali,s novim kipovima na portalu katedrale, s liturgijom u prvostolnici? Odrastao sam među kamenim zidovima. Kao akvarelist, materijal kamena sam želio izraziti vodom. Ta naoko oprečnost bila je za mene izazov. Toliko što se tiče forme. Što se tiče sadržaja mnogi su tumačili da nostalgično nastojim zabilježiti vanjštinu starog grada. Ali ne radi se o izgledu, o vanjštini. To je bilježenje jednog procesa. Radi se o postupnom nestajanju posebnog i naročitog oblika javnog života grada, oblika koji ostavlja i znači duboki trag nasljeđa i one divne uzajamnosti življenja, koja

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

možda samo životari na izdisaju u mikro sredinama naše domovine. Kažem na izdisaju jer u te sredine prodire zagađeni zrak one strašne prijetnje globalizacije s modernim grijesima čovječanstva lišena osjećaja časti, ponosa, mašte i zdravog razuma. Bespomoćno suočen tim vremenom svojim slikarstvom bilježio sam tragove boljih vremena. Eto, dopustio sam se predstaviti onima koji slike gledaju samo „dvodimenzionalno“. Sad odgovaram na pitanje. Tvrđava nije više uspomena utvrde koja je branila grad. Ona je sada sasvim nešto drugo. Imamo sada jednu veliku modernu tribinu, najkorisniju za veliki estradni „show“. Izvrsno će služiti globalizaciji ovog djelića svijeta, čovjeka ovisnika o buci zvuka i ritma. U nedjelju, 22. navečer kasno, prebučna glazba sa tvrđave sv. Mihovila razlijegala se gradom bez pardona ni prema živima ni prema mrtvima. O katedrali i oltaru zastupam mišljenje da je najbolje ostati vjeran intenciji slavnog graditelja Jurja. Sva arhitektura unutrašnjosti katedrale podređena je da vjernički


RAZGOVOR pogled upire u svetište „nad svetištem“. Tu na najvišem platou hrama on je predvidio „Silazak sa nebesa“. Tu ga može vidjeti svaki vjernik, bez obzira na udaljenost. Crkva nije da se gleda, već da se doživi to otajstvo. Oltarna menza koja se sada nudi pod kupolom katedrale može stati i u svetištu. Tada bi se izbjegli problemi s parapetima koji zaklanjaju pogled. Izbjeglo bi se umjetno podizanje oltara s podijem i put kroz sredinu crkve ostao bi prohodan sve do svetišta. Fizička udaljenost od desetak metara ne bi umanjila komunikaciju oltara i puka. Liturgijski zahtjev okrenutosti svećenika prema puku bio bi zadovoljen. Liturgijski doživljaj bio bi optimalan. Dvanaest apostola na portalu djeluju malo statično, zdepasto i ukočeno. I u originalu oni su takvi, ali ovdje zbog bjeline novog kamena to više dolazi do izražaja. Poznat je taj iluzionistički efekt bijelog i ta-

mnog. I suvremeni skulptori to koriste te patiniraju skulpture da bi dobili na reljefnosti i izbjegli statičnost. No o tome neka odlučuju stručnjaci. Deklarirani ste vjernik. Jeste li zadovoljni sa Crkvom u Šibeniku, što kažete o papi Franji, je li na vidiku novi šibenski biskup? Kao vjernik nisam zadovoljan sobom. Kao član Šibenske Crkve moram više raditi na dobrobit zajednice. Zadovoljan sam sa svim papama u mom životu. Pio XII. imponirao je učenošću i dostojanstvom. Prepoznao je komunističku ideologiju. Hrvati mu nikada ne smiju zaboraviti imenovanje nadbiskupa Stepinca kardinalom u momentu kad ga jugoslavenski sud osuđuje kao zločinca. Bila je to pljuska koju mu komunisti i danas pamte. Ivan XXIII. velik je po velikom zahvatu u Crkvi, II. Vatikanskom saboru.

Pavao VI. ekumenist imenuje prvog hrvatskog sveca Nikolu Tavelića. Ivan Pavao I. papa Smješak predodredio je ime velikom papi Ivanu Pavlu II. Ovaj veliki papa je postao veliki prijatelj Hrvata i pomogao nam uspostaviti samostalnu hrvatsku državu. Benedikt XVI. veliki teolog, mislilac i filozof. Njegova se veličina očitovala u skromnosti i povlačenju s papinske stolice. Papa Franjo unosi jednostavnost i pristupačnost. Lijevo-liberalno novinarstvo ga hvali nastojeći mu podmetnuti svoje liberalne ideje. Brzo će ga napustiti kad shvate da on ne upada u njihove zamke. Molimo za sadašnjeg šibenskog biskupa. Imponirao je svojim čvrstim domoljubljem, svojim pjesničkim propovijedima i smislom za lijepo. Zahvaljujemo mu. A za novog šibenskog biskupa možemo samo moliti Boga da nam pošalje biskupa kakav nam treba.

Većina članova mnogobrojne obitelji Lovrić Caparin (nedostaje još 15ak članova) okupljenih oko don Ante Lovrića Caparina u povodu proslave 50. obljetnice njegove Mlade mise, 5. rujna 2010. godine u katedrali u Šibeniku.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

39


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Koncertom “Adoramus te” otovreni dani kršćanske kulture

Koncertom "Adoramus te" u katedrali svetog Jakova, u subotu 5. travnja, otvoreni su u Šibeniku Dani kršćanske kulture. Velik broj ljubitelja sakralnog kulturnog izričaja izvedbom klasičnih sakralnih skladbi oduševila su dva zbora: gradski pjevački zbor Neu-

ma iz Drniša i Mješoviti katedralni zbor iz Šibenika, klapa Adriaticum, te Gradski komorni orkestar Šibenik. Na programu su bila djela Šime Marovića, Ljube Stipišića, Krešimira Magdića, Vatroslava Lisinskog, Antonina Dvoraka.

Dane kršćanske kulture otvorio je generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. U prigodnom obraćanju istaknuo je kako Dani kršćanske kulture imaju za cilj otkrivanje i prezentiranje bogatstva kršćanske kulture. Naša kultura, a jednako tako i europska kultura prožeta je kršćanstvom. Oduševljen kvalitetom izvedbe i programa, na kraju koncerta publici se obratio šibenski biskup Ante Ivas. "Nisam očekivao da se ovako može u našem gradu napraviti jedan lijepi i izvanredni događaj. Ovo je bio istinski kulturni događaj. Čovjek je izražavajući svoju radost i oduševljenje najprije pjevao Bogu. Zato su najljepše skladbe svijeta upravo skladbe napravljene Bogu u čast", kazao je biskup.

homilijska trilogija »Tvoja riječ, Gospodine, nozi je mojoj svjetiljka«

U sklopu Dana kršćanske kulture u Šibeniku, u ponedjeljak 7. travnja predstavljena je homilijska trilogija »Tvoja riječ, Gospodine, nozi je mojoj svjetiljka«, šibenskog svećenika u miru mons. Dominika Škevina. Promocija je održana u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ Šibenik. Knjigu su predstavili franjevac knonventualac fra Nikola Mate Roščić, urednik Naših ognjišta 40

fra Gabrijel Pero Mioč, povjerenik za medije i kulturu Šibenske biskupije don Stipe Perkov i sam autor. Autor u sve tri knjige polazi od prve nedjelje došašća te tumačenjem poruka liturgijskih čitanja za nedjelje i blagdane sažeto vodi kroz Božić (od ponoćke, zornice i danje mise) i božićno vrijeme, preko korizmenih nedjelja, Uskrsa i uskrsnih nedjelja te kroz 34 nedjelje kroz crkvenu godinu i ostale blagdane i svetkovine.Zanimljivo i čitko s obiljem primjera iz svakodnevnog života, osvježenih i šaljivim anegdotama, knjige su namijenjene svećenicima i župnicima kao pomoć pri pripremanju vlastitih propovijedi, ali i svim vjernicima koji žele osobno dublje i izbliže promišljati riječ Božju kroz liturgijske tekstove. Trilogija propovijedi župnika s pastoralnim iskustvom dužim od pola stoljeća plod je dugogodišnjega dušobrižničkog rada i propovijedanja Božje riječi vjerničkom puku u više župa Šibenske biskupije.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske “Lado” održao je u utorak 8. travnja korizmeni koncert “Pasijom kroz hrvatske krajeve”.Tijekom jednosatnog koncerta pjevači Lada oduševili su mnogobojnu publiku svojim izvedbama pučkih korizmenih djela i napjeva raznih hrvatskih krajeva: Dalmacije, Podravine, Međimurja, Hercegovine, Slavonije i Baranje. Dalmacija je zastupljena „Kalvarijom” Ljube Stipišića, te napjevima „O, propeti moj Isuse”, „Križu sveti”, „Prosti moj Bože” i Puče moj” (obrada Joško Ćaleta). Podravina i Međimurje zastupljeni su napjevima „Tuge Marijine” (obrada Ivica Ivanković), te „Litanije Krvi Kristušove” i Tužnoj majci” (obrada Dražen Kurilovčan). Dalmatinska zagora i Hercegovina zastupljene su napjevima „Gospin plač”, „Muka Gorka” – Zagvozd, Gabela i „Muka gorka” – Imotski (obrada Joško Ćaleta). Napjevima „Majka Božja je

Lado oduševio šibensku publiku

DUŠA HRVATSKA zaspala”, „Tužno plače”, „Nižje, nižje sončece” (obrada Dražen Kurilovčan) zastupljena je Sjeverozapadna Hrvatska. Slavonija i Baranja zastupljene su napjevima „Gospin plač”, „Sveta Djevo Marijo”, „Počivaj o moj neven” i „O, žalosna majko” (obrada Dražen Kurilovčan i Krunoslav Šokac). Koncert je organizirao zauzeti vjernik Neven Skroza.

Istaknuo je kako je Lado najbolje u Hrvatskoj što se može dobiti kad je u pitanju hrvatska tradicijska kultura. Velikom broju posjetitelja obratio se i šibenski biskup Ante Ivas: „Večeras smo imali priliku čuti dušu hrvatsku. Hrvatski narod zna ići za križem. To pokazuje vaš večerašnji nastup, poručio je biskup Ivas“.

poklonimo se Kristovu križu i uđimo u slavlje uskrsnuća Nedjelja Muke Gospodnje u Šibeniku je proslavljena 13. travnja zajedničkim misnim slavljem župa grada Šibenika u katedrali svetog Jakova. Slavlje koje je predvodio šibenski biskup Ante Ivas započelo je na Trgu Pavla Šubića gdje je biskup blagoslovio maslinove grančice i odakle je krenula procesija prema katedrali svetog Jakova. - Poruke mira i ljubavi Krist je pronio na današnji dan, kada je po prvi put ušao u Jeruzalem. Te poruke i danas, u ova beznadna vremena, kršćani trebaju širiti jer Krist je i sada s nama. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

41


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Crkva stoljećima ispovijeda vjeru u nadu, da Krist i danas ulazi u naš grad, selo, život, radno mjesto... I čini nas boljim i sretnijim, da svi žive u Božjem izobilju – poručio je biskup Ivas prigodom blagoslova maslinovih grančica. - Isus koji podmeće sebe pod sve naše sudbine, ho-

ćemo li prepoznati njegovo lice, to je veliko pitanje za sve nas kršćane u Velikom tjednu – naglasio je između ostalog biskup u homiliji. Isus nam se spreman dati do kraja. To je čudesnost našeg Boga. Odazovimo se Kristu na Veliki četvrtak i budimo s njim za njegovim oltarom. Na Veliki petak su-

djelujmo u Kristovom križnom putu, pozvao je vjernike biskup Ivas. Kristov poziv nije agresivan i bučan. Čuje se samo srcem koje dopusti da ga dotakne Kristovo probodeno srce. Kristov poziv čuje se dubokom vjerom. Dođimo, poklonimo se Kristovu križu i uđimo u slavlje uskrsnuća.

ŠIBENIK - KATEDRALA: Misa večere Gospodnje

Idemo na misu zato što smo grešnici i slabi ljudi Šibenski biskup Ante Ivas na Veliki četvrtak u večernjim satima predvodio je Misu večere Gospodnje. Preko slavlja dvanestorici odraslih muškaraca oprao je noge. - Isus je one večeri Velikog četvrtka okupio učenike da ih nahrani darom svoje ljubavi, darom svoga tijela i krvi. Nitko ga nije mogao omesti i zaustaviti u tome času, času predanja svoga života Ocu i ljudima. Isus okuplja svoje na zajedničku večeru. Poslužuje svoje osobnim služenjem. Saginje se na naše grešne putove i lutanja, nad naša umiranja i smrti. Otvara cijelo bogatstvo svoga božjeg srca. Izgovara najljepše ljubavne riječi «Ljubite jedni druge kao što sam vas ljubio», poručio je u homiliji biskup Ivas. Upravo na posljednjoj večeri Isus daje veličanstveni primjer darivanja. Daruje nam Tijelo i Krv u posvećenom kruhu i vinu. To je njegov čas. Čas kojeg je cijelog života čekao i živio, kazao je biskup. Naglasio je kako to što je Krist učinio na Veliki četvrtak nije moguće razumjeti ljudskim mjerama. To je moguće naslutiti iskustvom ljubavi koja se spušta do naših nogu i koja kuca na naša vrata. To je moguće doživjeti kad se trudimo na42

sljedovati njegov život i njegova djela i kad se hranimo njegovim tijelom. Želio bih da doživite večeras nešto od ljepote te tajne. Misa po Kristovoj želji treba biti i naš čin, poručio je biskup Ivas koji je sve vjernike pozvao na redovito i aktivno sudjelovanje u misnim slavljima. Sudjelovati ma misi ne znači pokazivati kako smo kao ljudi i vjernici bolji od drugih. Idemo na misu zato što smo grešnici i slabi ljudi i zato što želimo oproštenje kako bi živjeli časno i plemenito. Misa je i susret sa drugima. Misa nam pomaže da se doživljavamo kao braća i sestre. Da možemo suosjećati sa onima koji su marginalizirani. Misa je uvijek poslanje vjernika i Crkve. Krist šalje svoje da idu u svoje obitelji, grad i zvanje. «Idite u miru» je poslanje da u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

osobnom i društvenom životu živimo i činimo onako kako nas Krist potiče, kazao je biskup Ante Ivas. Kršćanin, vjernik ojačan večerom Kristovom ne može pred pojavama nepravde i sile stajati nezainteresirano i pasivno, kao da to nije njegova stvar. Krist je nakon večer smjelo zakoraknuo išao je ususret križu, muci i smrti. Jer samo je tako mogao i doista jest promijenio svijet. S Kristom nazočnim u euharistiji moguće je svijet mijenjati na bolje, pravednije i sretnije, zaključio je biskup homiliju. Na kraju misnog slavlja biskup Ivas Presveti Oltarski Sakrament prenio je u pokrajnji oltar. Nakon kratkog poklona u tišini, uslijedilo je rušenje oltara, a vjernici su nastavili moliti i razmatrati tijekom večeri.


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Slavljena Misa posvete ulja

Pomozite nam da budemo bolji vjernici i svećenici

Krist je početak i svršetak svećeničkog poslanja. Uskrsli Krist čiji su svećenici svjedoci i poslanici nije po mjeri svijeta i svjetskih vladara koji bi ga kreirali prema svojim potrebama. Misu posvete ulja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku na Veliki četvrtak u jutarnjim satima u zajedništvu sa svećenicima biskupije predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Slavlje je to preko kojeg su svećenici obnovili svećenička obećanja dana na ređenju. Posvećena su ulja krizme i bolesničkog pomazanja. Homilija biskupa Ante Ivasa bila je posvećena prezbiterima i njihovom poslanju u Crkvi i svijetu. Krist je početak i svršetak svećeničkog

poslanja. Uskrsli Krist čiji su svećenici svjedoci i poslanici nije po mjeri svijeta i svjetskih vladara koji bi ga kreirali prema svojim potrebama. Kad svećenici ustraju u svom poslanju onda bivaju kao i Krist izloženi napadima, mržnji , nasilju i vješanju na stupove srama, ukazao je biskup Ivas. Potom je citirao papu Franju koji se u više navrata obraćao svećenicima. Istaknuo je kako Papa uspješno svećeničko poslanje vidi u tijesnoj

svećeničkoj povezanosti s Kristom. Svećenik koji ne iziđe iz samoga sebe postaje puki upravitelj. - Braćo svećenici, htjeli mi ili ne htjeli, oči cijele Crkve uprte su u nas, Kristove svećenike. Isus nas je izabrao, pozvao i posvetio da u ovom vremenu činimo spomen na njegovo djelo spasenja, da se ono po nama i u nama ispunja po njegovoj riječi i sakramentima, naglasio je biskup svećenicima. Vjernicima je poručio kako je Krist svećenike povjerio vjerničkim molitvama. - Pomognite nam da budemo bolji vjerni i svećenici, kako bi se u nama ispunjale Božje riječi i dijela.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

43


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - KATEDRALA: Veliki petak okupio vjernike Veliki petak nije dan Kristova neuspjeha, nije dan žalosti i plača. Veliki petak dan je najvećeg Kristova uspjeha, dan je pobijede, dan duboke radosti i ushitne pjesme, poručio je šibenski biskup Ante Ivas predvodeći obrede Velikog petka u katedrali svetog jakova u Šibeniku. Potom je ukazao kako Muka po Ivanu ocrtava Isusa kao velikog kralja koji u svojoj muci križu biva darežljivi dobitnik, a svojim uskrsnućem slavodobitnik. S vrha križa na Golgoti isus je čovječanstvu predao svoj najveći dar: Duh svoj. Svi oni koji su bili uz kristov križ pobjednici su velikog petka. Nažalost na Veliki petak bilo je i gubitnika. To su oni koji nisu prihvatili dar Kristova dolaska i križa. To su oni koji su zatvorili vrata svjetlu njegove riječi i njegove ljubavi, poručio je biskup Ivas. Naglasio je kako Veliki petak postavlja veliko pitanje: “Zašto su se gotovo svi učenici

razbježali pred događajima koji su se imali dogoditi? Zašto su svi učenici osim Ivana pobjegli pred križem od kalvarije?”. Velika je to tajna i veliko je pitanje, naglasio je biskup Ivas. Potom je ukazao kako mnogo toga u našem vremenu zastire Kristov križ u našim srcima pa ga više ne opažamo , ne prepoznajemo i ne vidimo Krista na križu. Još teže je prepoznati događa li nam se da ga više ne prepoznajemo u sebi li u bližnjima svojim. Križ sve više pretvaramo u ukrasne privjeske. Buka

vremena zaglušuje naše uši i ne čujemo više Kristove poruke sa križa koje su poruke života, kazao je biskup Ante Ivas. Naglasio je kao zbog svega rečenog Crkva na Veliki petak otkriva križ. Pred križem crkva moli za sve ljude i čitav svijet. Zato Crkva večeras ide za križem ne bili prepoznala i ustalila se na njegovom putu. Uđimo u zagrljaj raspetih Isusovih ruku. Uđimo bez straha da s njime budemo dobitnici i pobjednici, zaključio je biskup Ivas.

Uskrsno čestitanje redovnica

Život redovnica odražava stvarnu fizičku blizinu koja je potrebna današnjem društvu i Crkvi PIŠE: S. Mandica Starčević Predstavnice redovničkih zajednica koje djeluju u Šibeniku čestitale su Uskrs biskupu Anti Ivasu na Veliku subotu. U ime svih okupljenih čestitku je izrekla s. Zdravka Gverić, vrhovna poglavarica Sestara franjevki od Bezgrješne: „Mi sestre redovnice pozvane smo na poseban način svjedočiti prisutnost i radosnu poruku Isusa Uskrsloga, u Crkvi i ljudima našega vremena, riječju i djelima ljubavi: u ovoj godini posvećenoj Obitelji, pružanjem duhovne i materijalne pomoći ugroženim i sriomašnim obiteljima, bolesnima, osamljenima, onima na rubu 44

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE društva, koji su potrebni ljubavi, razumijevanja, utjehe i pomoći. U Vašim molitvama, govorima i porukama doživljavamo očinsku i pastirsku brigu za sve ljude različitih staleža i profesija, za opstanak i kršćanski život braka i obitelji, odgoj djece i mladih, u našoj biskupiji, Crkvi i Domovini. Hvala Vam za razmišljanja i riječi koje upravljate nama redovnicama, ona su doprinos našem duhovnom životu, ukazuju na potrebu i

važnost redovnica u Crkvi i društvu.“ U svojoj zahvali biskup je posebno naglasio zajedništvo koje žive redovnice, a koje se u suvremenom svijetu tako olako gubi. „Suvremena sredstva komuniciranja stvaraju privid kako intenzivnije komuniciramo s drugima, ali život redovnica odražava stvarnu fizičku blizinu koja je potrebna današnjem društvu i Crkvi.“ Susret je bio prigoda i za aktualne teme u biskupiji i društvu.

ŠIBENIK - KATEDRALA: Proslavljena svetkovina Uskrsa

Uskrs je najveća vijest ZA ljude U povijesti htio to neko priznati ili ne Misno slavlje na svetkovinu Uskrsa 20. travnja, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homiliji je poručio kako nema potrebe bježati od radosnog događaja uskrsnuća. Po događaju uskrsnuća Krist je sa nama zauvijek. Potom je ukazao kako mi, današnji vjernici razumijemo Isusove učenike koji su se razbježali. Živimo u vremenima u kojima se mnogima nade ruše u beznađe.

Nadali smo se istinskoj slobodi, životu u miru i blagostanju; a kao da prave slobode ima sve manje. Sve više susrećemo zla u kojima umiru temeljne vrednote obiteljskoga i narodnog života kojima smo se nadali i za koji su se mnogi borili i dali svoje živote. Svakodnevno se susrećemo s povredama temeljnih ljudskih vrijednosti i prava na častan ljudski život. Gledamo kako se ruši dostojanstvo naroda. Silom vlasti nameću

se razne opskurne uvozne ideologije koje nisu u prilog ni budućnosti i života našeg naroda. Jesmo li kao narod pali u beznađe, to tjeskobno pitanje čujemo odasvud. To pitanje trebamo danas postaviti našem uskrsnom Gospodinu. Biskup je potom naglasio kako ima nade. Ta nada je uskrsli Krist. Uskrsnućem Bog je odvalio kamen sa svih grobova pokopanih ljudskih nada. Uskrs je najveća vijest ljudske povijesti, htio to

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

45


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE neko priznati ili ne. Bog je u Isus Kristu postao čovjek da nasuprot svim silama zla Božjom ljubavi otvori obzore života koje Bog nudi i daruje. Isus je uskrsnuo da nam vrati poljuljanu vjeru da život uz Boga može biti bogat lju-

bavlju, pravdom i solidarnošću. Uskrsnućem Isus Krist svjedoči da čovjek i narodi u zajedništvu života s Bogom i bližnjima mogu i na Zemlji živjeti bolje i sretnije, životom u izobilju. Krist je uskrsnuo. Tu radosnu vijest Crkva javlja

dana svakom čovjeku i narodu . Uskrsli ostaje s nama živ i u svim događajima do svršetka svijeta. Vraća nam vjeru u ljudsko dostojanstvo, vjeru i Domovinu. Uskrsli nas vodi na Božje izvore života, poručio je biskup Ivas.

Tradicionalni Uskrsni Emaus na Skradinskom buku

Uskrsni Emaus ili Uskrsna euharistija u prirodi tradicionalno je slavljena na Uskrsni ponedjeljak 21. travnja, na Skradinskom buku u Nacionalnom parku Krka. Slavlje je uz petnaestak svećenika i skradinskog župnika don Gabrijela Jagrineca predvodio šibenski biskup Ante Ivas. Ovogodišnji Emaus uz lokalne vjernike okupio je i velik broj hodočasnika i svećenika iz Splitsko – makarske i Zadarske nadbiskupije, te iz Varaždinske biskupije. Poruka koje ovo slavlje nosi je uskrsna, kazao je u homiliji šibenski biskup Ante Ivas. Ukazao je i na dane velikog tjedna osvrnuvši se na če-

tvrtak, petak i subotu kao ključne dane za kršćansku vjeru. Uskrs ostaje s nama živ i u svim događajima do svršetka svijeta. Susreće nas putevima našeg života. Susreće nas u našim beznađima i vraća nam nadu u ljudsko dostojanstvo, vjeru u obitelj, djecu i domovinu, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas. Okupljanja na Uskrsni ponedjeljak na Skradinskom buku započela su skromno prije petnaestak godina kad se mali broj entuzijasta, vjernika Skradina po prvi puta okupio. Zahvaljujući nekadašnjem župniku Skradina don Anti Lovriću Caparinu ova manifestacija prešla je lokalne granice, te je prepoznatljiva po kruhu koji se na kraju slavlja blagoslivlja i dijeli vjernicima. Posebnost Uskrsnog Emausa na Skradinskom buku je duhovna dimenzija samog okupljanja, kazao je župnik Skradina don Gabrijel Jagrinec. «Radujemo se euharistijskom zajedništvu jer smisao Emausa je zajednički stol i u zajedništvu prepoznavanje Krista u životima», istaknuo je župnik. Ulaz u Nacionalni park je za sve hodočasnike bio besplatan, a kruh koji je blagoslovljen darovala je pekara Matkol.

Uskrsna misa u šibenskom zatvoru Uskrsnu poruku ljubavi i nade zatvorenicima Okružnog zatvora u Šibeniku u utorak 22. travnja donio je šibenski biskup Ante Ivas. U zatvorskoj kapeli Uzvišenja sv. Križa predvodio je misno slavlje na kojem je sudjelovalo pedesetak zatvorenika. Uz biskupa je koncelebrirao i zatvorski kapelan o. Robert 46

Bartoszek. Preko slavlja dvojici zatvorenika podijeljen je sakrament Svete potvrde. U homiliji biskup je zatvorenicima ukazao na ozbiljnost Uskrsa. Istaknuo je povezanost Krista sa svakim čovjekom, a jednako tako sa svakim čovjekom lišenim slobode. - Bogu dođite s povjerenjem! Vjera je mnogima pomogla da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

promjene svoj život. Biskup se susreo i sa zatvorskim osobljem. Njima je dao potporu i pohvalu za posao koji rade, a koji nije lagan. Istaknuta je dobra suradnja Šibenske biskupije i Okružnog zatvora Šibenik. Naglašeno je kako je zatvorenicima u rehabilitaciji bitna i duhovna dimenzija.


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE OGORJE: Proslava sv. Jure IZVOR: www.franjevci-split.hr Na području franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja jedanaest je crkava posvećeno svetom Juri: Baćina, Drašnice, Žitnić, Drvenik, Gračac, Kruševo, Ogorje, Radošić, Rupe, Sitno i Unešić. Među njima i župa Ogorje svečano liturgijski slavi svoga zaštitnika, sv. Juru, mučenika, 23. travnja. Na poziv župnika fra Stipe Bešlića, župni vikar župe Gospe van Grada – Šibenik, fra Perica Maslać predvodio je euharistijsko slavlje, u nazočnosti i sudjelovanju župljana i hodočasnika. U koncelebraciji su sudjelovali, osim župnika, fra Šimun Markulin župni vikar u župi sv. Ante Knin, fra Božo Gulić župnik župe sv. Marka Crivac i fra Josip Grgić župnik župe sv. Josipa radnika u Kadinoj Glavici. Nakon što je fra Perica pred kipom sv. Jure izmolio litanije Svih sve-

tih, otpočela je sv. Misa u kojoj su sudjelovali vjernici čitanjem, pjevanjem, molitvom i zagovorom sv. Juri. Evanđelje je navijestio fra Šimun. Fra Perica je u propovijedi približio lik sv. Jure koji je kao rimski vojnik mučenički umro za vjeru u Isusa Krista još u rimsko vrijeme. Nema tih Rimljana, ali Jure živi, naglasio je propovjednik, i mi ga slavimo kao primjer vjernosti Kristu. Propovijed je završila molitvom: Tvoja hrabrost, sveti Jure, neka prijeđe na nas. Tvoja vjernost Bogu i Crkvi neka prijeđe na

nas da u nama bude i hrabrosti i vjernosti, ne samo danas kad Te slavimo i molimo, nego u našoj svagdašnjici, neka nam Božja riječ bude uporište i utjeha. Amen. Prije završnoga misnog blagoslova zahvalnost propovjedniku, svećenicima i vjernicima izrekao je župnik fra Stipe. Poslije misnog slavlja i zajedničke foto – uspomene pridružuju se i druga braća na zajedničko druženje u župnoj kući, a atmosferu koja je vladala potvrđuje i nacrtani grafit: „I’ m so !“

RUPE: Proslava sv. Jure IZVOR: www.franjevci-split.hr Svečano misno slavlje u župi Rupe 23. travnja 2014., na blagdan sv. Jure – zaštitnika župe, predslavio je fra Marko Duran, gvardijan u Kninu, uz koncelebraciju osmorice svećenika. Novaci su sudjelovali čitanjem svetopisamskih tekstova, a rupski zbor je predvodio pjevanje. Misa je započela u 10.30 sati s procesijom iz crkve sv. Ante prema crkvici sv. Jure. U propovijedi fra Marko je istaknuo hrabrost i odvažnost sv. Jure u borbi protiv zla, te kako je sv. Jure „svijetli primjer mučenika koji ima hrabrosti svoju vjeru posvjedočiti i svojom krvlju.“ Na kraju misnog slavlja, župnik fra Božo Duvnjak zahvalio se svim svećenicima i vjernicima. Posebno je čestitao fra Juri Šimunoviću koji na današnji dan slavi imendan. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

47


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

50 (500) godina svećeništva IZVOR: www.franjevci-split.hr 50 godina svećeništva na otočiću Visovcu, 24. travnja 2014. godine, proslavili su 10 franjevaca-svećenika: fra Stjepan Čovo, fra Josip Čugura, fra Šimun Čugura, fra Mario Jurišić, fra Josip Matić, fra Petar Pletikosa, fra Frano Samodol, fra Milan Ujević, fra Srećko Vekić i fra Jozo Zrnčić. Slavljenike je zaredio mons. Frane Franić u franjevačkoj crkvi u Makarskoj na Uskrsni ponedjeljak 30. ožujka 1964. godine. Euharistijsko slavlje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman, a u koncelebraciji je bilo 29 svećenika. Među sudionicima slavlja sudjelovalo je još 19 fratara. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovi i novaci pod ravnanjem fra Jerka Kolovorata, a za glasovirom je bio fra Kristijan Šilić. Animator liturgijskog slavlja bio je fra Domagoj Runje. 48

Prigodne čestitke uputili su zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nadbiskup zadarski Želimir Puljić, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, biskup šibenski Ante Ivas i biskup hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk. U njihovim nad/biskupijama su služili zlatomisnici. Čestitke je pročitao fra Domagoj Runje. Slavljenici su se okupiti 22. travnja na Visovcu, gdje su započeli franjevački život, i imali su duhovnu pripremu koju je predvodio prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet na temu „Teologija životnih dobi: djetinjstvo, mladenaštvo, zrela dob i starost“. Fra Anđelko je svoje predavanje temeljio na razmišljanjima sv. Augustina i R. Guardinija. Slavljenici su za vrijeme pripreme zahvaljivali Bogu i Majci Božjoj za 50 godina svećeničkog služenja Crkvi i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Radost evanđelja u redovničkom životu

PIŠE: S. Jozepka Vukančić U našoj kući matici u Šibeniku održan je prvi dvodnevni seminar trajne formacije 3. i 4. svibnja pod vodstvom dr. fra Domagoja Runje na temu „Radost Evanđelja u redovničkom životu“. Središnji dio dana u sklopu seminara, zauzimalo je euharistijsko slavlje

s homilijom. Istaknuvši kako je upravo u uskrsno vrijeme najprikladnije govoriti o radosti, Fra Domagoj je kroz pet izlaganja obradio temu na temelju izvješća četvorice evanđelista koji se odnose na događaj Isusova uskrsnuća. U današnje vrijeme kada smo obasuti lošim vijestima u ra-

znim područjima života, malo tko da spominje loše duhovno stanje u društvu. Unatoč tome, ne treba gledati crno jer takav pogled na život nije od Boga. Kršćanski život je poziv na život. Radost uskrsnuća je radost koja je obuzela žene na uskrsno jutro. Strah koji su osjećale je znak autentičnosti događaja i velike radosti. Model nasljedovanja Isusa nije dan ni učenicima ni ženama. Žene i učenici nam mogu pomoći u snalaženju u određenim situacijama ali mi ostajemo u svojoj samoći. Model stječe svatko na svojoj razini i sam se mora suočiti s uskrslim Kristom, naglasio je voditelj.

Obitelj – Crkva u malom unutar župne zajednice

Novaci s Visovca u župi Dubrava IZVOR: www.franjevci-split.hr

Dana 11. svibnja 2014. godine, na 4. vazmenu nedjelju u župi Dubrava proslavljena je nedjelja Dobrog Pastira. Sveto misno slavlje predvodio je meštar novaka fra Jure J. Šimunović uz koncelebraciju župnika fra Ante Vukušića, a slavlje su svojim animiranjem uzveličali novaci. Fra Jure je u propovijedi naglasio da je važno biti dosljedan, da prvo treba propovijedati životom. „Trebamo biti primjer u svijetu“, kazao je fra Jure. Na kraju misnog slavlja članovi pastoralnog i ekonomskog župnog vijeća dali su svoja obećanja, a župnik fra Ante Vukušić zahvalio je svima, a osobito meštru i novacima. Također fra Ante je naglasio da se slavi Majčin dan, svim majkama je čestitao njihov dan, te je tom prigodom svaka majka dobila po ružu. Slavlje je nastavljeno za bratskim stolom u samostanu sv. Ante Padovanskog u Šibeniku.

Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu 14. svibnja u zgradi Sjemeništa u Šibeniku. Na temu «Obitelj – Crkva u malom unutar župne zajednice» govorili su župnik zagrebačke župe svete Barbare mons. Antun Sente ml. i koordinator župne obiteljske zajednice Lovro Rerić. Obiteljska zajednica u župi svete Barbare otvorena je svim obiteljima koji su kroz nju voljni snažnije živjeti kršćanstvo, kazao je mons. Sente predstavljajući šibenskim svećenicima obiteljski pastoral svoje župe. Ukazao je na važnost rada sa obiteljima. Mišljenja je kako mnoge dobre stvari i inicijative nastaju upravo u obiteljskoj zajednici. Zauzeti vjernik Lovro Rebić prenio je svoja iskustva obiteljskog pastorala u župi svete Barbare. Istaknuo je važnost svećenika u radu sa obiteljima. Obiteljska zajednica vjernicima daje nove poglede na življenje bračnog i obiteljskog zajedništva.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

49


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Pomoć za poplavljena područja

Šibenska biskupija uplatila 100.000 kuna Pomoć sakupljena u Šibenskoj biskupiji, a namijenjena žrtvama poplave u Slavoniji otpremljena je u četvrtak 22. svibnja. U prikupljanju sudjelovali su brojni vjernici, svećenici, redovnice, volonteri Karitasa i djeca Katoličke osnovne škole u čijim se prostorijama pomoć i prikupljala. Otpremljena su dva šlepera u Orašje i Maglaj. Šibenska

biskupija uplatila je 100.000 kuna, pedeset za Caritas u Đakovu, a jednako toliko za Karitas u Bosni i Hercegovini. Tijekom utovara pomoći volontere i djelatnike Caritasa obišao je i šibenski biskup Ante Ivas. Razgovarao je s volonterima te ih potaknuo i pozvao da nesebično pomažu ljudima u potrebi.

Zamjenik ravnatelja Caritasa Miljenko Jukić istaknuo je kako su se dobri ljudi grada Šibenika u velikom broju odazvali pozivu za pomoć. Na građane apelira da više ne šalju odjeću i obuću kojih ima u dovoljnim količinama. Potrebne su higijenske potrepštine, hrana, voda, dječja hrana, dječja higijena i pelene, kazao je Miljenko Jukić.

Građanski pre(odgoj), Što nam još sprema ova vlada? Tribinu “Građanski pre(odgoj) Što nam još sprema ova vlada?”, predvodila je u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku čelnica građanske inicijative “U ime obitelji” Željka Markić. Tribinu je organiziralo Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika ‘Biskup Srećko Badurina‘. U mandatu ove vlade Građanski odgoj je drugi predmet koji se želi uvesti u škole. Prvi je zdravstveni odgoj koji se pokazao kao fijasko, koji je nestručno pripremljen i koji se slabo ili nikako provodi, kazala je Željka Markić. 50

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Građanski odgoj, ako bude uveden, trebao bi djecu učiti onome što je potrebno podučavati, vezano za toleranciju, za mirno rješavanje problema, upoznavanje s drugim kulturama, poštivanje svog identiteta, svoje kulture. Ovako zamišljen građanski odgoj je suvišan zbog toga što je njegov sadržaj isti onaj koji se uči kroz izborne predmete vjeronauk i etiku. Bojim se da će se otvoriti još jedno područje sukoba jer će se pokušati kroz škole nametati sadržaje koji imaju za cilj ne da se od djece učini slobodne i misleće ljude, ne da ih se potiče da se osjećaju kao građani, ne da ih se uči

kako da odrastajući aktivno doprinose svom društvu, već upravo suprotno, pokušat će se provoditi nekakav novi preodgoj djece, pod izlikom da se želi postići njihovo građansko uključivanje – kazala je Željka Markić. Nakon izlaganja uslijedila su pitanja publike. Prema raznovrsnosti pitanja bilo je vidljivo kako su građanima Šibenika nužne ovakve tribine koje bi im iznosile istinu koja se u javnosti i medijima često prešućuje ili iskrivljuje. Za riječ se javio i šibenski biskup Ante Ivas. Upozorio je na opasnost koja dolazi uvođenjem u škole Građanskog odgoja.

Gospa od Karavaja

OBITELJ JE U DUBOKOJ KRIZI Svetkovina Gospe od Karavaja svečano je proslavljena u ponedjeljak 26. svibnja u župi Tisno na Karavaju, jednom od četiri marijanska svetišta Šibenske biskupije. Središnje svečano misno slavlje pred velikim brojem vjernika iz cijele Šibenske biskupije i iz susjedne Zadarske nadbiskupije predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Homiliju i cijelo misno slavlje biskup je posvetio obitelji. Istaknuo je kako ugroženost obitelji znači ugroženost za narod, za Crkvu i za cijeli svijet. U našem vremenu traži

se da se pogubi najvrednije i najsvetije što je Bog darovao čovječanstvu, a to je svetost obitelji i obiteljskog zajedništva života, upozorio je između ostalog biskup Ante Ivas. Mi vjerujemo da je obitelj Božje djelo kojim se u svetom savezu muškarca i žene donose plodovi srca i uma, a onda i novi životi. Obitelj je u dubokoj krizi. Ona se nalazi na rubovima društva i društvenih interesa. Obitelji ostaju bez temeljnih prihoda za život i nitko se zbog toga pretjerano uzbuđuje. Brojne su obitelji koje svoje egzisten-

cijalne probleme rješavaju uz pomoć Caritasa. Ukazao je kako se u Hrvatskoj već pišu školski udžbenici u kojima piše da je brak nešto zastarjelo. Stvara se i novi obiteljski zakon. U škole se guraju neki programi koji žele obezvrijediti sve naše tradicionalno i kulturno blago. Danas se želi ograničiti pravo roditeljima da odgajaju svoju djecu po svome uvjerenju. U školama se sprema novi predmet Građanski odgoj, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

51


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Susret ministranata župa Vodica i Ljibitovice

SUSRET OKO GOSPODINA

PIŠE: don Franjo Glasnović Nakon otkazivanja biskupijskog susreta ministranata, koji se je trebao održati 24. 05., za koji su se pripremali ministranti župa Ljubitovice i Vodice, dogovorom župnika don Ivana Solde i don Franje Glasnovića, dogovoren je i upriličen susret ministranata iz navedenih župa. Susret je održan u župi Ljubitovica, u subotu 31. 05. 2014., na blagdan Pohoda BDM. Na susretu je uz župnike don Ivana i don Franju, sudjelovalo 15 ministranata iz Vodica i 10 ministranata iz Ljubitovice. Na putu prema Ljubitovici ministranti iz Vodica, zajedno sa župnikom i župnim suradnicima Ivicom Strikomanom i Goranom Babićem posjetili su biskupijsko Marijansko svetište u Vrpolju u kojem su nakratko stali i pomolili se. Susret ministranata započeo je pohodom župnoj crkvi sv. Ka52

tarine, u kojoj je župnik don Ivan Soldo nazočnim ministrantima i gostima iz Vodica kratko iznio povijest župe i crkve. Središnji dio susreta bio je u kapeli sv. Ante gdje su ministranti sudjelovali na svetoj misi koju je predvodio Vodički župnik don Franjo uz koncelebraciju don Ivana Solde. U propovijedi upućenoj ministrantima don Franjo je naglasio važnost susreta, povezujući to s blagdanom Pohoda BDM u kojem se slavi susret dviju žena, Blažene Djevice Marije i sv. Elizabete koje su u međusobnom susretu podijelile radost zbog onoga što im je učinio Gospodin. Don Franjo je nadalje pozvao ministrante da radosno i sretno ostvaruju svoje susrete s Gospodinom na koje dolaze služeći kod sv. Mise, kao i one koje imaju međusobno i sa drugima, napose susrete sa drugim ministrantima. Poslije sv. Mise uslijedio je natjecanje u no-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

gometu i stolnom tenisu. Ovoga puta u nogometu je pobijedila i bila bolja ekipa ministranata domaćina župe Ljubitovica. Natjecanjima su se pridružili i župnici koji su rekreativno odigrali stolni tenis a don Franjo je sudjelovao i u nogometu. Nakon natjecanja uslijedio je bratski susret za stolom uz gradele, pečeno meso i skokove, koje su pripremili i organizirali župnici sa suradnicima župa Ljubitovica i Vodice. Obogaćeni ovim bratskim susretom ministranti su se rastali s dogovorom da se drugi puta nađu u Vodicama. Radosno je bilo gledati naše ministrante kako se druže i susreću međusobno okupljeni oko svoga Gospodina i nebeske majke Marije.Ovakvi susreti najbolje pokazuju da nam je potrebno druženje i susretanje kako na župnoj tako i na biskupijskoj razini.


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Meterize:

Susret ministranata IZVOR: www.franjevci-split.hr U Župi sv. Jeronima na Meterizama, u subotu 31. svibnja 2014., održan je provincijski susret ministranata. Na susretu je iz 11 župa sudjelovalo 138 ministranata pod vodstvom župnika i župnih vikara: Banjevci (8), Dubrava (5), Drniš (25), Gospa van Grada (20), Meterize (10), Sinj - Karakašica (19), Sinj - Lučane (7), Lišane Ostrovičke (10), Šubićevac (20), Konjevrate (5), Siverić (5) i Kruševo (5). Susret je započeo okupljanjem ministranata kod župne crkve Sv. Jeronima u 9.30 sati. Prije svete mise, ministranti su imali priliku za svetu ispovijed. U 10 sati misno slavlje predvodio je fra Antonio Mravak, provincijski promicatelj duhovnih zvanja, uz koncelebraciju fra Žarka Maretića, fra Maria Radmana, fra Perice Maslaća, fra Damira Ćire Čikare, fra Bože Ćurčije, fra Stjepana Matića, fra Ivana Nimca i fra Jure Šimunovića, a kao đakon služio je fra Ivan Šimunac. Na svetoj misi ministrirali su ministranti domaćini s Meteriza. Pjevanje su predvodili franjevački bogoslovovi iz Splita i novaci s Visovca. Na početku mise ministrante i njihove voditelje po-

zdravio je župnik Župe Meterize fra Mirko Klarić, zaželjevši svim sudionicima dobrodošlicu. Poslije mise uslijedio je ministrantski kviz, pismeni i usmeni dio. U pismenom dijelu najbolje znanje pokazali su ministranti iz Župe Gospe van Grada, Lišana Ostrovičkih i Meteriza. Ove tri ekipe s najvećim brojem bodova sudjelovale su u usmenom dijelu kviza. Na usmenom dijelu najbolje znanje su pokazali te osvojili prvo mjesto ministranti iz Župe Gospe van Grada, drugo mjesto osvojili su ministranti s Meteriza a treće mjesto ministranti iz Lišana Ostrovičkih. Nakon kviza uslijedilo je zajedničko fotografiranje a potom ručak. Ručak za sve ministrante i njihove voditelje župnik fra Mirko Klarić sa svojim župljanima i dobročiniteljima pripremio je u klaustru župnog stana. Nakon ručka uslijedila su sportska natjecanja u nogometu, košarci i stolnom tenisu. Sportska natjecanja odvijala su se na vanjskim terenima i u dvorani osnovne škole Meterize. Na drugi dio susreta stigao je i provincijal, fra Joško Kodžoman. U obraćanju župnicima i župnim vikarima, izrazio je zahvalu što su doveli ministrante na ovaj susret, osobito zahvalu uputio je župniku fra Mirku Klariću na uspješnoj organizaciji susreta. Ministrantima je poželio puno uspjeha u sportskim natjecanjima. U košarci najbolji su bili ministranti iz Župe Gospe van Grada, a u stolnom tenisu najuspješniji su bili ministranti iz Drniša. U nogometu, gdje je bilo prijavljeno najviše sudionika, nakon izvođenja penala, prvo mjesto i pobjednički pokal osvojili su ministranti iz Karakašice a drugo mjesto ministranti s Šubićevca. Zahvalni Bogu za ovaj dan iskrenu zahvalu upućujemo i domaćinu, župniku Metreriza fra Mirku Klariću, koji je na zavidnoj razini sa svojim vjernicima organizirao i primio ovoliki broj ministranata. Uvjeti i organizacija pridonijeli su radosnom ozračju koje je bilo prisutno tijekom cijelog susreta.

Otac biskup primio polaznike ratne škole "Ban Josip Jelačić" Polaznici Ratne škole «Ban Josip Jelačić» u četvrtak 5. lipnja u sklopu studijskog putovanja posjetili su šibensku katedralu svetog Jakova. Polaznike je primio šibenski biskup Ante Ivas. Upoznao ih je s prošlosti grada Šibenika i Šibenske biskupije. Polaznici su poseban interes i zanimanje pokazali za katedralu svetog Jakova i njezinu obnovu. Biskup Ivas iscrpno je časnicima približio povijest šibenske MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

53


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE katedrale, zahvate koji su se na njoj u svrhu sanacije izvršili i koji su još u tijeku. Naglasio je nužnost brige za katedralu koja zahtijeva i neke hitne zahvate. Biskup je govorio i o stradanju katedrale u Domovinskom ratu kada je oštećena kupola. Polaznicima škole pokazao je i krstionicu, te ih je upoznao s majstorskim umijećem autora krstionice Jurja Dalmatinca.

Ratna škola “Ban Josip Jelačić” ustrojena je odlukom Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OS RH dana 25. 06. 1998. godine kao najviša vojna škola u kojoj se školuju i osposobljavaju visoki časnici i državni službenici iz Republike Hrvatske i inozemstva za sudjelovanje u procesu donošenja strategijskih odluka u području obrambenih i sigurnosnih poslova na nacio-

nalnoj i međunarodnoj razini. Ratna škola “Ban Josip Jelačić” razvija znanja, vještine i stavove kod svojih polaznika koji su od značaja za vojnu službu, a s naglaskom na strateškoj izvrsnosti u nacionalnom i međunarodnom okružju, te s ciljem osposobljavanja za obnašanje najviših dužnosti u domeni nacionalne sigurnosti i obrane.

Proslavljena svetkovina Duhova

Imamo generaciju koja obećava

Misno slavlje na svetkovinu Duhova u nedjelju 8. Lipnja u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Krizmanicima katedralne župe podijelio je sakrament svete Potvrde. U uvodnom dijelu slavlja biskup Ivas upoznao je okupljene vjernike i 54

krizmanike s apelom kojeg je dobio iz Vatikana. Istaknuo je kako je papa Franjo pozvao sve biskupe svijeta da na svetkovinu Duhova u katedralama mole za uspjeh susreta predsjednika Izraela Šimona Peresa i Palestine Mahmouda Abbasa. Susret dvojice predsjednika trebao se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE na Papinu inicijativu održati u Vatikanu. Homiliju biskup Ante Ivas posvetio je krizmanicima. Ukazao je kako ove godine u Šibenskoj biskupiji krizmanici su iznimno zreli i ozbiljni u vjeri. Imamo generaciju koja obećava. Tu ljepotu danas ovdje osjećam, poručio je biskup. Krizmanike je upoznao s dostojanstvom ljudske osobe. Dirati ljudsko dostojanstvo najveća

je opasnost na ovom svijetu. Najgore je kad se ljudsko dostojanstvo snizi na ljudsku igrariju. Krizmanicima je poručio kako njihovo ljudsko dostojanstvo jedino može garantirati Bog. Otvorite svoje duše. Otvorite svoje srce. Danas vam Gospodin želi potvrditi svoju vjernost. Bog će vam se danas zakleti na vjernost, poručio je biskup Ivas krizmanicima.

ŠIBENIK - KATOLIČKA ŠKOLA:

Slavljena zahvalnica za kraj školske godine Misu zahvalnicu za proteklu školsku godinu šibenski biskup Ante Ivas predvodio je u četvrtak 12. lipnja u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Okupljenim roditeljima, učenicima i djelatnicima škole ukazao je na važnost zahvalnosti u kršćanskom životu. Učenike je potaknuo na zahvaljivanje za dar škole, obitelji i roditelja. Svima je zaželio ugodne dane odmora. Učenici su biskupu zaželjeli sve najbolje prigodom blagdana njegovog nebeskog zaštitnika, svetog Ante Padovanskog i skorašnje pedesete obljetnice svećeništva. Tom prigodom uručili su mu prigodni poklon. Nakon misnog slavlja uslijedila je obiteljska igra „Poštar“ u kojoj su sudjelovali učenici i roditelji. Taj dio programa osmislila je koordinatorica za cjeloviti odgoj Karmela Tomašević u suradnji s učiteljicama razredne nastave. Završni dio programa bio je piknik i druženje roditelja, djece i djelatnika škole.

Sestra Mandica Starčević, ravnateljica škole

Šibenski biskup msgr. Ante Ivas 05. studenog 2007. donio je u ime biskupije šibenske Odluku o osnivanju Katoličke osnovne škole sa sjedištem u Šibeniku. Odluka i samo osnivanje škole inicirano je željom roditelja i njihovim čestim upitima hoće li se osnovati katolička osnovna škola za djecu koja pohađaju vjerska odjeljenja gradskih dječjih vrtića. Nakon svih priprema, 01. rujna 2008. započela je s radom prva Katolička osnovna škola u Republici Hrvatskoj – u Šibeniku. Upisana su dva prva i jedno drugo razredno odjeljenje. Danas katoličku osnovnu školu u Šibeniku “Zaveslaj na pučinu” pohađa 240 djece u 13 razrednih odjela.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

55


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

SLAVLJA SVETOG ANTE Sv. Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro 13. lipnja 1231.) u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao Santo António de Lisboa. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Uzor mu je bio Sv. Antun pustinjak. Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Svetim je proglašen u svibnju 1232. godine. 56

IZVOR: www.franjevci-split.hr Primorski Dolac: Sveti Ante slavi se u Primorskom Docu, prema župnim spisima, gotovo 300 godina, otkako je posvećena stara župna crkva sv. Ante, 1730. godine. Ove godine proslavu svetkovine svetog Ante Padovanskog u Primorskom Docu, u dogovoru sa župnikom fra Žarkom Mandarićem, predvodio je fra Perica Maslać, župni vikar župe Gospe van Grada iz Šibenika. Fra Žarko je župu pripremio za proslavu nebeskog zaštitnika. Kroz trinaest utoraka sv. misa s pobožnošću sv. Anti održavana je u staroj crkvi s propovijedima o životu i djelu zaštitnika župe. Na svečev dan, prije podne hodočasnici su dolazili u crkvu na molitvu i na “zavjete”, a kada više nisu mogli ni u crkvu ni na kor, zauze-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE pričesti moleći se i prije i poslije sv. Mise pred kipom svoga zaštitnika, koji je u svoje doba svojim propovijedima obraćao srca krivovjernih na put spasenja, a danas to čini svojim zagovorom kod Boga. Prgomet-Opor:

Slavlje u Drnišu

li su mjesta pred crkvom. Sva su vrata otvorena i prozori sa sve četiri stane. Lahora ima i nema. Odolijeva se vrućini. Župnik fra Žarko pozvao je fra Branka da bude na raspolaganju za sv. ispovijed. Misna slavlja su bila u 11 i 18 sati, a veličanstveni kip sv. Ante, kojemu je više od stotinu godina i koji čeka obnovu, nošen je u procesiji koja je prethodila svetoj misi. U procesiji se pjevaju litanije svetom Anti i pučke liturgijske pjesme. Čitanja i molitve vjernika u misi podijelili su međusobno mladi iz župe. Fra Perica je u propovijedi istaknuo dvije misli i činjenice iz Antina života. Glavni životni cilj sv. Ante bila je proslava Božjega imena i spomena kroz življenje Deset Božjih zapovijedi. Svetac je već u svojoj 15. godini pokazao svoju vjeru kad je osjetio Božji poziv kojemu se nije odupirao. Odgovorio je mladić Ante na riječi iz evanđelja koje smo čuli: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje. „Što nama danas, osobito današnjoj obitelji i mladeži, može reći sv. Ante?“, upitao je propovjednik i nastavio: „Današnja se obitelj sve očitije nalazi u krizi. Svaka je obitelj, kao svako ljudsko biće stavljena pred ispit, pred deset životnih ispita, pred Deset Božjih

zapovijedi, da položi ili propadne.“ i zaključio: „Neka Isus pomogne po zagovoru Sveca koji ga drži u svom naručju, da se obnove i naše obitelji, naša župa; da Boga ljube i njegove zapovijedi poštuju, kao što ga je ljubio i njegove zapovijedi poštivao sv. Ante Padovanski, kroz svojih 36 zemaljskih godina i kroz, evo, 783 nebeske godine. Na kraju sv. mise župnik je zahvalio predvoditelju misnog slavlja fra Perici, a i svima ostalima koji su na bilo koji način pridonijeli da slavlje zaštitnika župe bude dolično proslavljeno. Župnik je počastio goste, crkvene i civilne, u župnoj dvorani. Na večernjoj misi u propovijedi fra Perica je djeci kroz razgovor napomenuo kako je sveti Ante bio uspješan i u zemaljskom i u onom nebeskom vječnom životu. I mi se u svojim životnim potrebama možemo uteći svetome Anti za zagovor, preporučio je fra Perica prisutnima. Nakon pričesne molitve uslijedio je dugo iščekivani blagoslov djece i dijeljenje blagoslovljenih ljiljana. Bilo je poticajno gledati kako štovatelji sv. Ante sudjeluju u euharistijskom slavlju i u većini pristupaju sv. ispovijedi i

U crkvi sv. Ante Padovanskog u Oporu, župa Prgomet-Labin, provincijal fra Joško Kodžoman predvodio je proslavu sv. Ante u nedjelju, 15. lipnja 2014., a koncelebrirao je župnik fra Ante Vugdelija. Na slavlju je sudjelovalo oko 200 vjernika, iako u Oporu živi samo jedan čovjek. Fra Ante u toj crkvi godišnje slavi svetu misu četiri puta: Svi Sveti, Sv. Ivan Evanđelist, Uskrsni ponedjeljak i sv. Ante. Kada je u župi svečano slavlje, tada se slavi samo jedna sveta misa. Slavlje je započelo u 11 sati procesijom oko groblja, molitve i litanije predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman. O. Provincijal je na početku propovijedi pozdravio župnika, zbor i vjernike te naglasio povezanost hrvatskog naroda s blaženom Djevicom Marijom i sv. Antom. Imajući za primjer majku Isusovu i sv. Antu potrebno je imati i uspješnu duhovnu biografiju, a ne samo ljudsku biografiju, rekao je fra Joško i nadodao da se svatko treba upitati ‘tko sam ja u Crkvi? , tj. je li Bog privjesak u mom životu?’ Potičući vjernike da se zauzmu za svoju duhovnu biografiju spomenuo je i velikane duha kao što su bili bl. Alojzije Stepinac i franjevac Ante Antić koji su svojim riječima i životom poticali ljude na rast u duhovnom životu. Na kraju propovijedi o. Provincijal je pozvao okupljene vjernike

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

57


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Procesija u Prgometu

na hrabro svjedočenje kršćanskog života i na molitvu za nove duhovne pozive jer društvo ne smije ostati bez svojih duhovnika, završio je o. Provincijal. Župnik fra Ante Vugdelija, nakon blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom, zahvalio je provincijalu fra Jošku, vjernicima iz Prgometa i Labina, gostima (neki su bili i iz Slavonije), plemenu Botić koje se posebno brine za ovo slavlje te Sari i Ivi koje su predvodile sviranje i pjevanje za vrijeme svete mise. Župnik je zahvalio gradonačelniku grada Kaštela Ivanu Udovičiću na sudjelovanju u slavlju, a kasnije se pridružio i dogradonačelnik. Nakon svete mise slavlje je nastavljeno u zaseoku Botić koje je organizirao predsjednik udruge ‘Opor’ Jure Botić i članovi. Na ručku je Jure Botić zahvalio svim gostima na nihovu dolasku i sudjelovanju. Na slavlju su sudjelovale bratovštine Gospe Stomorije i sv. Jurja iz Kaštela. Kroz povijest je postojala i bratovština ‘Sv. Ante – Opor’. Nakon zajedničkog ručka za sve sudionike slavlja bila su razna sportska natjecanja.

58

Drniš

Dana 13. lipnja 2014., u petak, svečano je proslavljen blagdan svetog Ante u Drnišu. Svete mise prijepodne su bile u 7, 8 i 9 (za bolesnike) sati. Središnje misno slavlje s procesijom od crkve svetog Ante do crkve Gospe od Ružarija započelo je u 10 sati. Misno slavlje predvodio je fra Jure J. Šimunović, meštar novaka s Visovca, uz koncelebraciju župnika fra Petra Klarića, gvardijana samostana na Visovcu fra Mate Gverića i još 6 svećenika. Fra Jure je u propovijedi kazao da „Božja riječ, riječ koju je sveti Ante propovijedao i živio, nas poziva da živimo u istinu s ljubavlju, ljubav s istinom.“ „Sveti Ante je išao putem Krista, on je naviještao istinu Krista, on je živio život Isusa Krista. Zato je postao drag Bogu i mio ljudima“, naglasio je fra Jure. Svečano misno slavlje završilo je procesijom ulicama grada Drniša do crkve svetog Ante. Proslava blagdana svetog Ante nastavljena je za bratskim stolom u župnoj kući. Poslijepodne

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

je bila večernja Sveta misa koju je slavio župni vikar fra Mario Radman. Približio je lik sv. Ante velikom broju djece i odraslih koji su sudjelovali na misnom slavlju. Kao poruku ovog dana, djeca su pod vodstvom s. Augustine, izvela kratki igrokaz: ‘’Čudesna snaga molitve”. Poruka ovog igrokaza je vrijednost molitve u svim trenucima našeg života, na što se nadovezao i fra Mario izrekavši zaključak u svojoj propovijedi.Pjevanje na misi su predvodili naši članovi Frame uz pratnju raznih instrumenata, a vrijedno je spomenuti kako Frama Drniš ove godine slavi 10 godina svog postojanja i djelovanja u župi i gradu Drnišu. Molitve vjernika na papirićima bile su pričvršćene za balone koje su djeca, nakon što bi pročitala molitvu puštala prema nebu, a prisutno mnoštvo ispratilo pogledima. Na kraju misnog slavlja slijedio je blagoslov djece i “Kruha sv. Ante” kojeg su članovi Frame iz košara dijelili svim prisutnima, a tome su se posebno radovala djeca. Kao završni dio proslave sv. Ante u Drnišu upriličen je u crkvi Gospe od Ružarija 1. sveti Ante fest u organizaciji župe Gospe od Ružarija i Pučkog Otvorenog Učilišta u Drnišu a pod pokroviteljstvom grada Drniša. Sveti Ante fest je otvorio gradonačelnik Drniša, Josip Begonja. Sudjelovali su: Frama – Drniš, Vedran Vegas iz Knina, Vokalno instrumentalni sastav (VIS) “David” iz KUD-a Napredak, VIS “Gospe od Zdravlja” iz Splita, VIS “Papa Band” iz Solina i novoosnovani VIS “Sv. Ante” Drniš


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Oproštaj predškolaca

Susret kuharica PIŠE: s. Jelena Erak

PIŠE: S. Jozepka Vukančić

U subotu 14. lipnja u Šibeniku u kući matici okupile su se naše sestre kuharice povodom njihovog godišnjeg susreta. Program je započeo u katoličkoj osnovnoj školi gdje su nas dočekali profesionalni kuhari iz Splita. Zajedno s njima isprobali smo neka specifična jela koja se pripremaju u dalmatinskoj kuhinji. Zatim nas je s. Mandica Starčević, ravnateljica škole provela kroz prostorije i ukratko kazala o njenom nastanku i djelovanju. Poslijepodnevni program uslijedio je u samostanu, nastavili smo u duhovnom ozračju s kratkim izlaganjem kojeg je imao mr.don Mario Buljević. Na samom početku istaknuo je da je kuhinja duša kuće a gozba izričaj vrhunskoga zajedništva među ljudima. U gozbi se odvaja vrijeme za drugoga; gozba zato nije fast food - anti gozba, hrana koja izgladnjuje, jer se ne dijeli, jer nema trajanje, jer ne poznaje strpljenje. Preko kuhinje dodirujemo jednu od karakteristika, a to je nadanje. U nadanju nema dosade, dok nada traje ima i ljubavi. Nadalje, kazao je koji je motiv, razlog i inspiracija za kuhanje - kako druge obradovati! Molitva Očenaša na svoj način nudi nam odgovor da kuhinja ima povezanosti s kraljevstvom - tražiti Isusa i oslanjati se na njega, jer ga se može naći među loncima. U kuhinji se sabire ljudsko i božansko, kuhinja je mjesto svjedočenja da se može biti dionik kraljevstva u raspoloživosti dijeljenja hrane drugima. Nakon predavanja nastavili smo Gozbu za vrijeme mise u prisutnosti Živog Isusa koji nam daje svoje tijelo za jelo. Drugi dan našeg zajedništva započele smo molitvom i misom a zatim smo krenule na izlet u Nin. Posjetile smo crkvu sv. Anselma i riznicu gdje se nalaze relikvije sv.Asela i sv.Marcele. Nakon što smo nahranile “brata magarca” uputile smo se u razgledavanje znamenitosti grada Zadra. Razišle smo se obogaćene novim iskustvom i sestrinskim druženjem koje nam daje snagu i motivaciju za svakodnevno djelovanje.

Euharistijsko slavlje za djecu koja se opraštaju od dječjeg vrtića „Brat sunce“ u Šibeniku zbog odlaska u školu, upriličeno je u ponedjeljak, 23. lipnja u svetištu Gospe Vrpoljačke. Misu je predvodio župni vikar župe Gospe van grada fra Perica Maslać. Fra Perica je potaknuo djecu da budu zahvalna za provedno vrijeme u vrtiću prije svega Bogu te roditeljima i odgojiteljicama. Ovo misno slavlje je ujedno i prilika za zajedničko druženje koje je jako važno u životu. Potrebno je naći vremena za Boga ali i jedni za druge. Posebno je važno zajedničko provođenje vremena djece i roditelja. Potkrijepio je to primjerom iz života. Otac i sin otišli su na ribarenje. Nisu ništa ulovili. Otac je vodio dnevnik i u njega zapisao kako je to bio grozan i izgubljen dan. Dječak je nakon nekoliko godina vidio očev dnevnik i to pročitao. Sjetio se da je i on nešto zapisao. U dječakovom dnevniku bilo je napisano: „Danas je bio najljepši dan u mom životu jer sam s tatom išao u ribolov. Nismo ništa ulovili ali ja sam sretan jer sa se družio sa svojim ocem.“ Osim naših predškolaca na misi su sudjelovala i ostala djeca našega vrtića koji su zajedno s generacijom koja se oprašta uzveličali euharistijsko slavlje pjevanjem, a roditelji sudjelovanjem u čitanju Božje riječi. Po završetku euharistijskog slavlja predškolcima su podijeljene prigodne uspomene, a ravnateljica vrtića, s. Anita Krajač je zahvalila roditeljima na suradnji i povjerenju, a djeci koja na jesen ulaze u novo razdoblje života zaželjela uspjeh. Roditelji su za odgojiteljice pripremili prigodne darove, a svoju riječ zahvalnosti uputila je mama Antonija Svirčić. Druženje je nastavljeno na prostoru ispred crkve uz osvježenje sladoledom i sokom u srdačnim razgovorima, a bilo je i suza. Pridružio nam se i župnik domaćin don Anto Omazić, kojemu smo zahvalni na srdačnom prijemu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

59


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Proslavljena svetkovina Tijelova

Najveća i najdublja tajna Crkve Svetkovina Tijelova u Šibeniku proslavljena je u četvrtak, 19. lipnja svečanim misnim slavljem župa Gradskog dekanata Šibenske biskupije, koje je održano u katedrali svetog Jakova. Misno slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas, a tijelovsku procesiju generalni vikar mons. Marinko Mlakić. Svetkovinom Tijelova Crkva slavi Kristovu molbu i zapovijed „Ovo činite meni na spomen“. Isus je htio da njegova Crkva slavi njegovu Posljednju večeru kao trajno sjećanje i spomen na sva njegova djela. Ta večera bila je njegov „Čas“ koga je on čekao i za koga se pripremao čitavog života, poručio je biskup Ivas u homiliji. Večeras ovom svetom misom i procesijom izvršavamo Isusovu molbu. Sjećamo se i slavimo ponavljajući ono što je On činio na toj večeri.

60

Sjećamo se lomljenja kruha. Time je učinio da budemo svi u zajedništvu tijela njegova. Riječima uzmite i jedite Isus je učinio da mi mnogi budemo jedno tijelo s Crkvom, jer smo svi dionici jednog kruha i jedne čaše. Tijelovo slavimo kao najveću i najdublju tajnu Crkve. Večeras slavimo Tijelovo zajedno okupljeni u katedrali. Večerašnja procesija govori da je Bog s nama i da osobno hoda sa nama, da ne zaboravimo da je on pravi Put, Istina i Život. Večeras se sjećamo ri-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

ječi „Ja sam kruh živi“, poručio je biskup Ivas. Gospodin nam poručuje kako je on pravi kruh za život. On je istinsko jelo za sve gladi svijeta. - Uzmite jedite, pijte i drugima pružite ovoga kruha, poručio je biskup Ante Ivas. Nakon misnog slavlja uslijedio je tijelovski ophod ulicama starog dijela grada Šibenika kojeg je predvodio generalni vikar mons. Marinko Mlakić. Brojni vjernici okupljeni oko Krista molili su za grad i Biskupiju, te za duhovna zvanja u Crkvi.


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Konjevrate: Proslava svetkovine sv. Ivana Krstitelja IZVOR: www.franjevci-split.hr U utorak, 24. lipnja 2014., svečano misno slavlje u župi Konjevrate na svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja – zaštitnika župe i naslovnika župne crkve, predslavio je fra Božo Morić, župnik i gvardijan svetog Ante Padovanskog u Šibeniku – Šubićevac. U koncelebraciji su sudjelovala devetorica svećenika, a novaci su sudjelovali u Službi riječi i predvodili pjevanje. Sv. misa započela je u 10.30 sati s procesijom oko crkve u kojoj su župljani nosili kip sv. Ivana Krstitelja. Fra Božo je u propovijedi poručio da „trebamo biti blagoslov svome narodu i svojoj Crkvi, oni koji usmjeravaju ljude na Krista, ljudi poput svetog Ivana Krstitelja.“ Fra Božo je naglasio da je sveti Ivan Krstitelj bio „u potpunosti opredijeljen za istinu i za onoga čiji bio preteča – za Isusa Krista .“ Na kraju mise župnik fra Božo Ćurčija zahvalio je predvoditelju misnog

slavlja fra Boži Moriću, meštru fra Juri Šimunoviću zajedno s novacima, svim prisutnim vjernicima koji su uveličali ovo slavlje i pomogli u pripremi za svetkovinu. Na poseban je način čestitao svima onima koji nose ime današnjeg sveca.

Djeca iz Gunje kod šibenskog biskupa Šibenski biskup Ante Ivas u petak 27. lipnja u katedrali svetog Jakova primio je sto i četrnaest djece iz poplavljene Gunje. Djeca, učenici Osnovne škole Antuna i Stjepana Radića iz Gunje sa svojim pratiteljima stigla su u Šibenik u četvrtak ,26. lipnja, a sudjelovati će u programu Međunarodnog dječjeg festivala. Po dolasku u katedralu biskup je djeci zaželio dobrodošlicu i izrazio solidarnost s njima. Upoznao ih je s katedralom svetog Jakova, te je kao poveznicu između Gunje i Šibenika naveo svetog Jakova koji je i naslovnik župe Gunja. Ukazao je i na bogatu povijest grada Šibenika. Kako je istaknuo Šibenik je štitio i štiti moćni zaštitnik, Sveti Mihovil arhanđel. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

61


IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BORAJA: Posvećena župna crkva

Župna crkva Gospe od ružarija u Boraji u Šibenskoj biskupiji posvećena je na svetkovinu Srca Isusova u petak 27. lipnja. Obrede je u koncelebraciji sa župnikom don Josom Pavićem i još petoricom svećenika predvodio šibenski biskup Ante Ivas. Crkva

Gospe od ružarija izgrađena je 1937. godine i bila je samo blagoslovljena, ali ne i posvećena. Gospodin nam danas poručuje da smo narod njemu posvećen, poručio je biskup Ivas u homiliji. Radostan sam što na svetkovinu Srca Isusova slavimo posvetu

ove crkve u Boraji. Jedini hram na ovoj zemlji je Isus Krist. On je htio biti mjesto u kojem ćemo se sa Bogom susretati. U Isus Kristu čovjek se susreće sa Bogom. Po Isusu mi možemo čuti riječ Božju jer je on riječ koja je postala tijelo, poručio je biskup Ante Ivas. Istaknuo je kako je Krist riječ na kojoj se gradi život. Danas je potrebno razgovarati o riječi Božjoj. Na nju se treba oslanjati. Isus Krist je dar svome narodu. Bog nam daruje sebe u euharistiji. Stoga ćemo i posvetiti ovaj oltar jer nam se bog tu daruje. Mi se možemo pričestiti i tako postati dio samoga Boga. Trebaju nam crkve. Na ovom oltaru bit će uskoro Isus Krist. Duša našeg naroda je uz crkvu. Čuvajte svoje župne crkve poručio je biskup.

Neobičan blagoslov još neobičnijeg zvona u vrtiću Brat Sunce IZVOR: www.sibenskiportal.hr U utorak 1. srpnja u dječjem vrtiću Brat sunce don Stipe Perkov obavio je neuobičajen blagoslov. Naime, blagoslovio je vjerski kutić i veliko zvono. Don Stipe je vješto prilagodio obred ovoj iznimnoj situaciji kako bi dječjoj kreativnosti dao pravu ozbiljnost kakva joj i priliči. Veliki broj okupljenih roditelja radosno je pratio događaj koji je bio popraćen i glazbenim izvedbama. Nakon blagoslova nazočni su se počastili velikom zvonolikom tortom koju je za ovu priliku napravila odgojiteljica s. Barbara. Ovaj zanimljiv projekt o crkvenim zvonima koji su radili polaznici mlađe i srednje odgojne skupine sa svojim odgojiteljicama s. Barbrom i s. Jozep62

kom, pokrenula su djeca. Naime, trogodišnjak Ante zadivljen je zvonima te je time „zarazio“ kako mlađu tako i srednju odgojnu skupinu. Kako je raslo oduševljenje zvonima, tako su rasle i ideje do velikog zvona i zvonika u čijem je donjem dijelu osmišljen vjerski kutić. Tijekom rada djeca upoznavala najveća i najznačajnija zvona kod nas i u svijetu te postupak njihove izrade. Promatrali su zvona i zvonike u našemu gradu sretni što mogu vidjeti i doticati najstarije zvono u Hrvatskoj smješteno kod crkve Gospe van Grada. Upoznali su uz ono sakralno i kulturno značenje crkvenih zvona.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


IN MEMORIAM Sidonija, Pava Bakić 1919. - 2014.

Sestra Sidonija, Pava Bakić rođena je 7. veljače 1919. godine u mjestu Košute, općina Trilj, od oca Joze i majke Pere, rođene Delonga. Dobri Bog je kršćanskoj obitelji Bakić podario devetero djece koji su od svojih pobožnih roditelja primili klicu vjere iz koje je izniklo redovničko zvanje naše s. Sidonije. Već kao djevojčica mala Pava je stupila je u društvo Malih Podvornika, a s petnaest godina u društvo Srca Isusova što je pridonijelo sve snažnijoj povezanosti s Isusom koji ju je sve jasnije pozivao na potpuno predanje Njemu po redovničkim zavjetima. Od svog prvog susreta sa sestrama milosrdnicama u Sinju želja za samostanskim životom je u maloj Pavi sve više rasla do konačne odluke da tu želju povjeri svojim roditeljima. Dopuštenjem roditelja Pava se sa starijom sestrom uputila u Sinj k sestrama s molbom da stupi u samostan. Budući da je bila premlada morala je pričekati do punoljetnosti. Vrijeme čekanja Pava je provela u molitvi Majci Božjoj da joj ona upravi korake na pravi životni put. Navršivši osamnaest godina ponovno je pokucala na samostanska vrata u Sinju. Sestre su joj savjetovale da uputi pismenu molbu Provincijalnoj glavarici u Splitu. Molba je uslišana te je Pava 25. ožujka 1938. godine započela redovničku formaciju u zajednici sestara milosrdnica u Splitu, ali zbog slabog zdravstvenog stanja poglavari su joj savjetovali da prekine formaciju i da se vrati roditeljima na oporavak. Nakon uspješnog oporavka Pava je 15. travnja 1939. godine nastavila formaciju radosno iščekujući

dan prvih redovničkih zavjeta. Redovničko odijelo obukla je 8. svibnja 1940. godine, dobivši ime sestra Sidonija. Prve redovničke zavjete položila je 8. svibnja 1941., a doživotne 18. svibnja 1944. godine u Šibeniku. Kao bolničarka s. Sidonija je djelovala najprije u bolnici u Šibeniku gdje je završila i bolničku školu. Zatim je godinu dana njegovala bolesne sestre u Provincijalnoj kući u Splitu da bi se opet vratila u šibensku bolnicu i u njoj ostala raditi sve do umirovljenja 1978. godine. Odlaskom u mirovinu s. Sidonija nastavlja služiti zajednici u kućnim poslovima onoliko koliko joj tjelesne sile dopuštaju. Kada su je tjelesne sile potpuno napustile, opremljena svetim sakramentima, spremno je prihvatila Kristov poziv da se s Njim zauvijek sjedini u vječnosti. Molimo da Gospodin našu s. Sidoniju, koja je usnula s nadom u uskrsnuće, primi u svjetlost lica svoga. Počivala u miru! Sprovod je bio u utorak 3. lipnja 2014. u Šibeniku, na groblju Kvanj. Sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), veliki apostol kršćanske ljubavi, osnovao je u Parizu godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac, družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za ljude s ruba društva – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Tim su Vinkovim djelom redovnice po prvi puta bile uključene u aktivni apostolat jer je osnivanje Kćeri kršćanske ljubavi bio početak života i djelovanja redovnica izvan klauzure. Kako se njihov broj neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica Francuske – po Europi i svijetu. Danas je stablo Vinkovih milosrdnica najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih jedan zasađen i u Hrvatskoj. Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz Tirola u Austriji, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

63


POVIJEST SVETKOVINA SV. JAKOVA, SV. ANE I SV. KRISTOFORA 25., 26. i 27. SRPNJA

ŠIBENSKI SVECI obala pred Katedralom za blagdane Šibenskih svetaca pretvarala se u sajmišni prostor

PIŠE: mr.sci. ŽELJKO KRNČEVIĆ

S

Sveti Kristofor, poznat je i kao nosač Isusa Krista, a slavimo ga, kad i svetog Jakova, 25. srpnja. Sveti Kristofor spada među četrnaest svetih pomoćnika koje su vjernici osobito zazivali u pojedinim životnim nevoljama i bolestima. Već u 9. stoljeću su se, u nevoljama duše i tijela, počele obavljati pobožnosti ovoj skupini svetaca. Među četrnaest svetih pomoćnika je 11 svetaca i tri svetice. Evo popisa njihovih imena i područja zaštite: Akacij (smrtna tjeskoba i sumnja), Barbara (pomoć u smrtnom času i zaštita od groma), Blaž (bolesti grla), Cirijak (smrtna borba), Dionizije (glavobolja), Egidije (milost dobre

64

Troje je svetaca nekad u životima Šibenčana imalo veliku ulogu, te ih se posebno slavilo. To su sv. Kristofor (u Šibeniku često zvan i Krstofan), sveta Ana i sveti Jakov. Za početak ćemo reći nekoliko riječi o spomenutim svecima, a nešto kasnije o njihovom štovanju i slavljenju u Šibeniku. ispovijedi), Erazmo (tjelesne boli), Eustahije (životne teškoće), Juraj /Đuro/ (bolesti domaće stoke), Katarina (bolesti jezika i teškog govora), Kristofor (protiv iznenadne smrti), Margareta (zaštitnica rodilja), Pantaleon (liječnika), Vid (zaštita od padavice). Slikari ga prikazuju kao diva koji gazi vodu s djetetom na ramenima oslanjajući se o štap od palmina drveta. Rjeđe ga prikazuju s košaricom u kojoj nosi kruh i ribu. Zaštitnik je vozača, pilota, prometa, planinara, kapelica na mostovima, u opasnostima od vode i mora, svih putnika, od iznenadne i nepri-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

pravne smrti, od đavolskih navala, od kuge, od rana, od zubobolje i padavice. Voćari ga zazivaju za uspjeh u jabukama. Čuva od groma, oluje i nevremena. Zaštitnik je protiv gladi. Zaštitnik je trudnica, slabe djece. Za svoga zaštitnika drže ga mornari, istovarivači brodova, knjigovesci, pilari, trgovci maslacem, strijelci, bojadisari (farbari), vrtlari, trgovci živinom, šeširdžije, nosači žita i tereta, trgovci voćem, rudari dragulja, valjači sukna i tesari. Zaštitnik je Raba, Stuttgarta i mnogih gradova. Kaže se „Tko pogleda lik svetoga Kristofora toga dana neće ga


POVIJEST shrvati nikakva nemoć“. Ova rečenica često je ispisana ispod prikaza svetog Kristofora ili na ulazima u srednjovjekovne gradove i crkve, jer se u srednjem vijeku vjerovalo da onaj tko pogleda lik tog sveca taj dan neće umrijeti, te da može putovati bilo kamo jer će ga sveti Kristofor zaštititi. Značajno je spomenuti da se u Šibeniku nalazi dio svečevog tijela, njegova noga. Zanimljiva je priča kako je ta relikvija stigla u naš grad. Svete moći došle su u Šibenik u kolovozu 1484. kad je biskup bio Luka Tolentić, poznat kao veliki diplomat. Biskup je poslao dva šibenska plemića s pismom mletačkog dužda u Krf

da se raspitaju i dobiju potvrdu o moćima sv. Kristofora. Plemići su se obratili sinu nekadašnjeg upravnika crkve sv. Kristofora u Carigradu, koji je dobio dozvolu mletačkog dužda da prodajom moći sakupi sredstva za otkup obitelji iz turskog ropstva. Narod na Krfu bio je protivan da se moći nose iz grada, ali ih je on potajno uzeo. Kad je biskup Luka Tolentić umirao, moći sv. Kristofora držao je kod sebe, vjerojatno s namjerom da ih daruje svom rodnom gradu Korčuli. Međutim, neki Šibenčani su silom oteli moći i vratili ih u katedralu. Prema Zlatnoj legendi sveti Kristofor rođen je u 3. stoljeću u Kanaanu,

barokni kip Sv. Kristofora u katedrali

pod imenom Reprobus. Priča se, po legendi, da je bio visok, lijep i jak i da je tražio cara kojemu bi takav momak bio tjelesna straža, jer je, kako kažu, bio skoro zaljubljen u svoju ljepotu i snagu. Bio je veoma ponosit mladić. Našao je cara u Kanaanu. Car je pjevao jednu pjesmu u kojoj se često spominjao đavao i svaki put bi se tada car prekrižio. Na upit Kristoforov zašto to čini, car mu je odgovorio da znakom križa drži što dalje od sebe sotonu. Kristofor je pošao u pustinju i potražio sotonu, jačega gospodara od svoga dosadašnjega kralja. U pustinji je susreo neke konjanike i na upit gdje i kako idu, odgovorili su mu da su oni sotone i da im je kapo onaj prvi. Ujedinio se odmah s njim, i s njima je živio dok jednom na putu ne susretnu križ i svi ga zaobiđu dugim putem. Kristofor je pitao zašto tako čine, odgovorili su mu da je tu Krist i da od njega imao svaki put veliki strah i da ga je bolje izbjeći. Kristofor je zaključio: „Znači da je Krist jači od tebe, ja idem onda njemu služiti“. Susreo je jednoga monaha - eremitu i ispričao mu svoj život i pitao ga kako služiti Kristu, a on mu je odgovorio da posti dugo i tako okaje svoj grješni život. Postiti nije mogao jer je bio presnažna života, pa je pitao nešto drugo da čini za Krista. Monah mu je rekao da moli, a on njemu da ne zna niti jednu jedinu molitvu. Tražio je još nešto treće da može učiniti za Krista. Monah mu je savjetovao da tu blizu ima opasna rijeka koja nosi često putnike i hodočasnike, pa da ide tamo za Krista prenositi i spašavati putnike koji žele prijeći rijeku,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

65


POVIJEST a njih je puno, jer je to jedno važno i opasno križanje. Kristofor iščupa jedno palmino drvo o koje se oslanjao prelazeći rijeku. Spavao je u blizini rijeke da uvijek bude na raspolaganju putnicima. Jedne ga noći tako probudi maleno dijete, dječak. Molio je Kristofora da ga prenese preko rijeke. Kristofor se spremno lati svoga štapa, stavi dijete na ramena i zagazi u rijeku. Bujica je bivala sve žešća, voda sve dublja, a dijete na ramenima sve teže i teže. Kad je Kristofor stigao na drugu obalu pitao je dijete: ”Tko si ti, dijete, kad si me stavilo u takvu pogibelj? Da sam cijeli svijet nosio na ramenu, breme ne bi bilo tako teško.” Onda mu je dijete odgovorilo: ”Ne čudi se, Kristofore! Nisi ti samo cijeli svijet nosio na sebi, već i samog Stvoritelja svijeta. Ja sam Isus Krist, Kralj.” Tada Isus zapovjedi Kristoforu da svoj štap pobode u zemlju. Štap će do sutradan ozelenjeti i donijeti plod. Sutradan je Kristofor vidio čudo. Njegov štap je i ozelenio i plodove donio. Zanesen tim čudom, Kristofor se krstio. 251.god. u vrijeme vladavine rimskog cara Decija, progonitelja kršćana, zatekao se na grčkom otoku Samosu. Po nalogu cara, zapovjednik otoka dao ga je uhititi. U početku su ga na razne načine htjeli privoljeti da se odrekne svoje vjere, da bi ga na kraju podvrgli mučenju, no ništa ga nije moglo slomiti. Tako ga nakon mučenja odvedoše na stratište gdje ga je gađalo 40 strijelaca, ali ga svih 40 promaši jer su se strijele, taknute rukom Božjom odbijale od njega i vraćale se strijelcima. Jedna od tih strijela koje su se 66

Glavni oltar katedrale, s kipom Sv. Jakova (s desne strane)

vratile, izbije oko likijskom kralju. Ne mogavši mu nikako drugačije nauditi, naposljetku mu odrubiše glavu. Jakov stariji, apostol Kristov, mučenik iz vjernosti Kristu i evanđelju, kanonski svetac, narodni svetac, nebeski je zaštitnik Španjolske, zaštitnik reda nazvanog po njemu te zaštitnik hodočasnika, putnika, ljekarnika, kožara, voćara, ratnika i vitezova. Sveti Jakov, apostol, koji se naziva “Stariji” potječe od čestite židovske obitelji. Rođen je u ribarskom gradu Betsaidi. Otac mu se zvao Zebedej, također ribar, a majka Saloma, jedna od onih pobožnih žena koje su išle za Isusom i bile svjedokinje Kristove muke i smrti, ali svjedokinje i Isusova uskrsnuća. Jakov je imao i brata Ivana. Obojica su

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

sinovi groma (boanerges), kako ih je nazvao Isus. Bavili su se ribarenjem, dok ih Isus nije pozvao da idu s njim. Odmah su se odazvali, ostavili sve, lađe, roditelje, kuću i mjesto i spremno išli za Isusom. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom evanđelju piše: “Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim” (Mt 4,21-22). Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj


POVIJEST borbi u Getsemaniju. O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. “Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo” (Lk 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. “U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova” (Dj 12,1-2). Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: “Mir s tobom!” Poslije toga je obojici odrubljena glava. Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje je njegov grob u srednjem vijeku postao uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Svečevo je tijelo na čudesan način pronađeno u zemlji u kojoj je on misionarski djelovao. Godine 830. biskup Irije na obali Galicije pronašao je sarkofag na mjestu koje su nazivali „stella“ – zvjezdano polje. Dvojica Jakovljevih učenika stavila su lijes s njegovim tijelom u čamac prepuštajući Božjoj providnosti i ljubavi da mu odredi smjer. Legenda veli da je Božji anđeo usmjerio čamac prema Galiciji, gdje su dvojica učenika ukopala Jakovljevo tijelo. Nakon nekog

vremena na to se mjesto zaboravilo, a grob je bio obrastao gustom šikarom. Nekoliko stoljeća poslije neki je pustinjak opazio da na jednome mjestu gori neobično svjetlo. Kako nije prestajalo gorjeti, započeo je kopati na tome mjestu i tako je otkrio svečev grob, a kralj Alfons II. dao je sagraditi veličanstvenu crkvu nad grobom. Od tada su sa svih strana započela velika hodočašća kršćana zapadnoga svijeta. Španjolska ga je izabrala za svoga nebeskog zaštitnika, a kada svečev blagdan pada u nedjelju onda je cijela godina Jakovljeva godina. Sveca često predstavljaju s hodočasničkom školjkom, štapom i tikvicom za vodu. Prikazuju ga kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: “Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen.” Sveta Ana je kršćanska svetica, majka Blažene Djevice Marije. Spomendan ove svetice obilježava se i slavi u Katoličkoj crkvi 26. srpnja. O Ani i njezinom mužu Joakimu u Bibliji nema spomena; njihovo se ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti, što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o vrlo bogatu čovjeku, koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio na dva dijela: jedan

je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu i prinosio svoju žrtvu, neki Ruben mu je predbacivao nevrijednost koja je i razlog što sa svojom Anom nema djece. U Izraelu se, naime, vjerovalo da nijedan pravednik ne ostaje bez potomaka. To je Joakima vrlo pogodilo pa se četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka. U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost. Ukazao joj se Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. Po anđelu bio je obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Poslušao je te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala Joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su Je prikazali Gospodinu. Svetoj Ani je kao poseban dan u tjednu posvećen utorak jer se misli da je ona u utorak rođena, i da je taj dan umrla. Sveta je Ana, u pučkoj pobožnosti, zaštitnica majki i braka, domaćica, udovica, radnica, simbol materinstva te joj se utječu osobito žene prije porođaja za sretan porod, i nerotkinje, ali i majke i udovice, radnice i kućanice. Preporučuju joj se i mladenci za sretan brak. Utječe joj se za brojnu djecu, za nalaženje izgubljenih stvari i za kišu, te protiv vrućice, glavobolje, bolova u grudima i stomaku i protiv nevremena. U nekim europskim krajevima svetu Anu, kao zaštitnicu, štuju rudari, zlatari, krojači, rezbari, mlinari, tkalci, stolari, sluge,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

67


POVIJEST

Sprovodni obred u grobljanskoj crkvi Sv. Ane. Na bočnom oltaru vidi se arhaični drveni kip Sv. Ane

siromasi. Na papinskom dvoru slavili su je konjušari pa su na njezin blagdan uvijek priređivali svečanu procesiju. Svjedok je tog slavlja crkva Svete Ane u Vatikanu, podignuta 1505. godine. Od svete Ane mnogi su molili i za milost dobre smrti jer je ona, prema tradiciji, na smrtnome času, bila obradovana prisutnošću Svoje kćerke Marije i Njezina djeteta Isusa. U kršćanskoj umjetnosti, sveta je Ana prikazana kao starija žena u crvenoj haljini, ogrnuta zelenim plaštem, s pokrivalom na glavi te s knjigom u ruci. Često se sveta Ana prikazuje sa Svojom kćerkom Marijom, Koja joj je u naručju ili do nogu, kako tumači i Sveto pismo. Molitva svetoj Ani: O, sretna i blažena sveta Ano, majko Majke Isusove, Marije, Koja si molitvom, suzama i postom od Boga isprosila kćerku Mariju, pomno Je odgajala i pazila i napokon Je u hramu prikazala! Molimo Te ponizno da nas 68

Svojoj kćeri preporučiš! Neka nam Ona u svakoj potrebi bude u pomoći! Ako Ti za nas od Nje štogod zaprosiš, ufamo

se, da ćemo to i zadobiti, jer je Ona na ovom svijetu Tebi bila poslušna, i sada će na nebu uslišiti molitvu Tvoju. Amen…

SVETKOVINA TROJE SVETACA U ŠIBENIKU Tri šibenske svetkovine, tri šibenska velika sveca – sveti Jakov, sveti Kristofor (u našem gradu zvan i Krstofan) i sveta Ana – od davnih se vremena štuju i slave u Šibeniku. Smatrali su ih u Šibeniku kao jedinstven blagdan, ne samo svetački, već i kao gradsku feštu. Bila je to fešta sajmenog obilježja za koju su se Šibenčani pripremali i po nekoliko dana unaprijed, nastojeći pribaviti što bolje i što ljepše spize. Naravno, svaka je kuća očekivala i drage goste. Stari je šibenski običaj bio da upravo na Jakova i Anu jednostavno nagrnu brojni pri-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

jatelji, znanci ili rodbina iz drugih mjesta kako bi zajednički proveli, proslavili ovaj blagdan uz dobru spizu, vino i veselo druženje. Također, običaj je bio da se uoči sv. Jakova posti, te da vjernici otiđu na primanje Sakramenta ispovjedi, kako bi se dan kasnije mogli pričestiti, kao i da se izvrše pojedine predradnje kako bi što pripremljenije (u duhovnom smislu) dočekali ovaj veliki šibenski blagdan. Kako nam je ostalo zabilježeno, slavlje bi počinjalo predvečer uoči sv. Jakova, u šetnji Poljanom i Kalelargom, naravno i rivom, bio bi organiziran i


POVIJEST koncert gradske i vojne glazbe, „rokete“ (vatromet), i to sve do u kasne noćne sate. Nakon ugodne večeri i noći, a već od ranih jutarnjih sati na blagdan sv. Jakova stjecište Šibenčana bila bi katedrala sv. Jakova i liturgijsko slavlje. Nakon svečane mise bi se povelo kolo pred katedralom. Tih je dana Grad živio intenzivno, živo i u druženju. Između jutarnje i prijepodnevne liturgije mnoštvo Šibenčana provodilo bi u šetnji gradskim ulicama, obalom, tržnicom. Ne toliko radi šetnje, već razgledavanja pojedinih štandova. Moglo bi se slobodno kazati da je gotovo čitav grad izgledao kao jedan veliki štand. A kupiti se moglo svašta. Od robe široke potrošnje pa do svega onoga što su ljudi u to doba proizvodili. Prodavalo se i kupovalo sve i svašta, a nešto se moralo kupiti. Barem igračka za dijete, lizalicu ili slatkiš, drvenu pticu – trebalo je svako dijete osjetiti radost tih dana. Kao što i priliči, veselo je bilo i na Poljani gdje bi slavlje i veselje trajalo već do kasnih večernjih sati. Bila su to lijepa vremena jer se svatko sa svakim družio, prijateljevao, „poija i popija“. Čašćenje svete Ane uglavnom se odvijalo u grobljanskoj crkvi sv. Ane. U čast svetom Kristoforu održavana je mala procesija u kojoj bi se nosio kip sv. Kristofora, ali uvelike okićen prvim grozdovima ‘ranke’ (rana sorta grožđa). Naime, Šibenčani su pored drugih sorti grožđa, uzgajali i po koji panj te rane sorte. A upravo bi se ‘iskazali’ pojedinci svojim proizvodom, donosili bi već sazrele grozdove i njima kitili kip sv. Krstofana.

Drago nam je reći i to kako su se šibenske fešte s radošću sjećali i Šibenčani i njihovi gosti. Pa čak i prosjaci koji bi za te dane gotovo preplavili grad. Dolazili su s raznih strana, od Sinjskog zaleđa i Bosne, dalmatinske zagore, drniškog i kninskog kraja, pa sve tamo do rubnih dijelova Like. I, bilo je dobro njima te dane. Jer Šibenčanin nije nikad živio sam za sebe. Opetovano donosimo i dio razgovora s jednim od legendi težačkog Šibenika, Ivom Ercegovićem – Kutlićem koji je, između ostalog, pričao i o ova tri šibenska sveca. „Tu su bila tri sveca – sveti Jakov, prvi, sveta Ana i sveti Krstofor, a znalo se reći i sveti Krstofan. To su tri fešte bile u Šibeniku, onda su sajmovi bili. A osobito je bilo doli po obali, doli bi bili i cirkusi i bilo bi sviraca, baluna i tako. Isto ka šta u Splitu svetoga Duju slavu, nako bi ode slavili svetog Jakova, svetu Anu i Krstofora, ota tri sveca. To je bija šibenski sajam. I to bi u sveti Jakov, i sad je to, dolazili bi biskupi, četri pet biskupa bi tu govorilo misu. I onda bi mi tu pivali, ima himna svetog Jakova – ‘O dični sveti Jakove, ti diko rajskih dvora...’ Ovo je dio refrena, ja je par godina nisan piva, pa san i zaboravija. Dolazili bi biskupi i učinila bi se i procesija jedna lagana nako oko crkve, al vanka nije okolo bilo. U svetog Jakova se dosta držalo do te proslave. Uto je bila onda i sveta Ana. A na svetog Krstofora je bila procesija, ali jedna lagana. Onda bi počele ranke, ranije grožđe. Moj ćaća je ima jednu dvista loza, to su bile velike ranke. Tu bi uvik, koji je bija prvi grozd, onda bi se donija i obisija na kip svetoga

Krstofora. Onda prid procesiju bi bilo – ‘A, vidi, ima i grožđa’. Ja znan da mi je ćaća dava to, ja san bija malešan. Posli su i Zatonjani počeli ranke saditi. Na svetome Krstoforu, on je nosija Isukrsta, eto, visali bi to grožđe. A na svetu Anu bi bila misa ode gori na groblju jer sveta Ana nan se zove groblje ovo gori, tvrđava. Tu bi bile mise. A na procesiju na Krstofora to je više išlo ka gradski prošešijun. To bi se učinilo samo đir, samo ne znan je li kraj mora išlo. Uglavnom, iša je prošešijun i vraća bi se opet u sveti Jakov. Iša bi posli podne, bilo bi pivača, ali ja nisan u te procesije iša, i zbor da iđe cili. Zbor je iša jedino na Božji blagdan. Glazba bi svirala svaku večer kod Krke.“ I što na kraju kazati nego poželjeti Šibenčanima sretne im velike Blagdane sa željom da ovaj lijepi običaj opet zaživi.

Podno tvrđave Sv. Mihovila, crkva i groblje Sv. Ane

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

69


Susret Hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku

NA SLOBODU POZVANI PIŠE: don Gabrijel Jagarinec U Dubrovniku 26. i 27. travnja održan je deveti Susret hrvatske katoličke mladeži. Prvi Susreti hrvatske katoličke mladeži bio je u Splitu 1996. godine. Nakon toga uslijedili su: Rijeka 2000. godine, Osijek 2002. godine, Šibenik 2004. godine, Pula 2006. godine, Varaždin 2008. godine, Zadar 2010. godine, Sisak 2012. godine i Dubrovnik 2014. godine. Cilj Susreta hrvatske katoličke mladeži je okupiti što veći broj hrvatske mladeži iz domovine i inozemstva, ponuditi kvalitetan duhovni sadržaj i prezentirati ljepotu kršćanskog poziva koji u sebi sadrži temeljne ljudske vrednote. Raduje nas što se broj mladih na svakom slijedećem susretu povećava tako da je SHKM u Dubrovniku imao rekordan broj sudionika. Preko 30 000 mladih došlo je u grad Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju. Susreti hrvatske katoličke mladeži traju dva dana i zamišljeni su na način da prvi dan svi sudionici sudjeluju zajedno na središnjem mjestu kojeg određuje organizator. Nakon centralnog zajedničkog slavlja mladi odlaze na župe po cijeloj biskupiji. Na taj način, drugog dana susreta, mladi imaju prigodu upoznati župu na kojoj su smješteni, ali i biskupiju koja ih je radosno prima. Susret hrvatske katoličke mladeži u Du70

brovniku održao se pod geslom: „Na slobodu pozvani“(Gal 5,13). Slobodu doživljavamo kao „dar“ koji nam je darovan, koji nam se nudi da po njemu živimo i na taj način svjedočimo bližnjima ljepotu života u slobodi. Sloboda je za nas kršćane „dar“ Duha, onog istog Duha koga Uskrsli Gospodin daruje okupljenoj zajednici. Duh Sveti je princip života i živosti, u ovom kontekstu i mladenačke otvorenosti prema životu, mladenačke razigranosti, sanjarenja, otvorenosti budućnosti. Logo susreta imao je oblik stiliziranog slova S preko kojega je ispisano geslo Susreta. Kombinacija simbola i gesla susreta čini križ koji poziva mlade na nasljedovanje. U sredini logotipa nalazi se slovo D što asocira na Dubrovnik kao središte susreta. Parovi raznih boja koji izlaze iz logotipa simboliziraju kretanje, a njihovim miješanjem dodatno se naglašava sloboda kao dar, koji živimo u zajedništvu sa svojim bližnjima. Nakon ovih općih činjenica želja mi je približiti vam sam susret mladih koji se ove godine održao u Dubrovniku. Nastojali smo, prije svega, da naše mlade iz Šibenske biskupije kvalitetno pripremimo za SHKM u Dubrovniku. Zato smo organizirali mjesečne kateheze za naše mlade. Preko mjesečnih kateheza

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)


MLADI mladi su upoznali Dubrovačku biskupiju, grad Dubrovnik i spoznali su ljepotu dara slobode. Smisao kateheza bio je što je bolje moguće pripremiti mlade za SHKM u Dubrovniku. Iz naše Šibenske biskupije na Susretu je sudjelovalo 1 022 mladih što je uvjerljivo do sada najveći broj naših mladih da odlaze organizirano izvan biskupije. Tako je naša biskupija sa 21 autobusa došla u Dubrovnik. U Dubrovniku su nas dočekali volonteri. Svaki autobus dobio je svog volontera koji nam je bio i prijatelj i vodič kroz dva dana Susreta. Također, u Dubrovniku nas je dočekala i kiša. U staroj gradskoj jezgri do 15h organiziran je predprogram. Otvorene su bile sve crkve, muzeji, zidine. U crkvama je odzvanjala pjesma mladih i šarenilo majica koje su nam organizatori podijelili. Kiša nije uspjela omesti pozitivnu energiju i vedar duh koji su mladi širili Dubrovnikom. U 15h iz stare gradske jezgre mladi su organizirano krenuli prema luci Gruž gdje se održavalo središnje Euharistijsko slavlje. Prekrasno je bilo vidjeti „rijeku mladih“ koja je izgledala kao da nema kraja. Bez obzira na kišu mladi su s pjesmom ušli u luku Gruž. U 18 sati započelo je Euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup domaćin mons. Mate Uzinić. U homiliji Dubrovački biskup ohrabrio je i pozvao mlade da prepoznaju „dar“ slobode, te da aktivno sudjeluju i izgrađuju bolji svijet. Nakon sv. mise mladi su se uputili zajedno sa svojim

volonterima prema autobusima, a onda i župama na kojima su bili smješteni. Organizatori su odlučili da mladi Šibenske biskupije budu smješteni po župama na poluotoku Pelješcu i otoku Korčuli. I tako su 21 autobusa iz naše biskupije u subotu navečer došli na Pelješac i Korčulu. Obitelji su nas radosno primile i ugostile. Drugog dana Susreta sudjelovali smo u programu kojeg su za nas organizirale župe domaćini. Sudjelovali smo na župnoj misi, mladi su se predstavljali (budući da smo bili iz raznih hrvatskih krajeva i BiH), međusobno družili, upoznavali ljepote kraja u kojem smo bili smješteni… Nakon ručka oprostili smo se sa našim gostoljubivim domaćinima i krenuli prema našim kućama. Vratili smo se u večernjim satima. I ovogodišnji Susret hrvatske katoličke mladeži pomogao je mladima da razvijaju i šire svoju vjeru i prenose je bližnjima kao pravi Kristovi svjedoci. Iskreno se nadam da će SHKM 2014 u Dubrovniku, gradu koji svojom ljepotom osvaja srca ljudi, pomoći hrvatskoj katoličkoj mladeži da uzdignu oči svoga duha prema vrhuncima i polete prostranstvima Kristove slobode. Zahvaljujemo Dubrovačkoj biskupiji i svima onima koji su organizirali ovogodišnji SHKM. Cjelokupna organizacija bila je na vrhuncu, stoga želimo organizatorima čestitati na trudu kojeg su za nas uložili. Radujemo se i iščekujemo slijedeći SHKM u Vukovaru 2017. godine!

Mladi Šibenika kod domaćina na Korčuli

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

71


70. OBLJETNICA

M učenici za vjeru

i domovinu Ove godine 22. svibnja i 2. lipnja navršava se 70 godina od mučeničke smrti naših svećenika don Ante Juričeva, don Ivana Jurčeva i don Ivana Šarića koje su domaći četnici masakrirali na otoku Dvanjkama bacivši njihova tijela u more koja se nikada nisu našla pa ni pokopala. O tom krvavom događaju svjedoči pismo tadašnjeg primoštenskog župnika don Ivana Šarića koje je uputio šibenskom biskupu Jeronimu Mileti. Nije ni slutio da i njega za dva dana čeka ista sudbina? Don Ivan Šarić piše biskupu: ,Preuzvišeni, zastor, koji je skrivao sudbinu naših dvaju svećenika don Ante Juričeva i don 72

Ive Jurčeva - pao je. Dok Vam ovo pišem suze mi dolaze na oči, jer Vam, možda prvi, moram javiti, da ova dva divna svećeni-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

ka ne žive više među nama. Oni su postali žrtve podmuklog napadaja najkrvoločnijih zvijeri - četnika. Dvije nove dragocje-


ne žrtve povećale su broj naših mučenika za vjeru i domovinu. Znam, da će se Vaše dobro očinsko srce zgrčiti od boli i da će Vaša ruka zadrhtati od užasa kad budete ovo čitali, ali sam uvjeren, da ćete Vi i ovu žrtvu junački podnijeti, jer i ona sigurno stoji zabilježena u Božjem planu kao preduvjet za bolje i sretnije dane za našu katoličku vjeru

i za hrvatsku domovinu. Ukratko ću Vam, Preuzvišeni, iznijeti ono što mi je pripovjedio Joso Luketa, jedini čovjek kojeg su četnici pustili na slobodu. On je sinoć stigao iz Zablaća u Primošten. Njegov brat Ante vlasnik je broda na kojem su se vozili naša obadva svećenika. On je znao, da se na svjetioniku Dvanjke (pokraj Zlarina) nala-

v

te

do

n nA

iče r u J

ze četnici, pa je zato cijelo vrijeme vozio uz kraj. Bio je to ponedjeljak 22. svibnja oko podne. Kad su doplovili do rta „Oštrica" kraj kapele sv. Nikole, opazili su na jednom malom otočiću u blizini tri naoružana čovjeka koji su ih hicem iz puške pozvali k sebi. Kad su im se približili, vidjeli su pred sobom tri čovjeka u potpunoj partizanskoj uni-

don

ev

urč J e v

I

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

73


70. OBLJETNICA

M formi. Jedan od ove trojice ušao je na brod i naložio im da veslaju na svjetionik Dvanjke. Još prije njih k ovom otoku prispjela je još jedna naša barka kojom je upravljao sin našeg fabricera Ante Škorića. Kad je Luketin brod stigao, naši ljudi dočekali su ga i rekli: ,Ne bojte se, ovdje su partizani". Uistinu, vidjelo se dosta ljudi u partizanskim uniformama. Ti razbojnici pozvali su ih sve u svjetionik na saslušanje. Išli su svi po redu, pa tako i don Ante i don Ive. Kad su ušli u sobu komandir se digao i svakoga po-

74

zdravio partizanskim pozdravom. Pitao je ime i prezime, da li je bio u ,N.O.V.“, da li je pomagao partizanski pokret. Ljudi su bili uvjereni da su to partizani, pa su se hvalili, izmišljali mnogo toga što su učinili u korist partizanskog pokreta. Što su naša dva mislila, ne znam, ali mi ovaj Joso Luketa priča, da su i oni bili uvjereni da su oni partizani. Ja naprotiv mislim, da su oni bili svjesni položaja, jer im je moralo biti sumnjivo to pojedinačno ispitivanje i predmet o kome su ispitivali i na koncu mogli su razabrati po dugim kosurina-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

ma i bradama tko su ti razbojnici. Kad je svršilo ispitivanje, banditi su naredili da se svi moraju ukrcati u svoje brodove, samo moraju ostati na svjetioniku žene i oba svećenika. Škorića brod krenuo je prema Zlarinu a Luketin prema Zablaću. Kud je sve išao Škorića brod ne zna se, a mi slijedimo Luketin. Kad su bili na pola puta između svjetionika i Zablaća, banditi su zbacili sa sebe partizanske uniforme i obukli njemačke. Zamislite kakvo zaprepaštenje kod naših ljudi. Kad su stigli u Zablaće, zatvorili su ih ispod


skala (skalina). Opet su ih ispitivali i tukli. Pred večer su doveli sve ženske sa svjetionika u Zablaće i jer nije bilo dovoljno mjesta za njih, jednu od tih žena, Milu Gracin, dovedoše u zatvor k muškima. Ova im je rekla da su oba svećenika, odmah nakon odlaska muškaraca, bila ubivena. Mi smo plakale" rekla je, Jer smo mislile da će nas ubiti", ali su nam oni rekli: ,Ne bojte se, vas nećemo, nego popove. To je bilo u ponedjeljak. U utorak muške su odveli u Šibenik, a ženske u Tijesno. Jedini Joso Luketa ostao je s njima i taj je cijeli dan s nji-

ma radio. U srijedu su mu naredili da ih vozi opet k svjetioniku. Vozili su dinamit, da dignu u zrak svjetionik. Kad su došli svjetioniku, vidjeli su u moru kraj otočića nekoliko Iješina, a medu njima prepoznao je ovaj Joso tijelo našeg don

Antu. To sam sinoć saznao i odmah sam zamolio njemačkog zapovjednika, da pošalje jedan brod da pokupi tjelesa. Sutra ujutro ide taj brod da potraži tjelesa. Ne treba niti opisivati u kakvom se raspoloženju nalazi Primošten i radi

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

75


70. OBLJETNICA

M svojih žrtava i radi oba svećenika koje Primoštenci dobro poznaju. Jutros sam za njih rekao sv. Misu, a tako će biti više dana zaredom. O daljnjem radu oko traženja i pokopa tjelesa pokojnika javit ću prvom zgodom. Onog dana kad su odavle otputovali, oba su se ispovjedila. Preporučujući sve žive i mrtve u Vaše molitve ostajem Vašoj Preuzvišenosti uvijek odani

Don Ivo Šarić, župni upravitelj Primošten, 30. svibnja 1944.

76

D

rugi dan poslije ovog pisma došli su brodićem u Primošten isti četnici u noći između 1. i 2..lipnja 1944. po župnika don Ivana Šarića,, autora navedenog pisma, Izveli ga svezana žicom iz župne kuće, ukrcali u brodić i krenuli natrag prema Zablaću, njihovom zločinačkom brlogu. Na pola puta između Primoštena i Krapnja kaštelanski četnik, prijašnji orjunaš, Miro Stude iz revolverskog hica u glavu usmrtio je nedužnog svećenika don Ivu. Stude i njegov ortak Franić krvavo i mrtvo svećenikovo ti-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

fra An

drija Z

jačić

jelo bacili su u more, koje se nije dolično ni pokopalo, jer se nikada nije pronašlo. Grob mu je zauvijek sinje more, a spomenik otvoreno nebo i primoštenske gore. don Stipe Perkov


fra V

lade

Pavl

ov

fra Ante Ro

mac

fra I

van

rić

Rom ac

fra

Krs

to

Baz

o

Bo o n a r F a fr

v

Ž fra

a

rko

re a C

ozo

fra J

ov Jerk

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

77


70. OBLJETNICA

M “Mučeništvo, dakle, kojim se učenik usličnjuje Učitelju koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta i njemu se u prolijevanju krvi suobličuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi. Iako je to dano samo malobrojnima, ipak svi moraju biti spremni ispovjediti Krista pred ljudima te ga na križnom putu nasljedovati usred progonstva koja Crkvi nikada neće nedostajati“ (KONCIL, LG 42,2).

78

artyr (svjedok-mučenik) PIŠE: Mr. don Ante Skračić

T

ako kaže Koncil u svom dokumentu o Crkvi. Nitko od nas neće nijekati opravdanost navedenih riječi. Pitanje je samo koliko su te riječi prodrle u nas, koliko su nas zahvatile? Možemo slobodno reći da je ovdje govor „na dvije razine“. Prije se spominju oni koji se „Kristu suobličjuju do prolijevanja krvi“, a pri koncu se kaže: „Svi moraju biti spremni ispovjediti Krista pred ljudima te ga na križnom putu nasljedovati uslijed progonstava koja Crkvi nikad neće nedostajati“. Očito se radi o dvije razine. One

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

nisu identične, ali nisu ni odvojene „kineskim zidom“. Najprije, pojam „mučenik“ (u hrvatskom prijevodu riječi „martyr“) u nama izaziva asocijacije na muke, koji dotični podnosi. Međutim, taj bi pojam prvenstveno trebao u nama buditi misli na duševno raspoložene, to jest na temeljno opredjeljenje kojim se pojedinac stavlja u službu Kristu. Naime, bilo bi bolje da se grčka riječ prevela na hrvatski pojmom „svjedok“. Ovo „čišćenje pojmova“ pomoglo bi nam da shvatimo kako mučenici nisu samo oni koji radi Krista podnose strahovite tjelesne muke, nego i svi oni


koji „koji ispovijedaju Krista pred ljudima“. U svakom slučaju prvoj grupi iskazujemo najdublje priznaje, ali ćemo znati cijeniti i sve one koji se priznaju Kristovim učenicima u svagdanjem životu. Sjetimo se samo koliko je potrebno odvažnosti da se može govoriti o Kristu. Već smo spomenuli da ti pojmovi nisu nespojivo odvojeni. To znači da kod pojedinaca se mogu živjeti oba skupa, kao što ostaje istina da ljudske slabosti mogu pratiti jedne i druge. Koncil spominje da „neće nikada nedostajati progonstva“. To nam ne treba dokazivati. Sjetimo se samo kako smo

tu tvrdnju proživjeli u prošlom stoljeću: talijanska okupacija, strahote Drugog svjetskoga rata, komunistička vladavina, Domovinski rat... U tim razdobljima mi smo imali zaista velikih mučenika. Najočitije taj naslov pripada onima koji su bili ubijeni radi vjere: don Ivan Šarić, don Ivan Jurčev, don Ante Juričev, a onda i onima koji su radi vjere trpjeli biskup Ćiril Banić, kanonik Ante Radić, svećenici don Toma Bašić i don Ivo Grgurev … U Drugom svjetskom ratu najveću žrtvu, žrtvu života podnijelo je 9 biskupijskih i 13 franjevačkih svećenika, koji su djelovali na području

Šibenske biskupije. Spomenuti su samo svećenici, ali Crkvu sačinjavaju i vjernici. Nažalost, još uvijek nemamo točni popis vjernika, koji su ubijeni zbog svoje vjernosti Kristu. Svi ovi pripadaju prvoj grupi mučenika, jer se podnosili tjelesne muke. O drugoj grupi svjedoka teško je i govoriti. Tko može izbrojiti svu djecu koja su bila ponižavana zbog vjeronauka, obitelji koje su zbog svoje vjernosti Crkvi bile udarene porezima, ljude koji su bili pozivani na vojne vježbe ili „radne obaveze“ zato što su bili istaknuti katolici… Nažalost, olako zaboravljamo i svoje veli-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

79


70. OBLJETNICA

M kane koji su se istakli na drugim područjima, kao što je na području kulture bio don Krsto Stošić. Čuvamo li uspomenu na svoje mučenike? Mogu odgovoriti: „Da, ali ne u odgovarajućoj mjeri“. Kao da nam nije prodrla do svijesti poruka Ivana Pavla II. koji je rekao: „Neka narodi ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo“. Ipak je vrijedno spomenuti ono što se čini: Na nacionalnoj razini to je crkva hrvatskih mučenika u Udbini. Šibenska biskupija kao dio Kristove Crkve u Hrvatskoj sudjelovala je u njezinoj izgradnji. 3. studenoga 1990. u 80

katedrali u Šibeniku biskup Srećko Badurina služio je misu za sve žrtve (uključujući i mučenike). Tom prilikom je rekao: „Dužni smo uspostaviti ljudsko i kršćansko dostojanstvo i onima kojima se imena nisu smjela spominjati“. Nakon toga: Iste godine u Primoštenu je podignut spomenik don Ivi Šariću, koji je tamo bio župnik. Četnici su ga ubili 2. lipnja 1944. Na otoku Dvanjke postavljena je spomen-ploča dvojici ubijenih svećenika: don Anti Juričevu i don Ivi Jurčevu. 22. svibnja 1944. četnici su ih na tom mjestu ubili i bacili u more.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

U Unešiću otkriven je spomenik fra Ivanu Romcu kojega su ubili partizani 17. svibnja 1944. U Drnišu je otkriven spomenik fra Julijanu Ramljaku, koji je trpio u komunističkom zatvoru, a inače je bio veoma aktivan kao svećenik. U župi Banjevci dva puta godišnje održava se spomen nad jamom u koju su partizani bacili žive ljude. Nad jamom Golubinka u Tišnjanskoj Dubravi bude godišnji spomen i molitva za ljude koje su u partizani u nju bacili. Završimo riječima Ivana Pavla II.: „Neka narodi ne prepuste zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo“.


REPORTAŽA

PustinjaČka špilja sv.Ante Opata u kanalu Blago vijugava, slikovita, na mnogim mjestima bizarna i nepristupačna, ali i pitoma, modro-zelena brazda usjekla se u kopno između mora i šibenske luke. U vrelim ljetnim danima izorana i izbrazdana tragovima bezbrojnih brodica, jahti, glisera, turističkih jedrenjaka i kruzera, sva treperi i podrhtava, puna morske pjene, života i opasnih korenata što te za tren odnesu u daljinu. Na rubu plime i oseke, boćati valovi se lome na tamnim skliskim liticama izraslim iz vode pod bujnim krošnjama vječitih borova, čiju smolastu koru prskaju svježinom kapljica što pobjegnu s njihovih bijelih krijesti. Kad plovi podno okomitih stijena što se surovo izdižu prema vrhovima ovog čudesnog tjesnaca, čovjek dobiva osjećaj da ga upravo tu promatraju i vrebaju one mitske morske nemani, gospodarice hridi, morskih struja i virova, Scile i Haribde, ali ipak se ništa strašno ne dogodi.

Fotografija špilje Sv. Ante Opata u kanalu iz 1909. godine

TEKST I FOTOGRAFIJE: JOSO GRACIN

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

81


REPORTAŽA Jutro u kanalu Kanal Sv.Ante, dugačak ni tri kilometra, svojom ljepotom punom radosnih otkucaja srca, svakome tko ga prvi puta ugleda raširi zjenice i zarobi dušu. Moja duša tom ljepotom zarobljena je već desetljećima i iz nje se više ne može ni otrgnuti, ni izvući. Na terasi ispred kuće, sjedeći natkriven zelenilom borova, promatram stijene, litice i borove na drugoj obali. Ovaj najljepši dio kanala, dio je moje svakodnevice, ali svakim jutrom, svakim danom i svakim sutonom ja mu se divim ispočetka. Mjesto na kojem se budim i na kojem odlazim na počinak, idealno je za život. Istovremeno zrači radošću življenja, ali i posebnim mirom. Dok površina kanala vrije životom, ja razmišljam gdje da krenem i dođe mi. Otići ću na drugu stranu kanala i posjetiti pustinjačku špilju sv.Ante Opata, špilju po kojoj ovaj prelijepi kanal nosi ime. U boku ovog čudesnog prolaza gdje se vječno čuju zvuci brodova i ljudski glasovi, a milijarde cvrčaka ljeti na užarenom zraku para uši, skrila se tajnovita špilja sv.Ante pustinjaka. Shvativši da neću moći otići do rijeke Krke i ući u špilju s razbijenim gospinim kipom u sedrenoj barijeri Roškoga slapa, okrenuvši se oko sebe, pogledom obuhvatim drugu stranu kanala. pa se sjetim da tamo preko puta postoji pustinjačka špilja mog prvog susjeda sv. Ante Opata. Kanal sv.Ante, kanal svetaca, vrata su Šibenika, a za mene vrata svijeta, najdraži i najljepši kutak Hrvatske. 82

Današnji izgled ulaza u špilju

Moj dom je u kanalu Sv.Ante. Ulazeći brodom iz pravca grada, na samom ulasku u kanal, u prvoj uvali odmah iza rta Burnji Turan na kojem se nalaze još uvijek dobro vidljivi temelji srednjovjekovne kule, odmah iznad bijelog kamenog mula, mala kuća vidljiva je samo s mora. Skrivena liticama i krošnjama stoljetnih borova priča o svim godinama koje su ostale u mom srcu. Kanal sv.Ante, mjesto je na kojem su me uvijek dočekivali toplina i sreća, i svo spokojstvo ovoga svijeta. Tog jutra probudili su me kliktaji bijelih galebova, ponosnih vladara neba nad kanalom, te zvuci ranih brodova i jedrilica što su orući jutarnju bonacu kanala uplovljavali u šibensku luku. Krošnje vječno-zelenih borova nadvile su se i iznad i ispod mene. Razmišljajući kako se sigurno nigdje na svi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

jetu nije tako dobro probuditi kao na mjestu na kojem sam se nalazio, vani na stolu pod borom, pripremio sam svoj prvi jutarnji obrok. Dok sam u ruksak stavljao samo ono najnužnije što će mi zatrebati na ovoj kratkoj plovidbi prema pustinjačkoj špilji u šibensku luku uplovljavao je ogroman kruzer. Bio je toliko velik da je visinom za nekoliko katova premašio moju kuću koja se nalazi 15-tak metara iznad površine mora. Iz velike vojne cisterne pumpajući starom željeznom pumpom nalio sam aluminijsku čuturicu vodom kišnicom, hladnom točno onoliko koliko treba biti hladna, nabacio ruksak na leđa, te se alejom zelenih borova spustio do mora. Sigurno ni jedan drugi grad na svijetu nema ulaz u luku kao naš Šibenik.


REPORTAŽA Brodovi iz mog sjećanja Kanal sv.Ante iz mog sjećanja, iz druge polovine šezdesetih i početka sedamdesetih, izgledao je nešto drugačiji nego sada. I jedna i druga obala, ona istočna, od Vile ˝Moj Mir˝ pa sve do tvrđave Sv.Nikole i ova zapadna, od auto-kampa na Martinskoj pa sve do uvale Sičenice, pred samu Jadriju, bile su obrasle gustim šumama alepskog bora. Danas je ostatak tih borovih šuma ostao sačuvan samo na prostoru Minerske i jedan manji dio u uvali Čapljina. U zadnjih četrdesetak godina kanal su poharali mnogi požari. U nosnicama mi je zauvijek ostao miris izgorenih borovih šuma. Ubacio sam plavi kajak u more, ušao u njega i zaveslao prema drugoj strani kanala i pustinjačkoj špilji sv.Ante. Veslajući prema rtu sv.Ante, okrenuo sam se, a onda s vjetrom u leđa zaveslao nazad prema špilji. Na valovima maestrala dobio sam osjećaj kao da letim, a onda me s boka zahvatili oni valovi što ih prave mnogobrojni brodovi što prometuju kanalom. Skupa s valovima nasukah se na minijaturno žalo podno špilje te izađoh iz kajaka. Izgleda gotovo nevjerojatno koliko ljeti prođe brodova kroz ovaj naš kanal. Točno sredinom, u pravcu grada, more je sjekao brod Tijat čiji su motori preli fino poput starog mačka. Uživanje ga je bilo i gledati i slušati. Više se ne grade tako dobri brodovi kao što je Tijat. Pored mene prošao je i brod Tara što prevozi ljude iz Šibenika na Jadriju. Gledajući

Unutrašnjost

za Tijatom i Tarom sjetih se nekih brodova koji su nekada plovili kroz kanal, a sada ih više nema. Za brod Aba vežu se mnoge uspomene. Aba je za lanterniste i nekoliko vikendaša koji ni usred zime nisu napuštali Jadriju, sedamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljala jedinu vezu s gradom. Aba je vozila i ljeti i zimi. Za kanal se veže i legendarni brod Jadrija, što je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stolje-

ća cijelo ljeto vozio kupače od grada do kupališta na Jadriji. Još se uvijek s ponosom sjetim brodova Šibenske Slobodne plovidbe, a naročito broda Skradina koji je svakih dvadesetak dana uplovljavao u šibensku luku vozeći fosfat iz Casablanke. Već od ulaska u kanal Sv.Ante, Skradin bi javio da stiže uputivši nekoliko puta snažnom brodskom sirenom pozdrav svome dragom Šibeniku.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

83


REPORTAŽA Pokloniti se boravištu pustinjaka Zvuk koraka po grubo otkinutom kršju i ljušturama pidoća zagluši šum mora i zvuk brodica. Minijaturno žalo, taman za dvije, tri osobe, ali najljepše u cijelom kanalu. S novouređenog kamenog pristaništa puca pogled na donji dio kanala, prostrani ulaz u uvalu Čapljinu, rt Košćinovo i rt Debeli na drugoj strani, te rt Sv.Ante na istoj strani. Izašavši na malo žalo podno špilje strmim stepenicama sam se popeo do nje. Za tren sam bio gore na malom platou ispred ulaza. Uđoh unutra da se poklonim boravištu pustinjaka i pomolim za duše onih kojih više nema. Pomolih se sv.Anti, te pomislih koliko sam puta bio u toj špilji da sam se već i sam počeo osjećati poput pustinjaka. Ljeta ispunjena zvukom bezbrojnih cvrčaka sa zelenih obala kanala i mirisom pidoća

na rukama kao da su bila nekako spokojnija, a nebo kao da je izgledalo modrije nego danas. Osvježavajući maestral zavlačio bi se u svaki šumarak u kanalu, te milovao i ljude i krošnje zelenih borova. More je tada bilo puno pidoća i ribe. Nekad su ljudi pidoće vadili u neograničenim količinama, ali ih je ipak uvijek bilo. Sada su sve litice u kanalu gotovo ogoljene. Samo s ulaskom u pustinjačkoj špilju sv.Ante može se osjetiti osjećaj mira i spokojstvo davnih godina. Zavučena u liticu, 15-tak metara nad morem pustinjačka špilja Sv.Ante opata, po kojoj je kanal dobio ime, jedno je posebno mjesto. Do nedavno, plato pred ulazom u nju bio je gotovo cijeli zarastao u mračno zelenilo. Masivna željezna vrata i porušeni oltari skriveni u tami iza raslinja odavali su dojam nekakvog tajnovitog hrama u prašumi.

Bočni oltar 84

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

Tokom 2010. i 2011. godine volonterskim akcijama Šibenskog građanskog foruma i Turističke zajednice grada Šibenika, očišćeni su plato ispred ulaza i srušen je nadograđeni betonski objekt unutar crkvice. Špilju Sv.Ante smještenu u zapadnom dijelu slikovite 60 metarske stijene Zvane ˝Hitlerove oči˝ spomenuo je i talijanski prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis u svojoj knjizi ˝Put po Dalmaciji˝ objavljenoj 1774.godine, a o špilji je u knjizi ˝Sela šibenskog kotara˝ pisao i osnivač Muzeja grada Šibenika, don Krsto Stošić. Otvor špilje u kojoj se nalazi crkvica s prelijepim kamenim oltarom okrenut je prema zapadu, te zazidan pročelnim zidom visokim i širokim oko 10 m. Unutrašnjost špilje je duga oko 10 m, a najšira je u središnjem djelu, oko 7,5 m. Visina špilje u najvišem dijelu iznosi oko 6 m. Unutar špilje su se nalazila dva oltara, glavni središnji i bočni. Središnji oltar s


REPORTAŽA Glavni oltar

dekorativnim odlikama ranog baroka (početak 17.stoljeća) tijekom proteklog stoljeća, dosta je oštećen. Manji bočni oltar nalazio se u isklesanoj udubini lijevo od ulaza. Središnji dio ovog drugog oltara zauzimala je svetačka slika koja je davno skinuta i njezina sudbina je nepoznata. Prostor špilje bio je više puta obnavljan i uređivan. Posljednji radovi uređenja crkvice zabilježeni su 1880. i 1881. godine. Crkvica je nakon tih posljednjih uređenja bila u funkciji još pedesetak godina, a onda je između dva svjetska rata, točnije oko 1930.godine pripala vojsci Kraljevine Jugoslavije što je uzrokovalo početak njenog uništavanja. Vojska je od tog svetog mjesta napravila strateški punkt. Na obali podno špilje postavila je jedan pokretni top kalibra 90 mm, a drugi istog kalibra postavljen je u samoj špilji. Od godine

1941. do 1943. talijanska vojska je unutar špilje sagradila betonski bunker koji je zauzeo gotovo polovicu špiljskog interijera. U špilji se nekada nalazio i kip Sv.Nikole ali su ga za vrijeme talijanske okupacije tadašnje vlasti uklonile s tog mjesta. Pretpostavlja se da se prostor ove špilje preuredio u crkvu sv.Ante Pustinjaka, odnosno sv Ante Opata iz Egipta, negdje u srednjem vijeku, najkasnije u 15.stoljeću. U pećini se još uvijek nalazi kamenica u koju su pustinjaci skupljali pitku vodu koja se cijedila niz litice. Na kamenici je isklesana rimskim brojevima godina MCCCLI (1451.), a ispred godine i jedva vidljiv natpis MERS NE MERS HOTO PIMO. Kamenica je i danas puna čiste vode nakapnice. Pretpostavka je da se u špilji i na zemljanom platou ispred nje nalaze grobovi pustinjaka, koji su tu živjeli. Pu-

stinjaci su preživljavali pijući vodu nakapnicu i hraneći se ribom i školjkama koje bi ulovili u kanalu. Ova prozračna i suha špilja zaštićena od udara gotovo svih vjetrova predstavljala je idealno mjesto za pustinjake. Priča se da je u špilji po vlastitoj želji pokopan i šibenski knez Jacint Soope Papalić, a pretpostavlja se da je u njoj dio svog života proveo i pustinjak Jerolim-Zadranin, koji bi po tome također trebao biti pokopan u špilji. Tijekom rujna 2013. godine na platou ispred ulaza u špilju provedena je prvo arheološko istraživanje. Otvorena je probna arheološka sonda dimenzije 1x2 m. Prilikom tog istraživanja pronađen je grob odrasle osobe. Kosti su bile u jako lošem stanju i izmiješane, pa se pretpostavlja da je pokojnik tu premješten iz nekog iz nekog drugog dijela špilje i jednostavno uguran u tu malu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

85


REPORTAŽA

Hitlerove oči Na mulu podno špilje sve donedavno je stajao jedan od topova s tvrđave Sv.Nikole. Okomito ugrađen u mulo služio je kao kolona za vezivanje većih brodova. U impozantnoj 60 metarskoj stijeni za vrijeme Drugog svjetskog rata njemačka vojska je započela s iskopavanjem velikog tunela s dva otvora. Čitava stijena je zbog tih otvora, očiju, nazvana Hitlerove oči i pod tim je nazivom poznata i danas. Tunel je trebao poslužiti torpednim čamcima i drugim maraku. Uz pokojnika je pronađen i brončani prsten. Don Krsto Stošić je pretpostavljao da je moguće da su se tu uz pustinjake ukopavali i okuženi pokojnici. Nakon otvaranja još jedne arheološke sonde unutar same špilje u planu je uređenje ovog iznimnog i donedavno gotovo nepoznatog sakralnog objekta. Značajni krajobraz Kanal Sv.Ante prije 10 tisuća godina, u vrijeme zadnjeg ledenog doba kada je razina mora bila 100 metara niža, bio je kanjon rijeke Krke. Nastao je tako što su ga izdubile vode tada snažne rijeke, prateći i erozirajući pukotine u zemljinoj kori nastale tektonskim 86

njim vojnim brodovima da se sklone od neprijateljskih zrakoplova. Nakon rata tadašnja JNA je nastavila s radovima, ali tuneli nisu nikada poslužili namjeni zbog koje su rađeni. Na dovršenju iskopa tunela uglavnom su bili angažirani njemački ratni zarobljenici. Cijela istočna obala kanala zajedno s pustinjačkom špiljom od tada pa do domovinskog rata za građane Šibenika predstavljala je zabranjenu zonu. Stijena Hitlerove oči i brdo Lobor na istočnoj obali kanala danas su stanište velikih sova ušara, a na okomitim liticama gnijezde se i sokolovi.

pomjeranjem tla. Kanal Sv.Ante dug je 2700 metara, najuži je na svojem ulazu i izlazu, oko 150 metara, a dubina mu je do 45 metara. Kanal je zajedno s šibenskim zaljevom proglašen značajnim krajobrazom i na taj način pravno zaštićen od daljnjeg propadanja. U ljeto 2013. na istočnoj obali kanala otvorena je prelijepa šetnjica koja je povezala tvrđavu sv.Nikole i Minersku, s pustinjačkom špiljom Sv.Ante i tunelima Hitlerove oči, te vilom Moj Mir. Izašao sam kroz vrata podzemlja i zaveslao preko morskih dubina i snažnih korenata nazad na drugu stranu. Kanal Sv.Ante spada u jedan od najljepših dijelova jadranske obale i jedan od

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

najfrekventnijih morskih prolaza na Sredozemlju. Kroz njega su uplovljavali i stari Grci i Iliri i Rimljani, pa Turci, Mlečani i gusari šibenskog kneza Domalda. Uplovljavali su tu prelijepi jedrenjaci, austro-ugarske topovnjače, ratni i trgovački brodovi mnogih država i naroda. Danas kroz kanal prolaze veliki prekooceanski brodovi, ribarske koće, plivarice, leuti, gajete i kaići, a ljeti na tisuće jedrilica, jahti, glisera i kruzeri puni znatiželjnih turista. Rijetko koji brod koji plovi uz istočnu obalu Jadrana, ne uplovi u kanal svetaca, najljepši morski prolaz na Sredozemlju, te prođe pored pustinjačke špilje sv.Ante Opata.


NA KRAJU Šibenska biskupija ugostila mlade iz poplavljenih područja

Zahvala svima koji su pomogli OVU AKCIJU

PIŠE: sestra Mandica Starčević FOOTOGRAFIJA: sestra Mandica Starčević Na poticaj našeg o. biskupa Ante Ivasa i Caritasa naše biskupije a u dogovoru s požeškim biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem i župnikom Pleternice, naša je škola ovog ljeta ugostila mlade iz poplavljene župe Pleternice od 30. lipnja do 7. srpnja. Cilj nam je bio za trideset i troje mladih prvenstveno osigurati kvalitetan odmor i odmak od životnh situacija koje su im izmijenile svakodnevnicu. Uz svakodnevno kupanje na šibenskim plažama, želja nam je bila i upoznati ih s povijesno-kulturnim znamenitostima grada i županije. Tijekom boravka kod nas obišli su otok Prvić (Memorijalni centar Fausta Vrančića kroz koji ih je vodila gđa Ivana Skočić, župnu crkvu Sv. Marije od milosti gdje ih je ugostio župnik don Božo Škember), imali su susret s o. biskupom Antom Ivasom u našoj katedrali koji im je približio njezinu povijesnu i duhovnu dimenziju. Uz stručno vodstvo gđe Josipe Petrine obišli su grad Šibenik te tvrđavu sv. Mihovila gdje su ih ljubazne voditeljice upoznale s njezinom povijesnom i novijom ulogom za naš grad. Veliku je radost izazvao posjet izložbi „Zvučni vrt“, slovenskog skladatelja Petera Kusa u Muzeju grada Šibenika koja je postavljena u sklopu MDF-a.

Cijeli je prostor odzvanjao različitim improviziranim melodijama na zanimljivim instrumentima. U nekoliko preostalih dana njihovog boravka među nama doživjet će večer zatvaranja Međunarodnog dječjeg festivala, sudjelovati na nedjeljnoj svetoj misi u katedrali te posjetiti Aquarium. Zahvalni smo dragom Bogu na lijepom vremenu i svim uvjetima koji su bili temelj za realizaciju naših planova. A zahvalni smo i svima koju nam pomogli u realizaciji ovog gostovanja. Najprije zahvaljujemo našoj biskupiji, župniku Pleternice vlč. Antunu Ćorkoviću na podršci u organiziranju, Mihovilu d.o.o., župi sv. Jakova, animatorima šibenske biskupije koji su ostvarili nezamjenjivu ulogu ovog domaćinstva, autoprijevozniku Stari Velim, Jadranskoj banci, Matkolu, voditeljici šibenskih tvrđava Gorani Barišić Bačelić i njezinim djelatnicima, Turističkoj zajednici, Memorijalnom centru Faust Vrančić, Aquariumu, Jakovu Biliću i Franki Klarić ... te mnogim roditeljima naših učenika i djelatnicima koji su se uključili javnosti nevidljivim načinima i pomoći i tako uljepšali gostovanje dragih nam mladih prijatelja. Želimo da svima ovo kratkotrajno gostovanje donese plodove u životnim putevima kojima hitamo, neka bude poticaj za stvaranje novih prijateljstava i jedan od temelja za kvalitetna životna usmjerenja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 17 (4)

87


MIHOVIL GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.17(4), GODINA XIX

PROGRAM OBILJEŽAVANJA OBLJETNICA DON KRSTE STOŠIĆA U ŠIBENIKU 16. SRPNJA 2014. 19,00 molitva i odrješenje na grobu (groblje Sv. Ane) 19,30 polaganje vijenca na spomen ploču na rodnoj kući (Trg Ivana Pavla II) 20,00 otvaranje izložbe o dijelu don Krste Stošića u Gradskoj knjižnici 21,00 predavanje u atriju Muzeja o don Krsti Stošiću

Mihovil 17  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you