Mihovil 19 by palfirevic

MIHOVIL

GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.19(6), GODINA XIX

,. o l i n.. d o va r searo me d a n j e t m e a j i n d ... sin

)

–6

1 9,

MIHOVIL Glasilo Šibenske biskupije broj 19 (6)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov TEHNIČKI UREDNIK Petar Alfirević, dipl. ing UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Franjo Glasnović, Željko Krnčević, Ivan Ugrin Suradnici: Joško Čelar, Joso Gracin, don Gabrijel Jagarinec Dragan Zlatović Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing. Lektura i korektura: Karmen Krnčević ISSN: 1330-9730 ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 Na naslovnici: “Šibenski Božić” akvarel Branka Lovrića Caparina iz 1994. godine Poslijednja stranica: Dječji radovi iz arhiva Centra za vizualnu kulturu, Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku; pripremila Zdenka Bilušić

sadržaj:

03 04 05 06 08 11 13 52 54 62 66 73 79 86 92 94 96 99

UVODNIK BIBLIJSKI TEKST

BISKUPOVA ČESTITKA TEOLOŠKA MISAO PROPOVIJED PRIGODNO IZ ŽIVOTA BISKUPIJE AKTUALNO CRKVA I DRUŠTVO POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE RAZGOVOR OBLJETNICA POVIJEST REPORTAŽA PRIRODA POSUĐENO Politika In memoriam

UVODNIK

DANAS JE BOŽIĆ Poštovani čitatelji 6. obnovljenog broja „Mihovila,“ Sretan vam Božić, sretan! Može li nam biti sretan, makar bižuterijom okićen, uz brojne teškoće i nevolje koje nas pritišću: nezaposlenost, siromaštvo, gospodarska i politička kriza, jedna opća depresija (…“narod koji u tmini hodi“…) Može li nama, našem narodu, našoj Crkvi i svakom čovjeku „jarka svjetlost osvanuti“? Može! Prorok Izaija poručuje:… „veliki jaram, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča slomio si. Jer, dijete nam se rodilo, svima nama je darovan…“ Bog nas nije napustio, nije nas zaboravio, održao je obećanje što nam je dao

nakon Grijeha, da će nam poslati Spasitelja. Što je Izaija navijestio, anđeo je objavio, ne samo pastirima, već i nama danas: „Ne bojte se! Javljam vam radosnu vijest. Danas vam se rodio Spasitelj, Krist Gospodin.“ Danas! Danas = Božić. Jer Bog se utjelovio, postao je čovjekom, kako bi čovjeka oslobodio i podigao ga na doseg Božje veličine. Radi se o nama, za nas se rodio, „on sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja“, i ove trenutne krize, depresije, nesreće. Dijete je znak: „evo vam znaka: naći čete novorođenče gdje leži u jaslama.“ Božić je znak i ostvarenje rađanja, života, ljubavi,

obitelji, nade i radosti, on je „velika radost za sav narod“! Zato pjevamo iz dna srca i duše: Radujte se narodi, Veselje ti navješćujem, Svim na zemlji mir i veselje… S tim povijesnim i sadašnjim događajem Bog se i čovjek sjedinjuju, zemlja i nebo se združuju, počinje novo doba, Kristovo vrijeme ( nova era )za novog čovjeka kojom daje Bogu slavu, a mir ljudima, kako objaviše i božićni anđeli: „Slava Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! Danas je Božić! Na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo! urednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

BIBLIJSKI TEKST

Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod

ULAZNA PJESMA: Ps 2, 7 Radujmo se svi u Gospo dinu: Spasitelj se naŠ rodio. Danas nam s neba pravi mir siđe.

ZBORNA Gospodine, ti si dao da ove presvete noći zablista pravo svjetlo – Gospodin naš Isus Krist. To svjetlo na zemlji motrimo u otajstvima. Daj nam uživati njegove radosti na nebesima, koji s tobom živi.

1.ČITANJE Iz 9, 1 – 6 Čitanje Knige proroka Izaije Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku: onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer, teški jaram njegov, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midijanski. Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je, i nazvan je imenom: „saveznik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira“ – da porastu vlast i mir bez kraja na prijestolju Davidovu i u kraljevstvu njegovu te se učvrsti i utvrdi u pravu i pravednosti od sada dovijeka. Privržena ljubav Gospodina nad vojskama to će učiniti.

PSALAM 96 (95) Danas nam se rodio Spasitelj – Krist, Gospodin Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, sva zemljo! PjevaJte Gospodinu, Hvalite ime njegovo! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, Kazujte poganima njegovu slavu, Svim narodima čudesa njegova.

Raduj se nebo, kliči zemljo! Neka huču more i što je u njemu!

2.ČITANJE Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Titu Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i očitovanje slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista. On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabran koji revnuje oko dobrih djela.. Aleluja,! Aleluja! Javljam vam blagovijest, veliku radost: danas vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin! Aleluja!

Evanđelje U one dane izađe naredba Cezara Augusta da se provede popis stanovništva svega svijeta. Bijaše to prvi popis za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad .tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje iz grada Nazareta – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim nebom čuvahu noćnu stražu kod svojih stada. .Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja. Silno se prestrašiše. No Anđeo im reče: „Ne bojte se! Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Betlehemu rodio Spasitelj, Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga govoreći: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

BISKUPOVA ČESTITKA

Dopustimo da se u svima nama dogodi Božić Draga braćo i sestre u Bogu-Božiću ! Božić, Bog se zaputio ljudima u susret. Najprije u jedno srce, majčinsko, Marijino. U jedno srce očinsko, Josipovo. U srce jedne obitelji, Nazaretske, jednoga naroda, Izraelskoga. Zaputio se da u njima susretne i dotakne i zagrli sve ljude, sve obitelji, sve narode zemlje, za sva vremena, zauvijek. Zaputio se da u svim ljudima „miljenicima njegovim“ zasja izvorni sjaj „slike Božje“, na koju je Bog stvorio i stvara svakoga čovjeka, kroz ljubav očinsku i majčinsku. Zaputio se da svi oni koji ga susretnu i prime, postanu „djeca Božja“. Zaputio se i još uvijek putuje. I ove godine dolazi u susret najprije našim srcima, svakome čovjeku osobno. Dolazi našim obiteljima, narodu, svemu svijetu. On je naša Božićna radost. Božić, Bog se „uputio“, utjelovio se i postao čovjekom. Rodio se i nastanio među nama. U špilji kamenoj, u jaslama na slami, siromašan da donese bogatstvo. U noći zvjezdanoj da bude „svjetlo svijeta“. Na pašnjacima gdje su pastiri čuvali svoja stada, da bude „dobar pastir“. Među vinogradima, da bude „trs a mi loze njegove“.

Za njega i njegovu obitelj „ne bijaše mjesta u svratištima betlehemskim ni u palačama jeruzalemskim“. A On je htio biti jednak svima, na popisu stanovnika zemlje. Upisan u carske knjige, kao svi podanici zemaljskih vladara i moćnika. Htio je podijeliti sudbinu malih i velikih, siromašnih i bogatih, slobodnih i zasužnjenih. I svima biti bliz, prijatelj i brat. Da se sa svakim može susresti izbliza, iskreno, oči u oči, srcem u srce. Da svatko može osjetiti dah njegove blizine, otkucaje njegova srca, iskrenost njegove ljubavi, njegovu darežljivost i predanje i dar „života u izobilju“ koga je donio od Oca, da ga svima s ljubavlju pokloni. Božić, Bog putuje u susretu s nama, s nama u zagrljaju, u ljubavi Božanskoj kojoj nema kraja. Upravo je to prva i najveća njegova Božićna želja i molba i čežnja, za kojom On od početka „svom dušom čezne“. „Ostanite u mojoj ljubavi“, poručuje nam. „Njegova se ljubav razlijeva u našim srcima“. Teče od jaslica do križa, od groba do uskrsnuća. Teče našim životima, našim obiteljima, poviješću našega naroda, teče s oltara njegove Crkve vjekovima. Teče ,,u sve dane do svršetka svijeta“. A s njom svim ljudima i narodima na zemlji teče pravi mir, teče istinska radost. Ima smisla živjeti ! Božić-Bog je opet došao. „Nemojmo se bojati otvoriti Kristu sva vrata“ svoga života, svojih obitelji. Vrata radosti i muka svoga naroda, svoje domovine, svojih gradova i sela...“Otvorimo mu sve granice i zidove koje nas suprotstavljaju i dijele. Sve gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, civilizacije i razvoja... Jer nije moguće misliti da se može razriješiti ili riješiti pitanje o čovjeku ako se zaobiđe pitanje o Bogu koji je radi nas ljudi postao čovjekom.“ (Sv. Ivan Pavao II.) Dopustimo da se u svima nama i među nama, dogodi Božićni susret s Bogom koji nam dolazi. Ne tek usput, ne negdje izvan života, nego uživo, jer se tek u takvom susretu život ispunja svjetlošću u kojoj se možemo prepoznati međusobno, u kojoj možemo razlučiti dobro od zloga, istinu od laži i zajedno s njime i uz njegovu milost sigurno ići kroz sve izazove i bespuća života. I unatoč svemu, biti sretni. Braćo i sestre, Neka Vas sve ovaj Božićni blagdanski susret sa živim Bogom ispuni vjerom, radošću i dobrotom. S tom željom i molitvom svima vam nazivam: Sretan Božić i s njime sretna vam Nova Godina 2015. Vaš biskup +Ante

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

TEOLOŠKA MISAO BOŽIĆ JE RADOSNA VIJEST O UTJELOVLJENOJ BOŽJOJ RIJEČI KOJA SE TREBA UTJELOVITI U NAMA i POSTATI NAŠ SVJETONAZOR PO KOJEM ŽIVIMO I PROMATRAMO CJELOKUPNU STVARNOST ŽIVOTA I SVIJETA Za kršćanske vjernike blagdan Božića – rođenje Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – čudesan je, otajstven i radostan događaj koji se dogodio u povijesti spasenja, a svake godina ga radosno iščekujemo, pripravljamo se za njega i svečano ga proslavljamo u veselim božićnim pjesmama i običajima te u božićnoj liturgiji i slavlju.

PIŠE: don Franjo Glasnović

tajstvenost i čudesnost Božića na najbolji način nam predočuje Božja Riječ: – Evanđelje božićne noći: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.”/ Lk 2, 10-12/ i Proslov Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga,i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve po njoj postade, i bez nje ne postade ništa“/Iv 1, 1-3/ Za ovaj Božić 2014. godine, u kojoj smo na poticaj pape Franje u njegovoj prvoj Apostolskoj pobudnici: Evangelii Gaudium razmišljali o Radosti evanđelja koje treba prožimati i poticati naš vjernički život, a pri njenom završetku, u

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

TEOLOŠKA MISAO Došašću, započeli novu liturgijsku godinu koja je pred nama, a posvećena je osobama posvećenog života – redovnicima i redovnicama, kao poticaj u slavljenju i življenju otajstva i radosti Božića, neka nam posluže riječi čovjeka, vjernika, redovnika i biskupa koji je na najbolji način nadahnut Božićem u svome životu živio i svjedočio Radost evanđelja i život u posvećenom životu kroz evanđeoske savjete: „U Božiću; rodilo se dijete! Ali tada slijedi ono što čovjek ne bi mogao sam dokučiti, do čega ne bi mogao doći. To novorođenče povijeno i položeno u jasle, vidljiv je znak da se rodio Spasitelj, da se rodio Krist, da se rodio Gospodin. Gospodin, to je naslov koji se u Svetom Pismu pridaje Bogu. Rodio se Bog. (…) Božić to je sučeljavanje s djetetom koje je povijeno u

pelene i položeno u jasle. Na razini našega zapažanja i iskustva tu se može zatvoriti horizont naših mogućnosti, našeg uvida, našeg razumijevanja. Ali onda ostaju pitanja. (…) Nama je Božić objava Boga. Ali objava cjelokupne stvarnosti i njezina unutarnjeg smisla i značenja. … Božić je svjetonazor, jer on razjašnjava sve. On gleda cjelovito: stvorenje i Stvoritelja, čovjeka i Boga, pravednost i grešnost. (…) Božić je temelj, izvor cjelovitoga humanizma. I zato nam je današnji blagdan posebno svjetlo i poseban dar. I radost, i nježnost i dragost i dobro raspoloženje. Ali ne samo to, jer to je površno. To dolazi i odlazi. Božić nam je objava Božja: objava o Bogu, objava o svijetu, objava o čovjeku. Božić nam je svjetonazor. U njegovu svjetlu promatramo i procjenjujemo sve.

Prihvaćamo i odbacujemo. Prihvaćamo što je u skladu s Božićem. Odbacujemo sve što mu se protivi, što ga niječe, što ga gazi, što ga ponizuje.“ I ako su ove riječi biskupa Srećka Badurine izrečene za Božić 1994. – prije dvadeset godina – one su i danas aktualne i snažne te nas potiču na dublje razmišljanje o Božiću i njegovu otajstvu u kojem kao vjernici prepoznajemo Radosnu vijest o utjelovljenoj Božjoj Riječi, Sinu Božjemu – Bogu koji je u djetetu postao čovjekom – koji se ovoga Božića treba najprije utjeloviti/ roditi u nama i postati naš svjetonazor po kojem živimo, mislimo i osmišljavamo svoj ljudski i vjernički život i cjelokupnu stvarnost svijeta koji nas okružuje.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

PROPOVIJED

Božić nije tek uspomena iz prošlosti Božić je blagdan vjere da je Bog i Božja ljubav, svjetlo jače od svake tmine i sigurni putokaz za izlaz iz svake povijesne zavrzlame, kojima moćnici i mudraci svijeta, svako malo i uz velike tragične žrtve, mute sigurne Božje putove čovječanstva. 8

PROPOVIJED MONS. ANTE IVASA, BISKUPA ŠIBENSKOG NA POLNOĆKI 2013. „Bože, ti si ovu noć obasjao pravim svjetlom Isusom Kristom. A mi smo upoznali otajstvo svjetla, daj nam uživati njegovu radost!“ To je prva Božićna molitva Crkve koja , evo već treće tisućljeće, svetkuje i slavi slavlje zemaljskog rođenja svoga Spasitelja i Učitelja, Boga i čovjeka Isusa Krista. To je molitva „naroda koji je u tminama hodio, kako kaže prorok Izaija, ali je u tom hodu kroz tmine i mrkline povijesti susreo i vidio „Svjetlost veliku“. I prepoznao da je to veliko svjetlo pravo svjetlo: da je to Svjetlo

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Isus Krist, Bog koji je postao čovjek u obitelji Marije i Josipa iz Nazareta. Navijestili su ga anđeli, prepoznali su ga pastiri betlehemski, ljudi dobre volje i čista srca, poklonili su mu se mudraci s istoka, povjerovalo mu i slijedi ga s povjerenjem nepregledno mnoštvo „koga nitko ne može izbrojiti, iz svakoga plemena, puka i jezika“. Tako do danas. I bit će tako dovijeka! To je božićna molitva svih onih koji su dopustili i s radošću i oduševljenjem mole da ih Božićno svjetlo - Isus Krist, obasja i obuzme, iznutra i izvana, da zahvati njihovo srce i um, dušu i tijelo. Da ih tako ispuni svjetlošću Božjom da u Njemu mogu upoznavati sebe i svoje ljudsko dostojanstvo, i

PROPOVIJED sve bogatstvo, ljepotu i uzvišenost života kojima Stvoritelj obdaruje svakoga čovjeka. U tom je svjetlu moguće istinito i čisto vidjeti i svijet i ljude oko sebe, i prepoznavati ono što je u njima lijepo, plemenito i dobro. I sve to unatoč sumraka koji tako često pada, i mraka koji zahvaća ljude i čovječanstvo. Sve tamo od prvoga grijeha, kad je čovjek pomislio da može spoznati dobro i zlo i bez Božjega svjetla, pa sve do danas kad sile tame i zla gotovo trijumfalno, nasrću na Božja svjetla i zakone u ljudima, u obiteljima, u narodima i kulturama na zemlji. „Daj nam Bože, uživati radost Božićnog svjetla, Isusa Krista“, unatoč svim agresijama „Zloga, gospodara tminskoga“. I najstarija hrvatska Božićna popijevka „U se vrime godišća“, koja je vjekovima pa tako i danas, radošću raspjevala duše Kristovih vjernika u našem Hrvatskom narodu, bila je izraz vjere da u Božiću, u Isusu Kristu koji nam se rodio od Marije, prepoznajemo Svjetlo koje „nebo i zemlju prosvjetljuje“: „U ponoć se Bog rodi, nebo i zemlju prosvitli; Kako u podne svitlost bi, svetom Divom Marijom.“ Ili ona druga stara božićna:„Spavaj, spavaj Ditiću“, koja u novorođenom Djetetu Isukrstu prepoznaje „rajsku svitlost koja nam daje kripost“ tj. snage za život: “Spavaj, rajska Svitlosti, i sva naša kriposti. S Majčicom nas utiši i molenja usliši, moć daj našoj slabosti.“ Braćo i sestre, Božićni slavljenici, obznanjujem vam i noćas veliko Božićno Otajstvo, Tajnu naše vjere: I noćas se, na

ovoj Božićnoj Ponoćki, kao i na svim Ponoćkama u našem Gradu, biskupiji i svijetu, darom Boga Oca Stvoritelja, po Duhu Svetom, čudom svete Mise - Euharistije, događa isti Božićni događaj, kao u Betlehemu: Bog, „Svjetlo Božje darak lijepi“, dolazi nam u djetetu Isusu. On stalno dolazi. Naš Bog je u stalnom dolasku. Božić nije tek uspomena iz prošlosti. Nije ni povijesno završen čin, koga se sjećamo tek s nekom nejasnom nostalgijom… Božić nije bajka (kako bi neki htjeli pa ga na razne načine pokušavaju i učiniti zabavnom bajkom), kao ono: „bilo jednom jedno dijete, majka, otac, štala, jaslice, tovar i vol, neki anđeli i pastiri, noć, ponoć, (može i u crkvu), popijmo, zapjevajmo (zapucajmo). I završila lijepa priča. Skidamo borove, spremamo jaslice, gasimo svjetiljke. Idemo u svoje dalje, u sada i sutra, u svoje svakodnevne radosti i žalosti, u brige, probleme i muke. Ali, braćo i sestre, Božić ne završava, nikada. Da, idemo dalje, ali i Božić ide s nama, kroz sve noći i dane, godine, događaje, magle i sutone života, kroz sva rađanja i umiranja. Božićno svjetlo ide s nama dalje, sve do križa i groba. To je prava Istina Božića. On, Božić za nas i za sav ovaj svijet ima svjetla za još dalje, a i za puno ljepše. On, Božić, Bog koji je u jaslicama postao mali, a na križu i uskrsnuću veliki Bog, On ima svjetlo vječno, nepotrošivo, neugasivo, svjetlo Kraljevstva Božjega „kako na zemlji tako i na nebesima“. Njegovo Božićno svjetlo nikad ne odlazi, ono

obilazi zemlju i ljude. Pa i kad je noć i tama, ono je tu. Nevidljivo, ali je tu, na zemlji, doći će, pokazat će se, svanut će, ponuditi će nam na dar svoje svjetlo i toplinu. Raširit će nam i pružiti svoje ruke, kao u jaslicama tako i na križu, da ga vidimo i da se vidimo i prepoznamo braćom i sestrama. Da cvijeće procvjeta, da plod sazrije, da se zemlja i ljudi ispune mirom i radošću. „Pojavila se milost Božja, kaže sv. Pavao, da razumno, pravedno i pobožno (po-Božju) živimo u svijetu“. „U se vrime godišća mir se svitu navišća!“ To je Otajstvo Božića! U svakom je danu, nedjelji i blagdanu. Božić je kao i Sunce, kao njegova svjetlost i toplina, koga je Bog stvorio za nas. Kad bi nam sunce prestalo dolaziti s istoka, svitati., (rađati se) svaki dan iznova, ovom bi zemljom i ljudima na zemlji brzo zavladao mrak, noć i smrt. Ali, sunce i kad zalazi, ono ne odlazi sa zemlje, ide drugim ljudima, i uvijek se iznova vraća sa svim raskošem svoje svjetlosti i daruje se svima. Onima koji mu se s pouzdanjem otvore i izlože “podade moć da postanu djeca Božja“, kaže sv. Ivan. Ali, moguće je i otvoriti „suncobrane“, i sakriti se pred njim, zatvoriti škure, moguće je i zatvoriti oči i vikati „nema sunca, ne vidim ga, ne treba mi!“, ono je uvijek tu, i uvijek je spremno darovati se: „sunce njegovo uvijek sjaji i grije i dobre i zle“, reći će Isus. I to je Božić „sunce pravde Krist, Bog naš!“ Radujte se narodi! No, Božićna je istina i ona da „za njih nije bilo mjesta niti u svratištima Betlehemskim“

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

PROPOVIJED Božićna istina je da se i „pastiri silno prestrašiše“. Božićna istina je i da se pred Božićem „prestraši i uznemiri “ Kralj Herod i sav Jeruzalem s njime. Božićna je istina da je Kralj Herod naredio i proveo pokolj „nevine dječice“, Božićno je svjetlo na svom putu kroz ljudsku povijest prolazilo kroz razna osporavanja, sve dotle da i danas neki vole reći da je to Kristovo svjetlo „mrak“, a da su vremena u kojima Crkva, po izričitoj Kristovoj želji i poslanju svjedoči i pronosi svijetom svjetlo njegove riječi, mudrosti, nauka, svjetlo Božjega zakona, da su to „mračna vremena“, istrošena, nepotrebna i nekorisna „novom poretku“. Ali, svaki put kad se Božićno svjetlo omalovažavalo, izrugivalo, odbacivalo, u povijesti, na zemlju se spuštao mrak. I ulazio u ljudske živote, u obitelji, u narode. I čitavo čovječanstvo uvodio na stranputice, u zlo nemira i ratova, stradanja i nesreće. To su tužne činjenice povijesti. Kad je

u ljudskoj povijesti Bog bio izdan, osuđen i razapet na križ „zemlja bi se potresla nastao bi mrak po svem svijetu“, kao i na Golgoti. (I danas mnogi sa strepnjom pitaju, prijeti li nam danas mrak koji zamračuje Božja svjetla po se sve manje vide i prepoznaju ljudi, znanci, prijatelji, susjedi,? Trese li se čovječanstvo u strepnji pred neizvjesnom budućnošću?! Što nam to obećavaju moćnici i mudraci svijeta?! Ali, kako bilo da bilo, Istina je da se Bog naš nikada ne povlači, ne odlazi. Jer je on Božić, on je vječni dolazak, bila to betlehemska štala ili nazaretska obitelj, bio to križ ili grob. Božić dolazi, jer je uskrsnuo, jer je rekao:“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, do konačne pobjede. Zato je Božić blagdan radosnog kršćanskog optimizma. Božić je blagdan vjere da je Bog i Božja ljubav, svjetlo jače od svake tmine i sigurni putokaz za izlaz iz svake povijesne zavrzlame, kojima moćnici i

Božić ne završava, nikada. Da, idemo dalje, ali i Božić ide s nama, kroz sve noći i dane, godine, događaje, magle i sutone života, kroz sva rađanja i umiranja. 10

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

mudraci svijeta, svako malo i uz velike tragične žrtve, mute sigurne Božje putove čovječanstva. Recimo stoga „DA“ Božiću, Da njegovom Svjetlu, DA Putokazu i DA vrednotama koje nam je Božić otkrio i potvrdio, u svakoj ljudskoj osobi, od začeća do prirodne smrti, u svakoj ljudskoj obitelji, zajednici jednog muškarca i žene, u svakom majčinstvu i očinstvu, u prijateljstvu u bratskoj ljubavi i solidarnosti, naročito s malima i onima koji su izgurani na rub društva. Za sve se Božić rodio. Zato svima, vama ovdje nazočnima noćas i svima vašima (svim izabranim obnašateljima odgovornih službi u našem gradu, županiji i državi) i svim vjernicima i ljudima dobre volje u našoj biskupiji, od srca želim i čestitam: „Na dobro vam došlo Porođenje Isukrstovo! Sretan vam i Blagoslovljen Božić. Amen.

PRIGODNO POVIJEST BOŽIĆNIH JASLICA DIO JE POVIJESTI LJUDSKOGA RODA

Kršćani već od 3. stoljeća štuju mjesto Isusova rođenja, Betlehem i grade jaslice TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar Prije nekoliko godina uoči Božića našli smo se u Kistanjama, gdje smo bili gosti tamošnjega župnika mons. Nikole Dučkića, u vrijeme kojeg je sagrađena i velebna crkva sv. Nikole. Razgovarali smo o tome kako janjevački Hrvati dočekuju rođenje Kristovo u svojoj novoj postojbini. Običaj je Janjevaca, što su ga ti pobožni ljudi donijeli iz svojega staroga kraka kojeg nastavaju još od 14.stoljeća, u svoje kuće i stanove postavljati velike jaslice, koje često zapremaju cijele sobe. U kućama se izrađuju figure i ukrasni predmeti i sve ono što spada u sadržaj jasala u kojima se u Betlehemu, gradu Davidovu u Judeji, rodio Isus Krist. Obišli smo tada obitelj Gabrijela Fi-

lića sa sedmero djece, koja i sama, iz godine u godinu sudjeluju u uprizorenju jaslica i „glume“ pojedine likove. Taj divan prizor ostavlja dojam da se i sam promatrač nalazi usred Sretnoga događaja... A vanjski pratitelj toga Događaja, jaslice od drva i slamice, u štalici s Novorođencem u njima okruženim Marijom, Josipom i mudracima s Istoka, postale su jedno od najznačajnijih obilježja kršćanstva još od trećega stoljeća, kako navode izvori. Dakako, prve prave, žive jaslice bile su one u Betlehemu kada se Isus rodio. Već u ranim stoljećima kršćanstva vjernici su slikali prizore Kristova rođenja u rimskim katakombama. Postoje dokazi da su kršćani već tada štovali mjesto rođenja Spasitelja. Majka rimskoga cara Kon-

stantina, carica Jelena dala je sagraditi baziliku nad mjestom Isusova rođenja. Relikvije Betlehemskih jaslica čuvaju se u rimskoj bazilici sv. Marije Velike. U istoj crkvi nalaze se i jaslice od mramora iz 1283. godine čiji je autor toskanski kipar Arnolfo di Cambio. Prve jaslice za koje se zna postavio je sv. Franjo Asiški 1223. sa živim ljudima i životinjama. On je sa svojom subraćom slavio polnoćku u špilji hod Greccia blizu Asisija. Smatra se, da je ključnu ulogu u širenju jaslica imala inicijativa svećenika u srednjem vijeku, s nakanom da vjernici dublje razmišljaju i meditiraju o Isusovu rođenju. Tada su se u velikom broju izrađivali predmeti, često umjetnički, koji čine sadržaj jaslica. Jaslice kakve danas poznajemo nastale su u 16. stoljeću,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

PRIGODNO

Mons Nikola Dučkić, Kistanje, uz sliku Janjeva kad su ih posebno promicali Isusovci. Oni su u svom kolegiju u portugalskome gradu Coimbri, postavili prve moderne jaslice. A prve crkvene jaslice Isusovci su postavili u Pragu 1526. godine. U mnogim modelima jaslica nalaze se i likovi Sveta tri Kralja (Baltazar, Merkiol, Gašpar). U Kolumbiji je, pak, običaj da se figure koje predstavljaju Mariju i Josipa odijevaju u narodne nošnje. Inače, svugdje se jaslice postavljaju na Badnjak i ostaju do Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Krštenja Isusova. U blizini jaslica uvijek su i pastiri koji čuvaju stada. Njima je, kad se Spasitelj rodio, prišao Anđeo Gospodnji i rekao: “Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj-Krist...“ Danas u mnogim zemljama svijeta ima nadaleko poznatih jaslica, poput onih nastalih u poljskome gradu Krakovu u 19. stoljeću, s umjetničkim drvenim figurama, a postavljaju se u maketama povijesnih građevina i u bazilici sv. Marije. Čuvene su i napuljske jaslice, jer je Napulj središte za njihovu izradu u Italiji u različitim oblicima. Često im se dodaju 12

i figure povijesnih ličnosti koje nisu sudionici božićnih prizora. Ondje se jaslice postavljaju već 8. prosinca. Potom su poznate u gradu Genovi, u Marijanskome svetištu La Madonetta, gdje se nalazi i velika kolekcija jaslica. Postavljanje božićnih jaslica ima dugu tradiciju i u Hrvatskoj. Tako se na portalu trogirske katedrale nalazi reljef Isusova rođenja, rad majstora Radovana, koji podsjeća na jaslice. Na širi prostor Hrvatske jaslice dolaze početkom 17. stoljeća, a najstarije hrvatske jaslice iz toga vremena čuvaju se na otočiću Košljunu na Krku i rad su ne-

poznatog majstora. Ponegdje u Dalmaciji postoje običaji koledanja, uz nošenje jaslica na rukama prilikom pjevanja božićnih pjesama. Kao i drugdje, franjevci su i u Dalmaciji puno pridonijeli njihovu širenju. U samome Šibeniku, božićne jaslice postavljaju se u svim crkvama još od davnina. Najbogatije su one u katedrali sv. Jakova, gdje je poznati graditelj jaslica bio don Veljko Jadronja, potom u crkvi Gospe van grada, crkvi sv. Frane, sv. Lovre i drugdje. Spomenimo na kraju i jaslice u godinama Domovinskoga rata, kada su se one u Krešimirovu gradu postavljale uz tutnjeve granata. Pisac ovoga priloga nazočio je na dan granatiranja grada, 14. prosinca 199l. postavljanju jaslica u Šibeniku. Oblikovane su u kao razorena poljska kućica, s koje su uslijed eksplozije otpale ploče. Kada smo upitali pok. biskupa mons. Srećka Badurinu, zašto Isus leži u razorenoj kolibi, odgovorio je kratko: „Ne zaboravimo, da je i Krist bio prognanik“ .To potvrđuje i povijest ljudskoga roda.

Ratne jaslice u Šibeniku 1991. godine

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

OBILJEŽENA 20. OBLJETNICA SMRTI BISKUPA ARNERIĆA

ARNERIĆ

Ove godine navršilo se 20 godina od smrti biskupa Josipa Arnerića. Biskup Josip Arnerić upravljao je Šibenskom biskupijom od 1961. do 1986. kada je umirovljen. Drugog kolovoza 1994. doživio je srčani udar na Visovcu, a umro je 8. kolovoza iste godine. Program obilježavanja njegove smrti počeo je predavanjem u gradskoj Knjižnici u Šibeniku 8. kolovoza, koje su vodili don Stipe Perkov, don Dominik Škevin i fra Žarko Maretić. Dva dana nakon u nedjelju 10. kolovoza slavljena je misa odrješenja sa primoštenskim svećenicima. Misu su vodili umirovljeni svećenici: don Slavko Mikelin, don Ivo Babačić, don Roman Skorin, te don Stipe Perkov, voditelj Ureda za kulturu i medije Šibenske biskupije, primoštenski župnik don Jurica Petković i fra Gracijan Gašperov. Inače po želji pokojnog biskupa Arnerića pokopan je u svećeničkoj grobnici u Primoštenu, jer je u dva navrata prije biskupske službe bio župnik u Primoštenu. U rujnu je iz tiska izašla knjiga don Dominika Škevina: “Biskup Josip Arnerić”, tiskana u 600 primjeraka, a posljednji broj Mihovila bio je posvećen biskupu Arneriću MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: www.franjevci-split.hr

Miljevci: Proslava Gospe od milosti

vjernici trebaju dopustiti Bogu da ih on 'pripitomi' za prijateljstvo prema Bogu i bližnjima

U župi Miljevci proslavljen je blagdan Gospe od Milosti 14. rujna 2014. Procesiju i euharistijsko slavlje u 10.30 sati predvodio je fra Edvard Sokol, župnik Piramatovaca. Na početku homilije propovjednik je ukratko prepričao priču iz Maloga princa A. de Saint Exupery-a, a zatim je nastavio kako i vjernici trebaju dopustiti Bogu da ih on ‘pripitomi’ za prijateljstvo prema Bogu i bližnjima nadodajući, na završetku, da uvijek i u svakom trenutku vjernici trebaju biti odrasli u svojoj vjeri koju možda drugi neće razumjeti. U koncelebraciji su bili meštar novaka fra Jure Šimunović, fra Bernardin Vučić, fra Frano Samodol i fra Milan Ujević. Novaci su predmolili litanije u procesiji te čitali misna čitanja i molitvu vjernika. Na kraju slavlja župnik fra Ivan Vidović zahvalio je predvoditelju slavlja i svim sudionicima. Slavlje i zajedništvo nastavljeno je u župskoj kući.

Gospin VIS pjevao na krovu nove crkve

NAŠ BOG DOLAZI IZVOR: www.franjevci-split.hr Gospin VIS djeluje u Župi sv. Ante Padovanskog preko šest godina. Kroz taj period izmijenilo se više svirača i pjevača, a VIS trenutno broji 11 stalnih članova. Članovi se sastaju više puta tjedno, ovisno o potrebama Župe. Animiraju svetu misu četvrtkom, nakon koje slijedi klanjanje pred Pre14

svetim Oltarskim Sakramentom; subotom imaju probe, a nedjeljom animiraju večernju svetu misu. Pjevaju i na vjenčanjima. Dolazi period kada počinje škola, fakulteti, nova radna mjesta pa se i članovi nalaze u novim situacijama, mijenjaju mjesto boravka te tako ne mogu sudjelovati u daljnjem radu VIS-a, no svi su svjesni da Župa ne smije ostati "zakinuta" za pjesmu,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

sviranje, veličanje imena Božjega, da daju svoje talente Bogu. Njihov duhovni voditelj je fra Ivan Lukač, župni vikar u Kninu. Pjesma „Naš Bog dolazi“ koju su izveli na krovu nove crkve, prvi put su je pjevali, a posvećena je hrvatskim braniteljima, hrvatskoj katoličkoj mladeži u Kninu i gradu Kninu za ljubav, samo je s jednim ciljem: da se proslavi Isus Krist.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Spomendan majke Klare u Šibeniku

Majka Klara i njezino djelo je bio blagoslovljeno mnogim plodovima IZVOR: www.sibenskefranjevke.hr Cjelodnevnim molitveno duhovnim programom proslavljena je u nedjelju, 21. rujna 308. obljetnica preminuća službenice Božje majke Klare Žižić, utemeljiteljice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne ili šibenskih franjevki. Program je počeo jutarnjom misom u samostanskoj kapeli kuće matice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne. Potom je izlaganjem Presvetog Sakramenta nastavljeno cjelodnevno euharistijsko klanjanje za redovnice i vjernike grada.U franjevačkoj crkvi Sv. Lovre, gdje se nalazi grob majke Klare, večernje svečano euharistijsko slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas uz koncelebraciju više svećenika. Liturgijsko slavlje uveličao je župski zbor župe

Našašća sv. Križa iz Vodica pod ravnanjem s. Lidije Grgat. Aktualizirajući liturgijska čitanja 21. nedjelje kroz godinu, biskup se posebno zaustavio na prispodobi u kojoj vinogradar poziva radnike u svoj vinograd, koji je zapravo slika Crkve u koju Bog poziva svoje suradnike u svako doba. Stoga je istaknuo velike svjedoke vjere koji nam služe kao uzor i poticaj u odazivu i svjedočenju, ponajprije našu Gospu, a zatim sv. Pavla i sv. Franju. “Zadivljuju nas i do danas u vjeri brojni mučenici koji su se, uz cijenu mučeništva, odazvali Božjem pozivu i obogatili Crkvu svojim primjerom i svjedočanstvom vjere. I sveti Pavao nam danas svjedoči da se je odazvao Kristu pa se svim silama i sposobnostima trudio uzveličati Krista u svom tijelu, bilo životom, bilo smrću… Meni je živjeti

Krist a umrijeti dobitak!” Sav se dao na izgradnju Crkve, svojim životom, poslanicama i brigom sve do mučeništva. Cijeli život sv. Frane bio je odgovor na poziv kojega je čuo s križa: “Franjo, popravi moju Crkvu…” Franjo je shvatio da je to moguće samo tada kad radikalno nasljedujemo Krista u njegovoj Crkvi i njegovu Riječ Evanđelja: Samo je to put mira i dobra za Crkvu i čitavi svijet…” Zatim se biskup Ivas osvrnuo na primjer službenice Božje majke Klare Žižić i djela koje je Bog izveo po njezinu odazivu u Božji vinograd. “Među onima koji su čuli i prepoznali Kristov poziv i koji su se tom pozivu svom dušom i srcem, i djelima svoga života odazvali, danas prepoznajemo i službenicu Božju majku Klaru, čiji spomendan preminuća u vječnost danas slavimo. Za-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE hvaljujemo Bogu što taj njezin odaziv na njegov poziv traje već stoljećima, od Promine do Šibenika, danas i do vječnosti, u njezinim brojnim sestrama koje su, ponesene upravo njezinim odazivom, i vjerom i plodonosnom službom u vinogradu Gospodnjem naše Crkve, čule i spremno se odazivale Božjem pozivu. Zahvaljujemo večeras Bogu na tom odazivu u vama, drage sestre franjevke, danas. Večeras posebno molimo i zahvaljujemo Bogu za one djevojke koji će u buduće čuti Božji poziv, da se odazovu, da slijede put i djelo majke Klare u Crkvi, u vinogradu Gospodnjem koji je on zasadio u našem Šibeniku, biskupiji i narodu hrvatskom. Vrijeme u kojem je Bog pozvao mladu Maru (s. Klaru), i Katu (s. Serafinu), bilo je opako vrijeme turskog zuluma. Odazvati se Božjem

pozivu nije bilo lako. Trebalo je nadvladati mnoge zapreke koje su bile pune pogibeljnih poteškoća. Ni dolazak u Šibenik, ni prve godine pripreme, nisu bile lake ni pogodne. Ali Bog ustrajne nagrađuje. Zajednica sestara franjevki od Bezgrješne je stoljećima svojom iskrenom vjernošću Evanđelju u Crkvi Božjoj postala kako jedna svijeća gradu i narodu.” Zaključujući propovijed, biskup Ivas se osvrnuo na vrijeme i okolnosti u kojima danas živi i djeluje Crkva Kristova a koje nije ni izdaleka lako i povoljno. “Možemo reći da su današnji zulumi nevjere mnogostrukiji i lukaviji. Vinograd Gospodnji se svakodnevno nalazi u nevoljama koje bi ga rado poharale da ne bude ni loza ni grožđa ni vina, a neki bi željeli iščupati sam Trs, Krista Gospodina,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Bog koji jedini spašava.” Isto tako Biskup je istaknuo kako je za Crkvu važno zajedništvo i jedinstvo vjernika, koje treba čuvati, njegovati, moliti za to i živjeti zajedništvo. U tome je također naveo primjer majke Klare. “Majka Klara i njezino djelo su bili blagoslovljeni mnogim plodovima koji su onda obogatili ovu Crkvu i narod, upravo zato jer su bili vjerni zajedništvu svoje Crkve. Pravo bogatstvo Crkve je, kako kaže Papa Franjo, ono što nas ujedinjuje, a ne ono što nas dijeli.” Posebnu zahvalu za lik majke Klare i za njezine sestre izrekao je nakon popričesne molitve Josip Mateša iz Vodica i darovao sestrama raspelo koje je sam izradio. Vrhovna poglavarica s. Zdravka Gverić zahvalila je biskupu Ivasu i darovala mu simbolično svijeću s likom majke Klare.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: „Arhivi vjerskih zajednica u Hrvatskoj - stanje i perspektive“

Crkveni arhivi su jako važan dio državnih arhiva Dvodnevna međunarodna konferencija „Arhivi vjerskih zajednica u Hrvatskoj - stanje i perspektive“ otvorena je u četvrtak, 25. rujna u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku. Riječ je o skupu koji za cilj ima uočavanje temeljnih problema u zaštiti arhivskog gradiva vjerskih zajednica i oblikovanje smjernica za njihovu zaštitu. Bit će riječi o upravljanju arhivima vjerskih zajednica, te o uspostavljanju suradnje između vjerskih zajednica i javnih arhivskih institucija. Na konferenciju su pozvani predstavnici svih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, a pozivu su se odazvali predstavnici Katoličke crkve i Islamske zajednice. U radu konferencije sudjeluju zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić i šibenski biskup Ante Ivas. Organizatori su Državni arhiv u Šibeniku i Državni arhiv u Zadru u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom i ICARUS-om (International

Center for Archival Research. „Ideja o ovakvoj konferenciji rodila se prošle godine tijekom prisustvovanja sličnoj konferenciji u Rimu gdje smo kolegica Nataša Mučalo, ravnateljica Državnog arhiva u Šibeniku i još nekoliko kolega iz arhiva u Hrvatskoj, imali priliku vidjeti kako se stvari po pitanju crkvenih arhiva odvijaju u Italiji. Kod nas se taj problem rješava parcijalno, od biskupije do biskupije, ako uopće možemo reći da se tako problem crkvenih arhiva rješava. Stoga smo poučeni talijanskim iskustvom nešto slično htjeli napraviti kod nas. Zadarski i šibenski državni arhivi udružili su snage i evo nas danas ovdje. Pozvali smo sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, no nažalost odazvale su se samo Katolička crkva i Islamska zajednica što jasno pokazuje da se crkveni arhivi ne doživljavaju onako kako bi trebali, već kao skladišta koja služe po potrebi. Upravo zato treba ne-

što napraviti po tom pitanju. Kao prvo treba organizirati model upravljanja jer su crkveni arhivi od prvorazrednog značaja za istraživanje lokalne povijesti. Stoga se nadam da neće sve stati na ovoj konferenciji“, istaknuo je prigodom otvaranja konferenicje jedan od organizatora, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru, Ante Gverić. „Zadatak Državnog arhiva je brinuti se o svim arhivima, a ne samo državnom jer upravo su neki od najvrjednijih gradiva upravo u crkvenim zajednicama. Nadam se da će se ovakvim skupovima razviti svijest o važnosti crkvenih arhiva i potaknuti suradnja između vjerskih zajednica i javnih arhivskih institucija“, kazala je Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva. U radu konferencije sudjeluje predsjednik Međunarodnog centra za arhivska istraživanja (ICARUS) Thomas Aigner, mreže koja okuplja više od 150 ar-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE hiva i akademskih institucija iz 23 europske zemlje i Kanade. Aigner je istaknuo kako je upravo ICARUS počeo od malog crkvenog arhiva u Austriji da bi prerastao u jednu od najvećih arhivskih mreža u svijetu. „Crkveni arhivi su jako važan dio državnih arhiva i upravo ovakva konferencija je važna za razvoj sistema koji će povezati te dvije mreže arhiva. Također, bitno je da se i crkveni arhivi prilagode, naprave korak i odgovore izazovima digitalne ere jer je to ono što će je podignuti na novu, višu razinu“, kazao je Aigner.

Skup je pozdravio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić. Radostan sam zbog ovog skupa. Mi smo se u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u više navrata bavili problematikom crkvenih arhiva, te smo o tom izdali posebne odredbe, kazao je nadbiskup Puljić. Priželjkujem da konferencija iznjedri konkretne smjernice za sustavnu zaštitu arhivske građe, te predloži modele uspješnog upravljanja arhivima kao i organiziranu stručnu suradnju s javnom arhivskom službom. Poznato je

da je crkvena dokumentacija u arhivima vrlo vrijedna. U toj golemoj baštini sačuvani su tragovi prolaska Gospodnjeg u ljudskoj povijesti, citirao je nadbiskup Puljić papu Pavla VI. Arhivsko gradivo valja čuvati i učiniti da bude dostupno korisnicima. Čuvati arhivsku građu i baštinu, prenositi je budućim generacijama važna je i odgovorna obveza svih. Arhivi su mjesta sjećanja koje treba štititi i prenositi, oživjeti i vrednovati, zaključio je predsjednik HBK.

DRNIŠ: Primanje i zavjetovanje u OFS-u IZVOR: www.franjevci-split.hr Nakon trodnevne duhovne obnove koju je za sestre iz Franjevačkog svjetovnog reda pripremio i predvodio fra Augustin Kordić, donedavni duhovni asistent Nacionalnog bratstva OFS-a iz Zagreba dana 28. 09. 2014. sestre su obnovile zavjete, a jedna kandidatkinja je primljena u novicijat. Teme duhovne obnove su bile životi i djelovanje sv. Franje i sv. Klare te povijest nastanka i uloga svjetovnih franjevaca u životu crkve. Svečanost primanja i zavjetovanja je obavljena na sv. misi u 18.00 sati u crkvi Gospe od Ružarija koju je predvodio fra Augustin Kordić u koncelebraciji s našim župnikom fra Petrom Klarićem, fra Matom Gverićem, gvardijanom visovačkog samostana, dekanom i župnikom Miljevaca, fra Ivanom Vidovićem, župnikom Siverića, fra Stjepanom Matićem, župnim vikarom, fra Mariom Radmanom i ostalom braćom svećenicima. Područna ministrica iz Zadra, Verica Uglešić u nazočnosti još dvoje trajno zavjetovanih članova kao svjedoka primila je novu članicu u formaciju (novicijat) te je prihvatila privremene i trajne zavjete ostalih sestara. Sestrama su nakon obreda primanja i čestitki braće franjevaca i sestara franjevki uručeni znakovi Franjevačkog svjetovnog reda, nakon čega su se upisale u registar za arhivu bratstva. Svečanost su uveličali članovi drniške Frame koji su na svetoj misi pjevali i svirali, kao i nazočnost članova obitelji sestara 18

franjevki i brojni vjernici. Sestre su se obvezale živjeti po Pravilu svjetovnih franjevaca živeći Evanđelje Isusa Krista i nasljedujući primjer sv. Franje Asiškog. Na kraju sv. mise sestra Marija Grcić je pročitala kratki zapis „Plan Gospodnji“ o počecima i hodu našega bratstva od 2008. godine do danas, te su uslijedile zahvale i pozdravi ministrice Svemirke Matić i župnika fra Petra Klarića. Poslije sv. mise uslijedilo je zajedničko fotografiranje i druženje u župnoj kući u Drnišu u ozračju zajedništva i međusobne radosti.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE OTVORENA SVETKOVINA SV. MIHOVILA

molimo moćnog zaštitnika da nas brani u boju koji nam uvijek iznova nameće sotona. Proslava Sv. Mihovila arhanđela, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije otvorena je Službom svjetla u katedrali svetog Jakova u nedjelju 28. rujna. Uz šibenskog biskupa Antu Ivasa na slavlju su sudjelovali zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić dubrovački biskup Mate Uzinić, kotorski biskup Ilija Janjić, hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, te grkokatolički križevački vladika Nikola Kekić. Na slavlju je bio i provincijal franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Naš grad Šibenik od svog rođenja i Biskupija od svoga osnutka slavi nebeskog za-

štitnika Mihovila arhanđela. Danas molimo moćnog zaštitnika da nas brani u boju koji nam uvijek iznova nameće sotona. Molimo da nam Bog uvijek bude prvi i jedini, da nam Bog koji je ljubav bude prvi jedini svjetionik do vječnosti Božje, poručio je biskup Ante Ivas u uvodnom dijelu slavlja. Zahvalni smo Bogu što su ovaj Grad i Biskupija, vjerujemo i po zagovoru svetoga Mihovila, slijedili Božje svijetlo i put i po mnogim svoji ženama i muževima. Oni su nam ostavili svijetli trag vjere da ga slijedimo, živimo i dalje prenosimo na generacije koje stasaju, poručio je biskup Ivas. Prigodnu homiliju održao je meštar novaka s Visovca fra Jure Šimunović. Mi ljudi za-

padne kulture živimo u obilju svega. Mi posjedujemo moć da možemo brda premještati, no sve to bez Boga i mimo Boga pretvara se u siromaštvo, bijedu i nasilje. Izgubili smo osjećaj za dobro, lijepo i istinito. Nije dovoljno biti dobar, dobrotu trebamo živjeti na aktivan način. Darove i dobrotu treba neprestano razvijati i surađivati sa svevišnjim Bogom, poručio je fra Jure Šimunović. Bit je života vjernika, ne samo vjerovati u Boga, ne samo slaviti Boga, nego i Boga utjelovit svijetu. Nakon otvorenja svetkovine na trgu pred katedralom bio je upriličen koncert klape i orkestra Hrvatske ratne mornarice.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Šibenik: PROSLAVLJEN SV: MIHOVIL, misu predvodio kardinal BOZANIĆ

nemoguće je mjeriti našu zahvalnost svetom ponosom nebeskoga vojskovođe trajno brani

Svetkovina svetog Mihovila, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije proslavljena je u ponedjeljak, 29.rujna na trgu pred šibenskom katedralom. Svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Uz predvoditelja koncelebrirali 20

su: splitsko - makarski nadbsikup Marin Barišić; biskupi: hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk, dubrovački Mate Uzinić, gospićko - senjski Mile Bogović, kotorski Ilija Janjnić, banjalučki Franjo Komarica križevački vladika Nikola Kekić , te biskup domaćin Ante Ivas. Koncelebrirao je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

i provincijal franjevačke provincije presvetog otkupitelja fra Joško Kodžoman. Proslava nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije tradicionalno okupila je velik broj vjernika iz svih dijelova Biskupije. Euharistijsko slavlje u Šibeniku započelo je pozdravnim riječima biskupa domaćina Ante Ivasa koji je ukazao na povezanost vjernika Šibenika sa svetim Mihovilom. “Ovaj grad svetog Mihovila odabrao je za svoga prvog redarstvenika, gradonačelnika, župana, biskupa da nas štiti i kroz vjekove vodi. Da nas uči da je Bog, da su njegovi zakoni, da je njegova Riječ koja je Tijelom postala najsigurniji temelji na kojim je mudro graditi kuću života osobnog, obiteljskog i narodnog. Zato nas naš zaštitnik svake godine pita: “Tko vam je kao Bog?” Jesmo li ga zami-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Mihovilu koji svojom snagom i ovaj Grad i Biskupiju

jenili idolima koji ljudima truju pamet i srce, ruše svetost obitelji. Treba nam i danas Mihovil i njegova poruka, da nas brani i vodi, da za nas moli. Evo, zato ova fešta i procesija i ova sveta misa, poručio je biskup Ante Ivas u uvodnom dijelu misnog slavlja. Kardinal Josip Bozanić zahvalio je biskupu Anti Ivasu što može predvoditi današnje slavlje u Šibeniku. Izrazio je solidarnost hrvatskog episkopata sa šibenskim biskupom koji je u proteklim tjednima bio često napadan i vrijeđan u medijima. Biskupu Ivasu koji je ove godine proslavio pedeset godina svećeništva zagrebački nadbiskup na kraju slavlja darovao je medalju s likom svetog Ivana Pavla II. Prigodom domovinske proslave proglašenja svetim Nikole Tavelića 1970. godine u Šibeniku, papinom izaslaniku kardinalu Franji Šeperu darovana je šibenska kapa. Isti poklon dobio je i kardinal Franjo Kuharić 1998. godine prigodom proslave sedamstote obljetnice Šibenske biskupije. Biskup Ivas nastavio je tu tradiciju te je kardinalu Bozaniću poklonio Šibensku kapu

koju je kardinal stavio na glavu, što je izazvalo oduševljenje šibenskih vjernika. Na proslavi svetkovine svetog Mihovila jutros uz predstavnike župa Šibenske biskupije u ophodu starim dijelom grada i rivom, sudjelovale su i brojne civilne

udruge, škole, vrtići, kulturnoumjetnička društva. Županiju Šibensko-kninsku predstavljao je župan Goran Pauk i dožupan Zoran Smolić. U slavlju su sudjelovali i predstavnici gradskih vlasti: gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnici Danijel Mileta i Nikica Penđer. Srebreni lik sv. Mihovila tradicionalno u ophodu nosili su redarstvenici Policijske uprave Šibensko-kninske. Naglasili su kako na taj način žele dati svoj doprinos proslavi dana grada, ali i svoga dana. Slavlje i procesiju pjevanjem su uveličali združeni zborovi župa: Katedrala, Njivice, Baldekin, Varoš, Vidici, Zablaće i Mandalina pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra, te uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Procesiju je animirao generalni vikar Šibenske biskupije, mons. Marinko Mlakić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: www.franjevci-split.hr U crkvi sv. Mihovila u Vukšiću (župa Lišane Ostrovičke) proslavljena je svetkovina sv. Mihovila, zaštitnika filijale Vukšića, u ponedjeljak 29. rujna 2014. godine. Misu je predvodio i propovijedao, uz koncelebraciju fra Marka Nimca, fra Branimira Šegote i fra Ivana Šimunca, mjesni župnik fra Damir Čikara-Ćiro. Mješoviti crkveni zbor iz Vukšića, udružen s pjevačima iz cijele župe i pod ravnanjem s. Ljiljane Radaš, zborovođe i katehistice, pjevao je tradicionalnu pučku „Vukšićku misu“ za vrijeme slavlja. Fra Damir Čikara -Ćiro blagoslovio je zvona i novi oltar. Oltar je izrađen od topole stare 50 godina prema idejnom rješenju fra Damira koji je izradio oltar. U propovijedi fra Damir je istaknuo da mnogi sv. Mihovila u ljudskom prikazu prepoznaju kao ratnika s mačem i štitom ali njegovo najjače oružje je živi Bog kojem nikad nije okrenuo leđa. Sv. Mihovil uvijek pozi-

PROSLAVLJEN SVETI MIHOVIL U VUKŠIĆU

NAJJAČE ORUŽJE JE ŽIVI BOG

va da se ljudi okrenu svjetlu, Bogu. „Vodimo svoju životnu bitku svojom molitvom, lijepim riječima a ne svađanjem, preklinjanjem, rukom ispruženom prema drugome a ne rukom ispruženom na drugoga“, završio je fra Damir. Poslije popričesne molitve, fra Damir je zahvalio Bogu, sv. Mihovilu, s. Ljiljani, članovima zbora i suradnicima te sabranom puku. Nakon

blagoslova, zbor je ispjevao tradicionalnu „vukšićku“ zahvalnu pjesmu „Budi hvaljeno“. Nakon mise vjernici su pohodili grobove pokojnika iz svojih obitelji, zapalili svijeće, stavili cvijeće i pomolili se za njih te zaključili zamolbom „pokoj vječni daruj im Gospodine…“! Potom su, zajedno sa svojim gostima nastavili slavlje „Mijelje“ (Sv. Mihovila“) za obiteljskim stolom.

Hodočašće Kninjana u Međugorje

IZVOR: www.franjevci-split.hr Oko 150 vjernika iz župa Sv. Ante Knin hodočastilo je Gospi u Međugorje 18. listopada 2014. godine. Voditelj hodočašća bio je župni 22

vikar Knina fra Ivan Lukač. Na putu prema Međugorju hodočasnici su posjetili svetište Gospe Sinjske gdje su ih pozdravili gvardijan fra Petar Klapež i župni vikar fra Antonio Mravak. Nakon molitve i pobožnosti u crkvi Gospe Sinjske hodočasnici su posjetili Imotski gdje su obišli samostan i jezera. Po dolasku u Međugorje hodočasnici su se poklonili Isusu u crkvi, a zatim zaputili na Podbrdo, mjesto Gospina ukazanja. Razmatrajući radosna otajstva krunice došli smo do Gospina kipa gdje je svatko imao priliku za osobnu molitvu u tišini. Hodočasnici su slavili sakrament pomirenja i sudjelovali u slavlju svete mise. Nakon toga smo sudjelovali u večernjem molitvenom programu koji je započeo u 17 h molitvom krunice. Hodočašće u Međugorje ispunilo nas je porukom radosne vijesti koja nam je srca ispunila mirom i radošću.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Vjernici Šibenske biskupije hodočastili u Poljsku

TEKST I FOTOGRAFIJE: S. Mandica Starčević Oko 350 vjernika Šibenske biskupije, predvođenih šibenskim biskupom Antom Ivasom sudjelovalo je na biskupijskom hodočašću u sveta mjesta južne Poljske od 5. do 11. listopada ove godine. Prvo odredište bila je Częstochowa i njezino poznato svetište na Jasnoj Gori. Jasna Gora je najpoznatije poljsko marijansko svetište i jedno od najznačajnijih u svijetu (2004. je zabilježeno 3,5 milijuna hodočasnika iz 66 različitih država). Nalazi se na brdu unutar grada. Predmet štovanja je Gospina ikona, koja Gospu prikazuje s Isusom u naručju. Ikona se nalazi u bazilici Rođenja Marijina unutar pavlinskog samostana. Legenda kaže da ju je naslikao sv. Luka na dasci stola koju je sam Isus napravio te da ju je spasila sv.

Helena i donijela u Carigrad u 4. st. Za vrijeme ikonoklastičkog pokreta bila je skrivena u šumama Poljske i kasnije donesena u Częstochowu. Nakon svih događaja, 1430. za tu je sliku izgrađena velika gotička katedrala, a u 17. i 18. st. je uređena u baroknom stilu. Kralj Jan II. Kazimir okrunio je Majku Božju kao caricu Poljske. Hodočasnici su u Jasnoj Gori proveli dva milosna dana. Osim privatnih pobožnosti, slavili su zajedničko euharistijsko slavlje u kapeli Uznesenja Marijina, sudjelovali na večernjim pobožnostima zatvaranja slike, kao i na ranoj pobožnosti otvaranja slike tijekom sv. Mise koju je predslavio biskup Ivas. U jednu molitvu stapali su se zazivi, pobožnosti i pjesme na poljskom i hrvatskom jeziku. Hodočasnici su zatim molili križni put u vanjskom dijelu svetišta, uključujući u

molitve razne potrebe naše domovine i naših obitelji. Sve hodočasnike zadivila je pobožnost Poljaka i molitvena gesta klečanja koja je pridržana svih hodočasnicima bez obzira na životnu dob. Trećeg dana hodočasnici su posjetili Wieliczku, grad u blizini Krakowa, i njegov poznati Rudnik soli, koji je 1978. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine. Rudnik soli Wieliczka je kontinuirano proizvodio stolnu sol od 13. stoljeća do 2007. godine kao jedan od najstarijih rudnika soli u Poljskoj. Vjeruje se da je tada bila 14. najstarija tvrtka koja je još uvijek djelovala na svijetu. Rudnik od devet katova doseže dubinu od 327 metara i dug je preko 300 km. Turistička cesta je duga 3.5 km i obilazi najznamenitije dijelove rudnika. Među njima se ističu brojne skulpture i dvorane koje su rudari is-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

klesali iz žive kamene soli. Posebnu pažnju privlači veličanstvena podzemna crkva sv. Kinge, najveća podzemna crkva na svijetu. Za posjeta rudniku posjetitelji se spuštaju niz 378 stuba, 67 metara u dubinu, kako bi posjetili rudarske hodnike, kapele, oltare, skulpture i slano jezero sve do dubine od 135 metara, gdje se nalazi dizalo koje ih vraća na površinu. Hodočašće se nastavilo u središtu Krakowa gdje su hodočasnici s biskupom slavili euharistijsko slavlje u velebnoj bazilici Djevice Marije pod kojom su, budući da se taj dan slavio Dan neovisnosti Republike Hrvatske, molili za domovinu. U spomenutoj bazilici se nalazi poznati drveni oltar kojeg je isklesao Veit Stoss. Bazilika je služila kao arhitektonski model za mnoge crkve, koje su izgradili poljski iseljenici u inozemstvu. Četvrtog dana hodočašća odredište su bile Wadowice, rodno mjesto sv. Ivana Pavla II. Vjernici su slavili sv. misu u crkvi Papinog krštenja koja je posvećena Prikazanju BDM. Svima je posebno mjesto molitve bila kapela u kojoj je kršten naš dragi sveti Papa. Nakon toga su hodočasnici obišli muzej u rodnoj kući sv. pape 24

Ivana Pavla II. i karmelićansku crkvu sv. Josipa. Program se nastavio posjetom koncentracijskom logoru Auschwitz u blizini grada Oświęcima. Logor je osnovan 20. svibnja 1940. na području stare poljske vojarne i jedan je od najstravičnijih koncentracijskih logora uopće. Većina zarobljenika je smrtno stradala u plinskim komorama, od izgladnjivanja, prisilnog rada, nehigijenskih uvjeta, izravnim pogubljenjima i u medicinskim eksperimentima. Tijekom obilaska hodočasnici su molili za sve žrtve znanih i neznanih logora svuda po svijetu. Izrazi lica svih hodočasnika koji su obišli ove prostore dovoljno su govorili o potresenosti viđenim. Zadnji dan hodočašća bio je rezerviran za razgledavanje Krakowa. Započeo je svečanim euharistijskim slavljem u crkvi sv. Barbare u središtu grada. Nakon toga uslijedila je šetnja ulicama grada do povijesnog dijela na brdu Wawel, gdje su smještene najvažnije gradske znamenitosti: katedrala i kraljevski dvorac. Katedrala sv. Stanislava i Vaclava se smatra poljskim nacionalnim svetištem i u njoj su pokopani poljski kraljevi i mnogi ugledni Poljaci. Njene je te-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

melje postavio prvi poljski kralj Boleslav Hrabri. Katedrala je kroz povijest, a posebice između 12. i 14. st., mnogo puta pregrađivana i proširivana. U samom središtu katedrale nalazi se grobnica sv. Stanislava, biskupa i mučenika, koji je ubijen 1079. prema naredbi kralja Boleslava Hrabrog. Uz katedralu nalazi se Zigmundova kapelica. U jednom od tornjeva nalazi se i najveće zvono u Poljskoj. Teško je gotovo 13 tona i zahtijeva snagu 12 ljudi da bi se njime pozvonilo. Zvono “Zigmund” zvoni samo u rijetkim prilikama, i to da bi obilježilo događaje od izuzetne važnosti za Krakow i Poljsku tijekom religioznih i nacionalnih praznika. Smatra se za jedan od nacionalnih simbola Poljske. Uz katedralu hodočasnici su obišli vrlo vrijednu crkvenu izložbu povijesnih i najnovijih liturgijskih predmeta i odjeće, naravno, velikim dijelom povezanih uz osobu sv. Ivana Pavla II. Boravak u Poljskoj završio je posjetom svetištu Milosrdnog Isusa u Lagiewnikiju. U svetištu se nalaze grob sv. Faustyne Kowalske i slika Milosrdnog Isusa iz 1943. godine. Svetište je u sklopu samostana sestara “Naše Gospe od milosrđa” u kojem je jedno vrijeme živjela i 1938. umrla sv. Faustina. Vjernici su na grobu sv. Faustine izmolili krunicu Božanskog milosrđa i iskazali počast pred njezinim relikvijama. Duhovno okrijepljeni i zahvalni Bogu za bogato duhovno iskustvo hodočasnici su se uputili natrag u domovinu te pristigli u Šibenik idućeg dana u podne.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Moje hodočašće u Czestohowu i Krakow Naš vodič Skroza za to se pobrinuo. Ponedjeljak 16 sati stižemo na odredište – CZESTOHOWA.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Angelina Berović PREUZETO S WEB STRANICE ŽUPE MANDALINA

Nižu mi se slike tih šest nezaboravnih dana koje imam potrebe podijeliti s vama. Nedjelja 5.10. u 22 sata uzbuđenje na vrhuncu jer došao je trenutak kad autobus kreće. Pitam se, vožnja 16 sati? Mogu li ja to? Ali ne, vrijeme je prošlo brzo jer cijelim putem atmosfera je bila vesela, pjesme i duhovnih sadržaja bilo je na pretek.

Dočekao nas je pater Robert naš svećenik. Idemo na Jasnu Goru. To je najveće Marijansko svetište u Poljskoj, a treće u svijetu. Kolona vjernika ide prema svetištu sa svojim mislima i molbama. Pored ulaza zastave, tražim našu. Srce i ponos raste kad sam je ugledala. Dodirnem je i veselo idem prema svetištu. Tu se čuva čudotvorna Gospina slika.Vjeruje se da ju je naslikao sv. Luka. U kapelici smo imali sv. Misu. Zadivljeni kapelom Majke Božje Jasnogorske, velikim brojem vjernika naročito mladih, molitvom na raznim jezicima, pjesmom, toplim stiskom ruke, radosnim pogledom- sve govori. Čekamo 21. 30h, tada se pokriva slika Majke Božje Jasno-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

gorske. Orgulje sviraju i pjevaju se pjesme o crnoj Gospi. Srca napunjena toplinom idemo u hotel. Utorak Uutro se vraćamo u svetište jer u 5.30 se otkriva slika. Želimo biti što bliže slici i dolazimo jako rano. Uz zvuke fanfara vrlo svečano se otkriva slika i pozdravlja Majka Božja. To je bio posebni doživljaj, nemam riječi kojima bih to opisala. Svetište obiluje kapelama i duhovnim i povijesnim sadržajima. Popodne molimo križni put koji je također poseban jer se postaje nalaze u parku , a obilazi se po zidinama. Navečer opet imamo 26

prilike prisustvovati pokrivanju slike Majke Božje, s time da su naši svećenici sudjelovali u molitvi u posebno ograđenom prostoru uz sam oltar. Zamislite – MOLITVA NA HRVATSKOM, VELIKA HRVATSKA ZASTAVA, PJEVA SE HIMNA I RAJSKA DJEVO, KRALJICA HRVATA. Potekla je i suza sreće. Srijeda – poslije doručka idemo u Wieliczku, rudnik soli Najstariji poljski gospodarski subjekt koji se bavio proizvodnjom soli. Stoljećima je bio izvor blagostanja a danas najpoznatija turistička atrakcija. Dubina mu je 500 m, a za turiste uređeno 150 m. Podzemlje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

se sastoji od 300 kilometara tunela i oko 3000 prostorija. Rudari su napravili kapelicu u kojoj se dan danas održavaju mise ako želite. Nažalost mi smo bili velika grupa pa nismo mogli. U „slanim“ prostorijama se održavaju balovi, konferencije i koncerti. Najpoznatija je „dvorana Varšava“ koja se nalazi na 125 m dubine u njoj se svake godine održava novogodišnji bal i koncert. Također je u njoj jedan rudar napravio veliki kip sv. Ivana Pavla II. Radio ga je dva i po mjeseca i dok ga nije napravio nije izašao iz rudnika. Gospin kip, križni put, posljednja večera, jaslice i sl. mnogo govori o vjeri Poljaka. Za rudnik se veže legenda o princezi Kinge . Mađarska princeza Kinga trebala se udati za vladara Krakova i htjela je da ponese neki dar za njega. Pošto Poljska nije imala soli molila je oca da joj da rudnik soli, što je i učinio. Princeza je bacila prsten u taj rudnik i otputovala. U blizini Krakova Weliczki naredila je svojim ljudima da iskopaju duboku jamu. Upravo su tu pronašli sol i njen prsten. U popodnevnim satima idemo za Krakov. Krakov je nekad bio glavni grad Poljske. Veličine je grada Zagreba a ima oko 750 000 stanovnika. Posjeti ga oko 8 milijuna turista godišnje. Ima preko 20 kazališta, 30 muzeja, 120 crkava. To je studenski grad sa 160 000 studenata. Ima 15 fakulteta. Nakon Praga to je najstarije sveučilište na svijetu. Odlazimo na brdo Wawel koji se smjestio na samoj rijeci Visli. Tu se nalazi dvorac i katedrala koju smo posjetili. Petak će biti dan za više obilazak Krakova.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Četvrtak – idemo u Wadowice, rodno mjesto sv. Ivana Pavla II. Pored njegove rodne kuće nalazi se bazilika NAŠE GOSPE – MARIJINO PRIKAZANJE. U njoj se nalazi krstionica koju je sv. Ivan Pavao posebno štovao. Tu je vršio službu kao svećenik, nadbiskup i kardinal. Nakon Mise odlazimo na papin omiljeni desert - kremovke (krempite). Razgledavamo grad. Imam osjećaj da sav život u gradu je u znaku sv. Ivana Pavla II. Ispred bazilike veliki je popločani trg na kojem su uklesane sve države i godine kad ih je sv. Ivan Pavao posjetio. (CHORWACIA 1994-1998-2003) U popodnevnim satima posjetili smo koncentracijski logor Auswitz. Puno smo gledali i čitali o tome ali u živo je mnogo gore. Pitam se kako čovjek može učiniti drugom čovjeku ovakvo zlo? Tamnice koje su jako male s malim rupicama za zrak, tisuće i tisuće cipela, kufera, četki za kosu, zdjele, naočala, ljuska kosa i drugi predmeti. Zid plača i molitve za sve žrtve, zapalimo svijeću, pomolimo se i idemo prema našim autobusima. Još dugo u nama odzvanjaju riječi vodiča o životu nedužnih ljudi u tom logoru. Petak – razgledavanje Krakowa Prema legendi ga je osnovao vojvoda Krak koji je na tom mjestu ubio zmaja. Druga priča je da u doba kralja Kraka živio zli zmaj Smok Wawelski koji je palio polja i radio velike štete po kraljevstvu. Kako bi

prizemljio zmaja, kralj je dogovorio da se zmaju žrtvuju djevice iz sela i zmaj ih je puštao na miru. Jednog dana je ponestalo mladih djevica i na red je došla kraljeva kćer. Kralj to nije mogao dopustiti nego je ponudio ruku kraljevne onome tko ubije zmaja. Ali bezuspješno. Prijavio se jedan siromašan mladić koji je bio dosjetljiv. Stavio je pred špilju ovcu koju je napunio sumporom. Poždrljivi zmaj ju je pojeo te zbog sumpora ožednio. Popio je puno vode tj. popio je pola rijeke. Zmaj se napuhao i eksplodirao, a mladić se oženio kraljevom kćeri. Od 11.–17. st. Wawel je bio prijestolnica svih poljskih kraljeva. Kako je prolazio kroz razne vlasti tako su njezine zidine nadograđivane (ima ih tri). Ponovno posjećujemo katedralu i kriptu. Penjemo se na zvonik da vidimo Krakov s visine. Na suprotnoj strani je muzej u kojem su nas očarali predmeti iz XI. do XIX. st. Spuštamo se u stari dio grada i dolazimo na Rynek Glowny – najveći srednjovjekovni trg. Dominira Sukiennice (žuta zgrada) – palača iz 16 st. Unutar palače nalaze se štandovi i zatvorena tržni-

ca. Nekad su se tu prodavali začini i svila, a danas suveniri i nakit od jantara. Bazilika sv. Marije u kojoj smo i mi imali misu je očaravajuća. Visoka je 80 metara, a posebno je poznata po drvenom oltaru. Ima dva tornja s kojih se svaki sat čuje zvuk trube u spomen na trubača iz 13.st. koji je upucan u grlo dok je obavještavao mještane o napadu na grad. Turističke ponude su brojne, na svakih par koraka možeš sjesti u kočiju i provozati se po Starom gradu. Veliki broj kafića i slastičarnica, ulični svirači i pjevači. Na mene je posebno ostavila dojam jedna djevojka koja je krasno pjevala. Na kraju našeg hodočašća idemo u svetište Božjeg milosrđa gdje se nalazi sv. Faustina Kowalska s njenim moćima. Svi smo se pomolili na tom svetom mjestu i preporučili se u zagovoru sv. Faustine. Stižemo u subotu oko 10 sati u Šibenik. Završilo je hodočašće koje me je napunilo toplinom i snagom.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Obred preminuća sv. Oca Franje IZVOR: www.franjevci-split.hr

Rekolekcija svećenika Šibenske biskupije

»Evangelii gaudium Radost evanđelja« Rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu 15. listopada u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. O apostolskoj pobudnici pape Franje »Evangelii gaudium - Radost evanđelja« govorio je prof. dr. Ivan Bodrožić. U prvom dijelu izlaganja dr. Bodrožić govorio je na temu “Suvremeni svijet kao izazov za suvremeni pastoral i pastoralce”. Analizirao je pojave iz suvremenog svijeta kao što su individualizam, globalizacija, globalizirano društvo, medijska kultura i njihov utjecaj na Crkvu, te odgovor koji na spomenute pojave daje Papina Pobudnica. Ukazao je na pojavu duhovnog konzumerizma u Crkvi. Nužno je na prikladan način odgovoriti na žeđ za Bogom kod ljudi. U Pobudnici se govori i o duhovnoj svjetovnosti. Ona je također negativnost koja se može javiti kod svećenika. Dr. Bodrožić je prema riječima pobudnice svećenike pozvao da ne dopuste da im se ukrade misijski zanos, radost evanđelja, nada, zajedništvo, evanđelje i ideal bratske ljubavi. Ne dopustimo da nam se ukrade misionarska snaga, poručio je vlč. Bodrožić. U drugom dijelu izlaganja govorio je o važnosti homilije u evangelizaciji. Homilija treba biti kratka jezgrovita i sadržajana. Nužna je i temeljita priprema da bi se kvalitetno moglo približiti vjernicima biblijske tekstove. Homilija treba nositi nadu i biti pozitivna. Svećenicima u propovijedanju treba biti uzor Isus Krist. 28

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Uočnica blagdana svetog Franje Asiškog u Drnišu u petak, 3. listopada 2014. u crkvi Gospe od Ružarija je okupila nemali broj vjernika kako bi prisustvovali svetoj misi, večernjoj molitvi i obredu preminuća našeg Serafskog Oca, svetog Franje. Svetu misu predslovio je gvardijan Visovačkog samostana fra Mate Gverić uz koncelebraciju više svećenika. Večernju molitvu i sam obred su predmolili, meštar novaka fra Jure Šimunović kao glavni predmolitelj, a časne sestre franjevke od Bezgrešne, novaci, članovi OFS-a i Frame su predmolili psalme i ostale dijelove obreda. Prije mise čitav puk i svećenici zajedno su obnovili krsne zavjete, a umjesto molitve vjernika svoje su zavjete obnovili, izgovorivši formulu zavjeta svećenici, časne sestre franjevke, članovi OFS-a i članovi Frame. Na kraju mise svatko je mogao iskazati čast relikvijama svetog Franje donesenim s Visovca. Bilo je to lijepa večer u Drnišu prožeta duhom serafskog Oca i prekrasan uvod u svečanost koja slijedi sljedećeg dana, na sam blagdan svetog Franje Asiškog.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: www.franjevci-split.hr Ovogodišnja Misijska nedjelja 19. listopada 2014g. u našoj župi Gospe od Ružarija u Drnišu, obilježena je raznim molitvenim i drugim aktivnostima. Ovom danu prethodila je tjedna molitvena priprema u crkvi sv. Ante. Molitvu krunice i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom za sve misionare i misionarke. Klanjanje je predvodio župni vikar fra Mario Radman a krunicu članovi naše misijske zajednice. Uz molitvenu pripremu “mali misionari” su se marljivo pripremali i animirali liturgiju svake večeri u tjednu a posebno na Misijsku nedjelju. Uz sudjelovanje u čitanjima i pjevanju pripremili su i misijski igrokaz “Ruže svete Male Terezije” koji su izveli prije početka župske svete mise u crkvi Gospe od Ružarija te večernje u crkvi svetoga Ante. Dječji i župni zbor te članovi FRAME, uzveličali su liturgijsko slavlje svojim pjevanjem. Djeca su se potrudila urediti i crkveni prostori u znaku misi-

Misijska nedjelja u Drnišu

Korak po korak činite sve za Isusa ja. U obje crkve, glavne oltare krasile su velike misijske krunice, a prostor ispred oltara bio je ispunjen raznim misijskim predmetima i plakatima. Tu je i bubanj iz Zambije na koji su naša djeca posebno ponosna jer su ga ovoga ljeta dobili na poklon od misionara don Borisa Dabe. U nadi da će dragi Bog nagraditi njihov trud i pomoći da se u našem

životu ostvari, poruka na kraju igrokaza koju je uputila sveta Mala Terezija, zaštitnica misija i misionara: „Postanite i vi sveti. Korak po korak činite sve za Isusa. Iz ljubavi prema Njemu učinite svakome dobro i ja ću vam s neba uvijek slati najljepše ruže – mogućnost da činite dobro. Molim vas, nemojte to propustiti.“

Dani kruha u DV Brat sunce u Šibeniku:

PAZITE DA NE BACATE HRANU

IZVOR: www.sibenskefranjevke.hr U ponedjeljak 20. listopada u našem vrtiću Brat sunce u Šibeniku proslavili smo dan zahvaljivanja i blagoslov kruha. Djeca su donijela u ukrašenim košaricama kruh i razna peciva a blagoslovio ih je p. Josaphat Mosha C.S.Sp., župnik župe sv. Nikole iz šibenske Mandaline. P. Josaphat je u razgovoru s djecom pričao o Africi i djeci koja nemaju dovoljno hrane, pitke MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE vode, odjeće i igračaka. Posebno im je istaknuo kako bi trebali biti manje izbirljivi u hrani i paziti da je ne bacaju. Nakon blagoslova podijelio je djeci kruh i peciva. Ovo je završni događaj u nizu aktivnosti kojima su naši mališani obilježili Dane kruha. Naime djeca starije odgojne skupine su uz aktivnosti u prostorijama vrtića posjetila Dalma-

tinsko etno selo Solaris Beach Resorta gdje su mogli vidjeti postupak dobivanja brašna, pečenja kruha i sl. Mlađa dogojna skupina je posjetila obližnju pekaru „Dan i noć“ te su doznali kako se mijesi tijesto za razne pekarske proizvode i kako se oni peku u velikim pećima. Potom je šef pekare počastio djecu pecivom.

AkcijA UČENIKA KOŠ:

Daj deset za dječja prava u svijetu

Kapitul Visovačkog okružja IZVOR: www.franjevci-split.hr

IZVOR: www.os-katolicka-si.skole.hr/ Učenici 2.b razreda Katoličke osnovne škole iz Šibenika odlučili su se pridružiti akciji “Daj deset za dječja prava u svijetu” pa su Međunarodni dan djeteta proveli pričajući o pravima djece. Učenici su upoznati s podacima da se u različitim dijelovima svijeta djeca iskorištavaju na nemilosrdne načine: kao vojna i radna snaga, u trgovini ljudima i slično. Oduzeta su im prava na pravilnu skrb i obrazovanje… Oduzeto im je djetinjstvo! Učenici su osvijestili činjenicu da su dječja prava temelj izgradnje naprednog društva kao i to da nažalost postoje milijuni djece na svijetu kojoj su uskraćena osnovna životna prava.Nakon učenja o dječjim pravima uslijedio je zabavni dio – otiskivanje dlanova na platno, odnosno aktivnost “Daj deset za mir u svijetu”. Ovom aktivnošću naši drugaši su se na simboličan način “borili” za ostvarivanja prava djece diljem svijeta. 30

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Na otoku Visovcu održan je 29. listopada 2014. kapitul samostanskog okružja. Na kapitulu su sudjelovali gvardijan samostana fra Mate Gverić, Fra Jure Šimunović, fra Stojan Damjanović, te petnaestorica braće iz Visovačkog okružja. Novaci su djelomično sudjelovali na kapitulu. Kapitul je započeo molitvom trećeg časa u 9.30, a zatim je nastavljan izvješćem fra Stojana Damjanovića o njegovu sudjelovanju na Međunarodnom kongresu za misije i evangelizaciju održanom u Rimu i izvješćem sa Skupa animatora za zvanja održanom u Novigradu Istarskom. U nastavku se raspravljalo o proteklom razdoblju. Središnja točka kapitula bila je posvećena aktivnostima koje se planiraju ostvariti u Godini posvećenog života. Nakon zajedničkog promišljanja zaključeno je da se 2. svibnja 2015. na Visovcu održi susret na kojem će sudjelovati braća iz okružja, članovi Franjevačkog svjetovnog reda, članovi Franjevačke mladeži, časne sestre od Bezgrešne i vjernici iz župa koje su povjerene franjevcima. Osim toga, dogovoreno je da novaci i odgojitelji sudjeluju na događanjima u župama

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: www.franjevci-split.hr Drugi Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“, održan je u subotu 25. listopada 2014. u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Drnišu. Pred brojnim auditorijem nastupilo je šest dalmatinskih zborova. Svojim nadahnutim izvedbama oko 150 pjevača predstavilo je svoj rad te pokazalo svu raskoš i ljepotu zborskog izričaja. Organizatori ovog festivala nenatjecateljskog karaktera bili su Pučko otvoreno učilište Drniš i Gradski pjevački zbor „Neuma“ iz Drniša, uz suorganizaciju Župe Gospe od Ružarija i Grada Drniša. Pred Meštrovićevom Gospom Petropoljkom drniški ljubitelji glazbe, ali i posjetitelji iz drugih krajeva županije i šire (jer dobar glas daleko se čuje), uživali su u izvedbama Mješovitog pjevačkog zbora „Lira“ iz Vodica, Gradskog zbora „Makarska“ iz Makarske, Pjevačkog zbora „Sveti Juraj“ iz Pirovca, Hrvatskog pjevačkog društva „Bijaćka vila“ iz Kaštela, Hrvatskog pjevačkog glazbenog društva „Zoranić“ iz Zadra te domaćina, Gradskog pjevačkog zbora „Neuma“. Nakon uvodne pjesme „Jubilate Deo“ (F. Debons) u „Neuminoj“ izvedbi, duhovni nagovor dao je priznati drniški pjesnik Miljenko Galić, a Festival je službeno

Održan 2. Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“

150 pjevača pokazalo svu raskoš i ljepotu zborskog izričaja otvorio gradonačelnik Drniša Josip Begonja. Pred kraj koncerta nazočnima se prigodnom riječi obratio i domaći župnik fra Petar Klarić. Svi zborovi su za sjećanje sobom ponijeli zahvalnice dodijeljene od strane organizatora. Zajedničkom izvedbom marijanske pjesme „O, zvijezdo mora“ završen je ovogodišnji „Jubilate Deo“. Nakon samog koncerta održan je okrugli stol na ko-

jem su sudjelovali voditelji i predstavnici zborova, gdje su iznijeli vlastita iskustva iz zborskog rada te smjernice za daljnji ustrajan rad na promicanju zborske pjesme. I ovaj, drugi po redu, Festival zborske duhovne glazbe „Jubilate Deo“, uspješno je realiziran. Poticaj je to da se krene u pripremu sljedećeg.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Susret djevojaka Šibenske biskupije IZVOR: www.sibenskefranjevke.hr Briga za djecu i mlade stoljetna je karizma i poslanje Družbe sestara franjevki od Bezgrješne. Posljednji u nizu događaja na tom području bio je susret djevojaka Šibenske biskupije održan u kući Matica u subotu 25. listopada 2014. Susret je okupio stotinu djevojaka, učenica završnih razreda osnovne i svih razreda srednje škole, iz 23 župe. Nakon euharistijskog klanjanja i upoznavanja kroz igru i smijeh, pristupilo se radu po skupinama koji je bio koncipiran u tri dijela. U prvom dijelu djevojke su analizirale životopise deset svetaca. Identificirale su situacije i događaje koji su odredili smjer njihovih života te vrednote koje su živjeli i po kojima su i postigli svetost. U drugom dijelu su - u već utrtim stazama - tražile svoje korake. Uspoređivale su situacije osobnog života i vlastiti način reagiranja na njih s onima kako su to činili dotični sveci. Ispitivale su savjest s koliko žara ponuđene vrednote provode i svjedoče u svom životu. Kao rezultat razmišljanja i rada nastalo je stablo - simbol Crkve. Zelenilo njegovih listova simbolizira mnoštvo svakodnevnih životnih situacija, dok su se duhovni plodovi sakrili u simbolici cvijeta. Treći dio bio je posvećen 32

Koračati utrtim stazama osobnom radu u tišini i molitvi. Svaka je djevojka izabrala vrijednost koju će u osobnom životu usavršavati i sveca čijem će se zagovoru utjecati. Kao vidljivi znak svoje odluke i sjećanje na susret djevojke su izradile simbolične uspomene, a same odluke u pisanom obliku prinijele na oltar. O samome susretu su rekle:

Bilo je odlično. Upoznala sam mnogo prijatelja. Sve je bilo tako dobro organizirano, a zadaci odlični. Žao mi je što nisam i ranije dolazila. Nadam se da ću imati još prilika. (M.M.) Susret je bio fenomenalan. Sestre, svaki put ste sve bolje i bolje. Hvala vam na prilikama da učimo kroz igru i smijeh. Dajte nam više ovakvih susreta! (I.D.)

Susret mi se jako svidio. Bio je vrlo edukativan. Sve je bilo zabavno, a časne jako duhovite. (T.G.) Susret je bio poučan i dinamičan. Sviđa mi se što smo bili u grupama s nepoznatim djevojkama i tako sklopile nova poznanstva, a nadam se i prijateljstva. Neka uvijek bude ovakvih grupnih radova. Sve je bilo super!!! (C.D.)

Vrhunac susreta bilo je Sveto Misno slavlje. Uz zahvalu Bogu na darovanim milostima, zahvalile su i na daru svetaca koji su nam svojim životom i djelom pokazali put k Ocu, čvrsto utrli staze i koji nas u našemu hodu prate svojim zagovorom. Zahvala također pripada župnicima i vjeroučiteljima koji svojom suradnjom podržavaju ovakve susrete.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Molitveno bdijenje u Vodicama

NOĆ OTVORENIH CRKVI IZVOR: www.zupa-vodice.hr Uoči svetkovine Svih svetih, u petak, 31. 10. 2014. godine u župnoj crkvi sv. Križa u Vodicama održano je molitveno bdijenje pod nazivom "Noć otvorenih vrata crkvi". Molitvenim bdijenjem se, na inicijativu mladih vjernika Grada Vodica, željela naglasiti važnost svetkovine Svih svetih, te vratiti punina kršćanskog smisla noći uoči Svih Svetih. Organizaciju Noći otvorenih crkvi u Hrvatskoj potaknula je Udruga Misijska Europska Katolička Inicijativa "Kristov stol" iz Zagreba.Program je započeo molitvom Gospine krunice u 17.30 sati i nastavio se Svetom misom u 18.00 sati. U zajedništvu s našim župnikom don Franjom Glasnovićem i časnim sestrama od 20.30 sati molili smo molitvu Crkve - Božanski časoslov (prvu večernju svetkovine Svih svetih), te slušali čitanja o svetosti. Program se nastavio Euharistijskim klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i meditacijama uz sudjelovanje zbora mladih "Fides et Vita". U goste su nam stigli i mladi iz Župe Njivice, Šibenik, na čelu sa svojim župnikom vlč. Olegom Petrovićem koji je bio na raspolaganju svima koji su željeli pristupiti sakramentu pomirenja. Zajedno sa cijelom Crkvom, svetom, trpećom i putujućom razmatrali smo i promišljali o svetosti kroz blaženstva, uz slavljenje Boga

pjesmom i zajedničkom molitvom. Na kraju smo pred Gospodina simbolično prinjeli 8 svijeća (osam Blaženstva) za sve skupine vjernika u našoj Župi.Nakon molitvenog bdijenja u crkvi druženje se nastavilo u župnim prostorijama. Primijetio se lijep odaziv vjernika, te vjerujemo da će ovo

bdijenje postati tradicionalno u našoj župi. O svima nama ovisi koliko ćemo sami doprinijeti zajedništvu u vjeri s čitavom Crkvom. I na kraju zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali u ovom bdijenju i nemojmo zaboraviti da smo svi pozvani na svetost.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

PROSLAVLJENI SVI SVETI

Svetost je susret naše Slabosti sa snagom Božje milosti Svetkovina Svih svetih proslavljena je u subotu, 1. studenog u katedrali svetog Jakova svečanim misnim slavljem koje je predvodio šibenski biskup Ante Ivas. Mi danas s vjerom gledamo mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti i one koji nose pečat križa na svojim čelima. To su sveti na zemlji Radujemo se danas što smo i mi među njima opečaćeni pečatom svetosti. Danas se radujemo jer nam je Gospodin darovao da vidimo i ono preko zemlje i smrti, da vidimo veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojati. Gledamo očima vjere kako stoje pred Jaganjcem. To mnoštvo su sveti. Sa njima smo danas u zajedništvu, poručio je biskup Ante Ivas u homiliji. Radujemo se danas ovom 34

svetkovinom Svetoj Crkvi Katoličkoj. Crkvi koja je na svom povijesnom putu imala mnoge teškoće, probleme pa i mračne trenutke. Crkvi koju čine ljudska bića, grešnici - muškarci, žene, svećenici, redovnici, redovnice, biskupi i pape. Radujemo se što je unatoč tome Crkva sveta jer je Krist ljubi i svakodnevno se predaje za nju da je posveti. Crkva je sveta jer proizlazi od Boga koji je svet, koji joj je vjeran i nikad je ne ostavlja u vlasti smrti i zla. Ona je sveta jer je Isus s njom sjedinjen na neraskidiv način i jer je vodi Duh Sveti koji je čisti i obnavlja. Crkva nije sveta po našim zaslugama, nego je sveta jer je Bog čini svetom. Isus želi da budemo dio svetosti Crkve koja zna da njezin učitelj na križu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

širi ruke da bi sve prihvatila i zagrlila. Crkva svima daje mogućnost susreta Isusa u sakramentima, poručio je biskup Ante Ivas. Svaki kršćanin pozvan je na svetost. Za kršćanina je svetost mjerilo njegove životnosti i uvjerljivosti. Svetost se ne sastoji u izvanrednim činima nego u dopuštanju da Bog djeluje u čovjeku. Svetost je susret naše slabosti sa snagom Božje milosti. To znači imati povjerenje u njegovo djelovanje u nama. Svetkovina svih svetih poručuje da nas Bog čeka raširenih ruku kako bi nam dao potporu na putu svetosti. Dopustimo Isusu Kristu da nas ljubi i svoju vjeru živimo sa radošću, zaključio je homiliju šibenski biskup Ante Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

MisA zadušnicA za sve preminule biskupe, svećenike, redovnike i redovnice Šibenske biskupije Misu zadušnicu za sve preminule biskupe, svećenike, redovnike i redovnice Šibenske biskupije na Dušni dan 2. studenog u katedrali svetog Jakova predvodio je Šibenski biskup Ante Ivas. Na kraju slavlja za sve njih izmolio je molitvu odrješenja.

U homiliji je ukazao kako je nad grobovima moguće ćuti i prihvatili riječi Svetog pisma : „ Otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer prijašnje uminu.” (Otkrivenje 21,4). Potvrda za ove riječi izdana je na križu Isusa

Krista. Ta potvrda ovjerovljena je na Kristovom grobu u Jeruzalemu koji je znak umiranja i svih ljudskih grobova u koje Isus trajno silazi da u unese svjetlo vječnog života. Svijeće na našim grobovima znak su vjere u vječni život, poručio je biskup Ante Ivas. Uskrsnuće je baština pobjednika u koju nas je Krist uveo. Uskrs i s njime vječnost života je baština koja nam je darovana krštenjem. Poruku Uskrsa crkva prenosi po svojim svećenicima i službenicima. Bog je uskrsnućem potvrdio, a crkva naviješta da za čovjeka ima dalje nakon smrti. Zahvaljujemo večeras Bogu za sve one koji su u našim župama prenosili radosnu vijest o uskrsnuću, kazao je biskup Ivas.

Pastirski pohod župama Rogozničkog dekanata Pastirski pohod župama Rogozničkog dekanata održan je 15. studenoga u sjedištu dekanata u Rogoznici. Susret je započeo svečanim ulaskom biskupa i svećenika u crkvu uz pjesmu “ Gle anđeo je Gospodnji”. Nakon pozdrava dekana, don Jurice Petkovića i predstavljanja svih župa dekanata od strane župnika Rogoznice don Filipa Rodića, biskup se osvrnuo na izvješća koja je dobio od svih župnika dekanata na problematiku vjerskog života. Posebni naglasak je stavio na obitelj, mlade, pohađanje nedjeljne svete mise i potrebu međusobnog druženja vjernika župa dekanata. Nakon kratke stanke, slijedilo je euharistijsko slavlje uz sudjelovanje vjernika svih župa dekanata (pastoralnih, ekonomskih vijeća, bratovština i ostalih društava). Euharistijsko slavlje su uzveličali svojom pjesmom župni zborovi Primoštena, Marine i Rogoznice. Naglasak propovijedi Oca biskupa je bio na svjetlosti koja pobjeđuje tamu i obitelj u kojoj se rađanjem i darivanjem života to svijetlo prenosi na buduće generacije. Euharistijsko slavlje je završeno svečanom pjesmom “Tebe Boga hvalimo.” Za-

svjetlost koja pobjeđuje tamu i obitelj u kojoj se rađanjem i darivanjem života to svijetlo prenosi na buduće generacije jedničko druženje biskupa, svećenika i vjernika nastavljeno je bogatim domjenkom u vjeronaučnoj dvorani na zadovoljstvo svih nazočnih

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE DANI KONGREGACIJE dominikanki U ŠIBENIKU

uvijek tražite izvor žive vode koja izvire iz Krista i njegove Crkve Od 7. do 9 studenoga održani su po prvi puta Dani Kongregacije sestara dominikanki u Šibeniku. Susret je započeo na blagdan svih svetih dominikanskog Reda. Oko četrdesetak sestara okupilo se u petak navečer u Katoličkoj školi u Šibeniku gdje su otvoreni Dani. Na početku je svima nazočnima zaželjela dobrodošlicu šibenska priora s. Jaka Vuco koja je i organizirala ovaj susret. Časna majka Katarina Maglica otvorila je ovaj susret istaknuvši potrebu susretanja ovakve vrste. Šibenski biskup je izrazio radost što su sestre izabrale Šibenik za ovaj susret i podržao ga svim srcem. Nakon večere sestre su se zadržale u opuštenom razgovo36

ru uz šalu i smijeh. U subotu je program započeo euharistijskim slavljem koje je predslavio fra Ivan Iko Mateljan u spomen kapeli hrvatskih branitelja koja se nalazi u sklopu Katoličke škole. To je dan kada se slavi spomen na pokojnu braću i sestre Reda. U prijepodnevnom predavanju fra Iko je predstavio okružnicu za Godinu posvećenog života. Nakon predavanja sestre su pošle u grad. Prolaznici su se s čuđenjem osvrtali za bjelinom koja je preplavila Šibenik. Slijedilo je razgledanje Gradskog muzeja koji je vrlo lijepo i suvremeno opremljen i uređen. U katedralu sv. Jakova poveo nas je župnik don Krešimir Mateša i protumačio nam njene znamenitosti. Tako

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

je bilo ispunjeno prije podne. Nakon ručka posjetili smo benediktinski samostan sv. Luce gdje su nas srdačno primile sestre benediktinke. U nastavku popodneva posjetili smo franjevce konventualce i nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića. A onda nas je već čekao brodić za Zlarin – rodno mjesto našeg utemeljitelja o. Anđela Marije Miškova. U mjestu su nas dočekale ljubazne sestre milosrdnice i povele nas do rodne kuće o. Miškova. Pogledale smo i zanimljivu crkvu Gospe od Rašelje. U prekrasnoj župnoj crkvi u Zlarinu, gdje je kršten o. Miškov, izmolile smo Večernju. Nakon povratka i večere s. Barbara izvela je monodramu o blaženoj Ozani.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Nedjeljno euharistijsko slavlje predslavio je šibenski biskup mons. Ante Ivas. On je vrlo srdačno progovorio sestrama tumačeći Božju riječ. Pozvao je da uvijek tražimo izvor žive vode koja izvire iz Krista i njegove Crkve. Pozvao je sestre da budu bijela Crkva, prisutna u narodu živeći svoju karizmu. Nakon doručka otac biskup nam je tumačio pojedinosti vezane uz Katoličku školu i njeno okruženje. Rado se fotografirao sa sestrama. Fra Iko je održao još jedno razmišljanje stavljajući naglasak na radost, zajedništvo, milosrđe i nježnost - kvalitete koje trebaju biti obilježje jedne zajednice. Nakon predavanja sestre su posjetile svoju vlastitu kuću u Šibeniku i pohodile bolesnu s. Samuelu. Završetak svih susreta u gradu Šibeniku okrunjen je posjetom sestrama franjevkama koje su nas vrlo srdačno primile, te provele kroz kapelu, vrtić, dvoranu i počastile u svojoj blagovaoni, gdje smo radosno skupa zapjevale. Uslijedio je povratak na ručak kojim je završen ovaj naš susret. Prije samog odlaska iz Šibenika sestre su pohodile grobove svojih pokojnih sestara na gradskom groblju.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

proslava svetkovine svetog Nikole Tavelića

neki bi htjeli da se zastidimo i odreknemo Krista Svetkovina svetog Nikole Tavelića proslavljena je u petak, 14. studenog u svečevom nacionalnom svetištu, samostanu svetog Frane u Šibeniku. Procesiju i svečano misno slavlje u koncelebraciji s petnaestak svećenika predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Govoreći o svetom Nikoli Taveliću, a jednako tako i o kršćanskim mučenicima biskup Ivas naglasio je kako su to bili mudri ljudi jer nisu dopustili da ih išta rastavi od ljubavi Kristove. To su mudri ljudi koji vjeruju da uvijek nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi i koji nas ljubi. To su hrabri ljudi koji se pred nikim i ni za što ne stide Boga i njegovih riječi, nego kuću svoga života grade na tvrdom temelju. Za to smo ponosni na svetog Nikolu. Ponosni smo na čovjeka sveca mučenika koji je proslavio Boga, svoj grad, 38

red i narod hrvatski, poručio je biskup Ante Ivas. Potom je ukratko prikazao životni put Nikole Tavelića. U Jeruzalemu pred kadijom i islamskim vjernicima svjedočio je istine kršćanke vjere kao jedine spasonosne za sve ljude. Pravi Kristovi mučenici uvijek izazivaju čuđenje i divljenje jer umiru bez mržnje i s ljubavlju moleći za mučitelje. Zato je mučeništvo za Crkvu svojevrsni nastavak spisateljske Kristove molitve i smrti na križu. To je uvijek nagovještaj uskrsnuća, poručio je biskup Ivas koji je približio i povijest štovanja Nikole Tavelića. “Jesmo li svetog Nikolu zaboravili ili ostavili negdje u prošlosti tek u sjećanjima i uspomenama ili možda čak ni to. Treba li sveti Nikola nama svakome osobno, Crkvi i narodu”, zapitao je biskup Ivas. Ustvrdio je kako nam treba. To

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

želim da svi osjetimo. Danas kad uviđamo da smo sve manje sposobni živjeti po Božjoj riječi. Bolno je iskustvo da se mnogim kršćanima događa da im ne polazi za rukom vjeru dalje prenositi. Danas mnogi kršćani sve više postaju često žrtve agresije, izrugivanja i otvorene mržnje. Kao da bi neki htjeli da se zastidimo i odreknemo Krista, da se povučemo iz javnog života i zatvorimo iza debelih zidova. Trebaju nam naši sveci i njihov zagovor kad vidimo kako i naš narod sve više zahvaća kriza tradicije koja uzrokuje sve veću nesigurnost u vjeri, napetost između temeljnih vrednota crkve i onoga što današnje društvo sve više prihvaća. Na primjer o obitelji, braku, pobačaju, homoseksualnosti. Vrijeme u kojem živimo kao da sve više naglašava suprotno, kako je važno što

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE više imati i steći. Naše nam vrijeme na mnogim područjima života upravo nudi sve veće i opasnije dubioze. Dubioze kultova i putova i kulture, poručio je biskup Ante Ivas. Danas nam trebaju sveci kad se o Crkvi sve više nameću dezinformacije i laži kako bi je ušutkali i zanijekali pravo javnosti. Treba nam sveti Nikola da nas ohrabri primjerom i porukom svoga života. Nadasve svojim molitvama. Puno je potreba koje nas pritišću i smućuju: muke obitelji, prijeteće nezaposlenosti, napuštanja zemlje i odlazaka u nepoznato. Bolno obezvrjeđivanje branitelja muči danas mnoge, izjednačavanje žrtve i agresora, izrugivanje domoljublja. Puno je teškoća koje smućuju mnoge. Svetog Nikolu danas molimo da budemo Kristovi i da budemo Crkva, da naša vjera bude utemeljena na iskustvu uskrslog Krista. Da

se vjere i Boga nikad ne zastidimo, Sveti Nikola bio je nezaustavljiv u svojoj želji da nešto učini i pokrene u svom životu. Molimo po zagovoru svetog Nikole da naš narod zauzeto poradi da svoju sadašnjost i budućnost gradi na otkrivanju i ohrabrivanju i prihvaćanju svega što je veliko, što je požrtvovno, iskreno i zauzeto za rast dobra i umnožavanje pra-

vih životnih vrijednosti u Crkvi i Domovini. Pred nama su događaji da kao vjernici i građani prosudimo tko i za kakove se životne vrijednosti zalaže – obiteljske, domovinske, vjerničke, ljudske . Molimo svetog Nikolu da ne ostanemo po strani, da se svojim glasom založimo za plodan rast našeg naroda i Crkve, zaključio je biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE MJESEČNA REKOLEKCIJA SVEĆENIKA

čovjek mora vidjeti smisao u svom poslu

Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu, 19. studenog u zgradi „Sjemeništa“ u Šibeniku. Susret je započeo molitvom Srednjeg časa i meditacijom koju je imao fra Domagoj Runje. Središnji dio rekolekcije predvodile su vjeroučiteljica Miranda Banovac i mr. sc. Maja Jakšić specijalistica iz pastorala kriznih situacija. Kao uvod u izlaganja biskupijski povjerenik za pastoral braka i obitelji don Roko Glasnović svećenicima je predstavio zaključke u Vatikanu nedavno održane izvanredne Biskupske sinode o obitelji. Miranda Banovac iznijela je osobno iskustvo života župne zajednice. Govorila je o tome što vjernik i vjernička 40

obitelj očekuju od župnika i župnog pastorala. Stres, izgaranje i sekundarna traumatizacija predstavljaju i duhovni izazov, naglasila je mr. sc. Maja Jakšić. „Izgorjeti može svatko: predani svećenik u svojoj župi, odgovorni liječnik koji se želi posvetiti svakom pacijentu, socijalna radnica koja ima previše slučajeva, računovođa u vrijeme poreznih prijava, poletni radnik, brižni roditelj, kućanica, nezaposlena osoba ili osoba koja je otišla u prijevremenu mirovinu. Čitavo putovanje kroz izgaranje događa se u nama, u našoj percepciji, a tek onda u stvarnosti. Važno je naučiti prepoznati rane znakove izgaranja i iskazati zahvalnost na onome čemu nas je izgaranje naučilo. Da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

bi čovjek nadišao izgaranje, mora voljeti svoj posao ili barem neki njegov aspekt. Posao mora značiti čovjeku više od pukog zaposlenja. Posao, posebice pomagača, prezahtjevan je da bi ga se moglo obavljati bez osjećaja poslanja. Ako netko svoj posao ne radi iz ljubavi, vjerojatno će se morati zapitati je li vrijeme za promjene i traženje novog posla, no ni novi posao ništa neće promijeniti ako se u njega ne utka smisao. Drugim riječima, čovjek mora vidjeti smisao u svom poslu. Zvuči paradoksalno, ali sam je posao, ako je smislen, jedino i najbolje sredstvo i lijek protiv izgaranja“, poručila je između ostalog Maja Jakšić.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Otkrivena spomen ploča spomeničkoj baštini Šibenika stradaloj u Domovinskom ratu

DA SE NE ZABORAVI IZVOR: sibenskiportal.hr Uspomenu na ratne dane Šibenčana čuvat će danas postavljena spomen – ploča šibenskoj spomeničkoj baštini stradaloj u Domovinskom ratu od velikosrpskog agresora. Ploču je kod spomenika Jurju Dalmatincu, u blizini katedrale sv. Jakova otkrio don Stipe Perkov, predstavnik Zmajskog stola u Šibeniku Družbe Braća Hrvatskog Zmaja. „Spomen-ploča je podsjetnik na ratne događaje, u ratu ginu ljudi, uništavaju se crkve, a čak je i katedrala sv. Jakova bila pogođena. Ploča sadrži grafički prikaz mjesta na kojima su granate ostavile materijalnu štetu, a i onih mjesta na kojima su odnijele ljudske živote.“, rekao je don Stipe Perkov, dodajući da su slični spomenici postavljeni i u Zadru, Biogradu i Dubrovniku. „ Zauzimanje tuđeg teritorija i brisanje nacionalnog identiteta te napad na obitelj glav-

ne su okosnice rata od kojeg se Hrvatska srećom obranila. Šibenska katedrala ni stara jezgra nisu slučajno gađane, bio je to pokušaj zatiranja svega hrvatskog, a na nama je da naše povijesne istine čuvamo,pamtimo i prenosimo novim generacijama.“, rekao je gradonačelnik Željko Burić. U prigodi otkrivanja današnje spomen-ploče obratili su se i župan Goran Pauk, te Ivica Poljičak, član Zmajskog stola, družbe Braća Hrvatskog Zmaja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SUSRET MOLITVENIH ZAJEDNICA OBNOVE U DUHU SVETOME HRVATSKE

Gospodin uvijek ima izlaz za nas TEKST I FOTOGRAFIJE: Julija Kamenjarin Susret povezivanja zajednica Obnove u Duhu Svetome (dalje u tekstu: ODS) na nacionalnoj razini održan je krajem studenog u BiH u Livnu u Kući Djeteta Isusa kod sestara Služavki Malog Isusa. Uz predstavnike i voditelje 40 molitvenih zajednica iz Hrvatske, sve od Vukovara do Dubrovnika, te onih iz Mostara i Livna na susretu su nazočili 5 svećenika, 1 đakon i 2 redovnice. Cilj susreta je bilo, između ostalog, bolje povezivanje zajednica da bi hod k Gospodinu bio harmoničan, kontinuiran, ustrajan, ozbiljan, sakramentalan, uz kreposti Blažene Djevice, naše Majke Marije i u okrilju Crkve. Cijeli susret je u ta dva dana protekao radno i u slavljenju 42

Gospodina. Naglašeno je 5 tema koje su temelj budućeg rasta i napretka ODS-a. •Identitet •Kriterij crkvenosti •Karakteristike vjernika i svećenika u ODS-u •Mentalitet Kraljevstva nebeskog i mentalitet svijeta – oprečnosti •Podjela i razmjena iskustava Predavanja potaknuta Duhom Svetim i oslonjena na dosadašnje iskustvo i smjernice, te svjedočenje po plodovima iznosili su svećenici, koordinatori zajednica i voditelji. Osjećalo se veliko zajedništvo prožeto Duhom Svetim, Marijina prisutnost i snaga malenog Djeteta Isusa, te želja za međusobnom suradnjom. Svi su govorili kako osjećaju i znaju da ih Gospodin pozi-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

va na zajedništvo, suradnju, osluškivanje, ustrajnost, poniznost i predanost crkvi, te poslušnost kako u župama, tako i u biskupijama. Osvrnulo se posebno na način rada i djelovanja, u čemu se naglasilo koliko je važno ne dozvoliti problemima da nas zarobe već u širini ljubavi usmjeriti se na Gospodina koji ima rješenje za sve. Ovo su misli koje su obilježile susret: Vodilja je ljubav Gospodnja koja sve okuplja u jedinstveno tijelo Kristovo. Ne treba gledati na problem kao problem, već kao poticaj na izgradnju, izvući pouku, rasti u mudrosti i djelovati u ljubavi, čulo se na izlaganjima, usmjeriti se na zajedništvo, molitvu i dati Gospodinu da po poticajima Duha otvara vrata za rješavanje mogućih ili prisutnih problema. Ako se jedna vrata zatvore,

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Gospodin uvijek ima izlaz za nas, novo rješenje, novi put, nova vrata, novo poslanje kojim ostajemo u poslušnosti, poniznosti i krepostima, osluškujući Duha i djelujući u mudrosti. Neminovno je u hodu k Gospodinu i rastu u zrelosti vjere da bude kušnji i problema. Ali prokušanost, ustrajnost i poslušnost donosi plodove. Gospodin potiče na razne projekte u kojima je važno usredotočiti se na bitnost župe i djelovanja u njoj, a što je manje moguće isticati pojedince, radi mentaliteta svijeta koji je sklon idolopoklonstvu i idealiziranju pojedinaca. Povezanost na nacionalnoj razini bi doprinijela većoj zajedničkoj suradnji, bdijenju jednih nad drugima, osluškivanju poticaja i sprječavanju samoinicijativnih nepromišljenih projekata koji umjesto plodova donose razdor. Zajednice ODS-a žele biti ucijepljene u tijelo Crkve i biti djelotvorne u svijetu i prepoznate po ljubavi Kristovoj. Svaka služba i svaki korak nosi sa sobom odgovornost i prema crkvi i prema društvu u kojem živimo. Biti znak vremena koji svjedoči prisutnost živog Krista među nama, u našoj crkvi i u svijetu je pravi izazov. Da bi to postigli potrebna je povezanost, jer samo u zajedništvu možemo učiniti mnogo više i doprinijeti za kraljevstvo Božje, već tu na zemlji. Razlučivati dobre i plodonosne projekte od loših, te ne

ponavljati greške ili propuste. Treba provjeravati sve jer „znati“ ne znači i „biti ispunjen Duhom Svetim“. Zaključak je da je Kraljevstvo nebesko među nama, ako smo u ljubavi, ako smo sakramentalno osviješteni, prisutni u Kristu i Krist u nama, kontemplativni u molitvi, ponizni u poslušnosti. Gospodin će nam otvarati vrata na svim razinama kako je kome odredio i koliko smo u stanju nositi se s tim. Sol smo zemlje, svjetlo smo svijeta. Ako nam je svjetlo tamno, kolika će istom tama biti. Po djelima će nas prepoznati, po plodovima ćemo svijetliti. Zato ovim susretom želimo učvrstiti naše međusobno zajedništvo te biti ugrađeni u tijelo Crkve da budemo dio nje, da bude dio nas, jer put ODS-a je put sakramentalnog života, put molitve, put ljubavi, put sjedinjenja s Kristom koji je glava crkve da

bi jednom bili dionici slave Gospodnje na nebesima. Čulo se u komentarima kako se želi pokazati da se ne bježi od odgovornosti, već se želi suočiti sa svim problemima i doprinijeti na svim poljima kako bi sakramentalni život, riječ Božja, ljubav i kreposti bili vidljivi trag kojeg kao vjernici ostavljamo iza sebe. Najavljeni su i daljnji susreti članova i voditelja molitvenih zajednica kroz iduću godinu, jer je postalo očigledno koliko je važno biti otvoren poticajima Duha Svetoga, poticajima i iskustvima drugih, ljubavi i zajedničkoj molitvi kako voditelja laika tako i svećenika. Uz molitvu za obitelji i radost zbog novog zajedništva susret koji je započeo u petak završio je u nedjelju 23. studenog.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Pastirski pohod župama RAŽINSKOG dekanata

nužnost nedjeljne euharistije koja gradi i čuva istinsku vjeru Pastirski pohod biskupa Ante Ivasa Ražinskom dekanatu održan je u petak 28. studenog. Vjernici i župnici župa Ražine, Jadrtovac, Vrpolje, Danilo, Boraja, Ljubitovica, Blizna i Bristivica okupili su se u župnoj crkvi svetog Josipa Radnika u Ražinama. U prvom dijelu pohoda biskup se susreo sa članovima župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, crkvenim pjevačima, čitačima

i vjernicima uključenim u pastoral župa. Nazočne vjernike i svećenike na početku susreta pozdravio je dekan don Ivica Boko. U kraćem prikazu dao je stanje u dekanatu u kojem živi oko sedam tisuća vjernika. Istaknuo je kako su vjernici privrženi crkvi i dobri su vjernici. U prigodnom obraćanju vjernicima biskup Ante Ivas u više navrata ukazao je na važnost

euharistije u životima vjernika. Istaknuo je nužnost nedjeljne euharistije koja gradi i čuva istinsku vjeru. Učinimo sve da se misa uprisutni i bude živi dio vaših župnih zajednica. Sveta misa je izvor naše vjere, iz nje sve izvire, poručio je biskup vjernicima. Ukazao je i na određeno neznanje kod vjernika, istaknuo je važnost proučavanja katekizma. Vjernike je pozvao na svjedočenje vjere. Misno slavlje koje je uslijedilo odmah nakon susreta s vjernicima uključenim u pastoral okupilo je velik broj vjernika. Poruka biskupa Ivasa bila je sadržajna. Ukazao je na važnost Božje riječi u životu kršćana. Jednako tako istaknuo je nužnost euharistije. Nakon misnog slavlja upriličen je prema drevnom kršćanskom običaju agape. Vjernici su i na ovaj način posvjedočili vjernost kršćanskom poslanju.

Bdijenje prigodom Godine posvećenog života Molitveno bdijenje prigodom početka Godine posvećenovi ste oni koji bi trebali ga života održano je u subotu svjedočiti Kraljevstvo Božje! 29. studenog u katedrali svetog Jakova u Šibeniku. Slavlje je predvodio šibenski biskup Ante Ivas.U prigodnom nagovoru naglasio je važnost posvećenoga života za Katoličku crkvu. Vi ste oni koji ste se zaputili onako kako vam je Gospodin rekao. Dobili ste na čuvanje baštinu Gospodnju. Vi ste oni koji na ovom svijetu pokazujete svojim životom da postoje nebeska dobra, poručio je biskup Ivas okupljenim vama. Vi ste oni koji ste radi bdijenja redovnici i redovnice redovnicama i redovnicima. Krista i ljubavi Božje posveće- molili su pred presvetim, a na Crkva kaže vi ste oni koji bi ni drugima. Dopustite potica- kraju slavlja pogledali su i spot trebali svjedočiti Kraljevstvo jima Godine posvećenoga ži- “Hvala redovnika”, snimljen Božje. Stoga je nužno da ste vota da vas zahvati, potaknuo prigodom Godine posvećenozahvaćeni Kristom i njego- je biskup redovnike. U sklopu ga života. vom ljubavlju. Krist računa sa 44

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Godina Posvećenog života u Šibenskoj biskupiji započela je u nedjelju 30. studenog svečanim misnim slavljem koje je u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio šibenski biskup Ante Ivas. U uvodnim mislima misnog slavlja naglasio je kako je predstojeća godina posvećena osobama posvećenog života, a Crkvi u hrvatskom narodu posvećena je i obiteljima. „Svjedoci smo kako živimo u vremenu koje svim silama pritišće naš pogled i interes na zemlju i zemaljsko. I kako se na razne načine i mnogovrsnim sredstvima trudi i gotovo prisiljava uvjeriti nas da je zemlja, zemaljsko i materijalno jedina vrijednost od koje se živi. Da je sve drugo sporedno, manje važno, čak i nevažno pa i štetno. Da je dovoljno povoljno riješiti materijalno stanje da bi čovjek, obitelj i narod bio zadovoljan pa i sretan“, poručio je u homilji biskup Ante Ivas. Naglasio je kako je vrijeme Došašća, vrijeme kad nas Crkva naša majka snažno podsjeća da jer na ovu našu zemlju, nama ljudima u susret došao Bog osobno. Da se u svome Sinu Isusu utjelovio, postao čovjek, da se rodio od majke Marije, rastao okužen ljubavlju jedne ljudske nazaretske obitelji. Vrijeme Došašća je vrijeme snažnog poziva Božjega svima nama i svim ljudima dobre volje, da sa ove zemlje, iz naših nevolja i muka uzdignemo svoje duše k Njemu: „K tebi Gospodine uzdižem dušu svoju!“ Da on oživi, obnovi i ojača naš duh i dušu vjerom i pouzdanjem u

Otvorena Godina posvećenog života

K tebi Gospodine uzdižem dušu svoju! njegove darove, među kojima je najveća ljubav. Da ojača naša vjera, kako upravo po duši koju Bog udahnjuje svakome čovjeku, nismo samo tijelo i materija, nego smo „slika Božja“, djeca Božja. Da smo stoga međusobno braća i sestre, obdareni vezom njegove ljubavi kojoj nema kraja: Bez te ljubavi Božje na zemlji ništa ne može biti na istinsko i trajno dobro i na cjelovitu korist za svaku osobu, za svaku ljudsko obitelj, za svako ljudsko društvo i za sav svijet. Došašće je sveto vrijeme kad nam Bog osobno dolazi u svome Sinu Božiću-Isusu. Dolazi nam po svojoj Crkvi i po svetim sakramentima na poseban način, trajno i u ljubavi ustrajno. On nam poručuje „evo, dolazim“ , jer znam da svim ljudima i obiteljima, da svemu svijetu treba Božja ljubav. Treba nam živi Bog da bismo mogli blagoslovljeno živjeti „život u izobilju“. Kako ovdje na zemlji tako i u vječnosti. Otvorimo mu širom vrata!, poručio je biskup.

Potom je ukazao na važnost obitelji. „Treba nam živi Bog koji se utjelovio ponajprije u našim obiteljima. Po Božjem planu obitelj je prva škola ljubavi i zajedništva. U obitelji se čovjek rađa i raste i u njoj doživljava sve bogatstvo i plodove ljubavi, zajedništva i sebedarja, bez čega se čovjek ne može cjelovito razviti ni ostvariti. U obitelji, kroz uzajamno darivanje roditelja stvara se ozračje ljubavi u kojoj svako dijete može razvijati svoje sposobnosti, svoje dostojanstvo i jedincatost svoje osobnosti i tako se pripremati za vlastiti životni put. U ozračju obiteljske ljubavi čovjek u ranoj odlučujućoj dobi prima prva iskustva Božje ljubavi, prve spoznaje o istini i dobroti, o ljubavi i praštanju, o pravičnosti i odgovornosti. U obitelji je osoba u središtu pozornosti, okružena pažnjom i ljubavlju pa može rasti u odgovornosti prema drugima. Zato je obitelj od bitne važnosti za život čitavoga društva. Svaki narod nužno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

slabi ako su mu poljuljane i zakonom nezaštićene temeljne moralne vrjednote života, duhovne baštine roditelja, vjerske zajednice i kulturne baštine njegova narode“. Obitelj u svojoj dubini i širini njezinih potreba i problema je u središtu brige, molitve i razmišljanja cijele Crkve u ovoj godini. U mjesecu listopadu će se održati redovita Opća sinoda biskupa o obitelji. Pozivam u prvom redu kršćanske obitelji u našim župnim zajednicama, dekanatima i biskupiji da se mole za obitelji. Da se i sami organiziraju obiteljske susrete, molitve ili duhovne obnove (ili se odazovu kad budu pozvani na susrete u župi i biskupiji.) Potičem obitelji da razvijaju obiteljsku solidarnost i zalažu se za dobro braka, obitelji kao i za ljudski i kršćanski odgoj svoje djece i mladih, kako u Crkvi tako i u našoj državi. Europski biskupi su u svojoj izjavi istakli: „Obitelj je rješenje za Europu i izvor neprocjenjivog blaga za europsko društvo!“, naglasio je biskup Ivas. Papa Franjo je odredio da 2015. godina bude Godi46

na posvećenog života, redovnica i redovnika i laika posvećenih u svijetu. Da to bude prilika da se cijela Crkva sa zahvalnošću spomene prošlosti redovništva, da s nadom prigrli budućnost te da a ljubavlju živi sadašnjost u ozračju dubokog zajedništva i prave zaljubljenosti u Krista. „U svijetu u kojem vladaju nepovjerenje, obeshrabrenost, depresija. U kulturi u kojoj su muškarci i žene obavijeni krhkošću, slabošću i osobnim interesima, od osoba posvećenog života se traži da unose povjerenje u mogućnost istinske sreće, ostvarive

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

nade, koja ne počiva samo na talentima i znanju, već na Bogu. Redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način, poručuje papa Franjo. „Od vas očekujem to svjedočanstvo. To znači nasljedovati Krista, raspetoga i uskrsloga, preuzeti njegov način života, usvojiti njegove duhovne stavove, pustiti da nas njegov duh obuzme, prihvatiti njegovu iznenađujuću logiku i ljestvicu vrijednosti, dijeliti njegove opasnosti i njegove nade.“ Potičem sve vjernike u našoj mjesnoj Crkvi – biskupiji da se pridružimo zajedništvu sveopće Crkve u zahvali Bogu za sve redovnice i redovnike, koji su svojim životom i djelima duhovno bogatili i našu mjesnu Crkvu i narod. Pridružimo se i molitvama i susretima koji će se održati i u našoj biskupiji da redovništvo i danas bude bogatstvo naše Crkve, te da naša Crkva bude i u budućnosti plodna novim zvanjima Bogu posvećenih žena i muškaraca, na duhovno bogatstvo i Božji blagoslov svemu našem narodu, poručio je biskup Ante Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJENA OBLJETNICA DJELOVANJA ČASNIH SESTARA U PRIMOŠTENU

50 GODINA U SLUŽBI IZVOR: www.zupa-primosten.info Kao što i inače početak novog označuje zaključak nekog razdoblja, tako je i prva nedjelja Adventa, uz početak nove liturgijske godine, za župu sv. Jurja u Primoštenu slavljem zaokružila jedan zlatni jubilej. Družba sestara franjevki od Bezgrješne je, u zajedništvu s vjernicima župe, župnikom don Juricom Petkovićem, prethodnim župnikom don Romanom Skorinom te biskupom šibenskim mons. Antom Ivasom svečanim Misnim slavljem i prigodnim programom proslavila 50 godina djelovanja sestara u Primoštenu. Euharistijsko slavlje, koje je predvodio mons. Ante Ivas, liturgijskim je pjevanjem uzveličao župni zbor zajedno sa zborom mladih. Uslijedio je potom program koji je rječju, slikom, melodijom i pokretom uprisutnio uspomenu, koja uostalom i dalje živi. Po završet-

ku misnog slavlja okupljenim se vjernicima obratila vrhovna poglavarica s. Zdravka Gverić zahvalivši im za prisutnost kojom odaju počast ovom zlanom jubileju. Prigodni je program posvetila“u znak zahvalnosti Bogu i svim sestrama koje su kroz proteklih 50 godina svojom prisutnošću, molitvom i radom sudjelovale i sudjeluju u životu ove župske zajednice”. Okupljene je vjernike kroz program vodio župnik don Jurica Petković, koji je na samom početku izrazio osobnu radost što ova značajna obljetnica nije prošla zaboravljena: “U ime svojih kolega zahvaljujem svim sestrama koje su župnicima bile desna ruka i koje su svojim predanim radom bile na usluzi župnicima i narodu – na pastoralnom planu, humanitarnom, odgojnom, ali nadasve na onom najvrjednijem – ljudskom”. “Ja osobno nikada nisam bio do sada na župi u kojoj su djelovale časne sestre, ali sada

među ove naše tri časne sestre koje su na službi u Primoštenu - sestre Ružice, sestre Benjamine i sestre Martine (koja je odsutna i kojoj danas šaljemo pozdrave i želje za što bržim oporavkom i povratkom k nama) osjećam se kao dio jedne obitelji i doslovno u njima vidim svoje sestre koje su meni i vjernicima podrška u nastojanjima da rastemo u dobru.”- istaknuo je župnik. Nakon pjesme i plesa koje su izvela djeca vrtića Brat Sunce - Podružnice Primošten uz pomoć svojih odgojiteljica, s. Zdravka Gverić je predstavila kratki prikaz djelovanja sestara kroz pedeset godina. Namjera je bila prisjetiti se vizualnom prezentacijom svih živih i preminulih sestara te pobliže ocrtati redovničku zajednicu šibenskih franjevki. Prisutni, osobito oni zrelije dobi, prisjetili su početaka i dolaska sestara u župu, prepoznajući i sebe na starim fotografijama. U ime sestara koje su u Pri-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

moštenu živjele s. Julijana Vojković je izrekla zahvalu, prisjećajući se u osobnom osvrtu vlastitih primoštenskih dana. Nakon prigodnog reci-

tala kojeg su izveli mladi i zajedničkog fotografiranja, slavlje se preselilo ispred crkve gdje je uzveličano i sviranjem puhačkog orkestara Primo-

ŠIBENIK - MANDALINA: Proslavljen sveti Nikola. Relikvije Ivana Pavla II izložene na štovanje

RADOSNI SMO ŠTO SU RELIKVIJE SV. IVANA PAVLA II. U MANDALINI 48

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

šten. Jednakim duhom zajedništva i zahvalnosti nastavljeno je druženje i domjenak na Rudini, gdje su se uz pjesmu stvarale nove uspomene. Blagdan svetog Nikole biskupa, proslavljen je u subotu 6. prosinca u šibenskoj gradskoj župi Mandalina. U župnoj crkvi svetog Nikole misno slavlje uz koncelebraciju više svećenika predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Preko slavlja vjernicima su izložene na štovanje relikvije svetog pape Ivana Pavla II. U homiliji biskup Ivas osvrnuo se na Došašće i Božić. Božić je susret između Boga i čovjeka. Cijela povijest ljudskog roda, a na poseban način povijst Novog zavjeta kaže kada se dogodi susret uživo Božića i čovjeka onda se dogodi Život. Dogodi neka čudesna radost. Božić ispunja ljudski život smislom.. Susret s Bogom ispunja čovjeka dobrotom

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE zato je Došašće vrijeme kada kršćani pokušavaju biti dobri, poručio je biskup Ivas. Potom se biskup osvrnuo na na relikviju pape Ivana Pavla II. Vjernici Mandaline dobili su

krv svetog Pape. Ivan Pavao II. Bio je papa posvećen na poseban način životu, obiteljima i mladima. Imamo milost da dio njegovog tijela bude među nama, poručio je bi-

skup. Župnik Mandaline pater Josaphat Mosha radostan je što su relikvije Ivana Pavla II. u Mandlaini. Kako je istaknuo planira svakog utorka uvesti pobožnost Ivanu Pavlu II.

U PRIMOŠTENU OBILJEŽENA 76. OBLJETNICA POGIBIJE PETORICE PRIMOŠTENACA

PRIMOŠTEN JE UVIJEK DAVAO ŽRTVE Ante Gaćina, Vice Bolanča, Jere Radić, Jere Petrina i Josip Skorić Primoštenci su koje je prije 76 godina 27. studenog 1938. godine na skupu Hrvatske seljačke stranke u Šibeniku napala i ubila tadašnja Žandarmerija Kraljevine Jugoslavije. 27. studenog 2014. za njih u Primoštenu održana sv. Misa koju su vodili don Stipe Perkov, povjerenik za kulturu i medije Šibenske biskupije, don Jurica Petković primoštenski župnik, don Roman Skorin i don Ivo Babačić (umirovljeni svećenici). Misu je predvodio don Roman Skorin, propovijedao je don Stipe Perkov, dok je obred odrješenja vodio župnik don Jurica Petković. Don Stipe Perkov naglasio je kako je Primošten uvijek davao žrtve, što od talijanskog okupatora 1942. godine, što od partizana, ali i od četnika Hrvata. Samo u jednom danu 16. stu-

denog 1942. ubijeno je od talijanskog okupatora 57 ljudi iz Primoštena Burnjeg. Nakon pada Italije, četnici iz Solina i Kaštela u dogovoru sa suradnicima iz Primoštena na otoku Dvanjke ubili su tri svećenika: don Antu Juričeva, don Ivu Jurčeva i dva tjedna poslije don Ivu Šarića, primoštenskog župnika. Isti dan nakon ubojstva dvojice svećenika, na istome otoku masakrirano je još devet Primoštenaca. Istovremeno s terorom fašista, četnika i ostalih vojski koje su se izmjenjivale u tom vremenu, na tom terenu od strane partizana ubijena je 31 osoba s područja Primoštena. Dan prije u Muzeju grada Šibenika održano je predavanje o žrtvama Primoštena koje je vodio ravnatelj muzeja Gojko Lambaša.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

NAKON 25 GODINA VRAĆENA SA OBNOVE STARA OLTARNA SLIKA

SLIKA IZ 1609. GODINE PONOVNO U CRNICI Župnoj crkvi i župi svete Nediljice u Crnici vraćena je sa obnove stara oltarna slika koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju od Bezgrešnog začeća. Riječ je o slici koja je naslikana 1609. go50

dine Bila je znatno oštećena te je 1989. godine zamijenjena isto slikom Gospe od bezgrešnog začeća. - Don Krsto Stošić u knjizi Sela šibenskog kotara (tiskana u Šibeniku 1941.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

god.) spominje lijepu Gospinu sliku u crkvi Sv. Nedjelje ili Gospe N. Začeća. Po njemu, slika je nabavljena 1609. g. Ne zna se tko ju je naslikao, no konzervatori i restauratori su mišljenja da je to rad vrsnog slikara - kazao je član župnog pastoralnog vijeća u Crnici prof. Božidar Grga. - Po Gospinoj slici crkva Sv. Nediljice je bila na glasu kao čudotvorna i k njoj su hrlili hodočasnici sve do drugog svjetskog rata, posebno iz dalekih Ravnih Kotara. O štovanju slike upućuju tragovi zavjetnih pločica. Na neobnovljenoj slici bile su vidljive brojne rupice koje potječu od čavlića kojima su pločice bile pričvršćene – kazao je prof. Grga. Naglasio je kao su prema pisanju don Krste Stošića, u doba ratovanja s Turcima žitelji Crnice napustili svoje kuće i živjeli zaklonjeni u gradu. - Tada su svete slike iz svih crkava iz polja i predgrađa bile prenesene u grad. Crničari su Gospinu sliku smjestili u crkvu Sv. Grgura, a selili su je još dva puta; u crkvu Sv. Nikole, pa u crkvu sv. Duha – naglasio je prof. Božidar Grga. Napomenimo još da župnik fra Nikola Čurćija se oporavlja od teške operacije, te da nažalost nije mogao sudjelovati u vraćanju slike. Ovim putem želimo mu brz oporavak i da se što prije vrati među svoje župljanine

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Prihvatilište za beskućnike Caritasa Šibenske biskupije šibenski biskup Ante Ivas blagoslovio je i otvorio u petak 10. prosinca. Riječ je objektu sa osam ležajeva, kuhinjom, kupaonicom, praonicom i dnevnim boravkom. Uređenje Doma za beskućnike stajalo je pola milijuna kuna. Izgradnju su uz Šibensku biskupiju pomogli grad Šibenik i Šibensko kninska županija. Pokojni svećenik don Frane Šimat životnu ušteđevinu od 100 tisuća kuna ostavio je Caritasu za potrebe beskućnika. Svečanosti otvaranja nazočili su uz biskupa Ivasa i ravnatelja Caritasa Šibenske biskupije don Ante Pavlovića i predstavnici gradskih i županijskih vlasti predvođeni gradonačelinkom Željkom Burićem i županom Goranom Paukom. Ravnatelj vlč. Pavlović u prigodnom obraćanju istaknuo je kako je otvaranje prenoćišta velika stvar za grad Šibenik i Šibensku biskupiju.

otvoreno prihvatilište za beskućnike

hvalu ocu biskupu Anti Ivasu, gradonačelniku Željku Buriću i županu Goranu Pauku Ukazao je kako je ideja otvaranja doma za beskućnike došla od šibenskog biskupa Ante Ivasa. Htio bih izraziti hvalu ocu biskupu Anti Ivasu, gradonačelniku Željku Buriću i županu Goranu Pauku. O ideji doma smo razmišljali godinama i konačno je došao dana realizacije. Preko pomoći ljudima u nevolji, imamo mogućnost iskazati se i kao ljudi i kao kršćani – poručio je vlč Anto Pavlović. Naglasio je kokko prihvatili-

šte ne treba shvatiti kao jednosmjernu ulicu, na način da bi beskućnici trebali nama biti zahvalni za ovo djelo. Trebamo mi i njima reći svoje ‘hvala’, jer zbog njihove nevolje imamo se mogućnost ostvariti kao ljudi i kao kršćani – rekao je don Anto Pavlović, Caritas je riječ koju mi Hrvati nemamo, a znači susret u ljubavi, objasnio je biskup Ante Ivas. Za kršćane Caritas nije sociološka stvarnost, objasnio je Ivas, već je Caritas božanska kategorija. - Ljudske ljubavi postanu sebične i zato njima treba trajni i neprestani izvor ljubavi jer bez izvora sve presušuje. U ime te ljubavi mi danas blagoslivljamo ovaj dom, ovu kuću za beskućnike i želimo da nam i ovaj dom i kuća svima bude još jedan poticaj nadanja na samozatajnu ljubav. Korisnicima ovog doma želimo da ljubav osjete i da tu ljubav prime – poručio je biskup Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Demografski nestanak Hrvatske

Odlazak Hrvata

Nitko više ne vjeruje kako je populacijski kolaps Hrvatske slučajan i kako nismo u gospodarskoj situaciji u kojoj možemo voditi brigu o strateškim pitanjima opstanka. Samo nas u Hrvatskoj uvjeravaju u model revitalizacije u kojem demografska pitanja ne mogu biti u samoj biti gospodarskog razvoja i revitalizacije

Demografi su napisali velik broj stručnih i znanstvenih radova, objavljuju knjige i udžbenike, trude se na svim razinama i u svakom obliku izreći svoj profesionalni stav, svoja razmišljanja, prijedloge, koncepcije, prognoze, nude modele rješavanja za Hrvatsku objektivno silno važne problematike, ne štiteći pritom ni sebe, ni sustav, a ponajmanje svoju odgovornost prema Hrvatskoj i znanosti s kojom se bave. Uvijek se potvrđuju ista razmatranja i iste hipoteze. I uvijek slijedi isto pitanje: Zašto se tako važna

problematika ne razmatra ozbiljno na institucionalnoj razini, koja bi morala djelovati? Nikad nismo bili u prilici slušati negaciju svega što smo kao demografi izgovarali. Baš suprotno, uvijek se sve prihvaćalo aklamacijom pa čak i u Hrvatskom saboru, kad su se branile nacionalne koncepcije i programi demografske revitalizacije Hrvatske. Nijedna politička opcija zastupljena u Hrvatskom saboru nije nikad bila protiv naših stavova, prijedloga i

oljeć XX. st

om početk je n a v IseljaŠibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6) MIHOVIL, glasnik

rješenja. Nikada, ali ipak se ništa ne događa, gotovo se ništa ne provodi, a vrijeme prolazi i Hrvatska nepovratno nestaje pred našim očima. Godišnje se broj stanovnika u Hrvatskoj smanjuje za oko šesnaest tisuća ljudi. Nepovratno odlazi grad veći od Knina, veličine kao Poreč, kao Ploče, kao Čakovec, kao Samobor… I to godišnje! I nitko se ne uzbuđuje, osim nas koji se s time bavimo. Uzbuđujemo se jer znamo

lje.

e zem

orsk prekom

Tema koja se izbjegava

kako će budućnost izgledati kad se negativni procesi ubrzaju, a ima mnogo razloga zbog kojih će postati učestaliji i brži; od teške gospodarske i društvene svakodnevnice, od opće bezvoljnosti i gubitka svake nade, od odlaska mladih, do posvemašnjega gubitka identiteta. Ponekad se čini kako to nije slučajno i kako se Hrvatska danas lomi drugim načinima kad već nije početkom devedesetih slomljena vojno. Nestanak ljudi

ladih anje m

Iseljav

prema ljudima drukčiji nego prema rijetkim biljkama i životinjama koje nestaju i za čiji se opstanak grozničavo borimo, udružujemo i protestiramo. Nitko se ne uzbuđuje ni zato što je rodnost u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina smanjena za više od dvadeset tisuća rođene djece godišnje. Svake godine gotovo tisuću manje rođene djece (2013. čak tisuću i osamsto djece manje) i ubrzo ćemo doći do trideset tisuća rođene djece godišnje, što će s razinom umiranja od oko pedeset tisuća osoba godišnje izrazito ubrzati izumi-

Hrvatska nestaje prirodnim putem godišnje gotovo za jedanaest tisuća osoba. Tolika je naime razlika između broja rođenih i umrlih godišnje, s jasnom naznakom svih pokazatelja kako će ta razlika s padom nataliteta samo rasti. Kad u prostoru nestaje čovjek, a u nekim će dijelovima Hrvatske (posebice pograničnim, brdsko-planinskim, izoliranim ruralnim, otočnim područjima) nestati zauvijek, nema u Hrvatskoj vapaja za time i nitko se ne uzbuđuje. Kao da smo

Politič

je nak

avan o iselj

Stjepan Šterc, Vijenac 542 - 543

godin 1945.

danas

ranje i dovesti u pitanje funkcioniranje gotovo svih sustava u zemlji: obrazovnog, mirovinskog, zdravstvenog, sustava radne snage itd. Na sve to utječe niz čimbenika, od ekonomskih parametara do društvenih vrijednosti. Svi mi to znamo, ali proces ide dalje i jedino što ne znamo kad će i gdje stati. Rodnost u Hrvatskoj u posljednjih je trideset godina smanjena za više od dvadeset tisuća djece godišnje. Godine 2013. rođeno je čak 1.800 djece manje nego 2012.

ina

tih god

dese je šes

avan o iselj k s r e jt rba Gastabiskupije, Šibenik, broj 19 (6) MIHOVIL, glasnik Šibenske

OD PREDSJEDNIKA AGNOSTIKA, OSLOBODI NAS GOSPODINE

PIŠE: Ivan UGRIN

HINA je 1. prosinca u kasnim večernjim satima objavila vijest: "Saborski zastupnik don Ivan Grubišić, koji je najavio kandidaturu za predsjednika Republike, kritizirao je osječki Evanđeoski teološki fakultet jer je Ekumensku povelju dodijelio predsjedniku države Ivi Josipoviću koji se izjašnjava agnostikom".

„Ne vidim razloga za dodjelu Ekumenske povelje gospodinu Josipoviću jer on se izjašnjava agnostikom“, rekao je don Grubišić u ponedjeljak navečer u Splitu na predavanju pod nazivom “Reformacija i protureformacija” u sklopu tematskog ciklusa “Kratka povijest Katoličke crkve kroz povijest kršćanstva”. Na novinarsku zamolbu nakon predavanja da dodatno objasni svoje stajalište u kojem se usprotivio dodjeljivanju Ekumenske povelje te visokoškolske ustanove predsjedniku Josipoviću, don Grubišić je kazao kako smatra da je bilo nepotrebno dodijeliti to priznanje Josipoviću. „Mislim da to ne ide, jer on

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

(Josipović) ima pravo na svoj agnosticizam i ja to prihvaćam kao njegovo osobno pravo, ali da mu se dodjeljuje titula za ekumenizam i priznanje i diploma - mislim da je nepotrebno“, istaknuo je don Grubišić. Rekao je kako osobno poznaje dekana Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Petera Kuzmiča i da je s njim dobar kao čovjek i građanin. „Gospodin Kuzmič poštuje mene, ja poštujem njega, ali mislim da im to nije trebalo“, kazao je don Grubišić. Grubišić tvrdi da je svaka vlast slična. Da su ponudili takvo priznanje Kolindi Grabar Kitarović ili Tomislavu Karamarku, isto bi prihvatili,

CRKVA I DRUŠTVO dometnuo je. „To nije dobro radi crkvene zajednice, jer ona ne smije sebe kompromitirati s ovakvim političkim elitama koje iza sebe kriju mnogo toga negativnog što nije dobro“, zaključio je don Grubišić tumačeći dodjelu Ekumenske povelje predsjedniku Josipoviću. Inače, predsjednik Josipović je na svečanoj akademiji u povodu 40. obljetnice Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku, u ožujku 2013., dakle, prije više od godinu i po dana, primio Ekumensku povelju kao priznanje za „doprinos u promicanju kulture dijaloga, tolerancije i suživota među vjerskim zajednicama i nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj“. Zanimljivo je kako se nekadašnji dugogodišnji župnik župe svetog Roka u Splitu, tek sad počeo distancirati od svoga prijatelja Ive Josipovića. Grubišić je na izborima 2011. izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, kao neovisni kandidat na vlastitoj listi zvanoj “Savez za građansku i etičku Hrvatsku”. Crkveni poglavari od početka su mu branili aktivno bavljenje politikom. Po Zakoniku kanonskog prava to nije dozvoljeno no Grubišić se nije obazirao na te zabrane. Zbog toga mu je Splitsko-makarska nadbiskupija u kojoj je bio inkardiniran odnosno, njegov ordinarij, nadbiskup Marin Barišić, izrekao kaznu obustave – suspenzije vršenja ispovijedanja, propovijedanja i slavljenja mise te zabranu nošenja svećeničkog odijela. Grubišić se žalio, no Vatikanska Kongregacija za

kler odbila je njegovu žalbu. Bez obzira na suspenziju Grubišić je nastavio s političkim djelovanjem. Njegov politički aktivizam je od početka privlačio pažnju javnosti budući da su njegovi stavovi često bili jako različiti od stavova većine svećenstva unutar Hrvatske. Primjerice, uporno je tražio i još uvijek traži poništavanje ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, uklanjanje vjeronauka iz školskih klupa i slično. Na navedenim predavanjima ponedjeljkom u Splitu, nedavno je među inim kazao kako se Crkva manje bavi navještanjem radosne vijesti a više popunjavanjem crne kronike. No, to je njegovo pravo da lu-

peta što ga volja, jer za njega u Crkvi ionako nikad nisu postojali autoriteti, a poslušnost mu nije bila osobita vrlina, posebno kad se očigledno razočarao što nije, kako se nadao, ostvario karijeru u hijerarhijskim strukturama. Nezajažljiva ambicija odvela ga je potom u političke vode. Neprestanim pljuvanjem u tanjur iz kojeg se hranio, jer je kao službenik oltara od njega i živio skoro cijeli život, okupio je oko sebe krug sljedbenika, a zahvaljujući medijskoj propagandi uhljebio se i na Markovu trgu. Splitsko-dalmatinski SDP iskoristio ga je kao marionetu gurnuvši ga u bitku za mjesto župana, dok je uz njegovu potporu njihov kandidat Ivo

Milana su Bandića, za svaki slučaj prvo uhitili, i tek onda prikupljaju dokaze za procesuiranje. Da se ne bi možda Bandić priklonio nekom od Ivinih protukandidata

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

CRKVA I DRUŠTVO Baldasar zasjeo u fotelju gradonačelnika Splita. Doživivši poraz od HDZ-ovca Zlatka Ževrnje, Grubišićeva politička zvijezda se počela polako gasiti, i onda mu je kao naručena došla “bitka za Pantovčak” koja evo ulazi u svoju zadnju fazu. Budući da su oligarhijski mediji svi redom pod Josipovićevom kontrolom, kako i vladajućih kukurikavaca, nije čudno da je ovo Grubišićevo viđenje uručivanja Ekumenske povelje u ruke deklariranog agnostika prošlo uglavnom nezapaženo. Da je možda zavapio poput zaziva kako se mole u litanijama: Od predsjednika agnostika, oslobodi nas Gospodine, možda bi i ova vijest dobila više prostora u medijima. Don Grubišić je HINI tek na kraju potvrdio da se namjerava kandidirati za predsjednika Republike na predstojećim izborima prikupi li dovoljno potpisa potpore potrebnih za kandidaturu. „Ako prikupim 10.000 potpisa, idem u kandidaturu, ne da pobijedim - nego da sudjelujem i da mogu reći svoje mišljenje za koje smatram da znači za Hrvatsku puno i da bi takvo sučeljavanje s nositeljima političkih stranaka bilo korisno i potrebno“, kazao je don Grubišić. Dodao je kako prikupljanje 10.000 potpisa potpore njegovoj kandidaturi „ne ide kako je očekivao“, procjenjujući da se ljudi boje staviti svoj potpis na nečiju kandidaturu. „Narod se boji staviti svoj potpis na nečiju kandidaturu jer, nažalost, nikad se ne zna kako će određeni, koji dođu 56

Ivan Sinčić, javnosti poznat kao aktivist “Živog zida”

na vlast, reagirati“, smatra don Grubišić. Nije trebalo dugo, kako bi se Ivan Grubišić suočio s činjenicom da ne može više narodu prodavati maglu. Odustao je, na kraju od kandidature, prema njegovim riječima, ne zbog toga što nije prikupio dovoljan broj potpisa, nego iz osobnih razloga. Tko zna, može je posrijedi opet nekakav dogovor s crvenom buržoazijom - Josipovićem i SDP-om. A predsjednik Ivo Josipović, priča je za sebe. Kao državni poglavar nastavio je provoditi direktive iz Londona gostujući po regionu, govoreći ono što mu je servirao notorni Jugoslaven i simpatizer četničkog pokreta, donedavni savjetnik u uredu na Pantovčaku, Dejan Jović. A te su teze svih ovih godina išle svjesno na relativiziranje krivnje sudionika u ratu. Njegovim su se analizama služili u Haagu kad su progonili hrvatske građane. Tako je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

naprimjer na postupku koji je vođen protiv novinara Josipa Jovića sudac raspravnog vijeća suprostavljao okrivljenom kolumnistu državotvorne orijentacije upravo Josipovićeve stavove. Tko se ne sjeća onog kiselog lica dugogodišnjeg haaškog eksperta, Ive Josipovića, kad se ukazao na HTV-u i s nevjericom komentirao oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Sudac Theodor Meron na čuđenje svih nas i cjelokupne svjetske javnosti, oslobodio je i njih i cijeli naš narod, dokidajući famoznu sintagmu o zločinačkom pothvatu koja je u Haagu prišivena hrvatskom vrhovništvu na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, a koju je, nakon što je naslijedio Stipu Mesića i te kako odgovornog za širenje te blasfemne konstrukcije, uporno zagovarao i trenutni predsjednik dr. Ivo. Josipović je svoju zemlju, kad

CRKVA I DRUŠTVO je postao predsjednik države, u BiH parlamentu optužio ističući kako je Republika Hrvatska svojom politikom u 90-im godinama prošlog stoljeća pridonijela rastrgavanju tkiva multietičnosti u Bosni i Hercegovini. “Duboko žalim što je takva hrvatska politika pridonijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče” - rekao je predsjednik Josipović 14. travnja 2010. u Sarajevu. Dva mjeseca poslije, 21. lipnja u Vijeću Europe Josipović je kazao da “niti jedan narod u konfliktu od ranih devedesetih nije kriv”, kao da je Zagreb u najmanju ruku odgovoran jednako kao i Beograd za pokretanje ratne mašinerije koja je u crno zavila desetke tisuća Hrvata i Bošnjaka, stvarnog zločinačkog pothvata temeljenog na Memorandumu SANU koji ovih dana dobiva svoj drugi nastavak, a tisuće naših građana još uvijek ništa ne znaju o sudbinama svojih najmilijih koji su okončali u srpskim logorima smrti. Da ne govorimo o licemjerju međunarodne zajednice koja iz Haaga na slobodu u Srbiju pušta notornog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji se na kraju sprda s Josipovićem ističući kako mu on, samoproglašeni četnički vojvoda, pomaže u predsjedničkoj kampanji(!) Kad mu je već spomenuti četnički simpatizer Dejan Jović postao otegotni uteg u namjeri osvajanja drugog mandata na Pantovčaku, fino ga je sklonio kod Vesne Pusić u Ministarstvo vanjskih poslova. Milana su Bandića, za svaki slučaj prvo uhitili, i

Za razliku od Josipovića koji se deklarira kao agnostik, Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić priznaju se vjernicima i idu u crkvu

tek onda prikupljaju dokaze za procesuiranje. Da se ne bi možda Bandić priklonio nekom od Ivinih protukandidata. Za razliku od Josipovića koji se deklarira kao agnostik, Kolinda Grabar Kitarović i Milan Kujundžić priznaju se vjernicima i idu u crkvu. To za vjernike ne bi trebalo biti nevažno, iako svatko osobno potpuno

slobodno svoj glas može po savjesti dati kome god želi. Znači li to da podržavanjem primjerice kandidata agnostika glasuju protiv svojih vjerskih uvjerenja, neka o tome svatko dobro promisli prije negoli odluči zaokružiti onoga ili onu koja će sljedećih pet godina predstavljati Republiku Hrvatsku.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

CRKVA I DRUŠTVO

Kako svijet učiniti čovječnijim?

Mons. Ante Ivas, šibenski biskup

OSJEĆAJNI VOĐE - SLUGE BOŽJE Vođe kao 'Sluge Božje' su čovjeku više nego ikad potrebni kako bi nam dali novi viši zanos, perspektivu i inspiriraciju na nove ideje i akcije, ohrabrili nas u realiziraciji svojih umnih i fizičkih potencijala, digli nam moral, vjeru i samopouzdanje te pokrenuli osjećaje odgovornosti 58

PIŠE: Mr. SC. PETAR GARDIJAN Vođenje Božjim služenjem Sve organizacije suvremenog svijeta –gospodarske, zdravstvene, prosvjetne, kulturne, sportske, religijske, ... manje ili više uspješno egzistiraju danas u najturbulentnijem vremenu, vremenu najbržih promjena tehnologija, institucija i društvenih vrijednosti u povijesti. Najuspješniji vođe znaju da za svoje uspjehe mogu zahvaliti svojoj emocionalnoj, socijalnoj, racionalnoj i duhovnoj inteligenciji, svom odnosu pre-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

ma suradnicima - kulturi svoje organizacije zasnovanoj na postignutim rezultatima, ostvarenim zajedničkim radom. Kakva je to kultura loših organizacija, mentalni sklop ljudi u tim organizacijama: ‘idem na posao da odradim’ ili najdraže mi je radno mjesto na kojem ‘ne mora se ništa raditi’ ili na kojem ‘radim samo što gazda kaže’? Brojne, inteligentne vođe shvaćaju da je ‘vođenje ključ svakog uspjeha i neuspjeha’. Oni znaju kolika je važnost uzajamnih odnosa, kultura organizacije, kultura služenja u kojoj je prioritet posvetiti se punim srcem svojim suradnicima komuniciranjem, motiviranjem, poticanjem za-

CRKVA I DRUŠTVO nosa suradnika, prije svega poštivanjem, uvažavanjem, podržavanjem, priznanjem, materijalnim i nematerijalnim nagradama suradnika. Od djetinjstva svi smo imali potrebu za zaštitom, sigurnošću, da nas netko vodi, bilo da su to roditelji, učitelji, svećenici, prijatelji ili drugi. Svi su oni utjecali na naše živote, da mijenjamo način na koji živimo i promatramo svijet oko sebe. To što je bilo nužno djeci, mladima, stvorilo je naviku i potrebu da budemo vođeni i kao odrasli. Vječno je pitanje: koja je tajna uspješnosti velikih vođa? Proučavanjem se došlo do spoznaje da je njihova primarna zadaća bila služenje. Zar bi najveći kršćanski vođa Isus imao takvog i tolikog uspjeha da nije prihvatio misiju ‘Sluge Božjeg’ i da njegovi sljedbenici nisu to naučili i ponašali se na isti način – ‘Sluga Božjih’? Ključno je pitanje svih velikih političkih i gospodarskih vođa: služim li ja kao vođa drugima ili samom sebi? Veliki vođe ne postaju veliki u trenutku. Oni se kreću iz sata u sat, iz dana u dan, mjeseca za mjesec, godine u godinu, cijeli život tražeći načine služenja, kako postajati, biti vještiji i bolji vođe – ‘vođe sa srcem’. Jer, poznato je da nema radosti na putu ‘bez srca’. Na putu ljubavi, putu na kojem ima srca, put je lak i uspješan. Svijetu su potrebni emocionalno inteligentni kuhari, učitelji, liječnici, svećenici, roditelji, glumci, psihoterapeuti, mehaničari, poduzetnici i dr. Nema toga posla koji se ne može obavljati bolje ako se izvodi s više empatije – ljubavi za druge. Sve što dolazi iz središta,

Majka Tereza (1910. - 1997.), osnivačica reda Misionarki ljubavi

iz najdubljih životnih poriva i vrijednosti čovjeka daje i najveći uspjeh. Vođe kao ‘Sluge Božje’ su čovjeku više nego ikad potrebni kako bi nam dali novi viši zanos, perspektivu i inspiraciju za nove ideje i akcije, ohrabrili nas u realizaciji svojih umnih i fizičkih potencijala, digli nam moral, vjeru i samopouzdanje te pokrenuli osjećaje odgovornosti. Pravi vođe, vođe ‘sluge’, znaju kako poticati suradnike da daju najbolje od sebe i time ostvare zadovoljstvo za sebe činjenjem, ostvarenim doprinosom, životom u organizaciji i timu ‘pravog vođe’. Moćni kupci, gosti, vjernici Tržišne, tehnološke, institucionalne i vrijednosne promjene učinile su život 21. stoljeća zaista složenim i neizvjesnim. Nove tehnologije omogućile

su proizvodnju gotovo svega što je kupcima, građanima potrebno i gotovo svega što žele. Tržište se pomaknulo od viška kupaca ka tržištu viška proizvoda i usluga, od moćnih dobavljača prema moćnim kupcima, potrošačima, u turizmu gostima. Višak ponude, za razliku od nekadašnjeg viška potražnje, kupcima daje moć, oni povlače konce što, kako, kada i gdje kupiti. Kupci, korisnici (i vjernici) danas žele i očekuju više, ne samo funkcionalnijih i jeftinijih proizvoda, već i proizvoda i usluga s nadahnućem proizvođača za kupce (svećenika za vjernike) – proizvode s ‘pričom’, dobro ispričanom pričom. Priče (molitve) imaju jedinstvenu moć da pokrenu ljudska srca, um, tijelo i duh u smjeru koji onaj tko priču priča želi. Ljudi kao tjelesna, emocionalna, racionalna i duhovna

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

CRKVA I DRUŠTVO bića svakodnevno se suočavaju, izloženi su naviknutom, automatskom ponašanju, bez promišljanja donose brze odluke, kupuju mnoge, često i nepotrebne, stvari. Još dugo će kod kupaca imati uspjeha tvrtke koje nude bolje proizvode kao i tvrtke koje uspješno prikrivaju ‘nekvalitetu’ svojih proizvoda. Nova neurološka snimanja mozga su pokazala da se ljudske emocije odražavaju na ponašanje i na donošenje svakodnevnih odluka. Jednostavno rečeno, ljudskim moz-

gom dominiraju nesvjesni, automatizirani postupci, a ne svjesni. Svi mi iskazujemo ponašanje za koje nemamo logično, jasno objašnjenje. Vođe atmosfere „raja“, a ne „pakla“ Pred ogromnim izazovom su vođe 21. stoljeća, kako graditi bolji, pravedniji, pošteniji, empatični, održiv - bioetični svijet? Kako da vođe (svećenici), omoguće bolji život i povrate vjeru, nadu, pripadnost organizaciji (i crkvi) temeljne ljud-

papa Ivan Pavao II (1920. - 2005.)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

ske vrijednosti: ljubav, istinu, ispravnost, nenasilje i mir? Kako u vremenu sve većih brzina omogućiti da se prakticiraju, ostvaruju u svoj punoći i s ljubavlju zažive? Od svakog čovjeka danas se traži veće, brže, bolje, maštovitije, osjećajnije, racionalnije i uljudnije postupanje. Dugo je čovjek živio u materijalnoj oskudici za život važnih dobara. S povećanom fizičkom proizvodnjom smanjuje se materijalna oskudica, time sve više dolaze do izražaja sociološke i psihološke potrebe, te emocionalne i duhovne vrijednosti čovjeka. Glavno pitanje postaje čovjekov status u društvu, njegov položaj, posao, aktivnosti koje se cijene i koje pružaju zadovoljstvo, ugođaj i doživljaj. ‘Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem je stvaralački duh živ, u kojem je život avantura puna užitaka i nade’. U vremenu osobito brzih promjena i novih načina umrežavanja svega oko nas, pitanje je kakva nam je budućnost? ‘Pravo lice budućnosti jest brzina: brzina će biti sve.’ Pod utjecajem brzine primjena novih tehnologija, izgradnje novih institucija i prihvaćanja novih vrijednosti u novom mileniju društvo se iz osnova mijenja. Uz informacijski bum, dolazi do pada nataliteta, sklopljenih brakova, udjela mlađe populacije, proizvodnje materijalnih proizvoda u razvijenim zemljama. Javlja se gubitak tradicionalnih i pojava novih zanimanja, kreiranje novih proizvoda, novih radnih mjesta, novih oblika organiziranja. Kako i zašto vjerujemo svoju vjeru? Kako živimo, radimo,

CRKVA I DRUŠTVO proizvodimo, prodajemo, kupujemo, komuniciramo, putujemo, ljetujemo, zimujemo, kako se odmaramo, zabavljamo, fizički i duhovno liječimo, rekreiramo? Inteligentan, maštovit, kreativan i poslovno praktičan sposoban vođa prihvaća realnost novog svijeta koji se rađa na promjenama. Veliki vođe upravo u promjenama vide prave prigode za nove ideje, za izgradnju svoje vizije i strategije, produženje opstanka i budućnosti i razvoja svoje organizacije. Mnoge organizacije postaju žrtve brzih promjena, ali pravi razlozi neuspjeha su u nesposobnosti njihova vodstva, slijepog da prihvati nužnost promjena, nužnost neizvjesne budućnosti. Jedan od glavnih i najtežih problema suvremenog vodstva, a u budućnosti će biti još i veći, su inovativne ideje. Kako do pravih, boljih ideja kada ‘netko negdje uvijek ima boljih ideja’? Kako pridobiti i zadržati kupce, potrošače, goste, prave vjernike? Kako im poticati pozitivne osjećaje, emocionalni zanos koji sjedinjuje rad, odmor, zabavu, učenje, kreiranje i kreativno uživanje, emocije i duh? Kako suvremenog čovjeka izvući iz sve veće otuđenosti, zatvorenosti, izgubljenosti koja se kao ‘kronična bolest’ uvlači u ovu civilizaciju? Što ovo društvo treba i mora činiti da se ljudi u kući, na poslu, na putovanju, djeca u školi, igri, zabavi, pri učenju, vjernici u crkvi, osjećaju opuštenije, ugodnije, zdravije, radosnije, sretnije, korisno i s većim životnim smislom?

Ruski pisac Aleksandar Solženjicin, znak nade i glas milijuna koji su stradavali pod komunizmom

Vođa okruglog stola Uspjeh tvrtki, škola, crkvi, kulturnih, sportskih i drugih organizacija zavisi, pored sustava organiziranja, informiranja, strategijskih i operativnih planova, pravila, i od pridržavanja svega toga, a najviše od vođenja. Ali kakvog vođenja, po starom, strogo hijerarhijskog, odozgo prema dolje ili odozdo prema gore ili po načelu ‘okruglog stola’. Kakva je organizacija bez inteligentnog i maštovitog, bez analitički, kreativno i praktično sposobnog vodstva, koje je u službi svojim kupcima, zaposlenicima, vjernicima i zajednici. Prema svakom je nužno graditi veze s osjećajem, vodstvo koje će se ophoditi s dostojanstvom, vrlinom koja budi

poštovanje, čast, ukus, mjeru, načine ljudskih odnosa. Veliki ‘Božji’, vođe znaju i umiju voditi - služiti, a posebno dolaze do izražaja u vremenu gospodarskih i društvenih kriza, u vremenu najvećih izazova promjena, kada se postavljaju pitanja: tko, što, kako, kada, gdje i zašto mijenja - razvija? Veliki vođe ne strahuju od hvatanja u koštac s promjenama, s konkurencijom koja dolazi od svuda i opasnostima koje postaju globalne. Sigurno je da se ne može nastaviti s orjentacijom upravljanja i ponašanja po starome i zadržavati gospodarstvo usmjereno prvenstveno na egoistične financijske i profitne interese. Pred svima, osobito pred svim svjetovnim i crkvenim vođama je izazov: kako svijet učiniti ljudski boljim?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE Trećega listopada 1944. partizani su „oslobodili“ Šibenik. Time je praktično u životu Biskupije završio Drugi svjetski rat. Mnogi su se zavaravali da će komunistička vladavina biti kratkoga vijeka. Kad su povjerljivo pitali Biskupa što misli koliko će ostati komunizam, on je odgovorio: „Koliko u Rusiji“. Shvatio je da se mora živjeti u novim prilikama, bez obzira na to što bi se željelo. PIŠE: mr. don Ante SKRAČIĆ

BISKUP JERONIM MILETA U PORAĆU (OD 1944. DO SMRTI 1947. GODINE )

prvom prilogu prikazali smo djelovanje biskupa Jeronima Milete od njegova nastupa (godine 1922.) do izbijanja Drugoga svjetskoga rata (godine 1941.). U drugom prilogu trudili smo se prikazati njegovo djelovanje za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Priznajemo da je taj prikaz manjkav jer nedosta-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

ju dokumenti o tome kako je Biskup spašavao ljude zatočene od Talijana. Profesor povijesti dr Eduard Peričić (Zadar) spominjao mi je više puta kako se Biskup sastajao sa tajnikom zadarskoga nadbiskupa Petra Munzani-a u cilju spašavanja ljudi iz talijanskih zatvora. Međutim, ti dokumenti su izgubljeni. Jedino smo uspjeli doći do protesta što ga je g. 1942.

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE prigodom granatiranja Primoštena, Biskup upravio guverneru Dalmacije u Zadru Giuseppe Bastinianini-ju. Sada – u trećem nastavku – želimo prikazati njegovo djelovanje u poraću. Trećega listopada 1944. partizani su „oslobodili“ Šibenik. Time je praktično u životu Biskupije završio Drugi svjetski rat. Mnogi su se zavaravali da će komunistička vladavina biti kratkoga vijeka. Kad su povjerljivo pitali Biskupa što misli koliko će ostati komunizam, on je odgovorio: „Koliko u Rusiji“. Shvatio je da se mora živjeti u novim prilikama, bez obzira na to što bi se željelo. Jedanaestoga studenoga javlja svećenicima da će sutradan u katedrali biti misa zahvalnica „za oslobođenje Šibenika“. Nije sve bilo idilično. 20. studenoga 1944. župnik Zatona zapisao je u kronici: „Pozvani su na sastanak roditelji da odluče da li da im djeca uče vjeronauk u školi ili ne. Svi prisutni roditelji izjasnili su se s DA. Sastanku je prisustvovao i župnik, što ‘rukovodiocima’ nije bilo ugodno“. U prosincu 1944. godine bio je zatvoren don Ivo Grgurev, vodički župnik. Uskoro je bio osuđen na pet godina, a nakon tri godine je bio pušten.

hrvatska vlada (predsjednik Vladimir Bakarić), koja je osnovana u Splitu u travnju 1945. Biskup Mileta bio je prisutan na njezinom osnivanju. To je bila prilika msgr. Mileti da uspostavi osobne kontakte s msgr. Svetozarom Ritigom , dr. Vladimirom Bakarićem i Vladimirom Nazorom. Stečena poznanstva kasnije će koristiti. Tako se jednom zgodom iz Zagreba državnim automobilom odvezao u Staru Gradišku da posjeti zatvorene svećenike. Rezultat nije izostao. Uskoro su sva četiri naša (računajući i zadarske) zatočena svećenika bila puštena na slobodu. Taj događaj bio je prvi znak nade i ostalim zatvorenim svećenicima, kako mi je to pričao jedan đakovački svećenik. Ostaje istina da je i druga strana znala to koristiti za svoju propagandu.

Godina l945. pobudila je nove nade (kraj Rata), ali je i donijela nove brige. Među brigama našeg Biskupa svakako se mora spomenuti održavanje vjeronauka u školi. Radi toga naš Biskup je posjetio msgr. Ritiga, koji mu je priznao, da je po Zavnohu vjeronauk u školama zajamčen, ali po Avnoju zabranjen. Kasniji događaji će pokazati kako se to pokazalo u praksi. U veljači Biskup poziva naše svećenike (dr. Krešimira Zorića (mlađega), dr. Antu Špiku i dr. Srećka Diomartića) koji su bili na studiju u Rimu, da se vrate u Biskupiju. U istom mjesecu fratri iz Prvić Luke javljaju da im je vojska zauzela samostan i da du se smjestili u privatne kuće. U ožujku piše Komandi Grada da osigura vojnike za Počasnu stražu kod „Božjega groba“.

Osmrtnica iz novina

Kako je poznato, ZAVNOH (predsjednik Vladimir Nazor) imao je privremeno sjedište u Šibeniku od kraja 1944. do svibnja 1945. Isto tako i Prva MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE U svibnju Biskup javlja da će na Spasovo u katedrali služiti pontifikalnu misu prigodom završetka Rata u Europi. Poziva predstavnike Vlasti da prisustvuju. U lipnju s Visovca javlja fra Frane Nimac da je morao napustiti župu Lišane. U srpnju Biskup piše Željezničkoj stanici da osigura prijevoz za Veliku Gospu. Četvrtoga kolovoza Okružni narodni odbor doznačuje svećenicima hranu za jedan mjesec. Drugoga rujna Biskup tražio od Okružnog narodnog odbora da mu osigura prijevozno sredstvo za Zagreb. Devetoga rujna Biskup traži od Oblasnog narodnog odbora (Split) da se isprazni sjemenišna zgrada. U mjesecu listopadu Okružni narodni odbor odobrava da na osnovnim školama bude vjeroučitelj don Frane Grandov, ali ne don Ante Hailo. Gornji podaci uzeti u iz službenog Urudžbenoga zapisnika. Ono što tu nije protokolirano, također je vrijedno pažnje i barem je bilo ubilježeno u srce Biskupa. Pogotovo: Nakon „oslobođenja“ Zagreba 30. lipnja obješen je dr. don Ivo Guberina, a malo nakon toga iz zatvora „odveden u nepoznatom pravcu“ bogoslov Martin Mačukat. Župnik Zatona je zapisao u Kronku: „U lipnju Župnik je prisiljen na nekoliko dana napustiti Župu i stanovati u Šibeniku. Kao po pravilu raznovrsni sastanci održavaju se za vrijeme službe Božje“. 64

Godina 1946. počinje zabrinjavajućim vijestima. Franjevački provincijalat iz Splita javlja: „Umorstvo župnog vikara iz Mirlovića o. Paška Bačića“. U Kronici župe Zaton čitamo: „Od 15.03. do 4.04. Župnik je radi obrane vlastitoga života morao napustiti Župu i boraviti u Šibeniku“. U mjesecu travnju fratri iz Knina javljaju da su prestali predavati vjeronauk u školi, a u svibnju župnik Tisnoga javlja da mu je Mjesni odbor zabranio dolaziti u školu za predavanje vjeronauka. Prvoga srpnja Ordinarijat moli Oblasni narodni odbor da isprazni sjemenišnu zgradu do konca kolovoza, a 28. kolovoza ponovo pospješuje taj zahtjev. Petoga listopada Bolnica u Šibeniku javlja da otpušta svećenika (nakon 65 godina službe u Bolnici). Desetoga listopada Župni ured Tisno javlja da Oblasni Narodni odbor nije dozvolio da župnik predaje vjeronauk u Školi. Šesnaestoga listopada Biskup piše vjernicima u vjerskoj pouci srednjoškolske mladeži. Trećega prosinca Biskup se obraća Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu obzirom na uskraćivanje dozvole za poučavanje vjeronauka u nekim župama. Zategnuti odnosi Crkva - Država odražavaju se u životu župa. Tako iz Kronike župe Zaton doznajemo: „Jedne večeri koncem srpnja kamenjem je izvršen napad na župni stan u Zatonu“. 5. ruj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

na piše: „Kasno uvečer oko 9 sati, izvršen je drugi žešći napadaj kamenjem na župni stan. Čini se da je bio cilj pošto-poto istjerati svećenika iz sela. – S otvorenjem nove školske godine u rujnu nisu Župniku više dozvolili predavanje vjeronauka u školi“. Godina 1947. nije donijela bitne promjene u odnosu Države prema Crkvi. S jedne strane Oblasni narodni odbor iz Splita zanima se za obnovu Katedrale, a Predsjedništvo Vlade omogućava nabavu papira za tiskanje Malog katekizma. Istodobno prave se poteškoće oko dobivanja dozvole za predavanje vjeronauka u školama. Najgore je - što kad su dozvole već dobivene - „neodgovorni pojedinci“ nekažnjeno ometaju njegovo održavanje. Uz to mnogi svećenici po župama doživljavaju velike neugodnosti. Zbog bolesti (ali i osobne sigurnosti), Biskup je podjeljivao sv. Krizmu samo u Katedrali. I to: na Duhove za Šibenik, a na sv. Anu (26. srpnja) za sve ostale župe. I tu je bilo neprilika. Tako na primjer u Zatonu, motorni brod koji je održavao vezu za Šibenik, nije htio ukrcati krizmanike. Međutim, oni su se ipak snašli. U takvim okolnostima Biskup slavi svoj Jubilej – dvadesetpetu godišnjicu biskupske službe. Slavlje je bilo svečano. Bili su prisutni i predstavnici Vlasti.

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE Bolest i smrt Kako je već rečeno, Krizma se održavala samo u Šibeniku. Međutim, Biskup se odlučio na jedan iskorak. Župe Primošten i Rogoznica bile su brojne i prostrane. U njima nije održana Krizma punih osam godina. Zato se Biskup odlučio da pođe tamo i podijeli Krizmu. U Primoštenu je bila zakazana Krizma za blagdan Krista Kralja (tada posljednja nedjelja u listopadu), a u Rogoznici je bila održana dan prije. U svakoj od spomenutih župa bilo je oko 600 krizmanika. Sve je bilo svečano, ali nakon toga Biskup je zalegao i nije se više ustao. Povod bolesti bila je teška prehlada. Uskoro je nastupila infekcija na desnoj nozi. Rak jetre nagrizao je njegov jaki organizam. U bolesti osobitu pažnju poklanjao mu je njegov tajnik, redovnički brat-laik fra Marijan Bedeniković. Skupa su molili Časoslov sve dok je Biskup mogao izgovarati. Bolesničko pomazanje – u prisutnosti kanonika Katedrale - podijelio mu je gvardijan samostana sv. Frane fra Augustin Ceole. Biskup Jeronim Mileta umro je 23. studenoga 1947. u 77. godini života. Sprovodnu misu služio je splitski biskup Kvirin Klement Bonifačić uz sudjelovanje drugih biskupa i oko stotinu svećenika. Nakon mise oproštajni govor održao je msgr. Rudolf Pian. Sprovod je krenuo iz Katedrale, kroz današnju licu kralja Zvonimira, uz Poljanu do crkve sv.

Frane. Po vlastitoj želji pokopan je u toj crkvi pred oltarom - sada svetoga - Nikole Tavelića. Duhovni profil U našim prikazima, navodili smo događaje iz života biskupa Milete. Kod toga nije bila istaknuta činjenica da je on bio franjevac-konventualac. To nije bio samo po imenu, nego i po svjesnom životnom opredjeljenju. Zaista je živio kao redovnik. To

je izrazio i svojom željom da bude pokapan u crkvi sv. Frane u Šibeniku. U toj crkvi, kao mladić, donio je odluku da bude svećenik i redovnik. Bio je čovjek široke naobrazbe i veoma cijenjen u Rimu. Tako je bio savjetnik Kongregacije (Svetoga zbora) za bogoslužje. Uza sve nedaće nije se pokolebao u vjeri u Božju providnost. Možemo samo zaželjeti da sam Bog bude njegova vječna nagrada.

Nadgrobna ploča u crkvi Sv. Frane

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Mr. don Ante Skračić, umirovljenik

znam da me je bog vodio u životu vjerujem da me ni unaprijed neće napustiti Don Ante Skračić, Murterin, župnik u više župa ( Žirju, Kapriju, Tribunju, Raslini…) onda kad je bilo najteže: u poraću, u vrijeme komunističke vladavine i zloglasne UDBE. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodio je biskupijski pastoralni centar, krajem sedamdesetih (1979.) biskup Arnerić ga šalje na studije u Rim, gdje je završio crkvenu povijest. Vrativši se iz Rima devet godina poslužuje župu S. Križa u Docu, a u isto vrijeme pomaže katedralnom župniku u Šibeniku. Poslijednja njegova župnička služba bila je u njegovom rodnom Murteru, kaže on: „ u župi po mjeri župnika“. 66

Od godine 2003. do 2010. vršio je službu biskupijskog kancelara. Sada je u mirovini, a iako u osamdesetim godinama života, još uvijek je vitalan, služi Crkvi, otvoren je novim poticajima Duha, zato je među neokatekumenima gdje je posebno zadovoljan, svake subote na Baldekinu gdje s njima sluša Riječ i slavi Misu. Opirao se ovom razgovoru, pravdajući se da nema nešto osobito reći, tim više što mu je teško o sebi govoriti. Hvala ti pobratime don Ante, vrijedilo te je čuti i nek’ tvoje životno djelo ostane kao svjedočanstvo za buduće naraštaje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

RAZGOVOR RAZGOVOR VODIO: DON STIPE PERKOV MURTER – Vaše rodno mjesto. Što ga karakterizira u društvenom, a što u vjerskom životu, osobito za Božić? Murter karakterizira društvenost. Možda je razlog u tome što se ljudi preko sedmice malo vide, zbog poslova na Kornatima i na ribarstvu. Zato čekaju nedjelju da se mogu družiti. U vjerskom pogledu Murter je „župa po mjeri svećenika“. Naime, nije ni prevelika, ni premala. Ima nešto više od 2000 stanovnika. Za svećenika je prednost u tome što u nedjelju služba Božja bude samo u jednoj crkvi. U drugim crkvama služi se samo prigodno. Rođeni ste 3. 3.1933. kad su se počeli nadvijati crni oblaci nad Europom. Je li to vrijeme (nevrijeme), prije rata, u ratu i poraću bitnije utjecalo na Vaš život? Za vrijeme prije rata mogu reći da se malo sjećam, jer sam još bio dijete. Samo znam da je naša obitelj bila križarska, što je nekima smetalo. Sjećam se da su nam jednom u kuću došli žandari i tražili letke. (Ja tada nisam ni znao što su letci). Za vrijeme rata s roditeljima sam živio u Zagrebu. U poraću smo bili smatrani „neprijateljima naroda“. Vaša obitelj smetala je fašistima i komunistima. Morali ste bježati u Zagreb. Kada i kako se to dogodilo? Kako je poznato, prvi udar Talijana nije bio na komuni-

ste, nego na istaknute Hrvate. Tako su u Murteru zatvorili dvadesetak ljudi, a međi njima i moga oca. Kasnije su ga partizani tražili za ubiti ga. Tako nam je bilo „tijesno“ i uspjeli smo otputovati za Zagreb u kolovozu 1942. Tamo sam završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije (sadašnji V. razred osnovne). Pohađao sam Dominikansku klasičnu gimnaziju. Nova vlast nam je priznala svjedodžbe. Iz Zagreba ste se vratili u lipnju 1945. kad je NDH već bila kapitulirala. Jeste li zbog toga imali teškoća? Jednog su Vam brata i ubili? Od Zagreba do Murtera smo putovali osam dana. Kad smo došli u Zadar neki su nas prepoznali i javili UDBA-i. Pod njezinom pratnjom stigli smo iz Zadra u Šibenik. UDBA je pustila mene i majku, a oca zadržala. Do dva dana su pustili i njega. Bio je kod kuće tjedna dana, tada je nanovo bio odveden. Bio je suđen na godinu dana prisilnoga rada. Brat Jerko je živio u Zagrebu i povlačio se za hrvatskom vojskom. Bio je uhvaćen i - kako smo kasnije doznali - strijeljan. U rujnu iste godine (1945.) odlazite u Šibensko sjemenište. Što Vas je potaklo na tu odluku i kakav je bio život u sjemeništu? U sjemenište samo pošao spontano. Sklonost za svećeništvo osjećao sam već prije. Moj odabir klasične gimnazije u Zagrebu također je potvrdio to opredjeljenje. U sjemeništu sam ostao šest godina.

Došao sam u drugi razred. U prve dvije godine moga boravka u sjemeništu nas je bilo dvadesetak. Naime, veliki dio zgrade bio je zaposjednut za Đački dom. U školskoj godini l947./48. vraćena nam je čitava zgrada. Tada se broj sjemeništaraca povećao. Mnogi su bili iz područja Zadarske nadbiskupije. Poglavari su znali da neki ni ne namjeravaju biti svećenici, ali su ih ipak trpjeli, u želji da bude „puna kuća“. U prvim godinama bio nam je duhovnik don Ivan Bjažić, koji mi je ostao mu blagoslovljenoj uspomeni. Veliki dio dana proboravio bi moleći se pred Presvetim. Kad je on već klonuo, duhovnik nam je bio don Janko Zupanc. Polazili smo državnu gimnaziju na Šubićevcu. Prvih godina nije bilo nikakvih izazova. Štoviše vjeronauk je bio u školi kao izborni predmet (samo u nižim razredima). Školska godina 1948./49. protekla je u znaku Informbiroa. Sjećam se da je bila ispisana parola: „Škola bez politike je laž i licemjerstvo“. Tada sam bio u petom razredu (što odgovara

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

RAZGOVOR Život u Đakovu ostao mi je u najljepšoj uspomeni. Posebno se isticao naš duhovnik Ćiril Kos (Kasnije je postao đakovački biskup). prvom razredu srednje škole). Omladinska organizacija (dakako pod vodstvom Partije) neprestano nas je okupljala na sastanke. Cilj je bio „utuviti nam u glavu da samo Jugoslavenska Partija ispravo shvaća marksizam“. Profesori su bili nemoćni. Te godine ja sam pobolijevao, tako da sam izostao puno školskih dana. Sve u svemu, ta godina mi je ostala u bolnom sjećanju. Pri kraju školske godine na sastancima se često govorilo o „dobrovoljno radu na izgradnji pruge“. Deviza je bila: „Mi ćemo izgraditi prugu; pruga će izgraditi nas“. U VI. i VII. razredu to se manje osjećalo, a u VIII. sam pošao u Đakovo.

Teologiju ste studirali u Đakovu. Jeste li bili zadovoljni tim studijem? Što Vam je posebno ostalo u sjećanju? Kako sam već rekao, nakon VII. razreda pošao sam u Đakovo. Godinu dana (l951./52.) bio sam u pripravnom tečaju, a onda sam započeo teološki studij, koji sam završio u Đakovu. Život u Đakovu ostao mi je u najljepšoj uspomeni. Posebno se isticao naš duhovnik Ćiril Kos (Kasnije je postao đakovački biskup). Đakovo je kao stvoreno za odgoj budućih svećenika. U vrijeme moga boravka nije bilo neprilika sa državnim vlastima. Nakon prve godine teološkoga studija pošao sam u vojsku. Služio sam u Zemunu. Za vrijeme koje sam bio u vojsci izbila je kriza za Trst. Kod nas se to nije posebno osjetilo, osim što smo vikali: „Život

damo; Trst ne damo!“ Te godine bila je velika zima. Razbolio sam se i bio otpušten prije vremena. Gdje ste zaređeni za svećenika i kako ste proslavili Mladu misu? Za svećenika me je zaredio biskup dr Ćiril Banić u Šibeniku na Petrovo 1957. godine. Mladu misu sam služio u Murteru dana 7. srpnja 1957. Propovijedao je don Vjekoslav Kuret, koji je tada bio župnik u Vodicama. Bio je prisutan msgr R. Pian i neki drugi svećenici, bogoslovi i sjemeništarci. Sama proslava danas može izgledati veoma skromno, ali tko pozna tadašnje prilike, neće tako misliti. Nakon ređenja u akademskoj godini l957./58. u Đakovu sam završio teološki studij. Za Božić i Uskrs dolazio sam u Biskupiju i služio gdje je bilo potrebno. Tako mi je ta godina ostala u najljepšoj uspomeni. Moje stanovanje u Žirju bilo je pomalo romantično. To je bila prava koegzistencija. U istoj kući bila je krčma, Mjesni odbor, stan za učiteljice i župnik. Prve Vaše župe bile su Žirje i Kaprije. Što kažete?

Pred mldu misu, u Đakovu 1957. godine 68

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

U srpnju 1958. imenovan sam za župnika Žirja i Kaprija. Oba otoka bila su od rata bez svećenika, a župne kuće zaposjednute. U početku sam stanovao kod svojih u Murteru (na trećem otoku!). Svake subote naizmjenično sam plazio parobrodom u jednu od povjerenih župa. Međutim, u župnoj kući u Žirju nepažnjom jedna soba ostala je nezaključana. Ja sam to iskoristio i dao na-

RAZGOVOR ostao dvije godine. Kroz to vrijeme nisam imao ni jednoga vjenčanja, a prvih šest mjesecu niti sprovoda. Naprosto, nitko me nije trebao. Posebno se rado sjećam otvorenja Koncila. Toga dana služio sam misu navečer. Posjet je bio veoma lijep, a na licima sviju prepoznavala se nada Nakon otočkih župa Žirja i Kaprija, redale su se župe Tribunj, Zablaće, Raslina. U kojoj ste bili najzadovoljniji?

Svećeničko ređenje, Petrovo 1957. godine

praviti ključanicu. Uskoro sam se tu nastanio. Iz Žirja sam svake druge nedjelje polazio u Kaprije. Moje stanovanje u Žirju bilo je pomalo romantično. To je bila prava koegzistencija. U istoj kući bila je krčma, Mjesni odbor, stan za učiteljice i župnik. U sobi (koju sam uspio zaposjesti) na plafonu je bila velika petokraka, a zidovi išarani raznim natpisima. Naime, prije je tu bila škola. U početku nisam „imao vremena“ ništa dirati, nego „zadovoljio sam se postojećim stanjem“. U Kapriju, prema sudskoj odluci, Odbor nam je trebao isprazniti kuću, ali se na to nitko nije obazirao. I tu je

ostala jedna soba nezaključana, pa sam je iskoristio. Tako sam počeo osvajati i tu kuću. Rekao sam da su župe bile od rata bez svećenika. To je ostavilo posljedice. I crkve su bile prilično zapuštene. Za crkvu u Kaprijama don Miloš Čulin u Americi je skupio nešto novaca i tako je crkva bila obnovljena. Za crkvu na Žirju to su samoinicijativno učinili mjesni iseljenici. Tako su obje crkve bile nanovo prekrivene. Kao župnik spomenutih otoka (koji su tada imali svaki 600 do 700 stanovnika) često sam se osjećao kao „dežurni oficir“ koji nema posla, ali mora biti na dužnosti. Na toj službi sam

U Tribunj sam došao 1960., a ostao sam do 1969. To primorsko mjesto prema Šematizmu iz 1928. brojilo je 1126 stanovnika. Međutim, broj stanovnika se smanjio (Rat, iseljavanje bilo u unutrašnjost, bilo u Australiju…). Tradicionalno mještani su se bavili poljoprivredom, a u novije vrijeme sve više se bave ribarstvom. Za vrijeme moga službovanja u Tribunju mnogi su mještani sagradili nove kuće, a stare prodali turistima (najviše Beograđanima).Od 1946. pa do moga dolaska Tribunj je bio bez vlastitoga župnika, a župu je posluživao župnik iz Vodica. U Tribunju sam imao stanovitih poteškoća (stara kuća koja nije omogućavala normalan život, stanoviti izazovi, pozivi Suca za prekršaje…) ali i duhovnih zadovoljstava. Među ostalim, redovito je bilo više krštenih nego umrlih. Svake godine imao sam Prvu pričest, proslava blagdana svetoga Nikole bila je svečana. Posebno se rado sjećam otvorenja Koncila. Toga dana služio sam misu navečer. Po-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

RAZGOVOR

Mlada misa, 1957. godine, na fotografiji izdvajamo prema sjećanju don Ante Skračića: don Ante Marinov, don Slavko Mikelin, don Ante Skračić, mons. Rudolf Pian, don Lovro Kramar, don Vjekoslav Kurent, don Slavko Antić, te bogoslovi Ante Ivas i Ante Lovrić Caparin

sjet je bio veoma lijep, a na licima sviju prepoznavala se nada. Godine 1969. premješten sam u Zablaće, gdje sam ostao godinu dana. Ništa posebno ne bih isticao. Godine 1970. pošao sam u Raslinu i naslijedio don Jeru Bilića koji je tada bio teško obolio. Raslina je malo mjesto na Prukljanu. Prema Šematizmu godine 1928. imala je 416 katolika (ne računajući pravoslavne). U II. svjetskom ratu mjesto je teško stradalo (sve su kuće bile spaljene). Župa je dugo bila bez redovitog župnika. Neposredno prije mene bila su dvojica. Oba su bila veoma aktivna, a ja sam cijenio njihov rad. Makar je to bila mala župa, ipak sam svake godine održavao Prvu pričest, a jednom je bila i Krizma. Nisam uspio ograditi prostor oko crkve, što je izazvalo mnoge nesporazume. Radio sam koliko sam mogao. Bilo je i duhovnog zadovoljstva. U ljetu 1973. godine 70

bio je jedan mali incident. U župnoj kući je ljetovao jedan bračni par kojemu je na srcu obiteljski pastoral. Zamolio sam ih da održe katehezu za mlade pod naslovom „Ljubav i brak“. To je bilo u nedjelju. Ponedjeljak je prošao mirno, a u utorak je došla UDBA. Posljedica je bila da je Sudac za prekršaje kaznio svakoga od njih i mene sa po 9 dana zatvora. Mi smo se branili da je to bio vjeronauk za odrasle: održan u crkvi, najavljen pod misom i počeo molitvom. Sudac nije uvažio naše razloge, nego je presudu obrazložio riječima: „Vjeronauk pohađaju maloljetna djeca“. Mi smo se žalili i žalba je bila uvažena. Neko vrijeme vodili ste i Pastotralni centar. Kako je do toga došlo? Sazrijevala je misao da se na razini Biskupije formira jedna služba, koja bi bila više du-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

hovna, nego organizacijska. Služba je nazvana Pastoralni centar, a 1971. godine je meni povjerena. Služba je uključivala duhovnu brigu za svećenike i vjernike. U prvom planu je bila briga za svećeničke mjesečne rekolekcije i druga svećenička okupljanja. Pokušaj se pokazao korisnim, iako se nije dugo održao. Nakon duge župničke službe, biskup Arnerić vas je poslao u Rim, gdje ste studirali crkvenu povijest na sveučilištu Gregoriani. Završiviši taj studij možete li reći da je povijest učiteljica života. Je li tako važna? Studij u Rimu došao je sasvim nenadano. God. 1979. biskup Arnerić poslao me u Rim na tečaj arhivistike. Došavši u Rim uvjerio sam se da se tečaj održava samo jednom sedmično i to navečer u Vatikanu. Zato mi je naš rektor msgr. Kokša savjetovao da upišem crkvenu povijest

RAZGOVOR

U Murteru na vjenčanju

na Gregoriani. U početku mi je bilo malo neobično skupa s drugim studentima slušati predavanja, ali sam se brzo privikao. Taj studij za mene je bio pravi blagoslov. Izbliza sam se uvjerio koliko isusovci rade za Crkvu. Nikada ih dotada nisam toliko cijenio. Naši profesori bili su pravi učenjaci. Od sviju najsimpatičniji nam je bio pater Martina koji je predavao suvremenu povijest. Svojim izlaganjima sve nas je oduševljavao. Dok ste bili na studiju u Rimu uživo ste vidjeli taj grad, posebno Vatikan. Doživjeli ste Zavod sv. Jeronima. Tko je tada bio rektor Zavoda? Jeste li bili zadovoljni s njim? Za vrijeme studija u Rimu sam stanovao u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Prve godine bilo nas je 22 studenta. Neki od njih postali su biskupi (Bozanić, Gašparević, Sudar, Kerkić, Škvorčević). Svi su prema meni bili pažljivi. Taj period života mi je ostao u najljepšoj uspomeni. U prvo vrijeme rektor nam je bio msgr. Đuro Kokša. Doživio sam kao najboljega poglavara što sam ga u životu imao. Naslijedio ga je msgr. Ratko Perić. Po go-

dinama je bio mlađi od mene pa je sa mnom postupao kao sa starijim bratom. Zavod ima zavidni položaj. Nalazi se u centru Rima. Od Vatikana je udaljen 30 minuta hoda, a od sveučilišta Gregoriane 15 minuta. Taj položaj sam iskorištavao kako za šetnje, tako i za upoznavanje Rima. Vrativši se iz Rima službovali ste 9 godina u katedralnoj župi sv. Jakova uz župnika don Franu Šimata. U kakvoj uspomeni Vam je ostala ta služba? Radno. Uz katedralnu župu don Frani je još bila povjerena

župa sv Križa u Docu, kad je umirovljen don Vjekoslav Kurent. Tako smo praktički imali dvije župe. Osim mene još je s nama neko vrijeme bio i jedan svećenik Krčke biskupije. Najprije je bio don Mladen Mrakovčić, a kasnije ga je zamijenio don Mario Kosić. Za sve je bilo posla (mise, tjedna tribina, ured, tjedni župni list „Glas Katedrale“, priprave za vjenčanja i krštenja, pogotovo odraslih…). Kako je u međuvremenu župa Raslina ostala bez svećenika, meni je bila povjerena i ta služba. Stanovao sam u Šibeniku, gdje sam zadržao mnoge obaveze, a u subotu popodne polazio sam u Raslinu. Makar je Raslina mala, posla je bilo. Potakao sam župljane za popravak crkve sv. Mihovila. Odziv je bio dobar. Istodobno počeo sam spremati srednjoškolce (i neke starije) za Krizmu, koja je lijepo uspjela. Ukupno sa starijima bilo ih je 32. (Prije toga Krizma nije održana u župi 12 godina). Od travnja do konca kolovoza 1991. godine bio sam privremeni upravitelj župe Vodice. Župa je bila ostala bez župnika, a Biskup

U Murteru na vjenčanju MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

RAZGOVOR nu misu - dok sam mogao - u šibenskoj župi Dolac. Sad ste u mirovini. Kako Vam teku umirovljenički dani u Svećeničkom domu? Žalite li za prošlim životom i je li Vas strah posljednjih dana ovozemnoga života?

Zlatna misa u Murteru 2007.

nije smatrao zgodnim da odmah imenuje stalnoga župnika. Stanovao sam u Šibeniku i svakoga dana putovao. Iz toga razdoblja posebno mi je ostalo u sjećanju: Tijelovska procesija koja je nakon puno godina izašla iz crkve. Sjećam se kako jedna starica nije mogla sudjelovati u procesiji, pa je na štakama izašla pred kuću i iznijela cvijeće i svijeću. Procesija (od župne crkve na Okit) s Gospinom slikom. Kad smo stigli na Okit, učinilo je jako nevrijeme. Ipak je sve dobro svršilo. Brojna krštenja i vjenčanja također su nezaboravna. Počeli su se nadvijati oblaci Domovinskoga rata i već je bilo dosta izbjeglica u župi. Vaša posljednja župnička služba bila je u Murteru? U Murter sam pošao u kolovozu 1992. godine. Kako sam već spomenuo, to je „župa po mjeri svećenika“. Samo u jednoj crkvi održava se nedjeljno bogoslužje. Druge crkve služe za pojedine prigode. Murter je imao redovitu pastvu i nikada nije bio bez svećenika. Osim toga, moji prethodnici bili su veoma požrtvovni u službi. To 72

je ostavilo pozitivne plodove. Sve crkvene svečanosti (krštenja, Prve pričesti, krizme, vjenčanja) ostale su mi u lijepoj uspomeni. Dok svečanosti budu veličanstvene, ne može se reći da imaju dovoljno jak utjecaj na život. Prodiru utjecaji koje nemaju izvorište u Crkvi. Neki vjerenici to ne priznaju i tu nastaju teškoće. Neko vrijeme ste vršili službu biskupijskoga kancelara. Što možete reći o tome? Kancelar sam bio u vremenu od 2003. do 2010. To je služba koja traži puno odgovornosti, a bez nekih zgoda i nezgoda. Nastojao sam savjesno obavljati službu. Kad sam nastupio na dužnost, ured je bio u biskupskoj palači. Nakon što je uređena sjemenišna zgrada, ured je dobio novi prostor. Kako se u međuvremenu razbolio skradinski župnik don Ante Lovrić, zamjenjivao sam ga za nedjelje i blagdane dok nije imenovan novi župnik. Iz tog razdoblja ostalo mi je u živoj uspomeni kako su me na Badnjak tražili za ispovijed studenti (koji su došli kući za Božić). Nakon zamjene u Skradinu, služio sam nedjelj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Dani brzo prolaze. Od ponedjeljka do petka služim misu u kapeli sv. Martina u 7 sati jutro. Zatim slijedi radni dan. Prema potrebi i mogućnostima pomažem svećenicima (ispovijedanje). Posebno mi je zadovoljstvo rad sa neokatekumenima. Kad u subotu navečer s njima slavim svetu misu, uvijek sam dirnut vidjevši kako aktivno slušaju Božju riječ. To me ispunja smislom. Za prošlim vremenima ne žalim. Što je bilo, to je prošlo. Molim se Bogu da nadoknadi ono što sam propustio u svojoj slabosti. Obzirom na budućnost predajem se u ruke Božje. Znam da me je do sada Bog vodio pa živim u nadi da me ne unaprijed neće napustiti. U tim mislima spremam se na smrt. Božić! Kako ćete ga proslaviti? Hoće li Vam nedostajati župna zajednica? Smatrate li da je božićno vrijeme milosno vrijeme kad su ljudi otvoreniji Bogu i postaju bliži jedni drugima? Za Božić čovjek se na poseban način sjeća onoga što mu je u životu bilo važno. Na Badnjak budem na polnoćci kod sestra milosrdnica. Na sam blagdan pratim televizijski prijenos Papine mise. Toga dana na posebni način sjećam se župa na kojima sam služio i molim se za njih.

OBLJETNICA Časna starina don Srećko Diomartić, monsinjor, svećenik Šibenske biskupije rodom iz Zlarina, ove je godine (2. studenog), u crkvi sv. Ante u Los Angelesu proslavio 100. obljetnicu života (1914. – 2014.). Prigodom tog velikog jubileja stigle su mu brojne čestitke i pohvale za požrtvovni rad u pastvi za iseljene Hrvate u Americi, među kojima su i papina čestitka, kardinala Bozanića, svih biskupa HBK-a i posebno čestitka šibenskog biskupa Ante Ivasa. U 93. godini života (2007.) msgr. Diomartić proslavio je 75. obljetnicu misništva. Prigodom tog jubileja s njim je razgovarao Niko Bumbak. Razgovor donosimo u cijelosti.

Msgr Felix Srećko Diomartić, stogodišnjak, svećenik Šibenske biskupije u Americi

CRKVA JE SAČUVALA VJERU I NACIONALNU SVIJEST PRIPREMIO: DON SLAVKO MIKELIN

onsinjor Felix Srećko Diomartich, nestor iseljenog hrvatskog svećenstva, iako u mirovini i dalje je prisutan i uvijek rado viđen i aktivan član hrvatske zajednice u Los Angelesu. S navršene

93 godine života, još uvijek fascinira životnom snagom i energijom, kao i mudrošću i blagošću koja iz njega zrači. Iako nije u redovnoj službi već dugo godina još uvijek se u pojedinim prigodama pridruži svojim mla-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

OBLJETNICA

đim kolegama na služenju mise, a nedavno je concelebrirao svetu misu na pogrebu svog sumještanina Ante Kalopera, koji je umro u 94. godini. Živi i dalje u Los Angelesu, zajedno sa svojim sestrama, Vitorijom i Ljubicom. Puno je toga doživio i proživio naš monsinjor Diomartich; teške godine odrastanja, i još teže razdoblje ratova i poraća... sjećanja su brojna i ne uvijek ugodna. Ali ove godine, na blagdan Velike Gospe, navršit će se jedna značajna obljetnica u njegovom bogatom životu: bit će to ravno sedamdeset godina služenja majci crkvi i svom narodu. Prije sedamdeset godina monsinjor Srećko Diomartich je na svom rodnom otoku Zlarinu pored Šibenika služio svoju prvu Svetu misu. Povodom te okrugle obljetnice, popričali smo s Monsinjorom, koji se u razgovoru za Hrvatsku kroniku prisjetio svog zanimljivog života. Čega se sjećate iz najranijeg djetinjstva? 74

Rodio sam se u Zlarinu,1914. godine, taman za vrijeme onoga prvoga teškog rata. Otac je bio u zarobljeništvu, majka sama uz pokojnog djeda i baku. Pokojni stric Nikola umro je pri kraju rata, tako da je mojoj majci bilo teško već od onih ranih dana. Nakon rata otac se vratio i naša obitelj se počela razvijati: rođena je sestra Vitoria, pa brat Bruno i sestra Ljubica.... svi smo još tu osim pokojnog brata Bruna, koji je poginuo 1945. godine. Život je bio težak, posebno na otoku. Svršio sam osnovnu školu na Zlarinu, iza toga sam pohađao šibensku gimnaziju osam godina, gdje sam maturirao. Nakon toga sam počeo teološko studiranje u Splitu i Zagrebu. To je razdoblje rane mladosti i školovanja bilo dosta teško za mene jer sam bio osjetljivog zdravlja... Pokojna majka uvijek je govorila da neću dugo živjeti, međutim, eto, ona je doživjela 100 godina, a meni su 93 godine. Hvala Bogu na tome. Sjećate li se dana do zaređenja i Vaše prve Svete mise?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Uza sve poteškoće koje sam imao u zdravlju ipak sam svršio na vrijeme sve teološke studije i 1937. godine na Veliku Gospu, 15. kolovoza, evo sad se navršava sedamdeset godina od tog dana, u mom rodnom Zlarinu sam služio moju prvu Svetu misu. Da bude još bolje, pokojni šibenski biskup Mileta došao me je zarediti u Zlarinu nedjelju prije toga, tako da sam u Zlarinu zaređen i rekao svoju prvu Svetu misu. Još me slike koje sad gledam iz tih dana podsjećaju da je to bilo stvarno veliko veselje; crkva je bila puna i cijelo se selo veselilo. Moje prvo mjesto rada bile su Vodice. Tu sam došao kao pomoćnik don Mati Luketi, ostao sam samo godinu dana, a onda me je biskup povukao i namjestio za svoga tajnika. U studenom 1939. napustio sam svoju domovinu, rodni kraj i nisam se vraćao kući sve do 1995. godine, to jest punih 56 godina bio sam odsutan. Bila su to teška vremena...Veliki rat i komunizam učinili su svoje... Kako je izgledao Vaš put do Los Angelesa? Davne 1939. godine, prije nego je Drugi svjetski rat započeo kod nas, otišao sam u Rim na studij teologije na “Gregorijani». Tu sam proveo sedam godina. Upoznao sam dosta mladih bogoslova, tada nas je bilo iz svih krajeva svijeta. Tu čovjek stiče osjećaj o veličini katoličke crkve, koja je stvarno raširena po cijelom svijetu. Godine 1947. došao sam u New York, gdje je tada pokojni kardinal Mc Intyre bio kancelar Njujorške nadbiskupije. Na molbu mog oca, koji je tada već živio u New Yorku i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

OBLJETNICA hrvatskog župnika fra Zvonka Mandurića, biskup me primio u New Yorku. Tu sam služio tri godine u različitim američkim župama i učio engleski. U svibnju 1950. godine došao sam na poziv istog kardinala Mc Intyra u Los Angeles, na Župu sv. Ante. Kao župnik sam tu služio 36 godina, a iza toga kao svećenik u miru ostao sam tu i pomažem koliko mogu i koliko treba. Što Vam je ostalo u sjećanju iz tih prvih dana na Župi sv. Ante? Niti sam ja mislio, a niti itko drugi da ću ja svršiti u Los Angelesu, u Župi svetog Ante, ali Božja providnost vodi nas i radi na svoj način. Tu je prije mog dolaska bio sada pokojni župnik, Poljak po narodnosti. Onda je kardinal stavio mene za župnika, jer je hrvatski narod u Los Angelesu tražio svećenika koji govori hrvatskim jezikom. U biskupiji sam, uz posao u župi pomagao i na biskupskom tribunalu nekoliko godina. Teško je bilo onih prvih dana spoznati sve i snaći se; morao sam naučiti voziti, morao sam upoznati sve dijelove grada, morao sam upoznati starosjedioce, one koji su crkvu gradili i njihovu djecu, kao i sve nove doseljenike koji su počeli dolaziti iza onoga teškog rata. Crkva je bila siromašna, kuća je bila mala; mala dvoranica na dva kata koju smo kasnije udvostručili. A kad je i to bilo premalo, sve smo srušili i sagradili novi i ljepi župni stan i župni centar koji i sad stoji, svima nama na čast. U radu s narodom bilo je u početku teško, jer dugo vremena nisu imali hrvatskog župnika. Nastojao sam okupi76

ti narod oko crkve i organizirao poseban rad s vjernicima u San Pedru. Naravno, naišao sam na neke poteškoće, ali malo po malo, strpljivim i upornim radom, to se svladalo i teškoće su nestale. Postali smo složni, radili smo zajedno, jer tako smo jedino mogli dotjerati crkvu i graditi novi stan i novu dvoranu. Godine 1978. me Sv. Otac Papa podigao na čast monsinjora i kasnije sam u nadbiskupiji imao mjesto vikara za jezične skupine uključujući i hrvatski.» Kako su se Hrvati organizirali u to doba najveće angažiranosti u iseljeništvu?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Postojalo je jako puno društava. Bilo ih je vjerskih i narodnih; svi su bili jako aktivni i pomagali u radu Župe, koja je u to doba bila glavno okupljanje i sjedište naroda, osobito u onim vremenima prije nastanka hrvatske države. Društva koja su se isticala u svojoj vjeri i pomagala župu bila su: Oltarsko društvo St. Anthony, Woman Guild, Obiteljsko društvo Bl. Alozije Stepinac, Društvo Sv. Nikola Tavelić, Tamburica, Kolo klub Croatia, zatim djelovala je Hrvatska škola za djecu, a nogometni klubovi su okupljali mladež. Najveća briga mi je bila, prvenstveno prvih godina po dolasku, slo-

OBLJETNICA su oni punili crkvu, ali daljina i posao učinili su svoje, tako da se to promijenilo vremenom. Osobito kad su te najaktivnije generacije ostarile... Danas je manje župljana, to su oni koji su osnovali i držali crkvu i župu, i još uvijek je održavaju preko svoje djece. Crkva je sačuvala i zadržala nam vjeru, a također je očuvala narodnu svijest koja nije u ona vremena bila jasna i kristalno čista. Većina starijih župljana potiče iz Hercegovine i Dalmacije. U početku su oni zajedno išli od kuće do kuće tražeći potpise i pomoć da se osnuje župa i izgradi crkva. Godine 1910. to im je uspjelo; biskup je odobrio i pomogao. Na žalost kasnije su došli ratovi, Prvi i Drugi svjetski rat ... bijeda je bila, tu su bile male plaće i velika sirotinja ..., ali svijet je i ono malo što je imao, davao od srca. Čime su se Hrvati bavili u to vrijeme? žiti zajedno nove doseljenike i njihovu djecu koji su dolazili iza Drugog svjetskog rata i one starije generacije. Bilo je onih koji su smetali, koji su željeli da se nikad ne smiri, ali pomoću Božjom malo pomalo postalo je sve složno. Gajili smo vezu s našim prijateljima i braćom hrvatskim vjernicima u San Pedru, te smo im pomogli doći do svoga Hrvatskog doma. A puno smo pomogli i da su oni došli konačno do hrvatskog svećenika, koji je služio pri katoličkoj crkvi Mary Star of the Sea, za njih i njihovu djecu.

Kako su Vas ljudi primali, kakvu ste suradnju imali s vjernicima? Narod je dobrog srca, i priznaje kad je čovjek uz njega. Naš narod ima puno dobrih vrlina ljubavi prema svojoj crkvi i svojoj vjeri. To su oni pokazali kad su na ovom mjestu u Los Angelesu, prije skoro sto godina sagradili ovu malu, ali sigurnu, lijepu, našu crkvicu i krasni župni centar koji je izgrađen pod vodstvom Msgr. Janka Segarića. Velike udaljenosti uvijek su otežavale župski i svećenički rad, ali narod je dolazio izdaleka i u ona vremena kad nije bilo automobila kao danas. Opet

Naši su se posebno istakli u poslu građevine - construction ispod zemlje...više od pola Los Angelesa je hrvatska ruka iskopala i prokopala ... gradili su i radili i stariji i mlađi, i oni sa školom i oni bez nje. Naš je svijet radom i sposobnošću učinio ono što mnogi ni školom nisu bili sposobni ostvariti. I volili su svoga svećenika, kad god bi došao kod naših u kuću uvijek bi me radosno dočekali ... Kakvu ste suradnju imali s ostalim svećenicima? Dvije godine nakon mog dolaska 1950. godine, stigao je na moj poziv pokojni Msgr. Petar Bulum. On je bio Herce-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

OBLJETNICA govac, a nažalost ostao je ovdje samo sedam godina. Otišao je najprije na poučavanje vjeronauka u katoličkoj školi, onda je bio duhovnik u bolnici u Long Beachu a kasnije je postao župnikom u City Of Industry, u blizini središnjeg Los Angelesa. Nakon njega došao je 1960. godine Msgr. Janko Segarić. Mi smo se dobro poznavali i slagali još iz sjemeništa u Šibeniku, a kasnije smo bili zajedno i u Rimu, te smo se našli zajedno i ovdje u Los Angelesu. On je sve donedavno bio s nama, najprije kao pomoćnik, a kasnije i kao župnik. Sad je u miru, živi u svećeničkom domu u Zadru. Često se čujemo i razgovaramo. Podjelili smo posao, dobro smo radili i mora se priznati da je Župa lijepo cvala; crkva je bila puna nedjeljom i uvijek dobro posjećena. Imali smo školu za hrvatski jezik za djecu, imali smo kasnije folklornu grupu, a onda smo osnovali i tamburaški zbor. Njega je vodio pokojni Josip Bachman koji je bio izvrstan, a vođenje tamburaškog zbora je preuzeo Thomas Jeseta i još uvijek ga vodi. Imali smo sve što nam je trebalo za duhovni život u Župi. Moglo se napraviti i više za duhovni rad, ali teško je dobiti naš svijet koji je tako raštrkan na ovom prostoru. Svako hoće da učini sve u nedjelju, i misu i dogovor i sjednice, a to je nemoguće. Poslije njegovog župnikovanja došao je Don Petar Vuletić, zvani Šjor. On je bio jako dobar svećenik koji je želio biti drag prema svima i prenositi Kristovu vijest. Rado je pjevao i veselio se, ali eto, nije bio ni par mjeseci kao župnik, kad ga je Gospodin Bog prerano 78

pozvao sebi. Iza njega došao je Don Mate Bižaca, koji je bio velečasnik za hrvatske vjernike u San Pedru. On je i sada župnik kod Sv. Ante u Los Angelesu.

Zahvaljujemo se monsinjoru Diomartichu što je s nama podijelio svoja sjećanja i želimo mu još dugo godina zdravlja i lijepog života.

SREĆKO DIOMARTIĆ. Sin Fortunata-Srećka (pomorac) i Marije Diomartić rođene Šare (domaćica) rodio se na otoku Zlarinu 2. studenoga 1914. De facto se je rodio 31. listopada, ali je službeno zapisan u maticama 2. studenoga. Na krštenju je dobio ime Fortunato, Stjepan, Nikola, ali se vodi kao Srećko. Najstarije je dijete u obitelji od četvero djece. Brat Bruno u 25. godini života jedne je noći uhićen od komunističke policije u Zagrebu. Od tada mu se gubi svaki trag Don Srećko ima dvije sestre, koje žive u San Pedru (Kalifornija): Viktorija žena pok. Šime Bebana i Ljubica žena pok. Franka Krasovec. Roditelji su pokopani u Los Angelesu. Osnovnu školu pohađao je u Zlarinu. Potom je išao u Sjemenište u Šibenik gdje je osam godina pohađao klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je u Splitu i Zagrebu. Za svećenika šibenske biskupije zaredio ga je biskup šibenski Jerolim Mileta 8. kolovoza 1937. godine u župnoj crkvi u rodnom Zlarinu, a Mladu Misu slavio je u istoj crkvi na Veliku Gospu 15. kolovoza 1937. godine. Prva služba bila mu je u Vodicama gdje je bio pomoćnik župniku Don Mati Luketi. Na toj službi ostao je samo jednu godinu, jer ga je već 1938. godine biskup Jerolim Mileta imenovao svojim tajnikom. No ni to nije dugo trajalo, jer već 1939. godine odlazi u Rim u Hrvatski zavod sv. Jeronima, gdje ostaje do 1947., kad odlazi u Sjedinjene Američke Države. Za vrijeme svoga boravka u Zavodu sv. Jeronima pohađao je Papinsko Gregorijansko sveučilište i doktorirao iz teologije i crkvenog prava. Također je pohađao tečajeve kod Sacra Romana Rota i tu postigao titulu advokata Svete Rimske Rote. Kad je 1947. stigao u New York, tu je već bio njegov otac. U nadbiskupiji New York ostao je tri godine I bio pomoćnik na trima župama. Godine 1950. nadbiskup Los Angelesa, a kasnije Kardinal James Mclntyre (koji je za vrijeme Don Srećkova boravka u New Yorku bio kancelar nadbiskupije New York) pozvao je Don Srećka da dođe u Los Angeles i povjerio mu hrvatsku župu svetog Ante. Tu je naslijedio velečanog Stanislava Jureko, poljskog svećenika. Don Srećko je pastoralno djelovao punih 36 godina na toj hrvatskoj župi. Kako župa u to vrijeme nije imala pravi kanonski status, to je Don Srećko 9. svibnja 1950. imenovan upraviteljem župe, a kad je župa 1983. godine kanonski ustavljena, to je Don Srećko imenovan župnikom. 1. listopada 1983. godine, a 1. kolovoza 1986. godine otišao je u mirovinu. Don Srećko je po svome dolasku na Hrvatsku župu svetog Ante u prvome redu nastojao, i u tome uspio, povezati staru generaciju, kao i njihovu djecu rođenu u Americi, s novim doseljenicima, hrvatskim izbjeglicama. To mu je omogućilo da župu i duhovno i materijalno preporodi. Don Srećko je inkardiniran u nadbiskupiju Los Angeles 26. srpnja 1963. Papa Pavao VI. 1978. godine imenovao ga je počasnim prelatom. Hrvatska Narodna Udruga (središnjica svih hrvatskih društava u Los Angelesu) dala mu jer 25. listopada 2008. godine nagradu za životno djelo.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

PIŠE: DR. SC. IVICA POLJIČAK Hrvatski prijevod, teksta pisanog latinskim, isprave hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. „Godine utjelovljenja gospodina našeg Isusa Krista 1066., za vladanja Dukasa u Konstatinopolu, ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, dopuštenjem Lovre splitskog nadbiskupa i svih biskupa našeg kraljevstva i suglasnošću našeg hercega Stjepana i ostalih plemića Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika, tako da, ako se neki drznik bude htio u nečemu spomenutom samostanu suprotstaviti ili silom nešto bude oteo, neka četverostruko vrati crkvi, a sve njegovo neka potpadne pod kraljevsko pravo. I ovo je bilo od nadbiskupa i svih biskupa kanonski potvrđeno i od čitavog skupa odobreno. Lovro nadbiskup potvrđujem, Stjepan biskup Zadra potvrđujem, Rajnerije biskup hrvatske potvrđujem, Ivan biskup trogirski potvrđujem, Dobro biskup biogradski9 potvrđujem, Drago biskup rapski potvrđujem, Petar biskup osorski potvrđujem. Na dan rođenja Gospodnjega u Šibeniku, pred svima opatici Čiki ova isprava bi dana.“

Prvi spomen Šibenika na dan rođenja Gospodnjega 1066. godine MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

POVIJEST Pečat kralja Petra Krešimira IV

ibenčani se osobito ponose činjenicom da su Šibenik izvorno podigli Hrvati. Za razliku od drugih većih gradova na hrvatskoj obali Jadrana, koje su također naselili Hrvati, Šibenik izvorno nisu sagradili niti Grci, niti Rimljani. Stoga se opravdano, u različitim prigodama može čuti ili pročitati kako je Šibenik najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu i iz toga proizlazi tvrdnja kako su Šibenik utemeljili Hrvati. Šibenik također ima privilegij da se točno znade kada se prvi put povijesno spominje i tko ga spominje. Zbog toga se Šibenik, s punim pravom, još zove i Krešimirov grad. Prema svim poznatim povijesnim izvorima do dana današnjeg, prvi je spomen Šibenika bio na 25. prosinca 1066. godine i to u ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Realno je pretpo80

staviti da je Šibenik utemeljen prije prvog spomena, a o tomu koliko je dugo Šibenik postojao prije negoli je na Božić 1066. godine u njemu boravio Petar Krešimir IV. šibenski povjesničar Slavo Grubišić, u knjizi „Šibenik kroz stoljeća“, između ostalog piše: „Koliko vremena je Šibenik postojao i prije nego što se 1066. godine prvi put oglasio u povijesnim izvorima, ne možemo sigurno i određeno tvrditi, jer o tome povijesni izvori šute. Međutim, možemo pretpostaviti da su Hrvati, naselivši kraj oko današnjeg Šibenika, najprije naselili plodnija polja (Donje i Gornje šibensko polje), a potom, na izvanredno dobro odabranom mjestu, podigli utvrdu kao županijsko središte koje je imalo u početku samo administrativno i vjersko značenje i funkciju obrambenog zakloništa naroda u vrijeme neprijateljske opasnosti. To

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

je bilo mjesto na kojem su davno prije dolaska Hrvata imali satri Iliri (Delmati) svoje malo naselje gradinskog tipa.“ Također, na istom mjestu Grubišić razmatra i izbor lokacije iz koje nastao i širio se Šibenik: „Ako promotrimo geografski položaj na koje se rađao i razvijao stari Šibenik, uočit ćemo da je to mjesto na ušću rijeke Krke, na srednjem obalnom području između Biograda i Trogira (na kojem prostoru nema drugih gradova), na strmoj, 70 metara nad morem visokoj klisuri (nad Podstinjem) odakle se moglo uspješno braniti i imati dobar pregled i kontrolu na prostranom i prirodnom lukom i razvijenim arhipelagom i kopnenom okolicom. To su sigurno bili razlozi koji su uvjetovali u utjecali na izbor mjesta za izgradnju utvrde-castruma Šibenika“. Dakle, iz sadašnje tvrđave svetog Mihovila, spuštajući se niz padinu prema šibenskom zaljevu razvio se grad u kojem su prvi stanovnici živjeli od mora i bavili se poljodjelstvom, a kada u njega dolazi hrvatski kralj Petar Krešimir IV. Šibenik je već zasigurno bio grad. Ipak, kao rođendanski nadnevak Šibenika uzima se najstariji pronađeni i sačuvani pisani spomen. Tako Šibenčani slaveći Božić imaju prigodu svake godine na isti dan proslaviti i „rođenje“ Krešimirova grada. Na žalost to još uvijek nije zaživjelo i stječe se dojam da još uvijek brojni Šibenčani i ne znaju da je prvi spomen Šibenika 25. prosinca 1066. godine. Upravo je prigoda obilježavanja 950 godine Šibenika, koja će se proslaviti 2016. godine, izvrsna prigoda da osvijestimo da na Božić, i u ozračju velikog kršćanskog blagdana rođenja malog Isusa, istodobno možemo slaviti i rođendan Šibenika.

KULTURA U Šibeniku traje jedan od najznačajnijih zahvata obnove povijesne baštine u nas, pod paskom Konzervatorskog zavoda Hrvatske

Šibensku Katedralu će zaštititi kao i Sikstinsku kapelu Temeljita i zahtjevna obnova znamenite šibenske katedrale sv. Jakova,(građene od 1431. do 1536.) jednog od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja 15. i 16. stoljeća na tlu Hrvatske, svjetskog spomenika kulture, od 2000. pod zaštitom UNESCO-a, započeta prije dvije godine, u punom je jeku.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

rvatski restauratorski zavod započeo je početkom runa 2012. godine s istraživanjima i konzervatorsko-restauratorskim (najprije probnim)radovima na kamenoj plastici unutrašnjosti prezbiterija i glave apside šibenske katedrale. Prema planu radova koji su sada u punom jeku, obnova će

obuhvatiti cjelokupno unutrašnje kameno oplošje i kameni inventar stolnice. U tom iznimno složenom i zahtjevnom poslu sudjeluju konzervatori-restauratori specijalizirani za kamenu plastiku, geolozi, kemičari, arhitekti, povjesničari umjetnosti iz Restauratorskog odjela Split, Prirodoslovnog laboratorija, Odjela za graditeljsko nasljeđe i drugi stručnjaci. Projekt financijski prati Mi-

nistarstvo kulture RH sa šibenskom biskupijom. Za proteklih 478 godina, koliko katedrala sv. Jakova postoji od završetka njene gradnje, pored obnoviteljskih zahvata u prošlosti, ovo je, uz primjenu najsuvremenije tehnologije, najopsežnija sanacija remek-djela Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca. Posljednji veliki zahvat na katedrali zbio se 1996. godine, kada je sanirana kupola crkve, pogođena granatom broda JRM 18. rujna 1991. Tijekom stoljeća Katedrala sv. Jakova najviše je trpjela od nanosa morske soli nošene vjetrovima, talože-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

KULTURA njem vapnenca slijevanjem oborinskih voda i od drugih štetnih atmosferskih učinaka, a u doba stare Tvornice karbida i cijanamida(kasnije TEF-A) i od taloga štetnih plinova njihovih pogona. Sve je to, uz druge dugoročne pojave izazivalo kemijske i fizičke promjene na osjetljivoj strukturi kamenih blokova, umjetničke kamene plastike na gotičkim apsidama katedrale, te na drugim dijelovima, osobito na plaštu kupole s vanjske strane, koja će vjerojatno još jednom, nakon 1996. godine, kada je sanirana rupa od neprijateljske granate biti opasana skelom, da bi se kompletno ispitala i uredila njena struktura. To čuveno djelo rane renesanse Nikole Firemtinca, oblikovano po uzoru kupole na bazilici crkve Santa Maria del Fiore u Firenzi, s pozlaćenim kipom sv. Mihovila na njenu vrhu, a potom i apside sa 73 glave, na koncu će zablistati punim sjajem. Trenutno je cijeli prezbiterij, gotovo do vrha same kupole, obložen skelama u visini od dvadesetak metara. Usprkos tome, služba božja i drugi crkveni obredi, odvijaju se na uobičajeni način. Katedralu smo obišli u pratnji don Krešimira Mateše, katedralnog župnika i jednog od članova biskupijskoga tima koji prati tijek radova. 82

Don Krešo nam je otkrio, da rade na tome, da se prozori u donjem dijelu kupole ubuduće mogu otvarati, kako bi se poboljšala ventilacija cijele crkve, jer njena „hermetička“ zatvorenost, s velikim oscilacijama temperatura ljeti i zimi, vidno utječe na sastav zraka u njoj, a time i na kamenu strukturu katedrale. Kako je poznato, postupak kontrole „atmosfere“ napravljen je i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

u čuvenoj Sikstinskoj kapeli Michelangela Buonarottija u Vatikanu. S visine skela od dvadesetak metara, pruža se „panoramski“ pogled na glavnu lađu crkve i na veliku rozetu od muranskoga stakla nad glavnim portalom, kroz koju u katedralu prodire spektar vanjskoga svjetla, kao neko posebno nadahnuće svima onima koji se u njoj mole.

KULTURA Pleter je, samo dio onoga ubaštinjenog što nam je iznjedrila hrvatska zemlja i što je karakteristično upravo za Hrvate

POVIJEST U KAMENU UPISANA PIŠE: MR. SC. ŽELJKO KRNČEVIĆ

ovoreći o počecima kršćanstva u Hrvata, valja svakako istaći kako je područje južne Hrvatske bilo izvorište pokrštavanja novopridošlog hrvatskog puka, dakle mjesto, gdje su prvi put primili znamen Križa. Naime, poznato je da se Hrvati, po doseljenju, zadržavaju na rubnicama antičkih gradova, koji su u to vrijeme poprilično opustošeni, te na krajevima plodnih krških polja i zaravni. Najgušće su naselili upravo područje, nazovimo ga – trokutom između Knina, Solina i Nina. Naravno, nisu Hrvati došli na terra incognita. Prostor je to na kojemu su već nekoliko stoljeća ra-

zvijene kršćanske zajednice, a kršćanska je vjera duboko ukorijenjena kod autohtonog stanovništva. Svjedoči nam o tomu niz kasnoantičkih sakralnih objekata. Neke crkve, vjerojatno razrušene prodorima osvajačkih naroda, zacijelo su bile adaptirane od pokrštenih Hrvata. Sudeći, pače po arheološkim nalazima, možemo kazati i to, kako su neke poslužile kao mjesto za nastavak kulta, doživjevši znatnije preinake i u liturgijskom i arhitektonskom smislu. Deveto stoljeće u naše krajeve sve više donosi franačke utjecaje, a nekako u to vrijeme počinje i proces pokrštavanja, započet za vladanja kneza Borne. Uz to, početkom devetog stoljeća Hrvati postupno na ovim prostorima počinju stvarati drža-

Oltarna pregrada

vu, odnosno kneževinu, kao razvijeniji oblik političke javne vlasti. U to vrijeme počinju stizati i svećenici misionari, koji osnivaju i samostane, propovijedajući kršćanstvo, preuređujući stare i gradeći nove crkve. Možda o značaju Hrvatske već polovicom 9. stoljeća svjedoči i podatak kako je utočište na posjedu kneza Trpimira u Rižinicama kod Solina pronašao jedan od najvećih todobnih umova - saski propovjednik Gotschalk. Hrvati su, po svemu sudeći, kršćanski nauk rado prihvaćali, o čemu nam svjedoči čitav niz spomenika. Donosimo jedan od značajnijih ubaštinjenih spomenika. Radi se, naime, o natpisu na krsnom zdencu, prona-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

KULTURA đenom u Ninu, datiranom u prva desetljeća 9. stoljeća, poznatom kao Višeslavova krstionica. U prijevodu tekst glasi: Ovo (vrelo) izvor prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih primiše od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo vješto (majstorski) napravio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika. U ovakvom su dakle ozračju Hrvati u osvitu 9. stoljeća čistili svoje grijehe i postajali kršćanima. Primajući novu vjeru, morali su s tim u vezi graditi i crkve, onakve kakve su odgovarale liturgiji tog vremena. Prostrane, natkrivene i čvrste objekte. Na baštini kasnoantičkog, nastajale su i prve starohrvatske crkve i crkvice. Jednako tako ubaštinjen je i način ukrašavanja crkvenog kamenog namještaja. Naravno, s preinakama i potrebama određenog vremena. O

raznim teorijama o podrijetlu i rasprostranjenosti “pletera”, kako se u struci naziva, ovdje nećemo, jer upravo starohrvatski pleter u tome zauzima vidno mjesto. Napomenimo samo to, kako Hrvati primaju kršćanstvo upravo u vrijeme širenja moći Karla Velikog, kad je ukrašavanje pleternom ornamentikom bilo rasprostranjeno u mnogim krajevima njegove države, a posebice u sjevernoj Italiji. A primajući kršćanstvo, Hrvati su preuzeli i sve ono novo što je uz to išlo. Uz obred, drugačiju crkvu, drugačijeg svećenika…, primili su i crkveni kameni namještaj i ukrase na njemu, razvijajući ih stoljećima. Upravo tome možemo zahvaliti što nam se baš u kamenu sačuvalo i nekoliko imena hrvatskih vladara. Pronađen je tako natpis na sarkofagu kraljice Jelene na kojem se spominju i njen muž Mihajlo (Krešimir) i Stjepan (Držislav). Također, iz mnogih otkrivenih todobnih natpisa doznajemo kako su hrvatski vladari i dostojanstvenici zadržavali svoja narodna imena. U ovom slučaju

Pleter s natpisom kralja Držislava, 10. stoljeće

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

upisana u tvrd i trajan materijal – kamen, ostavljajući nam ih tako da ih otkrijemo i iščitamo nakon niza stoljeća. Spominju se tako i Branimir, Budimir, Mutimir, Nemira, Pristina, Rastimir, Držislav, Trpimir, Godečaj, Višeslav, Zvonimir… Ostalo nam je u kamenu zabilježeno i samo hrvatsko ime i to na zabatu iz Šopota kod Benkovca “DUX CRUATORUM” (VOJVODA HRVATA) te na pločama ambona (propovijedaonice) “DUX HROATORUM” i “DUX MAGNUS”. Spominju se dakle vojvode Hrvata, od kojih je jedan bio “veliki” (Držislav). No, vratimo se samoj pleternoj ornamentici koja je ukrašavala starohrvatske crkve. Uglavnom je bila prisutna na crkvenom kamenom namještaju, ali, nalazimo je i kao ukras na dovratnicima, nadvratnicima, te prozorskim kamenim rešetkama. Karakterističnost todobne pleterne ornamentike očituje se kao spoj triju prutova klesanih u kamenu isprva najčešće u strogim geometrijskim oblicima u raznim kombinacijama, u koje su se dodavali

KULTURA

Pleter s natpisom kneza Branimira iz 888. god. (Muć Gornji)

prikazi ptica, križeva i raznih životinja. Najčešće se nalaze na crkvenim pregradama, ambonima (propovjedaonicama), škropionicama, ciborijima, itd. Sam motiv pletera bio je dobro prihvaćen, jer se po svemu sudeći jednostavno nastavio na tradiciju košaraštva i pletarstva. I Hrvati su sami razvijali naslijeđene motive i kreirali svoje inačice pletera. Koristili su zato i domaći vapnenac, u kojem je bilo lako izrezbariti zamišljeno. No, ipak su, kao što je zabilježeno u nekoliko slučajeva, posezali i za kvalitetnijim kamenom kao što je npr. mramor, kojeg su pronalazili na razrušenim antičkim objektima. Nije bilo neuobičajeno da pleterni ukras nalazimo i na kasnoantičkim spolijama, pa čak na nekim ulomcima možemo pratiti vrijeme preuređivanja crkava. Upravo pregrade i ciboriji plijene pažnjom ukrasa.

Crkvena pregrada je dijelila svetište od lađe, puk od svećenika. Sama se pregrada sastojala od tri dijela, a svaki je dio bio ukrašen na poseban način. A na spoju gornjeg dijela pregrade stajao je zabat, obli ili šiljati. Uokviren je vanjskim poljem na koje dekoracija prelazi s greda, a sačinjavaju je uglavnom karakteristične kuke. U sredini šiljatih zabata dekorativno je polje uokvireno rebrom koje ga rastavlja od vanjskog polja, a usred dekorativnog polja gotovo u pravilu nalazi se križ, a uz njega ptice koje okrenute jedna prema drugoj kljuju grozd. U kasnijem vremenu na ovom je mjestu prikazana i Madona. Uz navedeno, svo umijeće todobnih majstora klesara možemo vidjeti i na ciborijima koji su stajali ili nad oltarom ili nad baptisterijem. I oni su sastavljeni od više dijelova. Kolone s bazama bile

su u donjem dijelu a na vrhu su nosile kapitel. Srednji dio je “košara” kojoj je na donjim krajevima luk, a na gornjim vijenac, dok je u sredini dekorativno polje ispunjeno raznim motivima. Nad košarom je bio piramidalni krov, a na jednom od njih pronađen je i stlizirani krov. Ove prekrasne izrađevine pronađene su kod crkvice sv. Marte u Bijaćima kod Trogira te kod crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina, a rekonstruirane su i izložene u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, gdje se i nalazi većina pronađenog kamenog namještaja ukrašenog pleterom. Pleter je, eto, samo dio onoga ubaštinjenog što nam je iznjedrila hrvatska zemlja i što je karakteristično upravo za Hrvate. Nadajmo se kako će buduća arheološka istraživanja i nadalje otkrivati materijalne preostatke bogate, stoljetne prošlosti Hrvata u ovom prelijepom Zemljinom kutku.

Sv. Lovre - Grušine, ulomci ranosrednjovjekovne pleterne plastike

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Špilja s Gospinim kipom u kaskadi Roškog slapa

Što li to ima u maloj špilji, a da nema ni u najbogatijim kućama, najblistavijim palačama, ni dvorima svijeta? 86

TEKST I FOTOGRAFIJE: JOSO GRACIN Približio se Božić, dan rođenja našeg spasitelja Isusa Krista, kralja koji se ne rodi ni u blistavim palačama, ni u dvorima punim izobilja i bogatstava zemaljskih, pa čak niti u skromnoj kućici, već na mjestu potpuno neprimjerenom za rođenje jednog kralja, u običnoj štalici u kojoj su siromašni pastiri držali svoja mala stada da ih sklone od noći, nevremena i sunčeve žege. Stadoh razmišljati o simbolici

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

tog događaja što se dogodio prije dvije tisuće godina i promijenio povijest svijeta. Ne bijaše to štalica načinjena od kamena, drva, ili cigle, već obična pukotina u stijeni, djelo prirode stvoreno u zemljinoj kori. Špiljica bijaše najskromnije mjesto rođenja koje se moglo zamisliti, no ipak, to mjesto bijaše od Boga odabrano za rođenje našeg kralja. Što li to ima u maloj špilji, a da nema ni u najbogatijim kućama, najblistavijim palačama, ni dvorima svijeta? Koračajući predivnom priro-

REPORTAŽA dom, istražujući njezinu ljepotu, otkrivajući tajne koje mi je Bog dopustio da otkrijem, uz lutanja po labirintima podzemlja, ulazio sam i u mnoge male špilje čija bi unutrašnjost bila osvijetljena vanjskim svjetlom. Mnoge od tih špiljica bile su suhe i ugodne za boravljenje, a zračile bi posebnim mirom kakav bih osjetio samo onda kada bih ponekad ušao u praznu crkvu, pa se u samoći pred Bogom otvorenog srca iskreno pomolio.

ili plod moje mašte. A onda, tragajući za speleo-objektima sa sakralnom poviješću, doznah da tamo u barijeri Roškog slapa ipak postoji sedrena špilja s oltarom. Bio je to onaj otvor s rešetkama kojeg sam davno ugledao i zapamtio. Nadolazeća zima nas još nije počela stezati svojim hladnim rukama, ali pale su kiše, vode Krke nabujale, a mi krenuli u potragu za sedrenom špiljom s Gospinim kipom u kaskadi Roškog slapa …

Preko slikovitog Skradina ušli smo u pitome Dubravice, prošli kraj Uzdah kule, pa se spustili dolje prema Visovačkom jezeru. Da očistimo misli i smirimo duše, s Remetića bacismo pogled prema oazi božanstvenog mira, predivnom Gospinom otoku što je stajao usidren poput broda na namreškanoj površini Krke. Visovac je mjesto o kojem su ispričane i zapisane tisuće priča. Moj cilj, špilja s oltarom u sedrenoj barijeri

U potrazi za tajnom sedrene barijere Onih davnih godina, mnogo prije rata, vozeći se turističkim brodićem ispred kaskade Roškog Slapa, ostade mi u očima slika dugačke sedrene barijere izdignute iz mirnoće zeleno-plavog jezera. Rubovi sedrenog skoka bili su prekriveni gustom vegetacijom kroz koju su se probijale vode Krke, da bi se poput niza bijelih zavjesa gromoglasno obrušile niz sedrene kaskade, a iznad svega, prema nebu lepršajućeg lišća, izdigli su se nemirni jablanovi. Pored slapova, među zelenilom, otkrio se u sedri otvor sa željeznim rešetkama i Gospin kip u polumraku. Nisam znao što se tamo krije, ali ta slika mi je ostala u pamćenju. Nakon godina što su prošle, više nisam bio siguran da li je to bila stvarnost

Roški slap snimljen krajem 19. st.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

REPORTAŽA 30-te godine - Jasna Skelin pored svog Opela

Roškog slapa, zaboravljena je priča satkana u tajni veo prohujalih godina. Prošli smo kroz Rupe, rodno mjesto harambaše Vuka, izbili na plato Laškovice, pa opet skrenuli dolje prema kanjonu, gdje se ljepotica Krka lomila, bučila i nikada joj snage ponestati neće. Priča o Govanninu i Jasni Došavši na Roški slap, prešli smo preko mosta na slapu, pa se parkirali nasuprot zidina stare mlinice. Imali smo skicu što nam je trebala olakšati pronalaženje špilje skrivene negdje u bujnom raslinju sedrene barijere. Da bismo došli do nje trebali smo proći preko imanja gospođe Jasne Skelin, a da bismo došli do imanja, morali smo prijeći preko kanala ispunjenog nabujalom vodom. Jasna Skelin koju su nazi88

vali i kraljicom roških gudura, bila je kćer Ivana Skelina, poznatijeg po imenu Giovannin, rođenog 1872., a umrlog 1918.god. od smrtonosne gripe ˝španjole˝. Giovannin Skelin bio je veleposjednik, vlasnik 2 milijuna kvadratnih metara zemlje u Petrovom, Kinskom i Glamočkom polju, a navodno je imao dvije ulice u Drnišu, te u Bosni stado od čak 7000 ovaca. Poduzetan čovjek Giovannin bio je i

Kapela sv. Ante.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

vlasnik većeg dijela Roškog slapa, s 4 mlinice, hotelom i vilom. Jedno vrijeme je bio i načelnik grada Drniša, te pomagao u školovanju našeg velikog kipara Ivana Meštrovića. Najzanimljivije je to da je Giovannin bio i pionir turizma u ovim krajevima, a o tome svjedoči prvi turistički plakat iz 1912. godine, na kojem je Giovannov brod s turistima na jezeru pokraj kaskade Roškog slapa. Navodno još postoje samo tri originala tog plakata. Kraljica roških gudura, Jasna Skelin, obožavala je Krku i svoj Roški slap. Do kraja života borila se za očuvanje imanja na slapu. Nakon katastrofalne poplave 1962. god., kada je pod vodenom bujicom mnogo toga bilo uništeno, uspjela je spasiti i obnoviti imanje. Gotovo cijeli život je provela živeći u svojoj vili na slapu. Umrla je godine 2006., a njezina želja bila je da i u

REPORTAŽA smrti bude što bliže svom rajskom vrtu, pa je pokopana na groblju sv.Petra i Pavla u Širitovcima. I danas živući svjedoci pričaju o Jasni kao o ženi izuzetne ljepote. Zanimljivo je to da je vozila automobil još tridesetih godina prošlog stoljeća. Postoji njezina crno-bijela fotografija iz tog vremena gdje pozira pored luksuznog crnog Opel kabrioleta. Na imanju kraljice roških gudura Pridržavajući se za uže, prešli smo preko brzice na drugu stranu jaruge, zašli među raslinje, provukli se kroz kupinu i visoku travu, pa kroz malu čempresovu aleju došli do Jasnine vile. Bilo je to predivno mjesto, zeleni raj okružen vodenim kanalima, jarugama, brzicama i slapovima, skriven od pogleda i nemira. Bijela prizemnica s krovom na če-

Opasno prelaženje preko nabujalog kanala do Jasninog imanja

tiri vode i pomoćna kućica do nje, bile su jedini objekti na imanju koje je djelovalo pomalo zapušteno, jer godinama tu nitko ne živi. Ipak, sve je bilo puno ljepote ispunjene zvukovima prirode i predivnim mirom. Na bijelom zidu vile, lijevo od vrata stajao je pozlaćeni natpis na latinskom PARVA DOMUS AVUM, što znači – ˝Mala djedova kuća˝. Uz šum slapova, držeći se za grane stabala, niz strminu punu otpalog lišća spustili

Pogled na slapište sa strane Žižića

smo se prema vodi. Lijevo od sebe, primijetili smo nekakvo betonsko zdanje što je isprepleteno granjem divljih smokava i povijušama bršljana izranjalo iz vode. Bili su to ostaci garaže koja je pripadala obitelji Skelin, a služila je za prihvat brodova. I ta garaža predstavljala je dio povijesti i turizma na Krki. Znao sam da se negdje u blizini trebala nalaziti i naša špilja. Ugledali smo je jako brzo. Otvor u sedri sa željeznim rešetkama privlačio je nevidljivim zrakama nebeskog mira. Mala špilja u sedrenoj barijeri Roškog slapa bila je potpuno suha, topla, ugodna, puna pozitivne energije i božanske tišine. Bilo je to predivno mjesto za molitvu i pročišćenje. Mali oltar je bio uništen. Udubina u zidu zjapila je prazna. Gospin kip iz niše iznad oltara davno je odnesen, vjerojatno razbijen ili bačen u tamne dubine Krke. Dužina od ulaza do

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

REPORTAŽA

Ulaz u špilju - kapelu sv.Ante

kraja oltara bila je oko šest metara. U ulaznom dijelu izmjerili smo širinu oko 2,5m, a sa svake strane od oltara, špilja se širila u dva mala kanala, Visina nejednakog sedrenog svoda u prosjeku je bila oko tri metra. Podnica špilje poravnata nabijenom sedrom, bila je zasutom odlomljenim ostacima uništenog oltara. Pomislio sam kako bi ta špilja, mada opustošena i zaboravljena, u ovo predbožićno vrijeme bila savršeno mjesto za žive jaslice koje bi tu izgledale stvarnije i ljepše od svih do sad viđenih. Žurili smo se da nas ne uhvati noć, jer morali smo opet prijeći preko snažne brzice, a trebali smo i popričati s nekim od rijetkih stanovnika Roškog slapa, da doznamo i neke podatke o špilji. Kazivanja Ante Marasovića i Frane Širinića

Prelaženje brzice do Jasninog imanja

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

U sumrak smo zakucali na vrata prve kuće na desnoj obali rijeke. Ante Marasović, živi sam u staroj obiteljskoj kući sagrađenoj još davne 1863.god. Ljubazno nas je primio unutra i započeo priču. Dao nam je prve informacije o špilji i obitelji Skelin. Doznali smo da su se u špilji održavale mise do 1943/44. godine. Svaku nedjelju došao bi fratar s Visovca ili iz Drniša, pa bi u špilji za članove obitelji Ske-

REPORTAŽA lin i ostale stanovnike slapa rekao svete riječi. Za vrijeme II svj. rata na Roškom slapu su bili stacionirani talijanski vojnici i vojnici NDH. Jedno vrijeme most na slapu predstavljao je granicu između Italije i NDH. Dolaskom partizana i komunističke vlasti, špilja je djelomično oskvrnuta i nakon toga lagano zapuštena. Za vrijeme Domovinskog rata, s ulaskom četnika u Roški slap, unutrašnjost špilje je tijekom 1991. i 92. godine potpuno devastirana. Uništen je oltar i Gospin kip iz niše u zidu. Nakon toga, zarasla u bujnu vegetaciju, špilja kapela u sedrenoj barijeri Roškog slapa, pala je u potpuni zaborav. Najvrjednija informacija koju smo dobili od Ante bila je ta da na splitskim Firulama živi kćer pokojne Jasne, Lukrecija Benković-Duboković, rođena 1941.godine, koja bi nam mogla dati točnije podatke o špilji i porodici Sklelin. Nakon šest dana, ponovo smo se vratili na Roški slap. Frane Širinić – Vranjica, 1933. godište, pozvao nas je u svoju kuću na kavu i započeo s pričom o Roškom slapu. Priča se protegla gotovo do sumraka. Vranjica je 57 godina držao gostionu Roški slap, koju je jako davno otvorio njegov otac Mate. Gostiona je danas restoran Panorama i drži je njegov sin. Po Vranjinicom kazivanju oltar u špilji su sagradi-

Željezne stepenice što vode od špilje do garaže - danas

li Jasnin djed Paško i otac Giovannin godine 1932. za potrebe obitelji. Zanimljiv podatak koji je dao Vranjica bio je taj da se u špilji lijevo od oltara nalazila kađenica za tamjan, a desno kamenica sa svetom vodom. Špilja s Gospinim kipom je Kapelica sv. Ante Nakon nekoliko dana nazvao sam Jasninu kćer, gospođu Lukreciju Benković-Duboković, od koje sam napokon doznao ono što mi je trebalo. Potvrdila je da su oltar u špilji sagradili njezin djed i pradjed, a posvećena je sv. Anti, tako da je špilja u sedrenoj barijeri Roškog slapa ustvari kapela sv. Ante. Njezin djed Giovannin je za vrijeme gradnje hidroelektrane, koja je započeta 1906. god., svojim zapregama s 20 konja sudjelovao u prebacivanju generatora,

turbina i ostale opreme. Od honorara koji je dobio za taj posao, na Roškom slapu su mu 1909. god. sagrađeni hotel i vila. Vozeći zavojitom ˝Winnetou˝ cestom gore prema Laškovici, u misli mi dođe slika nekih davnih predbožićnih dana. Ugledah članove obitelji Govannina Skelina, kako dolje u kanjonu, u špilji skrivenoj u sedrenoj barijeri Roškog slapa, kite svoju kapelu sv. Ante. Posve jasno vidjeh unutrašnjost špilje ukrašenu zelenim borovim grančicama i bezbrojnim blistavim ukrasima. Vidjeh oltar i Gospin kip osvijetljene plamenima mnogih voštanica što su treperile mirom donesenim kanjonom Krke s predivnog Gospinog otoka Visovca.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

PRIRODA

SPOMENICI PRIRODE PRIPREMILI: Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin

Na području Šibensko-kninske županije zaštićena su dva prirodno vrijedna područja u kategoriji spomenika prirode – „Stara straža“ (0,01 km2) i „Vrela Cetine“ (0,3 km2). 92

Spomenik prirode „Stara straža“

pomenik prirode „Stara straža“ područje je površine 1,17 ha zaštićeno 1961. godine. Geološki je profil dužine oko 30 i visine oko 5 m na kojem su dobro razvijeni i izraženi slojevi jurske i kredne starosti. Sastoje se od naizmjeničnih slojeva vapnenca i dolomita u sklopu kojih se javljaju zone sivih, tankopločastih laporovitih vapnenaca i rožnjaka. U slojevima se ističu tanke, slikovite bore. U malmskim slojevima dobro se vidi koralj roda Cladocoropsis. Lokalitet je važan zbog karakterističnih paleontoloških, mineraloških, petrografskih i sedimentnih profila. Slojevi su lomljivi pa u njihovoj blizini nisu dopuštene nikakve radnje, a posebice kopanje i vađenje kamena.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Spomenik prirode „Vrela rijeke Cetine“ Spomenik prirode „Vrela rijeke Cetine“ područje je površine 29,81 ha zaštićeno 1972. godine. Hidrološki je spomenik prirode koji se, uključujući prvih dvjesto metara toka, sastoji od nekoliko vrela koja su nastavci izoliranih podzemnih tokova dinarskog masiva što u dodiru s nepropusnim laporima izbijaju na površinu. Tri su glavna vrela: Veliko ili Cetina vrilo, Vukovića vrilo i Batića vrilo. Nalaze se u podnožju Dinare, na prosječnoj nadmorskoj visini od 380 m, na sjeverozapadnom dijelu Cetinskog polja nedaleko od Vrlike. Vrela osim znanstvene imaju i estetsku vrijednost, a ubrajaju se među najljepša krška vrela Hrvatske. Veliko vrilo potopljeni je speleološki objekt istražen do dubine od 150 m. Šestotinjak metara sjeverno od izvora, u zaseo-

PRIRODA ku Milaši, na nadmorskoj visini od 430 m, nalazi se špilja Gospodska pećina ili Gostinjska špilja. Krajem 1776. istražio ju je i opisao prvi hrvatski speleolog Ivan Lovrić (Sinjanin). Do sada je istražena u dužini od oko 2 800 m. U špilji su pronađeni ostaci kamenog i kremenog oruđa iz neolitika, ulomci keramičkih posuda i kosti špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) iz pleistocena. Od podzemnih kopnenih životinja u špilji su česti špiljski kornjaši Antisphodrus caviola i Lovricia jalzici (ime roda posvećeno Ivanu Lovriću) i obični špiljski konjic Troglophilus cavicola, izraziti predator koji zbog nedostatka hrane u špiljama noću u potrazi za plijenom izlazi iz podzemlja. Podzemne vode naseljavaju rakušac Niphargus trullipes i jednakonožni rak Monolistra hercegoviniensis brevipes, endem Hrvatske, rasprostranjen u Lici i sjeverozapadnoj Dalmaciji. U hladnoj vodi Velikog vrila žive tri ribe uvrštene u Crvenu knjigu slatkovodnih riba Hrvatske – primorska pastrva (Salmo farioides) i cetinski vijun (Cobitis dalmatina), endem jadranskog slijeva i hrvatski endem, u kategoriji osjetljive vrste, i cetinska uklija (Telestes ukliva), endem jadranskog slijeva i hrvatski endem, u kategoriji kritično ugrožene svojte. U blizini izvora nalaze se ostaci starohrvatske crkve sv. Spasa iz 9. st. Crkva je važna predromanička građevina, s najstarijim zvonikom u Hrvata. Oko crkve nalazi se dosad najveća istražena nekropola, s više od tisuću grobova, u kojima su pronađeni vrijedni arheološki nalazi.

Spomenik prirode “Stara straža”

Vukovića vrilo

Crkva sv. Spas

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

POSUĐENO

Zašto nam brak traje koliko i garancija perilice za rublje? PIŠE: NIKOLINA NAKIĆ IZVOR: bitno.net

astavljam s izazovima modernih obitelji. Ne, pod tim “moderni” nisam mislila u smislu istog spola, jer devijacije su iznimke koje samo potvrđuju pravilo, nego bih se pozabavila činjenicom da se svaki četvrti brak u Hrvatskoj raspada. Ne možemo tu činjenicu pripisati ni siromaštvu i lošoj ekonomskoj situaciji, jer u bajnim zemljama razvijenog Zapada stopa razvoda još je i gora. U čemu je onda problem? Rekla mi je jednom jedna mudra baka: “Ćerce, kad bi se prije nešto razbilo, gledali smo kako to popraviti, a nismo odmah bacali u smeće.“ Ispada da nam brak traje koli94

ko i garancija perilice za rublje. Karikiram, ali i nisam daleko od istine. Argumenti onih koji objašnjavaju zašto se toliko ljudi razvodi je veća emancipacija žena, u smislu da ne mora trpjeti muža nasilnika, no činjenica jest da ljudi u golemom postotku nisu zlostavljači. Pa što onda ne štima s našom generacijom? Puna su nam usta tolerancije, mislim da nema upotrebljavanije riječi od nje ovih dana, no mi – uopće nismo tolerantni. A najmanje prema bračnom drugu, kojem smo se obećali u onom dobru, ali kao da onaj drugi dio „u zlu“ selektivno zaboravljamo. Dok je sve lijepo i ružičasto, leptiri plešu valcer u trbuhu, mislimo – ovo će trajati vječno. I duže od toga. Problemi nastaju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

kad se blistava ženica pretvori u grintavu trudnicu kojoj se baš jede sladoled u ponoć, a mužić iz snova postaje kombinacija Stallonea i Schwarzeneggera (istini za volju jedino kad igra Playstation) a u praksi se to svodi na mačistički: E, baš neću! Riskirat ću da me strpate u one katotalibanske ladice, no ponekad žalim za vremenima kad su određene poslove radili muški, a određene žene. Znam i ja cijepat drva, ali ne želim. Znao bi i moj zakoniti skuhati pašticadu, al’ moja je bolja. Ja želim gledati ljigavi ljubić i plakati s mužićem, a on želi gledati akciju od koje mene hvataju grčevi od smijeha. Problem je u tome da svi mislimo da smo sposobni za sve, a nismo. Biologija nas je učinila

POSUĐENO

različitima. Tako ću ja cendrati trudna na kauču i mazati se uljem protiv strija, a on će otići u šumu i ubiti jelena za večeru. Ili krmiće iz Kauflanda, shvatili ste poantu. Ja ću biti sretna jer neću dobiti strije (ili u najboljem slučaju žgaravicu), a on će kao pravo muško donijeti meso i kao pravi hranitelj obitelji zahrkati čim se najede. Međutim, to još nisu pravi problemi. Kad se rodi dijete, u velikoj većini drečavo (osim ako ste sretnici, a takve još nisam upoznala ili dobro lažu), prištekano na mamu 24 sata na dan, kreću prave trzavice. Ti ne znaš kako mi je, to dijete je non-stop na meni, ne mogu se otuširati, ne mogu se naspavati. Muž ne zna kako bi reagirao jer pod broj 1: žena je u pravu; pod broj 2: krmići iz Kauflanda više ne

rješavaju problem jer od svinjetine beba dobije grčeve te broj 3: oprostite dame moje, željele ste emancipaciju i otarasile se dosadnih svekrva, pa o dugim kupkama i izlascima na romantične večere u dvoje… u dogledno vrijeme… možete samo sanjati. Prednost baka je da čuvaju djecu. I kuhaju ručak. I peru suđe. E sad, šalu na stranu. U doba najveće globalne komunikacije ne komuniciramo dovoljno. Ne razumijemo se u tom smislu da ne poštujemo one temeljne razlike: muško–žensko. Nisu muškarci čudovišta koja ne žele primiti ili ne daj Bože okupati svoju potomčad, problem je vrlo često (priznajte, žene!) što, kad se i odvaži, slijede opaske: Pazi, voda je prevruća. Krivo ga držiš! Ulazi mu šampon u oči! Prejako ga trljaš ručnikom! Ma daj ga meni! Ako želimo da nam naši zakoniti sudjeluju, potrebno je ponekad i pregristi jezik. I kad ti oči ispadnu od muke jer se dijete zacrveni i uđe mu šampon u oči, a ti onako milozvučno reci: Ma super ti ide, rođen si tata! A poslije vrištite u jastuk, ako je već takva potreba. Previše kritiziramo jedni druge, previše si tražimo mane, umjesto da se svakog dana pokušamo prisjetiti zašto samo izabrali/e baš tu osobu za sebe. Umjesto da od muškaraca tražite da postanu žene i pogode što mislite, i umjesto da od žena tražite da postanu muškarci koje kao kraljice multitaskinga rade deset stvari istovremeno, pokušajte drugačijim pristupom. Žene, prihvatite i zavolite svoju ženstvenost. Muškarci, prihvatite i osvijestite svoju muževnost. Stvoreni ste, od Boga ste stvoreni da budete par. Ne isti, već različit, i kompatibilan u toj svo-

joj predivnoj različitosti. Nema ljepše stvari za ženu od majčinstva. I koliko god vam bilo teško, imajte na umu svake sekunde da vam dijete postaje sekundu starije, i da ćete vrlo skoro, prebrzo, s nostalgijom pričati o danima kad su bili tako mali, nevini i slatki. A vi ste bili tako ljuti! Nema ljepše stvari za muškarca od očinstva. Biti nekome zaštitnik, gledati u oči svog djeteta i vidjeti bezuvjetnu ljubav, ljubav koja pomiče granice za koje smo mislili da postoje, a one se šire i šire… i nemaju kraja. Nastojte razumjeti svoje žene. Biti majka istovremeno je i predivno i teško. Budite im podrška, pomoć i snaga kad je njima nedostaje. Nadopunjujte se… Gdje počinje jedno, tu završava drugo. Poštujte se. Budite prijatelji, budite jedno drugome prva osoba kojoj ćete povjeriti neku vijest, ma koliko beznačajna bila. Te male stvari produbljuju odnos i čine nas jedne drugima neophodnima. Šaljemo si poruku: Važan/važna si mi. Možda bih bez tebe mogao preživjeti dan, ali taj bi dan bio jadan. Falila bi mi ti. Falili bismo si mi. Svi problemi, vjerujte, osim onih najekstremnijih situacija proizlaze iz naših nerealnih očekivanja. Kad prihvatimo, ali zaista prihvatimo svoje razlike, stvorili smo temelj za uspješan brak. I zadnje, no ne najmanje važno – hodite s Bogom. Sjetite se dana kad ste zajednički stavili ruke na raspelo i rekli: Obećajem. Jeste li vi osoba koja krši svoja obećanja? Ako niste, zašto ih kršite u tom smislu? Neka vam Bog bude na prvom mjestu, i kunem vam se svime što mi je najvažnije na ovom svijetu – brak će uspjeti.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

SUVERENITET PRIPADA NARODU ORGANIZIRANOM U DRŽAVU

IZ USTAVNO PRAVNE MISLI STJEPANA RADIĆA mr.sc. Nado Grubić, Zadar viši predavač Veleučilišta u Šibeniku PRIPREMIO: DRAGAN ZLATOVIĆ 22. prosinca 2014.g. navršava se 110 godina od imenovanja Stjepana Radića za predsjednika tada osnovane Hrvatske pučke seljačke stranke, prednice Hrvatske seljačke stranke. U javnosti Stjepana Radića se prvenstveno percipira kao hrvatskog političara i mučenika, a gotovo se zaboravlja njegova značajna uloga u razvoju hrvatske ustavnopravne misli.

tjepan Radić (18711928), hrvatski političar i stradalnik, bio je – što je gotovo nepoznato – i vrstan politički i ustavnopravni pisac. Od oko trideset tisuća stranica Radićevih spisa, znatan dio njih njedri i njegove ustavnopravne uvide. Ovi su, pak, zgusnuti u njegovu spisu „Savremena ustavnost“ (1910). Knjiga je pisana s nakanom da posluži kao habilitacijska radnja za predavača komparativnog ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. „Ovo dakle nije samo ozbiljan pokušaj, da naša javnost dobije ovaj čas najpotrebnije pomagalo za solidnu političku naobrazbu, nego je ovo i moj prvi ozbiljni korak, da prema svojoj spremi zauzmem i u našem družtvu onaj položaj, što ga toliki naši ljudi imadu zagovorom i milošću vlastodržaca, ili samo zato,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

što su neprispodobivo više mislili na se i radili za se, nego li za obće narodno dobro. Ne znam, hoće li mi ovaj moj korak uspjeti, kao što nisam siguran ni zato, da će hrvatska akademski obrazovana inteligencija ovo moje djelo primiti sa zasluženim priznanjem; ali zato znam to, da radeći za ozbiljnu političku naobrazbu u Hrvatskoj vršim svoju dužnost, a tražeći si ovako solidnim radom dolični položaj u družtvu, da se služim samo svojim pravom.” Temeljna je, dakle, svrha ovom djelu: „da barem užemu krugu hrvatske inteligencije podam takvo djelo, s kojega će se moći u jednu ruku obazrieti po onom evrposkom i svjetskom ustavnom području, gdje su primjeri i uzori svih novijih ustava, a u drugu ruku, da s njima zaronim malo dublje barem u noviju ustavnu povjest evropsku,

POLITIKA naročito englezku i francezku, ali više historijskom zbijenom analizom, nego li obširnim povjestnim razlaganjem.” Radić drži da – iz ovoga – provenira dvostruka teška zadaća osustaviti („jasno i pregledno poredati”) činjenice iz kojih je razvidna slika o temeljima i načelima suvremene ustavnosti te utvrditi i eksplicirati institucije („uredbe”), tj. političku praksu „u kojoj su trajna jamstva toj ustavnosti i u kojoj se sve to više pokazuje pravo njezino obilježje, osobito s obzirom na skoru budućnost.” U realizaciji ovih zadaća, Radić je – po vlastitom priznanju – pošao od propitivanja načela engleske ustavnosti („englezkih ustavnih temelja”) te načela francuske ustavnosti („ustavna načela francezke revolucije”). „Sama mi se po sebi nametnula misao, da našemu obćinstvu najprije pokažem na prave temelje svake ustavnosti, a to se može najbolje učiniti na ustavu englezkom, koji se u istinu razvijao postepeno odozdo kroz čitava stoljeća, a nije možda nametnut odozgo i proglašen jednim kakvim zakonskim člankom. No budući da je taj englezki ustav i na samu susjednu Francesku još u doba francezke revolucije vrlo slabo djelovao – poglavito zato što nije bio izgradjen, te se površnim posmatračima činio pravom nakazom – dok su naprotiv ustavna načela francezke revolucije polovicom XIX. stoljeća prevladala cielom Evropom, ne izuzimajući ni Rusiju, to mi se činilo najzgodnije, da poslie englezkih ustavnih temelja prikažem ustavna načela francezke revolucije, ili točnije spomenute trojice

(Montesquieua, Rousseaua i Voltairea- N.G.) francezkih enciklopedista” Radićev spis je – u kontekstu ostalih ustavnopravnih fenomena – i topos njegova promišljanja fenomena suvereniteta. U prvom svesku svog kapitalnog djela „Savremena ustavnost“, drugi svezak kojega, iako najavljen, nažalost nije objavljen, Radić navodi: „Zato suverenost po Božjem pravu ili po Božjoj milosti spada na metafizičko ili svrhunaravno područje, a suverenost na temelju dugog posjeda vlasti spada opet u područje, materijalizma, kojim se nikako ne mogu razumno protumačiti tolike družtvene uredbe i tisućljetno nastojanje za posve nematerijalnim napredkom i slobodom.” Odbacujući, dakle, teokratsku teoriju u obje njene varijante (koncept tzv. neposrednog božanskog prava i koncept tzv. posrednog božanskog prava), odnosno teoriju dugog posjeda vlasti (zastare) te teoriju društvenog ugovora, kao temelj opravdanja narodnog suvereniteta Radić nudi „historijski” i „sociološki” argument opravdanja narodnog suvereniteta. Radić zaključuje kako narodni suverenitet („narodno vhovničtvo”) „nije ni teorija ni fikcija, pa se zato ne da ni pobiti nikakvim teorijama i nikakvim fikcijama”, narodni suverenitet je „fakat”, to je zapravo –naravno, tamo, gdje opstoji – prosvijećeno i organizirano javno mnijenje. Radić, dakle, prosvijećeno i organizirano javno mnijenje – atribuirajući mu „neodoljivu, upravo suverenu moć”– promovira u (faktičnog) suverena. Suverenitet, međutim, ne pripada svakom javnom mnijenju: on

je navlastit samo narodu organiziranom u državu, odnosno, barem toliko svjesnom i toliko jakom „da i uredjena država mora s njime ugovarati.” Narodni suverenitet, međutim, ne pripada samo jednoj generaciji („jednom pokoljenju”), već je to „zajednička imovina, dotično baština svih generacija”, a sadašnja generacija „tom baštinom samo upravlja, tu imovinu samo uživa.” Radić osobitu pozornost poklanja „ustavnim posljedicama narodnog suvereniteta”, te s tim u svezi, motri relacije narodnog suvereniteta i oblika vladavine („državnog sistema”), narodnog suvereniteta i izbornog prava, narodnog suvereniteta i zaštite manjina, narodnog suvereniteta i sustava razmjernog zastupanja, narodnog suvereniteta i izbornog prava žena, narodnog suvereniteta i predstavničkog („reprezentativnog”) sustava „u obće”, te narodnog suvereniteta i odgovornosti „narodnih predstavnika”. Radić zagovara takav izborni sustav, koji utvrđuje načelo većine: on nadalje argumentira kako sustav razmjernog predstavništva dovodi u parlament i manje stranke, pa se tim sustavom , dakle „i onako prevelika razcjepkanost stranačka može povećati u beskonačnost”, a bez jakih stranaka ne može biti stabilnih („ozbiljnih”) parlamentarnih koalicija, ovo pak rezultira parlamentarnom nestabilnošću „te se na taj način sav parlamentarizam, pače i sav ustav ruši u svom temelju.” Radić zaključuje „da je ovo ozbiljan prigovor proti razmjernomu zastupanju.” Radić – sa stajališta „strogo parlamentarne vlade”– poda-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

POLITIKA stire još jedan argument protiv sustava razmjernog predstavništva. Ako se razmjerno predstavništvo etablira kao sustav diobe zastupničkih mjesta u predstavničkim tijelu („zakonodavstvu”), onda će se – daljnjim tijekom stvari – „uvesti i u samu eksekutivu.” Stoga zaključuje „da tu onda nema više vlade kabineta ili jednodušnog ministarstva, nema jednom riečju parlamentarnoga sistema.” Radić nudi primjenu sustava razmjernog predstavništva ondje, gdje je predstavničko tijelo jednodomno, jer: sustav razmjernog predstavništva – respektirajući činjenicu da je sržni razlog opstojnosti gornjeg doma ustavna potreba „da se nijedan zakon ne stvori prenaglo i kao pod silu” – može, uvelike, odmijeniti gornji dom. Također, Radić tvrdi da je jedna od „ustavnih posljedica” narodnog suvereniteta biračko pravo žena. Naime, iz teze da suverenitet pripada „svemu narodu kao jednoj moralnoj cjelini”, slijedi – kao logična posljedica – stav da i ženama pripada biračko pravo. Radić tvrdi da je jedna od sržnih „ustavnih posljedica” narodnog suvereniteta sustav predstavničke vladavine („representativni sistem u obće”). Naime, narodna suverenost („narodno vrhovničtvo”) – upravo zbog svoga moralnoga obilježja – „treba svojih predstavnika i u području zakonodavstva i na polju vladanja i sudovanja”. Narodna suverenost posljeduje pravnom neodgovornošću (narodnih) zastupnika, jer narodni zastupnici su, samo, „predstavnici”, a ne „punomoćnici ili mandatari su98

Stjepan Radić u bolnici nakon ranjavanja

verenoga naroda. Suverenom narodu na raspoložbi su dva ključna „sredstva”, pomoću kojih on može prisiliti predstavnike na vršenje njegove volje: snaga prosvijećenoga i organiziranog javnog mnijenja i izbor na „ograničeno” vrijeme („jedina uspješna sankcija narodnog vrhovničtva”).Ove misli, koje predstavljaju samo

Stjepan Radić u ljesu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

fragment cjelovitih izlaganja i rasprava, respektabilne su i u sadašnjoj ustavno-političkoj zbilji, kao podloga za razumijevanje brojnih suvremenih ustavno-pravnih i političkih pitanja i problema, što govori u prilog uvažavanja Radića kao jednog od bitnih začetnika ustavnopravne misli u Hrvata.

IN MEMORIAM U rubrici In memoriam želimo se prisjetiti blagopokojnih svećenika Šibenske biskupije. Kako list izlazi kvartalno, tj. 4 puta godišnje odredili smo navesti imena svećenika koji su umrli u određenom kvartalu. Na taj način želimo sačuvati uspomenu na ljude koji su svoj život posvetili Crkvi i narodu, a kojih se često puta zajednica vjernika ne sjeti i tijekom vremena ih se nažalost zaboravlja. Nastojmo nji-

hov rad i trud oteti zaboravu i bar na ovaj način prisjetiti se njihove žrtve, te zadržati ih u vjerničkoj uspomeni i u svojim molitvama. U ovom broju navodimo imena pokojnih svećenika umrlih u razdoblju od 1. listopada do 31. prosinca, u posljednjih 70 godina. Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru. don Vinko Belamarić, 21.12.1993.

don Rudolf Pian 5.10.1970 don Frane Šimat 13.11.2013.

don Juraj Vukušić, 15.10.1992.

biskup Jeronim Mileta, 23.11.1947.

don Ivo Jakovljević, 12.2.1994.

don Mihovil Ribičić 11.12.1983.

don Ante Madirazza, 2.11.1944.

don Rafael Benamati, 20.12.1994.

don Lovro Kramar, 23.12.1978. don Joso Krnić, 29.12.1972.

don Josip Jadronja, 31.12.2007. don Ivan Zupanc, 31.12.1986.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 19 (6)

Sretan Božić i Nova Godina!