Pobjeda
Feljton 21
Četvrtak, 17. oktobar 2019.
19.
STEFAN PEROVIĆ CUCA – ZABLUDE I ČINJENICE
Knjaz Danilo nije imao strpljenja za kompromis Kao i svaki sukob koji među bliskim počne sitnom zađevicom, kad Stefan je bio svjestan da je sva- postane previše ličan, prerasta u zasljepljujuću mržnju, koja neminovno đa otišla predaleko i da je bilo vodi u tragediju. Stefan Cuca je smatrao da bi se za politički uspjeh i mnogo onih koji su je potpirivali: „Mržnja koju gajite prema rješavanje crnogorskog pitanja moralo dejstvovati u Turskoj, uz pomoć meni neće, možda, nikad oslabiti i čovjeku koji voli svoju do- Zapada. Danilo je već krenuo u tom pravcu, sa državničkim nervom i u movinu izgleda nepravedna i isključivom crnogorskom interesu bez ikakva povoda. Tu mržnju, » Piše: Dragan B. PEROVIĆ
nesumnjivo, povećava moje srodstvo sa Vama, a mnogi imaju interesa da je još više raspaljuju. Oni siju među nama razdor s namjerom da nas još više i nemilosrdno udalje. To mi pričinjava istinski bol“ (isto). Međutim, ispravno je zaključio da je potrebno jedinstvo i pozvao je Danila da u opštem interesu zaboravi prošlost i okrene se budućnosti: „Vi ste, nažalost, jedini čovjek u našem narodu koji brine za njega, koji se trudi da mu osigura budućnost i koji traži načina da ga organizuje. Vi ste neumorni i podsjećate me na svoju dužnost, tj. na dužnu ljubav i poštovanje prema Vama. Zaboravite prošlost i gledajte na budućnost. Evropski diplomati ne razumiju težnje Crne Gore. Oni im poklanjaju malo pažnje. Oni ne poznaju njihovu važnost. Oni ne znaju da cijene našu slobodu koju smo mi branili četiri stoljeća. Oni hladnokrvno posmatraju sva djela našeg herojskog naroda. Nažalost tako mora da bude u sadašnjim uslovima i današnjem uređenju svijeta. Međutim, taj preobražaj svijet ne želi da se izvrši niti dopušta da ga Vi izvršite po Vašoj pravednoj želji.“ Na žalost, Danilo nije imao strpljenja, ali ni vremena, da se ozbiljnije pozabavi sa Stefanom i napravi kompromis. Okolnosti su se usložnjavale, praktički istorija se ubrzavala, a napadi na Danila su dolazili sa svih strana. Najbliži su kovali zavjeru protiv njega, pojedina plemena su se bunila i odbijala vlast sa Cetinja, potpomognuta skadarskim pašom, pod čije su okrilje pristajali, a najmoćniji saveznici sa svojim epigonima radili su mu o glavi. Kao i svaki sukob koji među bliskim počne sitnom zađevicom, kad postane previše ličan, prerasta u zasljepljujuću mržnju, koja neminovno vodi u tragediju. Stefan Cuca je smatrao da bi se za politički uspjeh i rješavanje crnogorskog pitanja moralo djejstvovati u Turskoj, uz pomoć Zapa-
da. Danilo je već krenuo u tom pravcu, sa državničkim nervom i u isključivom crnogorskom interesu. Stefan je smatrao da može još da se uradi, ali nije htio ništa na svoju ruku da čini, već je tražio Danilovu saglasnost: „Ovlastite me jednim pismom kod Porte i pošaljite mi jednog od Vaših ljudi s uputstvom u kojim granicama treba da radimo... Sadašnji položaj naše domovine zahtijeva od svih potrebnu saradnju. Rasne i porodične veze pozivaju nas na jedinstvo. Ne mislite više na naše neslaganje i mržnju. Novi život, budućnost nas poziva na zajednički rad. Treba raditi zajedno na dobro svih. Knjaže, naći ćete u meni pravog prijatelja i vjernog sina otadžbine, naći ćete, a to ćete vidjeti, vjernog podanika i
Danilov alajbarjak sa Grahovca
Orden knjaza Danila za nezavisnost
Knjaz Danilo Petrović Njegoš
Stefan Perović Cuca
Stefan jeste na kraju „popustio”, ali strijele su bile odapete i tragedija se nazirala. Sukob Stefana Andrijina Perovića Cuce i knjaza Danila Petrovića Njegoša, dva sudbinski vezana savremenika, nije bio samo njihov usud, već je to usud Crne Gore, kojoj unutrašnji sukobi sputavaju povratak u one mitske visine, u koje su ih smještali mnogi dobronamjerni prijatelji i pośetioci
iskrenog rođaka (uprkos prošlosti). U tom pogledu ja računam na Vašu pravičnost, ali nikada ne mogu da se pomirim sa onim klevetnicima, pokvarenjacima i lažljivcima koji Vas okružuju i koje ćete vremenom upoznati.“ Ostaje i pitanje zašto nakon izgnanstva iz Crne Gore, po raspoloživim podacima, nije više nikada pošao za Beograd? Tamo se školovao, imao dosta poznanika i prijatelja, potporu srpske vlade i određeni krugovi su ga razmatrali u nekim kombinacijama kao zamjenu za Danila? Viđeli smo i da ga je Francuz Bure označio protivnikom Rusije (što je i Danilo tvrdio u prvim reakcijama), zbog čega je po riječima francuskog poslanika bio riješio da ide za Beograd, „nadajući se da u Srbiji nađe otadžbinu samostalniju i nezavisniju od Rusije“ (D. Stranjaković, Sizerenstvo, str. 333). Već smo razmatrali pitanje da li je pošao za Rusiju? Vjerovatno, ne odbacujemo tu mogućnost, ali nema sigurne potvrde o tome. Dosta tekstova i nekih priča govore da je pošao za Carigrad da bi odatle išao za Rusi-
ju. Zbog toga nam je posebno bio zanimljiv tajni izvještaj ruskog poslanika iz Carigrada nakon Stefanova ubijstva. Rekosmo, tu nema sumnje – Stefan nije imao nikakvog kontakta sa njima i niti je tražio dozvolu za put u Rusiju. Makar i onoga formalnoga upita za dobijanje odobrenja ili vize. Znamo da su na dozvole za put u Rusiju od carskih ruskih vlasti čekali i Petar I i Njegoš i knjaz Danilo (i svi njihovi prethodnici), a koja im je ponekad znala biti uskraćena. Možda bi se u razmatranju razloga koji su mogli ubrzati njegov odlazak za Carigrad mogao uzeti i komentar iz jednog lista koji smo ranije naveli, da je Stefan htio da „se uklonio od granica crnogorski(h), jer su se neki služili i njegovim imenom u nesrećnoj političkoj raspri, koja mu je veliku tugu zadavala“ (Novine Srbske, 13. VI 1857, broj 66, str. 248). Knjaz Danilo Petrović Njegoš i Stefan A. Perović Cuca su imala sličnu, tragičnu sudbinu. Ostavili su svoje mjesto u povjesnici i dio su naše slavne prošlosti. Knjaz Danilo je, uz okretanje Francuskoj, usposta-
vio veze sa Garibaldijem, čiji je model ujedinjenja italijanskih država služio Danilu kao podstrek u radu na ujedinjenju Južnih Slovena. Sasvim je normalno što su protiv stvaranja jake slovenske države na jugu bile suśedne velike sile: Austrija i Turska. Isto tako ne čudi što je Rusija imala druge planove, jer joj je Danilo izmakao iz „bratskog zagrljaja“. A Srbiji je sam Danilo, sa svojim idejama o jakoj Crnoj Gori i njenoj pijemontskoj ulozi, bio i te kakva prepreka u načertanijevskim nakanama. S toga su svi našli zajednički interes i poradili na likvidiranju mladog Petrovića. Čak je i njegov kum, austrijski namjesnik Mamula, bio zabrinut zbog rasta Danilove popularnosti u južnoslovenskim krajevima nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu: „Baš u sred ove Mamuline brige, što raste uticaj Kneza Danila ne samo na raju nego čak i na Muslomane u okolnim turskim provincijama, njegov pretpostavljeni Ministar iz Beča javlja mu: da su pop Puniša Pavićević i Todor Kadić stigli u Beč, da su odmah upućeni u rusku ambasadu da traže pasoš za Rusiju.
Tamo im je odgovoreno da moraju čekati 6 do 8 nedelja dok oni za njih jave u Petrograd i dokle otud stigne dozvola da se puste u Rusiju. Ova dvojica nemajući sredstava da žive dva meseca u Beču, te da toliko čekaju, mole da im se izda pasoš za Srbiju gde mogu odmah naći zarade. Ministar spoljnih poslova nema ništa protivu toga.“ Kasnije su Kadić i Pavićević stigli u Carigrad. Tamo su ubili Mašana Stevanovog Martinovića. U Kotoru je, 12. avgusta 1860, od strane Todora Kadića izvršen atentat na knjaza Danila. Od zadobijenih rana umro je śutri dan, 13. avgusta 1860. „Tvrditi za Knjaza Danila, da je bio genije, bilo bi pretjerano, ali i ako malo pismen i bez škole, on je bio jedan od rijetkih naših vladara, koji, doduše, nije uvijek znao koliko može, ali je uvijek znao što hoće. Kad se dobro prouči, vidi se, da je bilo nešto veliko u ovom čovjeku sitnoga tijela. Glavno polje njegova rada nije bila njegova državica Crna Gora, osim u toliko da stegne Crnogorce, koji su za slabog vladara Vladike Rada bili dobro olabavili u svakom pogledu. On je prvi pokušao, da koliko-toliko uvede Crnogorce u kolosijek građana zapadne Evrope, ne ipak koliko je mogao, nego koliko je umio. I kao ličnost i kao vladar, i kao vojnik Knjaz Danilo bio je uvijek na svom mjestu“ (D. Vuksan, Zapisi, str. 193 – 194). Rekosmo da su se o viziji nove crnogorske države koju je stvarao knjaz Danilo mnogi spotakli, a da je Cuca bio najveći gubitnik. Danilov i Cucin usud bio je u tome, što: „Oni su, obojica, bili toliki protivnici, da nijesu htjeli ni za dlaku da popuste ni onda kada su državni interesi zahtijevali pomirljivost duhova, s obzirom da su ondašnju Crnu Goru napustili ne samo takvi zanesenjaci, koji namah padaju u očajanje kao što je to bio slučaj sa Perovićem, već i najtvrđi ljudi onoga doba. I u tome je bila njihova zajednička nesreća koja ih je do poslednjeg dana pratila.” Stefan jeste na kraju „popustio”, ali strijele su bile odapete i tragedija se nazirala. Sukob Stefana Andrijina Perovića Cuce i knjaza Danila Petrovića Njegoša, dva sudbinski vezana savremenika, nije bio samo njihov usud, već je to usud Crne Gore, kojoj unutrašnji sukobi sputavaju povratak u one mitske visine, u koje su ih smještali mnogi dobronamjerni prijatelji i pośetioci. Dužni smo poštovati svijetle tradicije svojih predaka, ali iz današnje vizure, biti strogi prema svim njihovim zabludama, greškama i stranputicama. Istina i realno sagledavanje prošlosti, a i sadašnjosti, bez mistifikacija i mitomanskih konstrukcija, jedini su pravi put povratka temeljnim crnogorskim vrijednostima: čojstvu i slobodarstvu. (Kraj)