Issuu

UREDNIČKI KOMENTAR

Država zarobljena između prošlosti i budućnosti

Crna Gora ne postoji bez 13. jula i antifašističke vertikale i to je vrijednost koja se mora braniti. Trenutna vlast je posebna priča: iako ima gotovo dvotrećinsku većinu, djeluje kao raštimovani orkestar, gdje se ne znaju magistrale politike. Previše heterogena struktura kojoj su vlast, funkcije i privilegije jedini lijepak. Što reći o opoziciji: i oni su kao i cijela država u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Nalaze se u vremenskoj petlji iz koje nikako da izađu

ANALIZA: Globalni klimatski izgledi: strategije i upozorenja

Prijeti li nam katastrofalni scenario?

Piše: Dr Ivana VOJINOVIĆ

PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA: U posljednje dvije godine zaplijenjeno svega 68 kilograma kokaina, a svaki drugi testirani vozač pod dejstvom narkotika

Vozači više ne piju. Jeftinije im je da se drogiraju. Napuše se trave za pet ili 10 eura i sjednu za volan. Ili „povuku liniju“ za 20 eura. Nažalost, nemamo dovoljan broj testova, koji su skupi, inače bi svakoga trebalo testirati na narkotike, kazao je Pobjedin sagovornik, nezadovoljan stanjem u policiji

ŽIVOT JEDNOG UMJETNIKA: Slikar Pero Nikčević za Pobjedu

Ovdje su ljudi opsjednuti novcem i komforom, ali to je samo sredstvo, a u Crnoj Gori to ljudi uzimaju za cilj. Ovo društvo kao da se nikad neće najesti, dobro obući, imati dobra kola. Ničega previše ne valja. Da nije bilo Pariza i francuske kulture, o oba ova važna segmenta ne bih imao što da kažem STR. 16. i 17.

U PRAZNIČNOM BROJU POBJEDE

František Lipka, predsjednik Republičke komisije za pripremu referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore 2006. godine Crna Gora nije uspjela da prevaziđe referendumske podjele

Anđela Jakšić-Stojanović, ministarka prosvjete, nauke i obrazovanja Povratak dopunske nastave zamijeniće privatne časove

Rade Bojović, bivši koordinator Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru i sadašnji GI „21. maj“ Promjene mogu pokrenuti samo snage van aktuelne političke klase

Ivan Bulatović, izvršni direktor EPCG Zbog isključenja TE i povećane potrošnje EPCG će godinu završiti sa znatnim minusom

Petar Kapisoda, predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore Sistem je ključna riječ, sa stilom smo otišli na Svjetsko i Evropsko prvenstvo

Sljedeći broj Pobjede izlazi u subotu, 24. maja 2025.

VIJEK FUDBALSKOG KLUBA: Kovačević, Božović i Nilević – tri važna imena za ponos podgoričkog i našeg najvećeg kluba, koji u junu slavi 100 godina postojanja

Dragoljub Ilić, kompozitor, klavijaturista i osnivač Generacije 5

U svijetu u kojem se muzika mjeri brojem pregleda, algoritmima i trenucima viralne pažnje, razgovor s Dragoljubom Ilićem iz Generacije 5 djeluje kao susret s autentičnom dimenzijom umjetnosti - onom koja odolijeva vremenu STR. 53. STR. 48. i 49.

INTERVJU: František Lipka, predsjednik Republičke komisije za pripremu referenduma o državno-pravnom

Crna Gora nije uspjela da prevaziđe referendumske

Crna Gora je uspjela da izgradi građansko multietničko društvo, nažalost, ove civilizacijske vrijednosti su zadnjih godina postale predmet osporavanja; privukla je velike strane investicije i zahvaljujući njima ojačala je ekonomski potencijal države i povećala životni standard građana; razvila je mrežu infrastrukture – izgradila je jednu dionicu auto-puta; postala je članica NATO i kandidat broj jedan za prijem u Evropsku uniju. To su sve rezultati za pohvalu. Nažalost, nije uspjela da prevaziđe podjele u društvu još iz vremena referenduma, kao ni neke nove importovane podjele – kaže Lipka

PODGORICA – U poređenju sa razdobljem referenduma, politička situacija u današnjoj Crnoj Gori je u nekim aspektima ista, a u nekim drugačija. Društvo je ponovo podijeljeno, po starim i po novim importovanim linijama, situacija je puna tenzija, međutim, čini se da danas nema dovoljno ozbiljnih lidera koji bi te tenzije smirivali i trudili se da probleme rješavaju dijalogom i dogovorom. Kao da je iz politike nestala odgovornost za izrečenu riječ i za donešenu odluku - kaže u intervjuu za Pobjedu František Lipka, predsjednik Republičke referendumske komisije u vrijeme održavanja referenduma o državnom statusu Crne Gore 2006. godine.

Bivši ambasador Slovačke u Crnoj Gori, Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu i nekadašnjoj Jugoslaviji, ugledni slovački diplomata i ekspert za region, čije se poruke pažljivo slušaju u zemljama Zapadnog Balkana, ističe da nije realno da Crna Gora do 2026. završi pregovore sa Evropskom unijom.

POBJEDA: Bili ste predsjednik Referendumske komisije kojeg su prihvatila oba bloka. Imali ste zlatni glas koji je bio presudan za odbacivanje više od 200 žalbi bloka za zajedničku državu. A ipak ste na kraju organizovali večeru za članove Izborne komisije, na koju su svi došli. Kako Vam je to pošlo za rukom?

LIPKA: Nijesam imao nikakav „zlatni glas“, tu kovanicu je lansirao jedan tada visoki funkcioner SNP-a, valjda zbog toga da javnosti sugeriše da o ishodu referenduma odlučuje neko drugi, a ne građani Crne Gore. Bile su dvije večere, jedna na moj poziv u restoranu „Pod pločom“, kad su bili objavljeni rezultati referenduma, druga oproštajna u restoranu „13. jul“ na Marezi, prilikom završetka rada Referendumske komisi-

je. Na ovim večerama su bili prisutni svi članovi Komisije i mogu Vam reći da je atmosfera na ovim večerama bila prijatna i prijateljska. Osjećalo se da je svima laknulo što se referendum završio na miran način, bez konflikata koji su pratili stvaranje nezavisnih država u drugim jugoslovenskim republikama. Najkraći i najtačniji odgovor na Vaše pitanje: „Kako Vam je to pošlo za rukom“, bio bi: U to vrijeme su se politikom bavili džentlmeni. Ali pokušaću da Vam približim moje viđenje tih događaja. Komisija je bila osnovana na paritetnoj osnovi, radili smo predano tri mjeseca, svakog dana, i svi članovi su u diskusijama, po svakom pitanju, slobodno i ravnopravno iznosili svoja mišljenja i branili svoje stavove. Naravno, bilo je i mnogo varničenja, ali sve je ostajalo u okviru profesionalne pravne i političke debate. Najvažnije je bilo da su sve odluke Komisije do dana glasanja bile prihvaćene konsenzusom članova oba bloka. Ja nijesam glasao nijednom. I OSCE je u svom izještaju konstatovao da je „Komisija radila na otvoren i transparentan način tokom cjelokupnog procesa“ i da je „sve odluke donijela konsenzusom“. Članovi Komisije su imali bezbroj prilika da se uvjere da sam korektan i neutralan, da ne preferiram nijedan blok. I da znam da zauzmem tvrd stav u odbrani nezavisnosti Komisije i pravednosti referendumskog procesa. Kad je bio uhapšen jedan član Komisije iz bloka za zajedničku državu, navodno zbog toga što je „neovlašćeno predao prijavu za upis glasača“, ja sam zaprijetio da ću napustiti Komisiju ako taj čovjek ne bude odmah pušten na slobodu. Mislio sam to ozbiljno, jer ne bih mogao da vodim Komisiju koja nije izbalansirana. Izgleda da sam stekao povjerenje svih članova Komisije koji nijesu mali razloga da odbiju moj poziv na večeru.

POBJEDA: Obilježavamo 19 godina nezavisnosti. Gotovo dvije decenije. Čini se da smo danas pred većim izazovima nego te istorijske 2006. Koliko se Crna Gora promijenila, sigurno smo mogli više i bolje?

LIPKA: Ne volim floskulu „sigurno smo mogli više i bolje“. Svako društvo uvijek ostvari samo ono što je moguće u postojećim političkim, međunarodnim i istorijskim prilikama i što mu dozvoljava civilizacijski nivo društva u najširem smislu te riječi. Mislim da je Crna Gora dobro iskoristila godine nezavisnosti i da je ostvarila niz zapaženih rezultata koji su pozitivno promijenili sliku i karakter zemlje i njen položaj na međunarodnoj sceni. Da pomenem samo neke najvažnije: Crna Gora je uspjela da izgradi građansko multietničko društvo, nažalost, ove civilizacijske vrijednosti su zadnjih godina postale predmet osporavanja; privukla je velike strane investicije i zahvaljujući njima ojačala je ekonomski potencijal države i povećala životni standard građana; razvila je mrežu infrastrukture, izgradila je jednu dionicu auto-puta; postala je članica NATO i kandidat broj jedan za prijem u Evropsku uniju. To su sve rezultati za pohvalu. Nažalost, nije uspjela da prevaziđe podjele u društvu još iz vremena referenduma, kao ni neke nove importovane podjele.

P OB JEDA: Bili ste aktivni sudionik referendumskog procesa, koji je organizovan po najvišim evropskim standardima. Što je, po Vama, bilo presudno za demokratski karakter referenduma i njegov rezultat? Kao da je i ta demokratija nestala u današnjoj Crnoj Gori?

LI P KA: Svaki politički proces, njegov karakter i rezultat zavisi od ljudi koji ga vode. Crna Gora je imala sreću što su proces referenduma vodili

ozbiljni ljudi koji su željeli da ovo osjetljivo pitanje budućnosti Crne Gore riješe na demokratski način – referendumom. Uspjeli su da, uz pomoć Evropske unije, usaglase pravila referenduma, takozvani lex specialis, i da ga ispoštuju do kraja; ljudi koji su prije svega osjećali veliku istorijsku i ličnu odgovornost za miran ishod referenduma. I to važi za čelnike oba bloka - bloka za nezavisnost Crne Gore i bloka za zajedničku državu sa Srbijom. Naravno, cijelo društvo je bilo podijeljeno po pitanju budućeg ustavno-pravnog statusa Crne Gore, situacija u društvu je bila veoma napeta, puna tenzija, ali lideri oba bloka su se trudili da te tenzije drže u granicama političkog procesa, odnosno političke kampanje adekvatne važnosti istorijskog referendumskog pitanja. U poređenju sa razdobljem referenduma, politička situacija u današnjoj Crnoj Gori je u nekim aspektima ista, u nekim drugačija. Društvo je ponovo podijeljeno, po starim i po novim linijama, situacija je puna tenzija, međutim, čini se da danas nema dovoljno ozbiljnih lidera koji bi te tenzije smirivali i trudili se da probleme rješavaju dijalogom i do-

govorom. Kao da je iz politike nestala odgovornost za izrečenu riječ i za donešenu odluku.

POBJEDA: Vlast je ubijeđena da do kraja 2026. možemo završiti pregovore sa EU, Brisel ima volju da nas primi. Da li ste optimista da se to može desiti?

LIPKA: Mislim da to nije realno iz više razloga. Svaki rezultat pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, pozitivan i negativan, dugoročno će uticati na budući razvoj Crne Gore, i zbog toga Vaše pitanje zahtijeva širi odgovor. Crna Gora je do parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine otvorila sva pregovaračka poglavlja, to jest 31 podglavlje, i tri zatvorila, i izbila je na čelo kolone kandidatskih država na putu prema Evropskoj uniji. Taj uspjeh je ostvarila u situaciji kad je Evropska unija - ponekad sa razlogom, ponekad bez razloga - usporavala proces proširenja. Nakon avgusta 2020. proces evropskih integracija u Crnoj Gori je stagnirao: Krivokapićeva vlada, kao i Abazovićeva, evropsku agendu potpuno je ignorisala. Tek je Spajićeva vlada nakon izbora 2023. godine evropsku agendu stavila među svoje strateške prioritete i ostvarila

je određene rezultate: ispunila je uslove za dobijanje IBAR-a i zatvorila je tri pregovaračka poglavlja. Naruku joj je išao i novi pristup EU prema proširenju: EU je pod pritiskom geopolitičkih previranja odlučila da ubrza proces proširenja i da učlanjenjem kandidatskih država stabilizuje region Zapadnog Balkana. Međutim, taj novi pristup ne znači da Unija neće insistirati na ispunjenju svih tehničkih i političkih uslova za zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Da bi Crna Gora ostvarila svoj ambiciozan cilj i do kraja 2026. godine zatvorila još 25 preostalih otvorenih poglavlja, morala bi da do kraja ove godine zatvori recimo 11, a iduće 14 poglavlja. Međutim, Vlada je za dvije godine, od juna 2013. do maja 2024, zatvorila samo tri poglavlja. Dakle, sadašnja dinamika realizacije evropske agende pokazuje da je zatvaranje 25 poglavlja u roku od dvije godine pod velikim znakom pitanja, odnosno da to neće biti moguće. Ni iz tehničkih ni iz političkih razloga: Vlada nema dovoljno stručnih kapaciteta ni realan sinhronizovan program realizacije zadataka iz evropske agende, a čini se da

František Lipka

da referendumske podjele

jedan dio parlamentarne većine nema iskrenu želju da Crna Gora postane članica EU. Na stvaranje ovakve percepcije politike ne utiču proevropske izjave, kojih ima napretek, već politički potezi koji Crnu Goru udaljavaju od Evropske unije, uključujući i otvaranje identitetskih pitanja koja dijele društvo i proces evropskih integracija stavljaju u drugi plan. A Uniji šalju sliku Crne Gore kao zemlje koja po pitanju evropskih vrijednosti mentalno još nije spremna za članstvo.

Ponekad se čini da Vlada i parlament igraju sa EU čudan politički tango: jedan korak naprijed prema EU, dva koraka unazad. Na primjer - prvo urade prvi korak, ispunivši minimum uslova za dobijanje IBAR-a, a sjutradan naprave dva koraka unazad - parlamentarna većina usvoji Rezoluciju o Jasenovcu, znajući da time ugrožava zatvaranje pregovaračkih poglavlja, ne samo na Međuvladinoj konferenciji u decembru 2024. godine. Ili - Crna Gora na Međuvladinoj konferenciji - zbog veta Hrvatske izazvanog upravo Rezolucijom o Jasenovcu - od četiri zatvori samo tri poglavlja. Međutim, ni to nije bila dovoljno snažna opomena. Parlament sjutradan napravi dva koraka unazad, kada pravno kontroverznom odlukom penzioniše sutkinju Ustavnog suda Draganu Đuranović, ugrožavajući nezavisnost i funkcionisanje US. A deblokiranje US bilo je jedno od najvažnijih uslova za dobijanje IBAR-a!

Čini se da parlamentarna većina još nije shvatila da svaka članica može blokirati prijem Crne Gore u Evropsku uniju i da će se u Francuskoj i u Austriji o prijemu Crne Gore u Uniju odlučivati na referendumu!

Ako Crna Gora želi da bude primljena u Uniju, moraće da ispunjava obećanja, da realizuje preuzete obaveze, da poštuje legislativu Unije i da pazi da nekim odlukama ne pokvari odnose sa Evropskom komisijom i sa državama članicama. Pitanje je kako će na evropski put Crne Gore uticati realizacija ugovora sa gospodinom Alabarom - predsjednik Savjeta EU gospodin Košta je bio po tom pitanju veoma jasan rekavši da, citiram: „Ovi Sporazumi moraju potpuno da poštuju EU zakonodavstvo, posebno kad su u pitanju javne nabavke i zaštita životne sredine“. Ne znamo kakva će biti u završnici reakcija Francuske

Moglo bi se desiti da liberalno-demokratske članice zauzmu stav da bi učlanjenje Crne Gore u Uniju na čelu sa vladom koja iskreno ne dijeli baš sve vrijednosti EU, predstavljalo rizik po jedinstvo i djelotvornost Evropske unije. Proširilo bi blok neliberalnih država članica i ojačalo njihove šanse da blokiraju donošenje odluka i da opstruišu reforme koje imaju za cilj produbljivanje unutrašnje integracije i ojačanje EU kao strateškog globalnog igrača. I upravo zbog toga liberalno-demokratske članice, želeći da izbjegnu ovu opasnost, sasvim opravdano će insistirati da Spajićeva vlada striktno ispuni sve tehničke i političke uslove, što će biti za nju veoma teško ostvariv zadatak do kraja 2026. godine, ili čak do kraja njenog mandata 2027. godine. Bio bih srećan da nijesam u pravu

na iznenadnu promjenu uslova tendera za koncesiju aerodroma, 30 dana prije donošenja odluke.

Međutim, ne može se isključiti ni promjena sadašnjeg dobronamjernog stava EU prema proširenju i prema Crnoj Gori. U Evropskoj uniji će sve više jačati unutrašnji konflikt između liberalno-demokratskih i neliberalnih nacionalističko-desničarskih članica koji će neminovno prouzrokovati promjene više zajedničkih politika, uključujući i politiku proširenja. Moglo bi se desiti da liberalno-demokratske članice zauzmu stav da bi učlanjenje Crne Gore u Uniju na čelu sa vladom koja iskreno ne dijeli baš sve vrijednosti EU, predstavljalo rizik po jedinstvo i djelotvornost Evropske unije: proširilo bi blok neliberalnih država članica i ojačalo njihove šanse da blokiraju donošenje odluka i da opstruišu reforme koje imaju za cilj produbljivanje unutrašnje integracije i ojačanje EU kao strateškog

UREDNIČKI KOMENTAR: Devetnaest godina obnove nezavisnosti: Kako dalje?

Država zarobljena između prošlosti i budućnosti

globalnog igrača. I upravo zbog toga liberalno-demokratske članice, želeći da izbjegnu ovu opasnost, sasvim opravdano će insistirati da Spajićeva vlada striktno ispuni sve tehničke i političke uslove, što će biti za nju veoma teško ostvariv zadatak do kraja 2026. godine, ili čak do kraja njenog mandata 2027. godine. Bio bih srećan da nijesam u pravu.

POBJEDA: Slovačka je bila i ostala veliki prijatelj Crnoj Gori. Predano ste radili da Crna Gora uđe u NATO i približi se EU. Kako vidite buduću saradnju Slovačke i Crne Gore? Što je najveći potencijal naše države i njenog društva?

LIPKA: U pravu ste, Slovačka je uvijek podržavala evropske ambicije Crne Gore ne samo politički u institucijama NATO i Europske unije, već i konkretnim projektima: četiri godine smo kod vas vodili projekat Narodni konvent o evropskim integracijama Crne Gore. Cilj tog projekta je bio da vaše građane upoznamo sa procesom evropskih integracija i da u taj proces uključimo sve slojeve društva, jer u Uniju ne ulazi samo vlada, već cijelo društvo - nevladin sektor, opozicija, univerziteti i naučne institucije, strukovne organizacije, lokalne samouprave, sindikati… I upravo ovaj bitni segment mi nedostaje u ovoj fazi vašeg pristupnog procesa. A četiri godine smo vodili projekat Crna Gora na putu u evroatlantsku porodicu. Cilj ovog projekta je bio da vašim građanima približimo objektivnu sliku Alijanse i njenu nezamjenljivu ulogu u održavanju bezbjednosti, stabilnosti i mira u evroatlantskom prostoru. I da vašim građanima pružimo dovoljno relevantnih informacija kako bi bolje razumjeli prednosti članstva u NATO. Naše prijateljstvo stoji na čvrstim temeljima istorijskog iskustva, bliskim stavovima prema mnogim ključnim pitanjima i uspješne saradnje u nedavnoj prošlosti, zbog toga sam ubijeđen da će Slovačka i ubuduće podržavati Crnu Goru na putu u Uniju i u procesima demokratskih reformi. Najveći potencijal svake države i društva uvijek su ljudi. Mlade generacije koje će preuzeti državu i nastaviti da je razvijaju u kontekstu brzog tehnološkog napredka i često nepredvidivih promjena na evropskoj i globalnoj političkoj sceni, ali takođe u kontekstu crnogorske tradicije.

Marija JOVIĆEVIĆ

Crna Gora ne postoji bez 13. jula i antifašističke vertikale i to je vrijednost koja se mora braniti. Trenutna vlast je posebna priča: Iako ima gotovo dvotrećinsku većinu, djeluje kao raštimovani orkestar gdje se ne znaju magistrale politike. Previše heterogena struktura kojoj su vlast, funkcije i privilegije jedini lijepak. Što reći o opoziciji: I oni su kao i cijela država u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Nalaze se u vremenskoj petlji iz koje nikako da izađu

Na današnji dan, prije devetnaest godina, Crna Gora je odlučila da krene svojim putem. Tog 21. maja 2006. godine većina građana izabrala je nezavisnost – ne samo kao politički čin, već kao izraz volje da živimo u državi koju ćemo sami oblikovati.

Bila je to velika nada, entuzijazam, prilika da postanemo ozbiljna, moderna evropska država, slobodna da odlučuje o sebi. Skoro dvije decenije kasnije, moramo postaviti teško pitanje – da li smo tu šansu iskoristili? Reklo bi se – ne!

Danas, Crna Gora ne izgleda kao društvo koje zna kuda ide. Nijesmo postali ono što smo zamišljali. Ostali smo zarobljeni između prošlosti koja nas vuče nazad i budućnosti koju nikako da zacrtamo. I dalje smo duboko podijeljeni – etnički, vjerski, politički… I dalje se gledamo preko rovova, sumnjičimo, brojimo krvna zrnca i preispitujemo tuđu lojalnost. Nije zdravo da i dalje nemamo odgovor na osnovno pitanje: Što je Crna Gora i kakva želi da bude za deset godina? Kakva je to država u kojoj se ne zna gdje se završava oltar, a gdje počinje Ustav? U društvu ne postoji konsenzus o bilo čemu, a nova pitanja pa čak i ekonomska nameću stalno nove podjele. Uticaj Srpske pravoslavne crkve u javnom životu postao je gotovo paralelna struktura moći. U zemlji koja je ustavno sekularna, imamo otvoreni politički klerikalizam. Crkva se ne zadovoljava duhovnim pitanjima. Ona oblikuje politiku, postavlja ministre, utiče na zakone. I ono što je ključ-

no nastavila je opasnu politiku revizionizma kroz rehabilitaciju poraženih ideologija pa se i među njihovim dojučerašnjim saveznicima u obaranju tridesetogodišnje vlasti DPS-a postavilo pitanje: Koja je njihova misija?

Crna Gora ne postoji bez 13. jula i antifašističke vertikale i to je vrijednost koja se mora braniti.

Trenutna vlast je posebna priča: Iako ima gotovo dvotrećinsku većinu djeluje kao raštimovani orkestar gdje se ne znaju magistrale politike. Previše heterogena struktura kojoj su vlast, funkcije i privilegije jedini lijepak.

Što reći o opoziciji: I oni su kao i cijela država u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Nalaze se u vremenskoj petlji iz koje nikako da izađu. Potrebne su im nove ideje, nove politike i ono što je jako bitno - novi partneri. Ako zaista žele brz povratak na vlast. Ekonomski temelji države podrivaju se nekompetencijom i kratkovidošću. Investitori kao što su Petros Statis ili Mohamed Alabar ne nailaze na partnere u institucijama - prvi na centralnom, a drugi na lokalnom nivouveć na sumnjičavost, sabotaže i ćutanje. Dok se druge države regiona bore da privuku kapital i znanje, mi puštamo da ih tjeramo, nekad i otvorenim kampanjama koje se graniče sa linčom. Nevladin sektor, koji bi trebalo da bude korektiv vlasti, često preuzima ulogu sudije i dželata. Proglašava strane investitore opasnošću, a njihove zemlje kriminalnim kartelima i švercerima cigareta.

Država ćuti. A ćutanje ovdje nije neutralnost, to je poziv na povlačenje. Pregovori sa Evropskom unijom su druga rana koja ne zarasta. Počeli smo ih prvi u regionu, sada se pominje paket sa Albanijom. Samo Turska duže pregovara, ali za razliku od nje, Crna Gora ne zna što hoće. Ustajali proces, prepun formalizma, bez unutrašnjeg pokreta i odlučnosti. Godinama tapkamo u mjestu, a generacije koje su odrasle uz san o evropskoj Crnoj Gori polako gube vjeru. Najporaznije je što identitetska pitanja, umjesto da su zatvorena sa osamostaljenjem, neprestano izbijaju i to kao eksploziv, u trenucima kada nam najviše treba stabilnost. Svaki napredak u ekonomiji, svaka šansa za reformu, uguši se novim sukobom. Kao da ne znamo drugačije. Kao da se plašimo mira više nego krize. Devetnaest godina nezavisnosti nije kratak period. Ali nije ni dovoljan da se opravda stagnacija, strah i neodlučnost. Nezavisnost je bila početak, a ne kraj puta. Bili smo hrabri tada. Zašto sada ćutimo? Crnoj Gori ne treba nova referendumska pobjeda. Treba joj nova vizija. Nova hrabrost. Treba joj društveni dogovor o tome ko smo, što želimo, kako živimo i kako ćemo preživjeti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Ako to ne uradimo, u dvadesetoj godini nezavisnosti, mogli bismo se probuditi kao država koja je svoju slobodu prokockala – ne zbog neprijatelja, već zbog vlastite nesloge. Crna Gora ima pravo na budućnost. Samo ako je konačno prestane odlagati.

Piše: Nenad ZEČEVIĆ

PODGORICA - Kao i prije

19 godina, kada se glasalo za njenu nezavisnost, Crnoj Gori je i danas potrebno afirmisanje i zaštita kolektivnih identiteta i posvećenost kulturi sjećanja zasnovanoj na državnoj tradiciji, antifašizmu i postjugoslovenskom otporu velikosrpskoj i ratnoj politici koja je devedesetih godina iskompromitovala našu državu.

To je, u intervjuu za Pobjedu, kazao koordinator nekadašnjeg Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru i aktuelni izvršni koordinator Građanske inicijative „21. maj“ Rade Bojović. Jedan od ključnih ljudi koji su dali sebe kako bi građanima pokazali vrijednosti i značaj izglasavanja državne samostalnosti, prisjetio se kako su svi „bili odlučni u potrebi da se Crna Gora konstituiše kao nezavisna i proevropska država“.

- Tome je presudno doprinijela i činjenica da su se sve razlike i diobe unutar suverenističke politike potisnule u drugi plan čemu je naročit doprinos dao objediniteljski Pokret. Nijesam sumnjao da ćemo uspjeti i da će Crna Gora postati međunarodno priznata država –kazao je on.

Kako je istakao, uprkos sadašnjim prilikama, postoje i tekovine 21. maja koje su „neupitne i ohrabrujuće“, jer znatna većina građana danas podržava samostalnu, demokratsku i proevropsku državu, kao i državne simbole.

Dvadeseti vijek bio je ključan za negativne promjene u Crnoj Gori, a Bojović navodi da je njeno propadanje počelo nakon Prvog svjetskog rata i velikosrpske okupacije. Iako je imala „značajan modernizacijski iskorak“ kao jedna od republika SFRJ, smatra da ovdašnji komunisti „nijesu razumjeli značaj crkvenog pitanja“, dok su nacionalno i državno pitanje „tretirali više formalno, a manje sadržinski“, što je i dovelo do sloma 1989. godine. - Crna Gora je samo u vrijeme otklona od Miloševićeve zločinačke politike ostavljala utisak boljeg dijela državne zajednice, dok je nakon nezavisnosti brzo prokockala šansu da se distancira od svog postjugoslovenskog nasljeđa – ukazuje sagovornik Pobjede. Po njemu, proteklih 19 godina nezavisne Crne Gore obilježili su „dvojica ključnih, nesumnjivo inteligentnih, etici nesklonih i višedecenijski povezanih ličnosti“ - bivši predsjednik i premijer Milo Đukanović i pokojni mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović

INTERVJU: Rade Bojović, bivši koordinator Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru i sadašnji

Promjene mogu pokrenuti samo snage van aktuelne političke klase

Ne sumnjam da će se i nakon ovog zasluženog iskustva naša država konsolidovati i da će na vlast doći nove političke snage koje će nastaviti tamo gdje su započeli reformisti, liberali i socijaldemokrate prije više od tri decenije, rekao je sagovornik Pobjede

- Konačno, iza Đukanovića je ostala država koja će preživjeti njegovo negativno nasljeđe. Iza Amfilohija je ostala Mitropolija koju je Sinod SPC odmah srozao, tim prije što se i njemu omaklo da nedugo prije smrti kaže da je Crnogorska crkva ipak bila autokefalna – ukazao je Bojović. No, i on se iskreno nada kako će stvari krenuti na bolje, te sugeriše kako do toga doći.

- Jedini način da se ubrzaju promjene jeste formiranje autonomne i iskrene proevropske, građanske i multietničke društvene snage, koja bi na promišl jenoj i dugoročnoj političkoj platformi počela da demontira aktuelni partitokratski poredak i posveti

Nakon 19 godina od nezavisnosti, Crna Gora se danas suočava sa razočaranom javnošću i činjenicom da su bivši suverenisti i dio bivših unionista nezadovoljni stanjem u državi i društvu. Suverenisti nijesu očekivali da će njihovi politički predstavnici u znatnoj mjeri proćerdati data obećanja i predati vlast partijama koje su, ili protivnici nezavisnosti ili su nedorasle da vode državu

se obećavajućoj državi. Formiranje te snage je moguće samo izvan aktuelne političke klase – zaključuje on u intervjuu za Pobjedu.

POBJEDA: Kako ste vidjeli Crnu Goru neposredno prije referenduma za njeno osamostaljenje 21. maja 2006. godine, a kako je vidite danas?

BOJOVIĆ: Crnogorsko društvo je pred referendum bilo snažno podijeljeno u vezi sa državotvornim pitanjem, ali se kod većine građana osjećao zanos i vjera u obnovu nezavisne države. Vladajuće stranke, dominirajući dio civilnog društva i privrednog sektora, bili su odlučni u potrebi da se Crna Gora konstituiše kao nezavisna i proevropska država i nije bilo dileme da je postavljeni cilj ostvariv i dostižan. Tome je presudno doprinijela i činjenica da su se sve razlike i diobe unutar suverenističke politike potisnule u drugi plan čemu je naročit doprinos dao objediniteljski Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru. Nijesam sumnjao da ćemo uspjeti i da će Crna Gora

postati međunarodno priznata država. S druge strane, nakon 19 godina od nezavisnosti, Crna Gora se danas suočava sa razočaranom javnošću i činjenicom da su bivši suverenisti i dio bivših unionista nezadovoljni stanjem u državi i društvu. Suverenisti nijesu očekivali da će njihovi politički predstavnici u znatnoj mjeri proćerdati data obećanja i predati vlast partijama koje su, ili protivnici nezavisnosti ili su nedorasle da vode državu. Unionisti koji nijesu dio aktuelnih partijskih šema ili koji su imali otklon

prema nezavisnosti zbog devijacija predreferendumskih vlasti, uvidjeli su da smjena DPS-ovog režima nije donijela bolju i drugačiju vlast. Međutim, uprkos sadašnjim prilikama, postoje i tekovine 21. maja koje su neupitne i ohrabrujuće. Znatna većina građana danas podržava samostalnu, demokratsku i proevropsku državu, pri čemu i državni simboli imaju dominirajuću podršku najšire javnosti.

POBJEDA: Nakon proglašenja nezavisnosti, što ste smatrali najvećim izazovima za budućnost Crne Gore?

BOJOVIĆ: Isto što i danas. Potrebna je izgradnja građanske demokratije, pravne i sekularne države, što brže učlanjenje u EU, stvaranje sposobnih i suverenih institucija, kreiranje produktivne tržišne ekonomije i preduzetničkog društva, razvoj humanog radnog okruženja i održivih socijalnih usluga, kao i prioritetan značaj obrazovanja, kulture, nauke, sporta i zdravstva. Takođe, nužno je afirmisanje i zaštita kolektivnih identiteta i posvećenost kulturi sjećanja zasnovanoj na državnoj tradiciji, antifašizmu i postjugoslovenskom otporu velikosrpskoj i ratnoj politici koja je devedesetih godina iskompromitovala Crnu Goru.

POBJEDA: Greške su neminovne, ali za koju smatrate da je bila ključna i promijenila pravac razvoja Crne Gore? Koju šansu smo propustili, a što zanemarili?

BOJOVIĆ: Istorijsko propadanje Crne Gore počelo je nakon Prvog svjetskog rata i velikosrpske okupacije. Tada je izgubljena država, zabranjen je crnogorski nacionalni i kulturni identitet, ugašena auto-

Crna Gora je od 1918. podijeljeno društvo

POBJEDA: S obzirom na iskustva iz XX vijeka, od gubljenja samostalnosti do učešća u brojnim ratovima, što je Crna Gora uspjela da sačuva? BOJOVIĆ: Crna Gora je od 1918. godine podijeljeno društvo. Jedan njen dio se trudio da je svede na geografski pojam i podredi tuđim interesima, drugi njen dio je bio patriotski, politički i državotvorno samosvjestan. Zahvaljujući pregalaštvu, naporima i stradanjima najboljeg dijela Crne Gore,

kefalna crnogorska crkva i Crna Gora svedena na siromašnu, progonjenu i zapostavljenu provinciju unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Državna, nacionalna, ekonomska i kulturna obnova Crne Gore je počela tek nakon Drugog svjetskog rata, što dugujemo crnogorskim komunistima i partizanima, i antifašističkom jugoslovenskom pokretu. Socijalistička Crna Gora, zahvaljujući činjenici da je bila republika unutar SFRJ, predstavljala je značajan modernizacijski iskorak nezavisno od svih manjkavosti i ograničenja. Međutim, crnogorski komunisti nijesu razumjeli značaj crkvenog pitanja, dok su nacionalno i državno pitanje tretirali više formalno, a manje sadržinski. To je bila krupna greška koja je dovela do sloma Crne Gore 1989. godine. I ovoga puta je Crna Gora predata na pladnju velikosrpskoj politici, što je dovelo do njenog sramoćenja tokom nasilnog raspada Jugoslavije. Polovični oporavak crnogorskog društva trajao je sve do obnove nezavisnosti, da bi se suverenistička politika koju je predvodio konvertitski, kleptokratski i vlastohlepni DPS pokazala pogrešnom i razočaravajućom. Umjesto suštinske posvećenosti evropskim integracijama, pravednom društvu, građanskoj demokratiji i vladavini zakona, kao i razvoju institucionalnih javnih politika koje bi slabile velikosrpski politički i crkveni uticaj, Đukanovićev DPS, njegovi sateliti i konformistički saveznici gurnuli su Crnu Goru u naručje Vučićevom režimu, kao i domaćim populistima i diletantima. To je i razlog što će, kao i devedesetih godina, Crna Gora ponovo proći kroz duže razdoblje krize, lomova i lutanja. Ipak, ne sumnjam da će se i nakon ovog zasluženog iskustva naša država konsolidovati i da će na vlast doći nove političke snage koje će nastaviti tamo gdje su započeli reformisti, liberali i socijaldemokrate prije više od tri decenije.

POBJEDA: Tokom svih ovih godina, kako biste opisali ključne ljude koji su oblikovali Crnu Goru, njenu političku, društvenu i kulturnu stvarnost?

BOJOVIĆ: Rekao bih nekoliko rečenica o dvojici ključnih, nesumnjivo inteligentnih, etici nesklonih i višedecenijski povezanih ličnosti. Radi se o bivšem predsjedniku i premijeru Milu Đukanoviću i pokojnom

nakon svih istorijskih previranja i posrnuća, danas ipak imamo političku zajednicu koja će uspjeti da opstane kao ustavna država i republiku koja će postati članica EU. U perspektivi će iščiliti podjele iz prošlog vijeka i Crna Gora će se formirati kao reintegrisano društvo posvećeno budućnosti.

Rade Bojović

maj“

Građani već decenijama nemaju ista prava

POBJEDA: Da li danas sve vjerske zajednice imaju ista prava u Crnoj Gori? Takođe, da li svi građani imaju ista prava?

BOJOVIĆ: Danas u Crnoj Gori imate SPC kao privilegovanu vjersku zajednicu koja zastupa interese tuđe države, opstruira evroatlantsku orijentaciju Crne Gore i ujedno je dio vlasti u Crnoj Gori, dok su ostale vjerske zajednice manje ili više potisnute. Što se tiče građana, suvišno je i konstatovati da nemaju ista prava, niti su ih imali prethodnih decenija.

mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Amfilohiju Radoviću. Đukanović je primjer konvertitskog i pragmatičnog političara koji je presudno bio posvećen vlasti i ličnom interesu. Na vlast je došao na talasu velikosrpske politike Slobodana Miloševića koju je podržao tako što je okrenuo leđa socijalističkom rukovodstvu koje ga je protežiralo kao komunističkog omladinca. Vlast je zadržao tako što je kasnije okrenuo leđa Miloševiću, postao lojalista Zapada i spasonosno podržao suverenističku ideju koju je prethodno progonio. Bio je na čelu vodeće vladajuće partije tokom osamostaljenja Crne Gore i samim tim je lično najzaslužniji za uspješan ishod referenduma. Nakon nezavisnosti, vodio je autoritarnu politiku u čijem središtu su bili njegovi lični i familijarni interesi, interesi njemu bliskih ljudi i monopolski položaj DPS-a. Predugo je bio na vlasti, tako da je sve što je dobro uradio prekrila sjena nepravednog i kleptokratskog režima kojim je upravljao. Sa Amfilohijem je zajedno jurišao na Dubrovnik, decenijama trgovao, kalkulisao, razmjenjivao međusobne koristi, očekivao od njega nemoguće i na kraju se preigrao u toj višedecenijskoj igri moći. Što se tiče pokojnog mitropolita, on je došao iz Banata u Crnu Goru sa zadatkom da promoviše velikosrpski nacionalizam, rehabilituje kolaboracionistički četnički pokret, osporava političku samobitnost Crne Gore i preko crkve posrbljuje Crnogorce. Podržavao je antijugoslovensku, beogradsku osvajačku i zločinačku politiku, nikada nije prihvatio suočavanje sa pogubnim bilansima srpskog šovinizma, dok je prevashodno zahvaljujući DPS-ovom režimu od eparhija SPC u Crnoj Gori stvorio paradržavnu vjersku zajednicu koja je uzurpirala i crnogorsku sakralnu imovinu. Nakon nezavisnosti, otkrio je mogućnost da podstakne udaljavanje crnogorskih eparhija od beogradske patrijaršije. Stvorio je, faktičku, personalnu i djelimično crkvenu autonomiju unutar SPC i pobudio sumnje kod beogradskog političkog i klerikalnog vrha u krajnje namjere. U povoljnim spoljnim okolnostima i zahvaljujući greškama Đukanovićeve politike, predvodio je tzv. „litijaški pokret“ koji je doveo do

Poslanice DPS-a i BS-a podržavaju najavljeni prijedlog Ministarstva pravde o uvođenju novina u Krivični zakonik

Protiv govora mržnje neophodna sinergija zakona i društva

smjene vlasti u Crnoj Gori. Pokazao se kao ličnost koja je u lukavstvu, taktiziranju i trgovačkom nervu bila dostojan takmac Đukanoviću. Nakon njegove smrti, sve što je gradio, želeći da ne bude ritualni arhiepiskop u podaničkom krugu beogradske patrijaršije, poništeno je i izbrisano. Konačno, iza Đukanovića je ostala država koja će preživjeti njegovo negativno nasljeđe, iza Amfilohija je ostala Mitropolija koju je Sinod SPC odmah srozao, tim prije što se i njemu omaklo da nedugo prije smrti kaže da je Crnogorska crkva ipak bila autokefalna.

POBJEDA: S obzirom na to da se Crna Gora danas uglavnom vezuje za nelegalne aktivnosti u različitim oblastima, postoji li način da ona ponovo postane respektabilna u regionu, ali i na međunarodnom nivou?

BOJOVIĆ: Ne vezuje se Crna Gora samo danas za nelegalne aktivnosti, već se za kriminal i korupciju vezuje od raspada Jugoslavije. Pritom, ne mislim da je postjugoslovenska Crna Gora ikada bila respektabilna u regionu, još manje na međunarodnom nivou.

Crna Gora je samo u vrijeme otklona od Miloševićeve zločinačke politike ostavljala utisak boljeg dijela državne zajednice kojoj je pripadala, dok je nakon nezavisnosti brzo prokockala šansu da postane država koja bi se distancirala od svog postjugoslovenskog nasljeđa i ujedno gradila kao antikoruptivno i na vladavini zakona utemeljeno političko društvo. Tako da je pitanje državne respektabilnosti nešto što ćemo tek morati graditi u budućnosti.

POBJEDA: Može li se bilo šta promijeniti do obilježavanja 20. godišnjice nezavisnosti Crne Gore?

BOJOVIĆ: Teško je očekivati skore promjene, imajući u vidu što sve vezuje sadašnju nesposobnu i agenturnu vlast i znajući na šta liči opozicija čiji je stožer i dalje Đukanovićev DPS. Jedini način da se ubrzaju promjene jeste formiranje autonomne i iskrene proevropske, građanske i multietničke društvene snage, koja bi na promišljenoj i dugoročnoj političkoj platformi počela da demontira aktuelni partitokratski poredak i posveti se obećavajućoj državi. Formiranje te snage je moguće samo izvan aktuelne političke klase. Kristina JERKOV

PODGORICA – Uvođenje teškog govora mržnje kao novog krivičnog djela u Krivični zakonik Crne Gore imaće ključnu ulogu u borbi protiv nasilja, jer će pružiti pravni osnov za kažnjavanje i prevenciju takvog ponašanja koje je posljednjih godina učestalo i naročito usmjereno na političarke i predstavnice javne riječi.

Tako smatraju sagovornice Pobjede iz Bošnjačke stranke i Demokratske partije socijalista Edina Dešić i Aleksandra Despotović. - Svi prijedlozi koji će ići u pravcu unapređenja zakonskog okvira i stvaranja ambijenta u kojem će pojedinci moći da javno iskažu svoj stav, a da tim stavom ne vrijeđaju i ne omalovažavaju druge, imaće našu podršku – kaže poslanica BS Edina Dešić S obzirom na sve učestalije napade na žene koje se bave javnim poslom, a koji su usmjereni na kvalifikacije u odnosu na rodnu pripadnost, Dešić smatra da svi zajedno treba da radimo na unapređenju položaja žena i njihovom osnaživanju da aktivno učestvuju u procesima donošenja odluka na najvišim nivoima.

Prema njenim riječima, Klub poslanika BS pozdravlja na-

Klub poslanika BS-a pozdravlja najavu ministra pravde o izmjeni Krivičnog zakonika u dijelu uvođenja novog krivičnog djela, odnosno teškog govora mržnje, navodi poslanica te stranke Edina Dešić, dok njena koleginica iz DPS-a Aleksandra Despotović upozorava da su te novine neophodne alatke u borbi protiv govora mržnje, ali nedovoljne same po sebi

javu ministra pravde o izmjeni Krivičnog zakonika u dijelu uvođenja novog krivičnog djela, odnosno teškog govora mržnje.

- Imajući u vidu da je ovo novina u našem zakonodavstvu, vidjećemo na koji način je data definicija ovog krivičnog djela. Ovo iz razloga što svjedočimo neprimjerenim napadima, naročito na društvenim mrežama, koji pored seksističkih i mizoginih konotacija, često imaju i oblik mržnje u odnosu na nacionalnu ili vjersku pripadnost određenog pojedinca ili grupe - ponovila je Dešić.

Njena koleginica iz poslaničkih kluba DPS-a Aleksandra Despotović, koja je ujedno i članica Odbora za rodnu ravnopravnost, naglašava da uvođenje ovog krivičnog djela u Krivični zakonik ima ključnu ulogu u borbi protiv nasilja, jer pruža pravni osnov za kažnjavanje i prevenciju takvog ponašanja.

solidarnost možemo graditi inkluzivno i bezbjedno društvo - ocijenila je Despotović. Ona, međutim, upozorava da su uvođenje novina i promjena Krivičnog zakonika neophodne alatke u borbi protiv govora mržnje, ali i nedovoljne same po sebi.

Samo kroz sinergiju zakona, obrazovanja i društvenu solidarnost možemo graditi inkluzivno i bezbjedno društvo, ocijenila je Despotović. Dešić kaže da svjedočimo neprimjerenim napadima, naročito na društvenim mrežama, koji pored seksističkih i mizoginih konotacija, često imaju i oblik mržnje u odnosu na nacionalnu ili vjersku pripadnost određenog pojedinca ili grupe

- Krivični zakonik igra ključnu ulogu u borbi protiv govora mržnje u Crnoj Gori, jer omogućava sankcionisanje nasilnog i diskriminatornog govora. Ipak, njegova stvarna snaga leži u dosljednoj primjeni, institucionalnoj podršci i javnoj osudi mržnje, posebno kada su žene u javnom prostoru me-

ta mizoginije i nasilja. Samo kroz sinergiju zakona, obrazovanja i društvenu

minacija po

- Potrebna je politička volja, edukacija u okviru institucija, podrška civilnog društva i promjena društvene svijesti kako bi Zakon imao stvarni efekat u zaštiti svih žena, kao i drugih marginalizovanih grupa - dodala je Despotović. Govoreći o potencijalnim izazovima u praksi ona smatra da problem može nastati zbog nedovoljne primjene, neujednačene sudske prakse i slabog kapaciteta institucija da prepoznaju govor mržnje, posebno onaj rodno motivisan. - Poruka javnosti je da se djeluje preventivno, jer šalje poruku da društvo neće tolerisati mržnju, što jača povjerenje žrtava u institucije. Uticaće na promjenu svijesti, jer kada ljudi vide da govor mržnje ima posljedice, smanjiće se njegova društvena prihvatljivost - objasnila je Despotović. Ona dodaje da govor mržnje usmjeren protiv žena može biti procesuiran kao ugrožavanje sigurnosti, nasilje u porodici ili parnerskim odnosima i diskriminacija po osnovu pola i roda.

- Ratifika-

cija međunarodnih instrumenata poput Istanbulske konvencije obavezuje državu da nasilje tretira kao krivično djelo, ne samo kao društveni problem - navela je Despotović uz podsjećanje da Krivični zakonik prepoznaje izazivanje mržnje i netrpeljivost po osnovu nacionalne, vjerske, rasne i druge pripadnosti kao krivično djelo. Podsjećamo, prošle nedjelje na sjednici Odbora za rodnu ravnopravnost, ministar pravde Bojan Božović najavio je da je u pripremi prijedlog za uvođenje novog krivičnog djela u Krivični zakonik. Kako je objasnio, teški govor mržnje u novom nacrtu Krivičnog zakonika je krivično djelo koje se ispoljava prema pripadnicima određenih grupa ili njihovim članovima, određenim na osnovu nacionalne ili etničke pripadnosti, pripadnosti rasi ili vjeroispovijesti, državljanstvu, polu, jeziku, boji kože, obrazovanju, društvenom položaju, seksualnoj orijentacije, rodnom identitetu ili invaliditetu, političkom ili drugom ubjeđenju ili drugom ličnom svojstvu.

Božović je rekao da će, ukoliko prijedlog dobije neophodnu podršku poslanika u Skupštini, napraviti distinkciju u odnosu na postojeći član 370 Krivičnog zakonika koji se odnosi na izazivanje etničke, rasne i vjerske mržnje.

- Postojećim krivičnim djelom se tretira samo onaj koji podstiče na mržnju, a novim krivičnim djelom ćemo moći da procesuiramo svakog ko javno ispoljava mržnju - pojasnio je Božović.

Ministar je kazao i da će to biti nadležnost Osnovnog državnog tužilaštva i Osnovnog suda čime će, kako je rekao, prohodnost tih postupaka biti veća.

Božović je najavio i da će za novo krivično djelo, ukoliko bude dio pozitivno-pravnih propisa, biti predviđena sankcija od tri mjeseca do tri godine zatvora. I. MILOVIĆ

Edina Dešić Aleksandra Despotović

Intervju: Ivan Bulatović, izvršni direktor Elektroprivrede Crne Gore

Zbog isključenja Termoelektrane povećane potrošnje EPCG

godinu završiti sa znatnim minusom

Jasno je da nas, usljed dugoročnog zastoja

Termoelektrane, očekuje neophodna nabavka električne energije u iznosu od 80 miliona eura. Dodatno, rast konzuma kod distributivnih potrošača predstavlja za nas izuzetan teret, jer potrošnja građana konstantno raste, dok električnu energiju koju na međunarodnim berzama kupujemo po cijeni nešto iznad 100 eura po megavat-satu našim građanima prodajemo po 45 eura po MWh, naveo je izvršni direktor EPCG Ivan Bulatović

PODGORICA - Izvjesno

je da će u ovoj godini doći do znatnog minusa u poslovanju Elektroprivrede (EPCG), te da će biti neophodno da obezbijedimo finansijsku podršku poslovnih banaka u cilju nabavke dovoljne količine električne energije za snabdijevanje građana i privrede, saopštio je u intervjuu Pobjedi izvršni direktor EPCG

Ivan Bulatović. Prema njegovim riječima, državna elektroenergetska kompanija će ove godine ostvariti negativan rezultat zbog višemjesečnog isključenja Termoelektrane, izraženog rasta potrošnje električne energije, kao i izmještanje toka rijeke Ćehotine koje sprovodi ćerka kompanija Elektroprivrede Rudnik uglja Pljevlja.

POBJEDA: Kako ocjenjujete prošlogodišnje poslovne rezultate Elektroprivrede, kao i poslovni rezultat kompanije na početku ove godine? Da li ste zadovoljni tim rezultatima i što je na njih najviše uticalo? Kakav je rezultat ostvaren u prvom kvartalu ove godine?

BULATOVIĆ: Elektroprivreda je tokom 2024. godine ostvarila pozitivan finansijski rezultat u iznosu od 10,2 miliona eura. Izuzetno smo zadovoljni ostvarenim rezultatom, posebno imajući u vidu da je prethodna godina bila izrazito nepovoljna s hidrološkog aspekta. Naime, usljed loših hidroloških prilika, EPCG je imala neto negativan rezultat u segmentu trgovine električnom energijom u iznosu većem od 80 miliona eura. Važno je naglasiti da se u ovom kontekstu govori o neto iznosu novčanih sredstava. Tako visok nivo negativnog rezultata i novčanog toka gotovo je nemoguće nadoknaditi u kratkom roku. Ipak, zahvaljujući predanom

radu, optimizaciji troškova i odgovornom upravljanju resursima koji su nam na raspolaganju, uspjeli smo da obezbijedimo pozitivan finansijski ishod i očuvamo stabilnost novčanog toka. Svi kreditni aranžmani koje smo tokom 2024. godine zaključili s partnerskim finansijskim institucijama bili su namijenjeni isključivo finansiranju investicionih projekata, dok su redovno poslovanje i dio investicija finansirani iz sopstvenih sredstava. Što se tiče rezultata za prvi kvartal 2025. godine, moram istaći da je kvartal takođe obilježen nepovoljnom hidrološkom situacijom — januar i februar bili su izuzetno sušni mjeseci. Ipak, mart je donio obilne padavine, koje su djelimično popravile poslovni rezultat i stabilizovale novčani tok. Prvi kvartal smo završili s dobiti većom od deset miliona eura, što svakako jeste pozitivan rezultat.

POBJEDA: Kakav poslovni rezultat očekujete na kraju ove godine, s obzirom na to da je jedna od najizazovnijih za crnogorski energetski sektor zbog višemjesečnog prestanka rada Termoelektrane zbog ekološke rekonstrukcije? S obzirom na činjenicu da TE Pljevlja učestvuje u proizvodnji električne energije u velikom procentu, da li je za očekivati da njeno isključivanje u ovoj godini prouzrokuje negativan poslovni rezultat EPCG za 2025. godinu, ili je prema vašim projekcijama moguće da i ovu poslovnu godinu EPCG završi u plusu?

BULATOVIĆ: Kada govorimo o poslovnom rezultatu EPCG u 2025. godini, neophodno je, prije svega, uzeti u obzir ostvarene rezultate iz prvog kvartala, planirano isključenje Termoelektrane Pljevlja, izraženi rast konzuma kod distributivnih potrošača, kao i iz-

mještanje toka rijeke Ćehotine koje sprovodi naša ćerka kompanija Rudnik uglja Pljevlja. Jasno je da nas, usljed dugoročnog zastoja TE Pljevlja, očekuje neophodna nabavka električne energije u iznosu od 80 miliona eura. Dodatno, rast konzuma kod distributivnih potrošača predstavlja za nas izuzetan teret, jer potrošnja građana konstantno raste, dok električnu energiju koju na međunarodnim berzama kupujemo po cijeni nešto iznad 100 eura po megavat-satu našim građanima prodajemo po 45 eura po MWh. Kako bih obim rasta potrošnje adekvatno ilustrovao, navešću da je potrošnja građana u posljednjih nekoliko godina porasla za količinu koja je ranije odgovarala potrošnji Kombinata aluminijuma Podgorica. Imajući u vidu sve navedeno, izvjesno je da će u 2025. godini doći do znatnog minusa u poslovanju, te da će biti neophodno da obezbijedimo finansijsku podršku poslovnih banaka u cilju nabavke dovoljne količine električne energije za snabdijevanje građana i privrede. Pored navedenog, dodatni pritisak na novčani tok EPCG predstavlja i potreba za održanjem tekuće likvidnosti Rudnika uglja Pljevlja koji, usljed izmještanja rijeke Ćehotine, neće vršiti fakturisanje, a samim tim ni ostvarivati prihode.

POBJEDA: Koliko mjeseci je planirano da Termoelektrana bude van pogona u ovoj godini? Kada je planirano da ekološka rekonstrukcija TE bude završena? Da li ste zadovoljni dosadašnjom dinamikom radova na rekonstrukciji TE i da li očekujete da sve bude završeno u planiranom roku?

BULATOVIĆ: Prema planu, totalni zastoj Termoelektrane Pljevlja trajaće sedam mjeseci i petnaest dana, odnosno do 15. novembra 2025. godine. EPCG neprekidno spro -

vodi aktivnosti usmjerene ka ubrzanju dinamike radova, sa ciljem iznalaženja mogućnosti za skraćenje perioda zastoja, što nesumnjivo podrazumijeva dodatne napore, kao i angažovanje dodatnih finansijskih sredstava. Podsjećamo da je Termoelektrana Pljevlja isključena sa elektroenergetske mreže 31. marta 2025. godine u 22 časa i 45 minuta. Iako, kao što je i očekivano kod ovako obimnih, kompleksnih i tehnički zahtjevnih projekata, postoje određene propratni izazovi, očekujemo da se projekat Ekološke rekonstrukcije – uključujući adaptaciju kotla i unutrašnje obloge dimnjaka – okonča u predviđenom roku. Dinamika realizacije radova, za sada, može se ocijeniti kao zadovoljavajuća, a završetak radova i ponovno povezivanje Termoelektrane na mrežu u probnom režimu rada planirani su za 15. novembar 2025. godine

POBJEDA: Možete li u ovom trenutku precizirati do koje bi godine nakon rekonstrukcije Termoelektrana mogla

da radi? Da li možemo očekivati dodatno razumijevanje Energetske zajednice? Krajem prošle godine su predstavnici tadašnjeg Ministarstva energetike od Energetske zajednice (EZ) tražili da TE radi do 2041. godine. BULATOVIĆ: Odgovor na pitanje do koje bi godine Termoelektrana Pljevlja mogla da radi nakon završene ekološke rekonstrukcije zahtijeva vrlo širok i kontekstualno utemeljen pristup. Kada govorimo o tehničkoj spremnosti i raspoloživosti kapaciteta, TE Pljevlja će, po okončanju rekonstrukcije, biti u stanju da dugoročno predstavlja stabilan oslonac elektroenergetskog sistema Crne Gore. S druge strane, Nacrt nacionalnog energetskog i klimatskog plana Crne Gore, u trenutnim uslovima i okolnostima, predviđa rad Termoelektrane Pljevlja do 2041. godine. Važno je naglasiti da na donošenje konačnih strateških odluka o trajanju ili optimalnom režimu rada termoelektrana može uticati čitav niz veoma kompleksnih faktora tehnič-

ko-ekonomske i administrativne prirode. Tu se, prije svega, misli na buduće politike Evropske unije u pogledu nameta na emisije gasova sa efektom staklene bašte, globalne klimatske politike, kao i međunarodne odnose u kontekstu postizanja zajedničkih klimatskih ciljeva i usklađivanja već deklarisanih nacionalnih politika. Razgovori sa Energetskom zajednicom odvijaju se redovno i u kontinuitetu, u duhu potpune transparentnosti i otvorene razmjene informacija o svim aktivnostima, namjerama i planovima Vlade i Elektroprivrede. U tom pravcu, EPCG, u saradnji sa resornim i drugim ministarstvima, sprovodi čitav niz regulatornih i investicionih aktivnosti s ciljem postizanja željenih ciljeva koji će omogućiti održivu i pravednu energetsku tranziciju. Poseban akcenat stavljen je na postepenu dekarbonizaciju i kreiranje odgovarajućeg proizvodnog portfolija, što zahtijeva izuzetno velika ulaganja – koja su, realno posmatrano, teško održiva bez dodatne podrške, posebno za male, ne-

Ivan Bulatović

Termoelektrane i će ovu minusom

razvijene ili zemlje u razvoju. Sve ove aktivnosti sprovode se strateški usmjereno, uz dobru koordinaciju sa evropskim institucijama i jasno iskazanu opredijeljenost ka usklađivanju sa politikama Evropske unije. Iz tog razloga vjerujemo da će Termoelektrana Pljevlja, u odgovarajućem režimu rada, ostati sastavni dio crnogorskog elektroenergetskog sistema dovoljno dugo da pruži pouzdan oslonac tranziciji ka obnovljivim izvorima energije.

POBJEDA: Termoelektrana je jedan od glavnih crnogorskih proizvodnih energetskih objekata u kojemu se proizvodi gotovo 40 odsto električne energije. S obzirom na to da će ove godine TE biti van pogona više od pola godine, da li su obezbijeđene potrebne količine električne energije za ovu godinu?

BULATOVIĆ : Termoelektrana Pljevlja mjesečno proizvodi oko 140 GWh električne energije. Kako bismo čitaocima približili značaj ove proizvodnje, istakli bismo da ona na tržištu trenutno vrije-

Kod zakupa Željezare nije bilo propusta menadžmenta

POBJEDA: Nedavno je EPCG švajcarskoj kompaniji „8B Capital“ koja je na 50 godina zakupila Kovačnicu i Čeličanu u nikšićkoj EPCG Željezari, poslala dopis da su se stekli uslovi za raskid ugovora. Kako komentarišete to što Švajcarci nijesu ispunili ugovorne obaveze iz jula prošle godine? Ima li tu odgovornosti menadžmenta EPCG?

di približno 14 miliona eura. Podsjećamo da su mjeseci april i maj tradicionalno rezervisani za remont Termoelektrane Pljevlja. Međutim, ovogodišnji izazov biće obezbjeđenje zamjenskih količina električne energije za period od juna do novembra, koje je u redovnim uslovima proizvodila TE Pljevlja. Riječ je o oko 800 GWh električne energije, čija tržišna vrijednost iznosi približno 80 miliona eura. Direkcija za upravljanje energijom (DUE) pri EPCG već je obezbijedila oko 75 odsto potrebnih količina, dok će preostale količine biti nabavljene tokom narednog perioda, u mjesecima maju i junu. Naravno, određene količine električne energije biće nabavljane i na operativnom nivou, u skladu sa razvojem elektroenergetske situacije. Važno je naglasiti da su hidroelektrane trenutno u potpunosti raspoložive, a nivo akumulacija je nešto iznad plana. Prema Energetskom bilansu, planirano je da početkom ljeta akumulacije dostignu svoj maksimalni nivo. Tokom narednog perioda, hidroproizvodnja će se koristiti i kao ključni alat za optimizaciju našeg proizvodnog portfolija, s ciljem umanjenja negativnih efekata izazvanih ovogodišnjom elektroenergetskom situacijom.

POBJEDA: Imate li informaciju i projekcije u ovom trenutku koliko će EPCG i ukupno EPCG grupu (gdje, između ostalog, spada i Rudnik uglja) koštati višemjesečno isključenje TE ove godine? Kakve će i kolike biti tokom 2025. godine finansijske posljedice toga što će TE biti van sistema za EPCG i EPCG grupu?

BULATOVIĆ: Vrijednosti ovih nabavki kreću se u nivou od oko 80 miliona eura, kada je u pitanju uvoz električne energije za pokrivanje nedostajućih količina.

POBJEDA: Da li građani i privreda mogu ove godine očekivati povećanje cijene električne energije? Posebno iz razloga što je ovo specifična godina, s obzirom na višemjesečni prekid rada TE. Da li smatrate da bi ako ne tokom ove, eventualno narednih godina moglo i trebalo doći do povećanja cijena za potrošače? Do kada će EPCG biti u mogućnosti da po ovim

BULATOVIĆ: EPCG je nedavno uputila dopis švajcarskoj kompaniji „8B Capital“, u kojem je konstatovano da su se stekli uslovi za raskid ugovora o zakupu Kovačnice i Čeličane u okviru nikšićke EPCG Željezare,

cijenama plasira svoj proizvod potrošačima?

BULATOVIĆ: Subvencije koje se odnose na popuste na cijenu aktivne energije predstavljaju važan element naše politike društvene odgovornosti i brige o kupcima. Konkretno, popust u iznosu od 38 odsto na aktivnu energiju primjenjuje se na članove Zlatnog tima, koji imaju mjesečnu potrošnju do 500 kWh. Istovremeno, za sve ostale redovne platiše sa potrošnjom u istom rasponu važi popust od 21,5 odsto na aktivnu energiju, dok je popust od 6,4 odsto na mrežne usluge omogućen svim krajnjim kupcima, bez obzira na status. Ove subvencije su prvobitno bile predviđene od 1. januara do 31. marta 2025. godine, a nedavno su, u skladu sa analizom efekata i ukupnim društveno-ekonomskim okolnostima, produžene do 30. juna 2025. godine. Smatramo da je produženje ove mjere jasan pokazatelj odgovornog odnosa EPCG prema domaćinstvima i građanima Crne Gore. Kada je riječ o ostatku godine, mogu reći da ćemo, kao i do sada, pažljivo pratiti razvoj situacije na tržištu električne energije, tokove potrošnje, finansijski kapacitet kompanije, kao i širi društveni kontekst. Na osnovu toga, donosićemo odluke koje će istovremeno štititi interese EPCG kao privrednog subjekta, ali i uvažavati realne potrebe građana. Naš cilj jeste i ostaje balans između održivosti poslovanja i podrške kupcima u ovim specifičnim uslovima. U konačnom, EPCG će nastaviti da djeluje u skladu sa principima odgovornog poslovanja, transparentnosti i brige o korisnicima, te da, u okviru svojih mogućnosti, daje doprinos očuvanju životnog standarda građana Crne Gore.

POBJEDA: Kao što znate, gotovo četiri i po decenije (od gradnje TE) u Crnoj Gori nije izgrađen značajan - veliki izvor električne energije u vlasništvu državne kompanije. Koje su to glavne elektrane koje država, odnosno državna EPCG namjerava da započne i završi u narednom periodu?

U kojoj su fazi ti projekti i kad bismo mogli da očekujemo

s obzirom na to da zakupac nije ispunio ugovorne obaveze koje datiraju još iz jula prošle godine. Nažalost, uprkos brojnim pokušajima da se kroz dijalog i partnerski odnos pronađe održivo rješenje, obaveze iz ugovora – kako finansijske, tako i operativne – nijesu ispunjene u predviđenim rokovima. EPCG je strpljivo, ali odlučno, vodila ovaj proces, vodeći računa prvenstveno o interesima kompanije, ali i o zaposlenima, lokalnoj zajednici i ukupnom društveno-ekonomskom kontekstu. Naglašavam da EPCG u ovom procesu djeluje odgovorno, zakonito i transparentno, u punoj koordinaciji

proizvodnju iz tih energetskih objekata, odnosno kad bi mogli biti završeni?

BULATOVIĆ: Već četiri i po decenije, još od izgradnje Termoelektrane Pljevlja, Crna Gora nije uspjela da izgradi nijedan veliki energetski objekat u vlasništvu državne kompanije. Međutim, EPCG odlučno mijenja tu praksu. Sa jasnom vizijom razvoja, strateškim pristupom i konkretnim investicionim projektima, pozicionirali smo se kao ključni akter energetske tranzicije i nosilac budućeg elektroenergetskog suvereniteta Crne Gore. U skladu s tim, u proteklom periodu pokrenuli smo nekoliko kapitalnih projekata koji imaju potencijal da u znatnoj mjeri transformišu naš energetski bilans. Vjetroelektrana Gvozd jedan je od najnaprednijih projekata koje trenutno realizujemo. Sa instalisanom snagom od 54,6 MW, u saradnji sa međunarodnim partnerima, očekujemo prve megavat-sate već do kraja ove godine. Gvozd će doprinijeti povećanju udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji, uz smanjenje zavisnosti od uvoza i smanjenje emisija štetnih gasova. Posebno ističem Hidroelektranu Kruševo, strateški važan hidroenergetski projekat instalisane snage od 82 MW, sa očekivanom godišnjom proizvodnjom od oko 170 GWh. U pitanju je sistem koji će, po završetku, igrati ključnu ulogu u regulisanju tokova i balansiranju proizvodnje u elektroenergetskom sistemu. Projekat se razvija u saradnji sa renomiranim Institutom za vodoprivredu „Jaroslav Černi“, a podržan je i kroz strateško partnerstvo sa francuskom kompanijom EDF. Ugovori za izradu projektne dokumentacije i izvođenje detaljnih geoloških ispitivanja već su potpisani, a početak gradnje očekujemo u periodu 2025–2026. godine. Ne mogu a da ne pomenem Hidroelektranu Komarnica, čija je instalisana snaga planirana na 172 MW, uz godišnju proizvodnju od preko 210 GWh. Završeni su tehnički aspekti idejnog rješenja i studije izvodljivosti, dok je postupak procjene uticaja na

sa pravnim savjetnicima i nadležnim institucijama. Naš cilj nikada nije bio jednostrani prekid, već konkretan rezultat i funkcionalan proizvodni proces. Međutim, kada to izostane, dužnost svakog menadžmenta je da zaštiti imovinu i interese kompanije. Što se tiče pitanja odgovornosti, želim da istaknem da je EPCG rukovodstvo preduzelo sve raspoložive mjere kako bi zakupac imao fer šansu da sprovede preuzete obaveze. Takođe, želim istaći da EPCG nije pretrpjela štetu u ovom postupku jer preuzimanja fabrike nije ni bilo od strane zakupca, već je EPCG mogla nesmetano da koristi sve

životnu sredinu u toku. Riječ je o projektu koji je od izuzetnog strateškog značaja i koji će nadam se uz podršku nadležnih institucija, preći u fazu realizacije uz neophodni konsenzus svih zainteresovanih strana. Cilj nam je da do kraja 2025. godine imamo VE Gvozd na mreži sa 56 MW, solarne elektrane na Kapinom polju snage 20 MW, SE Željezara snage 20 MW kao i na krovovima rezidencijalnih objekata instalisanih FN sistema snage 100 MW. Složićete se da brojke govore same za sebe. Pored pomenutih velikih sistema, EPCG paralelno ulaže i u modernizaciju postojećih kapaciteta, samo da napomenem kompletnu rekonstrukciju HE Piva, trenutno radimo II fazu rehabilitacije HE Perućica sa ugradnjom agregata A8 i valorizacijom voda nikšićkog polja, zatim razvoj digitalne infrastrukture i integraciju pametnih mreža. Poseban fokus usmjeren je i na lokalne i decentralizovane izvore energije, što dodatno doprinosi otpornosti i fleksibilnosti našeg sistema. Naravno, svjesni smo brojnih izazova – regulatornih, finansijskih i administrativnih –koji prate ovako ambiciozne projekte. Međutim, odlučnost EPCG da se uhvati u koštac sa svim tim izazovima je nepokolebljiva. Raspolažemo kapacitetima, znanjem i iskustvom da vodimo Crnu Goru kroz novu energetsku epohu. Uvjeren sam da ćemo, već u bliskoj budućnosti, staviti tačku na višedecenijski period bez znatnih energetskih investicija u državnom vlasništvu i da ćemo izgradnjom ovih objekata osigurati dugoročnu stabilnost, energetsku nezavisnost i održiv ekonomski rast naše zemlje.

POBJEDA: Kako ste zadovoljni projektima ,,Solari“ i kakvi su dosadašnji ostvareni rezultati tih projekata?

BULATOVIĆ: Imajući u vidu da energetska tranzicija u svojoj suštini podrazumijeva potpuni prelazak na obnovljive izvore energije (OIE), projekat ugradnje fotonaponskih sistema (FNS) na krovovima stambenih i poslovnih objekata pokazao se kao sasvim logičan korak. U tom pravcu,

hale i postrojenja što je i činila za proizvodnnju FN elektrana. Pored toga zbog lošeg stanja opreme u fabrici bilo je potrebno mnogo više vremena za tehničku reviziju postrojenja, mašina i objekata pa je zakupcu bilo potrebno mnogo duže od planiranog za tehnički audit. U tom smislu, ne vidim propuste u postupanju menadžmenta – naprotiv, ovo je primjer kako se kroz odgovorno upravljanje vodi računa o kontinuitetu i zaštiti državne imovine. EPCG će, kao i do sada, ostati proaktivna, otvorena za konstruktivne prijedloge i posvećena razvoju Nikšića kao jednog od energetskih i industrijskih centara Crne Gore.

EPCG je najprije pokrenula projekte „Solari 3000+“ i „Solari 500+“, koji su višestruko premašili očekivanja kompanije. U okviru tih projekata, više od 3.500 potrošača dobilo je svoje fotonaponske sisteme, čija ukupna instalisana snaga iznosi oko 35 MWp što, složićete se, predstavlja izuzetno impozantnu cifru. Dodatno, činjenica da je cijeli projekat realizovan u roku od svega 18 mjeseci jasno govori da su napravljeni prvi ozbiljni i konkretni koraci u procesu energetske tranzicije Crne Gore. Kao logičan nastavak uslijedio je i projekat „Solari 5000+“, koji je trenutno u završnoj fazi. U okviru ovog projekta, instalirano je više od 4.000 fotonaponskih sistema ukupne snage od oko 40 MWp. Do sada je iz ovih sistema proizvedeno oko 16,5 GWh električne energije, što predstavlja znatan doprinos ukupnoj proizvodnji iz obnovljivih izvora. Takođe, finansijski aspekti su impresivni. Projekti Elektroprivrede 3000+/500+ i 5000+ su u periodu od 1. aprila prošle godine do kraja marta donijeli ukupnu dobit potrošačima od 4,96 miliona eura. Zahvaljujući razlici između tržišne cijene električne energije na berzi od 116,17 eura po megavat-satu (MWh) i garantovane cijene u Crnoj Gori od 45 eura po MWh, EPCG je ostvarila dobit od 3,46 miliona eura. Dakle, dobitna kombinacija za sve učesnike u procesu. EPCG je, inače, izuzetno zadovoljna odzivom građana, jer ovaj projekat ne donosi samo kvantitativne benefite u vidu dodatnih količina električne energije, već ima i snažnu društvenu i edukativnu dimenziju. Naš cilj je da probudimo svijest kod svakog građanina, kod svakog pojedinca, o važnosti racionalnog korišćenja energije i proizvodnje iz obnovljivih izvora. Na taj način, čitavo društvo postaje aktivan partner u zelenoj tranziciji. Vjerujemo da je upravo to neophodan preduslov za uspjeh – uključivanje svih aktera, od institucija do krajnjih korisnika, u proces koji se tiče naše zajedničke energetske budućnosti.

Srđan POPOVIĆ

epcg / Zoran đurić

Naredne sedmice glasanje o zakonu koji je predsjednik države Jakov Milatović odbio da potpiše

PODGORICA – Skupština Crne Gore će 29. maja ponovo odlučivati o zakonu o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), nakon što je predsjednik države Jakov Milatović odbio da ga potpiše.

Iz njegovog kabineta je krajem aprila saopšteno da nije potpisao ovaj zakon zbog brojnih otvorenih pitanja na koje Vlada Crne Gore nije dala odgovore. Rečeno je da se ovim sporazumom narušava konkurencija i ravnopravnost položaja na tržištu, suspenduje primjena crnogorskih zakona koji regulišu javne nabavke, tendere i državnu imovinu. Iz kabineta Milatovića je ukazano i da su izostale pravne i finansijske analize u vezi sa brojnim obavezama koje bi Vlada preuzela u ime države, uz bojazan da bi njihova realizacija mogla ugroziti javne finansije. Problematizovano je i to što se sporazumom utvrđuje javni interes unaprijed, bez konkretizacije lokacije i karakteristika budućih projekata, što stvara pravnu nesigurnost za građane i njihovu imovinu. Ocijenjeno je i da je ovaj sporazum praktično jednostrano obavezujući za Crnu Goru, bez konkretnih obaveza druge strane kojima bi se osigurala zaštita naših interesa. Milatović je pozvao poslanike da prilikom ponovnog odlučivanja o sporazumu imaju u vidu sve ove primjedbe.

Stav EK

Komesarka za proširenje Evropske komisije Marta Kos je, odgovarajući Milatoviću u vezi sa sporazumom, kazala da „na osnovu analize na prvo čitanje, sporazum ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU“. Ipak, ukazala je da će određene odredbe morati pažljivo da se implementi-

Poslanici 29. maja ponovo odlučuju o sporazumu sa UAE

Skupština je 23. aprila usvojila dva prijedloga zakona o potvrđivanju sporazuma sa Vladom UAE, od kojih je predsjednik države Jakov Milatović potpisao samo Zakon o ekonomskoj saradnji dvije zemlje, dok je drugi koji se odnosi na turizam i razvoj nekretnina vratio na ponovno odlučivanje

raju kako bi se izbjeglo njihovo moguće kršenje u dijelu javnih nabavki. Naglasila je da su svi programi i dalji sporazumi sa arapskim investitorima „izuzeti iz zakonodavstva obje zemlje o javnim nabavkama, javnim tenderima i procedurama konkurentskog nadmetanja“. - Ovaj sporazum ne sadrži odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju... SSP sadrži vrlo široku

odredbu o otvaranju tržišta javnih nabavki, zasnovanu na nediskriminaciji i reciprocitetu, ravnopravnom tretmanu između kompanija iz EU i Crne Gore, kao i na transparentnosti postupaka javnih nabavki – navela je Kos dodajući da će „usklađenost zavisiti od tumačenja i sprovođenja projekata“.

Ocijenila je da bi zbog težnje Crne Gore da postane članica EU „bilo od suštinske važnosti

da se obezbijedi usklađenost ovog sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki“, što znači odsustvo diskriminacije, jednak tretman kompanija i transparentnost procedura javnih nabavki.

Različita

tumačEnja

Njenim odgovorom bili su zadovoljni svi zvaničnici, jer su ga svi različito protumačili.

Milatović je kazao da njene riječi potvrđuju da sprovođenje sporazuma ne bi bilo u skladu sa pravnom tekovinom EU. Premijer Milojko Spajić je saopštio da je prezadovoljan odgovorom Marte Kos dodajući da to pokazuje da je Vlada bila u pravu kada je rekla da je sporazum usklađen sa EU zakonodavstvom. Predsjednik opštine Ulcinj Genci Nimanbegu koji se protivi ovom sporazumu je odgovor Marte

Ovaj sporazum ne sadrži odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju... SSP sadrži vrlo široku odredbu o otvaranju tržišta javnih nabavki, zasnovanu na nediskriminaciji i reciprocitetu, ravnopravnom tretmanu između kompanija iz EU i Crne Gore, kao i na transparentnosti postupaka javnih nabavki – navela je komesarka za proširenje Evropske komisije Marta Kos dodajući da će „usklađenost zavisiti od tumačenja i sprovođenja projekata“

Kos vidio kao spremnost da stane u zaštitu principa transparentnosti, zakonitosti i javnog interesa. Skupština je 23. aprila usvojila dva prijedloga zakona o potvrđivanju sporazuma sa Vladom UAE, od kojih je Milatović potpisao samo o ekonomskoj saradnji dvije zemlje, dok je drugi koji se odnosi na turizam i razvoj nekretnina vratio na ponovno odlučivanje. Brojne nevladine organizacije i građanski aktivisti protive se ovom sporazumu smatrajući ga opasnim po državu i njene interese. Nakon što je Milatović odbio da potpiše sporazum, iz MANS-a su u otvorenom pismu poslanike pozvali da predstavljaju građane i njihove interese, a ne da kao dio partijske mašinerije glasaju za sporazum koji može biti opasan za Crnu Goru. m lEKOviĆ

Iz vrhovne monetarne institucije reagovali na to što parlament nije dao zeleno svjetlo za predložene kandidate za viceguvernere Neimenovanje

PODGORICA - Neimenovanje predloženih kandidata za viceguvernere predstavlja korak unazad u pogledu pune funkcionalnosti Centralne banke i standarda institucionalne nezavisnosti, koji predstavljaju ključne aspekte procesa evropskih integracija, saopšteno je iz CBCG. Skupština u ponedjeljak nije izabrala Gordanu Kalezić i Milana Remikovića za viceguvernere Centralne banke (CBCG), jer nijedno od kandidata nije dobilo potrebnu podršku poslanika.

- Nezavisnost CBCG ključna je za njeno djelovanje u skladu sa Ustavom i Zakonom o Centralnoj banci, a izbor viceguvernera i članova Savjeta mora biti zasnovan na principima profesionalizma, integriteta i kredibiliteta – kao temeljnim principima za očuvanje funkcionalnosti institucije. Upravo u tom kontekstu su za funkcije viceguvernera kandidovani Gordana Kalezić i Milan Remiković, kandidati sa izuzetnim stručnim referencama, protiv čijeg imenovanja, od avgusta 2024. kada su predloženi do danas, nije iznesen nijedan argument. Kandida-

tura Gordane Kalezić i Milana Remikovića, nakon izbora dr Irene Radović za guvernerku CBCG, predstavlja nastavak procesa imenovanja na rukovodeće pozicije utemeljenog na profesionalnim referencama i integritetu – kazali su iz CBCG. Naglašavaju da neimenovanje predloženih kandidata predstavlja korak unazad u pogledu pune funkcionalnosti Centralne banke i standarda institucionalne nezavisnosti, koji predstavljaju ključne aspekte procesa evropskih integracija.

- Na to jasno ukazuju i prošlo-

nedjeljni Zajednički zaključci ekonomskog i finansijskog dijaloga između EU i zemalja kandidata kojima je precizirano da je „u skladu sa principima nezavisnosti Centralne banke, potrebno obezbijediti transparentan izbor članova Savjeta CBCG, uključujući i viceguvernere, zasnovan na kompetencijama kandidata i sproveden u skladu sa Zakonom o Centralnoj banci Crne Gore – navodi se u saopštenju. Dodaje se da CBCG na čelu sa guvernerkom Radović, ostaje posvećena odgovornom i zakonitom vršenju svoje funkcije, kao nezavisna institucija, vođena principima profesionalnosti, transparentnosti i javnog interesa. - CBCG će, uprkos izazovima, nastaviti da sprovodi svoj mandat odlučno, u skladu sa zakonskim okvirom i uz puno poštovanje Ustava Crne Gore i principa koju garantuju nezavisnost Centralne banke, djelujući u interesu očuvanja monetarne i finansijske stabilnosti i povjerenja građana i međunarodnih partnera u crnogorski finansijski sistem – poručeno je iz CBCG. S. P.

Sa sjednice u aprilu na kojoj je raspravljano o sporazumima sa UAE

m. babović

Centralna banka Crne Gore

ANALIZA: Globalni klimatski izgledi: strategije i upozorenja

dr ivana VoJinoVić

Služba za klimatske promjene EU (Copernicus) nas je još jednom upozorila. April 2025. godine bio je drugi najtopliji april u globalnoj istoriji, sa prosječnom temperaturom vazduha od 14,96°C, što je 0,60°C iznad prosjeka za taj mjesec iz perioda 1991–2020. godine. Uz to, april 2025. godine bio je 21. mjesec u nizu od 22 mjeseca u kojem je prosječna globalna temperatura bila viša od 1,5°C u poređenju sa predindustrijskim periodom. Sve ovo znači da svijet i dalje ne ide ka ispunjenju cilja iz Pariskog sporazuma, a to je zadržavanje globalnog zagrijavanja na 1,5°C, kao minimum ispod kojeg se očekivalo da će klimatski sistem ostati relativno stabilan.

Jaz između obećanog i učinJenog

Gdje se, stoga, svijet danas nalazi po pitanju globalnog zagrijavanja? Na prvom mjestu, suočeni smo sa velikim jazom između ambicija i implementacije, između obećanog i učinjenog. Čak i puna primjena trenutno usvojenih nacionalnih politika i klimatskih obaveza dovela bi do maksimalnog porasta od oko 1,8°C, a to je još uvijek iznad cilja Pariskog sporazuma. Prema projekcijama Evropske komisije, ukoliko se globalne politike ne promijene i ne počnu dosljedno implementirati, svijet ide ka zagrijavanju od 2,6°C do 2100. godine. U tom scenariju, broj dana sa ekstremnim toplotnim talasima u gradovima Evrope raste za šest do osam puta. Poljoprivredni prinosi u suptropskim zonama padaju i do 40 odsto, a opstanak zimskih sniježnih rezervi, ključnih za vodu u rijekama poput Rajne, Poa i Dunava

Prijeti li nam katastrofalni scenario?

Primjera radi, iako se termin „superćelijska oluja“ možda čini kao da se nalazi samo u meteorološkim udžbenicima, on je sve češći gost dnevnih vijesti. Ovakve oluje, koje nose u sebi eksplozivnu snagu atmosferske energije, postajaće češće i intenzivnije. One više nijesu rezervisane za centralne ravnice Amerike, već se sve češće formiraju i iznad Evrope, gdje pregrijane vazdušne mase stvaraju oluje koje izbacuju grad veličine teniskih loptica, sa vjetrovima koji dostižu 200 km/h. I nije riječ samo o olujama. Postoji opasnost i od „kompozitnih katastrofa“, odnosno situacija u kojima se više klimatskih nepogoda odvija istovremeno ili u kratkom razmaku

je pod znakom pitanja. Ovdje treba imati u vidu da svaki dodatni 0,1°C povećava rizik od prelaska tzv. prelomnih tačaka, kao što su otapanje ledenih ploča Grenlanda i Antarktika, odumiranje koralnih grebena, oslobađanje metana iz sibirskog permafrosta i sl. Dakle, svaki decimalni porast temperature iznad sigurnosnog praga znači više ekstremnih klimatskih događaja, produženih suša koje traju godinama, uragana koji ruše sve pred sobom, šumskih požara koji prave vlastitu klimu i stvaraju pirokumulonimbuse, „vatrene oblake“ od pepela i dima koji pucaju gromovima.

Četiri su ključne strategije za dekarbonizaciju koje bi sve zemlje trebalo da integrišu, a to su: proizvodnja čiste električne energije, elektrifikacija krajnje potrošnje i povećanje energetske efikasnosti, dekarbonizacija sektora koji se teško mogu dekarbonizovati (poput industrije i transporta) i povećanje kapaciteta za negativne emisije putem prirodnih i tehnoloških rješenja

Navodim neke od primjera. Šumski požari koji su pustošili Australiju u sezoni 2019 –2020. godine, generisali su toliko toplote da su formirali sopstvene vremenske sisteme, uključujući suve grmljavine i vatrena tornada. Na drugom kraju svijeta - Kalifornija, dom tehnoloških čuda, tokom 2011–2017. godine proživljavala je jednu od najsmrtonosnijih suša u svojoj istoriji. Više od 60 miliona stabala je izgorjelo. Međuvladin panel za klimatske promjene navodi da se intenzitet najjačih uragana (kategorije 4 i 5) povećava, a učestalost ekstremnih ciklona je u porastu od 1970-ih XX vijeka, posebno na sjevernoj hemisferi. Uragan Katrina, 2005. godine usmrtio je više od 1.800 ljudi. Na Filipinima, tajfun Haiyan, 2013. godine donio je vjetrove brzine preko 300 km/h, toliko silovite da su čitavi gradovi bili „izbrisani“. Više od 6.000 mrtvih, a milioni raseljenih. To nije bio samo vjetar, već lekci-

ja iz klimatske nepravde da zemlje koje najmanje doprinose emisijama, najviše stradaju.

odusta JanJe od scenariJa?

Da se lagano odustaje od 1,5°C scenarija pokazuju i modeli EU prema kojima zadržavanje rasta prosječne globalne temperature na 1,5°C znači da bi emisije morale početi da opadaju odmah, a ne 2030. ili 2040. godine. I to ne kozmetički, već brzinom od preko osam odsto godišnje. Do 2035. globalne emisije bi morale biti smanjene za 56 odsto u odnosu na 2022. godinu. Drugim riječima, da bismo uopšte ostali na putu ka 1.5°C, svake godine bi trebalo smanjivati emisije za prosječnih 3,3 GtCO₂eq, a što je ekvivalent trenutnih ukupnih godišnjih emisija Indije. Ako se to ne dogodi, pred nama su masovni klimatski poremećaji, gdje globalna temperatura probija granicu 1,5°C i time aktivira lanac povratnih mehanizama i klimatskih tačaka preokreta. Primjera radi, iako se termin „superćelijska oluja“ možda čini kao da se nalazi samo u meteorološkim udžbenicima, on je sve češći gost dnevnih vijesti. Ovakve oluje, koje nose u sebi eksplozivnu snagu atmosferske energije, postajaće češće i intenzivnije. One više nijesu rezervisane za centralne ravnice Amerike, već se sve češće formiraju i iznad Evrope, gdje pregrijane vazdušne mase stvaraju oluje koje izbacuju grad veličine teniskih loptica, sa vjetrovima koji dostižu 200 km/h. I nije riječ samo o olujama. Postoji opasnost i od „kompozitnih katastrofa“, odnosno situacija u kojima se više klimatskih nepogoda odvija istovremeno ili u kratkom razmaku. Na primjer - toplot-

ni talas usljed kojeg sagori vegetacija, koji ugrožava starije i imuno-kompromitovane osobe, praćen je jakom kišom koja izaziva bujične poplave na ogoljenom tlu, a zatim slijedi suša koja parališe poljoprivredu, iscrpljuje preostale vodne rezerve, nakon čega bukte požari koji uništavaju ekosisteme i infrastrukturu. U svijetu koji ide ka 2,6°C zagrijavanju, ovakve sekvence postaju norma, a ne izuzetak.

utica J na ekonomiJu Makroekonomska analiza najnovijeg Izvještaja o globalnim energetskim i klimatskim izgledima EU za 2024. godinu otkriva da bi prelazak na 1,5°C putanju imao samo marginalni efekat na globalni BDP, dok bi sektori niskokarbonskih tehnologija doživjeli snažan rast. Očekuje se da bi smanjenje potrošnje fosilnih goriva dovelo do povećanja zaposlenosti u sektorima obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, uz istovremeno smanjenje troškova goriva na nivou domaćinstava. Samo u EU predviđa se da će do 2035. nestati više od 500 000 radnih mjesta u fosilnim sektorima, dok će istovremeno nastati preko milion novih u čistim tehnologijama. Ekonomski gubici, iako relativno niski u 1,5°C scenariju, postajali bi nesagledivi u višim scenarijima, jer bi klimatske katastrofe razorile poljoprivredu, destabilizovale energetske sisteme, izazvale migracione talase, pogoršale društvene nejednakosti i dovele do konflikata.

Četiri su ključne strategije za dekarbonizaciju koje bi sve zemlje trebalo da integrišu, a to su: proizvodnja čiste električne energije, elektrifi-

kacija krajnje potrošnje i povećanje energetske efikasnosti, dekarbonizacija sektora koji se teško mogu dekarbonizovati (poput industrije i transporta) i povećanje kapaciteta za negativne emisije putem prirodnih i tehnoloških rješenja. Posebno G20, koje su uostalom i odgovorne za oko 80 odsto globalnih emisija, moraju hitno i značajno unaprijediti svoje klimatske ciljeve. Prema projekcijama Evropske komisije, nijedna zemlja G20 u 2035. godini ne bi smjela imati manje od 50 odsto proizvodnje električne energije iz nefosilnih izvora, niti manje od 35 odsto električne energije u krajnjoj potrošnji, a upotreba negativnih emisija i prestanak deforestacije moraju postati norma, a ne izuzetak. malo optimizma Konačno, i manja doza optimizma. Napori na smanjenju emisija i razvoju tehnologija obnovljivih izvora energije već su rezultirali time da su globalne projekcije zagrijavanja snižene sa 3,2°C (2015) na 2,6°C (2024). Ovo je dokaz da politike funkcionišu kada su konkretne, primijenjene i podržane investicijama. I ovdje se dolazi do ključne poruke. Decenija pred nama nije samo tehnički izazov. Ona je civilizacijski test hoćemo li se pripremiti za svijet sa sve više poplava, požara i oluja ili ćemo investirati u svijet sa manje straha i više otpornosti? Jer, u svakom decenijskom proračunu, u svakoj crvenoj liniji na grafikonima, krije se jedno pitanje koje nije tehničko, već duboko etičko: kakav svijet ostavljamo za one koji dolaze poslije nas?

(autorka je direktorka centra za klimatske promjene udg)

Piše:

Ivana Vojinović

Proizvodnja čiste električne energije jedna od ključnih strategija za dekarbonizaciju

PODGORICA – Nakon godinu i po, otkako je na čelu resora za prosvjetu, nauku i obrazovanje, ministarka Anđela Jakšić-Stojanović i njen tim našli su se pred brojnim izazovima, od kojih su najveći ogroman broj lažnih diploma, zbog čega je ovaj resor podnio desetine krivičnih prijava, talas vršnjačkog nasilja, koji je zahvatio škole, loši uslovi u učionicama, politizacija obrazovnog sistema, te izrada strategije obrazovanja i reforma školstva.

U obrazovanje, vaspitanje i nauku država manje ulaže nego u ostale resore, iako su to, pored zdravstva, ključni stubovi za normalan razvoj društva. Jakšić-Stojanović je rijedak član Vlade koji je dobio ogromnu podršku javnosti nakon slučaja seksualnog uznemiravanja u podgoričkoj gimnaziji, kada nije odstupila od razrješavanja te situacije, iako su koalicioni partneri prijetili da će je smijeniti. Njena odluka da ima konačnu riječ prilikom izbora direktora škola je kritikovana, a ona je pojasnila da se ne radi o političkoj kontroli, već o tome da direktori moraju da ispunjavaju stroge kriterijume, koje će dokazivati kroz niz provjera znanja. Crnogorski obrazovni sistem je urušavan godinama lošim kadriranjem i nebrigom o potrebama učenika i nastavnika, a izazovi rastu sa razvojem savremenih tehnologija sa kojima Crna Gora mora da uspostavi korak, bez obzira na mogućnosti. U ovom intervjuu za Pobjedu, ministarka Jakšić-Stojanović govori o ključnim problemima obrazovnog sistema, jer nam prostor štampanog medija ne omogućava širinu, ali ćemo brojna pitanja koja su važna za sve one u obrazovnom sistemu objavljivati u narednom periodu.

P O B JEDA: Borba protiv lažnih i kupljenih diploma je nešto što obilježava Vaš mandat. Koliko je MPNI podnijelo krivičnih prijava otkako ste Vi na čelu resora prosvjete i da li imate podatak koliko ih je dobilo sudski epilog?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: U okviru nadležnosti MPNI, o tzv. „lažnim“ diplomama možemo govoriti samo u slučaje-

POBJEDA: Kakvi su planovi za unapređenje infrastrukture škola, posebno u ruralnim područjima? Što ste dosad uradili?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ:

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija kontinuirano ulaže u unapređenje uslova za obrazovanje djece širom Crne Gore, oslanjajući se na princip ravnomjernog regionalnog razvoja i težnju ka stvaranju jednakih šansi za svako dijete, bez obzira na mjesto stanovanja. Posebna pažnja usmjerena je na sjeverne i ruralne krajeve, gdje

INTERVJU: Anđela Jakšić-Stojanović, ministarka prosvjete, nauke i obrazovanja

Povratak dopunske će zamijeniti privatne

Svjesni smo činjenice da su neki udžbenici ,,zreli“ za promjenu, mada su u vremenu kada su napisani, mnogi od njih bili dobra rješenja. Vrijeme koje je proteklo i proces digitalizacije učinili su da je neophodno stvarati nove i funkcionalne udžbenike. U planu je mijenjanje udžbenika za sve razrede osnovne škole. Čekaju se novi planovi i programi za osnovnu školu na osnovu kojih će se raditi novi udžbenici, kazala je ministarka

vima kada se dokaže da diploma nije vjerodostojna. Ukoliko govorimo o diplomama stečenim na lak ili sumnjiv način, ili tzv. kupljenim diplomama, jedino je saradnjom između nadležnih ministarstava koji se bave ovim poslovima, odnosno Ministarstva prosvjete, MUP-a, nadležne inspekcije kako iz Crne Gore, tako i iz zemlje porijekla obrazovne isprave moguće izvršiti provjere.

Za ovog mandata podneseno je 65 krivičnih prijava, što je mnogo više nego prethodnih godina.

Kada su u pitanju falsifikovane obrazovne isprave, Ministarstvo će u svakom slučaju kad postoji osnovana sumnja, podnositi krivične prijave nadležnim organima. Takođe, svim institucijama stojimo na raspolaganju za sve informacije i podatke kojima raspolažemo u okviru svojih nadležnosti.

POBJEDA: Formirana je i međuresorska radna grupa koja se bavi problematičnim diplomama u javnom sektoru. Da li je počela provjera diploma zaposlenih i koji su rezultati?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Međuresorska radna grupa je, u skladu sa zaključkom Vlade, poslala zahtjev svim ministarstvima i organima lokalne

samouprave da pribave i dostave podatke o kvalifikacijama svojih zaposlenih. U toku je obrada i analiza prispjelih podataka na osnovu koje će radna grupa pripremiti prijedlog modela provjere inostranih obrazovnih isprava o završenom srednjem i visokom obrazovanju stečenom na privatnim i javnim obrazovnim ustanovama u regionu.

U rad međuresorske radne grupe uključeni su predstavnici Ministarstva pravde, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva finansija, Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga, predstavnici Uprave policije, inspekcijskih organa, tužilaštva, Privredne komore, Unije poslodavaca, kao i NVO sektora. Inicirane su izmjene i dopune Zakona o priznavanju inostranih obrazovnih isprava i izjednačavanju kvalifikacija. Prijedlog zakona je usvojila Vlada početkom novembra 2024. godine i trenutno se nalazi u skupštinskoj proceduri. Predloženim izmjenama precizno se definiše da se u postupku priznavanja isprave obavezno, a ne kao do sada fakultativno, cijene svi propisani kriterijumi za priznavanje.

POBJEDA: Kazali ste da će biti veoma teško provjeriti

su migracije stanovništva najizraženije, sa ciljem jačanja lokalnih zajednica kroz kvalitetno obrazovanje. Zahvaljujući do sada najvećem investicionom ciklusu, u prethodnoj godini realizovani su radovi na gotovo 60 školskih objekata, ukupne vrijednosti veće od 30 miliona eura. Finansijska sredstva obezbijeđena su iz državnog budžeta, kroz kreditne aranžmane sa EIB-om i KfW-om, kao i putem donacija. Posebno izdvajamo završetak radova na novom objektu škole „Vladimir Nazor“, kao i rekonstrukciju

devet srednjih stručnih škola: Srednja stručna škola „Berane“ i „Vukadin Vuladinović“ u Beranama, Srednja elektro-ekonomska škola Bijelo Polje, Srednja mješovita škola „Bećo Bašić“ Plav, Srednja stručna škola „Rožaje“, Srednja stručna škola Bar, Srednja mješovita škola „Danilo Kiš“ Budva, Srednja stručna škola „Cetinje“ i Škola za srednje i više stručno obrazovanje „Sergije Stanić“ u Podgorici. Radovi su na većini ovih objekata u završnoj fazi, a planirano je da svi budu kompletirani u roku od 15 mjeseci.

kupljene diplome. Da li ipak postoji način da se i takvi slučajevi otkriju?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: U postupku priznavanja inostrane obrazovne isprave, koji je u nadležnosti MPNI, cijeni se, između ostalog, status ustanove na kojoj je stečena obrazovna isprava i status nosioca diplome, odnosno vjerodostojnost same obrazovne isprave. Ukoliko se u postupku priznavanja utvrdi da je obrazovna isprava stečena na ustanovi visokog obrazovanja koja nije akreditovana od nadležnih institucija u zemlji porijekla, donosi se rješenje o odbijanju zahtjeva za priznavanje. Ukoliko se, pak, u postupku utvrdi da obrazovna isprava nije vjerodostojna, odnosno da nije stečena ili izdata na određenoj ustanovi visokog obrazovanja, u tom slučaju Ministarstvo podnosi krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu zbog sumnje u falsifikovanje isprave. Za razliku od falsifikovane diplome, „kupljenu“ diplomu nije lako dokazati. Međutim, dobrom saradnjom nadležnih organa u zemlji porijekla obrazovne isprave, odnosno saradnjom sa nadležnim ministarstvima obrazovanja, tužilaštvima i policijom koju ostvarujemo putem međunarodne pravne

Kroz projekat unapređenja energetske efikasnosti u javnim objektima, u prethodnoj godini izvršena je i potpuna rekonstrukcija više osnovnih škola – JU OŠ „Jugoslavija“ i JU OŠ „Srbija“ u Baru, kao i JU OŠ „Lovćenski partizanski odred“ i Gimnazije na Cetinju. Nakon značajnih rezultata postignutih u prethodnom periodu, Ministarstvo nastavlja sa snažnim investicionim zamahom i u tekućoj godini. Prioritet ostaje dalja modernizacija obrazovne infrastrukture, proširenje kapaciteta i stvaranje savremenih uslova za učenje i rad u svim djelovima zemlje.

i međunarodne policijske pomoći, vjerujemo da ćemo stati na put ovoj pojavi. Upravo je jedna ovakva međudržavna saradnja sa nadležnim organima Bosne i Hercegovine rezultirala obustavom priznavanja obrazovnih isprava stečenih na šest ustanova visokog obrazovanja u BiH koje su pod istragom nadležnih organa u toj državi. Putem međunarodne pravne pomoći ostvarili smo dobru saradnju sa Državnom agencijom za istrage i zaštitu BiH, od koje smo dobili podatke koje ustanove visokog obrazovanja su obuhvaćene istragom, pa iz tog razloga na navedenim visokoškolskim ustanovama nije moguće provjeriti vjerodostojnosti obrazovnih isprava stečenih na tim ustanovama jer su zbog vođenja postupaka određeni spisi predmeta obuhvaćeni istragom, izuzeti i ustanove ih ne posjeduju. Ministarstvo će u komunikaciji sa nadležnim organima BiH biti informisano o toku postupka koji je pokrenut prema određenim fizičkim i pravnim licima u BiH, te će nakon dobijanja informacije o eventualnom nezakonitom sticanju diploma, u svim slučajevima gdje je u postupcima priznavanja donijeto rješenje o priznavanju inostrane obrazovne isprave, isto poništiti u skladu sa Zakonom o upravnom postupku.

POBJEDA: Najčešće se govori o lažnim diplomama u zdravstvu, što kod građana izaziva najblaže rečeno strah. I ministar zdravlja dr Vojislav Šimun najavljivao je provjere u svom resoru. Zasad je stopirano priznavanje diploma iz čuvenog Tutina, a da li su neke i otkrivene i procesuirane?

Ulaganja u predškolsko obrazovanje nastavljaju da budu jedan od ključnih prioriteta Ministarstva. Postavljen je kamen temeljac za novi vrtić u Baru, dok su planirane nove investicije u Nikšiću, Beranama i Ulcinju. Glavni grad je dodijelio zemljište za još dva vrtića – u naseljima Stari aerodrom i Murtovina. U toku je rješavanje imovinsko-pravnih odnosa za buduće objekte u Bloku 35 i 36, dok je za vrtić u Zabjelu potpisan ugovor za izradu projekta rekonstrukcije i dogradnje postojećeg objekta. Ministarstvo je dodatno zatražilo lokaciju u okviru

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija je u skladu sa Zakonom o priznavanju inostranih obrazovnih isprava i izjednačavanju kvalifikacija i Zakonom o upravnom postupku prekinulo postupak priznavanja inostranih obrazovnih isprava za 57 lica koja su stekla obrazovanje u Srednjoj školi „Tutin“, jer je navedenoj školi zabranjen rad u Republici Srbiji. Ministarstvo prosvjete Republike Srbije je 16. jula 2019. godine toj školi zabranilo rad zbog nezakonitosti, pa iz tog razloga nadležna inspekcija te države nije u mogućnosti da na upit Ministarstva izvrši provjeru vjerodostojnosti obrazovnih isprava stečenih u navedenoj školi, odnosno ne može se utvrditi da li su predmetne diplome stečene na zakonit način. Od dana zabrane rada, Ministarstvo nije priznalo nijednu diplomu izdatu u toj školi. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti koji je u nadležnosti Ministarstva zdravlja sve kvalifikacije iz oblasti zdravstva stečene van Crne Gore, pored toga što moraju biti priznate kod MPNI, moraju proći i postupak izjednačavanja pred obrazovnim ustanovama koje realizuju sličan ili uporediv obrazovni, odnosno studijski program. Dakle, niko ne može raditi u zdravstvenom sistemu Crne Gore ukoliko, pored toga što je diploma iz oblasti medicine priznata kod nas u Ministarstvu, mora biti i izjednačena.

POBJEDA: Jedna od stvari koju ste najavili je depolitizacija obrazovnog sistema. Kako ste zamislili taj proces?

DUP-a Ljubović, takođe na Zabjelu, i očekuje se odgovor u najskorijem roku. Posebno bitan događaj za razvoj kako predškolske tako i osnovno školske infrastrukture biće početak gradnje vrtića i osnovne škole u naselju Siti kvart, za koje se tender očekuje u toku ljeta. Kada je riječ o osnovnim školama, u planu je izgradnja novih objekata u Lastvi (Tivat) i Karabuškom polju. Tokom ljeta planiran je početak radova na aneksu škole „Oktoih“, a očekuje se i raspisivanje tendera za dogradnju JU OŠ „Vlado Milić“. Uz to, očekujemo da nam Glavni

dopunske nastave privatne časove

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Bili smo svjedoci da je obrazovni sistem decenijama unazad trpio političke pritiske i da je bio otvoren za političke manipulacije. Obrazovni sistem je jedan od najvećih sistema u našoj državi. S obzirom na to da obuhvata veliki broj nastavnika, intelektualaca i da je vezan za rad sa djecom, neophodno je u procesu zapošljavanja nastavnika i izboru direktora odabrati najbolje kandidate. U tom smislu, Ministarstvo je iniciralo izmjene i dopune Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju kako bi se kroz potrebne pravilnike mogli definisati jasni kriterijumi za zapošljavanje nastavnika i za izbor direktora. Oni služe isključivo tome da se u procesu selekcije odaberu najbolji kandidati koji posjeduju visok nivo kompetencija potrebnih za rad u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Vjerujem da samo na ovakav način, uz jasne procedure i transparentan proces, možemo obezbijediti da obrazovanje bude sistem u kome politika neće igrati nikakvu ulogu.

POBJEDA: Rezultati crnogorskih učenika na eksternim provjerama znanja i PISA testiranjima često se ne poklapaju sa njihovim ocjenama u školi – mnogo su lošiji od onih koje im dodjeljuju nastavnici. To se vidi i kroz hiperprodukciju „Luča“, diplome koja je nekada imala ekskluzivitet, a danas je postala uobičajena. Gdje je problem i kako popraviti tu situaciju?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Jedan od ključnih problema našeg obrazovnog sistema jeste činjenica da naši učenici i studenti stiču nefunkcional-

grad uskoro ustupi zemljište za novu osnovnu školu na Zabjelu, čime će se znatno proširiti kapaciteti osnovnog obrazovanja u ovom dijelu Podgorice.

Snažna pažnja posvećena je i razvoju sportske infrastrukture. Uskoro počinju radovi na sportskoj sali Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću, dok su u pripremi tenderi za izgradnju sala u Andrijevici i na Cetinju, u JU OŠ „Lovćenski partizanski odred“. U oblasti srednjoškolskog obrazovanja, u saradnji s Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i

na znanja, odnosno stečena znanja ne umiju primijeniti u realnom životu. Zbog toga i ne čude loši rezultati koje naši učenici već godinama unazad ostvaruju na PISA testiranju, koje ima zadatak da procijeni koliko su znanja stečena u školi primjenljiva u stvarnom životu, odnosno što sa onim naučenim u školi možemo da uradimo. Ukoliko se uporedi broj učenika koji ostvaruju izvanredne rezultate na ovom testiranju i broj dobitnika

diplome ,,Luča“, uočićemo veliki disbalans. Takođe, sličan problem imamo i kad su u pitanju rezultati na eksternoj maturi koji, takođe, vrlo često nijesu u skladu sa opštim uspjehom ostvarenim na određe nom nivou obrazovanja. Sve to govori u prilog tome da postoje određeni problemi kada su u pitanju kriterijumi ocjenjivanja, koji su vrlo često neobjektivni i neujednačeni, a osim toga, svi smo svjedoci da veoma često svjesni ili nesvjesni pritisak

roditelja i učenika ima veliki uticaj na proces ocjenjivanja. Iz tog razloga se rješavanju ovoga problema mora pristupiti sistemski kako bismo unaprijedili proces ocjenjivanja i učinili ga objektivnim, kontinuiranim, sveobuhvatnim itd. Drugim riječima, ocjenjivanje ne treba da bude cilj, već sredstvo koje će nam omogućiti da pratimo napredovanje svakog učenika pojedinačno i damo mu povratne informacije o njegovom napretku, a kako bi ga ovaj proces podstakao i motivisao i bio kako u funkciji razvoja učenika, tako i u funkciji unapređenja kvaliteta obrazovnog procesa. Najvažnije je na ovom planu promijeniti zakonski okvir kako bi nastavnici bili autonomni kod procjene znanja učenika, ali i dati im dovoljno podrške kroz različite vidove obuka.

POBJEDA: Jedan od prioriteta MPNI je Strategija reforme obrazovanja do 2035. godine. Koji su njeni ključni segmenti i da li se godinama urušavan obrazovni sistem može podići?

državne imovine, uskoro će biti raspisan konkurs za izradu idejnog arhitektonskog rješenja za novu gimnaziju u Podgorici – što predstavlja važan korak u unapređenju prostornih i pedagoških uslova za učenike glavnog grada. Posebna pažnja usmjerena je ka ruralnim krajevima. Ministarstvo javnih radova raspisalo je tender za izgradnju škole u Pripčićima kod Bijelog Polja, a početak radova se uskoro očekuje. Završetak projekta mapiranja školske infrastrukture, koji Ministarstvo sprovodi u saradnji s UNOPS-om, daće dodatni podsticaj ulaganjima

u ovim sredinama. Rezultati će omogućiti detaljan i ažuriran pregled stanja svih školskih objekata, te poslužiti kao osnova za odlučivanje o prenamjeni oko 70 objekata koji više nijesu u upotrebi. Cilj je da se ti prostori aktiviraju za obrazovne svrhe – kao što su škole u prirodi – za šta će biti potrebno redefinisati postojeći model organizacije. Jer, izvanredno obrazovanje – koje je jedan od ključnih prioriteta ove Vlade – nije moguće bez izvanredne infrastrukture. Upravo zbog toga, Vlada Crne Gore jasno demonstrira svoju odlučnost da ovaj cilj ostvari, tako što će

obrazovna infrastruktura u narednom periodu biti jedan od prioriteta za povlačenje sredstava iz Plana rasta Evropske unije. U naredne dvije godine planirano je ulaganje od preko 145 miliona eura za unapređenje školske infrastrukture i kvaliteta obrazovanja uopšte. Kroz sve ove aktivnosti, Ministarstvo potvrđuje strateški pristup obrazovanju kao temelju društvenog razvoja i garantu jednake šanse za svako dijete. Infrastrukturna ulaganja ostaju ključni oslonac tog sistema, a školski objekti stubovi lokalne zajednice i njenog napretka.

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Nedavno je Vlada Crne Gore usvojila Strategiju za reformu obrazovanja (2025-2035), kojom je definisana vizija obrazovanja, glavni ciljevi i aktivnosti koje je potrebno sprovesti da bi oni bili postignuti. Strategija obuhvata sve nivoe obrazovanja i definiše finansijski okvir za njenu održivu i dugoročnu realizaciju. Strategijom je, takođe, obuhvaćen niz intervencija usmjerenih na unapređenje kvaliteta i pravičnosti obrazovanja, kao i osiguravanje širokog konsultativnog procesa i mobilizacije svih aktera u pripremi nove strategije. Kroz konkretne intervencije na nivou škola, kroz ovaj projekat unaprijedićemo kvalitet i inkluzivnost obrazovanja, sa fokusom na najranjivijim grupama djece i mladih. Strategija, koja će pokrivati period od deset godina, postaviće temelje za dalji razvoj i modernizaciju obrazovnog sistema u skladu sa savremenim trendovima i potrebama tržišta rada. Ova strategija je obećanje da ćemo svakom djetetu omogućiti kvalitetno, pravedno i inkluzivno obrazovanje koje ga priprema za život. Kvalitetno obrazovanje je ključno za smanjivanje siromaštva djece i obezbjeđivanje ljudskih resursa sa adekvatnim znanjem i vještinama za ubrzavanje razvoja Crne Gore u svim oblastima. Sama Strategija bazira se na četiri strateška cilja: unapređenje kvaliteta obrazovnog sistema, unapređenje profesionalnog razvoja nastavnika, unapređenje procesa upravljanja sistemom i unapređenje obrazovne infrastrukture. Realizacija ciljeva u narednih deset godina sigurno će doprinijeti značajnom poboljšanju kvaliteta sistema i nivoa znanja naših učenika. Naša namjera je da se učenicima omogući boravak i učenje u prostoru koji je podržavajući, a da nastava bude kvalitetna i inspirišuća kako bi učenicima proces usvajanja znanja bio olakšan i zanimljiv.

POBJEDA: Reforma obrazovnog sistema je u toku. U javnosti i među roditeljima se često ističu dva problema - udžbenici i to da go tovo svi učenici idu na privatne časove iz raznih predmeta. Što nam to govori o sistemu koji je odobrio takve udžbenike?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ:

Između ostalog, Strategijom reforme obrazovanja (20252035) predviđen je i rad na novim udžbenicima. Svjesni smo činjenice da su neki udžbenici ,,zreli“ za promjenu, mada su u vremenu kada su napisani, mnogi od njih bili dobra rješenja. Vrijeme koje je proteklo i proces digitalizacije učinili su da je neophodno stvarati nove i funkcionalne udžbenike. U planu je mijenjanje udžbenika za sve razrede osnovne škole, čekaju se novi planovi i programi za osnovna školu na osnovu kojih će se raditi novi udžbenici. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva će okupiti tim stručnjaka koji će

raditi na novim udžbenicima. Potencijala sigurno imamo, o čemu svjedoči i činjenica da su nagradu ,,Belma“ za najkvalitetnija i najkreativnija izdanja evropskih udžbenika dobili naši profesori iz podgoričke gimnazije, što je najbolja potvrda da imamo izuzetne resurse i kadrovske potencijale u koje treba ulagati i koje treba promovisati kao izuzetne primjere koji služe na ponos našem obrazovnom sistemu i Crnoj Gori. Podsjetiću da je posljednja ,,reforma obrazovanja“ bila 2017. godine, ali su se tada nešto krupnije promjene desile samo u sektoru visokog školstva. Što se tiče osnovnog i srednjeg obrazovanja, tadašnji Nacionalni savjet za obrazovanje usvojio je planove i programe sa ishodima učenja. Pojava da naši učenici nakon redovne škole odlaze na privatne časove sve je učestalija kod nas. Ovo nam govori da u samom sistemu postoje određene slabosti i da sistem treba jačati u smislu da učenici sve svoje obrazovne, razvojne, sportske i druge potrebe zadovolje u školi. Jačanjem sistema potreba za privatnim časovima biće smanjena ili će u potpunosti nestati.

POBJEDA: Da li se nastavnici na časovima dovoljno posvećuju učenicima ili, što se često može čuti, prepuštaju roditeljima da se snalaze, objašnjavaju sami ili pl a te čas? Komentarisali su da pojedini nastavnici i dalje samo diktiraju gradivo, ne izvode nastavu kako bi trebalo... Hoćete li analizirati kadar u obrazovnom sistemu?

JAKŠIĆ-STOJANOVIĆ: Uzimajući u obzir činjenicu da sve veći broj učenika pohađa privatne časove, u narednom periodu biće sprovedena sveobuhvatna analiza putem anketiranja učenika sa ciljem otkrivanja razloga dodatnog angažovanja privatnih učitelja. Privatni časovi predstavljaju oblik obrazovne djelatnosti koji se najčešće realizuje van zakonski propisanih okvira. Iako zakon predviđa mogućnost dodatnog angažmana u ovom segmentu, u praksi se uslovi za takav rad često ne poštuju. Ova vrsta nastave najčešće se odvija u privatnim prostorima, bez odgovarajuće registracije i nadzora nad dodatnim radom

MPNI planira da ponudi sistemska rješenja kroz izgradnju novih obrazovnih objekata i rasterećenje postojećih škola. Cilj je povratak dodatne i dopunske nastave u školske klupe, kao i unapređenje kvaliteta obr azo vne infrastrukture, nastavnih planova i programa, te udžbenika. Takođe, planira se donošenje nacionalnih planova podrške i programa za osnaživanje svih oblika nastave u školama. Poseban fokus biće stavljen na kontinuiranu edukaciju nastavnog kadra, naročito u oblastima pedagogije, metodike, digitalnih vještina i stranih jezika. J. MARTINOVIĆ

Donijeta presuda zbog vrijeđanja građana Cetinja na nacionalnim osnovama

Tirnaniću 1.200 eura kazne

CETINJE - Presudom sudije Suda za prekršaje u Podgorici Slavice Jovović, državljanin Srbije Goran Tirnanić, sa prebivalištem u Beču, kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 1.200 eura zbog izazivanja nacionalne mržnje. Drugi učesnik incidenta Budvanin Đorđe Cicmil, koji je fotografisao Tirnanića, saslušan je u svojstvu svjedoka.

Kako je navedeno u obrazloženju, Tirnanić je kriv zato što je 17. maja ove godine oko 19.20 časova, u mjestu Belveder izašao iz kolone automobila tokom blokade saobraćaja, vrijeđao okupljene građane - članove porodica i prijatelje stradalih u dva masakra na Cetinju, na osnovu nacionalne pripadnosti, tako što je stao

ispred njih i pozirao sa tri podignuta prsta, dok ga je Cicmil fotografisao. Ovakvo ponašanje izazvalo je jako negodovanje okupljenih građana.

Sudija Slavica Jovović smatra da je okrivljeni pokazivanjem tri prsta, koje samo po sebi nije uvredljiva radnja u kontekstu nekog drugog događaja, u konkretnom slučaju i na mjestu protesta na Belvederu, gdje građani koji protestuju zbog tragičnih događaja koji su se desili na Cetinju i njihovog doživljaja da je cio događaj i njihov protest shvaćen na drugačiji način, jeste radnja koja je uvrijedila građane koji protestuju, a što su oni svojim reakcijama i pokazali. Tirnanić je kazao da nije imao namjeru nikoga da uvrijedi, kao i da nije bio upoznat sa razlozima protesta. J.Đ.-p

Tužilaštvo predložilo pritvor osumnjičenom za pljačku zlatare u centru Podgorice Otvorena istraga

PODGORICA – Više državno tužilaštvo u Podgorici donijelo je naredbu o sprovođenju istrage protiv Podgoričanina Marka Martinovića (47) zbog sumnje da je 16. maja opljačkao zlataru „Mikel“ u centru Podgorice iz koje je ukrao veću količinu zlatnog nakita uz prijetnju pištoljem i upotrebu biber spreja. U okviru naredbe za sprovođenje istrage, tužilaštvo je predložilo i da se Martinoviću odredi pritvor, saopštila je za Pobjedu rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica Martinović je uhapšen u noći između nedjelje i ponedjeljka. Prilikom saslušanja u Višem tužilaštvu on je negirao pljačku i odbio da odgovara na pitanja tužioca.

Do sumnje da je Martinović osoba koja je upala u zlataru policija je došla nakon analize snimaka kamera video nadzora.

Prema nezvaničnim saznanjima Pobjede, automobil kojim je Martinović pobjegao nakon

PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA: U posljednje dvije godine zaplijenjeno svega 68 kilograma kokaina, a svaki drugi vozač pod dejstvom narkotika

Kokain i marihuana najjeftiniji u Crnoj Gori, se naći na svakom koraku

Vozači više ne piju. Jeftinije im je da se drogiraju. Napuše se trave za pet ili 10 eura i sjednu za volan. Ili povuku „liniju“ za 20 eura. Nažalost, nemamo dovoljan broj testova, koji su skupi, inače bi svakoga trebalo testirati na narkotike, kazao je Pobjedin sagovornik, nezadovoljan stanjem u policiji

PODGORICA - Cijena kokaina i marihuane u Crnoj Gori najniža je u odnosu na zemlje regiona, čime je potvrđena teza da su narkotici u našoj zemlji konzumentima dostupni na svakom koraku i da ih količinski ima napretek.

Prema operativnim podacima bezbjednosnih službi, gotovo da ne postoji nijedan kvart u Podgorici u kojem nema po nekoliko dilera droge, a slična situacija je i u ostalim opštinama širom zemlje.

Borba protiv narkotika decenijama je problem u Crnoj Gori, a statistika kaže da, i pored konstantne potrebe da se javnosti ukaže kako se državne institucije posvećeno bave ovim problemom, izostaje adekvatno rješenje

Tome u prilog govore i statistički podaci Uprave policije koja je za dvije godine zaplijenila svega 68 kilograma kokaina.

zaplijenjena su 924 kg opojnih droga, 2023. godine je zaplijenjeno 966 kg, a 2022. godine je zaplijenjeno 2.336 kg opojnih droga, odgovorili su Pobjedi iz Uprave policije. Najzastupljenija vrsta opojne droge u Crnoj Gori je marihuana, a u posljednje tri godine nije registrovana pojava nove vrste sintetičke droge. U navedenom periodu je oduzeto oko 568 kg kokaina, kazali su Pobjedi iz policije. Najveće zapljene narkotika zabilježene su u opštinama koje su prepoznate kao rute krijumčarenja droge kroz Crnu Goru: Podgorica, Ulcinj, Tuzi, Nikšić, Pljevlja, Rožaje i Herceg Novi. U 2022. godini, u Crnoj Gori uhapšeno je ukupno 357 lica (199 lica zbog počinjenog krivičnog djela u vezi sa opojnim drogama, a 158 lica zbog počinjenog prekršaja iz člana 52 stav 1 tačka 5 u vezi člana 45 stav 1 Zakona o sprečavanju zloupotrebe droga).

droga od ukupno 973 lica, njih 35 je bilo ženskog pola. U toku 2024. godine zbog počinjenog krivičnog djela, od ukupno 311 lica, njih 11 su bile žene, a kada je u pitanju počinjeni prekršaj iz oblasti droga od ukupno 892 lica, njih 32 je bilo ženskog pola, rekli su Pobjedi iz policije.

cionalnom nivou - saopšteno je iz Uprave policije nakon trodnevnog boravka delegacije UP u UAE. Iako je predstavnik Crne Gore već zavrijedio sve pohvale u Dubaiju, na našim putevima saobraćajni policajci se svakodnevno susrijeću sa drogiranim vozacima.

pljačke zabilježile su nadzorne kamere, a daljom istragom utvrđeno je da vozilo navodno pripada njegovoj supruzi. Marko Martinović navodni je pripadnik škaljarskog klana i u policijskim evidencijama vodi se kao bezbjednosno interesantna osoba i tjelohranitelj braće Jovana i Igora Vukotića.

Bio je ranjen 19. decembra 2016. godine nakon što je aktiviran eksploziv podmetnut ispod vozila, a hapšen je i 2013. godine zbog oružja u ilegalnom posjedu. Takođe, hapšen je i 2014. godine zajedno sa Ivanom Ivanovićem i Borkom Vukčevićem zbog sumnje da su kamenovali Ambasadu Albanije u Podgorici, pri čemu je pričinjena značajna materijalna šteta. Zagrebačko opštinsko državno tužilaštvo osumnjičilo ga je da je, koristeći falsifikovani pasoš na ime Milan Polimac, počinio krivično djelo falsifikovanje isprave i krivično djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja. B. r.

Protekle godine zaplijenjeno je 43 kilograma, a godinu ranije svega 25 kilograma kokaina, a 2022. godine čak 500 kilograma, pokazuju podaci dostavljeni Pobjedi iz Uprave policije.

STATISTIKA

Ovakva porazna statistika ukazuje na slabu posvećenost policije u borbi protiv narkotika, posebno u posljednje dvije godine. - U protekle tri godine Uprava policije je zaplijenila ukupno 4.226 kilograma opojnih droga. Naime, u toku 2024. godine

Kada je u pitanju statistika vezana za polnu strukturu, 2022. godine je prijavljeno 305 osoba koje su zloupotrebljavale drogu, od čega je njih 294 bilo muškog pola, a 11 ženskog.

U protekloj godini uhapšene su 373 osobe, a u toku 2023. godine 623 zbog učinjenih krivičnih djela i prekršaja iz oblasti zloupotrebe opojnih droga. -Tokom 2023. godine zbog počinjenog krivičnog djela, od ukupno 335 lica, njih 13 su bile žene, a kada je u pitanju sumnja na počinjeni prekršaj iz oblasti

ŠćepAnovIćevA „nAgrAdA“ I pored loše statistike u pogledu zapljene narkotika, v. d. direktora Uprave policije Crne Gore Lazar Šćepanović prije nekoliko dana nominovan je kao jedan od tri glavna konkurenta za „prestižnu međunarodnu nagradu u oblasti borbe protiv droga“, saopšteno je iz policije. - Ovo priznanje potvrđuje posvećenost crnogorskih institucija bezbjednosti i međunarodno prepoznate rezultate u suzbijanju krijumčarenja narkotika i razbijanju kriminalnih mreža koje djeluju na transna-

Dvije velike zapljene kokaina bez epiloga

Prije gotovo četiri godine, u dva odvojena slučaja, u Crnoj Gori je zaplijenjeno više od tonu i 700 kilograma kokaina (u avgustu 2021. godine) a pet mjeseci kasnije još pola tone. Međutim, ni do danas istražitelji nijesu uspjeli da dođu ni do nalogodavaca, ni do organizatora.

U slučaju zapljene 1,2 tone kokaina u Zeti, nadomak Podgorice, u avgustu 2021. uhap-

šeni su otac i kćerka, Budimir i Marina Krstović, u čijem je magacinu nađena droga. Oni su bili i jedini optuženi u ovom slučaju, ali ih je Viši sud u novembru 2022. a potom i Apelacioni u aprilu 2024. pravosnažno oslobodio optužbi da su švercovali kokain, kao saizvršioci. Uporedo sa tim Krstovići su najavili da će od države zatražiti 720.000 eura odštete zbog neosnovanog hapšenja,

povrede prava ličnosti, prava na privatni život, ugleda... U drugom slučaju, u magacinu trgovinskog lanca „Voli“ 14. januara 2022. zaplijenjeno je oko pola tone kokaina, koji se nalazio u tovaru banana. Jedini uhapšeni u ovom predmetu je bio špediter Đoko Drobnjak iz Bara. Potom je SDT pokrenulo postupak protiv njega zbog sumnje da je član međunarodne grupe

-Više ne piju. Jeftinije im je da se drogiraju. Napuši se trave za pet ili 10 eura i sjedne za volan. Ili povuče „liniju“ za 20 eura. Nažalost, nemamo dovoljan broj testova, jer su skupi, inače bi svakoga trebalo testirati na narkotike - kazao je Pobjedin sagovornik, nezadovoljan stanjem u policiji.

SvAKI drugI vozAč pozITIvAn nA drogu

Svaki drugi vozač testiran na psihoaktivne supstance bio je pozitivan na drogu, pokazuju raniji podaci policije. Prema istim podacima, policija

za šverc kokaina iz Južne Amerike u Evropu, ali je nakon pet mjeseci utvrdilo da nema dokaza. Slučaj je zatim prešao u ruke Višeg tužilaštva koje je podiglo optužnicu protiv Drobnjaka, međutim, osam mjeseci kasnije Viši sud je obustavio postupak jer „nema dovoljno dokaza da je okrivljeni osnovano sumnjiv da je izvršio navedeno krivično djelo“. U septembru 2022. to je potvrdio i Apelacioni sud, a Drobnjak je pušten iz pritvora.

Tirnanić sa Cicmilom

Dio zaplijenjene droge

zaplijenjeno narkotika

su Gori, mogu koraku

od 1. januara do 31. marta 2025. godine na prisustvo alkohola u organizmu testirala je 40.102 vozača, dok je na prisustvo psihoaktivnih supstanci testirano 630 vozača.

- U navedenom periodu saobraćajni policajci su utvrdili prisustvo alkohola u organizmu kod 2.138 vozača, dok je prisustvo psihoaktivnih supstanci u organizmu utvrđeno kod 312 vozača... Najčešće psiohaktivne supstance koje su detektovane kod vozača su kanabis i kokain - podaci su kojim raspolaže policija.

Od ukupnog broja sankcionisanih za tu vrstu prekršaja (alkohol i PAS), mladih vozača i vozača početnika je bilo 321. Iz Uprave policije napominju da su kanabis i kokain najčešće psiohaktivne supstance koje su detektovane kod vozača.

- Ukupno je lišeno slobode 886 vozača koji su upravljali vozilom pod dejstvom alkohola ili psihoaktivnih supstanci... Među procesuiranim vozačima je bilo i povratnika u prekršajima... Najveći izmjereni nivo alkohola u organizmu bio je čak i više od 3g/kg - ustvrdili su iz UP.

Maloljetnici rano počinju da uziMaju drogu

Ranije je Pobjedin sagovornik Dušan Raspopović, sudski vještak sa decenijskim iskustvom u borbi protiv narkomanije upozorio da maloljetnici sve ranije počinju da konzumiraju psihoaktivne supstance.

Neki su, kako je tada kazao, već

KOTOR - Nikšićanin Danijel Banićević, kojeg je policija označila kao vođu kriminalne organizacije, pušten je na slobodu, dok su trojica srpskih državljana, koji su takođe prema stavu policije članovi grupe koja je planirala da likvidira M. R. iz Kotora, u pritvoru zbog nasilničkog ponašanja.

DEZINFORMISANJE JAVNOSTI: Policija tvrdi da je u dvije odvojene akcije spriječila likvidacije, tužilaštvo da o tome ne zna ništa

Banićević pušten na slobodu, trojicu srpskih

državljana

terete za nasilničko ponašanje

sa 12 ili 13 godina zagazili u zavisnost.

Raspopović je ukazao i na zabrinjavajuće podatke da je u porastu broj maloljetnih osoba koje koriste psihoaktivne supstance, te da je veliki problem to što se do njih vrlo lako dolazi. Istakao je da ne postoji tačan podatak o broju mladih koji konzumiraju narkotike i naglasio da su psihoaktivne supstance lako dostupne na ilegalnom tržištu, najčešće u blizini škole. - Do narkotika se vrlo lako dolazi, dostupni su na ilegalnom tržištu, najčešće u blizini škole ili njima poznatim mjestima gdje znaju da mogu da ih kupe – kazao je Raspopović.

opasnost od uličnih dilera droge

Upozorava da su uličnim dilerima vrlo često ciljna grupa upravo maloljetnici te da ih oni nerijetko „regrutuju“ i zloupotrebljavaju.

- Čak ih i angažuju u nekim primorskim opštinama, gdje ih i zaduže da nose određene pošiljke na određena mjesta, na taj način izbjegavajući da oni budu lišeni slobode. Računaju da će maloljetnici bolje proći zato što su tu kazne mnogo blaže, da će eventualno, zbog manje količine, oni biti kažnjeni samo prekršajno. Oni će za potrebe dilera prodavati drogu, a zauzvrat dobijati količinu droge koju sami upotrebljavaju – kazao je Raspopović.

Ono što takođe zabrinjava jeste i podatak da mladići najčešće počinju da diluju drogu sa 16 godina, onda kada postaju stariji maloljetnici i to obično u krugu škole.

Ulični dileri ne biraju da li su to dječaci ili djevojčice, jer se oni ne libe da budu u blizini škola i školskih dvorišta, gdje će pokušati da što veći broj mladih „namame“ i dostave im psihoaktivne supstance.

Raspopović je zbog toga posebno apelovao na roditelje i prosvjetare da obrate naročito pažnju na adolescente i maloljetnike.

– I da, ako bilo ko primijeti da se nešto čudno dešava, odmah obavijeste nadležne policijske službe da bi na pravi način reagovale i spriječile posljedice i da mladi mogu da se vrate na pravi put. Važno je da se preventivno djeluje kako mladi ne bi bili žrtve dilera i trgovaca psihoaktivnih supstanci –napominje on. jovana raičeViĆ

Kako je Pobjedi potvrđeno iz Višeg državnog tužilaštva, uprkos zvaničnom saopštenju Uprave policije i potpredsjednika Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku Alekse Bečića da je spriječena likvidacija, o ovom događaju nijesu obaviješteni, već je predmet u nadležnosti Osnovnog državnog tužilaštva. Bečić je, dok su se osumnjičeni već nalazili u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, u objavi na platformi Iks, prije zvaničnog saopštenja policije naveo da je i organizator grupe, državljanin Crne Gore iz Nikšića, takođe uhapšen te da je protiv njega podnijeta krivična prijava zbog organizovanog kriminalnog udruživanja. Nakon njegove objave, oglasili su se iz policije.

Nakon hapšenja državljana Srbije Miljana Jovanovića, Aleksandra Stefanovića i Dušana Trkulje i Banićevića osnovni državni tužilac kvalifikovao je krivično djelo kao nasilničko ponašanje, pa su opovrgnuti navodi policije da su došli u Crnu Goru da ubiju Kotoranina. Međutim, nakon svega, određeni predstavnici političkih partija, pa čak i bezbjednosnog sektora, nastavljaju da dezinformišu javnost.

I ovaj slučaj, baš kao i nedavni kada su uhapšena dvojica srpskih državljana, potvrđuje da Uprava policije ne dolazi do informacija o navodnim pripremanjima likvidacija opera-

tivnim radom, već prijavama potencijalnih meta ili građana koji primijete nešto sumnjivo. Ovaj, kao i događaj iz Budve, kada je takođe navodno spriječena likvidacija, ukazuje da policija dijeli operativna saznanja sa javnošću, za koja nema materijalne dokaze.

Policija je pronašla drvenu palicu, čekić, tri plastične maske i utvrdila da su trojica državljana Srbije u Crnu Goru došla legalno početkom maja preko graničnog prelaza Dobrakovo. Kriminalističkom obradom utvrđeno je da su registrovani kao izvršioci više krivičnih djela iz oblasti imovinskog kriminaliteta, nedozvoljenog držanja oružja, krivičnih djela protiv javnog reda i mira te napada na službena lica.

-U nastavku izviđajnih radnji i preduzetih aktivnosti na potpunom rasvjetljavanju događaja identifikovan je i lišen slobode D. B. (41) iz Nikšića, za kojeg se

sumnja da je formirao i organizovao ovu kriminalnu grupu koju su pored njega činili D. T., M. J. i A. S. na način što je sa imenovanima bio u stalnom kontaktu, dogovorio izvršenje krivičnog djela, isplanirao njihov dolazak u Crnu Goru, pružao im logistiku, ukazao na lice i na mjesto izvršenja krivičnog djela i davao uputstva za izvršenje krivičnog djela, saopštili su iz policije. Dodali su da je protiv Banićevića podnijeta krivična prijava zbog sumnje da je počinio krivično djelo kriminalno udruživanje iz člana 401, stav 2 Krivičnog zakonika. Prethodna likvidacija, kako policija tvrdi, spriječena je hapšenjem dvojice srpskih državljana Novaka Pećanca (19) i Nemanje Pantelića (28) koji su novčano kažnjeni po 400 eura zbog dva prekršaja – jer su nezakonito ušli u Crnu Goru i kretali su se bez važeće putne isprave. Kako je Pobjeda pisala, polici-

ja je u Budvi dobila obavještenje od građanina da se u naselju Markovići nalazi motor i da su viđena dva lica.

Ubrzo nakon saopštenja Uprave policije, a zatim i izjave načelnika Regionalnog centra bezbjednosti „Jug“ Petra Rolovića, koji je ponovio ono što je navedeno u saopštenju policije, oglasili su se ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i koordinator bezbjednosnih službi Aleksa Bečić da pohvale rad službenika Uprave policije. U istoj akciji budvanske policije uhapšen je i Ilija Pavlović (35) koji je to demantovao, navodeći da nema veze sa srpskim državljanima i djelom za koje se sumnjiče Iz policije tvrde da su u prethodnom periodu spriječili pet izvršenja teškog krivičnog djela. -Službenici Uprave policije nesmanjenim intenzitetom nastavljaju proaktivne, preventivne i represivne mjere i radnje na suzbijanju i neutralisanju djelovanja kriminalnih grupa, pojedinaca i sa njima povezanih lica, sprečavanju izvršenja najtežih krivičnih djela ulažući napore na očuvanju bezbjednog ambijenta za život svih građana - naveli su iz policije. Kako dodaju, odlučno i posvećeno preduzimaju aktivnosti na podizanju nivoa bezbjednosti, jačanju povjerenja javnosti u rad bezbjednosnog sektora i uspostavljanju vladavine prava na svim nivoima - navode iz policije. a. r.

Kontrolisana optužnica protiv navodnih pripadnika kavačkog klana za nedozvoljeno držanje oružja, advokat tvrdi da se radi o najkontroverznijem slučaju u njegovoj karijeri

Radović:

BIJELO POLJE – Advokat

Marko Radović je optužnicu Osnovnog tužilaštva u Pljevljima, kojom se pet osoba tereti za nedozvoljeno držanje oružja iako je jedan od njih priznao da je pištolj njegov a što je potvrđeno DNK vještačenjem, ocijenio kao najkontroverzniji slučaj u njegovoj advokatskoj karijeri.

Radi se o optužnici kojom su obuhvaćeni navodni članovi kavačkog klana, među kojima je i Igor Mašanović Kontrola optužnice protiv Mašanovića, Aleksandra Đurđevca , Luke Gazovode, Ilije Racanovića i Željka Moštrokola održana je u ponedjeljak u bjelopoljskom Višem sudu kome je Osnovni sud u Pljevljima delegirao ovaj predmet usljed nedostatka kapaciteta.

Advokat Radović i njegov kolega Stefan Jovanović su u bjelopoljskom Višem sudu za-

tražili da se obustavi postupak protiv svih optuženih za nedozvoljeno držanje oružja čiji DNK nije nađen na pištolju pronađenom ispod volana automobila kojim je upravljao Racković.

- Prvi put se dešava da se vodi postupak protiv onih za koje je vještačenjem utvrđeno da nema njihovih tragova. Iako je oružje pronađeno u prostoru ispod volana, vozač priznao, to potvrdila sprovedena vještačenja, tužilaštvo je podnijelo optužnicu protiv svih pet lica u vozilu. Zamislite da se kojim slučajem ova situacija desila u autobusu, vozu ili avionu, šta bi bilo onda?! Ili eventualno u objektu gdje boravi više lica – kazao je advokat Radović za Pobjedu.

On je naveo da je odbrana sudu dostavila dokaze o sličnim događajima u proteklih godinu i po na Cetinju i u Kotoru u kojima su akteri bili BIL lica, ali su nakon rezultata vješta-

čenja dalje procesuirani samo oni u odnosu na koje je vještačenjem utvrđeno da ima njihovih tragova. -Štaviše, pojedina lica u tim slučajevima, u odnosu na koja su vještačenjem pronađeni određeni tragovi, puštena su na slobodu i postupak obustavljen u fazi kontrole optužnice - dodao je on. Radović dodaje da bi eventualno potvrđivanje takve optužnice bilo i nezakonito i opasno, a proizvelo bi ogromne troškove po državu. - U slučaju potvrđivanja ovakve optužnice a onda i donošenja oslobađajuće presude, trebalo bi ozbiljno razmisliti o procesuiranju onih koji su takvim nesavjesnim postupanjem proizveli troškove za državu - zaključio je advokat Radović.

Advokat Stefan Jovanović je, između ostalog, kazao da je optužnica osnovana samo u dijelu koji se odnosi na Iliju Racano-

vića koji je priznao da je pronađeni pištolj njegov. Jovanović je istakao da se ne radi o pukom priznanju, već da to priznanje prate i materijalni dokazi. -Forenzički centar je uradio vještačenje po nalogu postupajućeg tužilaštva i utvrdio da je upravo DNK Racanovića pronađen na predmetnim pištoljima, kao što je i sam rekao. Priznanje je potvrđeno materijalnim dokazima. U odnosu na Luku Gazivodu apsolutno ne postoje materijalni dokazi niti je njegov DNK pronađen na predmetnim pištoljima. Tužilaštvo apsolutno nije ponudilo ni jedan dokaz u pogledu saizvšilaštva. Ovu optužnicu jedino može potvrditi pritisak - istakao je advokat Jovanović. Svi optuženi uhapšeni su početkom februara a u međuvremenu Racković, Gazivoda i Moštrokol su pušteni iz pritvora, dok su - Mašanović i Đurđevac i dalje u pritvoru. B. r.

Policija je pronašla i tri plastične maske

Slučaj ,,Tunel“: Iskazom upravnice pisarnice Višeg suda u Podgorici potvrđeno ranije pisanje Pobjede i teza odbrane optuženih da su nekadašnji premijer i ministri kontaminirali dokaze

Baćović tvrdi da se rupa u zidu depoa proširila nakon posjetilaca iz Vlade

PODGORICA – Iskazom upravnice pisarnice Višeg suda u Podgorici Maje Baćović juče je u Osnovnom sudu u Podgorici potvrđena teza odbrane optuženih, ali i ranije pisanje Pobjede da su visoki zvaničnici posjetom depou Višeg suda u Podgorici, u koji je provaljeno kroz tunel iz susjedne zgrade, kontaminirali dokaze i ugrozili istragu.

Baćović je kazala da su fotografije Vlade pokazale da je rupa na zidu bila proširena i kvadratna, a ne manja i ovalna, kako su je radnici Višeg suda zatekli.

Podsjećamo da se 13. septembra nešto poslije 10 sati pojavila zvanična informacija da su tadašnji predsjednik Vlade Dritan Abazović, tadašnji ministar pravde Marko Kovač, ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić i rukovodni kadar Uprave policije posjetili stan iz kog je probijen tunel do Višeg suda.

Zvanično je tada uviđaj bio u toku i prema dokumentaciji, završen je šest sati nakon njihove posjete.

na vrata od prostorije gdje se deponuje oružje.

- Pitala sam što je sporno, jer mi je prije toga rekao da se jedna polica metalna odvalila od težine. Pokazao mi je vrata na kojima su bili znakovi obijanja i onda mi je pokazao stope duž cijelog hodnika. Onda mi je pokazao gomilu oružja rasutog - navela je ona. Dodala je da su preskakali te otiske i da su jedni ličili na otiske od patika, a drugi od radničkih cipela.

Svim optuženima, osim Vuljaju, na teret je stavljeno krivično djelo kriminalno udruživanje u sticaju sa krivičnim djelom teška krađa.

Baćović je osumnjičena i za krivično djelo falsifikovanje isprave, dok je Vuljaju stavljeno na teret krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela.

Maja Baćović je kazala, između ostalog, da je na slikama delegacije Vlade vidjela da je otvor u zidu depoa suda proširen i da više nije bio kockastog oblika, kao što su oni zatekli kad su otkrili da je depo obijen. To je primijetila na slikama kada su došli predstavnici tadašnje vlasti. Te fotografije je tadašnja Vlada zvanično poslala medijima.

Ona je kazala da su službenici suda rupu otkrili sat i po iza ponoći, a ujutro oko 10 časova oblik otvora je bio drugačiji. Delegacija je došla oko 10 časova – pojasnila je ona na pitanje advokata Nikole Ivanovića

Navela je da se na slikama vi-

Svjedokinja Baćović je majka optužene Katarine Baćović, pored koje su se na optužnici tužilaštva našli i Veljko Marković , Milan Marković, Dejan Jovanović, Vladimir Erić, Predrag Mirotić, Nikola Milačić i Marjan Vuljaj.

di da su promijenjeni gabariti tog otvora – „tunela“ – i da su smatrali da to tako treba, kako bi se izuzeli otisci i dokazi. Kazala je da im to u tom momentu nije bilo bitno, već da im je bilo važno da utvrde šta nedostaje.

Tužilac je prigovorio njenom iskazu, navodeći da je ova svjedokinja iznijela subjektivan utisak.

On je kazao da su predstavnici vlasti narednog dana došli, na što je Baćović ponovila da su predstavnici vlasti došli prvo jutro.

Advokat Stefan Jovanović je, na iskaz Maje Baćović, kazao da je ona jedna od prvih očevidaca i da se iz njenog iskaza jasno utvrđuje da je otvor imao jedan, a zatim drugi oblik.

On je dodao da je jasno da uvi-

Maja Baćović tvrdi da njena kćerka nije dolazila u sud

Maja Baćović je kazala da njena kćerka Katarina, koja se našla na optužnici, od jedanaeste godine nije došla kod nje na posao u Viši sud.

- Pojma nema ni gdje je moja kancelarija. Tvrdim da ona ne zna ni što ja radimnaglasila je svjedokinja.

Dodala je da je njena kćerka dva ili tri puta došla ispred suda.

Navela je da je posljednji put to bilo u toku juna 2023, jer su unuci pokazali knjižice iz škole sa peticama.

- Posljednji put je moja kćerka došla 4. septembra 2023. na vrata moga stana sa svekrom i svekrvom. Nijesu ulazili unutra, a ja sam častila djecu za polazak u školu - dodala je ona.

Na pitanje suda kazala je da nikad nije čula za lica koja su optužena u ovom postupku i da ih njena ćerka Katarina nikad nije pomenula. Na pitanje tužilaštva kazala je da Katarina Baćović nije bila zaposlena 2023.

đaj nije urađen po zakonu i da u zapisniku o uviđaju nema otisaka stopala o kojima je svjedokinja govorila. Svjedokinja Baćović je odgovarajući na pitanja suda kazala da su dokazi za predmete poput ubistva Duška Jovanovića, predmeta Do Kvon i za one gdje egzistira velika količina kokaina pod posebnom pažnjom i da do njih nije lako doći.

Ona je pojasnila da se velike količine kokaina nijesu nalazile u depou napominjući da postoji pravilo kako se sa nečim postupa.

- Tako da se do tih predmeta ne može doći. Na primjer, ja ne znam gdje se nalazi predmet Do Kvon - dodala je ona. Baćović je ispričala da je tog dana arhivar poveo do podruma suda i pokazao joj iskrivlje-

- Odmah sam otišla kod predsjednika suda Borisa Savića i rekla mu da postoje jasne indicije da je arhiv suda (depo) obijen. Zvali smo policiju i vratili se redovnim obavezama koliko je ko mogao, jer je to bila iznenađujuća vijest. Oko pet me zvao predsjednika suda, pitao gdje sam i da treba da se popiše sve oružje. Tako je i bilo. Bio je prisutan i veliki broj policijskih službenika, do toaleta nijesmo mogli poći, pratili su nas - navela je ona. Sumnje policije i zaposlenika u sudu da je neko zloupotrijebio ključ od depoa ,,pale su u vodu“ kada su Baćović i jedna koleginica prilikom preslaganja predmeta vidjele rupu u zidu.

- Uzmem onaj jedan folder ispred sebe, pomaknem ga, kad rupa. To nam je bilo olakšanje jer je to dokaz da niko nije zloupotrijebio ključ. Svi smo se okupili i osvijetlili rupu kamerama telefona. Odmah iza toga otvora je bila iskopana velika kocka u koju je moglo da se stane. I onda se vidjelo da je postojao tunel. Kroz taj otvor nije niko mogao da uđe ko nije veličine djeteta ili manje građe. Otvor koji smo zatekli je bio veličine monitora od kompjutera - istakla je ona. Navela je da je sjutradan ujutro ponovo stajala traka, a čovjek iz policije je obezbjeđivao ulaz u depo. - Očekivalo se da se nastavi vještačenje, međutim, to se nije desilo jer je došla Vladina delegacija i svi su ušli i slikali se. Prema slikama iz javnosti vidjela sam da je otvor proširen i postavljena neka svjetiljka i tu su se postavili - kazala je ona. B. R.

PODGORICA – Uprava policije raspisala je lokalnu potjernicu za Podgoričanima Arjanom Rečkovićem (22) i Tarikom Muminovićem (21) koji se sumnjiče da su u subotu pokušali da ubiju Igora Nedovića (29) dok se nalazio u jednom ugostiteljskom objektu u podgoričkom naselju Siti kvart.

Iz policije su kazali da je motiv napada obračun pripadnika suprostavljenih kriminalnih grupa.

Rečković je označen kao direktni izvršilac napada na Nedovića koji je tom prilikom ranjen, dok je Mumunović, kako su kazali iz policije, pomagao izvršenje krivičnog djela.

Identifikovani osumnjičeni za pokušaj teškog ubistva Igora Nedovića u Siti kvartu

Prikupljeni dokazi ukazuju na sumnju, da je Rečković 17. maja, prišao stolu za kojim su se nalazile tri osobe i iz pištolja ispalio tri projektila u pravcu Nedovića.

Nakon toga je pobjegao.

Očevici događaja su napadača opisali kao mlađeg muškarca koji nije mario što je lokal pun gostiju kada je u jednom trenutku izvadio pištolj i Nedovića

pogodio sa tri metka u stomak. Dio gostiju pobjegao je iz lokala, dok su ostali legli pod stolove kako bi se zaštitili.

Povrijeđeni Nedović je prevezen u Klinički centar Crne Gore radi ukazivanja ljekarske pomoći.

Iz policije naglašavaju da su im slučaj u 13.30 časova prijavili zdravstveni radnici Urgentnog bloka, 18 minuta nakon doga-

đaja. U kratkom roku, policija je došla na mjesto događaja i blokirala taj dio grada kao i sve izlaze iz Podgorice.

Iz policije ističu da dokazi nedvosmisleno upućuju na osnovanu sumnju da je Rečković izvršio pokušaj ubistva i krivično djelo nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija

Oni su naveli i da će protiv Reč-

kovića i Muminovića biti podnijeta krivična prijava. Iz policije su naveli da se radi o obračunu suprostavljenih kriminalnih grupa. Rečković se, kako su kazali, u evidencijama policije vodi kao povratnik u izvršenju krivičnih djela sa elementima nasilja i krivičnih djela iz oblasti požara i eksplozija. Kriminalnu prošlost, kako na-

vode, ima i Muminović, koji je takođe povratnik u izvršenju krivičnih djela sa elementima nasilja, imovinskog kriminaliteta i zloupotrebe opojnih droga. Međutim, i meta napada, oštećeni Nedović se u evidencijama policije vodi kao operativno interesantno lice blisko članu jedne organizovane kriminalne grupe. B. R.

KOnTaMInIRalI DOKaZe: Dritan Abazović i Marko Kovač

Osnivač i direktor Harmonika festa Predrag Janković za Pobjedu povodom jubilarnog 15. izdanja, 23. i 24. maja u Centru za kulturu u Tivtu

Festival koji uspješno ruši predrasude o harmonici

PODGORICA – Međunarodni muzički festival Harmonika fest, koji afirmiše harmonikaše svih profila i njeguje umjetnost sviranja na harmonici, biće održan jubilarni 15. put u Centru za kulturu u Tivtu 23. i 24. maja. Ovogodišnje izdanje festivala će obilježiti nastup jednog od najistaknutijih svjetskih džez akordeonista – Italijana Renca Ruđerija, čiji će koncert biti upriličen u 20 sati na svečanom otvaranju.

Prema riječima osnivača i direktora Harmonika festa Predraga Jankovića, Ruđeri je već nastupao na festivalu i svaki put bio dočekan s oduševljenjem publike.

- Njegova energija, majstorstvo improvizacije i spoj tradicionalnog i savremenog izražaja čine ga jedinstvenim interpretatorom u svijetu džez harmonike. Zanimljiv je i jedan podatak, Renzo je jednu od svojih najljepših kompozicija („Valentango“) napisao upravo u Crnoj Gori, inspirisan Harmonika festom i stvaralačkim ambijentom koji je izgrađen na festivalu – istakao je Janković za Pobjedu, dodajući da pored svečanog otvaranja, program festivala uključuje takmičenja u više kategorija, nastupe mladih crnogorskih akordeonista, cjelovečernje koncerte, majstorske radionice, naučna predavanja i prezentacije.

PODIZANJE SVIJESTI

Prisustvo umjetnika poput Ruđerija, kako je kazao, jasno potvrđuje koliko je značajno uključivanje i drugih žanrovskih formi, jer upravo žanrovska raznolikost obogaćuje festivalski program i otvara vrata novim načinima interpretacija.

On je kazao da takvi sadržaji omogućavaju da se harmonika predstavi u svom punom potencijalu.

- Ne samo kao narodni, već kao akademski instrument, sposoban da izrazi najdublje emocije kroz klasičnu, savremenu džez i varijete muziku. Siguran sam da publika poslije ovoliko izdanja festivala to prepoznaje i da smo uspjeli da kod slušatelja proširimo horizonte – rekao je on.

Iako se harmonika često vezuje za narodnu muziku, kako je kazao, od samog početka iz Harmonika festa su željeli da pokažu koliko ovaj instrument može da ponudi i u svijetu umjetničke muzike.

Harmonika fest je mjesto gdje mladim talentima pružamo priliku da steknu dragocjena iskustva, da se povežu sa vrhunskim profesorima i kolegama iz cijelog svijeta i da osjete što znači takmičiti se i nastupati u međunarodnom kontekstu. Mislim da je upravo to jedan od najvažnijih doprinosa festivala – kazao je Janković

- Jedan od izazova je predstavljala i činjenica da veliki broj ljubitelja muzike ima određenu predrasudu da je harmonika instrument na kojem se dominantno izvodi isključivo narodna muzika. Svakako da naš zadatak nije bio jednostavan, da kroz festival pokušamo da promijenimo taj pogled i dokažemo da harmonika može biti ozbiljan koncertni instrument, sposoban da iznese i najzahtjevnije kompozicije i da na taj način donese nešto novo i vrijedno na muzičkoj sceni – istakao je Janković. U nastojanju da promijene takvo poimanje i odnos prema harmonici, kontinuirano su podizali umjetnički nivo festivala dovodeći vrhunske izvođače i profesore sa renomiranih muzičkih akademija, koji su na svojim koncertima prezentovali mogućnosti ovog instrumenta.

- Edukativni programi, kao što su majstorske radionice i predavanja, odigrali su ključnu ulogu u podizanju svijesti i proširenju znanja o harmonici, van njenih tradicionalnih okvira – kazao je Janković.

ENTUZIJAZAM

Harmonika fest je, prema riječima Jankovića, snažna inicijativa sa međunarodnim dometom.

- Tokom godina festival je izrastao u važan kulturni doga-

đaj koji neprekidno doprinosi obrazovanju mladih talenata, podiže nivo izvođaštva, njeguje međunarodnu saradnju i promoviše Crnu Goru kao zemlju u kojoj umjetnost zauzima posebno mjesto - kazao je Janković, dodajući da čvrsto vjeruje da Harmonika fest zaslužuje svoje mjesto u kulturnoj strategiji Crne Gore, jer je kroz godine postojanja jasno pokazao da ima što da ponudi, kako umjetnicima, tako i publici, i u zemlji i van njenih granica.

Janković je kazao da je festival nastao iz entuzijazma, stručnosti i želje da se harmonika predstavi u svom punom umjetničkom kapacitetu, i taj duh je i dalje prisutan. Prisjećajući se početaka Harmonika festa, Janković je kazao da je njegova ideja kao osnivača bila jednostavna, ali iskrena. - Da stvorimo prostor u kojem će harmonika, često nepravedno zanemarena u klasičnoj muzici, dobiti svoje zasluženo mjesto u svijetu klasične muzike. Danas, nakon svih ovih

Prelazak na digitalnu platformu omogućio da se festival održi

Predrag Janković je istakao da uprkos svim izazovima koje donose digitalizacija i promjene u načinu na koji ljudi konzumiraju umjetnost, Harmonika fest uspješno održava ravnotežu između tradicionalnog koncertnog formata i savremenih medijskih platformi. - Tradicionalni koncerti i takmičenja i dalje su srž našeg festivala, jer ništa ne može zamijeniti neposredan kontakt izvođača i publike uživo, koji donosi posebnu energiju i doživ-

ljaj. Ipak, svjesni smo brzih promjena u načinu života i tehnologiji, pa smo se prilagodili tako što smo počeli pratiti i koristiti nove medijske forme, od onlajn prenosa do aktivnog prisustva na društvenim mrežama kako bi festival učinili dostupnim i interesantnim što većem broju ljudi, gdje god se nalaze – istakao je on. Tokom pandemijske 2020. godine, prema riječima Jankovića, uspjeli su da cijeli festival organizuju onlajn, što je

godina, mogu slobodno reći da Harmonika fest ima jasno prepoznatljiv međunarodni identitet, koji smo izgradili posvećenošću, saradnjom i stalnim unapređenjem – rekao je Janković. Od samog početka, kako je kazao, postavili su kao cilj kvalitet, kako umjetnički, tako i edukativni.

- Taj standard smo postigli kroz učešće eminentnih profesora, pedagoga i svjetski poznatih umjetnika, čiji su nastupi, predavanja i radionice značajno doprinijeli visokom nivou festivala. Njihovo prisustvo nije samo uveličalo program, već je predstavljalo i potvrdu našem konceptu i dodatnu motivaciju svim učesnicima – istakao je Janković. Jedan od važnijih trenutaka u razvoju festivala, prema njegovim riječima, bilo je izdanje koje je održano 2014. godine, kada su uz cjelovečernje koncerte uvrstili i takmičarski segment.

- Ta promjena i obogaćivanje sadržaja ovog projekta je označila početak jedne nove faze, u kojoj smo uspjeli da festival otvorimo prema širem auditorijumu i dovedemo u Crnu Goru znatno veći broj međunarodnih gostiju –rekao je on, dodajući da im je od početka bilo važno da festival ne bude samo takmičenje, već i mjesto edukacije, razmjene znanja i iskustava.

AFIRMACIJA

Janković je kazao da je Harmonika fest snažan most koji povezuje akordeoniste iz različitih zemalja, kultura i muzičkih stilova.

- To je mjesto gdje se razmje-

bila velika prilika, ali i izazov. - Prelazak na digitalnu platformu omogućio je da se festival održi, čime smo obezbijedili kontinuitet u našem radu, a ono što je veoma značajno, da dosegnemo do publike širom svijeta. Ovo iskustvo nas je naučilo i usmjerilo kako da spojimo tradicionalno sa modernim, da budemo fleksibilni i inovativni, što je dodatno osnažilo festival –rekao je Janković, dodajući da Harmonika fest aktivno koristi i društvene i socijalne mreže, poput Fejsbuka, Instagrama i Jutjub kanala, gdje redovno objavljuju snimke nastupa, intervjue sa umjetnicima, edukativne sadržaje i najave događaja.

njuju ideje, znanja i vještine, što festival čini posebno važnim i nezamjenjivim za razvoj harmonikaške scene. Ova razmjena je presudna za razvoj scene akordeonista u zemlji i regionu jer omogućava mladim muzičarima da se upoznaju sa savremenim trendovima, različitim stilovima izvođenja i pedagoškim pristupima. Kroz radionice, masterklasove i zajedničke nastupe, mladi umjetnici imaju mogućnost da unaprijede svoje vještine, prošire svoje vidike i izgrade međunarodne kontakte, što direktno utiče na podizanje kvaliteta izvođenja i inovativnost u njihovom radu – rekao je Janković. On je istakao da je osnivanje Odsjeka za harmoniku 2000. godine na Muzičkoj akademiji Univerziteta Crne Gore predstavljalo ključni korak u sistemskom obrazovanju mladih akordeonista. - Kroz ovaj odsjek, i saradnju sa nižim i srednjim muzičkim školama, mladi muzičari su zajedno sa rastom festivala dobijali prilike za razvoj i usavršavanje, što je značajno doprinijelo njihovoj vidljivosti na domaćoj muzičkoj sceni - rekao je on. Dodao je da domaća muzička scena, kao i obrazovni sistem, polako, ali sigurno prate profesionalizaciju mladih akordeonista koji se afirmišu kroz Harmonika fest. - Festival je mjesto gdje mladim talentima pružamo priliku da steknu dragocjena iskustva, da se povežu sa vrhunskim profesorima i kolegama iz cijelog svijeta, i da osjete što znači takmičiti se i nastupati u međunarodnom kontekstu. Mislim da je upravo to jedan od najvažnijih doprinosa festivala. Osim što afirmiše mlade talente, on motiviše i obrazovne institucije da podržavaju mlade harmonikaše i pruže im svu potrebnu podršku za dalji razvoj i uspjeh – kazao je Janković. On je istakao da dugoročno želi da Harmonika fest ne bude samo događaj koji se dešava jednom godišnje, već prava institucija koja će kroz edukativne programe, radionice i međunarodne saradnje stvarati nove generacije umjetnika i podsticati razvoj akordeonističke scene u regionu i šire. - Smatram da je to najbolji put da se uspješno održi kontinuitet festivala, istovremeno čuvajući tradiciju, ali i otvarajući prostor za nove muzičke pravce i inovacije – istakao je Janković. A. RADOVIĆ

HARMONIKA FEST IMA JASNO PREPOZNATLJIV MEĐUNARODNI IDENTITET: Predrag Janković

Privatna arhiva

ŽIVOT JEDNOG UMJETNIKA: Slikar Pero Nikčević za Pobjedu o svom jedinstvenom

Najviše volim Crnu Goru, ali najviše sam i ljut na

PODGORICA - U svijetu u kojem umjetnost često biva potisnuta pred svakodnevnim brigama i površnim senzacijama, postoje stvaraoci koji ne prave kompromise. Oni koji slikaju život sa svim njegovim dubinama, ranama i zanosima - onako kako ga osjećaju i kako ga žive. Jedan od takvih umjetnika je i Pero Nikčević, slikar čiji opus obuhvata decenije stvaranja između Crne Gore i Pariza, između bola i ljepote, između žene i pejzaža.

Sa Perom smo se prvi put sreli prije tačno 11 godina povodom izložbe u Parizu. Nije rijedak slučaj da su umjetnici u nedovoljnoj mjeri shvaćeni, a Nikčević se s tim izborio i kanalisao svoju različitost na kreativan način. Da je neobičan pokazao nam je upravo prilikom tog davnašnjeg susreta. Kada je naš foto-reporter počeo da ga fotografiše, umjetnik je skinuo crni kačket i na čelo prevukao pletenice kose čiji su krajevi bili uvijeni u obliku rogova. Njegove riječi su bile: „Salvador Dali je imao karakteristične brkove, a ja rogove“. Prilikom novog susreta u Podgorici vidimo da su pletenice i dalje tu, mada sada ,,sakrivene“ ispod crnog šešira. Iz svake rečenice izbija njegova autentičnost - ponekad gorka, ponekad blaga, ali uvijek ogoljena do istine. Intervju koji slijedi nije samo Perov pogled u život i stvaralaštvo jednog slikara, to je i ogledalo društva, kulture i vremena koje ga je oblikovalo, ali i protiv kojeg se često borio.

POBJEDA: Gospodine Nikčeviću, šta se desilo u protekloj deceniji Vašeg života?

NIKČEVIĆ: Na profesionalnom i privatnom planu sam se borio kao ,,stari lav“. Danas, sa ove vremenske distance, mogu da kažem da se te borbe nastavljaju, ali sa izgledima da ću, na oba fronta, iz njih izaći kao pobjednik. Na profesionalnom planu, važan trenutak bila je objava male knjige ,,Pisma Isidori“. Ta knjiga mi je pomogla da jasnije sagledam izlaz iz lavirinta u kojem sam već dvije decenije. Osim toga, ona je i čin roditeljske odgovornosti jer želim da na neki način kroz nju spasim i Isidoru. Riječ je o osobi izuzetno emotivnoj i talentovanoj, koja sve doživljava duboko i snažno. Umjetnost je, vjerujem, spas za takva bića. Upravo ona ukazuje na veličanstvena vrata kroz

Ovdje su ljudi opsjednuti novcem i komforom, ali to je samo sredstvo, a u Crnoj

Gori to ljudi uzimaju za cilj. Ovo društvo kao da se nikad neće najesti, dobro obući, imati dobra kola. Ničega previše ne valja. Da nije bilo Pariza i francuske kulture, o oba ova važna segmenta ne bih imao što da kažem - istakao je Nikčević

koja se može proći u svjetliju stvarnost.

POBJEDA: Vratimo se, na kratko, na Vaše početke. Rođeni ste u Stubici kod Nikšića, Pedagošku akademiju završili ste takođe u Nikšiću. Kakva Vas sjećanja vezuju za taj grad?

NIKČEVIĆ: Kao dječak nijesam znao da postoje gradovi. Nijesam ni mogao znati za Nikšić jer me niko nije poveo u grad. Odlazili su samo stariji, a ja sam bio srećan tu, sa ovcama, kozama, psima. Sjećam se kada sam se posjekao po licu jednom konzervom i kada me je majka nosila kroz željeznički tunel da me zašiju u Nikšić. Tada sam prvi put vidio svjetla grada. Više me je fascinirao Nikšić tada nego Njujork kasnije. Imali smo

kamenu kuću sa velikim crvenim krovom. Osjećam nostalgiju kada danas prođem pored nje. Sjećam se tog magičnog pogleda prema Manastiru Ostrog i Skadarskom jezeru. Ako treba vjerovati u slikarsku zvijezdu, onda to treba vezati za zavičaj. Ako se u djetinjstvu nešto ne razvije, teško da će se to desiti kasnije. Kod mene je umjetnost povezana i sa bolom. Tačnije, 1957. godine preminuo mi je stariji brat na Željezničkoj stanici u Stubici. Starija sestra Plana mi je govorila da sam bio šokiran, imao sam šest godina. I danas u ljudima tražim brata, a to je nemoguće naći. Djetinjstvo i staro doba su jako povezani - prošlo je više od sedam decenija, ali to je sad sve tijesno i jedno drugo dodiruje

Radi samo što rade pošteni ljudi i ne tranjaj

POBJEDA: Kako se osjećate dok slikate? Da li slikanje za Vas više znači suočavanje ili oslobađanje?

NIKČEVIĆ: To je ljubavni

PRVI IZLAZAK U PRIRODU: Slika „Sveti Stefan“, 1971. godine

POBJEDA: Kada ste otkrili talenat za umjetnost? Sjećate li se trenutka kada ste prvi put uzeli olovku u ruke?

čin. To je neka vrsta začeća, a kasnije rađanja. Djelo ima svoj put. Kada ode u neki muzej ono je živo. Moji radovi imaju svoj put, oni su tuđa sreća, kako

je govorila moja majka. Volio bih da su radovi iz mladosti sada pored mene. Kada sam imao izložbu u Domu armije u Beogradu otac mi je rekao: ,,Idi, srećan ti put. Radi samo što rade pošteni ljudi i ne tranjaj“. Tako i djelo ide svojim putem.

NIKČEVIĆ: Sestra mi je pričala da sam kao dijete stalno crtao. Volio sam da gledam reprodukcije ruskih slikara. Objavljivali su moje crteže u novinama. U osnovnoj školi sam bio nagrađen za crtež - dobio sam šamar od učiteljice jer sam nacrtao konja na kobili, a ja sam to vidio na našem imanju. Učiteljica je bila uvrijeđena, a ja sam mislio da će da me pohvali. Taj šamar me i danas boli. Sjećam se i dara, poklon knjige, za uspješno završen razred koji mi je pocijepala učiteljica, a ja sam kasnije pocijepao sve moje radove sa

Akademije u Beogradu. Čudno je kako se to ugradi u podsvijest. Takav me neki usud prati čitave karijere.

POBJEDA: Van Gog ima važno mjesto u Vašem stvaralaštvu. Da li je tačno da ste, kada ste imali 16 godina, zbog očeve zabrane, na Van Gogovu izložbu ipak bili posrednoputem časopisa NIN?

NIKČEVIĆ: Tako je. Sa 16 godina kupio sam časopis NIN na trgu u Nikšiću. Na naslovnoj strani je bila najava izložbe Van Goga u Narodnom muzeju u Beogradu. Napravio sam štafelaj, nabavio šešir, tada nijesam imao bradu. Otac se našao u čudu i nije mi dao da idem na izložbu. Ta zabrana je u meni upaliła prvo žar, pa onda vatru.

POBJEDA: Da li ste imali podršku porodice kada ste odlučili da se bavite slikarstvom?

NIKČEVIĆ: Oni nijesu imali vremena da prate šta radim, bio sam sedmo dijete. Željeli su da budem pošten čovjek. Otac se jednom prijatelju povjerio i kazao mu: ,,Bojim se za Pera, Pikaso je jedan, a on hoće da je Pikaso“. A ja na to danas kažem: ,,Zašto ne? Poslije Van Goga, Pikaso, poslije Pikasa, Pero, a poslije mene moja ćerka Isidora koja završava Srednju likovnu školu ,,Petar Lubarda“ na Cetinju.“ POBJEDA: Likovnu akademiju završili ste u Beogradu. Nuđeno Vam je da ostanete kao asistent što ste Vi odbili. Zbog čega? NIKČEVIĆ: Ako vjerujem u svoj talenat, kako mogu da mu se posvetim, ako me na fakultetu čekaju desetine talentovanih studenata. Umjetnik je vuk. Posebna je tragedija ako su profesori nedovoljno talentovani. Oni uzimaju sigurne plate i ne znaju, kao što ja to dobro znam, šta je nemati za osnovne elemente opstanka. Teško je živjeti od svog kreativnog rada. Imam diplome na svim nivoima, ali deset godina sam ,,proučavao“ kako se brani talenat. Zato sam samostalni umjetnik. Nijesam profesor ili činovnik - tako se stiče ugled, bolje se plasiraju radovi, ali se gubi ono suštinsko. Ugovori zarobljavaju slobodu. Majka je govorila: ,,Nije Pero lud, on je ljut“. Ljut sam sa razlogom. Ova sredina nema osnovnu kulturu ni o ljubavi, ni o umjetnosti, ni o porodici. To se totalno zapustilo. Zato je potreban klasični prilaz - čak i u udvaranju. Klasika je udvaranje budućoj ženi koja će postati majka vaše djece.

CRNA GORA ME JE RODILA, A PARIZ RAZVIO KAO UMJETNIKA: Pero Nikčević tokom intervjua za Pobjedu

Goru, na nju

Ljubavni čin je jedno, a stvaranje porodice nešto sasvim drugo. Tako je i kod stvaranja djela. Isti su principi - mogu ljudi iz hobija da slikaju, ali to nije isti put kao stvarati remek-djelo. Umjetnik u ime talenta i uloge u društvu mora svoj poziv ozbiljno da shvata.

POBJEDA: Od 1987. živite u Parizu. Koliko je bilo teško mladom umjetniku iz Crne Gore započeti karijeru u zemlji duge i bogate umjetničke tradicije?

NIKČEVIĆ: Od 1987. godine sam ,,pustio korijen“ u Parizu. Zapravo, mentalno sam tamo od 1976. godine, realno od 1987, a sasvim od 1989. godine kada mi se rodila ćerka Paulin. Prvi put sam u francuskim novinama ,,Liberation“ izašao, ne kao umjetnik, već kao biciklista - revolucionar.

POBJEDA: Da li je tačno da ste u Parizu počeli od nule?

NIKČEVIĆ: Ja sam još uvijek na nuli. Mojih radova nema u Muzeju moderne umjetnosti, kao što ima radova Dada Đurića, nema me u kolekcijama velikih galerija. Došao sam u Pariz vrlo mlad, bez znanja njihove kulture i poznavanja jezika. Došao sam nespreman. Sam se borim koliko mogu. Ako ne uspijem da završim životno djelo, to neće biti samo moja greška, već

društva iz kojeg potičem. Najviše volim Crnu Goru, ali najviše sam ljut na nju. S razlogom i kritikujem. A ljubav ostaje.

POBJEDA: Iako ste donijeli, kako sami kažete, rigoroznu odluku da se nikada ne vratite u Crnu Goru, majka Vas je molila da to ne činite, pa ste ipak povremeno dolazili. Nekada Vas je u Crnu Goru vraćala majka, a sada kćerka Isidora. Vjerovatno će Vas nekada vratiti starost i nostalgija?

NIKČEVIĆ: Sjećam se kada sam jedne prilike došao u Crnu Goru jer sam mislio da će majka umrijeti. Vraćao sam se ovdje zahvaljujući njoj. Imala je blizu 80 godina kada je došla da vidi mog sina Gorana To je za nju bilo sveto - nasljednik! Uvijek je govorila da su ćerke ,,tuđa sreća“. Crnoj Gori dugujem zahvalnost, ali i jaku kritiku. Mnogo je primitivna sredina za ono čime se svijet ponosi - umjetnost i porodica.

To su dva čina koja su uslov za napredak društva. Ovdje su ljudi opsjeduti novcem i komforom, ali to je samo sredstvo, a u Crnoj Gori to ljudi uzimaju za cilj. Ovo društvo kao da se nikad

neće najesti, dobro obući, imati dobra kola. Ničega previše ne valja. Da nije bilo Pariza i francuske kulture, o oba ova važna segmenta ne bih imao šta da kažem. U Crnu Goru može da me vrati samo nemoć, da budem bliže grobu. Nostalgiju prema Crnoj Gori više nemam.

POBJEDA: Možemo li reći da Vas je Pariz sublimirao, a Crna Gora stvorila?

NIKČEVIĆ: Crna Gora me je rodila, a Pariz razvio kao umjetnika i kao roditelja. Teško je strancu u Francuskoj. Nije mi žao što sam otišao iz Crne Gore. Tek kada sam postao otac u Francuskoj osjetio sam da pripadam tom društvu, da sam i biološki vezan za tu zemlju. Nekad sam u Crnoj Gori imao status samostalnog umjetnika. To je bilo, nažalost, samo administrativno, čak mi nije bio uplaćivan staž. Da sam imao neki novčani redovni prihod stvarao bih bez stresa osnovne egzistencije i ne bih bio izložen iživljavanju nekih kvazikolekcionara što je proizvodilo konflikte i moj definitivni odlazak u svijet. U Crnoj Gori jedino ako umiješ da slušaš moćne dobro prolaziš.

POBJEDA: Da li ste u nekom trenutku poželjeli da odustanete i šta Vas je zadržalo?

NIKČEVIĆ: Samo sam pravio pauze, a nikada nijesam poželio da odustanem. Pravio sam pauze da bih se preispitao šta radim i u čemu to griješim jer mi se stalno nešto prigovaralo, čak i u privatnom životu. Da li sam ja stvarno roditelj i umjetnik kakav bi trebalo da budem? Onda sam to dobro provjerio. Griješio sam, ali nijesam pravio ključne greške ni na jednom, ni na drugom polju. To me održava da nastavim. Greške sam pravio, ne možemo bezgrešno živjeti, ali ključne greške su fatalne.

POBJEDA: Da li je tačno da ste jednom prilikom kazali: ,,Ako sam nešto pomjerio u modernoj umjetnosti to je zahvaljujući podneblju iz kojeg potičem.“?

NIKČEVIĆ: Ako nešto realno pomjerim, to je zahvaljujući Crnoj Gori. Ona je ipak zavičaj Petra Lubarde, Dada Đurića, Voja Stanića, Rista Stijovića, Uroša Toškovića… Bilo bi tužno da Crna Gora ne obnavlja nove talente, ne na lokalnom, nego na internacionalnom planu. Sve uslove ima

Moje ambicije su bez granica

POBJEDA: Postoji li nešto što i dalje nosite u sebi, a još nijeste uspjeli da prenesete na platno?

za to, takvo je podneblje. Osim ovoga što sam kritikovao - mentalitet imitacije zapada. To je tužno. Treba čuvati originalnost, izvor i pejzaž. Žao mi je što nijesam arhitekta - Budva više ne liči na sebe, Podgorica gubi svoj identitet, Kotor je donekle sačuvan. Crna Gora je predata ljudima koji dovoljno ne poznaju njenu istoriju, niti je poštuju. Crnoj Gori nedostaje mudrost - slušati mudre ljude, a ne mafijaše. Treba služiti talentu, a ne suprotno. Danas se služi političarima, a oni služe samo sebi, a ne narodu. Pravi umjetnik služi opštoj kulturi.

POBJEDA: Vaš opus posvećen je ženi, a linija predstavlja najmoćnije sredstvo umjetničkog izraza. Vaša linija je vijugava, neprekinuta, vizuelno upečatljiva. Djeluje mi da ste cijelog života tražili neku svoju liniju. Da li ste je našli?

NIKČEVIĆ: Često me pitaju: ,,Žena kao vječita inspiracija?“, a ja na to kažem: ,,Ne! Žena kao vječita opasnost!“. To je najveća opasnost za muškarca. Žene na mojim platnima su onakve kakvim ih ljudi vide, a kažu da su one mnogo lijepe. Kada pominjete liniju, to je linija dodira. Bez milovanja nema čina ljubavi. Meni je čin milovanja jako bitan. Ako je to brutalno, tako će i da ostane. Ljudi se brutalno ponašaju, više vole svoja kola nego svog partnera. Linija je gola, nije obučena. Zato su nudističke plaže istina postojanja.

POBJEDA: Dok u većini Vaših djela dominira linija, možemo li reći da su Vaši pejzaži drugačiji?

NIKČEVIĆ: U Budvi sam na ljeto 1971. godine naslikao pejzaž ,,Sveti Stefan“. Kupio sam platno i boje, otišao u jedan vojnički šator i ostao da spavam u prirodi na Svetom Stefanu. Tada je nastala slika na kojoj je biser crnogorskog Jadrana. To je moj prvi izlazak na štafelaj u prirodi. To je zapravo moj prvi zvanični pejzaž. Nisam tu sliku vidio 53 godine. Poklonio sam je, u znak zahvalnosti, pokojnom akademiku Ljubu Pavićeviću koji mi je pokazao put kako se ide u svijet sa stipendijom međunarodne saradnje. To mi je jedna od najdražih slika, ona je početak svega. Zahvaljući ,,Svetom Stefanu“ otišao sam u Beograd, pa u Zagreb, a onda u Pariz. Bez pejzaža mi ne bismo postojali. Mi smo dio pri-

NIKČEVIĆ: Prije svega, želim da očuvam psiho-fizičku harmoniju jer bez nje nije moguće dovršiti jedno obimno životno djelo. Radi se o već postojećim crtačkim, slikarskim i skulptorskim projektima koji su do sada realizovani u manjim i srednjim formatima. Moji planovi usmjereni su ka monumentalnim djelima, jer takvi radovi predstavljaju nasljeđe čovječanstva koje njeguje likovnu kulturu. Na meni je da dam svoj doprinos i opravdam gotovo pet decenija bezrezervne posvećenosti umjetnosti. Istina je da je upliv privatnog i porodičnog života unosio određene promjene. U nekim segmentima sam bio osiromašen, ali u drugima i obogaćen, kako na materijalnom, tako i na nematerijalnom planu. Upravo je ta harmonija između unutrašnjih i spoljašnjih svjetova preduslov da se umjetnički opus uspješno zaokruži. To su napori koje sam spreman da uložim u narednu fazu života i stvaranja. Moje ambicije su bez granica i nadam se da moje djelo to može da opravda.

rode. U pejzažu smo rođeni, u njemu ćemo nestati. To je početak i kraj. Sve se dešava između neba i zemlje, mora, rijeke. Svi veliki gradovi su na moru ili rijeci. Koliko je samo crnogorski pejzaž bogat, a narod ne može da se dogovori da živi u tako lijepom pejzažu. To mi je malo tragi-komično.

POBJEDA: Žene - Vaši vječiti motivi nalaze se i na pejzažima. Njihov lik ili konture, poput vila, muza ili duha kakvog božanstva, smještate u radove snažnih boja i jarkog kolorita. Jesam li u pravu?

NIKČEVIĆ: Jeste, još su tu, ali ne znam da li će ih biti u narednim radovima ili ću ih ,,prognati“.

POBJEDA: Zašto ,,prognati“?

NIKČEVIĆ: Zato što su mi život zagorčale. A opet ne mogu da im prigovorim. One se sada na platnima kriju, kao da bježe

od mene. Ali, biće ih u alegoričnom obliku.

POBJEDA: Kako vidite ulogu umjetnika u savremenom društvu?

NIKČEVIĆ: Jako bijedno, u svakom pogledu. Umjetnici su izgubili dostojanstvo. Oni sad ,,zabavljaju“ publiku, oni su marionete. Likovni umjetnici treba da su najviši nivo društvene svijesti. Ali, taj respekt treba da opravdaju, a ne da ga prodaju. Oni ne smiju da budu kupoprodajno sredstvo. Umjetnik stvara do kraja života i to sebi ne smije da dozvoli. Nema kompromisa. Ne smije umjetnik biti sluga politici ili milionerima. Francusko društvo je umjetnika držalo na najvišem nivou, zato sam i ostao tamo.

POBJEDA: Kako Vam djeluje crnogorska likovna scena? NIKČEVIĆ: Kvantitet ubija kvalitet. Adrijana ĐOROJEVIĆ

Rad Pera Nikčevića, danas u privatnoj kolekciji

Rad Pera Nikčevića

Pero Nikčević u ateljeu

INTERVJU: Generalna sekretarka ZOCG Mišela Manojlović o procesu decentralizacije lokalnih samouprava

PODGORICA - Crna Gora prepoznata je kao najcentralizovanija država u Evropi. U izvještaju Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti o primjeni Evropske povelje o lokalnoj samoupravi za period 2016-2023, koji je usvojio Savjet Evrope 2024. godine konstatovani su vidovi centralizacije i date preporuke za decentralizaciju. Generalna sekretarka Zajednice opština Mišela Manojlović kaže da se decentralizacija, iako prepoznata kao neophodan proces, odvija sporo i uz brojne izazove.

– U praksi, participacija opština u donošenju zakona koji direktno utiču na njihov rad često je samo formalna, posebno kada je riječ o pitanjima finansiranja i održivosti lokalnih budžeta. Opštine preuzimaju brojne obaveze po osnovu državnih strategija ili povjeravanja poslova, bez obezbijeđenih sredstava. Ilustrativan primjer su dnevni centri za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju, gdje lokalne samouprave snose najveći dio troškova, iako je primarno riječ o državnoj nadležnosti. Takve situacije ozbiljno opterećuju lokalne budžete. Dodatno, centralizacija se ogleda i u brojnim saglasnostima i mišljenjima koje opštine moraju da traže od ministarstava, što znatno usporava realizaciju lokalnih odluka i utiče na kvalitet usluga prema građanima. Isključivanje opština iz odlučivanja o pitanjima koja ih se direktno tiču — poput finansiranja lokalnih projekata iz kapitalnog budžeta, upravljanja resursima ili kadrovskih pitanja — predstavlja dodatnu barijeru njihovom razvoju – kazala je Manojlović. Ipak, dodaje, da određeni pomaci postoje te da su ostvareni na inicijativu i uz snažan angažman Zajednice opština. – Od početka 2025. godine nadležnosti za planiranje prostora i građenje objekata su vraćene lokalnim samoupravama. Pokrenut je i proces decentralizacije upravljanja morskim dobrom, kao i mogućnost da se određenim gradovima prenesu poslovi iz oblasti socijalne zaštite, predškolskog vaspitanja

Samo snažne opštine biti nosioci javnih politika

Uprkos tome što je prepoznata kao neophodan proces, decentralizacija se odvija sporo i uz brojne izazove. Ipak, ostvareni su pomaci na inicijativu i uz snažan angažman Zajednice opština – izmjene Zakona o morskom dobru, vraćanje nadležnosti za prostorno planiranje...

Pored zalaganja za podsticajni pravni ambijent u kojem bi se opštine orijentisale na razvoj, intenzivno radimo i na jačanju kapaciteta lokalnih samouprava za evropske integracije kroz obuke, razmjenu praksi i partnerstva sa institucijama u zemlji i inostranstvu

Novi zakon o lokalnoj samoupravi će omogućiti efikasnije funkcionisanje opština i bolju saradnju sa državnim organima, za razliku od važećeg, koji je blokirao njihov rad i učinio da se lokalna uprava godinama bavi sobom, umjesto projektima i građanima

i primarne zdravstvene zaštite za koje je od suštinskog značaja da budu praćene obezbijeđenim finansijskim sredstvima. To su pozitivni koraci koji daju nadu da se mijenja odnos prema lokalnim samoupravama i otvara prostor za istinsku decentralizaciju u praksi – kazala je Manojlović.

POBJEDA: Da li ste zadovoljni učešćem Zajednice opština u tom procesu?

MANOJLOVIĆ: Činjenica je da je Zajednica opština prepoznata kao važan glas opština, što se pokazalo kroz inicijativu o morskom dobru, vraćanje nadležnosti opština za prostorno planiranje, pokretanje važnih tema poput zloupotrebe određenih zakona kao što su Zakon o porezu na nepokretnost, poreskoj administraciji, slobodnom pristupu informacijama, gdje pojedini advokati podnošenjem tipskih žalbi pustoše lokalne budžete, finansiranje projektne dokumentacije opština korisnica Egalizacionog fonda i niz drugih poteza koje preduzimamo kako bi se ojačao uticaj opština na javne politike od značaja za njih. Pored zalaganja za podsticajni pravni ambijent u kojem bi se opštine orijentisale na razvoj, intenzivno radimo i na ja-

čanju kapaciteta opština za evropske integracije kroz obuke, razmjenu praksi i partnerstva sa institucijama u zemlji i inostranstvu. Istovremeno, zagovaramo veću decentralizaciju, fiskalnu autonomiju i dostupnost fondova EU na lokalnom nivou, kako bi opštine imale realne uslove da doprinesu evropskoj agendi.

POBJEDA: Da li lokalne samouprave prepoznaju ulogu i benefite koje imaju od

Zajednice opština, koliko se situacija po tom pitanju promijenila u odnosu na raniji period?

MANOJLOVIĆ: Da, lokalne samouprave sve jasnije prepoznaju značaj i konkretne koristi koje imaju od djelovanja Zajednice opština. To ne potvrđuju samo riječi, već i djela — na posljednjim sjednicama Upravnog odbora i Skupštine Zajednice, sve odluke su donesene jednoglasno. Takav konsenzus

Briga o mladima koji napuste Dječji dom ,,Mladost“

POBJEDA: Osim onoga

što čini izuzetno kompleksan portfolio djelovanja Zajednice, koje projekte biste izdvojili?

MANOJLOVIĆ: Projekat podrške djeci bez roditeljskog staranja, čija prva faza je već počela. Trenutno smo u procesu obezbjeđivanja sveobuhvatne podrške za četvoro mladih koji u maju napuštaju JU Dječji dom ,,Mladost“ Bijela. Kad kažem sveobuhvatna podrška, mislim da veliki dio javnosti nije svjestan s kojim se problemima ti mladi ljudi susrije-

ću – od pitanja stanovanja, zapošljavanja, psihološke i socijalne podrške, do onih najjednostavnijih kao što je upravljanje novcem, obezbjeđivanje osnovnih dokumenata, izmirivanja obaveza za režije, osiguravanje razumijevanja poslodavaca za specifične potrebe tih mladih ljudi i niz drugih. Ti mladi ljudi su nespremni za samostalan život, i često su u riziku od zlostavljanja, siromaštva sve do suicida. Zato smo organizovali obuku za psihologe - mentore koji će raditi sa njima i studente

volontere sa Univerziteta Donja Gorica, buduće psihologe, za podršku mentorima. Potpisali smo i Memorandum o saradnji sa Crvenim krstom Crne Gore kako bismo sarađivali u razvijanju novih usluga iz oblasti socijalne i dječje zaštite posebno kada su u pitanju djeca koja su boravila na institucionalnom smještaju u JU Dječji dom ,,Mladost“ Bijela ili u hraniteljskim porodicama. Još jedan projekat koji je izuzetno važan je povezivanje zdravstvenog, eko, ruralnog i drugih vidova

turizma sa organskom poljoprivrednom proizvodnjom i zdravim stilovima života u svim crnogorskim opštinama, podizanje turističkog brenda na novi ,,BIO & EKO“ nivo, svjetski prestiž i privlačenje prijeko potrebnih stranih investicija. Zajednica je već naparavila početne i najvažnije korake u tom pravcu - izradom projektnog zadatka koji će biti osnova za studiju izvodljivosti. Crna Gora ima veoma dobre uslove za razvoj profitabilnih zdravstveno-turističkih potencijala koji, uz razvoj

jasno pokazuje povjerenje koje opštine imaju u instituciju koja ih predstavlja i snažno zastupa njihove interese. Posebnost Zajednice ogleda se upravo u tome što okuplja predstavnike opština iz različitih političkih opcija, ali u okviru Zajednice svi govore jednim glasom — u interesu jačanja lokalne samouprave i stvaranja boljih uslova za život građana u njihovim sredinama. To je rezultat dosljednog zala-

agroturizma, mogu snažno doprinijeti ukupnom privrednom razvoju. Tako bi se u zdravom i prirodnom okruženju, u okviru postojećih turističkih objekata na selima i katunima, ali i drugim lokacijama koje predstavljaju prirodna lječilišta zbog vazduha, mineralnih voda ili ljekovitog blata, turistička ponuda mogla proširiti komplemetarnim i tradicionalnim metodama preventive i liječenja, organskim poljoprivrednim proizvodima, ljekovitim i aromatičnim biljem, kao i aktivnostima vezanim za zdrave stilove života.

ganja Zajednice za rješavanje konkretnih problema sa kojima se opštine suočavaju — bilo da je riječ o normativnim inicijativama, zastupanju interesa opština pred državnim institucijama, jačanju kapaciteta za evropske integracije ili stvaranju prostora za ravnopravniji i funkcionalniji dijalog sa centralnim nivoom vlasti.

POBJEDA: Da li država prepoznaje Zajednicu opština kao partnera?

MANOJLOVIĆ: Tu je situacija, iskrena da budem, od resora do resora. Ipak je veliki pomak u odnosu na prethodni period, ne samo deklarativno, već suštinski, kroz prihvatanje određenih inicijativa koje je Zajednica na zahtjev svojih članica pokrenula. Nastojimo da ojačamo saradnju i partnerstvo sa ministarstvima, Vladom i Skupštinom u pripremi propisa od interesa za opštine, jer je to jedini put da se osnaži njihova finansijska i funkcionalna nezavisnost i obezbijedi ravnomjerni regionalni razvoj. Tome mora da prethodi uspostavljanje koncepta upravljačke odgovornosti na svim nivoima. Odličnu saradnju imamo sa Ministarstvom finansija. Zakon o lokalnoj samoupravi je još u izradi i donijeće velike promjene. U njegovoj pripremi aktivno učestvujemo i zasad smo zadovoljni spremnošću Ministarstva javne uprave da prihvati naše prijedloge. Novi zakonski tekst dobija obrise koji će omogućiti efikasnije funkcionisanje opština i bolju saradnju sa državnim organima, za razliku od važećeg, koji je potpuno blokirao njihov rad i učinio da se lokalna uprava godinama bavi sobom, umjesto projektima i građanima. Ipak, veoma je važno da se saradnja sa Skupštinom i Vladom jače formalizuje.

POBJEDA: Decentralizacija podrazumijeva da opštine preuzmu upravljanje oblastima, kao što su zdravstvo, obrazovanje, a koje su sada u nadležnosti države. Koliko lokalnih samouprava ima kadar, infrastrukturu... da preuzme te obaveze?

Mišela Manojlović

S. VASILJEVIĆ

opštine mogu politika

Zagovaramo aktivnu ulogu lokalnih

samouprava u procesu EU integracija

POBJEDA: Očekivanja su da Crna Gora postane 28. članica Evropske unije do 2028. godine. U kojoj su mjeri lokalne samouprave spremne za to, što moraju hitno preduzeti?

MANOJLOVIĆ: Zajednica opština zagovara aktivnu ulogu opština u procesu EU integracija. Predstavnici Zajednice uključeni su u rad više pregovaračkih poglavlja koja se direktno tiču lokalnog nivoa, kao što su poglavlja o životnoj sredini, regionalnom razvoju, transportu, javnim uslugama, temeljnim pravima i dr. U cilju konkretne pripreme opština za članstvo, počela je realizacija projekta

„Opštine za EU“ koji Zajednica sprovodi uz podršku Delegacije EU u Crnoj Gori i Ministarstva javne uprave. U okviru ovog projekta u toku je izrada Priručnika o fondovima EU dostupnim

MANOJLOVIĆ: Upravo tako – suština decentralizacije nije samo u tome da se određene nadležnosti formalno prenesu sa državnog na lokalni nivo. Ona podrazumijeva i realnu mogućnost da se te nadležnosti sprovode efikasno, uz obezbijeđena sredstva, kadar, infrastrukturu i normativnu podršku. Drugim riječima, decentralizacija mora biti odgovorno planirana i sprovedena uz osnaživanje lokalnih samouprava. Svim opštinama će biti potrebna dodatna institucionalna, kadrovska i finansijska podrška. Zajednica opština, upravo zato, kontinuirano radi na jačanju tih kapaciteta kroz edukacije, strateško planiranje i saradnju sa domaćim i međunarodnim partnerima. Od 2023. godine uspostavljen je u Centar za obuku u okviru koga se organizuju specijalizovane obuke prilagođene potrebama opština. Ova funkcija je dodatno osnažena obrazovanjem strukovnih mreža zaposlenih u svim opštinama koji rade iste poslove kako bi međusobno razmjenjivali informacije, znanje i iskustvo i ujednačavali pravnu praksu.

POBJEDA: Usvojen je Strateški plan Zajednice opština za period 2025-2029. godine.

ŠaVNI k: Istoričari i političari na panelu povodom Dana nezavisnosti

ŠAVNIK – Centralni događaj svečanosti pod nazivom „Srce Crne Gore kuca u Šavniku“, koja je održana povodom Dana nezavisnosti, bila su dva tematska panela koja su okupila predstavnike lokalne uprave, akademske zajednice i građane Šavnika.

Svečanost je organizovao Centar za kulturu. Panel diskusija „Crna Gora 19 godina kasnije – ideali i stvarnost“ održana je u Kući Pekića. Na skupu su govorili predsjednik opštine Šavnik Jugoslav Jakić, profesori Fakulteta političkih nauka Zlatko Vujović i Olivera Komar, dok je moderator bio istoričar Adnan Prekić

Građani su 2006. uprkos pritiscima izabrali slobodu

– Referendumska noć 2006. bila je, ne samo istorijski prelom, već i pokazatelj političke zrelosti građana koji su uprkos pritiscima izabrali slobodu – rekao je Vujović.

za jedinice lokalne samouprave kao i Vodiča o ulozi JLS u procesu EU integracija. Pored mreže opštinskih projekt menadžera, prošle godine smo osnovali Mrežu spoljnih eksperata sa referencama u ovoj oblasti koja se stavlja na raspolaganje opštinama za pripremu aplikacija i realizaciju odobrenih projekta posredstvom Zajednice. Takođe smo autori i Praktičnog vodiča za pisanje projekata za lokalne samouprave Jugoistočne Evrope. Međutim, da bi lokalne samouprave bile u potpunosti spremne za članstvo do 2028. godine, neophodno je dalje jačanje stručnih i administrativnih kapaciteta, povećanje učešća lokalnih vlasti u oblikovanju pregovaračkih pozicija i reformskih mjera, kako bi se osigurala njihova realna primjena na terenu.

Što je u fokusu?

MANOJLOVIĆ: Naša vizija je postizanje snažnog i održivog razvoja lokalnih zajednica kroz uspostavljanje dinamičnog partnerstva između opština i centralnih vlasti radi kreiranja i implementacije državnih propisa i strategija uz smanjenje centralizacije vlasti kroz jačanje nadležnosti opština. Osim sa centralnim vlastima, podstičemo međuopštinske saradnje radi efikasnijeg rješavanja zajedničkih izazova. Osnažene opštine sa razvijenim ljudskim resursima sa posebnim fokusom na pripremu projekata za EU i druge međunarodne fondove, finansijskom autonomijom, naprednim digitalnim rješenjima i ravnomjernim regionalnim razvojem postaju ključni nosioci javnih politika koje unapređuju kvalitet života svih građana. Uz to, jedan od ciljeva je i aktivno djelovanje na smanjenju korupcije kroz mehanizme dobre uprave i odgovornosti i pružanje logističke podrške i resursa za ostvarivanje zajedničkih ciljeva opština i njihovih građana.

Dragica ŠAKOVIĆ

Učesnici su, kroz analitički i kritički ton, razmatrali razvojni put Crne Gore nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, ističući kako su uz neosporne pomake, izostale dublje reforme koje bi osigurale demokratski, stabilan i evropski orijentisan sistem.

Jakić je govorio o lokalnim izazovima i dostignućima, posebno ukazujući na potrebu za decentralizacijom i većom brigom o malim opštinama. – Naša borba za ravnopravnost malih opština u okviru nezavisne Crne Gore jeste borba za stvarnu decentralizaciju i poštovanje lokalnih kapacitetarekao je Jakić.

Profesor Zlatko Vujović je evocirao atmosferu referendumske noći, podsjećajući na tenzije i odlučnost građana da izaberu samostalni put.

Profes ori ca Olivera Komar, kroz rezultate istraživanja, predstavila je zabrinjavajuće društvene trendove – porast religioznosti, političku apstinenciju mladih i opadanje povjerenja u institucije. – Danas svjedočimo paradoksu – dok je država formalno nezavisna, povjerenje građana u demokratske procese opada, a mladi se sve više povlače iz političkog života – kazala je Komar.

Diskusija je zaključena zajedničkim stavom da Crnoj Gori, 19 godina nakon obnove nezavisnosti, predstoji ozbiljna introspekcija i potreba za novom vizijom – vizijom koja će reafirmisati vrijednosti iz 2006. i omogućiti istinsku, a ne samo deklarativnu nezavisnost. U okviru svečanosti održana je i promocija knjige „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ istaknutog istoričara Dragutina Papovića, što je događaju dalo dodatnu akademsku

SRcE cRNE goRE kUca U ŠaVNIkU: Učesnici skupa

dimenziju. O knjizi su govorili predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović, istoričar prof. dr Milan Šćekić i autor, dok je moderator bio dr Ivan Tepavčević. Kako je naglašeno, Papovićeva knjiga predstavlja značajan doprinos crnogorskoj medijavelistici i dubljem razumijevanju složene istorije ranosrednjovjekovne Duklje. Polemišući sa postojećom istoriografijom, autor nudi nova saznanja i interpretacije, ukazujući na autentičnost dukljanske države, proizašle iz bića posebnog naroda koji je stvorio sopstvenu

državnost i duhovnu tradiciju. Ivan Jovović istakao je da je autor knjigom delegitimisao pseudoistorijske narative o Duklji, ukazujući na njenu autentičnost, potvrđenu brojnim materijalnim dokazima i artefaktima sakralnih i profanih građevina. – Publikacija nije samo doprinos nauci, već i kulturni čin –čin povratka istini kroz ozbiljnu i metodičnu istoriografsku obradu teme koja je decenijama bila prepuštena spekulacijama ili zanemarena u akademskim krugovima – rekao je Jovović. C.G.

H ERc E g NoVI: Održana prva konstitutivna sjednica, počelo formiranje vlasti

Konjević predsjednik

Skupštine opštine

HERCEG NOVI – Na prvoj konstitutivnoj sjednici Skupštine opštine Herceg Novi, kojoj su prisustvovala 32 od 35 odbornika, za novog predsjednika Skupštine je izabran Miloš Konjević. Za njega su glasala 23 odbornika, devet je bilo uzdržanih i jedan protiv. Konjević je u prethodna dva mandata obavljao funkciju potpredsjednika opštine.

Time su zvanično prestali mandati dosadašnjem predsjedniku Skupštine opštine Ivanu Otoviću i potpredsjednici Dragani Stanišić Na zasijedanju kojim je predsjedavao Nebojša Kaluđerović, najstariji odbornik novog saziva, usvojen je i Izvještaj Opštinske izborne komisije Herceg Novi o izborima održanim 13. aprila na kojima je birano 35 odbornika lokalnog parlamenta. Juče ranije sporazum o postizbornoj koalicionoj saradnji i konstituisanju i vršenju vlasti u Opštini Herceg No-

vi potpisali su juče Stevan Katić (nosilac liste „Stevan Katić – Znamo se po djelima“), Miloš Konjević (nosilac liste „Novska lista – Naš grad, naš brod!) i Ivan Otović (nosilac liste „Za budućnost Herceg Novog i Boke (Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija, Prava Crna Gora i Ujedinjena Crna Gora)). Prema zvaničnim podacima Opštinske izborne komisije na lokalnim izborima koji su

održani 13. aprila, lista „Stevan Katić – znamo se po djelima“ osvojila je 12 mandata, „Novska lista – naš grad, naš brod“ 10, „Za budućnost Herceg Novog i Boke – Jedino sigurno“ i DPS „Herceg Novi – Grad kakav nam treba” po pet, dok po jedan mandat pripadaju listama „Evropski savez – najbolje što možeš“, GP Za Herceg Novi „Idemooo!“ i „URA –Drugačije – Dritan Abazović“.

Sporazumom je definisano da prvoj listi po broju osvojenih mandata pripada mjesto predsjednika opštine, drugoj mjesto predsjednika Skupštine, a trećoj potpredsjednika opštine. Kako je saopšteno iz lokalne uprave, potpisnici Sporazuma saglasni su da se lokalna vlast u Herceg Novom konstituiše, organizuje i obavlja uz poštovanje osnovnih principa: uspostavljanje demokratske, odgovorne vlasti, poštovanje principa zakontiosti i vladavine prava, obavljanje lokalne vlasti u interesu svih građana, afirmacija načela javnosti i transparentnosti u radu lokalne vlasti, afirmacija principa depolitizacije lokalne samouprave, insistiranje na nultom stepenu tolerancije prema korupciji na lokalnom nivou, ostvarivanja prava građana na lokalnu samoupravu na principima Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i afirmisanje građanskih, turističkih, istorijskih i kulturnih vrijednosti Herceg Novog. Na lokalnim izborima u Herceg Novom od 25.603 upisanih birača, glasalo je 13.191, od čega 12.879 na biralištima i putem pisma 312. Od ukupnog broja upotrijebljenih listića 251 je bio nevažeći. C.G.

DogoVoRENa PoDJELa VLaSTI: Konjević, Katić i Otović

Nezavisna!

22. maj 2006.

23. maj 2006.

4. jun 2006.

21. i 22. maj 2011.

Podizanje crnogorske zastave nakon proglašenja nezavisnosti u Skupštini, 3. jun 2006.

Završna konvencija Bloka za nezavisnu Crnu Goru, Podgorica, 18.maj 2006.

VIŠE GENERACIJA, JEDNA ŽELJA: Proslave u Nikšiću i Podgorici

Karijerni diplomata Branko Lukovac (1944-2023) bio je koordinator Pokreta za nezavisnu i evropsku Crnu Goru

Državu ne smiju voditi oni koji su protiv nje

Samostalnost nije sama sebi cilj, već preduslov uspješnijeg razvoja Crne Gore i njenog ravnopravnog statusa u Evropi. Akcija za ostvarenje tog cilja teži okupljanju i angažmanu svih građana koji svojoj državi žele dobro, ali to ne treba shvatiti kao akciju kojom ćemo produbljivati naše diobe, već kao tolerantan dijalog koji vodi ublažavanju tenzija i prevazilaženju podjela jer ne prihvatamo da postoje ozbiljne snage koje su protiv Crne Gore“. 28. januar 2005.

Opstanak Crne Gore u sadašnjem okviru, odnosno u državnoj zajednici, poništio bi je kao državu i zaustavio njenu nacionalnu, socijalnu i ukupnu emancipaciju. Posljednji je trenutak da Crna Gora odluči o budućem državnom statusu. Izbor obnove pune državnosti nije samo naše istorijsko pravo i pitanje ravnopravnog mjesta u međunarodnoj zajednici, već se povezuje sa perspektivom Crne Gore i uslovima i mogućnostima njenog budućeg razvoja. 30. januar 2006.

Državu ne smiju voditi oni koji su protiv nje, već oni koje je vole, koji su joj posvećeni i koji imaju znanje, sposobnost i volju da rade za njenu dobrobit. Vlast je ispunjenjem obećanja da će pružiti mogućnost građanima da na demokratski način odluče o svojoj državi pokazala da zaslužuje povjerenje. Čak je i Solana, koji je sve što je mogao činio da spriječi put Crne Gore ka nezavisnosti, morao prihvatiti slobodno izraženu volju građana Crne Gore. Nadamo se da će EU naći načina da Crnoj Gori nadoknadi bar dijelom ono što joj je, zbog pogrešne politike njenih čelnika, oduzela u dosadašnjem periodu. 1. jun 2006.

U kalendaru velikih događaja i datuma istorije Crne Gore, 21. maj svijetliće kao jedan od najvećih. Na slobodnom, fer i po mnogo čemu uzornom plebiscitu rekordnog broja birača pred očima svijeta, u miru i u prazničnoj atmosferi ubjedljiva većina naših građana donijela je istorijsku odluku da obnovi svoju državu i nezavisnost. Pobijedila je Crna Gora, a blagodet će u vremenu koje je pred nama osjetiti svi naši ljudi koje god narodnosti, kulture ili uvjerenja bili. 17. jun 2006.

Odlučili smo se da osnujemo Pokret još početkom 2004. godine, u okolnostima kada vlast nije prihvatila naše prijedloge da organizujemo referendum o nezavisnosti 2000, potom 2001. i 2002. godine, jer za to nije imala očekivanu spoljnu podršku. Na kraju je Evropska unija, koja je bila protiv nezavisnosti Crne Gore, a za očuvanje SRJ, prihvatila da se Crnoj Gori (načelno i Srbiji), zbog odustajanja od referenduma 2002. Ustavnom poveljom Državne zajednice SCG, omogući da, poslije tri godine, može organizovati referendum o nezavisnosti. 21. maj 2022.

U kratkom roku uspjeli smo da formiramo savjete i koordinaciona tijela na nivou Crne Gore (u svim opštinama i mnogim mjesnim zajednicama, kroz koje je bilo angažovano više hiljada aktivista i građana), a ogranci Pokreta stvoreni su i veoma angažovano djelovali u tridesetak zemalja Evrope, obje Amerike i Australije. Bez takve organizacije i izuzetnog angažovanja, ne bismo uspjeli da iskoristimo tu posljednju priliku, pogotovo kada su nam, ne slučajno već smišljeno, neuobičajenim presedanom, podigli ljestvicu na 55 odsto izašlih glasača za nezavisnost da bi Crna Gora bila međunarodno priznata. Nijesu nas pokolebale ni sve glasnije kritike pojedinaca iz rukovodstva vodećih partija da im uzimamo nešto što je n DRAGAN MIJATOVIĆ jihovo, a sve zarad osvajanja vlasti ili dijela kolača u nezavisnoj Crnoj Gori. 21. maj 2022.

Uvjeren sam da je objedinjavanje, odnosno visok nivo saradnje svih naprednih, suverenističkih snaga, bez bilo kakve sujete, najbolji put očuvanja i ubrzanja razvoja Crne Gore, njene integracije u evropske strukture, te otklanjanja brojnih slabosti unutrašnjeg društvenog, ekonomskog, kulturnog razvoja. 21. maj 2022.

Ponosan sam što sam bio dio te jedinstvene akcije kojom su uspješno objedinjene i mobilisane sve snage za Crnu Goru u zemlji i u inostranstvu, bez koje, sasvim sigurno, ne bi uspjeli obnoviti nezavisnost Crne Gore. 21. maj 2022.

21, 22. i 23. maj 2016.

21, 22. i 23. maj 2021.

Obnova državnosti proslavljena u prijestonom Cetinju, 22.maj 2006.

Sa centralne proslave povodom decenije obnove državnosti, 21. maj 2016. 3. jun 2006, Podgorica

D. MIJATOVIĆ

SREĆAN

DAN

NEZAVISNOSTI

Građankama i građanima

Crne Gore čestitamo

DAN NEZAVISNOSTI!

Akcija važi od 25. 4. do 15. 6. 2025. ili za prvih 2.000 kupljenih karata.

Uz CKB Visa kartice 50% cashback-a na godišnje ulaznice za Nacionalne parkove kupljene online na www.nparkovi.me

Ministarstvo pravde

Svim građankama i građanima Crne Gore, srećan 21. maj, Dan nezavisnosti želi Ministarstvo pravde

Svim penzionerima i građanima Crne Gore

čestitamo 21. maj – Dan nezavisnosti

Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore

Srećan

BIOHEMIJSKA I MIKROBIOLOŠKA LABORATORIJA

Srećan 21. maj - Dan nezavisnosti

želi vam preduzeće 7. AVGUST d.o.o. Podgorica

NOVO IZDANJE

Specijalnu publikaciju pripremili su Pobjeda i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i antifašisti Crne Gore

Crna Gora u Drugom svjetskom ratu i 80 godina antifašizma, slave i ponosa

BEZ POBJEDE DOĆI NEĆE

Specijalna publikacija povodom 9. maja, a u čast osam decenija od pobjede nad fašizmom - nije samo knjiga. Ona je i zavjet, opomena, udžbenik hrabrosti i spomenik slobodi i vodi nas kroz dramatične trenutke crnogorske istorije: od prvih ustaničkih pušaka do konačnog oslobođenja zemlje.

Knjiga je moćno svjedočanstvo, oživljava scene iz bitaka na Sutjesci, Neretvi, Pljevljima… podsjeća na stradanja i surove zločine na Lazinama, u Velici i Pivi, ali i na neugasle ideale slobode, bratstva, jedinstva i ljudskog dostojanstva.

Ovo je hronika i opomena – da se zaborav ne smije dogoditi, da revizionizmu ne smije biti mjesta, a da antifašizam mora ostati najčvršći temelj savremenog društva.

Nova knjiga u izdanju Pobjede

Staniša M. Ivanović

A tlantida je pored nas

Posebna vrijednost knjige sadržana je u činjenici da autor ne odgovara na pitanje - Đe je Atlantida bila i što je uzrokovalo njen nestanak, nego odgovara i na koje je regije naše planete „ova nekada visoko razvijena civilizacija bacila zrake svoje

Akademik Sreten Perović Izvod iz recenzije svjetlosti“.

Koncertom na Trgu nezavisnosti Akademsko kulturno-umjetničko društvo ,,Mirko Srzentić“ počelo obilježavanje 60 godina rada

Podgorici šest decenija daju ljubav i zajedništvo

Energije, entuzijazma i pomoći članovima AKUD ,,Mirko Srzentić“ ne fali, ali potrebna je i pomoć države, koja bi trebalo da prepozna važnost njihovog rada sa djecom, naročito u današnje vrijeme koje je puno izazova

Akademsko kulturno-umjetničko društvo ,,Mirko Srzentić“ održalo je u ponedjeljak veče koncert na Trgu nezavisnosti – prvi u nizu događaja kojima započinju godinu prožetu igrom, pjesmom i zahvalnošću prema tradiciji i nasljeđu koji traju već 60 godina.

Ovo nije samo koncert već, kako poručuju iz ovog uglednog društva, poklon glavnom gradu, gdje pričaju priču njihove istorije - koracima, igrom, pjesmom i emocijama – iz srca ansambla koji već šest decenija njeguje tradiciju i prenosi je sa generacije na generaciju. Pod simboličnim naslovom „Dok igra traje – grad pamti“, publika na glavnom gradskom trgu imala je priliku da uživa u nastupima A, B i C ansambla (dječjeg sastava), kao i orkestra i vokalnog ansambla AKUD-a ,,Mirko Srzentić“.

KULTURNO NASLJEĐE

AKUD ,,Mirko Srzentić“ osnovano je 1965. godine na Univerzitetu Crne Gore kao ambasador crnogorskog kulturnog nasljeđa i tradicije. Dobitinik je brojnih priznanja u zemlji i inostranstvu. Dugogodišnji je član CIOFF-a Crne Gore, članice Međunarodne organizacije folklornih festivala i tradicionalne umjetnosti. Kao jedino univerzitetsko društvo u Crnoj Gori izgradilo je prepoznatljiv stil igre, a, osim stručnih rukovodilaca, najznačajniji doprinos dale su generacije studenata, koje su dio svoje mladosti i najkreativnije stvaralačke energije ugradili u uspjeh ovog društva. Rukovoditeljka A ansambla Jovana Klisić je iskazala zadovoljstvo što AKUD ,,Mirko Srzentić“ poklanja svom gradu ono najvrednije što ima - 60 godina ljubavi, rada i vjernosti narodnoj tradiciji i kulturnom nasljeđu Crne Gore. Podsjeća da je ovo kulturno-umjetničko društvo osnovano prije šest decenija iz vizije mladih entuzijasta koji su prepoznali značaj očuvanja tradicije. - Pamtimo ih i s ponosom nosimo u našim srcima. Oni su zapalili iskru koju mi danas s ljubavlju čuvamo i prenosimo. Posebno ističemo 2019. godinu kada je ansambl ob-

novljen, dobio novi prostor i rukovodstvo sastavljeno od nekadašnjih igrača i članova Kulturno-umjetničkog društva ,,Mirko Srzentić“. Zahvalni smo svim prijateljima i donatorima koji s ljubavlju prate i podržavaju naš rad i pomažu da ova naša bajka traje. Prvi put je na velikoj sceni nastupio i naš najmlađi, C ansambl, uz A i B ansambl. Tu je i naš orkestar, koji iznova oduševljava, i naš vokalni ansambl koji pjesmom dotiče srca publike – poručila je Klisić. Kako pojašnjava za Pobjedu, te 1965. godine grupa mladih ljudi, studenata, od kojih neki nijesu igrali folklor, zajedno sa Vladimirom Šoćem osnovali su AKUD ,,Mirko Srzentić“. Društvo je obnovljeno 2019. godine, a trenutno imaju tri igračke grupe, vokalni sastav i orkestar.

- A grupa izvođački ansmbl, B grupa izvođački omladinski ansambl u kojem su djeca od 12 do 16 godina i C gru-

pa - izvođački dječji ansmbl u kojem su djeca od osam do 12 godina. Imamo još dvije grupe početnika i rekreativacapočetnike od šest do 12 godina, posebnu grupu početnika od 12 do 16 godina i rekreativce koji imaju 40 i više godina, kao i veterane – navodi Klisić.

U godini jubileja poklanjaju gradu nekoliko koncerata u kojima se predstavljaju i najmlađi igrači i vokalni ansambl koji imaju od pretprošle godine. - Vokalni ansambl je sastav-

Igrom i pjesmom i do Australije

Tokom proteklih 60 godina AKUD ,,Mirko Srzentić“ nastupao je na svim kontinentima, osim Australije. Rukovoditeljka A ansambla Jovana Klisić kaže da im je plan sljedeće godine da organizuju turneje u Japanu i Australiji.

- Imamo u prostorijama ansambla mapu na kojoj je tačkicama obilježeno gdje smo sve nastupali u proteklih 60 godina i odakle smo se sve vratili sa nagradama. Australija je jedini kontinent gdje nijesmo bili – kazala je Klisić.

ljen od nekadašnjih i aktuelnih igrača i solista koji su sa željom i voljom prišli našem ansamblu – kazala je Klisić, uz napomenu da vokalnim sastavom rukovodi školovana dirigentica Mirjana Bubanja

U nekoliko koncerata prezentovaće gradu istorijat ovog AKUD-a dug šest decenija. - Koncertom na Trgu nezavisnosti započeli smo put naše proslave jubileja. Planiramo koncerte i na jesen i u decembru. Nazvali smo ga simbolično ,,Dok igra traje, grad pamti“, poklanjamo ga našoj Podgorici, jer svi smo tu potekli i studirali. Mi smo podgoričko društvo, koncert poklanjamo našem gradu. Akademsko smo društvo jer su ga osnovali studenti i članovi su većinom bili studenti. Ali ljepota AKUD -a ,,Mirko Srzentić“ je upravo ta različitost – naši članovi su bili - od akademika, preko ekonomista, arhitekata, doktora, do frizera, vozača kamiona. Kad sjednemo zajedno, onda smo svi isti – priča rukovoditeljka A ansambla, koja je člani-

ca ovog uglednog društva već 31 godinu. AKUD ,,Mirko Srzentić“ sada broji oko 150 članova.

- Vježbamo u prostorijama koje iznajmljujemo na Rimskom trgu, to je prvi put nakon 2019. godine da imamo svoj prostor za igru, tj. od kada su stari članovi ansambla preuzeli da vode ansambl, naš direktor Nedžad Lekić i nekadašnji igrač i saradnik Svetozar Perović, koji je naš počasni član koji nas je vodio jako dugo. Nastavili smo onim koracima koje su radili Vladimir Šoć i Svetozar Perović – poručuje Klisić. Iskazujući zadovoljstvo što konačno imaju adekvatan prostor u koji mogu da vježbaju i smjeste nošnje i instrumente kaže da im je u planu da obezbijede svoje prostorije.

PODRŠKA DRŽAVE

Energije, entuzijazma i pomoći članova AKUD ,,Mirko Srzentić“ ne fali, ali potrebna je i pomoć države, koja bi trebalo da prepozna važnost njihovog rada sa djecom, naročito u današnje vrijeme koje je puno izazova. Osim što djeca kulturu i tradiciju naše zemlje upoznaju na najljepši način, uče da se lijepo druže i stiču zdrave životne navike. Rukovoditeljka A ansambla iskazuje zadovoljstvo zbog odlične saradnje sa direktorom ansambla Nedžadom Lekićem, rukovodiocem orkestra Harisom Kolarevićem, rukovoditeljkom vokalnog ansambla Mirjanom Bubanjom, rukovoditeljkama B ansambla Ivanom Nenadović, C ansambla Katarinom Savović i Sarom Savković koja radi sa početnicima i rekreativcima. Ističe da su ove godine obnovili neke stare nošnje, kupili novu nošnju Boke, Vrsute i naručili šumadijsku i vlašku nošnju...

Rukovoditeljka A ansambla Jovana Klisić kaže da je AKUD ,,Mirko Srzentić“ otvoren za prijem novih članova. - B i C ansambl 20. juna idu na turneju u Rimini u Italiju. Ansambl radi punom parom, spremamo se za turneju u julu u Turskoj, a u avgustu u Španiji. Zainteresovani mogu doći i sada, ali mislim da je najbolje da zakucaju na naša vrata u septembru, bilo da ih interesuje igrački ansambl, vokalni ili orkestar – poručila je Klisić, uz napomenu da su njihove prostorije na adresi Rimski trg broj 48.

- U narednih godinu - dvije planiramo da obnovimo kompletne nošnje, jer su neke od njih stare 50 – 60 godina. To je inače najteže u folklornim ansamblima, jer su nošnje veoma skupe, posebno crnogorska. Naša crnogorska nošnja je kupljena 1996. godine, a i dan-danas je najimpozantnija od svih ansambala. Radila je porodica Rakočević iz Bijelog Polja, ali to je dug period. Šumadijska nošnja koju koristimo starija je od crnogorske. Cilj nam je da budućim generacijama nabavimo nove nošnje – kazala je Klisić, uz napomenu da nabavljaju isključivo original nošnje. Navodeći da imaju dobru saradnju sa terzijama iz Tuzi Vajidom i Nevinom Turusković, smatra da bi im u nabavci nošnje, posebno crnogorske, dobrodošla pomoć države. Rukovoditeljka A ansambla navodi da AKUD ,,Mirko Srzentić“ na repertoaru od početka osnivanja ima 13 koreografija. - U posljednjih dvije - tri godine uspjeli smo da vratimo devet koreografija, planiramo da se ove godine taj program u potpunosti pokrije sa svih 13 koreografija, da se B ansambl proširi sa još četiri koreografije koje treba da pripremimo uz pomoć eminentnih koreografa, a da svoj repertoar proširi i C ansambl – poručuje Klisić. Zamjera što država ne ulaže dovoljno u folklor. - Folklor je nekad bio dio kulturne zajednice, sada smo obične nevladine organizacije. Država nas ne tretira kako bi trebalo, a zaista smo nosioci kulture i baštine i to predstavljamo na izuzetan način, dostojanstveno i lijepo. Mi treba da budemo dio državnog sektora, da država ima sluha i godišnje izdvaja određena sredstva, ne kroz projekte kako to sada radi – zaključuje rukovoditeljka A ansambla Jovana Klisić, uz napomenu da veću podršku očekuju i od Univerziteta Crne Gore. I. MITROVIĆ

NAJLJEPŠI POKLON GRADU: Nastup najmlađih folkloraša

M. BABOVIĆ

Atraktivan nastup ansambla AKUD „Mirko Srzentić“

RazgovoR s povodom: Radojica Rock Katnić, Crnogorac koji je uspio u Americi

Crnu Goru nemamo čime da zamijenimo – ona je u srcu, bezuslovno i zauvijek

Iskreno, mislim da su način na koji sam odrastao i otpornost koja teče kroz nas Crnogorce – napravili veliku razliku. Odrasli smo da budemo jaki, spremni da se suočimo sa izazovima i pretvorimo ih u prilike. Prilično brzo sam se snašao radeći u industriji selidbi, počevši kao pomoćni radnik. To mi je omogućilo da uronim u brzo, nezaustavljivo okruženje Njujorka – ističe Katnić

PODGORICA - Povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, 21. maja, razgovarali smo sa Radojicom Rockom Katnićem – Crnogorcem koji je prije više od decenije krenuo put Amerike, noseći u sebi radoznalost prema svijetu, ali i duboko usađenu ljubav prema domovini. Danas, kao uspješan preduzetnik, vlasnik uspješne firme „Perfect Moving“ u Njujorku, Katnić sa ponosom ističe crnogorsko porijeklo, smatrajući vezu s domovinom neizbrisivim dijelom svog identiteta. Iako ga je život odveo daleko, u njegovom srcu Crna Gora je ostala dom kojem se stalno vraća — ako ne fizički, onda svakom mišlju, svakim planom, svakim pokretom u kojem teži da doprinese njenom boljitku. U ovom razgovoru dijeli sjećanja na svoje prve dane u Americi, put ka uspjehu i, što je najvažnije, duboku potrebu da Crna Gora ostane snažna, nezavisna i povezana sa svojom dijasporom. Jer, kako kaže, „Crnu Goru nemamo čime da zamijenimo – ona je u srcu, bezuslovno i zauvijek“.

Fascinacija amerikom

Crnogorac sa naših prostora Radojica Rock Katnić otputovao je u Ameriku iz duboke radoznalosti prema kulturi - to je bila fascinacija koja je s vremenom rasla.

- Ideja da iskusim dinamičan ritam zemlje bogate različitostima i prilikama bila je i uzbudljiva i inspirativna. Moja sestra Marija godinu prije mene otišla je u SAD i kada se vratila sa putovanja, podijelila je priče koje su oslikavale američki duh - priče koje su u meni zapalile neku iskru. Njeno iskustvo bilo je transformišuće i u mom umu se rodila ideja: i ja mogu zakoračiti u taj svijet. Sljedeće, 2013. godine, odlučio sam da napravim taj korak. Došao sam u Ameriku sa radnom/studentskom vizom, sa mogućnošću da radim kao spasilac na bazenu. Bio je to korak ka otkrivanju novog okruženja, upoznavanju ljudi iz svih sfera života i

uranjanju u kulturu koja je bila istovremeno izazovna i uzbudljiva - kazao je za Pobjedu Katnić.

Međutim, nakon mjesec života u Virdžiniji, počeo je da ośeća da nema mnogo toga da se vidi i da nije doživio onu energiju koju je zamišljao - ono uzbuđenje koje je gledao u filmovima.

- Tada sam odlučio da se preselim u Njujork, privučen obećanjem beskrajnih mogućnosti i šansom da zaista doživim američki san onako kako sam ga zamišljao - ističe Katnić. Dodaje da je tamo energija bila opipljiva.

- Grad je bio živ, pulsirao je ljudima koji su žurili niz ulice, stalni šum aktivnosti bez obzira na doba dana. Ośećaj da se stalno nešto uzbudljivo dešava. Iskreno, bilo je to uzbudljivo. Nema lakog početka kada stigneš u grad kao što je ovaj. Zapravo, proveo sam nekoliko noći spavajući u parku, na samom početku, što je bilo samo dodatna motivacija. Ali uprkos tome, bio sam uzbuđen - priča svoju priču Katnić. Ne može da se śeti nečega posebno izazovnog, osim tih nekoliko noći koje je proveo kao ,,beskućnik“.

- Iskreno, mislim da su način na koji sam odrastao i otpornost koja teče kroz nas Crnogorce napravili veliku razliku. Odrasli smo da budemo jaki, spremni da se suočimo sa izazovima i pretvorimo ih u prilike. Prilično brzo sam se našao radeći u industriji selidbi, počevši kao pomoćni radnik. To mi je omogućilo da uronim u brzo, nezaustavljivo okruženje Njujorka. Veoma brzo sam se prilagodio. Ubrzo sam napredovao i postao vođa tima. Grad ti ne dopušta da śediš i odmaraš se; ili si u igri, ili si

Crna

van nje - kaže naš sagovornik dodajući da nije bilo prepreka na njegovom putu.

- Za mene, svaki izazov je jednostavno prilika da napravim sljedeći korak naprijed. Način razmišljanja koji sam usvojio je da kada izađeš iz svoje zone komfora - posebno kao imigrant - nemaš luksuz da previše razmišljaš o nebitnim stvarima. Stalno si u pokretu, uvijek tražeći načine kako da rasteš i prilagodiš se - navodi Katnić. Živjeti u novoj zemlji, okružen nepoznatim licima i iskustvima, kako naglašava, zahtijeva određenu otpornost.

- Brzo naučiš da su izazovi dio puta i da su često upravo oni koji te čine jačim. Bilo da se radi o nalaženju novog posla, razumijevanju druge kulture ili prilagođavanju na drugačiji tempo života, nema mjesta za oklijevanje. Jednostavno nastaviš da ideš naprijed. I u tom procesu, ono što bi drugima moglo izgledati kao prepreka, postaje prilika za lični i profesionalni rast - kaže Katnić.

Danas vodi uspješnu firmu za selidbe „Perfect Moving“, koju je pokrenuo 2019. godine. Njegov put do tog trenutka oblikovan je godinama iskustva na različitim pozicijama - pomoćni radnik, vođa tima, vozač, dispečer, generalni menadžer i partner. Svaka od tih pozicija pomogla mu je da izgradi čvrst temelj za vještine i znanja, koji su na kraju otvorili put pokretanju sopstvenog biznisa.

„PerFect moving“

Ono što „Perfect Moving“ izdvaja od drugih je širok spektar rješenja za selidbe koje nude, ali, što je još važnije, vrijednosti koje pokreću njihov uspjeh.

- Naši klijenti nam vjeruju, ključ našeg uspjeha bila je posvećenost integritetu i izuzetnoj korisničkoj usluzi. U industriji u kojoj stvari mogu biti izgubljene u haosu, mi obezbjeđujemo da svaka selidba bude obavljena sa najvećom pažnjom i poštenjem. Nema veće nagrade od toga da vidiš koliko daleko te integritet i posvećenost mogu odvesti, i kako oni mogu pozitivno uticati na živote naših klijenata i zaposlenih - kaže Katnić. Dio na koji je najponosniji je tim profesionalaca koji je okupio oko sebe.

- Izuzetno je zadovoljstvo raditi sa njima, jer smo postali samo veća porodica, tako da to više i nije posao u tradicionalnom smislu riječi, već jednostavno uživanje. Ima izazovnih dana, ali nema prepreke koju mi ne možemo savladati. Naš najuži tim sastavljen je od ljudi iz čak devet zemaljanaglašava Katnić. Radojica Katnić održava jake veze sa Crnom Gorom.

- Moja porodica je centralni dio mog života i uvijek je prioritet ostati povezan sa njima. Potičem iz velike i voljene porodice - moji majka i otac, tri sestre, svaka sa svojom porodicom, i mojih za sada sedam sestrični i sestrića. Veza koju dijelimo je nešto što duboko cijenim i trudim se da što više vremena budem u Podgorici konkretno - kaže Katnić i posebno ističe da je nešto posebno u tome da se vratiš KUĆI.

- Nije to samo povezivanje sa voljenim osobama, već i ponovno otkrivanje ljepota Crne Gore. Smatram da je jako važno ostati čvrsto povezan sa svojim korijenima i održavati tu vezu sa mjestom koje me oblikovalo - tvrdi Katnić. Kaže da među Crnogorcima u SAD postoji snažan osjećaj ponosa i da žele da vide svoju domovinu uspješnu.

Odlazak mladih zaustaviti jačanjem ekonomije

Katnić smatra da je odlazak mladih iz Crne Gore dio šireg globalnog trenda, ali i izazov za državu. Mladi traže bolje prilike u inostranstvu, a rješenje vidi u stvaranju uslova za njihov ostanak – kroz jaču ekonomiju, ulaganja u obrazovanje i infrastrukturu, te razvoj sektora poput tehnologije i inovacija. Naglašava da je važno očuvati vezu s dijasporom i podsticati mlade da se vrate i doprinesu, uz jačanje nacionalnog ponosa i kreiranje konkretnih puteva za njihov povratak.

- Postoji želja da doprinosimo, ali često veza izgleda udaljena ili nejasna, da ne kažem u potpunosti nepostojeća. Jačanje veza između Vlade, biznisa i dijaspore moglo bi da premosti ovaj jaz i otvori prilike za saradnju. Bilo kroz kulturne razmjene, događaje za umrežavanje ili formalizovane programe koji povezuju Crnogorce u SAD sa preduzećima ili inicijativama u domovini, ovi napori mogli bi da naprave veliku razlikukazao je Katnić.

Pitali smo ga i da li je imao trenutak u Americi kada je posebno ośetio što znači biti Crnogorac u inostranstvu.

Gora mora bolje da iskoristi potencijal dijaspore

Katnić ističe da Crna Gora ima uspješnu i raznovrsnu dijasporu, posebno crnogorsku zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama, ali da

njen potencijal nije dovoljno iskorišćen. Brojni Crnogorci u SAD ostvarili su uspjehe u biznisu, tehnologiji, obrazovanju i umjetnosti, i posjeduju

znanje, iskustvo i mreže koje bi mogle značajno doprinijeti razvoju Crne Gore. On smatra da nedostatak jasnih i strukturiranih kanala saradnje

predstavlja prepreku, te predlaže kreiranje programa koji bi olakšali ulaganja i podstakli partnerstva, posebno u oblasti inovacija i obrazovanja.

- Da, tokom godina bilo je nekoliko trenutaka kada sam zaista osjetio što znači biti Crnogorac u inostranstvu. Posebno je to došlo do izražaja u svakodnevnim interakcijama sa Amerikancima. Samom činjenicom da nijesam odrastao ovdje, primijetio sam razlike u načinu na koji pristupam stvarima - bilo da se radi o važnosti koju pridajem porodici, vrijednostima koje mi puno znače, ili mom pogledu na posao i odgovornost. Crnogorci su odgajani sa dubokim osjećajem porodične povezanosti i poštovanja tradicije, što ponekad može djelovati kao da je svjetlosnim godinama udaljeno od individualističkog načina razmišljanja na koji često nailaziš ovdje - ističe Katnić. I na kraju, za Dan nezavisnosti, 21. maj poručuje: - Moglo bi se reći dosta toga, ali da kažemo jednostavno: Čuvajmo Crnu Goru, rezervnu nemamo! Nek je vječna Crna Gora! - poručuje Katnić. nada kovačević

Radojica Rock Katnić sa porodicom u Njujorku

INTERVJU: Petar Kapisoda, predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore

Sistem je ključna riječ, sa stilom otišli na Svjetsko i Evropsko prvenstvo

PODGORICA - Rukometna Crna Gora bezbrižno čeka nastupe mlađih selekcija (dama) ovog ljeta u Podgorici.

Jer, seniorke i seniori izborili su plasman na Svjetsko, odnosno Evropsko prvenstvo, a ono najvažnije - kontinuitet je sačuvan, a realno iz male baze, Suzana Lazović i Didije Dinar odradili su veliki posao. Bilo je promjena u sastavima A timova, naša selektorka i selektor suočili su se sa mnogobrojnim povredama (posljednje dvije su možda i najteže pale ,,lavovima“), a mnoge od igračica koje su nosile ,,lavice“ proteklu deceniju i više, oprostile su se od nacionalnog dresa. I sve ovo su u kratkom periodu prošli naši timovi, a utisak je, a on ne vara, da su bez problema stigli do elite. I to uz podršku ljudi iz Saveza, na čelu sa predsjednikom Petrom Kapisodom Na terenu je, kada su seniorske reprezentacije u pitanju, jasna slika - niđe svijet ne može bez ,,lavica“ i ,,lavova“. Ohrabruje i to što su Lazović i Dinar, kako je i izjavio nedavno u Baru Stevan Vujović, gospodski vodili ekipe, što je dobar signal za ono što ih čeka u decembru i naredne godine u januaru.

I upravo ovakvi rezultati, podjednako i atmosfera, motivišu i Kapisodu koji je za Pobjedin praznični broj pričao o tome kakav je bio put naših timova, zatim o rezultatima, domaćim temama, mladim igračima i igračicama, projektima i o mnogim drugim stvarima.

POBJEDA: Crna Gora je sedmi put zaredom izborila plasman na EP, grupa je možda i jedna od najravnopravnijih, nadate li se da možete da ponovite uspjeh iz 2022. i uđete u glavnu fazu?

KAPISODA: Grupa je po mjeri, ali daleko od toga da je laka. Slovenija je godinama jedna od jačih evropskih reprezentacija, sa pedigreom selekcija koja je osvajala medalje na velikim takmičenjima. I Farska Ostrva i Švajcarska spadaju u red selekcija koje su najviše napredovale u posljednjih nekoliko godina. Dovoljno se sjetiti remija Švajcarske protiv domaćina Njemačke pred 50.000 gledalaca na otvaranju EHF Euro 2024. I Farska Ostrva su na posljednjem Evropskom prvenstvu bile jedno od najprijatnijih iznenađenja i, sjećamo se, igrali neriješeno protiv velesile kao što je Norveška, a kvalifikacije su završili kao prvi u svojoj grupi. Ne želim da momcima namećemo pritisak moranja, jer nijesmo favoriti ni u jednom meču, ali sam siguran

,,Lavice” će u četvrtak dobiti rivale na Svjetskom prvenstvu koje će se održati u Njemačkoj i Holandiji od 26. novembra do 14. decembra. Izabranice

Suzane Lazović su među nositeljkama na žrijebu koji će se obaviti u 18 sati u holandskom Hertogenbosu, nakon što su u aprilskom baražu bile bolje od Portugala. Već je poznato da će Crna Gora igrati u grupi D u njemačkom Trieru, te da će protivnik iz trećeg šešira biti Farska Ostrva. Ostalo je da se žrijebom odrede preostala dva rivala u grupnoj rundi

da će kao i svaki put do sada dati svoj maksimum. Kao što je selektor Dinar naglasio, imamo dovoljno vremena da se spremimo za veliki izazov, a već polako krećemo sa analizom protivnika.

POBJEDA: Koliko znači dolazak selektora Dinara - koliko se promijenila atmosfera u reprezentaciji poslije eliminacije od Italije?

KAPISODA: I prije nego što sam dogovorio saradnju sa Dinarom ideja je bila da klupu preuzme trener iz jednog od najboljih sistema na svijetu. Upravo je sistem ključna riječ i to je ono što sam najavio da će biti prioritet kada smo došli u situaciju da imenujemo novog selektora. Imati Didijea na klupi Crne Gore je, po meni, avangarda, njegova biografija je u najmanju ruku impresivna za svjetske okvire. Didije je dvostruki olimpijski šampion, osvojio je ukupno 17 medalja na najvećim svjetskim takmičenjima i jedan je od rijetkih koji je bio prvak svijeta kao igrač i kao selektor, član je Kuće slavnih EHF-a i proglašen je u izboru Svjetske federacije za najboljeg defanzivca svijeta, a vjerovatno je jedan od najboljih svih vremena. I dalje mi djeluje nestvarno da je on naš selektor. Rezultati i to što smo imali je najbolji kvalifikacioni ciklus nakon obnove nezavisnosti i najveći broj osvojenih bodova, potvrđuju da je evidentna progresija u igri od prvog meča protiv Finske u Podgorici zaključno sa ovim posljednjim protiv Slovačke u Baru. Vidi se progres u organizaciji igre, u selekciji tima i Didije je ostvario ono što je bila njegova misija. Ne samo da

smo se plasirali na Evropsko prvenstvo, već smo to uradili sa stilom.

POBJEDA: Teške povrede doživjela su dva prva golmana Simić i Matović. Nadate li se da drugi mogu da pokriju njihov izostanak?

KAPISODA: Nažalost, teške povrede koje su doživjeli Simo i Nikola su sastavni dio sporta. U stalnom sam kontaktu sa obojicom. Tu smo da ih maksimalno podržimo u fazi oporavka i oni znaju da je Savez od prvog dana na raspolaganju da im sa svim kapacitetima olakša povratak na teren. Nikola je već prošao kroz tu fazu, Simo se prvi put suočava sa tako teškom povredom, ali znajući obojicu vrlo dobro, kao i stručnost našeg medicinskog tima na čelu sa dr Nikolom Bulatovićem i Andrijom Damjanovićem, siguran sam da će iz ovoga izaći još jači i da ćemo ih vidjeti na terenu kada za to dođe vrijeme. S obzirom na to da su pred njima još godine igranja za reprezentaciju, mislim da bi trebalo da maksimalno pažljivo radimo u svakoj fazi oporavka, jer je to ključno. Ono što najviše frustrira je činjenica da su u

trenutku povrede obojica bili u vrhunskoj formi, a slična situacija je bila i sa Martom Batinović. U posljednja dva duela u kvalifikacijama imali smo priliku da vidimo golmane koji su pokazali da se na njih ozbiljno može računati. I Haris Suljević i Danilo Mihaljević su protiv Finske i Slovačke pokazali da mogu da igraju na najvećoj sceni. Takođe, stručni štab prati i neke mlade golmane iz crnogorske lige.

POBJEDA: Predložili ste Vaska Ševaljevića za direktora muških reprezentacija, koliko je njegov dolazak unaprijedio sve nacionalne selekcije?

KAPISODA: Vasko je dugogodišnji kapiten reprezentacije i neko ko ima toliko iskustvo, pa je po završetku igračke karijere, to na neki način bio i logičan slijed događaja i mjesto koje mu prirodno pripada. Uz to, ima višegodišnje međunarodno iskustvo, a posao koji mu je povjeren - da bude spona između igrača i stručnog štaba, u ovom ciklusu kvalifikacija, odradio je na sjajan način. Njegov doprinos ovom uspjehu je ogroman. U nared-

nom periodu on će pratiti i rad trenera mlađih selekcija.

POBJEDA: Rukometašice su osvojile osmo mjesto na EP, a sada će kao jedan od nosilaca imati šansu da se domognu četvrtfinala SP u Njemačkoj i Holandiji. Kako ste zadovoljni radom selektorke Suzane Lazović i da li nakon dvomeča sa Portugalom vjerujete da može da se nadoknadi izostanak velikog broja igračica?

KAPISODA: Suzana je mlada, ambiciozna i vrijedna. Vjerovali smo u nju i ukazali joj povjerenje, a posebno mi je zadovoljstvo što je moj prijedlog naišao na jednoglasnu podršku članova Upravnog odbora. I to povjerenje opravdala je dobrim nastupom na Evropskom prvenstvu prošle godine, ali i još uspješnijim baraž dvomečom protiv Portugala koji smo riješili na superioran način. Imamo situaciju da su se nakon Evropskog prvenstva oprostile Milena Raičević, Marina Rajčić i Jelena Radivojević i nemoguće je nadoknaditi odlazak iz nacionalnog tima igračica takve klase. Ipak, to je prirodan proces smjene generacija,

Vjerujem da, uz uvažavanje prvostepene odluke, u obzir i navode iz

POBJEDA: Bilo je dosta nereda u posljednje vrijeme pogotovo u Pljevljima. Šta mislite o tim scenama i da li postoji mogućnost da se umanji kazna Nedimu Selmanoviću treneru Rudara?

KAPISODA: Ovo je prvi put u šest godina da smo imali takve scene. U meču Rudar - Lovćen u Pljevljima imali smo pritužbe domaćina na suđenje, na zahtjev Saveza urađena je ekspertiza suđenja nakon koje je suspendovan sudijski par, ne iz razloga što je oštećen bilo koji tim, nego zbog generalno loše ocjene zaključene ekspertizom komisije. I najsvježiji primjer viđen je na utakmici posljednjeg kola RudarBudućnost, kada smo imali napad trenera na sudije. Nakon toga je prvostepeni organ donio odluku da trener Rudara Nedim Selmanović bude kažnjen zabranom vršenja svih funkcija u rukometu na period od tri godine. Rudar je uložio žalbu koja će u roku od 15 dana biti razma-

koji nama kao državi sa malom bazom naročito teško pada. Takođe, jedna od najboljih igračica našeg tima Itana Grbić nakon Evropskog prvenstva odlučila se za pauzu. S obzirom na to da se radi o igračici koja nije propustila nijedno okupljanje u posljednjih 10 godina i nastupala je na svakom velikom takmičenju, ona ima moju podršku, ali vjerujem da ću je već na jesen, ponovo vidjeti u nacionalnom timu.

POBJEDA: Crna Gora će biti domaćin dva EP za igračice do 17 i 19 godina. Koje ste ciljeve postavili pred trenere juniorske odnosno kadetske reprezentacije?

KAPISODA: Crna Gora je već petu godinu domaćin prvenstava pod okriljem Evropske rukometne federacije. Kao jedna od najmanjih evropskih država nametnuli smo se kao ozbiljan Savez koji sa malim timom može da odgovori najvećim zahtjevima koji se tiču svih aspekata organizacije takmičenja ovakvog formata. Presedan je činjenica da su nam ovog ljeta dodijeljena oba prvenstva, odnosno domaćinstvo najboljim juniorkama u julu, a

PONOSAN NA REZULTATE „LAVICA“ I „LAVOVA“: Petar Kapisoda, predsjednik RSCG

stilom smo prvenstvo

uvažavanje

odluke, moramo uzeti

žalbe Rudara

trana na drugostepenom organu, a to je Upravni odbor. Vjerujem da uz uvažavanje prvostepene odluke, moramo uzeti u obzir i navode iz žalbe Rudara. Navodim da sa Rudarom, kao Savez, imamo dugogodišnje dobre odnose i ovakve situacije moramo rješavati zajednički. Kako bismo iskorijenili ovakve i slične pojave, na inicijativu Sudijske organizacije uputili smo prijedlog klubovima za povećanje taksi za službena lica nakon skoro 15 godina, prije svega kako bismo poboljšali status službenih lica, ali i unaprijedili kvalitet suđenja, te kako bismo tražili još veću odgovornost i sproveli strožu kaznenu politiku za loše performanse sudija i kontrolora, odnosno delegata koje pokazuju na utakmicama. Takođe, od sezone 2025/26. tražiće se ekspertiza većeg broja utakmica, jer ako smo u stanju da kažnjavamo klubove, onda i službena lica moraju da snose veću odgovornost.

onda i najboljim kadetkinjama Evrope u avgustu. Na zahtjev trenera obje generacije obezbijedili smo višenedjeljne pripreme sa željom da se u što boljem svjetlu predstave u veoma jakoj konkurenciji. Ponavljam, rezultat nije u prvom planu, naš cilj je da dobijemo igračice na koje sjutra možemo da računamo u seniorskoj reprezentaciji. To svakako ne znači da rezultat nije bitan, već moramo da imamo maksimalan pristup od prvog meča na oba prvenstva.

POBJEDA: Posljednje dvije godine su povećani iznosi koje daje država, ali i dalje nemate sponzora iz državnih kompanija, nadate li se da će se to promijeniti?

KAPISODA: Iz godine u godinu državni budžet za podršku sportskim organizacijama je sve veći i to je trend koji je za pohvalu. Ipak, taj budžet nije dovoljan za sve što je naš godišnji plan. Imamo odličnu saradnju sa Ministarstvom sporta i mladih. Usluge koje koristimo iz godine u godinu su sve skuplje, pa svi zajedno moramo da tražimo alternativne načine finansiranja. Koristim priliku da

zahvalim našim sponzorima i partnerima bez čije podrške bi naše elementarno funkcionisanje bilo dovedeno u pitanje. Što se tiče sponzorstava iz reda državnih kompanija, nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji. Već pet godina nijedna crnogorska državna firma nije opredijelila ni euro za Rukometni savez, što nije slučaj sa ostalim nacionalnim sportskim savezima. Prije dvije godine sam prestao da se obraćam dopisima za sponzorstva bilo kojoj državnoj kompaniji, jer je to bilo uzaludno. Mi ćemo i dalje ponosno nositi dres sa državnim grbom, pjevati himnu, poštovati državu, a naše đevojke i momci će i dalje pronositi slavu naše države širom Evrope i svijeta.

POBJEDA: Rukometni savez je, uz podršku Evropske rukometne federacije, pokrenuo projekat „RukoMEtić“, dok je Ministarstvo prosvjete dalo institucionalnu podršku. Kako ide realizacija projekta?

KAPISODA: Projekat se realizuje već drugu sezonu. Nakon prve u kojoj su bila obuhvaćena tri, sada imamo šest gradova - Podgoricu, Cetinje, Nikšić, Bar, Tivat i Ulcinj, u kojima sa više od 350 djece radi 14 licenciranih trenera. Od naredne sezone, odnosno od septembra, projekat se širi i na sjever naše države, pa ćemo uključiti i djecu iz Bijelog Polja, Pljevalja i Berana, što će zaokružiti ovu priču, odnosno značiti ispunjenje cilja, a to je da rukomet promovišemo od najmlađeg uzrasta u svim rukometnim centrima. Sigurno je da će brojke biti još bolje u narednim godinama, pa već za koju godinu možemo da očekujemo i 1.000 djece iz vrtića i osnovnih škola koje će biti dio ovog projekta.

POBJEDA: Kada govorimo o takmičenjima koja se organizuju pod okriljem Saveza, koliko ste ponosni na Pionirsku ligu koje se organizuju u dva uzrasta dječaka i djevojčica, odnosno za generacije rođene 2010. i 2012. godine?

KAPISODA: U tim ligama na godišnjem nivou imamo oko 350 utakmica. Savez pokriva sve troškove za navedene lige, a partnerstvo sa portalom MNE rukomet, dalo je mogućnost prenosa svih utakmica.

Brojke koje se tiču gledanosti pionirskih liga su izuzetne i prevazilaze sva naša očekivanja, to je slučaj već godinama i potvrda da je rukomet popularan u svim uzrastima, te da je to takmičenje od velikog značaja za stvaranje šire baze. Ana MARKOVIĆ

Očekivan epilog na domaćoj ženskoj rukometnoj sceni

Budućnost šampion

Budućnost 30 (16)

Levalea 2010 17 (12)

PODGORICA - Univerzitetska dvorana. Gledalaca: 100. Sudije: Ražnatović i Pavićević (Cetinje). Isključenje: Budućnost 8, Levalea 2 minuta. Sedmerci: Budućnost 2 (1), Levalea 1 (0).

BUDUĆNOST: Škerović (sedam odbrana), Marsenić (pet odbrana), Peličić 4, Danielson, Vukčević 6, Mitrović 2, Godeč, Popović 2, Marković 3, Kuzmanović 2, Guberinić 1, Radević 6, Tomova, Despotović, Kadović 4, Pavićević. LEVALEA 2010: Stroković

Rukometaši Budvanske rivijere neočekivano osvojili pehar u drugom po važnosti domaćem takmičenju

Za pet mjeseci od dna tabele do trofeja Kupa

PODGORICA – Srećan kraj ,,neobične“ sezone rukometaša Budvanske rivijere Budva.

U septembru, kada su dio priprema obavljali na poligonu zbog zauzetosti Mediteranskog sportskog centra, a naročito u decembru poslije samo jedne pobjede u devet kola Prve lige, niko nije ni pomišljao da bi u prijestonicu crnogorskog turizma mogao da stigne četvrti trofej u klupskoj istoriji. Ali dogodilo se – sastav Novice Rudovića minule nedjelje osvojio je Kup pobjedom u neizvjesnom finalu nad Mornarom 7 (21:20), nakon što je dan ranije napravio veliko iznenađenje u polufinalu trijumfom nad prvakom države, Lovćenom (28:23).

- Lovćen je bio prvi favorit, zatim Rudar, a da je bio kompletan i na osnovu toka cijele sezone Mornar bi takođe imao veće šanse od nas za osvajanje. Ali Kup ima svoju draž, igra se na neutralnom terenu i svi se nadaju dobrom izdanju. Ono što sam cijele sezone radio s ekipom, s akcentom na odbranu, sve se poklopilo protiv Lovćena. Igrali smo fenomenalnu odbranu i potpuno ih neutralisali. Tu smo vidjeli da možemo da budemo konkurentni, ali nas je taj meč mnogo istrošio, posebno nakon povrede SlobodanaBulajića koji nam je bio fundamentalan – priča za Po-

bjedu trener Novica Rudović. Finale je bilo neizvjesno, sa preokretima, a odlučeno je u posljednjem napadu kada je VasilijeVukajlović odbranio šut Mornara 7 za remi i Budvanima obezbijedio drugi trofej Kupa. - Za finale nema posebne pripreme. Bila je psihološka klackalica. Igralo se bez prava na grešku, a bilo je lijepo za gledanje jer je vladala neizvjesnost do kraja. Pravo finale – navodi Rudović.

- Izašli smo kao pobjednici možda zbog iskustva nekih igrača, a i da je Mornar 7 pobijedio, bilo bi zasluženo. Pogledala nas je i sreća i presrećni smo što smo na kraju ovakve sezone osvojili trofej. Bili smo na dnu tabele na polovini Prve lige, ali radili smo vrijedno, vjerovali u sebe i kad smo počeli da pobjeđujemo, pa u ovim ključnim mečevima, vidjela se filozofija igre kojoj smo težili –dodaje Rudović.

OD ZIME NOVO

LICE EKIPE

Sve se promijenilo kada su na polusezoni stigli provjereni igrači – nekadašnji reprezentativac Aleksandar Glendža, Slobodan Bulajić i Luka Novaković

Uz lijevo krilo Aleksandra Mrvaljevića, bio je to oslonac ekipe mnogo jači nego tokom jeseni.

(jedna odbrana), Živković (dvije odbrane), Kovačević (četiri odbrane), Dragnić 1, Ćorović 3, Bigović 1, Đukanović, Kosović, Tomanović 1, Kuzman 6, Bajović, Mandić, Bigović, Andrijašević 3, Ćalasan 2. Rukometašice OTP Group Budućnost osvojile su duplu kru-

nu. U drugom meču baraža za titulu prvaka SBbet Prve ženske lige savladale su Levaleu 2010 - 30:17, a bile su ubjedljive i u Nikšiću (34:15) Za podgoričku ekipu ovo je osma titula prvaka Crne Gore, a ukupno 36. naslov šampiona države kada se računaju i trofeji u periodu postojanja SFRJ, Jugoslavije i Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Trofej kapitenki Ivoni Pavićević uručio je predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore Petar Kapisoda A. M.

- Novaković se brzo povrijedio na treningu i dugo nije igraonapominje Rudović.

- To je bio veliki hendikep jer nam je bio izuzetno potreban. Bio je upitan i za Kup jer nije trenirao i strahovao sam da ne obnovi povredu ramena. Ali izrazio je želju da igra i pokazao da je pravi borac, kao i cijela ekipa. Protiv Lovćena je bio pravi džoker, bekovi su mogli lakše da sarađuju i s njim napadaju ,,dva na dva“. Svaki igrač je dao doprinos pobjedama – konstatuje Rudović i ,,vraća film“.

- S tim pojačanjima postali smo konkurentni u ligi. Dobili smo nekoliko mečeva kod kuće, dva na strani, već je to bilo nešto sasvim drugačije nego ranije. Ali za Kup je trebalo da se sklope kockice, da se odigra dobro i u odbrani u napadu, da i golman bude na nivou, što se i desilo protiv Lovćena. Utakmica za desetku – cijele ekipe - ističe Rudović.

Dolazak Glendže, Bulajića i Novakovića bio je znak da se klub – koji je proteklih godina prošao kroz razne turbulencije – stabilizovao.

- Klub napreduje u svakom smislu, mnoge stvari su se popravile. Uprava je stabilna i uz nas je. Napravila se pozitivna atmosfera, igrači su bili fokusirani i zadovoljni. Vidjećemo

kakvi će biti planovi, sad je vrijeme da se igrači opuste i odu na zasluženi odmor – navodi mladi stručnjak.

ŽELIM DA SE U BUDVI IGRA LIJEP RUKOMET

Nekadašnjem crnogorskom reprezentativcu bila je ovo prva trenerska sezona u seniorskom muškom rukometu. I odmah je stigao trofej.

- Velika satisfakcija za mene –govori Rudović.

- Imponuje mi da mogu da se takmičim sa trenerima koji su tu dugo prisutni, iskusni i koje poštujem. Zadovoljan sam –trofej u prvoj sezoni, što drugo reći. Na meni je da viziju sprovodim u djelo, da radim naporno, a mislim da mogu da doprinesem ekipi i prenesem znanje koje sam stekao u inostranstvu. Želim da se u Budvi igra lijep rukomet i da igrači uživaju. Neophodno je biti predan i ispunjavati obaveze, ali na kraju ovo je ipak sport i treba da se uživa u treningu i utakmici. Tako će sigurno postati bolji igrači i postizati bolje rezultate – podvukao je Novica Rudović, koji je po odlasku iz Lovćena igračku karijeru gradio u Srbiji, Hrvatskoj, Španiji, Portugalu, Francuskoj, Rumuniji... N. KOSTIĆ

USPJEŠAN POČETAK TRENERSKE KARIJERE: Novica Rudović

Kovačević, Božović

Heroji koji su trasirali

Gdje je klub osnovan: na prostoru sadašnjeg Karađorđevog parka, bliže ,,Hiltonu“ – prije vijek bila je kafana Jola Vukčevića... A RSD Zora, fudbalski klub – formiran sa idejom da bude sastajalište pristalica i lokalnih čelnika tada već zabranjene Komunističke partije Jugoslavije

PODGORICA - Put Budućnosti su danima i godinama nakon osnivanja, a potom i obnavljanja nakon najtežeg od svih ratova – trasirali heroji. Klub su vodili - i više puta ranjavani junaci NOB-a. I predratni logoraši. I neki od utemeljivača revolucionarnih ideja u Crnoj Gori! A koliko Podgoričana sada uopšte zna, na primjer, da je prvi predsjednik kluba bio – stariji brat

Save Kovačevića?

I to su činjenice koje nakon vijeka od osnivanja, podgoričkom ponosu niko ne može da ospori. Bitno je samo da se ne zaborave.

Jer kad sredinom juna ,,plavo-bijeli“ budu, sa ponosom, obilježavali 100 godina postojanja – sa razlogom pričaće se o peharima i pobjedama najtrofejnijeg i najvećeg crnogorskog kluba. Pa o golovima i driblinzima nezaboravnih velikana, ne crnogorskog, nego svjetskog fudbala... Pa o generacijama i timovima koji se nijesu branili i pred kojima su pod Goricom drhtali najmoćniji jugoslovenski klubovi... E, onda valja ispričati i onu, herojsku, junačku priču. S njihovim imenima i likovima – Budućnost i Podgorica mogu se posebno zoriti.

NIKOLA, BRAT

KOMANDANTA SAVE

Taj Nikola Kovačević, izabran je da bude predsjednik Radničkog sportskog društva Zora (koju godinu kasnije postaće Budućnost), u junu 1925. godine. Hroničari su zapisali da se Nikola kratko (nekih tri-četiri mjeseca) zadržao na toj funkciji, a da ga je naslijedio Jovo Terzić – obućar. Kovačević je bio ne samo jedan od najbitnijih crnogorskih revolucionara, nego i jedan od prvih ljevičara uopšte i komunista, u našoj zemlji!

Znamo i to, gdje je klub osnovan: na prostoru sadašnjeg Karađorđevog parka, bliže ,,Hiltonu“ – prije vijek bila je kafana Jola Vukčevića... A RSD Zora, fudbalski klub – formiran sa idejom da bude sastajalište pristalica i lokalnih čelnika tada već zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. KPJ je u ilegali bila već od ljeta 1921; potom je početkom 1924. zabra-

Igra šunjalice sa vlastima

U vječitoj ,,igri šunjalice“ sa policijom i vlastima, pamti se slučaj zabranjene klupske zabave, zakazane za 12. januar 1926. godine. Zabrana se desila neposredno prije održavanja zabave – bez obzira na uvjeravanja članova uprave kluba i čak jasno iznijetu ponudu i poziv policiji, da prisustvuje zabavi. Tada je na snagu stupila i zabrana javnog okupljanja i zabavljanja radnika. RSK Zora je, kako je pisao list ,,Radni narod“, tada javno najavljivala i tužbu velikom županu i odgovarajućem sudu. Klub na čelu sa predsjednikom Nikom Keljevićem je tada, u drugoj polovini dvadesetih, brižno radio na tome i da utakmice budu svojevrsni ideološki javni nastupi. Pa se uz skandiranje ,,Naprijed crveni“ čula i pjesma ,,I mašina koju para kreće – pa ni ona bez radnika neće“. I sve na način – da poruka i provokacija vlasti budu jasne, ali i ne ,,problematične“ u toj mjeri da dođe do zabrane rada kluba.

njena i Nova radnička partija. Jasno vam je: partija u ilegali i klub pod konstantnom prismotrom vlasti i policije u međuratnoj Jugoslaviji. Nikola Kovačević, sa Nudola kod Grahova, bio je deceniju i po stariji brat velikog jugoslovenskog ratnog i revolucionarnog heroja Save Kovačevića. Samo kratko, o tim Kovačevićima: Nikolin sin Dragan poginuo je u onim najtežim borbama na Sutjesci, kao i Sava. Baš kao i Nikolin i Savin otac Blagoje – i brat Janko... Junaci i mučenici.

E sad, u kojoj mjeri je Kovačević bio dostojan da od 1925. vodi radnički klub zabranjene partije. Prvo, on je već i tad bio prepoznat kao ratni junak: vojnik crnogorske kraljevske vojske, u oba balkanska, pa u Pr-

Tim RSK Zora krajem dvadesetih

Klub obnovljen u ratu

Početkom ratne jeseni 1944. Budućnost je obnovljena – na Bioču, na inicijativu Sreskog komiteta SKOJ-a i Sreskog narodnooslobodilačkog odbora za Podgoricu. Dakle, prvo je klub već bio obnovljen – prije nego što je i Podgorica bila oslobođena. Eto koliko je taj radnički fudbalski tim bio bitan crnogorskim partizanima. Za predsjednika Inicijalnog odbora tada je izabran istoričar Jagoš Jovanović. Važio je za jednog od najuglednijih intelektualaca u partizanskom pokretu u podgoričkom srezu. Do Drugog svjetskog rata, Jagoš iz Stijene Piperske radio je kao profesor u srednjim školama Podgorici i Dubrovniku. Za vrijeme rata – član KPJ, na raznim političkim i partijskim dužnostima. Od ustanka 1941. bio je dio komunističkog pokreta, a neposredno nakon rata predavač u vojnoj školi u Beogradu. Od 1948. bio je i prvi predsjednik Naučnog društva Narodne Republike Crne Gore.

vom svjetskom ratu. I potom je, već od 1920. i u mjesecima nakon osnivanja, postao član Komunističke partije Jugoslavije. Godinama radio je kao učitelj na Cetinju...

U momentu osnivanja kluba – bio je sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Podgoricu. Praktično glavni operativac zabranjene partije, u tada već najvećem crnogorskom gradu. I naravno da je bio na meti političkih protivnika... Kovačević je sa porodicom protjeran iz Podgorice 1928. godine. Odlukom partije – emigrirao je u Sovjetski Savez. Bio i delegat Šestog kongresa Kominterne, pa od sredine tridesetih i predstavnik KPJ u Kominterni, pa predstavnik KPJ u Komunističkoj partiji Sjedinjenih Američkih Država.

U Americi i Kanadi je živio godinama, radio legalno kao novinar – a u suštini bio važan partijski i ljevičarski operativac. Tokom Drugog svjetskog rata tamo je ostavio izuzetan doprinos – da na bitnim adresama sa druge strane Atlantika zaista čuju istinu o NOB-u i partizanskoj borbi i pokretu... U domovinu se vratio nakon velikog ratnog trijumfa. Pa je od novembra 1950. do februara 1953. bio i predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije; a tokom 1953. i predsjednik Narodne skupštine Narodne Republike Crne Gore... Sada znamo da ga je na čelu RSD Zora sredinom dvadesetih naslijedio lokalni činovnik Niko Keljević. I bilo je to, tada, nešto poput manevra proganjanih: Kovačević na čelu

Proganjani pioniri kluba

Zaslugom Nika Keljevića, drugog predsjednika kluba, zapamćena su imena članova prve uprave kluba (RSD Zeta). Uz Nikolu Kovačevića na poziciji predsjednika – za sekretara je izabran Branko Petričević. U rukovodstvu: Spasoje Raspopović, Ilija Milačić, Radovan Vukanović, Milo Bulatović, Stanko Dragojević, Miloš Lučić, Đorđije Ljalja Vučelić Taj Milo Bulatović je i u više navrata skrivao prvog trenera Zore (tim tada igrao u crvenim dresovima, suštinski košuljama prefarbanim u crveno na igralištu na Draču, dok su svlačionice bile u Hercegovačkoj ulici), Slovenca Karla Vugrineca. A Vugrinec je bio električar zaposlen u Električnoj centrali, koji je kao član KPJ često proganjan i hapšen... Slovenac je, kao i Nikola Kovačević, morao da napusti Podgoricu – zvaničnom uredbom o protjerivanju iz grada!

kluba, kao jasno prepoznati partijski operativac, bio je ,,laka meta“... Pa je klubu dobro došlo da na čelnu poziciju dođe jedan državni službenik – a u suštini partijski sljedbenik i pristalica Keljević.

NARODNI HEROJ VLADO

E sad – ko su ljudi koji su udarili temelje poslijeratne Budućnosti? Prvi predsjednik – jedan narodni heroj! Predratni fudbaler Vlado Božović, u tom momentu predsjednik Sindikata Crne Gore – stao je na čelo kluba, u razrušenom gradu... A već početkom 1945, dakle prije kraja rata, bila je i definitivna odluka – da će se ponovo zvati Budućnost.

I da: ta Budućnost, koju su ti prekaljeni preživjeli borci i heroji postavili opet na noge, zaslužila je ekspresni uspjeh. Malo se ističe i malo pamti –da je Budućnost prvi klub koji je kroz kvalifikacije stekao pravo da nastupa u Prvoj saveznoj fudbalskoj ligi Jugoslavije. Beogradski Partizan je tad, kao armijski tim, bio izuzet iz kvalifikacija. Fantastičan potez te uprave bio je da za trenera angažuje Vojina Božovića – predratnu jugoslovensku, prvu crnogorsku fudbalsku zvijezdu. Vojin je tridesetih za beogradski BSK postizao golove i protiv moćnog Liverpula... Taj Vojin vodiće tim cijelu deceniju. A narodni heroj Vladimir Vlado Božović bio je rođeni Podgoričanin. U međuratnim godinama igrao fudbal, bio radnik ,,Singera“, trgovački putnik... I važan komunistički ilegalac.

kluba, koji u junu slavi 100 godina postojanja

Budućnost

Pored toga što je pred rat bio jedan od najzapaženijih igrača Budućnosti. I već od 19. godine, od 1934 – član zabranjene KPJ. Isti taj Vlado je 1936. bio i među organizatorima i učesnik velikih antirežimskih demonstracija na Belvederu kod Cetinja... Od 1938. do 1941. bio je organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.

Potom: učesnik i jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka! Komesar Prvog rogamskog gerilskog odreda. I junak iz borbi protiv Italijana na Trijepču i Doljanskoj Glavici, od juna 1942. politički komesar Omladinskog bataljona, pa politički komesar Trećeg bataljona „Bajo Sekulić“ Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade...

I sad, možda najinteresantnije, o herojstvu: narodni heroj Vlado Božović teško je ranjen u borbi na Kupresu u avgustu 1942. Nakon oporavka bio je rukovodilac Politodijela Četvrte kordunaške brigade. I u njoj i njenim borbama – još dva puta ranjavan! Kod Tržića krajem 1942. i kod Vivodine početkom 1943. godine, blizu granice Hrvatske i Slovenije... Od proljeća 1943. rukovodilac Politodijela Sedme banijske udarne divizije; sa njom do kraja rata u borbama...

Nakon rata ministar za industriju u Crnoj Gori, pa član Izvršnog vijeća, dugogodišnji poslanik, od početka šezdesetih i predsjednik Glavnog od-

Jovo Terzić obućar nabavio prvu loptu

Ostalo je i zapamćeno da su osnovani radnički klub Zora, buduću Budućnost –od prvog dana u junu 1925. pomagali brojni vlasnici zanatskih i trgovačkih radnji u Podgorici.

Ti obućari, krojači, brijači, terzije, pekari – bili su, u izuzetno zahtjevnim vremenima i godinama nemaštine nakon Prvog svjetskog rata, i simpatizeri već zabranjene

Stariji brat

Save Kovačević, Nikola izabran da bude predsjednik Radničkog sportskog društva Zora (koji će godinu kasnije postati Budućnost), u junu 1925. godine. Hroničari su zapisali da se Nikola kratko (nekih tri-četiri mjeseca) zadržao na toj funkciji a da ga je naslijedio Jovo Terzić – obućar

bora SUBNOR-a... Orden narodnog heroja dobio je 1953; preminuo u dubokoj starosti, u aprilu 2010. godine.

KAPITEN BRANKO

A najzaslužniji operativac i rukovodilac, za poslijeratni razvoj Budućnosti, koja je već u drugoj polovini četrdesetih bila jak jugoslovenski prvoligaš –bio je Branko Nilević. Prvi poslijeratni kapiten Budućnosti! Branko, učesnik NOB-a, jedan od poslijeratnih obnovitelja Budućnosti – bio je predratni fudbaler RSK Crna Gora (treće ime koje je, pored Zore i Budućnosti, više puta zabranjivani radnički klub nosio). Tokom rata, partijski ilegalac na opasnom zadatku u svom, okupiranom gradu; potom zatočenik u zloglasnom podgoričkom zatvoru Jusovača, pa u italijanskim logorima... Upravo Nilević podigao je, kao kapiten, prvi poslijeratni pehar podgoričkog – titogradskog tima: za titulu prvaka Crne Gore 1946. godine. I upravo on najviše je brinuo o stvaranju, selekciji, konceptu razvoja tima. Kao bivši igrač – bio izuzetno blizak i sa prvotimcima i talentima i trenerima... A u prvoligaškim godinama, krajem četrdesetih i tokom pedesetih – bio je uglavnom na funkciji predsjednika. Nilević je bio i sekretar gradskog komiteta KPJ u Podgorici, član CK SK Crne Gore. Potom i direktor Radio Titograda. Pa važan republički funkcio-

partije i ljevičarskih ideja. Upravo je obućar Jovo Terzić nabavio i prvu loptu za klub – a u njegovoj radnji, dijelom i u radnji Miljana Prelevića, sašiveni su i prvi dresovi kluba.

Crvene boje – spram ubjeđenja onih koji su klub osnovali...

Od podgoričkih zanatlija tog vremena, koji su stali uz novi klub i umnogome bili

ključni da Zora – Budućnost stane na noge, pored Terzića i Prelevića, bili su i braća Lučići, braća Stanići, Milo Bulatović i braća Šćepović. Kao i trgovci Lukačevići, Šarkići, Perovići, Velimirovići, Markovići, Osmanagići, Mujadževići Bibezići Haverići Tuzovići, Burazerovići, Paćuke, Jevrići i Šabanadžovići

Devet narodnih heroja

Orden narodnog heroja, kao članovi uprave ili igrači predratne Budućnosti, zaslužili su: Radovan Vukanović Vlado Božović, Špiro Mugoša, Radule – Ruso Radulović, Gojko Radović, Veljko Janković, Radoje Jovanović, Veljko Zeković i Đorđije Premović Čelnici kluba koji su učestvovali u Trinaestojulskom ustanku bili su Periša Vujošević, Marko Radović, Vido Uskoković, Radovan Vukanović, Špiro Mugoša i SergijeStanić Svi su imali i važne uloge u organizaciji ustanka. Nihova imena sada prepoznajemo i kao imena brojnih ulica, škola, organizacija u gradu... Već krajem ljeta 1941. u grad pod okupacijom vratio niz funkcionera kluba – partizanskih ustanika, i da su u Podgorici u tom periodu boravili i djelovali ilegalno... Među njima je tih mjeseci uhapšen Omer Abdović – čelnik RSK Crna Gora i član KPJ. Krajem 1941. i početkom 1942. u gradu su djelovale dvije partizanske čete – a komandant jedne od njih bio je Stojo Rašović, isti onaj koji je bio jedan od osnivača RSK Crna Gora (treće ime zabranjivanog kluba u predratnim godinama, nakon Zore i Budućnosti). Samo u ustanku 1941. učestvovalo je 107 sportista iz podgoričkih klubova. Od registrovanih fudbalera i članova rukovodstva klubova Podgorice njih 60 dali su živote kao borci NOB-a.

ner: ministar zdravlja, pa ministar prosvjete, nauke i kulture... Za ratne zasluge - nosilac partizanske spomenice 1941. Preminuo je prerano, u 47. go-

dini, u septembru 1969. godine. Imena poput Nilevića, narodnog heroja Vlada Božovića i revolucionara Nikole Kovačevića – prvog predsjednika kluba

– trajaće kao zvijezda vodilja, i u drugom vijeku podgoričkog ponosa. Oni su trasirali Budućnost, pružili joj identitet koji je mnogo više i od fudbalske igre i

od ljevičarske ideologije... Već nešto što se tiče herojstva, onog što će biti slavljeno i prepoznato, kao vanvremenska vrijednost. Stojan STAMENIĆ

Nikola Kovačević

Branko Nilević kao kapiten Budućnosti prima pehar za prvaka Crne Gore 1946. godine

Vlado Božović

Uspjeh crnogorskog fudbalskog trenera u Kuvajtu

Al Šabab slavi Slavoljuba Bubanju

PODGORICA – Odavno je ime Slavoljuba Bubanje vezano za uspjehe. Crnogorski trener u brojnoj ,,zbirci uspjeha“ dodao je još jedan podvig – Al Šabab, kojeg predvodi sa klupe ove sezone, izborio je plasman u Premijer ligu Kuvajta. Bubanja je prethodne sezone vodio Al Šabab u Premijer ligi, ali je u finišu sezone napustio kormilo tima, vratio se u Crnu Goru, gdje je kratko bio trener Mladosti iz Donje Gorice. Al Šabab u međuvremenu nije uspio da izbori opstanak u elitnom rangu i došao je do Prve divizije. Upravo zbog toga, krajem jula prošle godine Al Šabab je dogovorio povratak iskusnog trenera.

Iako je ostao bez gotovo cijelog tima, Bubanja je sa uglavnom mlađim igračima, uspio da mimo očekivanja nametne imperativ ulaska u viši rang, a iako je to djelovalo kao nemoguća misija, Al Šabab je na kraju i pored afirmacije svojih domaćih, mlađih igrača, uspio da izbori povratak u Premijer ligu. Zanimljivo je da je Al Šabab u posljednjem meču savladao Burgan (3:2), iako je u 93. minutu gubio. Uspio je tim Slavoljuba Bubanje da postigne golove u četvrtom i devetom minutu nadoknade, a upravo ta tri boda na kraju su bila i presudna. Istina, Al Šabab je morao da če-

ka ishod posljednje utakmice

Džahra – Sulaibikat, gdje mu je odgovarala pobjeda domaćina ili remi. I, opet nije moglo bez drame. Džahra, koja je već osigurala prolaz, imala je prednost, da bi gosti u četvrtom minutu nadoknade došli do remija, nakon čega su igrali na pobjedu, koja bi im garantovala viši rang, ali nije bilo vremena za totalni obrt.

- Ponosan sam na ostvareni re-

zultat. Drago mi je što je Al Šabab opet u Premijer ligi. Momenti nakon pobjede protiv Burgana su za pamćenje. Vidjelo se koliko je svima bilo stalo da pobijedimo, iako nijesmo znali da li će nam to garantovati prolaz u Premijer ligu. Na startu nijesmo imali imperativ, bilo je dosta promjena, zatim problema tokom sezone, ostali smo bez nekih igrača u finišu sezone, ali i pored svih ne-

daća do kraja sam vjerovao da možemo – kazao je Bubanja. Al Šabab prvi put u svom timu ima i reprezentativce.

- Mislim da su svi iznenađeni da smo uspjeli da izborimo povratak, jer je Al Šabab ove sezone afirmisao neke nove klince. Uspjeli smo da i sa njima budemo u vrhu mimo svih očekivanja. Sada su dva naša prvotimca dobila poziv za mladu reprezentaciju i sve je to uspjeh za klub i svakako velika satisfakcija u narednom periodu. Hvala igračima, ali i velika zahvalnost ljudima iz kluba i navijačima, koji su me ponovo sjajno dočekali kada sam došao, a novim pozivom jasno pokazali koliko me cijene. Zbog toga mi je drago da smo zajedno napravili ovaj podvig – istakao je za Pobjedu Slavoljub Bubanja, jedini crnogorski stručnjak koji je sa drugoligašem uspio da osvoji trofej (2012. godine sa Čelikom je osvojio Kup Crne Gore), a sa ekipom OFK Bar za dvije godine došao je iz regije do elite. Tri puta vodio je Mornar, koji je uveo u Prvu ligu, Arsenal u Drugu ligu, vodio je Jedinstva, dva puta Bokelj, dok je van Crne Gore osim Kuvajta radio u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, gdje je vodio Mladost i Zvijezdu, dok je u Sjevernoj Makedoniji radio kao trener Pobede iz Prilepa. R.PEROVIĆ

Meč za spas očajne sezone

PODGORICA - Tabela Premijer lige, na kojoj zauzimaju dva mjesta iznad zone ispadanja, najbolje pokazuje koliko su lošu sezonu na domaćoj sceni odigrali Totenhem i Mančester junajted. Utisak o igrama i rezultatima koji su ispod svakog nivoa ostaće i nakon što se završi večerašnje finale Lige Evrope (21 h), ali će pobjednik meča u Bilbau ipak spasiti sezonu –osvajanje trofeja u drugom po važnosti kontinentalnom takmičenju garantuje plasman u Ligu šampiona. Poslije svega, za pobjednika duela na ,,San Mamesu“ biće to prava premija. Zaslužena ili ne – diskusija će biti suvišna...

- Ljudi će na drugačiji način gledati na naš tim ako osvojimo evropski trofej. To će nam koristiti i za budućnost. Ali neće promijeniti ovu sezonu – prokomentarisao je Ruben Amorim, strateg Junajteda.

- Plasman u Ligu šampiona je velika nagrada i znamo koliko je važno igrati u njoj. Ali Totenhem je već bio u tom takmičenju, a trofej nijesmo osvojili veoma dugo – rekao je Angelos Postekoglu, trener Totenhema.

kon što je u prvom meču polufinala pobijedio Atletik Bilbao s 3:0. U revanšu je bilo 4:1 za ,,crvene đavole“. - Igrali smo nedavno na istom stadionu, ali ne mislim da smo zbog toga u prednosti. Svakako, nadamo se novoj pobjedi – kazao je napadač Rasmus Hojlund Junajted je u finalima Lige Evrope iskusio slatku i gorku stranu. Pobjeda nad Ajaksom je dio lijepih uspomena, dok poraz od Viljareala nakon penala 2021. spada u bolnije i svježije sjećanje. - Veoma je važno kvalifikovati se za Ligu šampiona. Ali mi želimo da budemo na vrhu u svim takmičenjima, ovaj klub tamo mora da bude. Imamo veliku šansu, naš cilj od početka sezone bio je da dođemo do Bilbaoa, a sada kada smo ovdje želimo i da pobijedimo – naglasio je Bruno Fernandeš, vezista ,,đavola“.

TOTENHEMOVIH 3:0 OVE SEZONE

PODGORICA – Utakmicom

Sloga Stari Bar – Berane danas (srijeda) nastavlja se baraž za popunu Druge lige. Na startu baraža Internacional je savladao Slogu 1:0, a danas će Sloga na ,,Topolici“ ugostiti Be-

rane (18h) i imati priliku da ispiše istoriju. Klub koji je osnovan 1923 godine, prvi put je u baražu i baš na ,,Topolici“ juriće prve bodove koji mogu biti od presudnog značaja u borbi za Drugu ligu.

Puleni trenera Nikole Ćićija Vukoslavčevića su tokom ove sezone bili više nego dominantni i osim Budvana nijesu imali pravog rivala u trećeligaškom rangu. Pred Starobaranima je sada nova mnogo zahtjevnija „etapa“,

deset dana velikih emocija, želje, volje i nade, svakako i tenzija, kako bi prvi put uspjeli da se domognu većeg ranga takmičenja. Nakon poraza od Internacionala, sada su pod imperativom. Prvoplasirana ekipa iz ovog baraža plasiraće se u Drugu ligu, dok će druga i treća ekipa imati mogućnost za popravni. Naime, igraće protiv osme i devet ekipe iz Druge lige, a to će biti Kom i Ibar. R. P.

- Treneri i igrači – mi dolazimo i odlazimo. Doprinosimo koliko možemo, ali navijači su konstanta u svakom fudbalskom klubu. Uvijek su tu i samo morate razmisliti o činjenici da je prošlo 15-ak godina od posljednjeg trofeja za Totenhem. A 1984. bio je posljednji put kad su vidjeli da njihov klub podiže evropski trofej. Ima navijača koji još od tada dolaze na svaku utakmicu. Dakle, možete da zamislite kakav bi to uticaj imalo na njihove živote, živote njihovih porodica, ljude kojima su okruženi. To bi bilo nešto što nikada neće zaboraviti i što će dijeliti sa dvije, tri generacije. Svjesni smo koliko je to velika stvar i da se moramo potruditi da uradimo sve da uspijemo u tome – dodao je Postekoglu. ,,ĐAVOLI“ NA MJESTU USPJEHA

Mančester junajted vraća se na ,,San Mames“ 20 dana na-

Totenhem i Junajted igrali su tri puta ove sezone i sve duele dobili su ,,pijevci“ – dva u Premijer ligi (3:0 i 1:0) i jedan u četvrtfinalu Liga kupa (4:3). - Moje iskustvo iz finala mi govori da je to meč samo za sebe, gdje prethodna forma i međusobni susreti nijesu bitni. Uvijek postoji napetost koju ne možete ponoviti ni u jednom drugom susretu – naveo je Postekoglu, šef struke Totenhema.

- Ono što je za nas najvažnije je da se protiv zaista jakog Junajteda predstavimo u najboljem izdanju. Ako se oslanjate na ono što je funkcionisalo u prethodnim susretima, stičete lažni osjećaj razumijevanja onoga što je potrebno u datom trenutku. A treba nam snažan kolektivni napor, sve manje od toga neće nas dovesti do uspjeha protiv odličnog rivala – dodao je Postekoglu.

Mančesterski velikan jedini je neporažen tim u evropskim takmičenjima ove sezone (devet pobjeda, pet remija), dok je Totenhem dva puta izgubio u Ligi Evrope, a ima i devet pobjeda i tri remija. Ne. K.

Danas (srijeda) meč drugog kola baraža za popunu Druge lige

Totenhem i Mančester junajted večeras (21 h) igraju finale Lige Evrope

Kapiten Budućnost Volija Aleksa Ilić ima najviše plej-of utakmica protiv aktuelnog šampiona, pred start polu nalne serije za Pobjedu poručuje:

Ova sezona i ekipa imaju nešto posebno, protiv Zvezde motivacije neće faliti

PODGORICA – Osim što ima ubjedljivo najduži staž u podgoričkoj ekipi (devet sezona), kapiten Aleksa Ilić je u aktuelnom rosteru i igrač sa najviše odigranih plej-of utakmica u dresu Budućnost Volija protiv Crvene zvezde, narednog rivala Podgoričana u doigravanju za šampionsku titulu. Zapravo, pored Ilića, samo je još Kenan Kamenjaš, u sezoni 2022/23, bio akter duela u plejofu protiv „crveno-bijelih“. Krilni centar Podgoričana igrao je mečeve protiv Zvezde u polufinalnim serijama plejofa u sezonama 2016/17. (Beograđani slavili 2-1 u pobjedama) i 2022/23. (2-0 za Zvezdu), a bio je i dio šampionske generacije u istorijskom finalu za Budućnost, u sezoni 2017/18, kada je crnogorski šampion bio bolji u finalu od Beograđana sa 3-1 u seriji i domogao se prve i do sada jedine titule u ABA ligi. Zbog dvije teške povrede koljena, Ilić nije bio akter finala sa Zvezdom u sezonama 2018/19. i 2020/21, kada su „crveno-bijeli“ bili bolji sa 3-2 u seriji...

BIĆE ZVEZDA BOLJA PROTIV NAS

Nakon što su uspješno, u dva meča, preskočili prepreke u četvrtfinalu (Podgoričani protiv Mege, Beograđani protiv Igokee), Budućnost Voli i Crvena zvezda u poneđeljak u „MTEL dvorani Morača“ (21 čas) počinju odmjeravanje snaga u i te kako interesantnom polufinalu (do dvije pobjede), u kojem će tim Andreja Žakelja imati prednost domaćeg terena u eventualnoj majstorici. - Mega je nezgodna ekipa, mlada i talentovana, oni rade najviše na tom razvoju igrača, tako da im neki plasman nije primarni cilj, a baš zbog toga su i opasni. Mi smo odigrali kvalitetnu seriju sa njima, u Podgorici je bilo mnogo lakše, u Beogradu smo odigrali jednu egal utakmicu, ali je najbitnije da smo završili seriju u dvije utakmice – kaže Aleksa Ilić na početku razgovora za Pobjedu. Crvena zvezda je bila manje ubjedljiva protiv Igokee (87:77, 95:90) nego Budućnost protiv Mege (98:80, 92:87)

- Nijesu izgledali najbolje u seriji sa Igokeom. Jeste Igokea dobar protivnik i imala je dobru sezonu, ali mislim da su namučili Zvezdu više nego što treba. Zvezda je u Laktašima, u drugom meču nastupila bez četvo-

Navijačima obećavamo borbu, njih pozivam na fer i korektno navijanje

Ove sezone Budućnost je imala veću i jaču podršku sa tribina, čime je podgorička publika, predvođena „varvarima“, pokazala koliko cijeni igre i rezultate ekipe, ali i borbenost i energiju igrača. - Navijači su bili odlični čitave godine, putovali su i na dosta gostovanja koja nijesu bila baš blizu, i trebalo je sve to organizovati. To je samo pokazatelj koliko osje-

ćaju Budućnost kao klub. Mi im obećavamo borbu, kao i do sada, a njih pozivam na fer i korektno navijanje, nijedan incident nam ne ide u korist, jer može da dovede do pražnjenja tribina ili slično. Njihova podrška nam je, i te kako potrebna i navijači nam trebaju u što većem broju – kaže Aleksa Ilić Za razliku od prethodnih godina, kada su mečevi

Budućnosti i Crvene zvezde često obilovali tenzijama, prekidima, neprimjerenim scenama na tribinama i oko terena, u Beogradu i Podgorici, dva ovosezonska meča u ligaškom dijelu su protekla sa mnogo manje problema.

- U prošla dva susreta nije bilo tenzija, bilo je regularno navijanje i sve je proteklo kako treba. Mislim

Dubai polufinalista

Dubai je kompletirao parove polufinala plej-ofa ABA lige, pošto je u majstorici, na domaćem terenu, pobijedio Cedevita Olimpiju 85:76 (23:15, 20:18, 22:22, 20:21). Dubai će u polufinalu da igra protiv Partizana, a prvi meč se igra u poneđeljak u Beogradu (19 časova).

Podatak da Cedevita Olimpija nijednom nije vodila dovoljno govori o zasluženoj pobjedi Dubaija, koji je najveću razliku imao 23. minutu (50:34). Tim Zvezdana Mitrovića je pokušavao da se vrati u meč, sredinom posljednje četvrtine je prišao na minus sedam (71:64), ali Aleksej Nikolić i Brajnton Lemar na tom rezultatu promašili trojke u razmaku od 30-ak sekundi.

Nejt Mejson je bio najefikasniji u pobjedničkom timu sa 18 poena, Avudu Abas je dodao 17 poena i sedam skokova, a Davis Bertans i Klemen Prepelič po 12. Kod Ljubljančana su dvocifren učinak imali Danilo Tasić i Lemar (sedam skokova), po 14 poena, Nikolić (13) i Džej Ar Stjuart (12).

Nagrade su pokazatelj dobrog rada ove sezone

Osim što je osvojila prvo mjesto u ligaškom dijelu, Budućnost je ove sezone pokupila i najviše individualnih nagrada. Andrej Žakelj je izabran za najboljeg trenera, a Mekinli Rajt za MVP-ja. Uz Rajta, i Kenan Kamenjaš je član najbolje petorke ligaškog dijela.

Od kada se vrši ovaj izbor, nikada se nije dogodilo da neki klub ima najboljeg trenera, igrača i dvojicu igrača u prvoj petorci. Najbliži je bio Zadar prošle sezone, kada su Danijel Jusup i Luka Božić dobili priznanja za najboljeg trenera i najkorisnijeg igrača.

- Nagrade koje su dobili moji saigrači i trener, samo su pokazatelj dobrog rada tokom čitave godine i ja im čestitam na tome, jer su zaslužili ta priznanja – rekao je kapiten „plavih“.

da tako treba i da ostane, tim stvarima nije mjesto u sportu. Takmiče se dvije

rice igrača, Džoela Bolomboja i Dejana Davidovca, koji su zbog povreda završili sezonu, te Luke Mitrovića i Kodija Mekintajera, dok Nikola Kalinić nije ulazio u igru u drugom poluvremenu zbog lakše povrede koljena.

- Mislim da će Zvezda protiv nas da igra u boljem izdanju nego protiv Igokee. Imaju povrijeđenih igrača, ali to je odlična ekipa sa rosterom od 1516 ravnopravnih igrača, tako da se ne bih oslanjao na to da će biti oslabljeni.

U DOBROM RITMU

CIJELE SEZONE

Zahvaljujući prvom mjestu u ligaškom dijelu, Budućnost će, interesantno, prvi put u plejofu imati prednost domaćeg terena protiv Crvene zvezde.

- Mislim da je u ABA ligi naj-

bitnije prvo mjesto pred plejof, odnosno prednost domaćeg terena. To i pokazuje statistika osvajanja ABA lige kada ekipa ima prednost domaćeg terena –podsjeća Ilić na činjenicu da se u prethodnih 10 godina još samo jednom desilo da najbolja ekipa regularnog toka ne osvoji pehar, i to u sezoni 2015/16, kada su Podgoričani doživjeli šok u polufinalu protiv Mege. Budućnost je ove sezone u ligaškom dijelu već jednom dobila Crvenu zvezdu, u Beogradu, nakon produžetka, sa 96:89, dok su se Beograđani provukli u Podgorici i dobili sa 75:73. - Pobijedili smo ih u Beogradu i u posljednjim sekundama izgubili u Podgorici, ali dosta vremena je prošlo od tada. Mi smo čitavu sezonu u dobrom ritmu, uz oscilacije u nekoliko meče-

va, i mislim da u ovakvim utakmicama motivacije neće faliti. Bez obzira što nije imao dobar ligaški dio sezone, jer je završio na četvrtom mjestu, aktuelni šampion će za polufinale, sigurno, biti maksimalno spreman za brani svoju krunu. Ali i Budućnost ima svoje ciljeve, i plan kako da do njih dođe. - Zvezda ima dobre individualce, treba ih defanzivno limitirati, to će biti ključ. Dakle, trebaće nam odbrambeni fokus. Kad god smo u tome bili na nivou, napad nije bio upitan. Između druge utakmice sa Megom i prve sa Crvenom zvezdom, Budućnost će imati pauzu od 11 dana, a Zvezda dan više. Svakako neuobičajeno za plej-of seriju.

- Ne sviđa mi se ovolika pauza između utakmica. Ovo je plej-

odlične ekipe i narod treba da uživa u borbi i sportu –dodao je Ilić.

of, i mislim da treba da bude manji razmak. Ali, eto, nekome će odgovarati, nekome neće. Oni imaju povrijeđenih, a i mi smo bili bez Mekinlija (Rajta), tako da, možda, bude dobro za obje ekipe – ističe Ilić, koji uvijek daje maksimum na terenu, bez obzira na minutažu, i čija atraktivna zakucavanja i blokade podgorička publika posebno voli.

BITNO JE ŠTO JE

OKOSNICA OSTALA

ISTA

Drugi put u klupskoj istoriji, Budućnost je ligaški dio završila na prvom mjestu, sa 26 pobjeda i samo četiri poraza. Dva puta je pobijedila Partizan i Cedevita Olimpiju, po jednom Crvenu zvezdu i Dubai... - Ja sam prezadovoljan, a i svi u klubu. Biti prvi na kraju re-

gularnog dijela u ovakvoj konkurenciji je veliki uspjeh. Nijesam iznenađen, jer od početka sezone igramo dobru košarku. Ilić ima i odgovor zašto su rezultati Budućnosti ove sezone bolji od očekivanih. - Na početku sezone sam rekao da se odavno nije desilo da ostane neka okosnica igrača od prethodne sezone. To je bio slučaj ove sezone, i mislim da je to jedan od faktora koji je uticao na našu dobru sezone. Uz momke koju su došli ove godine, napravili smo odličnu ekipu. Prije svega, to su sve dobri ljudi, takmičari, željni dokazivanja i svi znaju koliko Budućnost može da im donese u karijeri. Tako da mogu da kažem da ova sezona i ekipa imaju nešto posebno – zaklučio je Aleksa Ilić. S. JONČIĆ

Ilić u duelu sa Kalinićem

MERI EDIT DARAM: DVADESET GODINA BALKANSKE ZAMRŠENOSTI

Mnogi tvrde da Petar nije izabran na legalan način

Priredio: Slobodan ČUKIĆ

Mirkove nade bile su pale. Tačnost moje informacije (o izboru Petra Karađorđevića za kralja Srbije, prim. prir.) prouzrokovalo je malu senzaciju i ja sam dobila veliku reputaciju za političko znanje. Vuko (Vuletić, prim. prir.) nikad ubuduće nije propuštao da me ne upita šta ja mislim o izvjesnoj situaciji.

Bilo je to ujutru 12-og kad je ova informacija stigla. Zvanično, Petar je izabran 15-og i ne baš legalnim putem. Vojnička skupština ga je izabrala, sazvavši parlament koji je bio zakonito raspušten i u stvari nije postojao i takav parlament je ratifikovao izbor, zbog čega je od mnogih potvrđeno da Kralj Petar nije legalno izabran. 12, 13 i 14 prošli su mirno, malo je bilo izvjesne razočaranosti. Došlo je više pojedinosti. Što se tiče ubistva, ono je više ocrtano kao da nije bilo dobrodošlo. Ovo je bilo čudnovato. Jedan je fakat padao u oči: mada je mnogo ličnosti izjavljivalo užas na način izvršenja i osuđivalo izdaju oficira, koji su pogazili oficirsku zakletvu, ipak je Cetinje čitavu tu aferu posmatralo, kao blagodetnu. Ne samo što se svjetini dopadalo, nego sa djetinjim neznanjem na poglede zapada (jer je u to vrijeme zapad bio civilizovan) očekivali su još da se i zapad sa njima raduje. Ovo je bio odušak od gnušanja i od grijeha. I tako je uvijek bilo sa kandidatima na prijesto, da čovjek ne bi mogao ni posumnjati da bi

Mada je mnogo ličnosti izjavljivalo užas zbog ubistva i osuđivalo oficire, ipak je Cetinje čitavu tu aferu posmatralo kao blagodetnu. Ne samo što se svjetini dopadalo, nego sa djetinjim neznanjem na poglede zapada, očekivali su još da se i zapad sa njima raduje

se tako nešto moglo dogoditi. Docnije, ispitivanjem ličnosti na početku otkrio se fakat, da je neuobičajeno mnogo izmijenjano telegrama između Cetinja i Beograda, neposredno pred krvavim vrhuncem. Za Petra Karađorđevića, vidimo da je bio u Ženevi i živio u jednom skromnom stanu i bio potpuno nesposoban da da novinarima ikakve informacije. Pariski Havas, našao je Božidara Karađorđevića više pristupačnijega i jedan njegov intervju je publikovan u kome je

on ljubazno izjavio da događaj njega nije iznenadio, jer je predviđan poslije Kraljeve ženidbe Dragom Na 14-ti siđem do Kotora sa sestrom da uzmem za nju kartu za parabrod. Kotor, kao obično u ljeto, ležao je zatvoren na ivici vode. Nikakvih vijesti, niti kakvih pričanja. Petrovići su se zateturali neko reče. Knjaz Mirko, pričalo se, imao je dvoboj ... na austrijskom zemljištu. U austrijskim novinama bilo je puno muvanja Petrovića u rebra. Kad sam uveče 15-og stigla

na Cetinje, našla sam varoš okićenu i prozori osvijetljeni lojanim svijećama. Čitava iluminacija. Telegram je bio objavio da je Skupština našega „zeta” izabrala i zbog njegovog dolaska na prijesto bila je svečana služba u Manastirskoj Crkvi i vojnička parada. „Bogati” – viknu Vuko meni, „vi ste bolje obaviješteni od sve diplomatije.” Zatim mi je kazao da će biti gala predstava u pozorištu. Ja uletjeh u Zetski Dom. Ni jednog sjedišta nije bilo. „Ako možete trpjeti gomilu, dođite u moju ložu”, rekao je uvijek uslužni Vuko. Pohitali smo na večeru, da bi stigli na vrijeme. Diplomatski sto čestitao mi je na pogađanju za pobjedioca. Na drugom stolu ležala je objava pozorišna sa programom pozorišnim za svečanu predstavu, izvještavajući građanstvo da Srpska pozorišna družina, koja je naglo prekinula žalost, daje gala predstavu „U čast dolaska našeg obljubljenog Kralja Petra.” Pozorište je bilo puno od patosa do krova. Predstava je počela sa slikom Kralja Petra okićenom zastavama i vijencima. I govor je bio. Zatim se čulo „Živio.” (Jedna izvrsna primjedba u ovakvim prilikama) cijela se kuća veselila. Ja sam osjećala izvjesno olakšanje, poslije ovoga akta. U dvorskoj loži sjedio je Knjaz Mirko i njegova žena – jedini predstavnik vladajuće kuće. Ja sam posmatrala njihov kameni izgled. Ali zbog đavola i svete Rusije morali smo vika-

ti: „Živio Knjaz Mirko.” Ja sam osjećala kako ga to dira i žao mi ga je bilo jer sam bila zapala u neko sažaljenje. Bili smo se stegli u loži. Gazivoda pašenog Vukov, šef policije u Podgorici bio je tu. On je docnije bio ubijen. Tu je bila i gomila lijepih kćeri Vukovih. Najstarija, još djevojčica u ruskom Ženskom institutu drhtala je sa užasom od strašnog zločina. Sirota Kraljica, mucala je sa prekidima. Bila je još živa kad su je bacili sa prozora. Kad bih bila tamo, ja bih plakala na njenom grobu – govorila je. Imala je 15 godina i ovo je bilo njeno uvođenje u balkansku politiku u kojoj je, docnije, kao madam Rizoff imala svoga udjela. Viknusmo svoje posljednje „Živio!” Predstava je bila svršena. Petar je bio Kralj i Bliski Istok je izašao na novu stazu, koja je vodila da niko nije znao kuda. U mom dnevniku zabilježila sam: „Hoće li sada vojska, koja je uzela đem na zube dozvoliti da sa njome kralj Petar upravlja?” Mislim da nema većeg prokletstva, koje padne na jednu zemlju, nego kad stane njome njena sopstvena vojska da upravlja. Jedna nacija koja izabere da njome upravlja neka vojska – ona je zaista pala nisko Cetinje pokazivaše znake da pada u stanje dosade i mrtvila. Ja sam preuzela put po zemlji. Zemlju sam opisivala na drugo mjesto, a sada hoću da pišem samo o političkoj situaciji. U zemlji nije bilo puteva preko planina i putovanje je bilo vrlo težak zadatak. Na svakom zastoju bilo zbog podnevne vrućine, bilo da se popije crna kafa, da bi me oborila za dalja 2 i 3 sata putovanja – na konju ili pješke – srpsko ubistvo bio je glavni razgovor. Boško, moj vođa, sa posljednjim vijestima iz Podgorice bio je na cijeni i ponosio se. Svuda je zločin odobravan. Žene su bile gnjevne na Dragu govoreći: „Trebalo je prokletnicu baciti pod gomilu”. To je uspomena na staro doba, kad je u Crnoj Gori žena zatrpavana kamenjem zbog seksualne nemoralnosti. Vuk Vrčević zapisao je jedan slučaj 1770. i danas u skorašnje vrijeme, jedan muž, ako bi našao za umjesno, odsiječe ženi nos, ako bi posumnjao da mu je žena nevjerna. Nema čovjeka, objašnjeno mi je veselo, koji bi s njom, opet ljubav činio. Zapadna Evropa, u 1903, je potpuna neznalica primitivnog stanja i divljaštva u kome

U mom dnevniku zabilježila sam: Hoće li sada vojska dozvoliti da sa njome kralj Petar upravlja? Mislim da nema većeg prokletstva, koje padne na jednu zemlju, nego kad stane njome njena sopstvena vojska da upravlja. Jedna nacija koja izabere da njome upravlja neka vojska –ona je zaista pala nisko

su Južni Sloveni bili pri početku ustanka. Istaknuti naučnici, koji su daleko putovali, zapisali su lovce glava na Novoj Gvineji. Ali narodne pjesme Vojvode Mirka, oca Kralja Nikole, s uživanjem govore o pokolju i trijumfu sa kojim oni nose glave na kočevima kući i stavljaju ih naokolo sela, a najbolju ostavljaju i nose je na poklon Kralju Nikoli da se njome okiti Cetinje. Zatim pjeva o svlačenju i sakaćenju mrtvog neprijatelja. On nam u tim pjesmama daje živu sliku života, koji je sličniji životu u Dahomeji nego Evropi u 1860. U grudima svakoga živoga bića ima jedan vuk. On možda spava već nekoliko generacija, ali on se naposlijetku probudi i zavija za krvlju. U grudima Južnih Slovena i Srba i Crnogoraca on sigurno još i ne misli da spava. Crna Gora odobrava zločin. Ovako poimanje vodi nečemu beskrajno misterioznome. Serdar Jovo Martinović , upravitelj grada Kolašina, jedan strog čovjek, doveo je u red plemenske ljude jakom rukom. On je ovamo došao kao guverner prije 4 godine i našao je stalnu borbu ne samo na granici, nego i između crnogorskih plemena. Docnije, on je učinio da ta borba prestane. Prije 30 godina, uvjeravao me je, da su bratstva bila u stanju divljaštva. Njegov život bio je pravi balkanski život. Mnoge žene učestvuju u njegovom životu i da bi izbjegao krvnu osvetu on je morao pobjeći sa jednom od njih. Pobjegao je u Bugarsku, gdje je u vojsci bugarskoj služio mnogo godina i vratio se u Crnu Goru, pošto je mislio da se ta afera utišala. O Bugarskoj govori u najpohvalnijem smislu. (Nastavlja se)

Krunisanje kralja Petra Karađorđevića

Princ Božidar Karađorđević Princ Mirko Petrović Njegoš

PODGORICA -U svijetu u kojem se muzika mjeri brojem pregleda, algoritmima i trenucima viralne pažnje, razgovor s Dragoljubom Ilićem iz Generacije 5 djeluje kao susret s autentičnom dimenzijom umjetnosti - onom koja odolijeva vremenu.

Kao kompozitor, klavijaturista i idejni stub jednog od značajnijih bendova jugoslovenskog rokenrola, Ilić već decenijama vodi tihi, ali uporan dijalog sa publikom u kojem iskrenost ima prednost nad kalkulacijom, a muzika nad tržištem.

Generacija 5 nije bila samo bend, već i muzički kompas naraštajima koji su stasavali u vremenima društvenih lomova, ali i svjetionik koji je pokazivao da se integritet može sačuvati i pod blicevima fotoaparata i jakim reflektorima velikih bina i pozornica.

Ovaj kultni muzički sastav, u organizaciji Crnogorske kulturne mreže (CKM), danas će nastupiti na Trgu slobode u Nikšiću, a mi smo imali priliku da tim povodom porazgovaramo sa njegovim osnivačem, kompozitorom, klavijaturistom Dragoljubom Ilićem koji nam je govorio o buntu kao motoru, nostalgiji kao izazovu, Nikšiću kao bastionu rokenrola, ali prije i iznad svega - muzici kao životu.

POBJEDA: Generacija 5 je prepoznata ne samo po kvalitetnoj muzici i hitovima koji i danas žive, već i po činjenici da ste kroz godine mijenjali više pjevača. Kako su te promjene, danas kada pogledate sa strane, uticale na identitet benda?

ILIĆ: Grupe poput Generacije 5, koje dugo traju na sceni, teško da mogu da opstanu a da ne dođe do personalnih promjena. Činjenica je da smo promijenili više pjevača, tačnije njih šest. Svaki od njih dao je svoj kreativni doprinos u radu grupe. Moram da priznam da je meni najdraži period kada je u grupi pjevao Goran Milošević. On je svojom pojavom i interpretacijom trasirao put za sve buduće vokalne soliste koje smo imali. Kao fromtmen, on je do danas ostao neprevaziđen. S njim je grupa zajedno sazrela i on je dao karakterističan identitet zvuku koji su u to vrijeme definisali kao melodični rok. Te pjesme se do današnjih dana slušaju i izvode na radio-talasima.

POBJEDA: Da li ste ih doživljavali kao novu šansu za evoluciju ili rizik da se izgubi ono što vas je činilo prepoznatljivima i, generalno, gdje je i kojim putem Generacija 5 korača sada?

ILIĆ: Kada grupa poput naše doživi promjenu, naročito pjevača koji je na neki način frontmen i koji kroz pjesmu i tekst saopštava poruku benda, onda to zahtijeva određena prilagođavanja. Novi član unosi novu energiju i hemiju u bend. Samim tim otvara nove i drugačije frontove u saradnji. Možda je naša sreća što su novopridošli člano-

RAZGOVOR: Dragoljub Ilić, kompozitor, klavijaturista i osnivač Generacije 5

U umjetnosti ne smije da bude kompromisa

vi imali respekt prema onome što je grupa uradila u periodu prije njih, a samim tim i povjerenje da ćemo očuvati reputaciju i integritet benda. Na neki način smo bili svima njima učitelji ili supervizori dajući im, u isto vrijeme, slobodu da iskažu svoj personalitet. Ne, nije bilo straha od rizika promjene. Jednostavno, sa novim pjevačima, prirodno smo nastavljali tamo gdje smo stali sa prethodnim.

POBJEDA: Što vas pokreće da i dalje, u ovo vrijeme hiperprodukcije, raznog „treš“ sadržaja i brzine koju živimo svirate, stvarate, snimate i publici dajete muziku i rokenrol. Da li je to bunt, muzika ili osjećaj da se pošto-poto mora nešto reći?

ILIĆ: Mi nikada nijesmo radili tako da po svaku cijenu pratimo nekakvu periodiku pravljenja pjesama ili snimanja spotova. Uvijek smo poštovali princip da se oglasimo onda kad imamo nešto da kažemo. Možda smo mogli više ili bolje, ali to ćemo ostaviti drugima da procijene. Ono što znam jeste da smo uvijek bili iskreni prema sebi i publici. Davali smo uvijek sto posto kako na sceni, tako i u studijima prilikom snimanja pjesama. Mislim da tu vrstu iskrenosti prepoznaje publika i to je zapravo razlog našeg dužeg trajanja.

POB JEDA: Generacija 5 je prošla i kroz razne faze promjene zvuka i pristupa njemu. Je li to bio organski razvoj ili borba s tržištem, ukusom publike, vašim unutrašnjim stremljenjima, kako kao kolektiva, tako i svakog od vas pojedinačno? ILIĆ: Mi smo počeli kao džezrok grupa. Tada smo slušali naše idole Čik Koriju, Bili Kobama, Đina Vanelija... Kao muzičari koji dobro vladaju svojim instrumentima, osjećali smo da smo zreli da sviramo kompleksniju muziku. Dolaskom Miloševića u grupu promijenili smo kurs jer je on, kao frontmen, okupio novu publiku kojoj smo htjeli da se prilagodimo. Tada su nastali naši najveći hitovi: „Dolazim za pet minuta“, „Ti samo budi dovoljno daleko“... Imali smo sreću i čast da u to vrijeme za nas tekstove pišu Marina Tucaković i Bora Đorđević koji, nažalost, više nijesu među nama. Zato osjećamo veliku zahvalnost i ponos što smo se sa njima družili i sarađivali.

POBJEDA: Kad smo već kod toga, ne mogu odoljeti a da ne pitam: Da li ste i kada bili pod pritiskom da budete

„komercijalni“, ali i kako ste mirili želju za umjetničkim integritetom s potrebom da se opstane?

ILIĆ: To je vječito pitanje (u) umjetnosti. Ja sam, kao svršeni student muzičke akademije, osjećao potrebu da ugradim svoje znanje klasičnog muzičara u rad grupe i često mi je to stvaralo opterećenje. Kako sam uz svog starijeg brata Sanju sticao prva iskustva, prateći njegove muzičke korake, tako se u meni rađala borba kako da budem dovoljno ozbiljan, a da pritom budem prihvaćen u širem krugu slušalaca. Ta borba, moram reći, traje i danas i vjerujem da će trajati dok sam živ. U umjetnosti nema kompromisa. Stvaraš muziku u vremenu i ona liči na ono što u tom trenutku proživljavaš, svidjelo se to nama ili ne. Obično se mojim pjesmama rijetko kada vraćam, osim kad ih izvodim na bini. Idem dalje, a pjesme ostaju kao svjedoci vremena u kojima su nastale.

POBJEDA: Vaše pjesme često govore o gradu, brzini života, ljubavi i otuđenju. Koliko su tekstovi odražavali vaše lične živote, a koliko duh vremena i što je danas ono po čemu su one značajne kako Vama lično, tako i za nas i generacije koje dolaze? ILIĆ: Sve naše pjesme potiču iz urbane estetike. Mi smo gradska djeca i otuda potiču

teme naših pjesama, bilo da su u pitanju društvene teme, ljubav, pa i politika. Nje smo se uvijek doticali u satiričnom tonu i maniru jer ne zaslužuje našu značajniju pažnju. Svaka od naših pjesama, koje su postale popularne, govori iskreno o temama koje se tiču svih nas i koje su aktuelne bez obzira na vrijeme nastanka. Podatak da je pjesma „Dolazim za pet minuta“ prije dvije godine bila najizvođenija rok pjesma na srpskim radio-talasima, govori dovoljno sama za sebe.

POBJEDA: Bend ste koji generalno podržava promjene i mlade ljude. Tako ste i studentima u Srbiji, koji protestuju za ozdravljenje društva, nedavno poklonili pjesmu. Jeste li ikada bili u iskušenju da autocenzurišete tekstove zbog političke klime ili je rokenrol bio vaš otpor?

ILIĆ: Na albumu „Svet je tvoj“ imali smo istoimenu pjesmu koja je, u to vrijeme, podržavala studentske pokrete koji su bili izraženi 90-ih godina prošlog vijeka. Tekst nijesmo mijenjali i, iskreno, čudili smo se da je pjesma prošla, a da je žestoko kritikovala društvo u kojem smo tada živjeli. Vjerujte mi da je tada bilo mnogo „tvrđe“ nego danas. Pjesmu smo aktivirali u današnje vrijeme jer smo htjeli da se jasno stavimo na stranu studenata i

njihovih opravdanih zahtjeva. Mislim da smo jedan od rijetkih bendova u Srbiji koji je putem medija, kako štampanih, tako i elektronskih, jasno i glasno poručio što misli o svemu. POBJEDA: Kako se nosite sa tim da više ne svirate za „generaciju 5“, nego za generaciju interneta, algoritama, telefona, TikToka i „reelsa“? Kako se kapirate s njom?

ILIĆ: Kao ljudi koji pripadaju više analognom nego digitalnom vremenu, pokušavamo da pratimo tokove u mjeri koja nam ne predstavlja opterećenje. Znamo da se sve preselilo na mreže i internet i mi ga koristimo jer se danas brže dolazi do informacija. Svemogući moguli i vlasnici svijeta su zaposjeli naše vrijeme, da ne kažem živote i navike, tako da se nosimo s tim svjesni da je to budućnost koja pripada nekim novim naraštajima. To su naša djeca i još mlađi koji se tu snalaze kao ribe u vodi, a mi plivamo kako znamo i umijemo u moru nepreglednih zavodljivih čari i mogućnosti.

POB JEDA: Prija li Vam to što ste, za mnoge, simbol jedne epohe i guši li Vas ponekad nostalgija starije publike koja stalno traži da sve bude „onako kako je bilo“?

ILIĆ: Da ne zvuči kao fraza, ali na naše koncerte dolaze generacije i onih koji su bili djeca kad smo mi počinjali, pa njihova djeca koja sad imaju svoju djecu... Danas u svijetu sviraju i oni koje smo slušali i mi kao klinci. Svi imaju podjednako pravo da rade i budu slušani dokle god postoji interes za njihovom muzikom. Znam da to možda zvuči kao alibi, ali mislim da na nas muzika i bina na koju se penjemo djeluje kao nekakav savršeni eliksir podmlađivanja.

POBJEDA: Kako gledate na savremenu muzičku scenu u Srbiji i regionu? Ima li rokenrol danas (političku i društvenu) težinu da drma kao nekad ili je, pak, pacifizovan?

ILIĆ: Ja bih rekao da je rokenrol svuda u regionu marginalizovan i da je u teškoj defanzivi. Tu i tamo pojavi se po neka pjesma koja me zainteresuje, ali ne vidim neki ozbiljniji progres u smislu kvaliteta, harmonskih rješenja, aranžmana... Mirim se s tim, ali jako teško, da muziku koju slušamo, osim narodnjaka koji su nas preplavili, prave instant produkcije, tj. ljudi koji to čine uglavnom iz materijalnih pobuda. Zato tu nema napretka. Vrijeme savršeno odgovara muzici koju imamo. Stvaraoci

koji su utemeljivači rokenrola polako nas napuštaju...

POBJEDA: Kako izgleda stasavati, sazrijevati i stariti uz rokenrol i u rokenrolu? Je li to privilegija, teret, način da ostaneš svoj i kad sve drugo stari, sruši se i nestane?

ILIĆ: Ne bih da zvučim nostalgično, ali ja sam se divio vremenima kad je sve bilo u nastanku. Kao jako mlad slušao sam tadašnje bendove uživo i to osjećanje sreće i uzbuđenje ne može se mjeriti ni sa čim danas. Nažalost, ali tako je. Kad kroz tvoju glavu prođe toliko muzike, događaja i svega - teško da možeš u današnje vrijeme, kad je sve preslušano i izmišljeno, prepustiti se nekom novom iskustvu ili zvuku. U posljednje vrijeme vraćam se džez-roku, svojoj staroj ljubavi. Trio „Dirty Loops“ je jedna od rijetkih grupa uz koju mogu da se opustim i uživam.

POBJEDA: Kakve Vas emocije vežu za Crnu Goru? Koliko ste često ovdje, kakva je publika i što najviše volite ovdje?

ILIĆ: U Crnu Goru smo ranije dolazili jako često. Sjećam se svirke za Novu godinu u Podgorici, nastupa u revijalnom dijelu Budvanskog festivala i svirki u Nikšiću, gradu gdje, čini mi se, živi najrokerskija publika. Uvijek sam se tamo dobro osjećao i zahvaljujući našim prijateljima iz Crnogorske kulturne mreže (CKM) opet imamo priliku da se 21. maja, za praznik, susretnemo sa Nikšićanima i zajedno zapjevamo „Najjači ostaju“.

POBJEDA: Na čemu sve radite i što sve od vas možemo očekivati u narednom periodu?

ILIĆ: Postoji jedna stvar koja me u posljednje vrijeme jako inspiriše, a to je saradnja sa pjevačem i rok ikonom ovih prostora Dadom Topićem Naša saradnja datira odavno, a sve nas je spojila pjesma „Ja vjerujem“ koju smo posvetili našem preminulom basisti Milošu Stojisavljeviću Cajgeru prošle godine. Spontano se izrodila ideja da nastupamo zajedno i već smo nekoliko puta imali zajedničke koncerte na radost ljudi koji nas vole. Nažalost, u Nikšiću nećemo biti s njim, ali pozive smo već dobili da preko ljeta da sviramo zajedno na rok festivalima i gitarijadama.

POBJEDA: Za kraj, Vaša poruka našim čitaocima i publici u Crnoj Gori?

ILIĆ: Vjerujte samo svojim ušima! M. MARKOVIĆ

Dragoljub Ilić

Dnevni list

Elektronska pošta: desk@pobjeda.me

Direktor i glavni i odgovorni urednik:

NENAD ZEČEVIĆ

Zamjenica izvršnog

direktora:

MILENA GOLUBOVIĆ

Direktorica marketinga:

ŽELJKA RADULOVIĆ

REDAKCIJSKI

KOLEGI JUM

Zamjenice glavnog i odgovornog urednika

RADMILA USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ

MARIJA JOVIĆEVIĆ

Pomoćnici glavnog i odgovornog urednika

đURđICA ĆORIĆ politika

SRđAN POPOVIĆ ekonomija

JELENA MARtINOVIĆ društvo

JOVAN NIKItOVIĆ kultura

DRAGICA šAKOVIĆ crnom gorom

Urednici

ANA RAIČKOVIĆ crna hronika

NIKOLA SEKULIĆ hronika podgorice

JOVAN tERZIĆ

arena

SLOBODAN ČUKIĆ

feljton i arhiv

MARKO MILOšEVIĆ dizajn

DRAGAN MIJAtOVIĆ fotografija

LOGOtIP POBJEDE

Miloš Milošević i Nikola Latković (2019), inspiracija Anton Lukateli (1944)

PORtAL POBJEDE

Urednik

BOJAN đURIšIĆ

Zamjenica urednika ANA POPOVIĆ

OBJEKtIV

Urednica

MARIJA IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

tELEFON

020/409-520 redAkcijA

020/409-536 MArketiNg

020/202-455 ogLAsN o

Naziv osnivača: Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, promet i usluge, export-import

„Nova Pobjeda“ - Podgorica

Adresa sjedišta medija: 19. decembar br. 5 PIB: 03022480

Vlasnička struktura

„Nove Pobjede“ - 100% udjela

„Media-Nea“ D.O.O. Podgorica

Vlasnička struktura

„Media-Nea“ - 99,99% udjela

First Financial Holdings

sjedište „Media Nea“: Ul. 19. decembra br. 5, PiB „Media Nea“: 02842777

Vlasnička struktura „First Financial Holdings“ - 100%

udjela Petros Stathis

sjedište „Firs t Financial Holdings“: Ul. Ulcinjska br. 3

PiB „Firs t Financial Holdings“: 02628295

Više o vlasničkoj strukturi: pobjeda.me/p/impressum

Broj žiro računa „Universal capital Bank“: 5 60-822-77

Tiraž: 3.500

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija raspisalo je JAVNI KONKURS za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u oblasti društvenih inovacija.

Tekst Javnog konkursa je objavljen na internet stranici: https://www.gov.me/clanak/javni-konkurs-za-finansiranje-projekata-i-programa-nvo-u-oblasti-drustvenih-inovacija

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija raspisalo je JAVNI KONKURS „Nauku pod ruku” za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u oblasti nauke.

Tekst Javnog konkursa je objavljen na internet stranici: https://www.gov.me/clanak/javni-konkurs-naukupod-ruku-za-finansiranje-projekata-i-programanvo-u-oblasti-nauke

Na osnovu člana 26 stav 2 Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanje

(“Sl. list RCG”, br. 64/02 i 49/07 i “Sl. list CG”, br. 80/10, 47/17), kao člana 23 Statuta JU OŠ “Bajo Jojić” u Andrijevici, direktor Ustanove raspisuje

KONKURS

Za upis djece za školsku 2025/26. godinu

Upis elektronskim putem počinje 23.05.2025. godine i trajaće do 15.06.2025. godine.

Roditelji djece koja se po prvi put upisuju ili su bila ispisana iz predškolske ustanove tokom školske 2024/2025. godine će elektronskim putem podnositi prijavu za upis na web adresu www.upisi.edu.me.

Djeca koja su prethodne 2024/25.godine pohađala programe predškolskog vaspitanja i obrazovanja , smatraće se upisanim od 01. septembra 2025. godine.

Ugovori o boravku i ishrani djece će se sklapati početkom nove školske godine.

Direktor škole Branko Kastratović

Odbor direktora Društva A. D. „Plodovi Crne Gore“ Podgorica, na XVI sjednici održanoj dana 19. 05. 2025. godine, donosi sledeću:

O D L U K U

o raspisivanju javnog poziva za dostavljanje ponuda za izbor revizije finansijskih iskaza za 2025. godinu

I Raspisuje se javni poziv za dostavljanje ponuda za izbor revizije finansijskih iskaza za 2025. godinu;

II Javni poziv je otvoren do 09. 06. 2025. godine ;

III Ponude dostavljati na adresu Svetozara Markovića br. 30 ili na mail adresu Društva pgdc@t-com.me;

IV Dostavljene ponude biće razmatrane na Revizionom odboru, koji će preporuku o najpovoljnijoj iznijeti akcionarima Društva na redovnoj skupštini, na osnovu koje će se izvšiti konačan izbor revizora za 2025. godinu;

V Revizor iz stava IV ove odluke će izvršiti reviziju godišnjih finansijskih iskaza Društva za 2025. godinu u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima i dostavljenom ponudom, i o istoj će podnijeti Izvještaj Skupštini akcionara;

VI Obezbijeđeni iznos sredstava za reviziju iznosi 2.000 eura sa PDV-om; VII Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.

Predsjednik Odbora direktora Stanka Raković

Poslovni broj : I.br.1857/24 Javni izvršitelj Ivan Petrović iz Podgorice , Njegoševa br. 45 (PC Petrović) u pravnoj stvari izvršnog povjerioca, Razvojna banka Crne Gore A.D. Podgorica (raniji naziv“Investiciono-razvojni fond Crne Gore A.D),adresa sjedišta Bulevar Svetog Petra Cetinjskog br.126/I Podgorica, koga zastupa izvršni direktor Nikola Tripković, protiv izvršnih dužnika Banović Dejana iz Podgorice, ul.Bulevar Revolucije br.56, Banović Nebojše iz Podgorice, ul.Bulevar Revolucije br.56, Vujović Milke iz Podgorice, Zlatica bb, Vujović Dragoljub iz Podgorice, Prve Crnogorske br.15 ili Bulevar Džordža Vašingtona br.3/19, Banović Aleksandre iz Beograda, ul. Strumička br.88B, Voždovac, Lazarević Stefan iz Podgorice, ul.Njegoševa br.18, radi naplate novčanog potraživanja izvršnog povjerioca u iznosu od 677.443,72 eura, u smislu člana 45 ZIO-a dana 15.05.2025.godine, JAVNO OBJAVLJUJE

Da se izvršni dužnik Vujović Milka, adresa prebivališta Zlatica bb u roku od 3 dana obrati ovom javnom

izvršitelju kako bi se istom uručio Rješenje o izvršenju I.br.1857/24 od 13.12.2024.godine sa predlogom

za izvršenje prilozima Rješenjem o ispravci I.br.1857/24 od 13.01.2025.godine.

Ukoliko se izvršni dužnik ne javi ovom izvršitelju u ostavljenom roku smatraće se da je ovim objavljivanjem izvršeno uredno dostavljanje gore navedena pismena, te će isti snositi negativne posledice koje mogu nastati ovakvim načinom dostavljanja. Dostavljanje se smatra izvršenim nakon isteka roka od 8 dana od dana isticanja pismena na oglasnoj

tabli suda ukoliko je predhodno izvršeno objavljivanje u dnevnom stampanom mediju, shodno čl.5

Zakona o izmjenama i dopunama ZIO-a , a u vezi sa čl.45 ZIO-a. Podgorica 15.05.2025. godine Javni izvršitelj Ivan Petrović s.r.

ФЈОДОР и АНДРЕЈ

Cjenovnik čitulja

OGLASNO (do 21h)

tel: 020 202 455

viber: 068 034 555

e-mail: oglasno@pobjeda.me

REDAKCIJA (poslije 21h)

tel: 020 409 520

e-mail: desk@pobjeda.me

Tužnim srcem javljamo da je dana 19. maja 2025. poslije duge i teške bolesti u 65. godini preminula naša draga i voljena

VERA Markova ADŽIĆ rođena ŠEKULARAC

Po želji pokojnice sahrana je obavljena u krugu porodice.

OŽALOŠĆENI: sin NIKOLA, ćerke IVANA, MIRJANA i DRAGANA, braća RADIVOJE i ŽELJKO, sestra VESNA, bratanići MIOMIR i VELIMIR, zaova LJUBINKA, snaha MARIJA, unučad i ostala rodbina ADŽIĆ i ŠEKULARAC

NOVAK Nasta ŠARANOVIĆ

Saučešće primamo na gradskom groblju Čepurci dana 22. maja 2025. od 10 do 14 časova, kada polazimo za mjesno groblje Zuri, gdje će se obaviti sahrana u 15 časova.

OŽALOŠĆENI: supruga ANGELINA, djeca MILICA i MIHAILO, sestre NATAŠA PERKOVIĆ i SONJA PETKOVIĆ sa porodicama, zet MILOŠ i ostala mnogobrojna rodbina

Formati Cijene

POMEN do 180 riječi (2 slike), do 100 riječi (4 slike)

do 20 riječi (1 slika)

1/20 do 30 riječi (1 slika) do 15

(2 slike)

do 80 riječi (1 slika) do 40 riječi (3 slike)

1/6 do 160 riječi (3 slike) do 60 riječi (6 slika)

1/5 do 190 riječi (4 slike) do 70 riječi (8 slika)

1/4 do 220 riječi (3 slike), do 80 riječi (6 slika), do 30 riječi (9 slika)

1/2 do 320 riječi (5 slika), do 140 riječi (10 slika)

1/1 do 470 riječi (1 slika), do 380 riječi (4 slike) do 270 riječi (8 slika), do 120 riječi (12 slika)

U slučaju

Dana 20. maja nas je napustio naš

ће се и обавити сахрана. Кућа жалости: Скопска 94, Подгорица.

ОЖАЛОШЋЕНИ: супруга САЊА, синови ПЕЂА и МАТИЈА, ћерка ЖАНА, сестра АНЂЕЛИЈА, снахе ВИДРА, МИРЈАНА и МАРИНА, братанић СРЂА, сестрићи ВЕСКО, ДРАГАН и БОБАН, братанична

LJUBOMIR - LJUBO NIKIĆ

S poštovanjem i zahvalnošću, čuvaću uspomenu na Vas, Vašu mudrost i doprinos poslovnoj zajednici u kojoj ste ostavili neizbrisiv trag.

Neka Vam je vječna slava i hvala.

Sa tugom se opraštam od prijatelja

Veliko ti hvala za sve! Počivaj u miru.

ILIĆ s porodicom

DRAGAN BOKAN

LJUBA NIKIĆA

IVANKA

DRAGAN MILIČKOVIĆ

Zauvijek u našem sjećanju. Počivaj u miru, prijatelju.

PORODICA DŽAFIĆ

OGLASNO ODJELJENJE

„NOVA POBJEDA“

TELEFON ZA INFORMACIJE

020/202-455

020/202-456

e-mail: oglasno@pobjeda.me

Posljednji pozdrav našem dragom

20. maja nas je napustio naš

NOVAK ŠARANOVIĆ

Opraštamo se sa bolom i neizmjernim poštovanjem. Hvala za bezuslovnu ljubav i toplinu koju smo uvijek imali od tebe. U našim srcima živjećeš zauvijek. Počivaj u miru. Ponosni što si naš.

Ljudino NOLE

Osiromašio si ovaj svijet svojim odlaskom. Ponosni što smo te imali takvog, bila nam je čast. Zahvalni na svemu, čuvaćemo te u našim srcima i mislima.

OŽALOŠĆENI:

supruga ANGELINA, djeca MILICA i MIHAILO, sestre NATAŠA PERKOVIĆ I SONJA PETKOVIĆ s porodicama, zet MILOŠ i ostala rodbina i mnogobrojni prijatelji

NOVAKU Nasta ŠARANOVIĆU

Počivaj u miru

Poslednji pozdrav dragom bratu

MIŠKU RADOVIĆU

Porodica pok. MIŠKA ŠARANOVIĆA

643

Posljednji pozdrav

Posljednji pozdrav dragom kolegi

NOVAKU

Ponosni smo što smo radili sa tobom. Tvoja ljudskost, posvećenost i rad ostaće trajno upamćeni. Počivaj u miru, naš veliki prijatelju. UPRAVA ZA UGLJOVODONIKE

MIJO JANJUŠEVIĆ

Sa pijetetom se opraštamo od našeg poštovanog druga i prijatelja. Ostaće nam u trajnoj uspomeni.

UDRUŽENJE PENZIONISANIH SLUŽBENIKA MUP-A CRNE GORE

Posljednji pozdrav

Tvoja dobrota, vedrina i duhovitost zauvek će biti u našim srcima. Počivaj u miru, brate moj. JAKŠA BRAJOVIĆ sa porodicom

667

668

MIJO JANJUŠEVIĆ

Trajno ćemo pamtiti i rado se sjećati mog dragog druga i prijatelja. Porodici Janjušević iskreno saučešće. SLAVKO OTAŠEVIĆ sa porodicom

LENA, STEVO i VESNA PEJOVIĆ

Posljednji pozdrav našoj dragoj

BEBI

Hvala ti za sve što si nam pružila, za svaki savjet, zagrljaj i podršku. Počivaj u miru.

TVOJA PORODICA

Posljednji pozdrav

VJERI Markovoj ADŽIĆ

Dođe vrijeme kada srce zaboli, ruka zadrhti i pero presuši. A zaslužuješ najbolje riječi koje mogu izvući iz sebe.

Ne mogu zaboraviti dan kad si svoju tugu potisnula da moju sreću ne bi zasjenila. Da tri života živim taj dug ne mogu vratiti niti ti se dovoljno zahvaliti… A imao bih na čemu: na iskrenim savjetima, na pažnji, na lijepim sjećanjima, na tome što si me gledala kao na svoje dijete. Srce mi se slama dok ovo pišem, ali znam da treba da budem zahvalan što mi je život pružio priliku da upoznam tako plemenitu osobu koja je ispisala jedno poglavlje mog života. Nadam se da sada gaziš mekim nebeskim stazama. Počivaj u miru, plemenita dušo.

672

Od MILANA

JOVIĆEVIĆA sa porodicom

665

Posljednji pozdrav VJERI

Neka tvoja duša počiva u miru.

VESO, TANJA, JOVANA, IVONA i GOJKO

Draga

Još ne mogu da povjerujem da te nema. 50 godina smo živjele na istom spratu u dobru i zlu, kao porodica.

Dijelile smo i lijepe i teške dane, riječi podrške, tišinu, osmijeh na stepenicama.

Tvoj odlazak ostavlja prazninu koju je teško objasniti. Hvala ti za godine dobrosusjedstva, dobrotu, pažnju i toplu riječ. Počivaj u miru, komšinice draga. Neću te zaboraviti

MIRA PAVIĆEVIĆ sa porodicom

Teta

Zauvijek ćeš biti dio nas kao što smo i mi bili dio tebe.

Hvala ti za sve.

Vole te tvoji NIKOLA, MARIJA, LANA, ANDRIJA i ALEKSA

649

VERI ADŽIĆ

Tužan je i bolan ovaj pozdrav upućen tebi danas. Kako utješiti tvoju mezimicu, a našu Draganu. Neka tvoja dobra i plemenita duša počiva u miru. Čuvaće te od zaborava

GORAN, MARIJA, MARINA i MAJA

Našoj dragoj prijateljici

VJERI ADŽIĆ

Posljednji pozdrav

BRANKA, IVANKA, MILANKA, RUŽA, DRAGANA, VJERA i SANDRA

BORKA

Vaš iznenadni odlazak nas je iskreno potresao. Bili ste dio našeg svakodnevnog života, prijateljica naše majke. Nedostajaćete nam. Čuvamo vas od zaborava i hvala vam. MILI i VUKO PAVIĆEVIĆ

673

VERI ADŽIĆ

Draga majko, trebali smo još dugo biti zajedno. Već nam nedostaje tvoja dobrota, topla riječ i iskren osmijeh.

Zauvjek ćemo te čuvati u našim srcima, daleko od zaborava.

pozdrav našoj

656

Posljednji pozdrav našoj majci i vječnom životnom osloncu

Tvoji IVANA, MIRJANA, DRAGANA i NIKOLA

Posljednji pozdrav našoj majci, babi i svekrvi VERI

Posljednji pozdrav dragoj snahi i jetrvi

BORKA

653

Posljednji pozdrav dragoj seki

VERI ADŽIĆ

Šta da ti kažem, anđele moj, bila si moj borac i moj ponos. Ostaćeš moje srce i moja duša.

Tvoja sestra VESNA, zet BAJA, sestrić KIGO, sestričine ŽELJKA i NENA sa porodicama

Draga moja majko

Nedostajaće mi tvoja toplina i podrška. Zauvijek ću tugovati za tobom.

porodicom

MAJKO

Boli srce, bole tvoje muke. Čuješ svaku moju neizgovorenu riječ. Osjećaš svaku moju suzu i jecaj. Nedostajaće mi sve što si mi pružila kao majka. Volim te, ružo moja. TVOJA DRAGANA 664

Danas je najtužniji dan u mom životu jer si me zauvijek napustila. Moj uzor, ponos, savjetnik, kritičar. Moja najveća podrška u svim životnim odlukama. Praznina u srcu zauvijek će ostati. TVOJA MIRA

Posljednji pozdrav našoj posebnoj osobi

Bila si nam više od strine.

Strini VJERI

Posljednji pozdrav majki, tašti i babi

VERI

Uspomene na tebe živjeće vječno. Nedostajaće nam tvoj vedri lik i topli zagrljaj. Putuj s anđelima, anđele naš.

Tvoji DRAGE, MIĆKO, NINA, IVA i NAĐA

Nedostajaće nam svaki trenutak proveden sa tobom. Tvoj iskren osmijeh, zagrljaj u kojem smo se uvijek osjećali sigurnim pamtićemo zauvijek.

Hvala ti na svemu! Volimo te i čuvamo od zaborava.

Posljednji pozdrav

VERI ADŽIĆ

Počivaj u miru, draga snaho. LJUBINKA

Posljednji pozdrav našoj

VERI

Dobra dušo, hvala ti za sve lijepe trenutke. Vječno ćemo te čuvati u srcima. BORO i NEVENKA JOVIĆEVIĆ

Posljednji pozdrav majci, tašti i babi

Dio mene je pošao

te. Sin NIKOLA

JOLICA, MEDENA i DRAGAN

676

Godina dana je otkako se preselila u vječnost naša draga

STANISLAVA-MIKA BRAJOVIĆ

685

689

VERI ADŽIĆ Zauvijek ćemo pamtiti tvoju toplu dobrodošlicu i radost s kojom si nas dočekivala. MIRA, BRANKO, RISTO i ANA 690

Njeni najbliži će posjetiti mjesto njenog vječnog počinka.

670 IN MEMORIAM 23. 5. 2012–23. 5. 2025. Na

BOGDANA ĐAKONOVIĆA

Đe vrijeme kazaljke briše, đe se prepliću usnulo i sada, tamo živiš.

Đe nedostaješ ostaje na ljubav nijemo, đe se zaborav nedostojnim pominje, tamo živiš.

MILOSAV- MINJA, sinovi IVAN i BOJAN

sin ĐURO i ćerka

TVOJI: Supruga RADMILA,

VASILISA

Suprug:

MAJKO

VERA ADŽIĆ

sa tobom. Mirno mi spavaj i znaj da ćeš mi zauvijek nedostajati. Čuvam

VERA

Tvoja ćerka IVANA sa

MAJKO

Dana 23. maja 2025. navršavaju se tri godine od kada nije sa nama naša najdraža

BRANKA SIMOVIĆ

Vrijeme koje prolazi ne donosi zaborav. Hvala ti za svu ljubav i primjer kakav čovjek treba da bude. Bila si naš oslonac u teškim vremenima i radost u srećnim danima. Tvoje riječi, ruke pune topline i srce tvoje veliko, najveće, ostaće u našim dušama urezani za cijeli život. Uvijek ćeš biti u našim mislima, pričama i svakom osmijehu i radosti tvoje djece. Volimo te, nedostajaćeš zauvijek.

SJEĆANJE

ŽIVKO MIRANOVIĆ 1939–2015.

Živjeti sa tobom i odrastati uz tebe, uz tvoju bezuslovnu ljubav i podršku – bila je privilegija.

S beskrajnom ljubavlju i ponosom čuvamo uspomenu na tebe.

TVOJI NAJMILIJI

Tvoji OBREN, VESNA, MARIJA, JELENA, NIKOLA, JANA i TEODORA

14 godina je od smrti mog oca

694

PEJOVIĆA

28 godina je od smrti mog brata

695

ŽELJKA BOJANIĆA

Sa tugom u srcu čuvamo te u sjećanjima

Vrijeme nemilosrdno prolazi, ali sjećanja i tuga ne blijede

Sin VESKO sa porodicom

Sestra ŽELJKA sa porodicom

Dana 22. maja 2025. navršava se godina od smrti našeg voljenog

639

PAVLA M. VUKOVIĆA

Svaki dan nam nedostaješ. Sjećanje na tebe je dio života, koje nikada neće nestati.

Dana 21. maja 2025 navršavaju se dvije tužne godine otkako nije sa nama

LJEPOSAVA Vida PAJOVIĆ rođena LEKIĆ

Vrijeme prolazi ali jednako fali tvoj blagi osmijeh, lijepa i plemenita riječ, topli zagrljaj i bezgranična ljubav. Zauvijek će boljeti ova praznina i tišina, draga majko! Sjećanje i uspomene na tebe čuvamo sa ljubavlju i velikim poštovanjem

Tvoji: BATO, BOBA, MIHAILO, JELENA i ANA

Tvoja BUBA ŠUŠOVIĆ sa porodicom

Dvije godine je od smrti Pet godina je od smrti

DUNJE

Nedostajete nam beskrajno. Čuvamo vas u srcima, ponosni na to kakve smo roditelje imali. Vaši FILIP i IVA

645

OLGA, MLADEN, MALVINA, ŽAKLINA, ANASTAZIJA, KARLA, TARA 693

RACA

BUDIMIRA

rođendan, moj mili sestriću

Ti i Vukan ste moje zvijezde - svaki dan mi pogled leti ka nebu, tražeći vas među oblacima. Umjesto zagrljaja i smijeha, rođendan ti slavim na hladnoj ploči, sa suzama koje ne prestaju teći. Tuga me ubija, srce mi tiho vrišti... Ali ljubav prema vama nikad neće umrijeti.

Zauvijek vaša tetka MILOSAVA sa porodicom

VULETIĆ

23. dana maja rodila se Sreća Moja Moj Jovan Moje prvo radovanje, moje prvo milovanje. Joco moj, kako da ti tajo čestita rođendan tvoj? Nadajući se Božijoj pravdi a gurnut na golgotu mučenja zadesi me život gori od smrti. Ugrabi ve kukavički, podmuklo i načinom najgore ljudske mizerije. Joco moj, zagrli mi Vukana Cila moga i poljubi strika Mirka tvoga.

Tvoji majka i baba STANISLAVA i brat i otac MAJO

SJEĆANJE na naše roditelje 23 godine 22 godine

MILEVE BOŽA rođ. MILINOVIĆ

SAVIĆ

Voljeni naši, hvala vam za sve što ste nam pružili. Sa nama ste u sjećanjima našeg zajedničkog srećnog života.

LIDIJA, JOVANKA i SONJA

661

640

23. maj tvoj je rođendan

Danas bi tvoj 14 rođendan bio, Jovane. Umjesto svjećica i torte nebo svijetli jače. Zvijezde te grle, a anđeli pjevaju. Jer sada slaviš sa Vukanom, rame uz rame. Nema dana da ne pomislim na tvoj osmijeh, na tvoje oči pune života.

Nestali ste zajedno, da nebo danas gori od svjetlosti, da ti i brat tvoj slavite među zvijezdama, gdje nema bola ni tuge - samo ljubav.

Srećan ti rođendan, mili naš Jovane. Čuvaj nas odozgo, ti i Vukan dva nebeska brata, što sada pjevaju sa anđelima.

Voli vas vaša tetka RAJKA

23 maj tvoj je rođendan, sine

Srećan rođendan, Jovane, sine moj!

Danas ne palim svijeću na torti, već u duši. Za tebe, za Vukana.

Danas bi slavili, smijali se, grlili... Umjesto toga ja gledam u nebo i šaljem vam svu svoju ljubav. Ni tren ne prođe da ne pomislim na vas, na vaš osmijeh, na sve ono što ste bili i što ste mogli biti. Nijesu uspjeli da Vam ugase svjetlost - ona i dalje sija u mom srcu.

IN MEMORIAM Maj 2005–2025

Voli vas vaša MAJKA, zauvijek, beskrajno!

JOVANA Draganova KARADŽIĆ ANITA Budimirova BUĆIN

Nije osvanuo dan ni tren bez sjećanja i tuge za vama

PORODICA KARADŽIĆ

SJEĆANJE

IVAN A. VUKIĆEVIĆ 2005–2025.

Iz godine u godinu krademo te od zaborava, spavaj ogrnut našom ljubavlju i nek ti je mir Božji. Čuvamo te u srcu.

Tvoji: RAKA, LJILJA, ZORAN, BILJANA, DAVID, ILARIA i sestra SENKA

Navršava se sedamnaest godina od kada nije sa nama

646

BIRKA Gojkova JANKOVIĆ

Čuvamo sjećanje na ljubav koju si nam pružila, sjećanje na tvoju neizmjernu blagost i toplinu.

Tvoja porodica: NADA, NIKOLA, GOJKO, OGNJEN i TEODORA

647

Srećan

JOVANE

MIRKO JOVAN i VUKAN

U PRODAJI!

Ministarstvo kulture i medija

Broj: 02-012/25-6853

Ova knjiga je sufinansirana od strane Ministarstva kulture i medija, kroz Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara

Tvrđave

Osmanskog carstva u Crnoj Gori

Jedinstveno svjedočanstvo o osmanskom nasljeđu Crne Gore!

20.05 2025 godine

Novo kapitalno djelo Radojice Raša Pavićevića , koje razotkriva vojne, političke i kulturne slojeve Crne Gore u vrijeme osmanskog carstva.

Na osnovu Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću djelatnošću ( „Sl. CG“ br.58/15, 47/19 54/2024 ), Zakona o izvršenju obezbjeđenju ( „Sl. CG“ br.36/11, 28/14, 20/15, 22/17 i 76/17 ) Uredbe o uslovima za organizovanje javne aukcijske prodaje robe („Službeni list CG“, br. 1/10), Uredbe o prodaji i davanja u zakup stvari u državnoj imovini („Službeni list RCG“, br. 44/10) a u vezi Zaključka Vlade Crne Gore, br. 11-011/25-1323/3 od 25.04 2025.godine Odluke o pokretanju postupka prodaje Ribarice “Sveti Matija”, oznake MNE 003000023, Uprava za državnu imovinu objavljuje:

JAVNI POZIV

1. Predmet javnog nadmetanja

ZA UČEŠĆE NA USMENOM JAVNOM NADMETANJU ZA PRODAJU PLOVILA-RIBARICE

Predmet prodaje plovilo – ribarica “Sveti Matija”, oznake MNE 003000023, tip I model: ribarski brod, godine proizvodnje 1987, dužine 32,51m, širine 7,00m, bruto težina 203.00t.

3. Mjesto i vrijeme održavanja javnog nadmetanja

4.Uslovi javnog nadmetanja

2. Početna cijena plovila koji je predmet javnog nadmetanja Početna cijena ribarice iz tačke 1 ovog Javnog poziva iznosi ukupno 80.000,00€, shodno Izvještaju o procjeni vrijednosti plovila-ribarice 02-012/25-1206 od 03.02.2025. godine. Plovilo se nalazi na lokaciji Kotor-Dobrota.

Prodaja predmetne ribarice iz tačke 1 će se vršiti javnim usmenim nadmetanjem u prostorijama Uprave za državnu imovinu, adresa Bulevar Vojvode Stanka Radonjića br. 1 u Podgorici, Multimedijalna sala na IV spratu, dana 10.06.2025. godine, sa početkom u 09:00 časova. Postupak javnog nadmetanja će sprovesti Komisija formirana rješenjem br. 02-012/25-6530 od 12.05.2025.godine.

4.1 Pravo da učestvuju na usmenom javnom nadmetanju imaju sva zainteresovana lica koja podnesu prijave i uplate depozita u iznosu od 5% od iznosa početne cijene za predmetnu jedrilicu i to 4.000,00 eura, odnosno dostave bankarasku granciju (bezuslovna, plativa na prvi poziv na jeziku prodavca) za pravna lica na isti iznos, koja su se prijavila registrovala u skladu sa uslovima iz javnog poziva.

4.2 Depozit se uplaćuje na račun Uprave za državnu imovinu, br. 538-0000000020596-80, kod Prve banke, sa naznakom –depozit za učešće na javnom nadmetanju.

4.3 Obrazac Prijave za učešće na javnom nadmetanju može se dobiti u kancelariji broj 6 na III spratu, u Upravi za državnu imovinu, Bulevar Vojvode Stanka Radonjića br. 1, Podgorica, svakog radnog dana od 27.05.2025.godine od 09:00 do 13:00 časova.

4.4 Rok za podnošenje prijava je najkasnije do 06.06.2025. godine do 13:00 časova. Uz prijavu dostavlja se potvrda o uplaćenom depozitu, tj.bankarska garancija.

4.5 Predmetna jedrilica se može pogledati dana 26.05.2025. godine u period od 09h do 14h. na lokaciji Kotor-Dobrota. Plovilo se prodaje u viđenom stanju naknadne reklamacije se ne primaju.

4.6 Smatraće se da su ispunjeni uslovi za održavanje javnog nadmetanja, ako u naznačeno vrijeme pristupi makar jedan učesnik, a koji ponudi iznos početne cijene za predmetnu imovinu.

5.Ostali uslovi javnog nadmetanja

4.7 Učesnik koji ponudi najveću cijenu proglašava se kupcem, a njegova ponuda smatraće se prihvaćenom ponudom za kupovinu predmetne imovine iz tačke 1 ovog Javnog poziva.

5.1 Kupac je dužan da u roku od 20 dana od dana održavanja javnog nadmetanja uplati ponuđenu cijenu na žiro račun br. 5380000000020596-80, kod Prve banke ra;un ya deponovanje sredstava od prodaje privremeno oduyete imovine i sa Vladom Crne Gore – Upravom za državnu imovinu zaključi Ugovor o kupoprodaji predmetne jedrilice.

5.2 Ukoliko kupac ne zaključi Ugovor o kupoprodaji u predviđenom roku, gubi pravo na povraćaj depozita, a prodavac ima pravo da zaključi Ugovor o kupoprodaji predmetne ribarice sa drugim ponuđačem javnog nadmetanja koji je ponudio drugu najveću cijenu.

5.3 Pravo na povraćaj depozita gubi potencijalni kupac koji podnese prijavu, a ne učestvuje, odnosno ne registruje se za javno nadmetanje.

5.4 Uplaćeni depozit će se vratiti svim učesnicima u roku od 20 (dvadeset) dana od dana javnog nadmetanja.

5.5 Registracija učesnika će se vršiti u prostorijama Uprave za državnu imovinu, Bulevar Vojvode Stanka Radonjića br.1, u Multimedijalnoj sali, 15 minuta prije početka održavanja javnog nadmetanja. Pravo na registraciju imaju sva zainteresovana lica koja su se prijavila za učešće u skladu sa Javnim pozivom.

Adresa i kontakt Komisije za prodaju plovila-ribarice Uprava za državnu imovinu Bulevar Vojvode Stanka Radonjića br. 1, Podgorica

Tel: + 382 67- 111 104; + 382 20 444 – 143 oduzetaimovina@uzdi.gov.me

5.6 Sva eventualna pitanja u vezi sa ovim Javnim pozivom, potrebno je uputiti Komisiji za prodaju ribarice iz tačke 1. ovog javnog poziva.

PODUHVAT

Knjiga koja vraća istoriju među zidine, tragom imperije koja je oblikovala prostor i vrijeme.

BIJELO POLJE

na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja

CRNA GORA JAVNI IZVRŠITELJ ČOGURIĆ DEJAN

Javni izvršitelj u Bijelom Polju Dejan Čogurić u predmetu izvršenja izvršnog povjerioca DOO „UNO - NK“, Nikšić, protiv izvršnih dužnika Spahić Elveda i dr. dana 20.05.2025. godine,u smislu čl.45 ZIO donio je, ODLUKU O DOSTAVLJANJU JAVNIM OBJAVLJIVANJEM

Kod ovog izvršitelja u toku je izvršni postupak po predlogu ovog izvršnog povjerioca protiv sledećih izvršnih dužnika, Spahić Elveda , sa poslednjom poznatom adresom, Resnik br.50, Bijelo Polje (Iv.br.612/024 od 03.04.2024), Femić Rada sa poslednjom poznatom adresom, Rakonje bb, Bijelo Polje (Iv.br. 598/2024 od 26.03.2024); Kasumović Elvira sa poslednjom poznatom adresom Rasovo br.6 , Bijelo Polje (Iv.br.617/2024 od 26.03.2024.); Hot Albina sa poslednjom poznatom adresom, Munira Hadrovića br.12, Bijelo Polje (Iv.br. 647/2024 od 04.04.2024); Vojinović Gordana sa poslednjom poznatom adresom, Lazine bb, Mojkovac (Iv.br. 743/2024 od 18.04.2024.);Adžić Bosa sa poslednjom poznatom adresom Ambarine bb, Mojkovac (Iv.br.709/2024 od 10.04.2024); Žurić Petar sa poslednjom poznatom adresom, Ambarine bb, Mojkovac (Iv.br. 710/2024 od 10.04.2024.); Bubanja Igor sa poslednjom poznatom adresom Srđevac br.123, Bijelo Polje (Iv.br. 720/2024 od 10.04.2024); Jokić Ivan sa poslednjom poznatom adresom, Gojakovići bb . Mojkovac (Iv.br. 815/2024 od 23.04.2024); Španjević Stanišić Ljiljana sa poslednjom poznatom adresom, Uroševina bb ,Mojkovac, (Iv.br.816/2024 od 23.04.2024.); Šekularac Dragana sa poslednjom poznatom adresom II Dalmatinske Brigade br.8 , Herceg Novi (Iv.br.837/2024 od 23.04.2024); Ćetković Marko, sa poslednjom poznatom adresom, Rifata Burdžovića Trša br.56 , Bijelo Polje (Iv.br. 910/2024 od 14.05.2024.); Novaković Vladan sa poslednjom poznatom adresom, Moračko Trebaljevo bb. , Kolašin (Iv.br. 919/2024 od 14.05.2024); Bulatović Lidija sa poslednjom poznatom adresom Rudarsko naselje bb , Mojkovac, (Iv.br. 1149/2024 od 14.06.2024.); Ocokojlić Ljiljana sa poslednjom poznatom adresom, Polje bb , Kolašin (Iv.br. 1118/2024 od 13.06.2024); Popović Vesna sa poslednjom poznatom adresom Drijenak bb, Kolašin (Iv.br. 1116/2024 od 13.06.2024.); Lelović Mira sa poslednjom poznatom adresom Blatina bb ,Kolašin (Iv.br. 1120/2024 od 13.06.2024); Šćepanović Anđela sa poslednjom poznatom adresom, Donji Pažanj bb , Kolašin (Iv.br. 1182/2024 od 24.06.2024.); Bulatović Ljiljana sa poslednjom poznatom adresom, Moskovska br.15 , Podgorica (Iv.br.1303/2024 od 14.06.2024.); Šćepanović Veselin sa poslednjom poznatom adresom, Neđeljka Merdovića bb , Bijelo Polje (Iv.br. 1349/2024 od 18.07.2024.); Đurišić Andrijana sa poslednjom poznatom adresom, Babino bb, Berane (Iv.br. 1394/2024 od 25.07.2024); Popović Aleksandra sa poslednjom poznatom adresom Nikoljac bb, Bijelo Polje (IV.br.1438/2024 od 09.08.2024); Vuković Mirko sa poslednjom poznatom adresom, Lješnička br 37, Bijelo Polje (Iv.br.1437/2024 od 09.08.2024.); Mekić Dinela sa poslednjom poznatom adresom, Osmanbegovo selo br.10, Bijelo Polje (Iv.br.1534/2024 od 28.08.2024) ; Minić Olivera sa poslednjom poznatom adresom, Sutivan bb, Bijelo Polje (Iv.br. 1800/2024 od 23.10.2024.); Spahić Hajrija sa poslednjom poznatom adresom Voljavac br.4 , Bijelo Polje (IV.br.1915/2024 od 08.11.2024), Stojanović Ivana, sa poslednjom poznatom adresom, Smailagića Polje bb , Kolašin (Iv.br.2108/2024 od 27 .12.2024.); Rakočević Momir sa poslednjom poznatom adresom, Sela bb, Kolašin (Iv. br.1596/2024 od 17.09.2024); Mervić Maida sa poslednjom poznatom adresom Potkrajci br. 26 , Bijelo Polje (Iv.br.1796/2024 od 23.10.2024.); Guberinić Mirsada sa poslednjom poznatom adresom, Neđeljka Merdovića br.68, Bijelo Polje (Iv.br. 2071/2024 od 18.12.2024.); Furtula Marina sa poslednjom poznatom adresom, Lješnica bb, Bijelo Polje (Iv.br.2067/2024 od 18.12.2024.); Cvijović Ivana sa poslednjom poznatom adresom,Voja Lješnjaka br.35 , Bijelo Polje (Iv.br.1586/2023 od 01.08.2023.); Pozivaju se izvršni dužnici, da se u roku od 5 dana, po ovom objavljivanju obrate Javnom izvršitelju radi preuzimanja rješenja o izvršenju sa predlogom prilozima..Objavljivanje se smatra da je uredno izvršeno dostavljanjem rješenja o izvršenju sa predlogom za izvršenje i prilozima, a negativne posledice koje mogu nastati snosiće sama stranka.Ovo objavljivanje izvršiće se u dnevnom listu ,,Nova Pobjeda” na oglasnoj tabli nadležnog suda, a navedena pismena smatraće se uredno dostavljenim istekom roka od osam dana od dana isticanja pimena na oglasnoj tabli nadležnog suda, ukoliko je prethodno izvršeno objavljivanje u dnevnom štampanom mediju.

U Bijelom Polju, dana 20.05.2025. godine Javni izvršitelj Čogurić Dejan

Četvrtak, 22. maj 2025. • broj 473.

zbog čega je šarmantni Džoš Holovej u HBO seriji „Duster“ sjajan izbor za opuštanje moždanih vijuga

drumovanje Zavodljivo drumovanje

: Str. 4, 5. i 6. Zavodljivo

22. maj 2025.

Slobodijada POP-SKRINJA

Dvadeset

prvi maj, datum koji bi u zrelom društvu bio mnogo više od povoda za ceremonijalne govore i proslave. Umjesto opštih mjesta i prigodnih čestitki, možda bi vrijedilo početi jednostavnim pitanjem: šta smo učinili sa slobodom? I đe smo danas, 19 godina nakon sticanja nezavisnosti?

„Spomenik je vašega junaštva / Gora Crna i njena svoboda!“ Petar Drugi Petrović Njegoš je slobodu vezao za čojstvo – za ličnu hrabrost, odgovornost i duhovnu vertikalu čovjeka – naroda. Ovo nam iz današnje perspektive može zvučati kao izazov ili stvar daleke prošlosti. Ipak, ovo pitanje je vanvremensko, stoga i aktuelno.

Vrijedi li se zapitati u današnjoj Crnoj Gori koliko je zaista slobodnih građana među nama? Koliko je onih koji stvarno žive slobodu – ne kao mitsku sliku slavnih bitaka, nego kao svakodnevni ideal odgovornosti, dostojanstva i hrabrosti da se bude svoj, da se bude čovjek? Malo ih je… Možda je više slobode u đetetu koje u podrumu Gaze sanja Palestinu, u čovjeku u Ukrajini koji strepi za svoj život, u pobunjenicima u Sudanu ili Pakistanu.

Ne prizivam nemire – već podśećam samo da Crna Gora nije daleko od tih slika: i ona je kroz istoriju gorjela i obnavljala se. Danas, kada je i formalno slobodna, um i težnja ka istini ostali su duboko zatočeni. Potlačeni do mjere da vjerujem da se ovo stanje mora sistemski i ozbiljno istražiti – ne samo politički nego i psihološki i društveno.

Svakodnevni život u Crnoj Gori sve manje liči na društvo koje je svjesno da je sloboda politička kategorija, a ne sentimentalni ośećaj. Građani su se povukli iz javne sfere. Izgubljeni u zbrci interesnih mreža, populizma i institucionalne nemoći, prepuštaju prostor onima koji na tu istu slobodu gledaju kao na priliku za privatizaciju svega zajedničkog. Prostor, priroda, nasljeđe, obrazovanje, zdravlje – sve je na stolu. Sve je roba. A sve manje nas pita: ko prodaje i po čijem pravu?

Nedostatak sistemske zaštite vrijednosti ogleda se i u skorijem događaju na Duklji. Ako istorijska nalazišta i prirodna bogatstva mogu bez mnogo otpora da pripad-

Piše: Tijana TODOROVIĆ

Moguća je Crna Gora drugačija od ove – ali ne bez nas, ne bez truda. Ne ova u kojoj se preživljava dok se bogatstvo rasprodaje tiho, bez otpora. Nego ona u kojoj sloboda postaje čin. I u kojoj građani znaju razliku između države i plijena, između iluzije i stvarnog izbora

nu, prepišu bilo kome – jasno je da nemamo ni kadrove, ni institucije, ni državu koja zna šta pośeduje, a još manje kako da to sačuva. Onda to više nije kulturna baština. To je slobodno tržište zaborava. Nije teritorija ono što čini državu, već svijest o obavezi da se njome upravlja odgovorno. Tamo đe izostaje ośećaj brige i pripadnosti, sloboda postaje apstraktna riječ – bez uporišta u stvarnosti. Zato nije pitanje da li volimo Crnu Goru. Nego – volimo li slobodu? Volimo li sebe u toj slobodi? I šta činimo kada se ta sloboda, zajedno sa povjerenjem u vlastitu vrijednost, troši, rasipa, poništava pred našim očima, bez ičijeg potpisa?

Ako je 2006. bila trenutak političke zrelosti, 2025. mora biti godina suočavanja sa sobom. Do skoro smo uvijek imali izgovor – bilo je „zbog njih“, „zbog okolnosti“, „zbog prošlosti“. Više nemamo nijedno opravdanje. Ni zbog čega ne znamo, ni zašto ne želimo da nam bude bolje.

Godine ponižavanja i potlačenosti dovele su nas do tačke u kojoj smo –umorni od borbe, osiromašeni duhom, odrasli u sistemu koji nas nije naučio kako da mislimo – dopustili da nam budućnost kroje oni koji nemaju ni znanje, ni viziju, ni odgovornost. Reklo bi se, najgori među nama. Ne zato što su nas nadjačali, nego zato što smo mi, iscrpljeni i uspavani u prividu izbora koji nikada nije bio stvaran, prestali da pružamo otpor.

Ipak, sigurna sam da ima dovoljno onih koji istinski žele dobro svima nama – ne iz koristi, nego iz ubjeđenja. To je suštinski problem – jer nema ni bogatstva, ni plate, ni lutrije koja može zamijeniti ono što čovjek ne prepoznaje, ne cijeni, ne ljubi.

Sve na ovom svijetu je obnovljivo osim resursa zemlje, a mi se njom razbacujemo kao da śutra ne postoji. Kao da smo odlučili da nestanemo.

Nadu, ipak, vidim u onima koji dolaze. U mladima koji su rasterećeni starih priča, gladni znanja i pravde. Možda će njihova sloboda osloboditi i nas –naše traume, naše nedovršene borbe. Možda će ova zemlja postati bolja. Moguća je Crna Gora drugačija od ove – ali ne bez nas, ne bez truda. Ne ova u kojoj se preživljava dok se bogatstvo rasprodaje tiho, bez otpora. Nego ona u kojoj sloboda postaje čin. Ona koja se brani znanjem, transparentnošću, solidarnošću. I u kojoj građani znaju razliku između države i plijena, između iluzije i stvarnog izbora.

Ne moramo prema njoj gajiti idealizovane ośećaje – dovoljno je da je uzmemo ozbiljno, odgovorno. Da prestanemo da ćutimo, da podrazumijevamo, da preživljavamo. Bez potrebe za patetikom ili zastarjelim frazama o domoljublju. Zogović je to rekao jednostavno i tačno: „Mala? Srce je zemlji mjera…“

u fokusu Džoš Holovej u Abramsovom retro-krimiću

Muštuluk i povod za istinsko slavlje: najveći zgodniša dvijehiljaditih vratio se na male ekrane. Dame i gospodo, Džoš Holovej ponovo je tu, a osmijeh mu nije ni zeru ostario. Više od 20 godina nakon što je šarmirao planetu kao prevarant sa zlatnim srcem Džejms „Sojer“ Ford u hitčini „Lost“ – Džej Džej Abrams ponovo mu je dao vozilo da se vine visoko. Srećno svima koji slave!

Abramsovo „vozilo“ u koje je ovog puta uskočio Holovej zove se „Duster“, a ovaj krimi-triler sa šmekom sedamdesetih uparkirao je prve dvije epizode na HBO hoće-kaki-neće-kaki Max, nažalost ostajući pomalo u sjenci sprdnje na račun vraćanja novog-starog imena striming servisa.

Nažalost – jer „Duster“ je serija koju baš morate da pogledate, ne samo zbog povratka magnetičnog Holoveja. Glavešine njegove kuće možda veze nemaju o (re)brendiranju, ali s ovim projektom i medicinskom dramom „The Pitt“ u kojoj su „vaskrsli“ Nou Vajla („ER“), pokazali su da i te kako znaju da profitiraju od pružanja novih vozila nekadašnjim superzvijezdama televizije.

Kapone jugozapada

„Duster“, koji je tata-mata za filmske hitove Abrams kokreirao sa Latojom Morgan („Shameless“, „The Walking Dead“), vozi nas pravo u 1972. godinu, u suncem poljubljenu Arizonu. Priču, doduše, načinjemo u mraku FBI sobe, u kojoj novopečena detektivka

Nina Hejz (Rejčel Hilson iz serija „This Is Us“ i „The Good Wife“) pokušava da ubijedi nadređene da je prebace u Finiks i povjere joj slučaj notornog krimi-bosa.

Ezra Sekston (bogotac Kit Dejvid) važi za „Al Kaponea jugozapada“, pa baš i nije materijal za povjeravanje totalnoj početnici. Posebno ne prvoj ženi u FBI službi, pa još i Afroamerikanki. I to nedugo nakon što je pukao Votergejt skandal sa Niksonom te preminuo bog i batina Biroa Džon Edgar Huver… Rasizam, ejdžizam i mizoginija koji prožimaju FBI i svaku

Zavodljivo drumovanje

poru Sjedinjenih Američkih Država (ne samo tada) vještački se natrljavaju na nos na početku, ali u kasnijim epizodama – a pogledali smo svih osam kao ekskluzivu od HBO – taj motiv provlači se mnogo visprenije. Tako da, nakon što joj, ipak, daju slučaj i naiđe na još gori tretman od detektivskog „odbora dobrodošlice“ u Finiksu, ne brinite. Hilson je

sjajna glumica, a autori serije otvaraju joj dovoljno prostora da svoju Hejz učini stvarnom, a ne samo praznim vozilom za adresiranje političke korektnosti.

Isto važi i za „otpadnike“ sa kojima se naša furiozna detektivka uortačuje čim u detektivske odaje kroči: Asivak Kustačin presladak je u ulozi zbunjkastog i dobrodušnog

Avana Bitsuija, koji i te kako želi da rješava zločine i pomaže zajednici, ali mu kolege koje ne mirišu američke domoroce – to ne dozvoljavaju. I konstantno lansiraju odjebe ka njegovom stolu.

E, nakon što Hejz ušeta u grad, Avan i njegova koleginica Džesika-Lorejn Sims (Sofija Vasilijeva), tretirana kao kafe-kuvarica samo zbog toga što je

Džoš Holovej, opako harizmatičan i u prvoj krupnoj roli nakon Sojera

retro-krimiću

„Duster“ — siguran izbor za opuštanje moždanih vijuga

drumovanje

Nakon „Lost“ slave, Holovej je konačno ponovo „udomio“ svoj šarm kod Abramsa, ali njihova nova saradnja definitivno nije one-man šou. Najbolje scene, zapravo, dijeli sa Rejčel Hilson i posebno sa genijalnim Kitom Dejvidom žena u FBI departmanu, konačno dobijaju priliku da budu korisni. I ne da je koriste, nego novoformirani trio brzo dolazi do informacija o slučaju koji se već duže vrijeme smatra „ukletim“ – ali i do vaših simpatija i naklonosti.

Čovjek zvani Glovo

Nego, Holovej. Čim ga vidite prvi put kako podiže prašinu za sobom u naslovnom „plymouth duster-u“ iz 1970 – znaćete zbog čega ga je Abrams odabrao za glavnu ulogu.

Njegov Džim Elis po mnogo čemu liči na čuvenog Sojera, prvenstveno zbog osmijeha kojim bi šarmantni dripac mogao da ugasi najveće požare i istopi sve lavine. I on je ženskaroš, prezgodni klošo i mala lisica koja može da nadlukavi sve i svakoga te da se iz najljuće nevolje izvuče čistom slatkorječivošću. No, za razliku od Sojera, Džim, ipak, emituje vajb časnog i dobrodušnog tipa, koji bi instant žrtvovao sebe i sve što ima da bi zaštitio nevine.

Kako to da onda još od svoje 16. godine radi kao dostavljač i glavni vozač, praktično one-man Glovo – za Kaponea iz Finiksa? Dok vas Holovej svakim pokretom i pogledom podsjeća na to zbog čega je i staro, i mlado, i muško, i žensko osjećalo leptiriće gledajući „Lost“, baš vas zanima kako je Džim, po svemu sudeći, dobri tip, počeo da radi za tako užasnog čovjeka.

Abrams i Morgan njegovu motivaciju „rješavaju“ u paketu sa demonima koji Hejz gone da pošto-poto smjesti Ezru Sek-

stona iza rešetaka. Naravno da mlada FBI „nada“ nije samo ambiciozna; od starta iz njenog bandoglavog zalijetanja na metu i odbijanja da i milimetar odstupi od cilja – znate da je u pitanju nešto lično. E, to nešto lično Hejz će uspjeti da namiriše i kod Džima. I privući će ga na svoju stranu da joj pomogne da otpakuje „ukleti slučaj“.

Nakon što se FBI početnica i harizmatični vozač krimi-bosa uortače ne bi li istražili carstvo stvoreno dilovanjem droge i oružja, stvar počinje da se lomi. Nespojivi duo, naravno, nausput otkriva mnogo dublju zavjeru i žestoko se spotiče o dugačke pipke krimi-hobotnice. Zidovi grada polako se sužavaju; lovci

postaju lovina, pa se za tili čas opet premetnu u one koji love. I svi, zapravo, love, a svi su ulovljeni u mreži Kaponea iz Arizone.

Hot Wheels reklama

Uvodna epizoda služi da se postavi scena, upozna gomila likova, načnu motivacije protagonista i demonstrira svijet koji nas čeka iza okuke. I toliko taj Finiks vibrira od boja i rokenrol šmeka već na početku, da uopšte ne možete da ukapirate kako taj Abrams nije režirao i kreirao ništa za televiziju još od 2010. i NBC serije „Undercovers“.

Iste godine „Lost“ je odšetao u (ne)slavni zalazak sunca, pa je možda želio da odmori od pobješnjelog naroda. Ipak, s ovako zabavno i štosno ukroćenim oldskul trilerom na četiri točka, teško je oteti se utisku da je i na televiziji mogao da kida kao na velikim platnima, gdje je od tada dotakao brojne franšize, od „Star Trek“ i „Mission: Impossible“ do rekorderske „berbe“ milijardi i vr-

hunskog ljuljanja što još traje sa „Star Wars“.

Kada je „Duster“ u pitanju, sve je produkcijski retro-bombon od kojeg voda ide na usta, čak i špica s figurama autića koji se jure po drumu. Ako kakav holivudski studio trenutno razmišlja o „pofilmnjavanju“ Hot Wheels brenda, ne mora dalje da traži – Abrams je savršen čovjek za posao. Čak nas ne bi čudilo da ga je već utanačio, pa iskoristio priliku da serijom „Duster“ raspali maštu publike.

Uglavnom, kostimi, scenografija, montaža, režija (Stef Grin sa „Watchmen“ „The Americans“ i „Billions“ pedigreom), soundtrack što cijepa od Otisa Redinga i Džejmsa Brauna, do Elvisa, Džimija Hendriksa i The Stooges – sve je razigrano i nabudženo knap koliko treba. I sve vrca od boja i referenci kako na sedamdese-

Kit Dejvid pleše od tople očinske figure do hladnokrvnog

te tako i na kultne moto-filmove poput „Bullitt“ (Piter Jejts, 1968), pa i na bromanse sa velikog platna, smatrali da je „Butch Cassidy and the Sundance Kid“ (Džordž Roj Hil, 1969) jedna od njih ili ne.

Pokretački motor Već od druge epizode, nakon što potpišu pakt, Hejz i Džimi nailaze na prepreke koje većinom rješavaju solo, na razdvojenim putevima. Njene su, makar u prvoj polovini sezone, znatno manje zanimljive nego njegove, ali skupa vode do vrhunskog finala, poslije kojeg obavezno želite još. Za tu želju su, i pored vrhunske produkcije i simpatično spakovane priče, ipak, najviše krivi glumci. Holovej je, podrazumijeva se, najjači adut; mnogo je zabavno gledati ga kako migolji i izvlači se iz najužih slijepih ulica koje možete da zamislite.

Holovej je počeo kao „Dolce & Gabbana“ i „Calvin Klein“ model, pa je ušao u industriju nakon što je popio batine od Alisije Silverstoun u muzičkom spotu „Cryin’“ benda Aerosmith… I, nakon „Lost“ slave, i dalje je gotovo nevjerovatno da niko nije uspio da iskoristi njegov prljavi šarm na pravi način, duže od dvije decenije – ne računajući onu sporednjačku rolu u trećoj i četvrtoj sezoni serije „Yellowstone“. Jeste Holovej i tu bio super,

ali – očekivano – nije mogao ni da mrdne od furije Bet Daton (Keli Rajli).

Holovej je odlično „udomio“ svoj šarm kod Abramsa, ali „Duster“ definitivno nije oneman šou, pa najubjedljivije scene zapravo dijeli sa Rejčel Hilson – i posebno sa Kitom Dejvidom. E, on je već genijalan dok šeta svog Ezru Sekstona od hladnokrvnog psihopate do tople očinske figure koju u njemu, htio to ili ne, makar do jedne ure, vidi Džimi.

To je vrlo važno za karakterizaciju i jačanje glavnog pokretačkog motora drame: upravo ta dilema da li ga je Ezra izdao i da li Džimi može da mu vjeruje (iako negdje dubinski osjećate da ne može) čini vožnju u njegovom dasteru boje trule višnje – vrlo zanimljivom. Tim prije što visoke uloge u igri podižu njegova (bivša?) ljubav Izi Rejna (Kamil Guati) i njena kćerkica Luna (Adrijana Aluna Martinez), kojoj Džimi očigledno nije ujko iako ga tako zove.

Vjetar u kosi

„Duster“ je, u globalu, toliko lagano i zavodljivo drumovanje, da mu je teško odoljeti i ne prepustiti se, iako tu nema ni govora o prestižnoj televiziji. Abrams i Morgan ne izmišljaju ništa novo u vezi sa žanrom, ne prave se prepametni, ne pucaju na ambicioznu i revolucionarnu seriju – samo žele da

CELULOID

Marko StOjIljKOVIĆ

sa vama podijele fascinaciju u vezi s oldskul krimićima. I da uživate, zavaljeni na zadnjem sjedištu, dok oni šalju štosno ljubavno pismo filmovima koje mnogo vole.

To im većinom i polazi za rukom; „Duster“ malo pada i počinje da „štuca“ nakon pete epizode, ali do kraja se vraća u formu. Iako nekad gubi gas ili se baci na ler, nikad ne prestaje da bude zabavan. Nije savršen i gladak, ali vrijedi. Ima srce i to se osjeća; to je ono što vas kupuje da ostanete. Stoga, sve što vam poželjeti možemo jeste da se zaista zavalite na tom zadnjem sjedištu i uživate u vjetru u kosi. Svašta vas na drumu sa Džimijem čeka, od tone podignute prašine, bježanije i ćeranja maka na konac sa korumpiranim policajcima i vođama sindikata, do totalno ludih Looney Tunes omaža i nekih skroz neobičnih faca koje čak imaju veze sa stvarnim životom. Bio to ekscentrični milijarder Hauard Hjuz ili zloglasni Elvisov menadžer Tom Parker, nebitno je – i najjače je. A kad u jednačinu uđe Džimijev otac Vejd (Korbin Brensen) i neke sitnice koje divnoću znače poput onog prstenčića sa pandicom na prstiću Džimijeve „sestrične“, vidjećete da je – i najslađe. Hej, ljudi, Džoš Holovej se vratio… Aleluja! Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 3.8/5

Kroz basne smo uz životinje učili o etici i mudrosti; u bajkama su se često ponašale bolje od ljudi; nad njihovim sudbinama smo možda prvi put plakali od tuge, a ne da bismo signalizirali neku svoju potrebu. Moja „trauma iz detinjstva“ bio je Stari Žuća iz istoimenog romana Freda Gipsona: hrabri i verni porodični pas se za svoje ljude žrtvovao i na kraju umro od besnila. Životinje, naročito psi, nisu prolazile ništa bolje ni u literaturi za malo stariju decu i tinejdžere – čak iako na kraju prežive, dotle se namuče. Uostalom, setimo se Džeka Londona i njegovih pasjih junaka koji se uvek, svim iskušenjima uprkos, trude da budu najverniji prijatelji.

Ako smo već utvrdili da je čoveku pas zaista najbolji prijatelj, usudimo se biti malo bezobrazni i duhoviti, pa recimo da su posebnoj vrsti ljudi piscima najbolji prijatelji i najvernije sluge – lektori i urednici. Pisac-mentor, urednica-prijateljica i četvoronožni nežni div (doga u crno-beloj „arlekin“ varijanti) susreću se u filmu „The Friend“ Skota Mekgija i Dejvida Sigela.

Gospodin od metra

„Hoće li pas preživeti?“ Tim pitanjem, koje smo i mi retorički postavljali čitajući tužne priče i gledajući sjetne filmove sa životinjama, otvara se i naracija u filmu. Naracije će biti mnogo, pomalo će i opterećivati film i podsećati nas da je u pitanju adaptacija književnog dela Sigrid Nunjez , ali makar će biti vrlo filmski pismeno izvedena. Uostalom, to i ne treba da čudi od Mekgija i Sigela, kojima ekranizacije književnih predložaka vrlo dobro idu.

Sledeća scena vodi nas na privatnu večeru za finu njujoršku gospodu na kojoj pisac Volter (Bil Marej) „drži slovo“ o Andersenu. Šarmantan je on i duhovit, ali to ga neće spasiti makar od verbalne opaske jedne gošće koja će ga upozo -

Rejčel Hilson šarmira u ulozi prve afroameričke FBI agentkinje

Piše:

Marej, Vots i doga Bing ukrašće vam srca filmom „The Friend“

Iako zvuči kao tipska priča o životu nakon gubitka, u kojem životinja postaje neka vrsta supstituta za voljenu osobu, ova dramedija to, ipak, nije. I to najviše duguje glumcima

riti da je u svoju interpretaciju učitao i fantaziju o silovanju. Voltera ćemo nastaviti da upoznajemo kroz celi film bez obzira na to što već u sledećoj sekvenci saznajemo da se ubio, ostavivši za sobom dve bivše žene, kćerku Val ( Sara Pidžen) sa kojom nije bio u najboljim odnosima, gomilu bivših ljubavnica, obožavatelja, obožavateljki i prijatelja kojima će njegova veština sa rečima mnogo nedostajati. Marej će pak nastaviti da ga igra u flešbek-scenama. Među ucveljenima je i Volterova najbliža saradnica i prijateljica Ajris (Naomi Vots), takođe književnica, ali koja pati od kontinualne blokade. Njoj je, poluzvanično, u amanet ostavljeno da uredi njegovu prepisku za knjigu te da to učini zajedno sa Val koja treba da „ispeče zanat“. Sve je to Ajris mogla da očekuje, ali jedan drugi „poklon“ u piščevom nezvaničnom testamentu – nije. U pitanju je Apolo, gospodin od nekih šest godina, navodno finih manira, u smislu da nije preglasan i ne pravi štetu po kući, ali je i vrlo tužan nakon gazdine smrti. Pas je „pripao“ Ajris zato što ona voli živo -

tinje, a čini se da veliki pisac nije uspeo da pronađe razliku između mačke i doge od metra.

Više od plakalice

Budući da smo u Njujorku, gde književnica, lektorka i profesorka kreativnog pisanja ne može da kupi stan, već je primorana da živi u zgradi gde psi nisu dozvoljeni – eto još jedne potencijalne frke. Ajris, dakle, mora da se potrudi da Apolu nađe novi dom, ali joj pas brzo prirasta srcu. Oni će zajedno naučiti ponešto o žalovanju, prevladavanju tuge, nastavljanju sa životom – i o Volteru, čija je persona očito bila i ostala toliko velika da se čak i nakon smrti oseća njegovo prisustvo. Zvuči kao tipski film o životu sa tugom i nakon gubitka, u kojem životinja postaje neka vrsta supstituta za osobu koju smo izgubili. Iako je taj kliše oproban ne samo u filmu nego i u životu, to ga ne čini ništa manje stereotipnim. Uz malo literarnih pretenzija autorskog dvojca koje su svakako prisutne, ovo bi mogla da bude jedna od onih tipičnih manipulativnih „plakalica“. Srećom, imamo glumce koje imamo. Iako je prisutan tek u epizodama, Bil Marej je prezentan i u komičnom i u dramskom ključu, uz auru šarmantnog seronje. Naomi Vots je ta koja dobar deo filma nosi na sopstvenim plećima, još jednom dokazujući da može da zađe u emotivne dubine. Njih dvoje su već delili ekran, recimo, u „St. Vincent“ (2014) Teodora Melfija, takođe klišeizirano postavljenom, ali majstorski izvedenom filmu, u kojem se odrasli ljudi nose sa životom, menjaju, uče i prilagođavaju novim prilikama.

Otkriće filma je, ako to može tako da se kaže, ipak, Bing koji igra Apola. On je svakako njegova duša, ogromna i topla, poput velikog psa koji vam se ugura prvo u krevet, a onda i pod kožu. Da li je to gluma ili samo pojava, pitanje je – ali

njegovo prijateljsko prisustvo je svakako lekovito kako za Ajris tako i za nas gledaoce. A ako smo sadašnji ili bivši „kučkari“, onda je „The Friend“ jedno sasvim novo iskustvo na emotivnom nivou.

Ocjena: 3.7/5

Trojac kojem emocije odlično idu

kanski festival

Iz Kana: Marina D. RichteR

Film „Eddington“ Arija Astera , sa sve zvezdama teške kategorije – Hoakinom Finiksom , Pedrom Paskalom, Emom Stoun i Ostinom Batlerom – bio je sa razlogom jedan od najiščekivanijih u Kanu. Ipak, kako se na premijeri ispostavilo, diglo se mnogo buke ni oko čega. Sa radnjom smuti, pa prospi i previše toga što je hteo da nausput analizira, kritikuje ili upotrebi u svrhe razbuktavanja radnje –Aster je ispalio teški ćorak.

Pet završnica

Deo kolega „Eddington“ naziva vesternom iako nema ništa od onoga što ovaj žanr podrazumeva, osim takozvanog tri-galonskog šešira na glavi Hoakina Finiksa i suncem spržene zemlje u fiktivnom gradiću Novog Meksika.

Da li je neki film vestern ili nije, uopšte nije bitno – ako vozi, vozi. Problem je u tome što „Eddington“ za volanom ima vrlo lošeg vozača koji, pritom, sedi u „lamborginiju“ koji ne zna da ceni, pa se češe o bankine dok ne stigne na parking, gde se premešta sa mesta na mesto posle pet pokušaja. Film se završava upravo toliko puta, a da se Aster zaustavio na tom prvom „kraju“, ukupni utisak bi bio mnogo bolji. „Eddington“ nije samo naporno dugačak nego je i toliko smušen i beskrvan (iako krv teče u potocima) da je to iritantno. Da stvar bude gora, film kreće vanredno dobro, sa Finiksom koji smesta ulazi u sitničav verbalni konflikt sa predstavnicima reda i zakona susednog mesta u kome uglavnom žive američki domoroci. Njegova uloga je relativno karakterno razrađena, pa se nakon desetak minuta čini da će se nešto osvežavajuće originalno dogoditi na velikom platnu, dok ta mustra ne postane suviše iscrpljena.

Da je u pitanju Netfliksova mini-serija razbijena na malo bolje napisane četiri epizode – od filma „Eddington“ bi još

Velike glumačke zvijezde protraćene na beskrvni vestern „Eddington“

Teški ćorak Arija Astera

i nešto ispalo. Ovako se čovek u mraku bioskopa cedi kao limun čija je kora otvrdnula, pa to ide onako mučki. Da se ne lažemo, potencijal koji se ovde vidi jeste ogroman i moglo je tu da se izrodi svašta. Nažalost, priča uopšte nije dobro strukturisana, pa ne može ni da mrdne.

Flojdovo ubistvo

Da je u pitanju Netfliksova miniserija razbijena na malo bolje napisane četiri epizode – od filma bi još i nešto ispalo. Ovako se čovjek samo muči

Radnja se odvija pandemijske 2020. godine, na početku kovid-restrikcija kojih se maltene svi pridržavaju osim bandoglavog šerifa Džoa Krosa (Finiks) koji se opire propisima gradonačelnika Teda Garsije (Paskal) o obavezi nošenja maske. Taj tvrdokorni otpor se kasnije ispostavlja čak i razumljivim, što je, iskreno rečeno, i jedino iznenađenje u filmu. U prvoj sceni Krosa vidimo za volanom pandurskog auta, negde u nekoj pampi, dok paralelno gleda „Tik-tok“ video

nekakve influenserke o tome kako se veze rasturaju ukoliko partneri ne dele isto mišljenje o imanju/nemanju dece i u zumiranu fotografiju supruge Luize (Stoun) na laptopu. To je prvi od mnogih spojlera filma koji je odista ovogodišnji pobednik u otkrivanju maltene svega što će se dogoditi. Fali mu samo neko sa mikrofonom da to dodatno naglasi jednim: „Obratite pažnju na ono što dolazi za 1, 2, 3… Idemo!!!“ Zapravo, precizan momenat kada radnja počinje može se vrlo lako locirati: priča kreće nekoliko dana pre smrti Džordža Flojda, koja je potresla Sjedinjene Države. Njegovo ubistvo uz prekoračenje sile

Šerif protiv gradonačelnika – Hoakin Finiks protiv Pedra Paskala

koju je iskoristila policija – postaje ključni element radnje i maskirna zavesa za krvavi zločin čiji će počinitelj učiniti sve da krivicu prebaci na drugoga. Socijalne mreže i naša opsednutost samopromocijom ili, jednostavno, prezentnošću, pa i popularnošću onoga što svakodnevno objavljujemo svetu – ovde su stavljene pod lupu. Rat dva ključna čoveka u gradu počinje sa jednom takvom objavom i razbuktava se sa sledećom.

Ljudi se i ovde, što se toga tiče, ponašaju kao i u stvarnom životu. Ako vide dramu, izvlače telefon ne da pomognu već da fotografišu ili snime (potencijalni) incident. Američka opsednutost oružjem takođe je jedna od stvari koje Aster želi da pokaže u ekstremnoj formi. Ta strana je u filmu prikazana prilično problematično. Scenaristički posmatrano, ovde bi trebalo uzeti jedan smer, a ne lutati od kritike do komedije, pa dalje do nekog nedefinisanog prostora u kojem čovek naprosto ne zna šta da misli.

Opaljena čarapom

Potreban je poseban talenat da se od Pedra Paskala i Eme Stoun ne izvuče ništa. Jedna od najboljih glumica današnjice, koja briljira iz filma u film, u promašaju „Eddington“ harizmatična je kô krpena lutka koju neko cimne da trepne, da se ukoči i zuri, pa joj se povremeno otvore i usta. Samo u nekoliko scena dobija priliku da izgovori više od tri prostoproširene recenice u dijalozima, a samo u jednoj da nam pruži nagoveštaj o tome ko je i zbog čega je njen karakter kô opaljen čarapom po glavi. Blago rečeno, u tom gradiću, mimo gradonačelnika i obezbeđenja samoposluge, kao da

svi piju vodu kontaminiranu nekom drogom. Ljudi su portretisani ili kao glupani ili kao ludaci i čudaci. Najveća greška koju je Aster napravio ogleda se u samom pristupu priči i tome što film „Eddington“ nije pretvorio u pravu komediju, a za to je imao više nego dovoljnog materijala.

Delovi filma koji su vođeni isključivo humorom najbolje funkcionišu. Takva je, recimo, izborna kampanja gradonačelnika za produženje mandata (prava šećerna vodica iz telenovele) ili sprdanje na račun teoretičara zavere.

Da je takvih momenata više, „Eddington“ bi postao bom-

momenata postaje mnogo lakši za gledanje.

Aster je, takođe, dobar kada se sprda na račun belih, privilegovanih ljudi koji se zapale da štite nečija prava, pa preteruju do te mere da ih oni za čija se prava navodno bore gledaju kao da su sa Marsa pali. Odličan je taj sporedni rukavac priče o tome kako je ljude lako zapaliti i motivisati da se „prime“ na nešto kao šišarke, ali i kako takvo nešto može da se dogodi iz potpuno banalnih razloga. Na primer, zarad impresioniranja cure zainteresovane za politička dešavanja.

Gala uz viršle

Na neke od tehničkih aspekata filma „Eddington“ čovek zaista ne može da se požali. Fotografija je impresivno besprekorna, ali kada je uopšte

Darijus Kondži omašio?

bona. U tom smislu, pravi naklon ide Ostinu Batleru koji je fantastičan kao harizmatični, ali lud kô struja antivakser sa ruljom sledbenika koji svi dele istu traumu iz detinjstva. Ova uloga je toliko drugačija od svega što smo od njega do sada dobili da uspeva da baci svetlost na iznimno veliki talenat. I „Elvis“ ( Baz Lurman , 2022) i sve što je prethodno radio na stranu – „Eddington“ je, ipak, ponajbolja demonstracija glumačke sile Ostina Batlera.

O čemu se tačno radi u filmu zaista je teško objasniti. Finiksov šerif pasionirano mrzi Paskalovog gradonačelnika iako skoči čim ga ovaj pozove – nekada da pripomogne, ali još češće da mu oteža život. U njegovoj glavi, Garsija je neko ko je uništio Luizin život, što je, ipak, proizvod priče fabrikovane da se zaštiti pravi napasnik.

Šerifovu glavu dodatno puni tašta Daun (moćna Dirdra O’Konel) koja je u kući svoje kćerke i zeta zaglavila zbog lokdauna te koja kao teoretičarka zavere ne zaklapa usta. Njen lik takođe unosi zdravu dozu humora u film koji zbog takvih

Persijski majstor svog zanata stajao je iza kamere neverovatnih filmova i u svoju filmografiju upisao: „Delicatessen“ (1991) i „The City Of Lost Children“ (1995) Žan-Pjer Ženea i Mark Karoa, Ženeov „Alien Ressurection“ (1997) , Finčerov „Se7en“ (1995), Bertolučijev „Stealing Beauty“ (1996), „Uncut Gems“ (2019) braće Safdi, „Armaggedon Time“ (2022) Džejmsa Greja i, konačno, saj-faj „Okja“ (2017) i „Mickey 17“ (2025) Bongdžun Hoa

Specijalni efekti, maska i kostimografija su tip-top, a scenografija je besprekorna. Kada se to sve posloži, čovek se oseća kao da je na gala banketu u velelepnoj palati sa sjajnom muzikom, ali mu se sve vreme serviraju kuvane viršle i toplo pivo u belim rukavicama. Nije ovo film koji će nekoga oterati iz bioskopa, ali nije ni nešto što se preporučuje drugima da pogledaju. Ima nečega što čoveku može da ostane u glavi, pogotovo kada je reč o komičnoj strani, ali drugo ispari odmah. U Kanu su sve projekcije, naravno, bile dupke pune i tapšalo se, i vikalo „Uraaa!“ (čulo se, doduše, i „Buuuuu“), i padalo se u nesvest, i čekalo se na autograme. Sve po protokolu. No, to je uvek slučaj sa svim filmovima sa megazvezdama bez obzira na to ima li tu kvaliteta.

Ocjena: 2.5/5

Plakat jednog od najizvikanijih filmova sa festivala

festival-cannes.com

Pascal Le Segretain / Getty Images

Stoun, Paskal, Aster, Finiks i Batler na Kroazeti

kanski festival

„Nouvelle Vague“ – Linklejterovo pismo neizbrisivim filmadžijama

Elokventan omaž Godarovoj generaciji

Iz Kana: Marina D. RichteR

Sećate li se kako je Žan-Lik Godar reagovao na dramediju „Redoutable“ (2017) Mišela Haznavičijusa o nastanku njegovog filma „Kineskinja“ („La Chinoise“, 1967) i aferi sa glumicom Anom Vjazemski? E, da je kojim slučajem još među nama, sigurno bi zajedljivo opalio i po Linklejterovom omažu njegovom kultnom prvencu „Do poslednjeg daha“ („À bout de souffle“, „Breathless“, 1960). Linklejterov „Novi talas“ („Nouvelle Vague“, „New Wa-

Američki režiser očigledno pati od fetišizma, jer do stvari koje je izbunario može da dođe samo neko ko je čitavog života proučavao francusku filmsku/kritičarsku scenu

ve“) podelio je kritičare u Kanu na dva tabora. Ali, iskreno, njegova crno-bela vizuelna poslastica ne može se nazvati lošim filmom čak i ako nije po nečijem ukusu.

Po načinu na koji je snimljen „Nouvelle Vague“ je, pre svega, omaž od Linklejtera za Linklejtera, a ne toliko za Godara. Zbog čega? Pa, zato što američki režiser uranja u priču o Godarovoj opsesiji da, kao i kolege iz tadašnje redakcije (Žak Rivet, Klod Šabrol,

Erik Romer i Fransoa Trifo, između ostalih) snimi prvi autorski film – naslovljavajući sopstveno ostvarenje prema francuskom „novom talasu“ i pompezno slivajući sve svoje filmsko znanje i detalje u kartografiju pariske filmofilske scene.

Ta scena je, kao što znamo, krajem pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka bila gusta i veoma aktivna. Kako se nositi sa bremenom takve odgovornosti?

Upuštanje u tu vrstu avanture jeste zahtevno, teško i stvar je velike hrabrosti. Zbog toga nije ni čudo što je Kventin Tarantino posle svetske premijere filma oduševljeno skočio na noge i zagrlio kolegu. I drugi režiseri priključili su se njegovom oduševljenju, ali… Da li je „Nouvelle Vague“ takve reakcije zavredio? Ne računajući Linklejterovu hrabrost, kakav je finalni rezultat?

Usijana knjiga

Da bi pojasnio stvar i olakšao publici dešifrovanje tog plodonosnog filmskog perioda, Linklejter svakog filmadžiju i člana snimajuće ekipe pojedinačno predstavlja statičnim snimkom (ili kolektivnim snimcima), pogleda direktno upravljenih ka kameri, sa belim titlovima koji ih jasno imenuju, bez obzira na to u kojem se segmentu filma „Nouvelle Vague“ pojavljuju. Jednom takvom prezentacijom jezgra tima redakcije „Cahiers du Cinema“ – i otvara film. Za svaki slučaj. I na tome mu hvala iako je to jedan, onako, malo pokroviteljski ton. Da se ne lažemo.

Nakon premijere u Kanu, jedan od francuskih novinara pitao je da li je moguće napraviti film o Godaru u Godarovom stilu. Na to je lako dati odgovor – nije. I zato je dobro što Linklejter nije imao tu nakanu, suprotno onome što se ovde ili onde o filmu šušne. „Nouvelle Vague“ je ljubavno pismo čitavoj generaciji filmadžija i filmom opijenih profesionalaca

Linklejter (desno) sa Gijomom Marbekom koji igra Godara

Linklejterovo ljubavno

filmadžijama

omaž generaciji

koji su ostavili neizbrisiv trag u svetu kinematografije, pa se Ričard potrudio da sve uradi po protokolu, da potpiše svako ime i da još dodatno objasni koji im je opis posla.

Ta košnica talenata prikazana je u svoj svojoj euforičnosti, obavijena oblacima dima, zaokupljena mislima o radu kolega i zabavljena stvaralačkim procesom. Linklejter očigledno pati od fetišizma, jer do stvari koje je izbunario može da dođe samo neko ko je čitavog života proučavao francusku filmsku/ kritičarsku scenu, i to ne samo ono što je dolazilo iz njihovih pera već i stvari koje su im izletale iz usta.

Vidi se da je prostudirao svaku knjigu o tom periodu te da mu je jedan od glavnih izvora bio Antoan de Bek : postoje čitave scene zasnovane na onome što je francuski profesor, inače specijalista za „novi talas“ i kritičar koji je u 22. godini objavio prvi članak – osmrtnicu Fransoa Trifoa ni manje ni više nego u „Cahiers du Cinema“ (od 1996. do 1998. je čak bio glavni i odgovorni urednik lista), opisao u brojnim publikacijama. Njegova knjiga „La Nouvelle Vague: portrait d’une jeunesse“ (1998) usijala se u Linklejterovim rukama.

U to da li američki režiser poznaje Godara nema nikakve sumnje. On mu je pod kožom. Ali – šta Linklejteru Godar znači? I, još značajnije, šta je hteo da kaže sa filmom „Nouvelle Vague“? Da li je samo rekonstruisao priču iz radoznalosti i sopstvene predanosti filmu – ili poželeo da sebe približi nekome ko je okrenuo filmski svet naopačke i posegne za stepenikom vi-

22. maj 2025.

še na kanskoj festivalskoj špici na kojoj su ispisana najznačajnija imena svetske kinematografije?

Lavina smeha proletela je kroz bioskopsku salu tokom scene u kojoj Godar, Trifo (strah i trepet filmske kritike, zvali su ga „grobar francuske kinematografije“) i Rivet diskutuju o tome kako je neshvatljivo zašto su svi u Kanu, a oni ne. Eto, to je taj kanski mamac koji bi mogao da se protumači kao udvaranje publici.

Frapantna sličnost

Jeste da je izvesno da, kada praviš takav film sa takvom temom, znaš gde ćeš završiti – u Palati festivala, u glavnom takmičarskom programu. Znaš i da ćeš prošetati crvenim tepihom i da će ti klicati. Francuska, njihov filmski bog, njihovi glumci. Ali Godar je neraskidivo vezan za Kan, a film to i pokazuje. Ričard Linklejter prošle godine snimao je tu neke delove filma, a ove „Nouvelle Vague“ pokazuje publici. Kasting je fascinantan ne samo u smislu glumačkog kvaliteta već i neverovatne fizičke sličnosti svih protagonista sa ljudima pod čiju kožu uskaču. Linklejter tu nije napravio ni najmanji previd. Obri Dalin izgleda kao da je direktan potomak Žan-Pol Belmonda , a Amerikanka Zoi Dojč je slika i prilika Džin Siberg

koju je Trifo svojevremeno zvao „najboljom glumicom u Evropi“.

Preciznost manijaka

Proces snimanja legendarnih scena iz Godarovog filma rekreiran je sa manijakalnom preciznošću, uz vešto naglašavanje stepena režiserove inventivnosti i samovolje kojom je na početku dovodio članove tima do izbezumljenosti, dok nisu prihvatili da Žan-Lik samo tako može da funkcioniše. Bruno Drejfurst fabulozno kanališe očaj Godarovog producenta „Bo-Boa“, tj. Žorža de Boregarda, koji je pristao da prođe kroz čitavu golgotu pod uslovom da njegov novi klijent snimi debitantski film prema ideji za skript Fransoa Trifoa, inspirisan istinitom pričom o lokalnom mangupu koji je u Marseju ubio pandura i upao u debelu nevolju, ali je potom u Parizu pronašao devojku –mladu američku studentkinju koja se izdržava prodavanjem novina i koja nema pojma da se zabavlja s ubicom u bekstvu. Gijom Marbek je pljunuti Godar sa kraja pedesetih i početka šezdesetih, pa je čak i način na koji priča – neprekidno citirajući razne književnike, filmske stvaraoce ili slikare – efektan povratak u prošlost i u režiserove čuvene izjave i verbalnu, uvek vrlo kalkulisanu intelektualnu gimnastiku. Mada, mo-

gao je Linklejter makar jednom da mu strgne naočare za sunce sa lica, eto, makar u scenama u kojima sedi u bioskopu. Sitničarenje na stranu, tehnički gledano u „Nouvelle Vague“ nema nekih omaški. Godarov opsesivni kreativni proces, kojim je pretumbao stilističke i narativne konvencije i stvorio potpuno nova pravila, pa čak i ona koja se tiču organizovanog rada i snimanja prema rasporedu – vizuelno je predstavljen u suprotnom duhu. Linklejterov film je prijemčivo strukturisan, pa deluje utegnuto, nerazvučeno, knap koliko treba iako je skakutavo pitak. Ni u tom smislu ne propušta Amerikanac da podseti da „Do poslednjeg daha“ možda ne bi bio takav kakav jeste da ŽanPjer Melvil (Tom Novembr), jedan od retkih ljudi koje je bandoglavi Godar slušao, nije rekao da mu je film predugačak i da mora da ga sreže na 90 minuta. To je, na koncu, i urađeno, a i Linklejter se, srećom, zadržao u okviru ugodne minutaže (105 min.).

Nego, kakva bi mogla da bude budućnost ovog filma namenjenog hardkor filmofilima? Vreme će pokazati… Jedno je sigurno: „Nouvelle Vague“ neće svom autoru napuniti džepove. Ipak je ovo jedan od onih filmova koji se prave srcem i opijenom zanesenošću, a ne radi zarade. Ocjena: 4.3/5

Zoi Dojč – slika i prilika Džin Siberg

kanski festival Dugoiščekivana animirana

Iz Kana: Marina D. RichteR

Dugih 15 godina dele nas od poslednjeg dugometražnog animiranog ostvarenja Silvana Šomea. „The Illusionist“ (2010) bio je film o Žaku Tatiju, zasnovan na scenariju ovog legendarnog francuskog režisera i komičara koji pre toga nije dobio priliku da ga završi i smesti na veliko platno. Ove godine pak Šome se okrenuo drugoj domaćoj veličini – francuskom piscu Marselu Panjolu, čoveku koji se upisao u istoriju kao jedan od najznačajnijih autora 20. veka i kome rodna zemlja tepa da je „duša Provanse“.

Prgavac i švaler Šome je ime koje je odmah, pre premijere u Kanu, privuklo „Wild Bunch“, jednu od najjačih distributerskih kuća na svetu, da ga preuzme za internacionalno tržište, bez razmišljanja.

To znači da je filmu „A Magnificent Life“ („Marcel et Monsieur Pagnol“), koji je premijerno prikazan u okviru kanskog segmenta „Specijalne projekcije“, osiguran marketing o kome mnogi autori mogu samo da sanjaju. No, priroda ovog filma je takva da teško može da osvoji srca gledalaca van Francuske, mimo entuzijasta koji opsesivno prate karijeru njegovog stvaraoca. Zašto to možemo tvrditi sa takvom ubeđenošću? Biće obrazloženo.

Da počnemo od početka. Šome je napisao scenario zajedno sa Panjolovim unukom Nikolom prema podlošku koju su im

Čarolija i duša

pružili piščevi dnevnici i serijal eseja za francuski list „El“. Naime, dok je bio na vrhuncu karijere, dobio je ponudu da za list priredi serijal eseja o svom odrastanju u Provansi, odluci da pođe u Pariz i početku plodonosne, fascinantne književne karijere.

Ono što vidimo na velikom platnu jeste biografski film, zašećeren romantičnim prikazom života esejiste, noveliste i pozorišnog i filmskog režisera, koji, ipak, nije bio baš tolika cvećka kao što bi autori njegove animirane biografije to voleli da prezentuju. Panjol je bio

švalerčina i prgave naravi, što je sve išlo u prilog njegovom uspehu i slavi.

„A Magnificent Life“ je baš to što nam kaže da jeste u engleskom prevodu – slika njegovog veličanstvenog sižea, dok prevođenjem francuskog originala dobijamo znatno jednostavniji naslov „Marsel i gospodin Panjol“.

Ova magično animirana biografija neće, možda, ispričati pravu priču o toj malčice nezgodnoj strani Marsela Panjola, ali će nam otkriti bitne korake njegove karijere i bliže nas upoznati sa kružokom najbližih prijatelja. „A Magnificent Life“ osunčaće nas prelepim krajolicima Provanse, grubim šarmom Marseja i elegantnom arogantnošću Pariza, koji tradicionalno izgladnjuje armiju umetnika, dok šačicu drugih talenata zaliva šampanjcem i posipa kavijarom… Baš onako kako i ovde u Kanu to sa „nama“ i „njima“ rade festival i njegov šef Tijeri Fremo. Ti ambijenti su dati sa neverovatnim osećajem za detalj i duh

vremena, a sve uz originalnu muziku koju je za film komponovao Stefano Bolani. Poznat po saradnji sa velikim imenima poput Čika Korije i Peta Metinija i sa vodećim simfonijskim orkestrima, Bolani se ističe s originalnim aranžmanima i s izvanredno dobrim osećajem za muzičke stilove raznih epoha. Muzika prati film skladno i umereno, što je u poslednje vreme, nažalost, postala retkost.

Čarolija je i u glasu i glumačkom daru koji Panjolu poklanja Loren Lafit, kojem je kao odskočna daska poslužio triler „The Crimson Rivers“ (2000) Matjua Kasovica, nakon čega su usledile saradnje sa Gijomom Kaneom („Little White Lies“, 2010; „We’ll End Up Together“, 2019) i Mišelom Gondrijem („Forth on the Daydream“, 2012). Šira internacionalna publika gledala ga je u seriji „Tapi“, koja mu je 2023. donela nominaciju za Emi nagradu. Taj baršunasti glas savršene dikcije opet sleće na uši frankofonog sveta, makar što se tiče lepote samog jezika. Čarolija tonaliteta, srećom, ostaje.

Silvan Šome na svjetskoj premijeri u Kanu

Gareth Cattermole / Getty Images

„A

Magnificent Life“ o piscu Marselu Panjolu

duša Provanse

Šomeova vezanost za pisca kojem je posvetio film počela je davno, otkrivanjem njegovog sveta kroz školsku lektiru, a s obzirom na to da te knjige pamti kao toliko živopisne, da „deluju kao da su nacrtane“ –animacija je bila najadekvatniji način da svom idolu pristupi. Kada su mu se pre osam godina obratila dva producenta i unuk voljenog pisca sa pitanjem da li bi bio zainteresovan da o njemu režira dokumentarni film s animiranim elementima, Šome je isprva oklevao. Nije želeo da kaže „da“ s obzirom na to da se grozi hibrida, ali naposletku je pristao da animira dve scene za taj projekat. Na njegovu sreću, samo je to što je Šome liferovao privuklo pažnju, tako da je ideja o kolažu svega i svačega pala u vodu.

Bilo je potrebno i napisati novi scenario sa kompletno drugačijom vrstom narativa ne samo što se tiče biopika Marsela Panjola već i načina na koji je Šome do sada radio. Ovo je, naime, prva animacija za koju je napisao scenario sa dijalozima. Iako je „The Illusionist“ nastao prema tekstu Žaka Tatija, bio

Šomeov film osunčaće nas prelijepim krajolicima Provanse, ali i elegantnom arogantnošću Pariza koji izgladnjuje armiju umjetnika, dok šačicu drugih talenata zaliva šampanjcem i posipa kavijarom… Baš onako kako i ovdje, u Kanu, to sa „nama“ i „njima“ rade festival i njegov

šef Tijeri Fremo

je veran autorovom stilu, a Šomeov dugometražni prvenac

„The Tripplets of Belleville“ (2003), kao i kratkometražni debi „The Old Lady and the Pigeons“ (1997) bili su bez ijednog dijaloga i fokusirani na pokrete umesto na reči.

Misterija publike Novina je i to da je film animiran kompjuterski, ali da citiramo Šomea – „i za to su potrebne ruke“. Da gospodin Panjol i njegovi sagovornici u filmu nisu toliko pričljivi, proces animacije bi tehnički bio mnogo kraći i jednostavniji. Pokret usana, sinhronizacija izgovorenog

i usklađivanje ritma uzeli su skoro jednako mnogo vremena kao da je posao rađen rukom. Sa jedne strane, efekat je tehnički gledano impresivan – a s one filmske, kada ste u koži gledaoca, to ima i negativnih strana koje se tiču dužine i težine dijaloga koji nisu lako varivo. Iako se trend lagano menja, pa su izazovniji animirani filmovi postali učestaliji kao, na primer, lepota od stop-animacije „Memoir of A Snail“ (2024) Adama Eliota, još će mnogo voda proteći dok se ne razbije navika da se određene vrste priča „moraju“ pripovedati na izvestan način i za jasno definisanu publiku.

U tom smislu postavlja se pitanje kojoj je publici namenjen Šomeov omaž najpoznatijem sinu Provanse. Za decu nije, a za odrasle stiže u paketu sa geografskim barijerama, moguće čak i unutar same Francuske. U doba striming platformi, osim ako „Wild Bunch“ ne izvede neku od svojih mađija, film će biti kratkog bioskopskog veka. I šteta što je tako, jer „A Magnificent Life“ jeste magično lep i skockan kao za crveni tepih koji je u Kanu i dobio, a pažljivom oku neće promaći to da se animirane figure u filmu ponašaju kao žive. Bolje rečeno, doživljavamo ih kao pozorišne glumce, koji pred našim očima igraju na pozornici: uzdahnu, zastanu, pogledaju se, pa nastave.

Film je prošaran odista uzbudljivim poglavljima iz piščevog života, a ta riskantna odluka da izvesna poglavlja ne idu hronološkim redom rešena je istovremenim postojanjem Panjola kao odraslog čoveka i mnogo mlađe verzije. Devetogodišnjak pun snova javlja mu se kao duh iz prošlosti i stupa u konverzaciju sa starijim sobom, preispitujući odluke koje su donosili. I slava Šomeu što se zaustavio na 90 minuta, jer bi svaka preko počela da se oseća. Eto nekoga ko zna da stane gde treba…

Ocjena: 4/5

Biopik u kojem je protagonista podijeljen na devetogodišnjeg Marsela i starijeg gospodina Panjola

zerkalo

Piše:

Marija

IvanovIć-nIkIčevIć

Postoji li nešto što ne mogu da zaliječe ili barem malo poprave mamina ili babina kuhinja? Bila to prehlada, slomljeno srce ili „samo“ dan toliko naporan da biste najradije zaustavili Zemlju i sišli – njihove ruke znale su i, za one koji još imaju sreću da ih imaju, još znaju da umijese nešto što može da nas digne iz ništavila. I podsjeti da su ljubav i briga glavni sastojci najboljih kulinarskih recepata – da varjača miješa srcem.

Na taj sentiment, na osjećaj da nema tog restorana i šefa sa pet Mišlenovih zvjezdica koji može da se uporedi sa trpezom naših mama i baka, ide režiser Stiven Čobski („Perks of Being of Wallflower“, 2012) u Netfliksovoj novoj hit dramediji „Nonnas“.

Nažalost, rezultat nije ekvivalent cicvari, sarmi ili nekoj trećoj majstoriji po čijem mirisu, ukusu i toplini cijelo dje-

tinjstvo pamtimo te koje nas instant vrati u najbezbrižnije dane čim je kušamo.

Dragocjeni recepti

„Nonnas“ je zapravo biografska dramedija; inspirisana je istinitom pričom o pokretanju njujorškog restorana „Enoteca Maria“. Godine 2007, nakon mamine smrti (i svega nekoliko godina nakon što je izgubio i sestru i baku), Džo Skaravela donio je impulsivnu odluku – da se preseli iz Bruklina na Stejten Ajlend i da nasljedstvo uloži u italijanski restoran sa njenim imenom. U kojem, pazite sad, glavni šefovi nijesu profi kuvari, već italijanske bake, orne da podijele porodične recepte usavršavane generacijama.

Odličan recept nije izrodio dirljivu

Ni blizu mirisa bakine kuhinje

Glumački ansambl ubjedljivo je najukusniji sastojak filma. Stare dame spašavaju ga od bljutavosti i sentimentalizma, pa i od totalno klišeiziranog predstavljanja italijanske kuhinje i kulture

Zavrzlama? Pa, Skaravela do tog trenutka nije znao ništa o vođenju bilo kojeg biznisa, pa

ni restoranskog. I, umjesto da razmišlja glavom – mislio je srcem. Sve što je imao uložio je u stvaranje mjesta u kojem bi mogao da rekreira taj osjećaj porodične topline koju su mu pružale mamina i babina kuhinja. Ne bi li im, naravno, tako produžio život.

Manje od 20 godina kasnije, „Enoteca Maria“ eto je, i dalje je na Stejten Ajlendu. I ne samo što je uspjela da opstane uprkos svim šansama, nego tu kuvaju bake sa svih krajeva svijeta… I to za gurmane koji su spremni da čekaju i nekoliko mjeseci na svoje mjesto za stolom.

Gerijatrijske osvetnice

Džoova priča o zalječenju, prevazilaženju tuge i očuvanju sjećanja na bližnje – filmska je do koske, nema što. Takođe je, sa svim tim nostalgičnim feelgood vajbom, i vrlo pipava za prenošenje na ekrane. Jer džaba imaš sve potrebne sastojke, ništa ti to ne vrijedi ako nemaš mamine ili bakine spretne ruke za miješanje sosa.

E, Čobski i scenaristkinja Liz Maksi (inače, njegova supruga) imali su listu na izvol’te, ali nijesu uspjeli da ispeku onu jednostavnu i tako blisku magiju koju vezujemo za porodične recepte. I za ljubav koja izvire iz svih tih od brašna, šećera i umaka slijepljenih, zauvijek dragocjenih rukopisa naših mama i baka.

„Nonnas“ počinje sa sjećanjem na djetinjstvo, kušanjem babinog magičnog paradajz sosa oko čijeg je tajnog sastojka, za punim stolom koji vibrira od radosti, glavu razbijala cijela porodica. Jedan rez i 40 godina kasnije – ta ista kuća uvije-

Petorka ispred restorana u kojem su glavni sastojci – ljubav i nostalgija

porodici i zajedništvu u dramediji „Nonnas“

mirisa i ukusa kuhinje

na je u crninu. Džo (Vins Von) već se oprostio od bake, a sada mora da kaže zbogom i mami. I uopšte nije spreman za to. Najbolji prijatelj Bruno (Džo Manganjelo iz „True Blood“) i njegova supruga Stela (Drea de Mateo iz „The Sopranos“) ubjeđuju ga da nađe curu, da kupi novi namještaj, da otplati hipoteku – ukratko, da iskoristi mamin novac da se sredi. No, Džo, ipak, donosi onu impulsivnu odluku, pa ga Bruno i Stela, kao jedini glasovi razuma, prate na Stejten Ajlend. I pomažu mu, kako znaju i umiju, da ostvari viziju o restoranu sa domaćom kužinom u kojoj će šefovi biti bake.

Kakvu samo ekipu Avendžera sa gerijatrije okuplja Džo! I, zaista, da su none najbolji dio filma „Nonnas“, postaje jasno već pri prvom susretu sa jednom od četiri bakice koje će pristati da kuvaju za njega. Njeno ime je Roberta (Loren Brako , čuvena psihijatrica što je Toniju prčkala po glavi u „The Sopranos“), bila je najbolja prijateljica Džoove mame… I baš joj nije do kuvanja pod stare dane, ali ’ajde, što mogne će pomogne, u pauzi između partija pokera.

Druga pridružena „osvetnica“ zove se Antonela (Brenda Vakaro iz klasika „Midnight Cowboy“ [1969] Džona Šlesingera) i komšinica je Olivije (Linda Kardelini), njegove simpatije iz srednjoškolskih dana. To je i povod za raspirivanje „starog plamena“ sa mature, iako je ta romansa mnogo manje zanimljiva i bitna nego ijedna od nona iz naslova. Treća pak šefica u restoranu, poslije javljanja na „Kregov oglas“, postaje tiha i pomirljiva Teresa (Talija Šajer, Koni

Korleone u „The Godfather“, ej!). I naravno da, kao bivša kaluđerica, ne zna odakle joj puca, kad ostale italijanske bakice krenu da se prepiru oko kakvoće recepata i rodnih krajeva, tj. regija Italije iz kojih dolaze. Džo možda nema dobar i precizan finansijski plan, ali srcem očigledno umije da nanjuši najbitnije. Tako dolazi i do četvrte, posljednje avendžerke, nekadašnje mamine frizerke i specijalke za dezerte Đije (jedna i jedina Suzan Sarandon). Za razliku od ostalih baka, ona je ta koja i pri kraju osme decenije – izgleda kao avion. Štošta će od Đije imati da nauče sve one o kakvoći, ticala se kulinarstva ili života koji treba i mora da se mljacka sa punim, otvorenim ustima bez obzira na to što svijet može reći.

Umjesto reklame

Imena i sav taj pedigre od projekata u zagradama dovoljno govore, ali vrijedi potcrtati: glumački ansambl ubjedljivo je najukusniji sastojak filma „Nonnas“. Vins Von čak je najmanje bitan, jer stare dame su te koje ga spašavaju od bljutavosti i pretjeranog sentimentalizma, pa i od totalno klišeiziranog predstavljanja italijanske kuhinje i kulture. Kad none drže čas, ona krilatica restorana i Džoove porodice „Dok sjediš za trpezom, nikada nećeš ostariti“ – počinje da važi i za „Nonnas“. Prigale jedna drugu, bacale fore o katoličkoj krivici, Sicilijancima i silikonima, ili ispovijedale najveće grijehe, krivice i propuštene šanse mladosti dijeleći bocu limunćela, četiri bake uspijevaju da razgale i oglad

REŽIJA: Stiven Čobski

ULOGE: Vins Von, Suzan Sarandon, Loren Brako, Brenda Vakaro, Talija Šajer

TRAJANJE: 112 min

ne i najveće skeptike u vezi sa crowd-pleaser filmovima. Zbog toga i jeste šteta što nijesu dobile više prostora te što dobar dio od 112 minuta pojedu totalno sporedne i znatno manje ukusne stvari, od Džoove romanse s Olivijom do načina na koji nepovjerljivi komšiluk, oličen u skiciranom Alu ( Majkl Rispoli ), reaguje na otvaranje restorana. Mnogo je scenaristkinja više brinula o tome da sve te niti narativa uveže uredno, da ne kažemo sterilno, sa sve mašnicom u finišu… I mnogo manje pažnje posvetila karakterizaciji koja mora da bude glavno jelo u ovoj vrsti soul food filma. U suprotnom, čemu dovođenje ovakvih glumaca? Bolje bi bilo (i svakako jeftinije) snimiti klasičnu reklamu za restoran, nego traćiti im vrijeme. Kada su režija i skript u pitanju, „Nonnas“ je odista siromašan film. Jedino čime je „bogat“ jeste crtanje poente da se sve, na kraju, svodi na porodicu, bila biološka ili odabrana. Da ironija bude veća, u fokusu je italijanska kuhinja, cijela fešta od ukusa koji su pak ponikli iz najvećeg siromaštva. Brašno, paradajz, sir, malo začina –i bog da te vidi. Malo je reći da se to ne osjeća u „Nonnas“.

Kad su već odabrali da rade striktno „po Italijanima“, iako u realnosti bake sa svih krajeva svijeta kuvaju u restoranu, onda totalna nezainteresovanost za kulturološki i istorijski kontekst postaje još spornija. Štoviše, sa bučnim i svađalački nastrojenim ili Italijanima koji sve i svakoga zasipaju hranom – „Nonnas“ je i stereotipan film. Još da protagoniste ne igraju takve mačke, vjerujte, mnogi bi ga iz „cipelice“ čak i dočekali kao da je uvredljiv.

Zauvijek srećni

Nećete ništa novo u vezi s italijanskom kulturom otkriti u ovom filmu, posebno ne o kuhinji. Za film o spremanju hrane, „Nonnas“ je začuđujuće malo posvećen receptima i samom procesu kuvanja. Tako da, ni govora o poslastici od koje voda kreće na usta, a kamoli tankoćutnih metafora i dubinskih studija karaktera poput serija „Foodie Love“ i „The Bear“ ili filmova „The Taste of Things“ ( Tran An Hung, 2023), „The Boling Point“ (Filip Barantini, 2021), „Babette’s Fest“ ( Gejbrijel Aksl , 1987)… Pa i „Ratatouille“ (2007), što da ne. „Nonnas“ je svakako mnogo niža filmska liga; nije njegovim autorima ni padalo na pamet se polaktaju sa takvom ekipom. Opet, nije dobar čak ni ako ništa ne očekujete i kriterijume žestoko smanjite. Iskren i sladak jeste, ali i previše ravan, dosadan, predvidljiv i ušećeren. Nije dobar comfort film izbor čak ni ako, bolesni i nikakvi, tražite bilo što da vas bar malo odobrovolji. Romantizovan je i prost „Nonnas“ skoro do parodije – i to je veliki problem za film sa pretenzijom da vam se odveć lako uvuče u srce. I nije da vam neće biti stalo hoće li restoran uspjeti i što će se sa svim tim divnim bakama dogoditi, nego od starta znate i nazirete „zauvijek srećni“. Sve vam je predvidljivo, malo što vas radi na emocije… I to je šteta. Zaista šteta – jer mogao je „Nonnas“ postati nešto najbliže što na ekranu može biti bakina dragocjena kuhinja.

Ocjena: 5/10

SERIJE Love, Death + Robots

Kadsve utihne u „Can’t Stop“, Entoni Kidis sa „This life is more than just a read-through“ najavi fajront, spusti zavjesu i za ruku povede na Drugu stranu. To „read-through“ u engleskom jeziku tiče se pozorišta; to je ono „čitanje“ sa prvih proba, sa sve kucanim scenarijom u rukama. Otprilike, kao neko najgrublje namješteno i nevješto uživljavanje i uigravanje u zadatu rolu.

E, onda dođe Dejvid Finčer i četvrtu sezonu serije „Love, Death + Robots“ otvori režiranim animiranim spotom „Can’t Stop“ sa nastupa benda Red Hot Chili Peppers… I od generacijske hitčine od pjesme i od koncerta, i publike, pa od pjevača Kidisa, i gitariste Džona Frušantea, i cijele kalifornijske ekipe napravi ultimativni – „read-through“. Frušanteove vlasi

Ništa Pepersi, u Finčerovoj viziji spota za „Can’t Stop“, nijesu više – od običnih marioneta. Svaki Kidisov crip walk korak i ples u njemu, kao i svaki od stotina hiljada fanova ispred bine na nezaboravnom

Slejn Kastl koncertu 2002. u Irskoj, svaki tonac i bezbjednjak, ma i svaka vlas u obožavanoj Frušanteovoj kosi – ima nekog mastermajnda, čarobnjaka iz Oza sa druge strane konca ili žice. I sve je režirano i namješteno, i distopijski predvidljivo i predviđeno, bez bilo kakvog izbora ili slobode.

Tim Miler lansira još Netﬂiksove

Bljesak duhovitosti u kosmičkoj

I ne samo to, slična joj je i narativna „udica“: da se u nekoliko minuta pročitane (u ovom slučaju – odgledane) priče, u samoj završnici servira jaka i neočekivana poenta. Najčešće opomena, spram čovjeka i ljudske prirode i kosmičkog usuda… I naravno – da se podvali dobar, sočan štos. Bljesak duhovitosti, spram kosmičke tmine.

E sad: da li je to nešto važno što slavni režiser Finčer ima da kaže o autorstvu i savremenoj umjetnosti uopšte? Da. Je li to distopijski i sasvim saj-faj, iako nema ni robota ni smrti, ni tipičnih elemenata naučne fantastike? Apsolutno. I pripada li „Love, Death + Robots“ svijetu da otvori novu sezonu iako je „samo“ muzički spot 23 godine stare pjesme? O, potpuno, da.

Sad kad smo se riješili „slona u sobi“, u vidu jedne kalifornijske papričice od pjesme –može šira slika. Ona kaže da nam je serija „Love, Death + Robots“ bitna, jer trenutno jedina hvata duh saj-faj kratkih priča, objavljivanih, recimo –kod nas u „Kosmoplovu“, „Galaksiji“, čak i „Zabavniku“.

Gigantske bebe

Ako je prethodna, treća sezona antologije „Love, Death + Robots“ (epizode bez uveza-

nog narativa, u trajanju od nekoliko do petnaestak minuta) – bila zvjezdani đerdan takvih saj-faj priča, bez izuzetka –onda je četvrta skup pogodaka i promašaja. U kojoj, recimo, tri zaslužuju status među onima iz „LD+R“ kataloga koje sigurno nećete zaboraviti… I još cjelokupna, šira slika sezone ima, ipak, i sasvim neodoljivu i sočnu poentu. Dakle, kreator Netfliksove antologije Tim Miler („Deadpool“, 2016, i producent, veliki filmski autor Finčer, nemaju

Ratna priča u „Hellboy“ stilu u jezivoj „How Zeke Got Religion“

Robot i mačji imperator u „The Other Large Thing“

polygon.com polygon.com

dobrih fora u četvrtoj sezoni

Netfliksove saj-faj antologije

duhovitosti

tmini

šta da brinu: nije „Love, Death + Robots“ serija upala u „read-through“ mod. Neke od njenih epizoda stvarno zaliče na predvidljivu igru marioneta, ali, ipak, dovoljno je onih koje će karakterom, stilom i poentom zaslužiti status nezaboravnih, među fanovima naučne fantastike. Ključni štos prodaće vam američki studio „Buck“ već u drugoj, sedmominutnoj epizodi. Nakon one RHCP muzičke igre marioneta, slijedi „Close Encounters of the Mini Kind“; otprilike, izometrijska animacija u stilu ubrzanih minijatura (kao u nekoj starijoj kompjuterskoj strategiji) koja dočarava scenario susreta Zemljana sa vanzemaljcima. Sve to, naravno, već u uvodnih (i čak lascivnih!) nekoliko minuta ode po đavolu i pretvori se u katastrofu. U kojoj, od samih vanzemaljaca, čovjeku bude veća prijetnja – Čovjek, sam po sebi.

To što od čovječanstva i planete na samom kraju bukvalno (!) ostane samo jedan galaktički isprdak – momenat je zbog kojeg ćete se smijati satima. I biće vam jasno da je ovaj neujednačeni animirani svijet, ipak, sačuvao vitalnost

E sad, to što od čovječanstva i planete na samom kraju bukvalno (bukvalno!) ostane samo jedan galaktički isprdak – momenat je zbog kojeg ćete se smijati satima. I takva nam je sudbina namijenjena, u „LD+R“ svijetu.

Treća epizoda „Spider Rose“, u raskošnoj animaciji studija „Blur“, znatno je mračnija i skoro tri puta duža storija samotnjačke osvete jedne ranjene žene – po priči britanskog fantazijskog maestra Džoa Aberkrombija . Ideja i teza – da od povreda i osveta pred nosem ne vidimo neke mnogo perfidnije prijetnje – i nije baš tako dobro realizovana. Nešto slično važi i za narednu, vizuelno vrlo potentnu „400 Boys“ (engleski studio „Passion“), u kojoj je postapokaliptično čovječanstvo izdijeljeno u ideološke frakcije, a svi se na kraju, ipak, ujedine u borbi protiv nekakve gigantske djece novog svijeta. To jest, gigantskih beba novog svijeta. Odlično ste čuli – i da, zaista sve to funkcioniše mnogo dobro i opominjuće.

Mačkasti imperator

Sjajni Džon Oliver ima ključnu rolu u petoj, mnogo duhovitoj epizodi „The Other Large Thing“ i priči o opakom mačku Sančezu koji nakon što je, jelte, sterilisan, ima mnogo toga da zamjeri ljudskom rodu. I u totalnoj je deluziji veličine i vjere da mu je suđena – kosmička dominacija i uloga galaktičkog imperatora. Samo što možda i uspije da je ostvari –kada u njegov svijet, neke prigradske sirotinje, stigne prvi robot… Mnogo smiješno i simpatično, ali, ipak, i bez narativnog nokauta u završnici.

Kakva god bila, takva je priča mnogo interesantnija od prve igrane epizode u „LD+R“ svijetu. „Golgotha“ je jedna hrišćanska paralela sa posjetom vanzemaljaca, koji su svog Mesiju našli u našem podvodnom svijetu… Pa za sve njih ljudi postanu, otprilike, dežurni krivci – na isti način na koji su nacisti Jevrejima spočitavali kolektivnu krivicu zbog Isusove smrti. „Golgotha“ epizodi najlakše je pripisati predvidljivost (zbog koje stvarno i nije najsrećniji izbor za prvi iskorak serijala iz animiranog u igrani svijet – pa neka se radi o još jednoj Aberkrombijevoj priči), baš kao i narednoj i vizuelno nabudženoj „The Screaming of the Tyranossaur“… U kojoj borbama kosmičkih gladijatora na Jupiterovim satelitima, sve na leđima dinosaurusa, rukovodi i od njih masne pare zarađuje niko drugi – nego planetarno

popularni Jutjuber MrBeast Em što je pretjerano zasoljena gomilama nepotrebnih monologa – em je užasno prežvakana priča o gladijatorskom otporu.

Intervjuisani vibrator

Srećom, tri epizode u završnici potpuno vade stvar. „How Zeke Got Religion“ režirao je genijalni Dijego Poral (znamo ga odlično iz autorskog tima sjajnog „Scavangers Reign“ serijala). Dvodimenzionalna animacija je priča iz Drugog svjetskog rata, gdje tim savezničkih komandosa treba da bombarduje jednu crkvu u okupiranoj Francuskoj i u kojoj neki okultni nacisti prizivaju palog anđela. Ratna priča postaje ozbiljan horor u „Hellboy“ stilu – a nema te savezničke armije koja će se suprotstaviti jednom arhanđelu. I to onakvom, kakvim su ga u starozavjetnim spisima opisivali: sa bezbroj očiju, djetinjih ruka i glasova. E tu, spram neobjašnjive sile uništenja – sasvim simbolično, jedan vojnik pronaći će vjeru za sebe. Još kad ga obasja sunce u avijatičarskom kokpitu –bukvalno samo fali da se Lepi oglasi s „Iznad oblaka“… Nakon te violentne i potentne vizuelne raskoši, pretposljednja epizoda „Smart Appliances, Stupid Owners“ je predivan način da se spusti lopta. U njoj o svakodnevnom životu sa čovjekom, u seriji malih intervjua, govore – četkica za zube, pametna WC šolja, vibrator… I imaju nam šta reći i štošta staviti na spisak zamjerki. E, tu je jasno, da je Finčerova i i Milerova antologija sačuvala vitalnost i u četvrtoj sezoni. Da je bila i ostala opominjuća televizijska opasnost, baš kao onaj arhanđel iz svoje najbolje epizode, sa 1.000 likova, glasova i mladih ruku… Pa su u samoj završnici, autori mogli da pokažu, koliko i više od svega – vole Čovjeka. Puštajući da u finalu sezone „For He Can Creep“, Pjesnika od Đavola spašava –jedan neodoljivi mačji tim. Dovoljno za spasenje i onog što na početku sezone oslikaju –kao prdež galaksije, koju Mliječni put zovemo. I dovoljno da priželjkujemo i tražimo još ovakvih malih saj-faj priča; da nam budu odbrana i zalog mira, spram bilo koje vanzemaljske invazije. Stojan STAMENIĆ

Ocjena: 3.9/5

polygon.com

Đavo dolazi po Pjesnika u opominjućoj epizodi „For He Can Creep“

DZUBOKS v Mark Pritchard & Thom Yorke

Ovako Tom Jork oslikava distopiju našeg vremena: „Everybody, run, it looks like rain“. Ključni momenat singla „Back in the Game“, čisto da budete upozoreni da tu nema i nije ostalo mnogo prostora za optimizam.

Groteske, iskrivljeni i nakazni likovi – okupljeni u muzeju, oko logorske vatre umjetnosti.

Neke riblje glave sa drugim ribama u ustima. Čudovišta kojih se ne bi ni Lavkraftov Ktulu postidio. I sve to u „Back In The Game“ spotu, za prvi singl Jorka i Marka Pričarda Otprilike, to je i savršena najava terena na kojem ćete se naći, na njihovom „Tall Tales“ albumu. Jork, ikona moderne alternative i benda Radiohead, tražio je način da kanališe elektronsku muziku, spram svog meraka… A Pričard, producent sa vanserijskim pedigreom, Englez godinama nastanjen i ostvaren u australijskom Sidneju – idealan je partner za to. Jork je savršen lik da se bavi čudacima i karakondžulama naše stvarnosti – još od kada je sebi mjeru uzeo u „Creep“…

Tall Tales

To što upravo on na ovom albumu pjeva o „svijetu kojim su čudovišta zavladala i pobijedila“ – djeluje sa pokrićem. Pa i to što na ploči „Tall Tales“ baš i nema nekog izgleda da se nešto promijeni.

Na tako beznadežnom albumu ima mnogo apstrakcije, lutanja po muzičkim slijepim ulicama, povratka nazad, pa opet… I nije to uopšte lako svarljivo muzičko iskustvo. Ipak i sasvim „jorkovski“, zna

da nagradi fino spakovanim biserima od melodija. „The Spirit“ i „Fitter, Happier“ bi zaslužile mjesto i u vrhunskom Radiohead katalogu – ali je ključni momenat, ipak, „The Men Who Dance In Stags’ Heads“, gdje Jork kanališe neki interni Lu Rid dert – a sve po Pi Džej Harvi muzičkoj formuli i melodici, makar iz posljednjih godina njene karijere. Sasvim dovoljno da beznadežnoj „Wandering Genie“ završnici ne pustite – da vas zavara kako je sve ovo jedna ravna linija od životarenja i postojanja, pa eto, i od muzike ili stvaranja. Daleko od toga da je tako kada je „Tall Tales“ u pitanju – ovaj duo je skladan i prirodan autorski par. I vrijedilo je da se ponovo sretnu, nakon što je prije devet godina Jork gostovao na Pričardovom albumu. S. S. Ocjena: 77/100

Jugoton Bossa nova

Arsen Dedić je u autorsku muziku u brazilskom ruhu uletio. Bila je to pjesma „Onaj dan“, kantautorsko predstavljanje na Splitskom festivalu 1963 – u eri kada je muzička planeta najviše hvatala bossa nova ritam.

I to je samo jedna od važnih priča duplog albuma „Jugoton Bossa nova – Brazilian Wave in Yugoslavia 1963–1983“. Zaslugom austrijske kuće Everland ovog proljeća imamo priliku, recimo, da čujemo i Radojku Šverko i Gabi Novak u „Za mene je sreća“, prepjevu divne „Samba Della Rossa“ sa početka osamdesetih. Ili nezaobilaznu „Girl from Ipanema“, pjesmu koja je bossa nova lična karta – u verziji vječnog i neprolaznog Džimija Stanića. Većina pjesama na kompilaciji, koje su ovom prilikom „okupa-

everland-music.bandcamp.com

Brazilian Wave in Yugoslavia 1963–1983.

ne“ po standardima moderne produkcije i diskografije – potiče iz šezdesetih. Sve su dostupne „Bandcamp“ platformi; tu će vas, na primjer, dočekati i Arsenove „Često te sretnem“ i mini-

jatura u dva minuta „Večeras“… Ali i regrut iz titogradske kasarne Kićo Slabinac sa „Tko si ti“ i Beti Jurković sa ,,Ljuljačkom“. Ključna poslastica, ipak, nijesu ni Arsen ni Dubrovački

trubaduri sa „Ljuven zov“. Apsolutni hajlajt među 20 pjesama, koji lagano izdržava test vremena: „O barquinho“ Bogdana Dimitrijevića, genijalnog saksofoniste RTV Novi Sad, koji je početkom šezdesetih snimao sjajne instrumentale – i na njima znao odsvirati i spakovati skoro sve instrumente. To je i najradosniji poziv da istražite raskošnu jugoslovensku bossa nova scenu… Pa i da otkrijete, recimo, kako je Slovenka Elda Viler znala štosno prepjevati njujoršku ikonu Tonija Beneta i „The Shadow od Your Smile“, pjesmu iz filma „The Sandpiper“ (1965) Vinsenta Minelija. One lude filmske romanse s Elizabet Tejlor i Ričardom Bartonom S. S. Ocjena: 83/100

Znate li kako se postaje jedini pravi i globalni fenomen metala i tvrđeg alternativnog zvuka u našem vremenu? Moraš da budeš do kosti ogoljen. I mnogo hrabar. Tematski i stilski. Žanrovski inovativan, da stupaš na teritoriju gdje drugi ne bi ni pomislili.

Sve to je Sleep Token već dvije godine: bljesak iz mračnjačkog podzemlja, sjenka i odraz i odjek onog najranjivijeg i najdestruktivnijeg u sebi… I bend koji brižno čuva sopstvenu misteriju. Jer niko, od zasluženog momenta slave sa već epohalnim albumom „Take Me Back To Eden“ (2023) –nije još suštinski saznao ko je stvarno taj Leo Fokner koji se krije iza imena Vessel E pa, sve što je do sada radio –na ploči „Even in Arcadia“ je za korak dalje, smjelije, iskrenije. Tu negdje ovaj muzički prorok propasti priziva neka stara božanstva – sluteći da dolaze samo da se napiju njegove krvi. I igra se s očekivanjima publike i žanrovskim konvencijama tako da znate da je

Sleep Token

Even in Arcadia

uvijek za korak ispred svih. Da znate da se radi o genijalcu. Takav tip na kraju prvog singla „Emergence“ spakuje strašno sočan džezi outro

Pa na mitološkoj glavolomci „Damocles“ stupa na soul teritoriju, čisto da pokaže u kojoj je mjeri bend Sleep Token pokorio mejnstrim.

Tek onda ide neodoljiva „Caramel“. Sanjivi i slatki regeton uvod i temelj (kakvi mangupi!) – za fantastično zaraznu dvosmislicu. Taj Vessel, tu zatečen sa „desnom nogom u ružičnjaku, lijevom u minskom polju“, želi samo da se neko važan za njega „zalijepi poput karamele“. I gleda pravo u oči nekoj sebi bitnoj osobi – i svima onima ispred bine, što mu vire iza maske.

Od tog momenta album je već počasni krug pobjednika, pa se Sleep Token u „Gethsemane“ i „Infinite Baths“ potpuno raspištolji, od klasičnog stadionskog roka, preko trapa (!), do dum metala. I sve sa pokrićem, za stihove poput „I live by the feather, and die by the sword“. E, Vessel već ima gomilu bolnih, uzvišenih i strašnih razloga da može to da kaže. S. S.

Ocjena: 80/100

Jedna škrinja, utočište snova američke Kolumbijke – od haosa ulice, komšiluka, kosmosa. „Sincerely,“, ploča na kojoj Kali Učis priznaje: „I’ve always been a hopeless romantic“ – i takva, u retro-pop ruhu, pokazuje da je spremna i odrasla za životnu borbu.

Istovremeno, ploča je i odstupnica od regeton blještavila i latino ritmova albuma „Orquideas“ (2024). „Sincerely,“ je okomito skretanje za već ostvarnu pop zvijezdu – koja samo ističe da je stilski zaokret bio uslovljen nečim što joj je i život okrenulo naglavačke. I zbog čega je poželjela da potraži trajnu životnu radost, uprkos svemu što je zatiče i čemu svakodnevno svjedoči(mo).

Ne samo sanjiv – ovo je apsolutno mazan, baršunast i seksi neo-soul.

I Kali je takva i kada u „ILYSMIH“ govori o majčinstvu – i kada u „Silk Linge-

Kali Uchis

Sincerely,

rie“ ljubavnika pita: „How did you fall for someone complicated and flawed as me?“. U „Fall Apart“ je ogoljeno ranjiva, a u „All I

Can Say“, ipak, uzlijeće s „I’m not sorry for the way I love“. Ključni je, ipak, štos u „Territorial“, poruka njenom „partneru u zločinu“

u ljubavnom klinču: „I’ll be villain in your story… You can play thе victim too“!

Sveukupno: „Sincerely,“ je njen do sada najkonzistentniji skup kvalitetnih pjesama. U toj laganoj retro-oblandi, u kojoj se umnogome bavi i temom porodice, potrebom za konvencionalnijom ili tradicionalnom vezom i konekcijom – u svakom momentu isijava ambicija zvijezde koja je prigrlila ostrvsko i londonsko produkcijsko ruho. I u skoro svakom gađanju romantičarske mete ostvarila pun pogodak.

Negdje pred sami kraj čućete (sasvim očekivano) i bebeće izgovoreno „mama“, a sve to posmatrati u ogledalu Kalinog suočavanja sa smrću njene majke. Pa će vam i baladni singl, proljećni hit „Sunshine & Rain…“ otkriti nove slojeve i značenja kada ga, izvjesno, čujete u butiku, taksiju, samoposluzi… S. S. Ocjena: 82/100

Tarantinu bi ovdje Ivana Ćupić, direktorica JU

Film koji Vas čini srećnom?

– „Dirty Dancing“ (Emil Ardolino, 1987).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

– „One Day“ ( Lone Šerfig , 2011).

Film koji uopšte nijeste skapirali?

– „Interstellar“ ( Kristofer Nolan, 2014).

Koju biste važnu, još nesnimljenu, crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

– Film o nekoj slikarki iz Crne Gore. Mislim da bi bilo mnogo zanimljivog materijala. Omiljeni filmski rivali?

– Luk Skajvoker protiv Darta Vejdera („Star Wars“). Otac protiv sina, svjetlost protiv tame. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

– Sve scene iz Diznijevog crtanog filma „One Hundred and One Dalmatians“ (1961). Posebno drag citat iz domaćeg filma?

– „Prolazim kroz pakao, Niki. Dva puta sam pokušala sebi da oduzmem život. Osećam da će treći put biti fatalan po mene. Zar hoćeš da me nosiš na duši?“ iz filma „Mi nismo anđeli“ (Srđan Dragojević, 1992). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

– Denis Napast. Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

– „Top Gun“ (Toni Skot, 1986) i „Cocktail“ (Rodžer Donaldson, 1988).

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

– „Pulp Fiction“ (Kventin Tarantino, 1994).

Privatna arhiva

Ivana Ćupić: Smak svijeta dočekala bi uz Lepu Brenu

JU „Muzeji i galerije Podgorice

ovdje crkla kamera

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

– Poslije svakog Almodovarovog filma.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

– Almodovar, Tarantino i Dejvid Linč. Mjesto: „Debela Berta“ u nekadašnjem Titogradu… Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

– U pauzama između cigara, dojča i rakije, Tarantino i njegovi saradnici uključe kameru na dva i po minuta nakon čega ona naprasno crkava.

muzik a

Pjesma koja Vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

– „Pojdi za mene“, Petar Grašo. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

– „Iznad oblaka“, Lepa Brena Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

– „My Way“, Frenk Sinatra Jedna od najljepših pjesama s imenom u nazivu?

– „Save the Last Dance for Me“, Brus Vilis. Vaša pjesma za karaoke?

– „Polje jagoda“. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

– Masima Savića Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/ili mislite da je precijenjen?

– Darko Rundek

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

– Masima Savića.

Pjesma koja je toliko loša da je nemoguće ne voljeti je?

– „Who Let the Dogs Out“, Baha Men. Ne znaš šta je pjesma, šta refren, a šta lajanje.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

– Slavka Perovića, ha-ha. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

– Apsolutno, i on i Mik Džeger.

TVSerija idealna za kišni vikend?

– „Sex and the City“.

Serija koja Vas podsjeća na djetinjstvo?

– „Smogovci“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

– „The Knick“.

Serija koju nikada nijeste završili?

– „Grey’s Anatomy“.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

– „Močvara“. Kraj je zbrzan, rasut.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

– Pristup sobama pacijenata u seriji „Seattle Grace“ – ne samo mjesto rada već i mjesto gdje se prepliću životne priče. Najdraži par iz serije?

– Mića i Vera („Ljubav, navika, panika“).

Radno okruženje (tim/posao) iz serije koje ste poželjeli za sebe?

– „The Office“, naravno. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

– Za Džerija.

Svetlana VIŠNJIĆ

Crna Gora je još jednom slavila Noć muzeja – manifestaciju koja iz godine u godinu dokazuje da ove kulturne institucije nijesu samo čuvari prošlosti već i aktivni učesnici u oblikovanju njene sadašnjosti. Među brojnim gradovima, Podgorica je i ove godine ponudila sadržajan i višeslojan program, kroz koji se osjećala pažljivo oblikovana vizija propraćena porukom da kultura treba da pripada svima.

U prostorijama JU „Muzeji i galerije Podgorice“ dan je počeo sa dječjom radoznalošću i završio se s ozbiljnom introspekcijom. Dok su najmlađi uživali u kreativnom i edukativnom programu, večernje sate obilježila je postavka „Lavirint devedesetih“ – koja je otvorila prostor za bolno, ali važno promišljanje o turbulentnoj deceniji iz prošlosti koja nas, nažalost, i dalje proganja. Kroz fragmente sjećanja, dokumente i lične priče, izazvala je posjetioce da se suoče sa pitanjem: jesmo li ikada stvarno izašli iz lavirinta devedesetih? I ako nijesmo – zašto ne?

Baš u tom spoju razigranog i vedrog, zahtjevnog i kontemplativnog, prepoznajemo rukopis jedne osobe – i zato nam je i drago što je naša sagovornica u prazničnom broju Ivana Ćupić, vizuelna umjetnica i direktorica JU „Muzeji i galerije Podgorice“.

Da, svi se ponekad zbunimo – i nije malo onih koji je i dalje zovu Nina Vukčević i pitaju se kako je, zaboga, postala Ivana Stanić. I to je, opet, samo dio šarma njene vibrantne ličnosti, prepoznatljive po harizmi, vedrini, hrabrosti da bude svoja i sasvim autentičnoj mjeri ozbiljnosti i topline koju unosi u svaku kulturnu inicijativu. Njeni radovi i stavovi reflektuju uvjerenje da umjetnost nije tu da uljepšava stvarnost, već da je ogoli – da provocira misao, izazove reakciju i otvori dijalog. Stoga, kada je došla na čelo JU „Muzeji i galerije Podgorice“, donijela je sa sobom potpuno novu energiju i tempo. Projekti koje vodi često prevazilaze standardne muzejske okvire, spajajući kulturu sa savremenim društvenim pitanjima, ekologijom, obrazovanjem i digitalnim transformacijama. U vremenu brzih promjena i sve kraćeg fokusa, Ivana Ćupić ostaje posvećena viziji da muzeji ne smiju biti nijemi, već da moraju da govore i progovore – jasno, inkluzivno i sa razlogom. Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali kroz kulturu možemo učiti iz nje. Sa takvim pristupom, Ivana Ćupić prošla je i kroz naše „Obrtaje“ – brzo, koncizno i efektno stavljajući do znanja što joj je u svijetu filma, muzike i televizije bitno i što joj umjetnost znači.

kalendar

Podgrotlom Asa, najvećeg od svih aktivnih japanskih vulkana, filmske kulise jednog zamka gutali su plamen i dim. I Akira Kurosava znao je zbog čega je mogao da snimi „Ran“ tek sa 75 godina.

Varvarska ljepota

Svako japansko dijete je zna, već u školi je čulo tu priču o Mori Motonariju. Slavni je ratnik 16. vijeka, nakon svih diplomatskih i ratnih pobjeda, trojici sinova pokazao kako je jednu strijelu lako slomiti – a tri vezane već mnogo teže. „Zajedno jači“. I sinovi su Motonarija poslušali, kaže istorija, koju Kurosava, ipak, nikako nije želio za film.

Za „Ran“, prije 40 godina, Akira je obrnuo pravila igre. I sve da bi odgovorio na pitanje što se dešava kada sinovi Morija ili svih gospodara rata i mira poput njega ne poslušaju očevu lekciju?

Za cijelo to nasilje, koje potom uslijedi, „Ran“ je ekscesivno, raskalašno lijep film. Neka vizuelna lirika – poput pijanog varvarstva. Razmetanje, eksplozija od boja, od širine, od pokreta. I više. A sve to – spram sasvim jednostavne, vanvremenske istine. Više mitološke nego moralne. Jer to nešto bitno, o svim očevima i prolaznosti, izvan je svake etike; čista stvarnost.

Za cijelih 20 godina, od 1965. do 1985, snimio je samo četiri filma. Stvarnost koju je Kurosava osjetio na sopstvenoj koži: toliko često nije nailazio ni na razumijevanje ni na podrš-

Četrdeseti rođendan Kurosavinog nezaboravnog

Moć nacikla vulkanskim grotlom

ku za snimanje. Novac je morao tražiti van domovine.

Nakon „Red Beard“ (1965) već je čuo jasno artikulisane tvrdnje da je zastario, da ga je vrijeme pregazilo, da ne može da uhvati korak s idejama mladih autora koji su ga cijenili, od njega mnogo toga učili – sažvakali, pa ispljunuli.

„Hidetora, to sam ja.“ Tako je, samo jednom, Akira Kurosava kazao prije četiri decenije, nakon „Ran“ premijere, 25. maja 1985. u Tokiju. Imao je 75 godina i hvatao se za posljednju slamku i šansu da snimi nešto veliko i važno. Pa je ispalo gargantuanski veliko, cijeli jedan eksces u svoj toj mitskoj i ratnoj stvarnosti i ljepoti. Onoj, što šapuće sve istine o starenju i prolaznosti. Koju je već tako dobro osjetio na sopstvenoj koži.

Gospodar prošlosti

Hidetora, gospodar mira i rata ogromne japanske oblasti, daimjo, na početku je na vrhuncu moći. I tada donosi odluku da zemlju podijeli trojici sinova,

na tri dijela. Prvi će se, kod one lekcije o tri strijele, najmlađi Saburo pobuniti. Odgovoriće mu ne odbijanjem, nego kritikom. I srditi starac, u svoj svojoj časti i moći, nema izbora –mora da ga progna. I tu počinje kovitlac, koji će Hidetorin klan Ičimonđi nositi ka uništenju: najstariji sin Taro prvo će poželjeti cijelu

vlast za sebe. Starac će upasti u zamku srednjeg sina – a taj Điro će ga samo kao titularnog piona iskoristiti. Postaće ucijenjena glava i sprdnja dvorskih luda i u vječitom zbjegu, sjenci i skrivalici… Nemoćan da ubijedi, da stekne, okupi ili ostvari – u svijetu koji je već uveliko uvjeren da ga je vrijeme pregazilo. „Hidetora, to

Hidetora (Tatsuja Nakadai), okrutni starac pod teretom grijeha i očajanja Japanska priča o tri strijele kao polazište za filmsko remek-djelo

nezaboravnog istorijskog spektakla

„Ran“

nacikla pod grotlom

sam ja.“ Nije ni bilo potrebe da Kurosava to izgovori sa 75 godina; svi su znali da je tako. Prvo je izgubio moć. Potom je nestalo i poštovanja. Pa je onda, kada je i samopoštovanje skliznulo iz ruku, Hidetora izgubio i zdrav razum. I eto ga – taj gospodar prošlosti, kako već spotaknut o ludilo, luta od spaljenih palata i zamkova, od zgarišta

imdb.com

svih svojih zaludnih trijumfa, do vulkanskog grotla Asa. Kakva istina o prolaznosti u svijetu gospodara svih ratova. Kakva istina o onima koji su savršeno znali sva pravila ovog svijeta i jedine načine da se taj svijet đonom zauzda… Ali su se, ipak, onako beznadežno roditeljski, nadali i prevarili da ta pravila ne važe za njihovu djecu. E, to je jedina ironija i jedina slabost starog Hidetore. To je i njegova najveća nesreća. To je ono zbog čega su propadala i carstva mnogo veća od Hidetorinog.

Zgarišta pobjeda

Cijelu je deceniju Kurosava pažljivo i polako iscrtavao te scene u knjizi snimanja. Tog Hidetoru modelovao po liku svog najvećeg glumca Toširo Mifunea – da bi na kraju, ipak i potpuno savršeno, to bio Tatsuja Nakadai. Snimao je skoro svaku scenu sa tri kamere, sa sve različitim objektivima i uglovima. Mnogo, mnogo dugih kadrova – i skoro nijedan close-up. Akcija? Najžešći štos tog velikog epa: statična kamera da hvata široke totale… U čiju bi tišinu – akcija, borba, konflikt – najčešće „ušli“ sa strane. I onda bi se sve, tu, najednom dešavalo. I još bi, onako godarovski, Akira sve to znao isjeći nekim „skokovitim“ rezovima. Da publiku nikad, ni u jednom trenutku, ne ostavi na predvidljivom terenu. Da savršeno okupira pažnju.

I upalilo je: spram one knjige snimanja, starac Kurosava konačno je dobio dozvolu da snima sve. Dvije najveće istorijske ljepote Japana – palate, visoki dvorci Kumamoto i Himeđi iskorišteni su kao poprište

„Hidetora, to sam ja.“ Tako je, samo jednom, Akira Kurosava kazao prije četiri decenije, nakon ove premijere. Imao je 75 godina i hvatao se za posljednju slamku i šansu da snimi nešto veliko i važno

i slike nacikle moći starog Hidetore. A na padinama planine Fudži, simbola japanske prirode i posebnosti – sagradio je treći zamak. Samo da bi, za potrebe filma, na kraju bio zapaljen! Nijedna minijatura nije korištena u svim tim segmentima, a u onoj sceni potpune propasti, kad je Hidetora, posramljen i postiđen, u očaju i na korak od ludila natjeran da bježi… Sve je to Tatsuja Nakadai imao priliku da odglumi jedan jedini put. Shvatate li koliko je snimanje filma „Ran“ bilo uzbudljivo?

Koliko je taj eksces od filmske ljepote bio jedinstven i životan? Za Kurosavu sa 75 godina – i za cijeli filmski svijet?

Odlazak Joko

Onda je, tokom snimanja, preminula. Joko Jaguči bila je u braku s Akirom Kurosavom 39 godina. Da je ožali, prekinuo je snimanje filma na jedan jedini dan. I film je postajao legat ne njegovoj karijeri ili starosti… Već svemu onome što je stvarao dok je ona bila tu.

Sjetili su se mnogi, već tokom snimanja, da je ta priča o Hidetori, suštinski, Šekspirov „Kralj Lir“. Lirovi sinovi, Lirova starost i propast. I to nije bila prva šekspirovska konekcija za Akiru, daleko od toga. Ipak, istina je bila ovakva: da je za tu „Kralj Lir“ paralelu Kurosava čuo tek onda kada je scenario bio uveliko napisan. I da tu, ipak, postoji jedna bitna razlika: Šekspirov Lir je u ovom svijetu skoro pa nemoćna budala, okrutno čerečena o sva ta surova pravila.

A Hidetora? O, Kurosava svog starca tu nimalo ne štedi. Hidetorina mladost bila je surova i okrutna; jedino tako, hodajući po cijeloj planini od leševa, mogao je do moći i vrha. Da bi mu, na koncu, taj vrh pod teretom smrti, grijeha i najdubljeg očaja – eksplodirao.

I eto šta je Kurosava, na koncu, mislio o sebi i autorstvu i taštini velikih autora. Pa je, ipak, na kraju, na vulkanskoj ivici od života i filma – uspio da iskorači dalje nego Hidetora. Tamo gdje je, za srednjovjekovnog gospodara kraj i ultimativni poraz, tamo gdje najljepši dvorci iluzija padaju i plamte, pred paljbom prvog vatrenog oružja u Japanu – pred tom strašnom alegorijom od nuklearne modernosti, koja je ljude učila samo kako da se efikasnije ubijaju.

E, baš tu, na kraju, teče užarena lava, jedno tektonsko čudo od filma. I Akira Kurosava dočekuje totalni, apsolutni trijumf. Sa 75 godina, savršeno autorski mlad. I tako da mu, ni 40 godina nakon „Ran“ premijere, strijele od umjetnosti niko ne može polomiti.

S. STAMENIĆ

Kurosava na setu filma premijerno prikazanog 1985.

imdb.com

kalendar

Za Rajnera Vernera Fasbindera (1945–1982), jednog od najuticajnijih režisera sa njemačkog tla, kontroverznog, ali versatilnog lica novog talasa poslijeratnog perioda te zemlje, bioskop je bio „porodični život“, tj. nešto, kako je govorio, što nikada nije imao u svom domu.

I Fasbinder je, kao većina evropskih filmskih režisera, otpočeo karijeru na daskama teatra, ali istovremeno je provodio mnogo vremena pišući pjesme i kratke priče.

Ta kombinacija posvećenosti radu i različitih spisateljskih vještina, koje je njegovao od ranog djetinjstva, donijela mu je veliki uspjeh i uticaj. Uspon mu nijesu pokvarile ni brojne provokativne izjave u javnosti ni vrlo upadljiva pojava s ogromnim naočarima i kožnom jaknom.

Tokom kratke, ali intenzivne karijere, tokom koje je nanizao više od 40 filmova, Fasbinder je temeljno istražio vezu između ljubavi i moći, ali i svestranost društvene izolacije i eksploataciju ljudskih emocija. Njegova djela bila su i ostala svojevrsni primjeri kritike kapitalizma, klase i politike kroz prizmu marginalizovanih, uz poseban poslijeratni šmek Njemačke i s evidentiranom moralnom dekadencijom u zemlji u kojoj su likovi zarobljeni u društvenim strukturama koje ih guše.

Od terorizma i rasizma, preko mazohizma, do političkih elemenata, Fasbinder se pobrinuo da na svako globalno pitanje pruži adekvatan odgovor. Pod suncobranom režije, čiji je stil bio izrazito ličan i prepoznatljiv, te u okviru kojeg je pažljivo kombinovao teatralnost, kompozicije i emociju, uspio je da poluholivudski miks efektno upakuje u politički ukrasni papir. Takav pristup, na koncu, doveo nas je do fenomenalnog niza filmskih ostvarenja, iz kojeg smo, uoči 31. maja, kada bi Fasbinder proslavio 80. rođendan, odabrali ona koja njegovu režisersku viziju najbolje opisuju.

Osam decenija od rođenja režisera

Od pobunjenika

The Bi TT er Tears of Pe T ra von Kan T Jedan od najklasičnijih i najegzaktnijih izdanaka „novog njemačkog talasa“ bila je psihološka drama u kojoj se Fasbinder pozabavio složenim vezama između žena, kroz prizmu modne dizajnerke. Ostvarenje „The Bitter Tears of Petra von Kant“ (1972), adaptacija njegove pozorišne predstave, bilo je prilika da se dokaže kao filmski režiser. I da jasno stavi do znanja da može da ispuni inicijalni plan i sa minimalističkim pristupom, kojim caruju mnogobrojni di-

jalozi, statični kadrovi i izražajne vizuelne kompozicije. Ova snažna vizuelna studija moći i emocionalne zavisnosti ujedno je i moćna kritika buržoaskih odnosa, u tipičnom Fasbinderovom stilu.

a li: f ear e aTs T he s oul

Dvije godine nakon Minhenskog masakra, Fasbinder kreće s oštrom dramom u kojoj se adekvatno istražuju teme rasizma, klasnih razlika i društvene izolacije kroz priču o ljubavnoj vezi Njemice i Marokanca. Njihova neočekivana ljubav-

na veza u ostvarenju „Ali: Fear Eats the Soul“ (1974) izaziva očekivanu osudu okoline, pa režiser koristi priliku da jednostavnom, a emotivnom i snažnom režijom statičnih kadrova prikaže ovu svojevrsnu borbu protiv predrasuda, baš u stilu svog miljenika, njemačkog majstora holivudskih melodrama Daglasa Sirka

I dok su emocionalna iskrenost i dubina ono na što se fanovi Fasbinderovog rada najbrže kače, oštra društvena kritika je ono što „Ali: Fear Eats the Soul“ i dan-danas čini relevantnim.

DesPair

Prvi Fasbinderov film na engleskom jeziku jedan je od najčudnijih primjeraka iz njegovog opusa, ali ne zbog scena, teme ili režije, već zbog njegovog pristupa skriptu u kojem je humor preuzeo riječ od teatralnosti.

Ostvarenje „Despair“ (1978), adaptacija istoimenog romana Vladimira Nabokova, igra je zamjene identiteta sa kojom je njemački maestro uspio da slomi stilizovanu estetiku tako da ogoljena ironija dobije centralnu ulogu.

Uprkos tome što je u produkciju usuta velika suma novca, film nije najsjajnije prošao kod publike. Ipak, „Despair“ jeste ostao esencijalan primjer Fasbinderove mogućnosti da se pronađe i na neočekivanim scenarističkim trasama.

B r D Trilogy

Ono po čemu se Fasbinderov rad najviše pamti jeste takozvana Bundesrepublik Deutschland trilogija, koja dobija ime po zvaničnom nazivu tadašnje Zapadne Njemačke. To je, ujedno, i jedina konekcija između tri filma: sve tri teme značajno se razlikuju, a zajednički momenti su jedna žena iz BRD, kritika kapita -

Rajner Verner Fasbinder – autor koji je imao odgovor na svaku temu

režisera radikalne poetike Rajnera Vernera Fasbindera

pobunjenika do legende

lizma, društvena hipokrizija i način na koji pojedinci koriste sistem za ličnu korist. Fasbinderovo istraživanje društvenih i ekonomskih promjena nakon Drugog svjetskog rata, u okviru trilogije koja pruža oštar uvid u njemačko društvo tog vremena, kreće od jednog od omiljenih filmova Fransoa Trifoa – „The Marriage of Maria Braun“ (1979). Radnja prati život ambiciozne žene koja se prilagođava poslijeratnim uslovima, dok je Fasbinder postepeno pretvara u simbol i model ekonomsko-društvene obnove zemlje. Drugi čin vizualizacije moći i izdaje stigao je u ostvarenju „Lola“ (1981), koje je inspirisano romanom „Professor Unrat“ Hajnriha Mana. Radnja se tiče naslovne kabaretske pjevačice i prostitutke koja koristi šarm i inteligenciju da napre-

duje u društvu nakon dolaska novog komesara, koji se u nju zaljubljuje, nesvjestan njene veze sa drugim gradskim moćnikom. Dok istražuje korupciju, moć, kapitalizam i moralnu dekadenciju, Fasbinder kroz film provlači i satiru, potcrtavajući je živopisnim kadrovima. Posljednji čin Fasbinderove trilogije, ostvarenje „Veronika Voss“ (1982), ujedno je i njegov pretposljednji film, kao i završni režiserski udarac u pričama o eksploataciji i moći. Priča se vrti oko zaljubljenog sportskog novinara koji otkriva mračnu istinu o nekadašnjoj njemačkoj filmskoj zvijezdi koja je pak pod kontrolom korumpirane doktorice. Fasbinderov monohromni efekat, koji podsjeća na klasične holivudske melodrame, perfektno sklapa slagalicu jednog dekadentnog društva.

Li L i Mar L een Ljubavne i moralne dileme slavne pjevačice u vrijeme nacističke Njemačke u fokusu su Fasbinderovog filma „Lili Marleen“ (1981), koji je inspirisan autobiografskim romanom „The Heavens Have Many Colors“ Lale Andersen. Dok je kompleksna veza

pjevačice, dirigenta i jednog od nacista centralna tema fabule, režiser sa melodramskim tonom i vizuelnom estetikom uspijeva da adresira nešto što mu je lično bilo mnogo važnije – kompleksan odnos između umjetnosti i ideologije. Leila MURSELJEVIĆ

Moćna studija emocionalne zavisnosti u „The Bitter Tears of Petra von Kant“

Kompleksan prikaz odnosa umjetnosti i političke ideologije u „Lili Marleen“

Oštra kritika društvenih predrasuda u ljubavnoj drami „Ali: Fear Eats the Soul“

Strah Monike Viti v PODGORICARENJE

Monika Viti je Nikoli

Lekiću rekla da glumi – jer se smrti plaši. Sedmicu ranije, Crmničanin joj je, tokom prvog susreta, rekao da mu je interesantnije da intervjuiše režisere. Jer oni znaju šta hoće, a glumci, na kraju, opet samo izvršavaju šta se od njih traži… Nije mu ostala dužna: „Vi sigurno nijeste imali priliku da razgovarate s ozbiljnim glumcima“…

I tu se oficir jugoslovenskog vazduhoplovstva, nekada italijanski logoraš, a tog proljeća 1964. već duže od decenije novinar u Rimu – sjetio pravila koje je prvo u poslu čuo. Što više slušaj, što manje zbori. Diva je uspjela da ga pomjeri, a prije toga, on je uspio da ona ne ostane ravnodušna. I dogovorili su intervju.

Jedno su drugo Mikelanđelo Antonioni i Monika Viti proslavili. U vrtlogu afere sa ljubavnikom njene nestale drugarice u filmu „L’Avventura“ (1960), postala je svjetska zvijezda, a on dobio garanciju

masnog stranog novca za snimanja.

U „La Notte“ (1961) glumila je pored Marčela Mastrojanija i Žane Moro; u „L’Eclisse“ (1962) s Alenom Delonom Ali svi ti filmovi bili su Viti i Antonioni, glumica i režiser, njihova umjetnost i njihova luda ljubav. Najostvarenija i najrascvjetalija – onda kada su te 1964. „Il Deserto Rosso“ snimali. Biti spreman, to je sve. Lekić, jugoslovenski novinar u Rimu, partizan iz Virpazara, u jednačinu za mali intervju sa Monikom upao je u savršenom momentu. Dvije godine kasnije ona će već snimati svoj prvi film na engleskom. To što više nije snimala s Antonionijem – značio je i kraj lude veze i ljubavi. Ali tada, na snimanju filma „Il Deserto Rosso“, ona i Mikelanđelo, njih dvoje, bili su na vrhuncu.

Dočekala je Lekića u kućnoj haljini, bosa, u zgradi u kojoj je sprat iznad živio Antonioni; začešljana i sa žaljenjem – što taj rimski stan ne može da

Zaglavi se

priušti da kupi. „Odakle mi 70 miliona lira? S Antonionijem, vjerovatno to znate, nijesam skoro ništa zaradila. Ipak, možda…“

Onda je, u velikom salonu sa gomilom starina kupljenih na buvljim pijacama, tražila fotelju koja nije na promaji; usput rekla da joj se sad glumi u komediji, da bi drame snimala samo sa Mikelanđelom, da on snima samo drame…

„Uživanje mi je da doživim tuđa osjećanja. A u stvari, ja se bojim smrti. Mislim da je nepravedna i da je život kratak. Igrajući tuđe živote, čini mi se da živim duže, više života“…

Viti je Nikoli potom otkrila da pozorište zahtijeva od glumca bolje poznavanje zanata; da u filmu stvarno radi ono što režiser traži, i to na parče. Da joj je pozorište veće zadovoljstvo, jer je doživljaj jači i cjelovitiji… I da ima veliku tremu, jer će uskoro u teatru igrati Merilin Monro. Na Lekićevu opasku o „kompleksu Antonioni“, kao da joj uspjeh mjere spram njega – rekla je samo – da je u fazi ozdravljenja. Pa je poručila i to da su u Italiji

glumci nekad ručavali daleko od trpeze gospodara i bili sahranjivani van zidina. Da joj majka iz moralnih razloga nije željela da postane glumica. Da su dive samo glumice koje slavu plaćaju nenormalnim životom… I da je normalan život luksuz koji ona sada ne može da plati novcem.

Rekla je i da joj se mnogo dopada što djevojčicama u Italiji sve češće daju ime Monika; prije nje bilo je rijetko, a za nju je bilo stvar izbora. Izabrala ga je samo zbog toga što je Marija Luiza Ćećareli zvučalo predugo.

„Nijesam žena iz Antonionijevih filmova, ali nijesam ni nešto suprotno. Koja jesam…? Pa, mislim da sam savremena, a to znači da vjerujem da sam komplikovana. Cilj mi je da se pojednostavim…“

„S obzirom na to da ste učinili sve da komplikujete?“ – opet se osmjelio Lekić. „Pa da, tako nekako ispada...“ – sletio je jedini odgovor sa ćoška od postiđene usne i oka. I crnogorski novinar je znao gdje prestaje gluma, a gdje počinje stvarna diva, Monika Viti. Stojan STAMENIĆ

Crta: Srđan Ivanović

Viti u Antonionijevom lmu „Il Deserto Rosso“

22. maj 2025.

LONDON CALLING

Zlatna groznica

Izložba fotografija „The Canary and The Hammer“, kako je kazala autorka Lisa Barnard, nastala je kao odgovor na finansijsku krizu 2008. dokumentovanjem priča o eksploataciji, ekološkim posljedicama i tehnološkoj primjeni zlata

Kakav su odnos ljudi nekada imali prema zlatu, a kakav imaju sada – pokušala je proteklog vikenda da odgonetne britanska umjetnica, istraživačica i naučnica dokumentarne fotografije Lisa Barnard, ispred vidno zainteresovanih Londonaca i brojnih turista koje je okupila njena izložba u popularnom fotografskom ćošku u Sohou. Fotografska galerija u Sohou bila je domaćin izložbe na otvorenom „The Canary and The Hammer“, u okviru koje je Barnard na specifičan i krajnje neočigledan način istražila

Direktor i glavni i odgovorni

urednik Nenad Zečević

Urednica

Marija Ivanović-Nikičević

Zamjenik urednice

Stojan Stamenić

istorijat zlata i njegovu simboliku i ulogu u ekonomiji i društvu. Projekat je, kako je kazala autorka, nastao kao umjetnički odgovor na finansijsku krizu 2008. godine dokumentovanjem priča o eksploataciji, ekološkim posljedicama i tehnološkoj primjeni zlata. Lisin fotografski rad, prvenstveno fokusiran na stvarne događaje kroz kombinaciju dokumentarnih tehnika i savremenih vizuelnih metoda, često uključuje teme iz političkog okruženja, novih tehnologija, nauke i bezbjednosti. Projekat „The Canary and

The Hammer“ kompletirala je fotografišući četiri godine na četiri kontinenta, povezujući različite priče: od „zlatne groznice“ i brutalnog svijeta modernog rudarstva do seksualne politike industrije i zlata kao ključnog elementa u visokoj tehnologiji.

U okviru ove izložbe Lisa Barnard pokušala je da preispita status zlata kao ekonomskog barometra u kontekstu novih scenarija modernog društva, kroz fotografiju pažljivo postavljajući pitanje kako bi njena umjetnost mogla da odgovori na događaje i koncepte

ovog tipa. Rezultat je ambiciozan projekat, koji oslikava lično putovanje autorke dok se suočava sa kompleksnom materijalnom reprezentacijom u ovim fragmentiranim i zabrinjavajućim vremenima.

Autorka je očigledno imala želju da podsjeti na odlučnost ljudi na Zapadu da bjesomučno gomilaju bogatstvo, ne mareći kako to utiče na društvo. Ipak, nedovršena i konfuzna poruka izložbe „The Canary and The Hammer“ i sve ono što je u okviru postavke predstavljeno – ostavila je mnoge posjetioce zbunjenim. Lično i intelektualno putovanje Lise Barnard kroz ovu temu, nažalost, nije uspjelo da do kraja razjasni haos reprezentacije zlata u savremenoj ekonomskoj neizvjesnosti. Tekst i foto: Leila MURSELJEVIĆ

Saradnici Leila Murseljević, Srđan Ivanović, Biljana Martinić,Tijana Todorović, Ana Jaredić, Marko Stojiljković, Svetlana Višnjić, Dragana Erjavšek, Miloš Milačić,

Anja Drobnjak-Vukašinović, Davor Pavlović i Marina D. Richter

Ambiciozno fotografsko putovanje Lise Barnard

Detalj s izložbe u Sohou