Knjige.Club Books trenutku vid joj se počeo mutiti. Od jarke svjetlosti zaboljele bi je oči. Tada se nije činilo da bi se zbog toga trebalo brinuti. Barem na početku. A sad... sad, odrasla, u dvadeset prvoj godini života, već je više od jedne godine bila potpuno slijepa. Doduše, pri vrlo jakomu sunčevu svjetlu mogla je nejasno razabirati obrise... ali kad bi bilo oblačno kao danas... Ništa. Ni ptice na nebu, ni latice na ruži, ni nokte na vlastitoj ruci, bez obzira na to koliko je približila licu. Svi ti prizori za nju su nestali, a s njima i mnoga druga jednostavna zadovoljstva u životu. Poput jahanja konja. Zavukla je dlanove u gustu konjsku grivu uživajući u Trevillionovu samouvjerenu vodstvu. Nije ju iznenadila dostojanstvena lakoća kojom je jahao. Bio je pripadnik Kraljevske konjaničke garde, obučeni vojnik, a već ju je pratio pri njezinim ranojutarnjim posjetima stajama imanja Wakefield. I dalje ih je okruživao žamor Londona, trajno postojan, sačinjen od tutnjave kočija i zaprežnih kola, odjeka tisuća koraka, žamorenja glasova u pjesmi i prepirkama, onih koji kupuju, prodaju ili kradu, trgovaca koji nude robu, male djece koja viču. Zvuk konjskih kopita, crkvenih zvona koja zvone na puni sat i pola sata, a ponekad i na četvrt sata. Dok su jahali, ljudi su ljutito vikali na njih. Galop njihova konja bio je prebrz za ulice Londona, a sudeći po broju ljudi koji su ih okruživali i nenadanim promjenama smjera njihova kretanja, Trevillion se morao stalno prilagođavati prometu. Ona okrene glavu prema njemu, udišući njegov miris. Kapetan James Trevillion nije upotrebljavao kolonjsku vodicu. Ponekad bi raspoznala kavu ili jedva osjetan miris konja, ali ništa osim toga. Prilično nezanimljivo. »Gdje smo sad?«
11