Brodolom dusa, serijal "Otudjeni" 1 deo

Page 1



Prvo poglavlje London, Februar 1819

Svila je bila boje greha. Svetlucala je na mestima gde je svetlost sveća plesala po njenoj površini, a bogata grimizna i raskošna granitna boja mešale su se padajući kao slapovi po njenoj dužini. Svilena traka je bila široka, vrhunskog kvaliteta i skupa, luksuz koji su sebi mogli da priušte samo veoma bogati. Na obodu šešira bila bi impresivna. Na balskoj haljini, spektakularna. Ali omotana oko udova mrtvog grofa, bila je problem. Ivory Moore je spustila svoje prste na tačku pulsa, na čovekovom vratu, iako je znala da ga neće osetiti. Ipak, bilo je neophodno da to uradi. Na dodir je osetila da je telo već počelo da se hladi. Dotakla je vezove na muškarčevim zglobovima i prstima je polako pratila put svile do mesta gde je spretno bila vezana za krevet. „Mrtav je.“ To je bila izjava, ne pitanje partnerke koja je stajala iza nje. „Da, jeste gospođice DeVries,“ promrmljala je Ivory. „To je grof Debarry,“ prošaputala je Elise DeVries. „Svesna sam toga.“ Ivory je zakoračila unazad kako bi sagledala kompletan prizor. Goli grof je bio raširen preko kreveta u položaju morske zvezde, zglobova i gležnjeva vezanih za četiri ugla kreveta. Njegove grudi su se izdizale kao ostrvo usred latica ruža, ukrasnog nojevog perja i izgužvane posteljine. Moglo ga se odmah prepoznati i bez bezočno skupe odeće koju je preferirao, a čije je odsustvo otkrivalo telo koje je gubilo bitku pred prekomernim uživanjem u vinu i raskalašnom životu. Uprkos tome, grof je i dalje bio privlačan sa svojih pedeset i nešto godina. Bio je moćan, bogat i udovac – u javnosti bio je poštovan i tretiran u skladu sa svojom titulom. Ali, privatno, iza zatvorenih vrata, svi su ga znali kao Grofa Razvrata, poznatijeg po nečuvenim seksualnim podvizima, nego po bilo čemu drugom. Naći ga vezanog za krevet, nije bilo čudno. Ali, naći ga vezanog za krevet lejdi Beatrice Harcorurt, osamnaestogodišnje sestre vojvode Alderidgea? E, to je bilo više nego šokantno.


Ivory je napravila još jedan korak unazad, skidajući kapuljaču s glave i spuštajući svoju torbu na pod. Nije imala vremena za gubljenje, ali pre analize potencijalne štete i pronalaženja rešenja, postojala su pitanja na koje je trebala odgovore. „Da li su vrata zaključana, gospođice DeVries?“ Upitala je žurno, jer svako odlaganje pogoršavalo je situaciju. „Naravno.“ „Odlično,“ Ivory se okrenula i obratila ženi koja je ukočeno stajala pored kamina. „Da li ste nas Vi, moja gospo pozvali?“ Lejdi Helen Harcourt je nervozno stiskala privezak na svom vratu, ali onog momenta kada joj se Ivory obratila spustila je svoje ruke pored tela, stisnula ih u pesnice, toliko da su joj zglobovi pobeleli i potvrdno klimnula glavom. „Da.“ „Mudra odluka s Vaše strane, moja gospo.“ Ivory je zapazila njenu sedu kosu, začešljanu u tešku punđu, ukrašenu draguljima koji su odgovarali njenoj zelenoj haljini. Proučavajući njeno lice, zapazila je uznemirenost, ali ne i nadolazeću histeriju. Ivory je odahnula. „Mogu li da znam ko je pronašao telo?“ „Mary. Služavka lejdi Beatrice.“ Lejdi Helen je rukom pokazala u pravcu sluškinje, koja je sedela u uglu. Oči su joj bile crvene od plača, a na svaki pomen reči TELO, počela bi da jeca. Ivory je razmenila pogled sa Elise. Bilo je potrebno da sluškinja napusti sobu. „A gde je sada lejdi Beatrice?“ „Ne mogu da je nađem. Ona je… Nestala,“ žurno je prošaputala lejdi Helen. Ivory nije bila time iznenađena. Beatris je verovatno pobegla i iako je bilo potrebno pronaći je, to nije bio prioritet. Ivory je pogledala u zgužvanu posteljinu i prekrivač boje lavande koji je zaboravljen ležao na podu. Razgledajući dalje po sobi zapazila je lep toaletni sto, na kome je bila čitava kolekcija bočica različitih veličina. Bledo ružičasta haljina, protkana sitnim ružama, bila je bačena preko naslona stolice. Čarape i papuče, zajedno sa Debarryjevim odelom bile su odbačene u neredu na podu. Dve prazne vinske boce ležale su na rubu tepiha. Ivory se namrštila. Bilo bi mnogo bolje da su ovo bile odaje lejdi Helen. Afera između vremešne dame i plemića – bez obzira koliko to neverovatno bilo – ako se predstavi kako treba, izazvalo bi ogovaranje, ali ne i uništenje ugleda. Mrtav grof vezan za krevet debitantkinje predstavljao je mnogo veći izazov. Nije smela da gubi vreme. Ko zna koliko su ga imali pre nego što neko… Oštro lupanje na vratima prekinulo je Ivory u razmišljanju, a lejdi Helen je ciknula. „Helen?“ začulo se sa druge strane vrata. „Da li ste to Vi?“


„Ko je to?“ prosiktala je Ivory, smišljajući izgovore za lejdi Helenino zaključavanje u sobi njene nećake. Ledy Helen je zurila u vrata , držeći ruku na ustima. Usledio je još jedan udarac, od koga su se vrata zatresla. „Helen, šta se dođavola dešava? Da li je Bea sa tobom?“ „Moja gospo!“ Ivory je tiho odbrusila. Ko god da se nalazio sa one strane vrata nije odustajao. Što je još gore, svojim lupanjem pretio je da skrene neželjenu pažnju sluge na događaje u sobi. „To je Alderidge,“ prošaputala je lejdi Helen zapanjeno. „Vojvoda? Koliko sam razumela, on je u Indiji.“ „Bio je. Očigledno je odlučio da nas počastvuje svojim prisustvom,“ odgovorila je ogorčeno lejdi Helen. „Manje, više kao i uvek.“ Ivory se borila da glasno ne uzdahne. Bilo je očigledno da nema ljubavi između vojvode i njegove tetke i samo se nadala da prema sestri ima više poštovanja. Nisu joj bila potrebna porodična previranja u ovoj već komplikovanoj situaciji. „Tetka Helen!“ Zazvečala je brava na vratima. „Zahtevam da me odmah pustite u sobu!“ „Da li mu možemo verovati?“ upitala je Ivory znajući da ionako nema mnogo izbora. Moraće da ga puste unutra, jer u suprotnom rizikuju da razvali vrata. Lejdi Helen je stisnutih usana zaklimala glavom. Ivory je prišla vratima, otključala ih i otvorila. Izlizan kaput, pohabane čizme i nezgrapna pojava je sve što je Ivory videla. „Šta se, dođavola, ovde dešava?“ viknuo je neznanac. „I ko ste dođavola Vi?“ „Dobro došli kući, Vaša Milosti,“ odgovorila je Ivory , zgrabila ga za rukav kaputa, vukući ga u sobu. „Molim Vas uđite i ako biste bili ljubazni da ne pravite toliku buku.“ Čovek je prošao pored nje, a Ivory je za njim zatvorila i zaključala vrata. „Isuse Hriste,“ izgovorio je Alderidge ugledavši prizor ispred sebe. Ivory je stajala iza njega i mogla je da oseti miris noći koji se zadržao na njegovom kaputu. Sve što je znala o Maximusu Harcourtu, vojvodi Alderidgeu, bilo je da je svoju titulu nasledio pre 10 godina i da je veći deo svog vremena provodio u inostranstvu, upravljajući impresivnom flotom trgovačkih brodova. Ali o njegovoj ličnosti, porodičnim vezama i razlozima koji su ga doveli nazad u London, nije znala ništa. Očajnički se nadala da Alderidge neće biti problem. „Da li Vas je iko video da dolazite gore?“ upitala ga je Ivory.


„Molim?“ Vojvoda se okrenuo prema njoj i Ivory je osetila pogled njegovih ledeno sivih očiju čak u nožnim prstima. „Da li još neko traži Vašu tetku? Ili Vašu sestru?“ Odbila je da skrene pogled, zaprepaštena lepršanjem duboko u stomaku, klecanjem kolena i toplinom koja je pretila da preplavi njeno telo. Nebesa. Već dugo, veoma dugo vremena nije imala takvu reakciju na muškarca. I nije bila zadovoljna. Želja je smetnja, a svaka smetnja bila je opasna. Možda je to bilo zato što se Alderidge toliko razlikovao od uglađenih, usiljenih aristokrata sa kojima se susretala već godinama. Obučen u crno od glave do pete, kosom izbledelom od sunca, potamnelom kožom i najmanje nedelju dana starom bradom, tamno plave boje, ličio je pomalo na pirata koji je upravo sišao sa palube broda. Tome je doprinosio i ožiljak koji se protezao duž leve strane čela, nestajući u njegovoj kosi. Izgledao je opasno i preteći. „Ne, niko me nije video. Ostavio sam svoj brod i posadu na prokletim dokovima, posle dugog putovanja po nemirnim morima, i došao ovde u nadi da ću naći malo mira i tišine. Umesto toga nailazim na roj nagizdanih stranaca u svojoj plesnoj dvorani, kao i na još stranaca zaključanih u sobi moje sestre zajedno sa mojom tetkom i mrtvim telom. Neko će morati vrlo brzo i vrlo jasno da mi objasni, šta se, dođavola, ovde dešava.“ Njegova staloženost bila je samo fasada. Svaki put kada bi vojvoda opsovao, lejdi Harcourt bi ispustila čudan zvuk, na šta se Alderidge svaki put trznuo. U svakoj drugoj situaciji Ivory bi se nasmejala. Ali sada, morala je da reaguje i preuzme kontrolu kako bi mogla ovu porodicu da izvuče iz nevolje. „Možete me zvati gospođica Moore,“ rekla je ljubazno. „I radim u Chegarre & Associates. Ovo je moja koleginica, gospođica DeVries.“ Uglom oka videla je Elise koja se kratko naklonila. „A Chegarre & Associates je šta?“ upitao je Aldridge. „Advokatska firma?“ Zastao je, a senka nesigurnosti prešla je preko njegovog lica dok je gledao u nju. „Bio sam van Engleske duže vreme, ali sam siguran da bih čuo da su i žene počeli da zapošljavaju u Sudu.“ „Mi zapravo nismo advokati, Vaša Milosti.“ „Šta onda –“ „Po svemu sudeći, Vaša se sestra našla u nevolji,“ nastavila je Ivory, klimnuvši na golo telo ispruženo na krevetu. „Pozvane smo da joj pomognemo.“ „To nije moguće. Moja sestra je lejdi Beatrice Harcourt.“ „Svesni smo toga,“ složila se Ivory i krenula prema krevetu. „A mrtav čovek vezan za njen krevet je grof Debarry.“


Vojvoda je stegao vilicu tako jako, da je Ivory u mislima čula zvuk lomljenja zuba. Okrenuvši se prema svojoj tetki, upitao je: „Gde je Bea?“ „Ne znam.“ „Kako to misliš, ne znaš?“ Lejdi Helen ga je ljutito pogledala. „Došla sam da je potražim ovde, pomislivši da joj je loše, jer je u plesnoj dvorani nije bilo. Bal je organizovan u njenu čast. Mesecima sam ga planirala. Svako ko je neko, prisutan je.“ Naglo je zastala, užasnuta tom činjenicom. „Ona je nestala?“ strah je obojio njegove reči. „Ne znamo gde se tačno u ovom trenutku nalazi Vaša sestra, Vaša Milosti,“ Ivory je potvrdila „Iako sam sigurna da ćemo je uskoro pronaći.“ Vojvoda se okrenuo kako bi se opet suočio sa njom, a Ivory je imala utisak da nju nekako smatra krivom za ovaj debakl. „Imamo mnogo hitniji problem koji treba rešiti, Vaša Milosti, pre nego što se fokusiramo na pronalaženje lejdi Beatrice. A taj problem je telo vezano za njen krevet.“ Ivory trzne bradom u pravcu sobarice koja je još uvek šmrcala u svoju kecelju. „Sluškinja Vaše sestre, Mery, pronašla je telo i na svu sreću, Vaša tetka ju je presrela pre bilo koga drugog. I Vaša tetka je bila dovoljno razumna da nas unajmi.“ „Unajmila Vas je? Za šta, dođavola?“ „Mi sređujemo situacije, kao što je ova u kojoj se našla Vaša sestra.“ „A kakva je to tačno situacija?“ Njegov ton je bio preteći, ali Ivory nije imala vremena za cepidlačenje. „Vi ste svetski čovek, Vaša Milosti. Sigurna sam da i sami možete da pogodite.“ Vojvodine oči, dobile su boju nadolazeće oluje i još jedn neželjeni drhtaj prošao je Ivorynim telom. Zarila je nokte u dlanove. „Pazite se gospođice Moore,“ zarežao je. „Uveravam Vas da ne želite da uvredite moju sestru-“ „Ja se bavim činjenicama, ne bajkama.“ Ivory ga je prekinula i osetila apsurdno zadovoljstvo videvši da je zapanjen. „Nema znakova borbe, niti ima očitih rana na telu. Očigledno je da je grof umro prirodnom smrću, izazvanom naporima koji imaju veze sa vezivanjem za krevet, svilenom trakom i mladom ženom.“ Helen Harcourt je teško disala. „Nemoguće je da sugerišete da je lejdi Beatrice –“ „Dalje,“ nastavila je Ivory. „Takodje je očigledno da se lejdi Beatrice uspaničila i pobegla iz sobe kada je shvatila da je njen partner u igri ispustio svoj poslednji razvratnički dah. To je vrlo česta reakcija i po mom iskustvu mlada žena će se vratiti, kada se smiri i smisli izgovor za svoje odsustvo. I ako sama lejdi Beatrice nema


dovoljno mašte Chegarre & Associates će biti srećan da za nju osmisli laž kojom će sebe opravdati u društvu.“ Zastala je. „Vaša lojalnost je za divljenje, ali predlažem da svoju ogorčenost koju osećate prema meni, sačuvate za nekog drugog. Do reputacije Vaše sestre stalo mi je više nego do toga šta se u ovoj sobi stvarno dogodilo. Iskreno i Vama bi trebalo. Ako želimo da budućnost Vaše sestre bude svetla, kao što je bila i ovog jutra, imamo puno toga da obavimo.“ Izraz lica mu je bio leden. „Ja ovde izdajem naređenja, gospođice Moore, ne Vi. Nemojte ni pomisliti da ću ja slediti Vaša uputstva.“ Već je bila iznervirana. „Pogledajte oko sebe, Vaša Milosti. Vidite li ovde Vašu posadu koja sa nestrpljenjem čeka na Vaša naredjenja?“ Naglasila je poslednje dve reči. „Ovo nije Vaš svet, ovo je moj svet.“ „Izlazite iz moje kuće,“ rekao je vojvoda, a glas mu je bio oštar kao staklo. „Odmah.“ Njegova tetka je uznemireno uzdahnula. „Ako je to Vaša želja, Vaša Milosti, mi ćemo biti srećni da je ispunimo, naravno. Ali, molim Vas da pažljivo razmislite. Mi smo došle na poziv Vaše tetke, kako bismo Vam pomogle da sačuvate čast i ugled Vaše porodice. Time nam je cilj zajednički: zaštita ime lejdi Beatrice i Vaše porodice. I ono što morate razumeti je da kao izlaz imamo samo prozor, koji se brzo zatvara. U prizemlju je plesna dvorana ispunjena nekim od najuticajnijih ljudi Londona. Uskoro će ti ljudi početi da se pitaju gde je nestao grof Debarry i gde se krije lejdi Beatrice, u čiju čast je bal i priređen. Uskoro će početi da ih traže i ako pronađu mrtvog grofa, vezanog za krevet lejdi Beatrice, nećemo više biti u mogućnosti da Vam pomognemo. Na Vama je, naravno, da odlučite da li odlazimo ili ostajemo.“ „Ne trebate mi Vi da bih rešavao svoje probleme,“ zarežao je vojvoda. Ivory se opirala porivu da prevrne oči. Toliko arogancije u jednom čoveku, Umesto toga, obratila mu se neutralnim tonom. „Nisam ovde kako bih rešavala Vaše probleme, već probleme lejdi Beatrice.“ Lejdi Helen se blago zaljuljala pre nego što se ispravila u ramenima. „Nemoj biti blesav. Pomoć nam je potrebna. Ni ti ni ja ne možemo učiniti ništa da sve ovo nestane.“ Vojvoda je odmahnuo glavom. „Mogu sam.“ „Možeš li zaista? Kako?“ Aldridge zatreptao i Ivory je pomislila kako ga je u trenutku početni šok prošao i da tek sada uviđa veličinu problema u kome se našao.


Helen je nemilosrdno nastavila. „Šta ćeš preduzeti da sačuvaš čast i ugled porodice Aldridge? Šta ćeš uraditi da za ... ovo... niko ne sazna? Da li ćeš dozvoliti da zlonamerni tračevi i neosnovane klevete unište život sirote Beatrice?“ Lejdi Beatrice se sama dobro postarala da uništi svoju budućnost, pomislila je Ivory. Ali, nije na njoj da sudi. Jer ovakve situacije su značile njen angažman. „Ti si trebao da se staraš o njoj, da budeš uz nju...“ rekla je lejdi Helen ogorčeno. „Svaka dama treba da bude pod zaštitom svog brata. Da si ikada mislio na ikoga drugog, osim samo na sebe, mi se sada ne bismo našli ovde i u ovoj prljavoj, odvratnoj situaciji.“ „Moja gospo,“ odbrusila je Ivory, shvativši da razgovor odlazi u drugom smeru. „Nije sada vreme da se pokazuje prstom. Predlažem da to ostavite za sutra, kao igru uz popodnevni čaj, kada ne bude gostiju u Vašoj kući, kao ni tela vezanog za krevet Vaše nećake.“ Koja god boja da se nalazila na licu lejdi Helen, nestala je. Zinula je u čudu. Kao i Alderidge, ako ćemo precizno, zapazila je Ivory. Stavila je ruke na bokove: „I, sad šta će biti? Da li Vam treba naša pomoć ili ne? Krajnje je vreme da se odlučite.“ Vojvoda je opsovao mrkog pogleda. „U redu. Smatrajte se unajmljenima. Moja sestra ne može...“ Zastao je , tražeći prave reči. Ivory je istupila. „Morate da postupati po mojim instrukcijama i imati poverenja u moju stručnost, Vaša Milosti.“ Ošinuo je ledeno sivim očima. „To ne dolazi u obzir. Ja Vas čak ni ne poznajem.“ „Ne poznajem ni ja Vas, što je nebitno. Ali ako mi stojite na putu, ne mogu obaviti svoj posao. A to bi Vašu sestru koštalo i ugleda i časti.“ Vojvoda je promrmljao nešto sebi u bradu, a onda je napeto izjavio „Uradite šta morate.“ „Imam li Vašu reč?“ „Čuli ste me i prvi put gospođice Moore. Ne moram da se ponavljam.“ „Mudra odluka, Vaša Milosti.“ Izvadila je malu karticu iz džepa svog ogrtača i predala je vojvodi. „U slučaju da Vam zatrebam u budućnosti.“ Alderidge je gurnuo karticu u džep, a da je nije ni pogledao. „Nakon ove večeri, nadam se da Vas više nikada neću videti, gospođice Moore.“ Te su je reči zabolele, iako nije znala zašto, jer niko zdrave pameti nije želeo da je vidi. Njeno prisustvo u nečijem domu značilo je paralelno prisustvo neke vrste akutne društvene ili porodične katastrofe.


Šmrknula je. „Osećaj je obostran, Vaša Milosti. Što pre zaključimo ovaj nesretni posao, to bolje za sve uključene. Ali, moram Vas upozoriti pre nego što počnem, da su usluge Chegarre & Associates skupe.“ „Jeste li vredni toga?“ upita Aldridge grubo. Ivory ga je pogledala. „Svake pare.“

Maximus Harcourt, deseti vojvoda od Alderidgea, nikada se nije osećao tako bespomoćno i tako besno kao u ovom momentu. Uleteo je u noćnu moru koja je prevazilazila granice razuma, a što je još strašnije on nije bio sposoban nositi se sa njom. Mogao je da se nosi sa tropskim olujama i pobesnelim morima. Neposlušnu posadu, mogao je da dovede u red. Pirate i krijumčare kažnjavao je po kratkom postupku. Retko se suočavao sa problemima, koje nije mogao da reši na najbolji mogući način. Još je ređe nailazio na probleme koji bi ga zbunili. Ali, ovo? Pa, ovo je bila sasvim druga vrsta zbrke. U ovom trenutku on je zavisio od gospođice Moore. Žene koja je pronalazak tela mrtvog grofa, vezanog za krevet nestale device, tretirala ništa ozbiljnije od prolivene šoljice čaja na skupocenom tepihu. Kao da se takve stvari dešavaju svakog dan. Nikada u životu nije upoznao ženu sa takvim živcima. Ili je u pitanju možda bila arogancija? Bilo je teško odrediti koliko joj je godina, ali nije bila starija od njega. Čak i ispod obične odeće i ružne kape, bila je upadljiva, na veoma neuobičajen način. Koža lica joj je blistala poput besprekornog satena, uokvirena viticama kose boje kestena, prošarana mahagonijem. Oči su joj bile previše krupne, usta suviše puna, jagodice preoštre. Ipak, sve to zajedno, bilo je… Savršeno. „Da li je to haljina, koju je nosila Vaša nećaka?“ upitala je njegovu tetku, pokazujući na gomilu čipke i svilenih ruža, ostavljenih na stolici. Max je skrenuo pogled sa njenog lica i uz trzaj prepoznao vezenu svilu, koju je kupio za Beu kada je poslednji put bio u Kini. Bio je siguran da će se njegovoj sestri dopasti. „Da,“ lejdi Helen je rukom pritisnula svoje usne, a lice joj je bilo pepeljaste boje. „To znači da ona nije dole,“ promrmljala je crnokosa gospođica DeVries. „Niti ima nameru da se vrati na bal.“ Uzela je haljinu i prislonila je na sebe.


Gospođica Moore je zaklimala glavom. „Nadajmo se da će imati dovoljno zdravog razuma da se kloni ovog mesta dok nam se ne ukaže šansa da razgovaramo sa njom.“ Zastala je kritički posmatrajući haljinu. „Hoćeš li to moći?“ „Svakako,“ reče gospođica DeVries. Spustila je haljinu na stolicu i počela da razvezuje vrpce na svojoj vunenoj bezobličnoj haljini. Max se namrštio, zbunio, a onda i užasnuo ugledavši gornju polovinu njene košulje. Kliznula je preko ramena, otkrivši mesto na kome se nalazio ožiljak koji je ličio na staru ranu od metka. Zurio je u nju zapanjeno, a onda je žurno skrenuo pogled. Kakva vrsta žene bi se svlačila u sobi punoj ljudi? Kakva vrsta žene bi dovela sebe u situaciju da bude UPUCANA? „Odlično.“ Gospođica Moore se okrenula prema tetki. „Ukoliko želite da sačuvate svoj i ugled svoje nećake, morate se vratiti dole. Verovatno su već primetili da Vas nema i zato je neophodno da cirkulišete, smešite se i potrudite da se svi divno provedu. Ako iko bude komentarisao Vaše odsustvo, pomenite neočekivan, ali dobrodošao povratak Vašeg nećaka.“ „Moja sestra je nestala, a Vi savetujete mojoj tetki da ide i pleše kvadrilu?“ Max je osetio pulsiranje u slepoočnicama. Gospođica Moore ga je letimično pogledala, a onda je svoju pažnju ponovo skrenula na tetku, ne udostojivši ga odgovorom. Prokletstvo i do pakla. „Možete li to izvesti?“ upitala je Helen Lejdi Helen je zaklimala. „Ako Vas iko upita gde se nalazi lejdi Beatrice, pomenite da ste je trenutak ranije videli kod stola za osveženje. Ili blizu plesne dvorane. Negde gde ne može biti odmah verifikovana.“ Gospođica Moore je spustila ruku na rame starije žene. „Vaše ponašanje je sada od ključne važnosti. Ne smete dozvoliti da iko išta posumnja. Sada morate biti samo dama prezadovoljna uspehom svoga bala. Da li me razumete?“ „Da.“ „Za trideset minuta potrudite se da budete viđeni kako napuštate plesnu dvoranu i upućujete se ka glavnom stepeništu.“ „Zašto –“ „Trideset minuta. Možete li to izvesti?“ „Da.“ Nikada u svom životu nije video Helen tako pokornu. Uprkos svemu, Max je bio impresioniran. Gospođica Moore je uspela jednim spretnim dodirom da ukroti njegovu ratobornu tetku. To je nešto čime on nije ovladao i sumnjao je da će ikada. Njegova tetka bila je dobra žena, ali neviđeno


iritantna. Uživala je u tome da mu iznova, i iznova priča o tome koliko se ona žrtvovala za NJEGOVU porodicu, što je njemu, naravno strašno išlo na živce. Gospođica Moore ju je ispratila do vrata, otvorila ih i pogledala niz prazan hodnik. Okrenula se i progovorila blagim glasom. „Biće sve u redu, moja gospo. Pretpostavljam da je Vaša sestričina prilično prestravljena. Kada se vrati, bićete joj potrebni i Vi i Vaš oproštaj.“ Helen je zaklimala glavom i ošinula Maxa pogledom. „Tvoji roditelji se prevrću u grobu,“ rekla je hladno. „Ako imaš imalo poštovanja prema svojoj sestri, pomoći ćeš gospođici Moore, učinićeš sve što je potrebno da je nađeš i rešiš ovaj problem.“ Max je pobesneo. Znao je dobro da Beatricina budućnost visi na tankom koncu i bio je svestan da je gospođica Moore zurila u njega svojim tamnim nedokučivim očima, zato je progutao svoj odgovor i samo klimnuo glavom. Raspravom sa tetkom ne bi dobio ništa. „Svađom ne dobijate ništa,“ rekla je gospođica Moore kao da mu je čitala misli, ispratila tetku i za njom zatvorila i zaključala vrata. „Ona je uznemirena, a svi trebamo biti hladne glave.“ Nezadovoljstvo u njemu je raslo. Kako se usuđuje da mu drži predavanja o pribranosti u teškim situacijama. Kao kapetan broda, za ime Boga, on se svakoga dana suočavao sa teškim odlukama i okolnostima. S tim što ovo nije bio njegov brod. Bio je, morao je priznati sebi, zbunjen. Gospođica Moore se vratila do kreveta i krenula da odvezuje čvorove na muškarčevim zglobovima. Max se posvetio čvorovima na gležnjevima. „Odbijam da verujem da je moja sestra imala bilo kakve veze sa ovim,“ rekao je upitavši se kome je bila namenjena ova njegova izjava. Gospođica Moore se ispravila, sklonivši nemirni pramen kose sa lica. „Vaša Milosti, postoji jedna stvar koju morate da znate. Ne plaćaju me da zaključujem ili osuđujem.“ Savila se, i sa poda pokupila svilenu traku i strpala je u svoju torbu. „Iskreno, nije me briga da li je Debarry bio ili nije bio ljubavnik Vaše sestre. Moje je da se pobrinem da njena reputacija ne bude uništena ili čak nešto gore.“ „Nešto gore?“ „Grof je mrtav.“ Skupljala je perje i latice ruža i oni su takođe nestali u njenoj torbi. Kao i vinske boce. Max se trznuo. „Ne mislite valjda ozbiljno? Mislite da ga je ona UBILA.“ „Ako jeste, umro je srećan,“primetila je gospođica Moore. Max je ustuknuo. „Bea ima jedva osamnaest godina. Ona je lepa, nevina i –“ Gospođica Moore je zastala i pogledala ga. Mrzeo je saosećanje koje je video u njenim očima, ali nije mogao da odvrati svoj pogled.


„Izvinjavam se. Moji komentari su bili neprimereni.“ Prišla mu je, proučavajući njegovo lice. „Koliko dugo ste bili odsutni, Vaša Milosti?“ „Šta?“ Gospođica Moore je ćutala, čekajući njegov odgovor. Uprkos tome, nije našao nijedan razlog da joj ne odgovori na pitanje. „Posedujem i upravljam brodom Indiamen, gospođice Moore. Retko sam u Engleskoj. Poslednji put, pre dve godine.“ „Ah,“ kao da je ova informacija dala objašnjenje za situaciju u kojoj su se našli. „Možda svoju sestru ne poznajem onoliko koliko bi trebao po Vašem mišljenju, ali sam siguran da ne bi nikada imala grofa vezanog za svoj krevet,“ rekao je Maximus ignorišući glasić u svojoj glavi, koji mu je govorio da on to ne može znati. „I odbijam bilo kakve implikacije.“ Gospođica Moore ga je i dalje pažljivo proučavala, a on je imao neobjašnjiv osećaj da je mogla videti više nego što je on želeo da pokaže. „Imate li gostinsku sobu na ovom spratu?“ naglo je upitala. Max se namrštio, uhvaćen nespreman. „Imamo dve. Na kraju hodnika.“ „Potrebna mi je Vaša pomoć, kako bismo odneli grofa.“ Ostavila ga je pored kreveta, skidajući svoju pelerinu savila se da pokupi odeću rasutu po sobi. Par pantalona, košulju i prsluk. „Moraćemo da ga uspravimo, kako bismo ga obukli.“ Maximus je zurio u nju. Žena je bila uznemirujuća. Vratila se, sa odećom prebačenom preko ruke i iznervirano uzviknula: „Požurite. Nemamo puno vremena, Vaša Milosti,“ i istrgnula svilenu traku iz njegovih ruku. Max se namrštio: „Ako ćemo već da zajedno oblačimo leš, onda mi barem dajte Debarryeve pantalone.“ Gospođica Moore ga je sumnjičavo pogledala. „Imam svoje granice, gospođice Moore.“ „Džentlmen,“ promrmljala je, a on nije bio siguran da li se to ona njemu podsmeva. „Loša pretpostavka s Vaše strane,“ uzvratio je Max, a kao odgovor dobio je pantalone posred lica. „Dobro,“ bilo je sve što je rekla.


Ivory je navukla košulju na leš, pazeći da ne dodirne vojvodu koji je bio u blizini. Alderidge se oslobodio svog kaputa i ispod teške zimske odeće, krilo se par širokih ramena i impresivna kolekcija mišića na svim pravim mestima. Njegova košulja i prsluk, sakrivali su nešto od toga, ali ne dovoljno da bi usporili puls koji joj je lupao u grlu. Bilo je smešno, ali sa velikim naporom se trudila da ne bulji u njega. Izgledao je pomalo neukrotivo, pomislila je Ivory dok je na beživotnu ruku navlačila prsluk. Kao lav među mačićima. Zakopčavala je dugmad na prsluku. Bilo je očigledno da je Alderidge bio čovek naviknut na moć i kontrolu, ali izgleda da je njegova briga za sestrinu dobrobit nadmašila njegovu nespremnost da se povinuje drugome. To je bilo svakako olakšanje „Gospođice Moore?“ Ivory je zatreptala i podigla pogled. „Izvolite?“ „Pitao sam Vas da li bih trebao da mu vežem kravatu.“ Dobri Bože. Nije bilo vreme za maštanje o neukrotivim gusarima. Imali su posla oko grofa Debarrya i nije imalo mesta za grešku. Čovek je imao previše moćnih prijatelja. Situacija je zahtevala njenu punu pažnju. „Ne, ostavićemo ga bez kravate, večernjeg sakoa i cipela, ali ćemo ih poneti sa sobom.“ Odgurnula se od kreveta, na kome je klečala. „Elise, ostani ovde sa Mary. Nateraj je da prestane da cmizdri i neka odabere odgovarajuću periku iz kompleta. Ona će znati kakvu je frizuru imala lejdi Beatrice večeras. Takođe moram da znam da li nedostaje nešto od lejdi Beatricine odeće, obuće, nakita.“ Elise, koja je bila samo u svojoj noćnoj košulji, zaklimala je glavom, pomno ispitujući ružičastu haljinu. „Naravno.“ „Trebaće mi voda,“ rekla je Ivory pokazujući u pravcu umivaonika. „Molim Vas, ostavite mi bokal ispred vrata.“ „U redu. Još nešto?“ upitala je Elise. „Ne, to bi bilo sve. Njegova milost i ja ćemo odneti Debarrya u gostinsku sobu. Uhvatila je leš ispod ruke i sačekala da to uradi i vojvoda sa drugom rukom. „Zašto ga prenosimo u gostinsku sobu?“ sa negodovanjem je upitao Aldridge. „Zato što je previše krupan da bismo ga ugurali u odžak.“ Ivory je povukla beživotnu ruku kreko svog ramena i zajedno su podigli leš sa kreveta. Vojvoda je stegao vilicu, opet. „Ne dopada mi se Vaš smisao za humor.“ Ivory je uzdahnula. „Ne, pretpostavljam da ne.“


Stigli su do vrata, a Ivory je teško disala pod težinom mrtvaca. Hvala Bogu te se vojvoda sa svojim mišićima pojavio na pravom mestu i u pravo vreme. Elise i ona bi se snašle, ali bi bilo teško. Otključala je vrata i pogledala duž hodnika. Bio je prazan. „Sada brzo.“ Uspeli su da stignu do kraja hodnika, najveći teret bio je na vojvodi. Ušli su u sobu, Ivory je nogom zatvorila vrata. Soba je bila u mraku, jedino slabo svetlo dopiralo je kroz prozor od uličnih svetiljki. Pustivši Alderidgea da sam pridržava beživotno telo grofa, povukla je čaršave na krevetu i prošaputala: „Spustite ga u krevet.“ Alderidge je bacio hrpu odeće koju je nosio u drugoj ruci i spustio leš na krevet. A onda su ga zajedno namestili tako da izgleda kao da mirno drema. „Šta sad?“ „Debarry se osećao loše kada ste naleteli na njega,“ rekla je Ivory dok je podizala čaršave i pokrivala njima grofa. „S obzirom da samo što ste stigli s puta i niste imali prilike da se presvučete za bal, ponudili ste se da pozovete njegovu kočiju. Odbio je, rekavši Vam da je siguran da će se osećati bolje posle kratkog odmora. Kao dobar domaćin, ponudili ste mu gostinsku sobu. Sami ste ga dopratili do vrata, jer su sve sluge imale pune ruke posla u prizemlju.“ „Zašto ga ne bismo, jednostavno odneli njegovoj kući?“ Vojvoda je prosiktao. „Ne želim da bude pronađen mrtav u bilo kojoj od mojih soba. Ljudi će pričati o tome.“ „Verovatno. Ali Debarry je ceo svoj život proveo u preterivanju, tako da njegova smrt neće biti šokantna. Nesrećna da, ali ne i šokantna.“ Uzela je grofove cipele i postavila ih pored kreveta. Večernji sako i kravatu stavila je u dno kreveta. „Previše bismo rizikovali ukoliko bismo se usudili na tako nešto. U prizemlju imate armiju gostiju, slugu, kočijaša, konjušara pored kojih bi morali da prođemo. Pretpostavimo i da stignemo na našu destinaciju neometano, prolaženje pored Debarryeve posluge neopaženo smatram gotovo nemogućim.“ „Gotovo nemoguće?“ „To sam uradila jednom ili dva puta, kada nije postojala druga opcija.“ „Šta, dođavola, to znači?“ „To znači da je bilo i gorih situacija nego što je vaša.“ „Gorih? Kako gorih? Ovaj čovek je mrtav, a moja sestra je nestala!“ Ivory se lecnula. Nije postojalo ništa što bi mogla da kaže u ovom trenutku, a što bi vojvoda hteo da čuje o lejdi Beatrice. „Sada morate da se preobučete za bal,“ rekla je. „I morate da požurite.“ „Da li ste poludeli? Trebalo bi da sam u potrazi za Beaom, a ne da šetam plesnom dvoranom.“ Njegov glas je bio pun samovolje i Ivory je zaključila da je sigurno veoma dobar u komandovanju posadom.


Na njegovu žalost, ona nije bila deo njegove posade. „Ići ćete, naravno. Ali, ne sada,“ odgovorila je čvrsto. „Smatrate da je ovo delimično moja krivica, zar ne?“ „Kao što sam ranije rekla, nisam ovde da donosim zaključke, Vaša Milosti. Ja sam tu da se pobrinem da se Vaša sestra bezbedno vrati pod Vašu zaštitu. I da bih to uspešno izvela, morate da mi verujete.“ Vojvoda je provukao ruke kroz kosu i tako zaklonio svoje lice. Ali, Ivory je znala da je neodlučan isto koliko i besan. Zato mu je prišla i nežno spustila svoju ruku na njegovo rame. Čovek je možda bio opsednut kontrolom, ali bio je i istinski zabrinut za svoju sestru. I ona je trebala njegovu punu saradnju. „Evo šta ćete uraditi sledeće. Obući ćete se. Otići dole. Poželite dobrodošlicu svojim gostima, zabavite ih pričama sa svojih putovanja. Budite viđeni. Vi ste savršena distrakcija i Vaše prisustvo večeras u mnogo čemu će pomoći Vašoj sestri. Dok budete igrali karte, spomenite najmanje dvojici, a najviše četvorici ljudi da žalite što Debarry propušta igru, jer se loše oseća. Posle sat vremena, uputićete svog batlera da proveri kako je njegovo gospodstvo. Ne slugu, već batlera. Batleri su diskretniji.“ Pod prstima osećala je njegove čvrste mišiće. „ A Bea?“ „Brigu o njoj prepustite meni zasad. Vi sada treba da se presvučete. Koja je Vaša soba?“ Alderidge je dva puta otvorio usta, pre nego što je uspeo da odgovori. „Učinili ste dovoljno, gospođice Moore.“ „Ja ću Vam reći kada sam učinila dovoljno,“ rekla je Ivory. „A Vi ćete meni reći koja je Vaša soba ili ću je sama naći. I još jednom ću Vas upozoriti da Vam vreme nije prijatelj u ovom momentu.“ „Nije potrebno –“ Ivory je ogorčeno uzdahnula i na vrhovima prstiju došla do vrata. Otvorila ih je i provirila u hodnik. Bio je prazan, samo su se čuli udaljeni zvuci muzike i žamor ljudi. Izašla je iz sobe i pošla niz hodnik. Sagnula se da dohvati bokal koji je Elise ostavila ispred Beatricine sobe, pazeći da ne prospe vodu na tepih. „Koja soba, Vaša Milosti? Ili ću ja otvoriti svaka od ovih vrata ili ćete mi sami reći.“ „Isuse.“ Alderidge joj je bio za petama i nije bio srećan zbog toga. „Ova.“ Pošao je ispred nje i nastavio do kraja hodnika, otvarajući poslednja vrata na desnoj strani. Soba je bila mračna, a očekivani miris ustajalosti je izostao. Bilo je hladno, ali sređeno i čisto. Vojvoda je imao odličnu poslugu. Ivory je za sobom zatvorila vrata i stala kako bi se njene oči prilagodile na mrak, ali to nije bilo potrebno jer je vojvoda upalio dve lampe.


Soba je bila opremljena samo neophodnim nameštajem, bez ikakvih detalja. Krevet sa spartanskim uzglavljem i podnožjem bio je prekriven običnim belim čaršafom. Na jednoj strani sobe nalazio se težak ormar, a tu je bio i umivaonik sa porculanskom posudom. Malo ogledalo nalazilo se iznad umivaonika, a u podnožju kreveta bio je sanduk, jedini dokaz da ova soba nekome pripada. „Nemate garderober, Vaša Milosti?“ Upitala je Ivory idući prema umivaoniku. Sipala je vodu u posudu i spustila bokal na pod. Zatim je otišla prema ormaru. „To je gubitak prostora.“ I dalje je stajao blizu hladnog kamina i lampi. „Govorite kao čovek koji je odlučio da živi na brodu, pretpostavljam,“ Ivory je rekla blago. „Pretpostavljam da negde ovde imate pribor za brijanje.“ „Naravno.“ „Predlažem Vam da krenete sa pripremama.“ „Da li Vi to meni naredjujete da se obrijem? Sada?“ „Sve što odskače od očekivanog biće upamćeno. Primećeno. Ne možete se pojaviti kao divlji, neuredni pirat iste noći kada je se bal u Vašoj kući prekida jer je u jednoj od gostinskih soba pronađen mrtav čovek.“ „Kako ste me upravo nazvali?“ „Nisam Vas nazvala nikako. Ja samo komentarišem Vaš trenutni izgled.“ Ivory je došla do ormara i zastala. „Da li želite da Vas ja obrijem?“ Alderidge je zinuo. „ŠTA?“ Sudeći po njegovom izrazi lica, mogla mu je predložiti i da ga provoza do Meseca na letećem tepihu. „Sat otkucava, Vaša Milosti. Ne znam koliko još puta moram ovo naglasiti da biste Vi shvatili da ono što se mora, mora se. Ili ćete se sami obrijati i srediti ili ću to ja morati umesto Vas da uradim.“ „Ne, ne treba mi brijač u vašim rukama na mom vratu.“ Alderidge je promrmljao, ali se najzad pokrenuo. Kleknuo je ispred kovčega, otključao ga i otvorio. Iz njega je izvadio kožnu torbu. Otišao je do umivaonika i počeo da vadi pribor iz torbe. Zadovoljna, okrenula je leđa ormaru, kada se sledila. „Da li Vi imate uopšte večernje odelo?“ „Naravno da imam.“ Zastao je. „Negde. U Ormaru, možda?“ Dragi Bože. Ivory je žurno otvorila dvokrilna vrata ormara i odahnula kada nije naišla na roj moljaca. Odeća je kao i soba bila uredna, spakovana na policama,kao da je vojvoda bio odsutan dva sata, a ne dve godine. Kada je reč o vođenju domaćinstva, lejdi Helen je bila kapetan broda. Ivory je prstima prešla preko platnenih košulja, prsluka, pantalona. Donje fioke bile su ispunjene čarapama, kravatama koje su jedna od druge bile odvojene tankim papirom. Otvarajući vrata


na bočnoj strani ormara zapazila je kolekciju sakoa. Prošlo je veoma dugo vremena otkako je imala zadovoljstvo da bira večernju garderobu za bilo koga. Oštar miris sapuna za brijanje ispunio je sobu, i Ivory je čula pljuskanje vode, struganje brijača preko čekinja brade. Lak drhtaj prođe njenim telom, praćen osećajem melanholije. Stare uspomene isplivaše na površinu, i sećanje na zadovoljstvo koje je osećala gledajući muškarca kako se brije. Vrativši se u prošlost na trenutak videla je sebe kako sedi na ivici kreveta I posmatra svog muža kako se sređuje i brije. Uvek je voleo to da obavi sam, kao i vojvoda sada. Svi ti njihovi ukradeni trenuci privatnosti bili su ispunjeni šaljivim razgovorima, zadirkivanjima i smehom. Ali to su bile uspomene i za njih nije bilo mesta u sadašnjosti. Potiskujući ih zajedno sa melanholijom iz svoga uma, pažljivo je odabrala košulju, prsluk, sako prebacujući ih preko ruke. Stojeći na prstima dohvatila je par pantalona sa police. Kako je svaki komad odeće bio finog kvaliteta i razvrstan po boji, bilo je lako odabrati. „Spustiću Vašu odeću na krevet,“ rekla je okrećući se. Još uvek je držala sako i košulju u ruci kada je napravila grešku podizanjem svog pogleda. I zabuljila se. Vojvoda je go do pojasa gledajući u malo ogledalo prelazio brijačem preko kože lica. Jednu od lampi postavio je bliže umivaoniku, a njena svetlost stvorila je sliku predivne siluete još lepšeg reljefa. Mišići ruku i ramena bi se savili svaki put kada bi on primakao brijač licu – sirova, muška, fizička snaga oblikovana u prelepe linije. Njegova kičma predstavljala je dolinu senki, koja je počinjala ispod krajeva njegove duge kose, putovala kroz ulegnuća i ravni njegovih leđa i završavala se u pojasu pantalona. Ostala je bez daha i osetila blagu nesvesticu. Bio je predivan i nije mogla ni da zamisli kako bi bilo osetiti tu moć i snagu pod svojim rukama ili među svojim „Da li, po Vama ovo ne radim dovoljno brzo?“ iznervirano reče vojvoda i Ivory užasnuto shvati da je posmatra iz ogledala. „Jeste li skoro gotovi?“ reče ona ulažući ogroman napor da joj glas ne zadrhti. „Da,“ reče vojvoda , dohvati odbačenu košulju i obrisa svoje lice. „Odlično,“ rekla je i spustila poslednji komad odeće na krevet. Vratila se do ormara kako bi odabrala odgovarajuće čarape i za to vreme pokušavala je da se seti kako ponovo normalno disati. Dođavola, mora da se sredi. „Presvucite se,“ naredila je i dalje mu okrenuta leđima. „Trebate mi dole u roku od deset minuta.“ „A ja Vas ne trebam ovde uopšte.“


Ivory je odskočila. Nije čula kada je vojvoda došao do nje. Okrenula se i suočila sa njegovim širokim grudima . Njegovim širokim, golim, divnim grudima. Spotakla se i pala bi da je nije uhvatilo par snažnih ruku. Osetila je vrelinu njegovih dlanova na svojim ramenima. „Oblačim se sam od svoje druge godine, gospođice Moore. Nije mi potrebna u tome nikakva pomoć.“ „Bravo za Vas, Vaša Milosti.“ Zdrav razum je počeo da joj se vraća i bila je zahvalna na tome. Vojvoda je opet stegao vilicu. Očigledno, njen ovakav odgovor nije očekivao. „Možda biste se brže uputili u prizemlje, da sam skinula svoju haljinu pred Vama,“ rekla je proklinjući svoje izdajničko telo, koje je zadrhtalo u požudi, dok je zamišljala svoju odeću na podu ispred njega. „Ali, nema potrebe za tim, nadam se.“ Smelo ga je pogledala. Delovao je šokirano. Ivory je savila glavu. Flertovanje je bilo potpuno kontraproduktivno i nimalo mudro. Ali, osetila se tako slatko grešno. Morala je da izađe iz sobe. „Deset minuta, Vaša Milosti.“ Okrenula se, iskliznuvši iz njegovih ruku i krenula prema vratima. Međutim, sekundu kasnije ponovo ju je uhvatio za ruku nateravši je da se okrene. „Imam poverenja u Vas, gospođice Moore,“ Ispustio je njenu ruku. „Ne dozvolite da zažalim.“


Drugo poglavlje Max se u svom životu suočio sa mnogo teških situacija, ali prisustvo na balu u čast njegove sestre, koja je nestala, bila je jedna od najtežih. Dočekan je srdačno, ako ne i formalno, jer nije bio često u Londonu, a i kada jeste nije posećivao zabave i balove. Njegova starija braća, inače blizanci, mnogo su se bolje snalazili u ovakvim situacijama, pogotovo Frederick, koji je od ranog detinjstva pripreman da preuzme titulu vojvodstva. Max nikada nije bio blizak sa svojom braćom. Tačnije jedva da ih je poznavao, ali u ovom trenutku dao bi sve da su oni sad uz njega. Gospođica Moore je uz tebe, čuo je glas u svojoj glavi. Gospođica Moore nije uz mene. Ne stvarno. Gospođica Moore je na strani onoga koji plaća, onoga koji sluša njena naredjenja, zaključio je Max nemilosrdno. Naklonio se i osmehnuo grupi dama, koje su uzbuđeno mahale svojim lepezama, ne zaustavljajući se. Barem, nijedna od ovih žena nije ponudila da ga obrije. Ili da mu pripremi garderobu. Posmatrao je u ogledalu, prekopavala je po ormaru sa sposobnošću i autoritetom jednog iskusnog džentlmenskog sobara. Koja vrsta žene bi to radila? Ona vrsta, koja je navikla da oblači leševe, pomislio je. U poređenju s tim, oblačenje živog muškarca se činilo smešnim. Na kraju, Max je uradio ono što je tražila od njega. Svo vreme se borio sa potrebom da krene u potragu za Beaom. Nije trebao da kruži okolo kao bespomoćno dete ili marioneta, čije žice može povlačiti ko hoće. A povlačila ih je nepodnošljiva, ali primamljiva gospođica Moore. Iako besan primetio je da mu put kojim je išao preseca čovek koga je odmah prepoznao kao vikonta Strafforda. Ovaj punački čovek bio je poznat kao brbljivac i Max je znao da će biti uvučen u trač – razgovor koji ga uopšte nije zanimao. „Oprostite,“ rekao je Max pre nego što je vikont udario u njega. Uplašen, vikont ga je pogledao u njega i prebledeo. „Moje izvinjenje, Vaša Milosti,“ zamucao je Stafford. „Divna zabava. Zaista divna. Moji komplimenti lejdi


Helen. Izvinite me, molim Vas.“ Čovek je napravio neki kretenski pokret glavom i naglo otišao. Max je zurio za njim, shvativši da će morati da poradi na svom izrazu i ponašanju. Nema sumnje da mu je gnev bio ispisan na licu i na kraju neko bi se glasno zapitao šta bi to moglo da muči vojvodu na njegovoj svečanosti. Koliko god da mu je bilo teško da prizna, gospođica Moore je bila u pravu. Njegovo ponašanje ih je dovodilo u opasnost. Max je duboko udahnuo, nateravši svoju bradu i ostale mišiće lica da se opuste. Podigao je uglove usana, nadao se da je načinio nešto što je ličilo na osmeh i signalizirao najbližem slugi da mu donese piće. Nešto jače od limunade I šampanjca koji su bili u ponudi. I onda je krenuo. Posetio je sobu za kartanje, kako mu je naloženo I komentarisao Debrryevo odsustvo tačno određen broj puta. Pio je i odgovarao na pitanja velikom broju plemića koji su investirali u East Indian Company. Izložio je svoje mišljenje, kada je bio upitan da ga da, o konfliktu između kompanije i Marathau centralnoj Indiji. Uradio je sve što je gospođica Moore od njega tražila, sa osmehom na licu i trudeći se da ne gleda na sat suviše često. A vreme je sporo prolazilo. Sa svakim otkucajem sata Bea je bila sve dalje. Max se zapitao gde je njemu pamet bila kada je dozvolio gospođici Moore da preuzme kontrolu. On to nikada nikome nije dozvolio. Ona ga je začarala ili u najmanju ruku začarala je njegov zdrav razum. Možda je to bila njena smirenost, njena zdrava logika u situaciji koju bi svako sa imalo razuma nazvao debaklom. Mora priznati, prizor u spavaćoj sobi njega je šokirao. Ali i dalje je odbijao da poveruje da bi Bea ikada mogla Čvrsto je zatvorio oči, odbijajući da o tome i razmišlja. Poslednji put je video svoju sestru kada je njoj bilo šesnaest. Njena kosa je u prelepim plavim uvojcima bila vezana plavom trakom, a njeni okrugli obrazi rumeni u devojačkoj radosti nad neobičnom školjkom koju je pronašao i sačuvao za nju. „Vaša Milosti, nisam znao da ste u Londonu.“ Čovek, koji mu se obratio i prekinuo ga u mislima, bio mu je poznat. Crne kose sa tragovima sedih na slepoočnicama. Njegovo besprekorno crno odelo je njegov već bled ten činilo zapanjujuće bledim. Bio je nizak, slabe brade i svetlo smeđih očiju. Gledao je u Maxa iznenađeno. Max je uspeo da se seti. „Barlow.“ „Drago mi je što ste ovde, Vaša Milosti.“ Edwin Harper, grof Barlow, bio je prijatelj njegovog najstarijeg brata. Ne preterano pametan, ako ga je dobro služilo pamćenje, ali ljubazan i prijatan. Max ga nije video godinama.


Napravio je grimasu za koju se nadao da liči na osmeh. „Zapravo, stigao sam ove večeri.“ „Ah. Pa, dobrodošli kući. Vaša sestra mora da je presrećna.“ Max je samo potvrdno klimnuo ne želeći da nastavi razgovor o Beai. „Trenutak Vašeg dolaska nije mogao biti bolji,“ nastavio je Barlow. „Sada ste lejdi Beatrice potrebniji nego ikada.“ „Oprostite?“ Sumnjičavo ga je pogledao. „Šta ste time hteli da kažete?“ Barlow je progutao i ustuknuo. „Pa… Ništa nisam mislio, Vaša Milost. Osim da je lejdi Beatrice jedna divna mlada dama i njeno društvo je veoma traženo večeras, kao što će biti i na svakom drugom društvenom okupljanju ubuduće. Nema sumnje da će imati mnogo bračnih ponuda do kraja sezone i pretpostavljam da ćete joj Vi, kao njen staratelj pomoći da odabere valjanog prosca.“ Max se naterao da prodiše. Naravno, Barlow je samo ukazivao na očigledno. Bea je bila lepa, postojana i šarmantna i naravno udaće se dobro. Pod uslovom da je nađe. Pod uslovom da nađe objašnjenje za smrt grofa. Pod uslovom „Ako smem biti drzak, zamolio bih Vas da me uzmete u obzir.“ „Molim?“ Ovo je poslednje o čemu bi Max u ovom trenutku želeo da razgovara. „Imam li Vašu dozvolu da se udvaram lejdi Beatrice? Mislim da bismo se nas dvoje divno složili. Želeo bih da je izvedem u pozorište – u Vašoj pratnji, naravno.“ Max nije bio siguran, kada pronađe sestru, da je ne bi zaključao u veoma visoku kulu sa gvozdenim vratima, jarkom, zmajem koji bljuje vatru kome bi dao da proguta prokleti ključ. Ali je bio siguran da joj ne bi dozvolio da učestvuje u nečemu što ne uključuje njegovo prisustvo. „Osigurao sam mesto na njenoj plesnoj kartici, ali izgleda da je lejdi Beatrice nestala,“ Barlow je treptao, nesvestan toga da mu Max nije odgovorio. Ovo je bilo smešno. Gubio je dragoceno vreme. Nije trebao nikakoBljesak zelene svile uhvatio mu je pogled i video je svoju tetku kako se odlučno probija ka ulaznim vratima. Srce je počelo da mu preskače. Da li je saznala nešto? Da li se Bea vratila? Stala je u podnožje lučnih stepenica, gledajući gore, ne pomerajući se. Njegove oči pratile su njen pogled ne obazirući se na ljude koji su prolazili gore dole pored njega. Bea! „Vidim vašu sestru,“ rekao je Barlowu. „Vidite je?“ Zatreptao je grof. „Izvinite me, molim Vas?“ Max je ostavio čoveka da zuri za njim i požurio prema njoj kada je shvatio da nešto nije u redu. Bea je licem bila okrenuta od njega i mogla


se prepoznati samo po svojoj haljini i plavoj kosi. Služavka koja je stajala pored nje, kestenjaste kose uredno pričvršćene pod kapom, gledala je u njega. Gospođica Moore, shvatio je, setivši se sa zakašnjenjem uputa koje je dala njegovoj tetki. A plavuša pored nje je njena koleginica gospođica DeVries, pretvarajući se da je Beatrice. Ogromna praznina pojavila mu se u grudima. Ovo je bio samo deo njenog plana. Na njegovoj tetki, koja se pela uz stepenice odjednom su se mogle videti sve godine njenog života. Proboli su ga trnci sažaljenja i kajanja. Tetka Helen je preuzela brigu o Beai kada su im umrli roditelji. U to vreme Max je već plovio dalekim morima, kocka njegovog života već je bila bačena. Sustigao je tetku i stavio joj ruku na rame. „Molim te teta Helen, sačekaj ovde. Dozvoli mi da se ja pobrinem za ovo.“ Oklevala je, a sumnja se ogledala na njenom licu, ali fizička i emocionalna iscrpljenost je pobedila, zaklimala je glavom oslanjajući se na ogradu. Max je nastavio da se penje stepenicama, na očigled gostiju, što je, shvatio je i bila poenta ove predstave. Polako je prešao poslednja tri stepenika. „Lejdi Beatrice Vas sa žaljenjem obaveštava da pati od ženske slabosti i želela bi da se povuče u svoju sobu,“ progovorila je gospođica Moore i pre nego što joj se obratio. Žena koja je glumila Beau jednu ruku stavila je na čelo ukazujući na glavobolju, a drugu ruku držala je na stomaku. Max je prišao bliže gospođici DeVries u pozajmljenoj haljini i plavoj perici kako bi se pomislilo da tiho razgovara sa svojom sestrom. „Onda bi trebalo odmah da se povuče.“ Gospođica Moore je delovala sumorno. „Zaista bi trebala. Molim Vas pronađite najveće tračare u dvorani i prenesite im žaljenje.“ Pogledala je na vrevu ispod sebe. „Žao mi je, ali bal će se završiti onog momenta kada Vaš batler pronađe telo.“ „Hvala Bogu.“ „Ako iko pita, Vaša sestra je sa svojom služavkom napustila kuću pre zore. Smrt je uvek uznemirujuća i odgovoran brat i brižna tetka želeli su da sklone od svega toga svoju sestru i nećaku. Verujem da ćete Vi i Vaša tetka dati prikladna objašnjenja.“ „Naravno.“ „Mary, međutim, mora biti eliminisana. Previše je nestabilna i nervozna da bi ćutala, ne može joj se verovati.“ Max je zurio u nju. Šta ona to predlaže? „Oh, za ime Boga, nemam nameru da je bacim u Temzu i čekam da potone. To ste mislili, zar ne,“ rekla je gospođica Moore, delujući iznervirano. „Nisam to mislio,“ slagao je Max.


„Nikada ne ostavljam tela tamo gde mogu biti pronađena. Uvek ih zakopam.“ Max je prebledeo. „Šalim se.“ „Nije. Smešno.“ Sa teškom mukom je pronašao svoj glas. „Žao mi je.“ „Nije Vam žao.“ „Istina.“ Gospođica Moore je nagla glavu. „Izgledali ste kao da ćete pući svakog momenta. Humorom sam pokušala da Vas povratim. Imate goste kojima se morate vratiti.“ Max se prisilio da duboko udahne. „Tako izgledam kada vodim nezdravu konverzaciju o ženskim slabostima,“ odgovorio je kroz zube. Gospođica Moore je nagla glavu. „Zvuči razumno.“ Ne, nije, želeo je Max da vikne. Ništa od ovoga nije razumno. „Vaša tetka ima moju adresu. Dok se ovo pitanje ne reši, na raspolaganju sam Vam u svako doba,“ rekla je odmičući se od vrha stepeništa. „Gde idete?“ Zastala je okrećući se prema njemu: „Da radim svoj posao.“


Treće poglavlje Već je krenulo da sviće kada je Ivory stigla do Covent Squarea. Kao i u svojim ranijim slavnim danima, ni danas Covent Square nije bio tih, poznat i popularan po glumcima, izvođačima, muzičarima i drugim vrstama zabavljača, zakonitim i nezakonitim. Trgovi i kafići bili su uvek prepuni ljudi, kao i pijaca koja se pružala čak do St.Paul crkve. Ta gužva odgovarala je Ivory, jer joj je omogućavala da neprimećeno i nesmetano odlazi i dolazi. Tiho je ušla u zgradu i za sobom zaključala vrata. Pojela je nešto na brzinu i uputila se u svoju radnu sobu. Sat vremena kasnije ustala je od stola, protegla se i prišla bliže vatri kako bi ugrejala svoje promrzle ruke. Bila je zadovoljna rešavanjem problema grofa Debarrya. Mrtav aristokrat pronađen u krevetu koji nije njegov uvek je varljiva i škakljiva stvar. Treba joj prići sa puno opreza, objašnjenja trebaju biti uverljiva i na žalost uvek zahtevaju učešće ljudi. Kao u ovom slučaju vojvode Alderidgea. Sama pomisao na ovog čoveka izazva još jedan talas topline u njenom telu. Nema svrhe negirati fizičku privlačnost koju je osećala prema kapetanu –vojvodi, jer ona tu nije mogla ništa. Bila je ubeđena da će ova prolazna privlačnost proći, kao i sve ostalo u životu. Ono što je mogla je da vojvodu drži na sigurnoj udaljenosti dok se ne pronađe lejdi Beatrice, dok se grof Debarry ne sahrani i zaboravi i dok se ne ugasi i poslednji plamičak mogućeg skandala. „Služavku sam smestila u zadnju sobu na spratu,“ rekla je Elise ulazeći u sobu. Prišla je vatri. „Spava zahvaljujući jednom od mojih napitaka za smirenje.“ Ivory je ispod oka pogledala u Elise. Njeni napitci su mogli i nosoroga da obore na duže vreme, a to je u ovom trenutku dobro došlo. „Da li ti je rekla da li je nestalo nešto iz sobe lejdi Beatrice? Išta što bi ukazalo na to da se lejdi Beatrice spakovala i napustila London?“ Elise je zavrtela glavom. „Ne. Ništa ne nedostaje koliko je Mary mogla da primeti, a i sav njen nakit je tu. A toliko je skupih stvari koje bi lako mogle da se založe.“ „To znači da lejdi Beatrice nije daleko.“ „Ne u košulji i bez novca,“ primetila je Elisse.


„Mmmmm. To nam olakšava potragu.“ „Šta si ti saznala o našem vojvodi?“ Ivory je otišla do stola i pogledala u svoj dnevnik, koji je stajao otvoren na stolu. „Rođen u aprilu 1789. Treći sin pokojnih vojvode i vojvotkinje Alderidge. Pet godina mlađi od braće Fredericka i Petera, koji su bili blizanci. Ovde piše da je pristupio mornarici kada mu je bilo 13 godina. Pomorski kadet postao je sa 16. a poručnik u 21. Napustio je službu kada je nasledio titulu.“ „Da radi šta?“ upitala je Elisse. „Jer on ni do sada nije upravljao svojim vojvodstvom.“ „Kupio je brodove. Afrodita, Kalipso, Odisej. Komanduje Odisejem i plovi između Engleske i Indije.“ Ivory je podigla papir. „Oh i Kine.“ „Vojvoda Alderidge radi za East India Company?“ upitala je Elise u neverici. „Zašto bi prokleti plemić to radio?“ Ivory je slegnula ramenima. „On je i veliki novac investirao u kompaniju i postao bogatiji i od Kneza. Zašto je odlučio da komanduje brodom, ne mogu ni da pretpostavim.“ Ali pitanje ju je zagolicalo. Zašto bi stvarno jedan vojvoda sa svim privilegijama i mogućnostima, sve ostavio i rizikovao svoj život na otvorenom moru. Dodala je zabelešku u svoj dnevnik. „Ali može nam biti od koristi.“ „Istina. Kada je pronađemo, lejdi Beatrice bi mogla biti poslata u Indiju i udata za britanskog oficira sa titulom koji bi je poželeo za ženu,“ predložila je Elise zamišljeno dok je uvijala pramen svoje kose oko prsta. „Tračevi retko stižu tako daleko.“ Ivory je potvrdno zaklimala glavom. „Zapisala sam to kao mogućnost koju ću predložiti Njegovoj Milosti.“ Sumnjala je da će vojvoda pristati na tako nešto, ali Ivory je znala da bude vrlo ubedljiva. Sve je zavisilo od toga koliko će brzo pronaći lejdi Beatrice. „Vojvoda je sve ovo dobro podneo,“ prokomentarisala je Elise. „Kada ga je prošao prvobitni šok.“ „Isto se može reći i za lejdi Helen.“ „Pa sad, lejdi Helen nije sa tobom oblačila leš,“ zabavljeno je uzvratila Elise. „Istina. I poneo se kao pravi džentlmen,“ naglasila je Ivory. „Vojvoda je mnogo toga, ali džentlmen ne,“ izjavila je Elise i zagledala se u nju. Ivory je osetila strujanje duž kičme i namršteno pogledala svoju partnerku. Ni sama nije znala šta je izazvalo njeno nezadovoljstvo i ljutnju, Elisina primedba ili njena reakcija na tu primedbu. „Nemoj tako da me gledaš,“ izgrdila je Elise i prišla bliže stolu gde se Ivory nalazila. „Nisam rekla da se ponašao prostački, rekla sam da se nije poneo kao


džentlmen. Mislim, nije se ponašao po društvenim pravilima. On je čovek od akcije, učiniće šta god kako bi došao do onoga što želi.“ „I sve to si zaključila iz tri reči koje si sa njim progovorila?“ upitala je Ivory glumeći ravnodušnost. „Ne, cherie,“ nežno je odgovorila Elise. „Već iz načina na koji si ga gledala.“ Ivory se odmakla od stola i prišla kaminu. Negiranje bi bilo glupo. Elise ju je suviše dobro poznavala. „Vojvoda od Alderidgea je klijent. Nikad se nisam petljala sa klijentom.“ Iza nje Elise je nešto promrmljala pre nego što joj je odgovorila. „Vojvoda od Alderidgea je čovek. I jednom kada njegova sestra bude pronađena, on više neće biti klijent.“ „Tačno. On će opet biti kapetan broda negde u Indiji. Ili Kini.“ Elise uzdahne dramatično, poraženo. „To bi ti pomoglo, znaš. Knightly ne bi želeo da se zaključaš u samostan. Tvoj muž, pokoj mu duši, želeo bi da živiš. Kada si poslednji put -“ „Mi ne vodimo ovaj razgovor.“ „Oh, u redu.“ Čulo se šuštanje papira. „Još nešto o vojvodi i njegovoj porodici? Šta je sa tetkom?“ Ivory je osetila olakšanje kada je Elise promenila temu razgovora i okrenula se prema svojoj partnerki. „Lejdi Helen se nikada nije udavala. Ceo život provela je pod bratovljevim, a sada pod nećakovim krovom. Skuplja emajlirane kutijice za začine i član je Rare Purple Orchid društva.“ „Ćorsokak,“ izjavila je Elise. „Šta je sa ostalima.“ Ivory je slegnula ramenima. „Ničeg bitnog. Nikakvih kockarskih ili drugih dugova, dvoboja, ili u najmanju ruku osvedočenih, nikakvih poroka prošlog vojvode niti braće sadašnjeg. Brat po imenu Frederick imao je ljubavnicu, koju je nešto više od dve godine izdržavao. Prijateljski su se razišli. Loretta…“ Ivory je zastala, pokušala je da se seti imena koje je bilo zapisano u njenoj glavi uz Frederickovo. „Ludwig. Da, njeno ime je bilo Loretta Ludwig.“ „Oh, znam je,“ reče Elise veselo. „Nastupala je u starom Druryu pre nego što je izgoreo. Danas je suviše stara da bi igrala glavne uloge, ali jako talentovana,“ zastala je. „To je sve?“ „Nemam ništa više. Cela familija se čini dosadna, barem na papiru.“ „Dok vojvodina mala sestra nije vezala grofa za svoj krevet i pobegla kada je umro.“


„Cccc. Pretpostavke gospođice DeVries,“ podseti je Ivory. Prema svemu zatečenom u sobi lejdi Beatrice, složila bi se sa Elise, ali trebali su im dokazi. Pretpostavke su bile opasna stvar. Elise je prevrnula oči. „Ne zaboravi da ovde i Debarry ima dosije. Debeo, pun seksualnih indiskrecija svih vrsta, koje možeš zamisliti. Za neke, volela bih da nikada nisam ni čula. Pravi Don Juan. Možda se ovde radi o jednom rogonji previše.“ „I neko je pomislio da će mu se osvetiti tako što će ga vezati za krevet debitantkinje?“ rekla je Elise sa podsmehom. „Ništa time ne bi postigao osim što bi tračarama dao nešto za žvakanje dan ili dva.“ „Možda se nadao da će ga vojvoda izazvati na dvoboj. Ubiti ga i obaviti prljavi posao umesto njega.“ I u njenim ušima ova mogućnost zvučala je neprirodno. „Osim što niko, pa ni sam vojvoda nije bio siguran da će se prethodne večeri naći u Londonu.“ Elise je zatresla glavom. „Ne, suviše si sve ovo zakomplikovala. Ovo je jednostavan slučaj kreveta i leša, iako do sada nisam imala nijedan. Ne razlikuje se od slučaja starog biskupa koga smo izvukli iz kreveta određene baronese pre mesec dana.“ „Verovatno si u pravu.“ Ivory je stisnula usne. I dalje je osećala da joj nešto izmiče. „Ali bih volela da razgovaraš sa svojim bratom. Debarrry i Alex su se nesumnjivo kretali u istim kartaškim krugovima. Navedi ga da se raspita, možda nešto i sazna. Bilo kakva svađa, bilo šta neobično. Vidi da li je pomenuto ime lejdi Beatrice ili Njegove Milosti u bilo kom krugu kojim se i Debarry kretao. Želim da budem sigurna.“ Elise je sa odobravanjem klimnula glavom i pogledala na sat na kaminu, a onda u zrake jutarnje svetlosti koji su se probijali kroz zavesu. „On je još uvek gore. Idem sada.“ „Hvala ti,“ rekla je Ivory i ispratila Elise pogledom. Spustila je laktove na sto i oslonila svoju bradu na dlanove. U sobi je zavladala tišina, ometena samo zvucima pomeranja uglja u ognjištu, koja je služila samo tome da je podseti koliko je u stvari usamljena. Posegnula je napred jednom rukom i prešla prstima lagano po stranicama poznatog, urednog, kosog rukopisa. Knightly je bio mnogo više od mentora, mnogo više od nezamenjivog prijatelja „Gospođice Moore?“ Došlo je sa brzim kucanjem na vratima. Ivory je podigla pogled i ugledala dečaka koji je stajao na vratima. „Da, Roderick?“ Ugušila je osmeh i nekako uspela da zadrži ozbiljan izraz na licu. Takva superiornost u držanju očekivana je bila kod batlera, a ne kod sedmogodišnjeg dečaka.


„Vojvoda od Alderidgea želi da Vas vidi.“ Osetila je ponovo treperenje u stomaku, zgnječila ga je nemilosrdno. „Hvala ti, Roderick. Možeš uvesti Njegovu Milost u salon. Pridružiću mu se za trenutak.“ „Vrlo dobro , gospođice Moore.“ Roddy se okrenuo i otišao, a Ivoryne usne su se trznule, kada je ugledala neukrotiv čuperak kose na potiljku njegove glave. Ivory je skupila rasute papire i ubacila ih nazad u dnevnik. Zatvorila je dnevnik i vratila ga na policu, među stotine drugih. Dnevnici koje je njen pokojni muž vodio godinama i koje je i ona sama dopunjavala u toku braka i godinama posle njegove smrti. Dnevnici su sadržavali najličnije detalje, tajne, skandale gotovo svake ugledne porodice u Londonu. Uvek je bilo onih koji bi se njenom pokojnom suprugu obratili za pomoć. Kako je bio vojvoda i to veoma moćan vojvoda, Knightly je imao mogućnost manipulisanja društvom, industrijom i vladom. Bio je to srećan nusproizvod njegovog položaja – svaki vojvoda mogao je povremeno da povuče konce u svoju ili korist onih koji su uživali njegovu naklonost. Nazivao je sebe „popravljačem nepopravljivih problema“ i prijanjao je na posao sa ozbiljnošću i profesionalizmom koji su Ivory oduzimali dah. Zabavljalo ga je, kako je govorio, da donese malo pravde onima koji su je zaslužili i pričinjavalo mu je zadovoljstvo da pomogne onima koji su bili dostojni. Ivoryna moć manipulacije bilo je prvo što je privuklo pažnju vojvode od Knightleya. Ne njena lepota, čak ni njen glas, iako je voleo kada mu je pevala. Kada je zaprosio, rekao je da je uvek bilo lukavstvo to što ga je opčinilo. Kao pevačica, Ivory je plovila trnovitim svetom operskih kuća i privatnih pozornica širom Evrope i njen opstanak je zavisio isključivo od njenog uma i njene snalažljivosti. Baš kao i sada. Dok je bio živ, njen muž je trgovao svojim veštinama za buduće usluge, ali posle njegove smrti Ivory sebi nije mogla da dozvoli taj vid luksuza. Umesto toga, svoje sposobnosti, koje joj je vojvoda od Knighlieya pomogao da usavrši, razmenjivala je za novac. Mnogo novca. Jer Ivory Moore je bila mnogo dobra u svom poslu. Poslednji put je prošla prstom preko postojećih dnevnika. Zadovoljna time što su svi bili na svom mestu, otišla je do ćoška i svom težinom nalegla na drvenu pregradu. Sa blagom škripom, ukrasna Chippendale polica se vratila na svoje mesto, sakrivajući ogromnu zbirku dnevnika, a pokazujući veliku zbirku knjiga poezije i vrtlarstva. Ivory je napustila svoju radnu sobu, zaključavajući vrata za sobom. Nikada se ne može biti previše oprezan sa tajnama.


Četvrto poglavlje Max je koračao salonom, nestrpljenje i zabrinutost bili su vidljivi na njegovom licu. Grofovo telo bilo je odvezeno pre jedva sat vremena, a on je imao utisak da će iskočiti iz kože dok poslednji gost nije napustio rezidenciju. Obišao je tetku i odneo joj je čaj od limuna, za koji je ona tvrdila da smiruje njene živce i obećao da će pronaći Beatrice. Onda je napustio kuću, po mraku, pre zore, naoružan samo spiskom imena Beatriceinih prijatelja, koji mu je tetka dala. Nikoga od njih nije poznavao. Nije znao nikoga, baš nikoga ko bi bio spreman da postane saučesnik u onome što se desilo u Beainoj sobi. Otišao je na jednu od adresa, stajao je zagledan u zamračenu kuću i tihu ulicu u bespomoćnoj frustraciji. Nije baš mogao da počne da lupa na vrata, iako je želeo. Konačno se pomerio, kada je čuvar krenuo u njegovom pravcu, jer nije znao šta bi drugo uradio. Nije bio blizak sa svojom sestrom. Nije znao ništa o njenom životu, koje su joj omiljene radnje, bašte, parkovi. Nije imao pojma kome bi se mogla obratiti za pomoć, ignorišući glas u glavi koji mu je govorio da bi trebao da zna. Trebao je biti tu kada je Beai bila potrebna pomoć. On je bio taj kome se trebala obratiti i on je bio taj koji je trebao da joj pomogne. Zbog hladnoće, pognuo je ramena u kaputu i gurnuo ruke duboko u džepove. Prsti su mu dotakli glatku površinu kartice, izvadio je iz džepa i usmerio prema uličnom plinskom svetlu. „Chegarre & Associates“ bilo je odštampano u centru, natpisom koji je bio lišen kukica, krivulja i ukrasa koji se obično sreću na karticama sličnim ovoj. Naziv nije davao nikakvu naznaku o uslugama koje ovaj servis pruža. Udruženje advokata ili pekara, pomislio bi, da nije znao bolje. Na poleđini je bila ispisana adresa istim običnim slovima. I tako, kada je sunce već izašlo, našao se ispred velike zgrade, pitajući samog sebe šta dođavola radi tamo. Podigao je ruku i uhvatio stari mesingani zvekir, ali vrata su se otvorila i pre nego je zakucao. Dao je svoje ime dečaku, koji se ponašao da je njegov dolazak sasvim


obična stvar, svakodnevna pojava. Max je pogledao gore prema praznim, starim prozorima i zapitao se koliko dugo je bio posmatran pre nego sto se popeo ispucalim kamenim stepenicama koje su vodile do vrata. Pratio je dečaka u kuću, očekujući da će se probijati kroz gomilu ljudi i velike prostorije koje su bile iseckane na male urede pune zaposlenika. Umesto toga, dočekali su ga tišina i miris sredstva za poliranje drveta. I bez velikog razgledanja unutrašnjosti kuće, stekao je utisak da se vratio u prethodni vek u prostor gde je prošlost na veličanstven način sačuvana. Ne u smislu nekih St. James ili Grosvenor Square raskošnih kuća, koje su bile do pucanja prepune nameštajem koji je posetioca trebao da uveri u bogatstvo i moć domaćina, ne, ovde je sve bilo uređeno sa ukusom i funkcionalno. Uveden je u salon koji je sav bio u suptilnim nijansama plave boje, duge zavese već su bile povučene sa prozora tako da je rana jutarnja svetlost već preplavila sobu. „Sačekajte ovde,“ rekao je dečak pre nego što je nestao u holu. Max je pogledom kružio po sobi i zaustavio ga je na visokom satu u blizini prozora. Privučen njime, prišao je bliže. Sat je bio izrađen od kruškinog drveta, ukrašen ebonovinom, svetlucav i ispoliran. Na zaobljenom delu je bio mesingan reljef boginje Dijane, pasa, sokola i zadivljujućeg Apola pored nje. Koštao je čitavo bogatstvo. Max je preleteo očima po nameštaju koji je bio urađen od egzotičnog drveta, naglašen prelepim brokatom. Klavir koji se nalazio pored prozora bio je izuzetne izrade. Visoka, uzana polica za knjige, koja je dosezala do plafona, bila je prepuna kolekcijom tonova knjiga u skupocenom kožnom povezu. Max se vratio satu i namršteno se zagledao u lik Apola, čije su oči bile uprte u boginju lova. Postojalo je veoma važno pitanje na koje nije imao odgovor, ko je gospođica Moore. Njen govor ukazivao je na to da je dama. Njena adresa na kurtizanu. Njen nameštaj na princezu. Njeno zanimanje na neku vrstu umetnika. Ili gore. „Dobro jutro, Vaša Milosti.“ Max se okrenuo na petama i ugledao gospođicu Moore kako stoji na vratima. Kada je rekla da će biti dostupna u svako doba, nije lagala, što je u ovom momentu i dokazala. Ako je i bila iznenađena njegovom posetom u ovo smešno vreme, ničim to nije pokazala. Čak nije delovala ni kao žena koja je bila budna cele noći. Ponovo je na sebi imala običnu vunenu haljinu, dizajnirana tako da bude praktična i Max je pretpostavio, neupadljiva. Njena gusta kosa bila je uredno pokupljena i upletena, na prvi pogled mogla je da prođe kao guvernanta, ili žena trgovca , ili kao bilo koja žena koja se mogla svakodnevno sresti na ulicama Londona. Ona se trudila


tako da izgleda, zaključio je Max, ali bezuspešno. Nije postojao muškarac sa pulsom i očima u glavi koji bi je prevideo. Pogled na nju, prizivao je slike tamnih noći i tajnih želja Ušla je u sobu, zatvarajući vrata za sobom. „Da li je dekor po Vašem ukusu?“ „Šta?“ „Proučavali ste sat.“ „Upoređivao sam vreme,“ rekao je defanzivno. „Ah.“ Lice gospođice Moore je bilo bezizražajno. „Moj otac je imao Edward East sat, sličan ovome u svojoj radnoj sobi. Dobio ga je na poklon.“ Max nije imao pojma zašto je to ispričao ovoj ženi. Gospođica Moore je gledala u boginju okruženu psima i sokolovima, a pogled joj je bio gotovo setan. „Ovaj sat je, takođe, bio poklon.“ „Vama?“ Kako neobičan poklon za ženu. Ali opet, nije bilo ničega običnog kod gospođice Moore. „Da.“ „Od koga?“ Gospođica Moore je pogledala u njega svojim tamnim očima. Nekoliko trenutaka u tišini ga je proučavala. „Od mog supruga.“ Obuzeo ga je neobjašnjiv osećaj razočarenja koji je pokušao da ignoriše. Ona je udata? Pa, malo ga je to saznanje iznenadilo s obzirom da se predstavila kao gospođica Moore. Mada s obzirom čime se bavi nije za čuđenje što ne koristi svoje pravo ime. Možda je njen suprug gospodin Chegarre. „Gde je Vaš suprug sada? Mogu li razgovarati sa njim?“ „Moj suprug je preminuo pre pet godina,“ rekla je, a seta koju je ranije primetio, sada je bila očita. „Oh.“ Nešto nalik olakšanju prošlo je njegovim telom i Max je bio zgrožen nad samim sobom. Da li je zaista bio zadovoljan saznanjem da je ova žena udovica? „Žao mi je.“ Zbog tvog gubitka i mojih užasnih osećanja. Gospođica Moore je lagano podigla ramena, pre nego što ih je pustila ponovo da padnu „Hvala Vam.“ „Vaš muž je imao dobar ukus,“ rekao je Pogledala ga je upitno. „Sat. Divan je.“ Kao i ti. Tvoj muž je bio veoma srećan čovek. Max se promeškoljio, pitajući se odakle mu takve misli dolaze. Gospođica Moore se ponovo okrenula satu. „Moj suprug je rekao da ga podsećam na Dijanu,“ rekla je tako tiho da je Max jedva čuo.


Posle onoga čemu je prošle noći svedočio, Max je bio veoma sklon tome da se složi s njim. „Naši klijenti, koji u veoma retkim prilikama imaju razlog da posete našu kancelariju, generalno prijatnije se osećaju u poznatom okruženju,“ rekla je gospođica Moore, sete u njenom glasu je nestalo, zamenio ga je poslovni ton. „Da li želite čaj, Vaša Milosti?“ Pogledala je u sat, kao da njega pita šta još može ponuditi. „Ili možda nešto jače?“ Njene oči su se spustile do kristalnih boca na malom stolu. Max je pročistio grlo i um. „Ne, ništa.“ Podsetio je sebe da nije došao kako bi se družio i divio prelepoj misteriji zvanoj gospođica Moore. Bio je ovde kako bi pronašao svoju sestru. Gospođica Moore je zastala. „Zar Roderick nije ponudio da preuzme Vaš kaput kada ste ušli u kuću?“ Max je pomislio na dečaka koji ga je dopratio do salona. Poznavao je tu sortu dečaka – dvojicu takvih dečaka lepljivih prstiju zaposlio je kao ispomoć hirurgu i topdžiji na njegovom brodu. Bilo je čudo da njegov džepni sat nije nestao na putu od ulaznih vrata do salona. „Ponudio je. Ja sam odbio. Volim svoj kaput i stvari u njemu.“ Usne gospođice Moore su se blago trznule, ali nije prokomentarisala ovu njegovu primedbu. Umesto toga uputila se ka njemu: „Kako Vam mogu pomoći, Vaša Milosti?“ učtivo je upitala. Kao da je došao da zatraži pomoć u pronalaženju izgubljene igle za kravatu. „Želeo bih da razgovaram sa gospodinom Chegaree, lično. Da li je slobodan?“ „Bojim se da nije.“ Gospođica Moore je blago zavrtela glavom, a u očima joj se videlo blago žaljenje. „Kao što sam rekla lejdi Helen, ja ću voditi ovaj slučaj. Slobodni ste, naravno, da prekinete naše partnerstvo u bilo kom trenutku, što Vam lično ne bih savetovala.“ Max nije bio siguran da bi ovo mogao nazvati partnerstvom. Partnerstvo je kada dvoje ljudi zajedno planiraju, rade i uživaju u plodovima tog rada. U ovome što je ona nazivala partnerstvom, on se osećao kao davljenik u sred okeana, koga može spasiti samo žena koja stoji ispred njega. Max je uznemireno prošao rukom kroz kosu. „Bea se još nije vratila.“ Gospođica Moore je Maxu pokazala rukom prema sofi i sama se graciozno smestila u stolicu sa visokim naslonom, okrenutu prema njemu. „Molim Vas, sedite.“ „Stajaću,“ iskočio bi iz kože kad bi mogao. Osećaji bespomoćnosti i nemoći bili su pravo mučenje.


Žena je slegnula ramenima, kao da tom gestom prihvata i odobrava njegovu odluku. „U pravu ste, na žalost. Da se lejdi Beatrice pojavila, bila bih odmah obaveštena o tome.“ Max je zurio u nju. „Imam čoveka koji pazi na Vašu kuću.“ Objasnila je gospođica Moore. „Ne smemo da rizikujemo da njenom neplaniranom povratku svedoči neko od sluga ili gostiju.“ „Imate čoveka koji pazi na moju kuću?“ „Dvojicu, tačnije. I nekoliko drugih na različitim adresama,“ rekla je gospođica Moore. „Vaša tetka dala mi je spisak sa imenima najbližih prijatelja lejdi Beatrice. Ljudi kojima bi se ona možda obratila za pomoć. Njihove rezidencije su pod prismotrom. Ukoliko saznam nešto Vas ću prvog obavestiti.“ „Ja nikoga nisam video.“ Blago se osmehnula. „I niste trebali, Vaša Milosti.“ Ova žena bila je dva koraka ispred njega. „Ako mislite da ću sedeti kod kuće I čekati na Vas da me informišete, grdno grešite.“ Gospođica Moore je ustala i krenula prema prozoru obasjanom sunčevom svetlošću. Svetlost je činila da njena koža sija, a konture lica deluju kao izvajane. „Nije mi potrebna Vaša pomoć.“ „Da budem iskren, gospođice Moore, nije me briga šta je Vama potrebno. Moja sestra je moja odgovornost. Učiniću sve što je potrebno.“ „Mmmmm. Koliko sam razumela pronalaženje grofa Debarrya prošlo je glatko.“ „Nisam dobro upućen u tu vrstu glume gospođice Moore, tako da ne znam da li je prošlo glatko ili ne.“ Oštro ga je pogledala. „Da li su bile pomenute reči ubistvo ili otrov?“ „Ne“ „Da li je pomenuto ime lejdi Beatrice?“ „Ne.“ „Da li je lekar, kojeg ste pozvali, konstatovao da je grof Debarry umro prirodnom smrću?“ „Hvala svim svecima, to je bilo njegovo mišljenje i na njemu je insistirao.“ „Da li je zaista?“ iskosa ga je pogledala. Max je zatreptao. „To nije imalo nikakve veze sa svecima, zar ne?“ „Pa, pretpostavljam da su sveci ovih dana veoma zauzeti. Trudim se maksimalno da što više tereta skinem sa njihovih nebeskih ramena i prebacim na što više zemaljskih. I onih koji bi za određenu sumu novca učinili šta im se kaže, bez postavljanja glupih pitanja.“ „Lekar je bio Vaš čovek?“


„Naravno. I drago mi je da je sve proteklo glatko. Želim da znate, Vaša Milosti, moj lekar mi je javio na putu kući da sve ukazuje na to da je grof Danbarry umro od srčanog ili čak moždanog udara.“ Gledala je u njega sa poluosmehom, prstom nesvesno prelazeći preko donje usne. Max je bezuspešno pokušavao da se skoncentriše na ono što mu je govorila, ali bio je ometen praćenjem puta njenog prsta preko bujne, ružičaste mekoće njene usne. U trenutku potpunog ludila, Max se zapitao, šta bi uradila kada bi njen prst zamenio svojim usnama. „Mary, služavka lejdi Beatrice ima brata koji je trenutno u službi grofa Covistana. On je njena jedina rodbina i jako mu je privržena.“ Maxove oči i dalje su bile na usnama gospođice Moore i bio je potreban trenutak da njene reči dopru do njegovog mozga i on je podigao pogled. „Pa?“ Par tamnih očiju zurilo je u njega sa onim što je on smatrao blagim razočaranjem. „Iskoristite to,“ reče on, zgrožen samim sobom što je dozvolio da mu tako mala distrakcija pomuti um. Pripisao je to iscrpljenosti. „Naravno,“ razočaranje je nestalo. „Mary je trenutno smeštena na spratu. Imam nekoga u Kentu ko će joj pronaći odgovarajuće zaposlenje. Danas popodne već će biti u kočiji na putu za Kent. U međuvremenu Vi ćete pronaći dobru školu i uplatiti školarinu za njenog brata, gde će steći obrazovanje koje u svakom drugom slučaju ne bi mogao. Izbeći ćemo snobovski Harrow i Eton. Postoji dobra škola u Kentu koja će odgovarati svrsi i omogućiti da ovo dvoje posećuju jedno drugo. Mary ćemo staviti do znanja da će školarina trajati koliko i njeno ćutanje. Ne očekujem da će biti problema,“ Izvila je obrvu. „A Vi?“ „Ne.“ „Odlično,“ gospođica Moore se blago osmehnula i okrenula prema prozoru, a Max je ostao zatečen spoznajom da je ova žena za njegovu sestru i njegovu porodicu učinila više nego što bi on mogao za mesec dana. Ako bi uopšte bio u stanju. I ona je to uradila sa veštinom i samopouzdanjem koje ga je ostavilo više nego zapanjenim. „Osećam da bi trebao da Vam se izvinim,“ rekao je iznenada. Pogledala ga je, a između njenih elegantnih obrva pojavila se bora. „Zbog čega?“ „Sinoć sam bio grub prema Vama.“ „Nema potrebe da se izvinjavate, Vaša Milosti. Bili ste suočeni sa situacijom koju bi većina muškaraca – većina braće – smatrala nepodnošljivom. Vaša reakcija je bila predvidljiva.“ Max se namrštio. Ta etiketa nije mu dobro sela. Želeo je da misli da je bio bolji od predvidljivog.


„Bio sam treći od tri sina, gospođice Moore,“ rekao je osetivši neobjašnjivu potrebu da opravda sebe. „Poslat sam u školu kada mi je bilo 6 godina, a kada sam napunio dvanaest, otac mi je poslao pismo tražeći od mene da izaberem između crkvene i vojne službe, kako i dolikuje nepotrebnom sinu u porodici sa dva sina viška.“ Gledala ga je u tišini. „Pokušavam da kažem gospođice Moore, da sam sam rešavao svoje problem od kada sam napustio dom sa šest godina. Svoje i onih oko mene. Nikada se nisam oslanjao na druge u rešavanju svoji problema i nalazim da mi je… Teško da to tako lako prihvatim.“ „Shvatam. Nema ničeg lakog u situaciji u kojoj se Vaša porodica našla. Sve ovo za Vas je bilo veliko iznenađenje i šok.“ Max nije znao da li se sada oseća bolje ili gore. „I šta sada?“ „Da li imate ljubavnicu u Londonu, Vaša Milosti? Ako ne ljubavnicu, možda ljubavnika.“ „Šta?“ Max je zatreptao u šoku. „Neko ko bi mogao biti sklon besu i ljubomori? Neko ko možda želi da Vam naudi?“ „Nemam nikakvu ljubavnicu,“ reče on, iznenađen pitanjem. „Mmm. Vaše imanje nije zaduženo, a posedujete… znatno bogatstvo i fondove, ali da li Vi lično dugujete nekome?“ „Šta? NE. I kako znate -“ „Da li ste u skorije vreme stekli nekog neprijatelja? Kartaška igra pošla je naopako? Ponizili ste nekoga? Bilo šta? Dobro razmislite?“ „Šta je poenta svega ovoga, gospođice Moore?“ upita Max. Nije bio siguran za šta ga optužuje, ali nije osetio potrebu da se brani još od svoje četrnaeste godine kada je njega i još jednog dečaka poručnik uhvatio kako kradu konjak. „U ovom trenutku svoju strategiju baziram na teoriji da su lejdi Beatrice i grof Debarry bili ljubavnici. Kada su stvari pošle po zlu, Vaša je sestra pobegla. Ali, bila bih nemarna kada ne bih razmotrila i druge mogućnosti. Moguće je da nije otišla svojevoljno.“ „Naravno da nije otišla svojevoljno,“ rekao je Max, znajući da nema pojma da li je tačno to što je rekao. Ali druga opcija, koja je uključivale Beau i crvenu svilu bila je u potpunosti nezamisliva. „Ona je odvedena protiv njene volje. Oteta.“ Nije bio siguran da li samog sebe u stvari pokušavao da ubedi i zato je prezirao sebe. Gospođica Moore slegne ramenima na svoj neverovatno ležeran način. „Smatram to malo verovatnim, ali ne i nemogućim. Ali ništa u sobi nije ukazivalo na borbu.


Moguće je, međutim, da je bila prisiljena da ode. Scena na koju smo naišli, možda je bila nameštena, a Beatricei bilo zaprećeno eksponiranjem ukoliko ne sarađuje.“ „Zaprećeno. Da.“ Max se uhvatio te mogućnosti kao davljenik za slamku. „Ako se sve tako odigralo, onda je neko prošao kroz paklene muke. Njihovi motivi su ukorenjeni u pohlepi, posesivnosti ili ljubomori najgore vrste.“ Max je bio svestan da opet zuri u gospođicu Moore, ali nije mogao drugačije. Smireno mu je držala predavanje, baš onako kako su to radili njegovi učitelji kada je bio dete. Samo što to nisu bila predavanja iz geografije, latinskog, ili matematike, ona je govorila o ubistvu, iznudi i seksu. „Osim sinoćne scene, ne mogu naći nikakve druge pokazatelje koji bi ukazali na to da su lejdi Beatrice ili Vaša tetka imale ili trenutno imaju ljubavnika. I ako Vaše skorašnje ljubavne veze nisu razlog ovome, ostaje nam samo novac kao motiv. Kao vojvoda, posedujete i imate kontrolu nad izuzetno velikim bogatstvom i dobrim stepenom moći.“ „Mislite da je neko oteo Beau zbog mene? Ili mog novca?“ „Nisam sigurna da je neko oteo Vašu sestru, ali ako se to desilo, u tom slučaju, iz iskustva znam da novac natera i razumne ljude na nerazumna dela.“ „Ako je u pitanju novac, platiću koliko god treba da je vratim,“ rekao je Max hladno. „I onda ću golim rukama ubiti kopile koje se usudilo da dodirne moju sestru.“ Gospođica Moore nije ni trepnula. „Ne mogu to da odobrim, Vaša Milosti. Osveta te vrste je neuredna.“ „Onda ću Vas uposliti da počistite za mnom i rešite se tela.“ Gledala ga je kao da odmerava reči. „Ima drugih, efikasnijih načina,“ rekla je na kraju. „Ako i kada to vreme dođe savetujem Vam da se prvo konsultujete sa mnom. Pre nego što stvari postanu… neuredne.“ Max je zurio u nju, puls mu je udarao, a žmarci su prolazili njegovom kožom pod toplim kaputom. Trnci… nešto mu je prolazilo kroz grudi i niz kičmu. Odobravanje? Isčekivanje? Divljenje? Nije znao šta da misli o ovoj ženi koju je upoznao pre manje od jednog dana. Znao je da je inteligentna i oštroumna, što su bile dve veoma različite stvari. Bila je praktična, logična, metodična. Snalažljiva, fokusirana, neustrašiva. Opasna. Prokletstvo, bila bi veličanstvena zapovednica. Držala je njegov pogled, a mali osmeh igrao je na njenim usnama, kao da mu je pročitala misli i složila se sa njima. Odjednom se zapitao, da li je, možda, nekada bila agent Krune. Negde je savladala ove veštine.


Iznenada se začuo zvuk tučnjave blizu vrata i neupadljiv čovek obučen u glomaznu, neupadljivu, zimsku odeću pojavio se na vratima. Držao je za okovratnik košulje dečaka koji se borio sa opuštenošću koja je u stvari ukazivala na veliku snagu ispod te njegove neupadljivosti. „Pokupio sam ga kada je predavao poruku u rezidenciju vojvode od Alderidgea,“ rekao je čovek, obraćajući se gospođici Moore „Bilo je neobično vreme za dostavljanje poruke ili pozivnice, pa sam ga doveo –“ Odmahivala je glavom, pa je čovek shvatio da nije sama u sobi i ućutao. Gospođica Moore je već koračala napred. „Budite ljubazni I odvedite ga u jutarnji salon i -“ „Ne.“ Max je bio brži, prestigavši je kod vrata. Dečak je prestao da se bori i pogledao u njih sa oprezom. „Ako ovaj dečak ima informaciju o… bilo čemu, želim da čujem. „Ne mislim da je to dobra ideja,“ rekla je glatko gospođica Moore. „Molim Vas, Vaša Milosti, bilo bi dobro da se ja pobrinem -“ „Da li to obično Vaši klijenti rade?“ „Molim?“ „Sede u svojim domovima i čekaju da im pošaljete račun i uveravanje da je njihov problem rešen, ma koliko veliki da je bio?“ „Generalno da, Vaša Milosti.“ „Pa, želim da znate da u ovom slučaju to neće biti tako. Vi radite za mene, gospođice Moore. Ja sam VAS zaposlio i ja ću reći kako će se i šta raditi.“ Oči gospođice Moore su bljesnule. „Tačnije, radim za Vašu sestru. Radi njene dobrobiti bilo bi dobro da prestanete da mi se mešate u posao i sklonite mi se s puta.“ „Mešam se?“ To je ukazivalo na nesposobnost, a Maxa niko nikada u njegovom životu nije nazvao nesposobnim. „Ja ostajem. A Vaš čovek ovde saznaće da će sa mnom imati mnogo više muka, nego što ih je imao sa dečakom.“ Gospođica Moore je otvorila usta kako bi odgovorila na ovaj bezobrazluk istom merom, ali se predomislila. Duboko je udahnula i okrenula se ka njemu sa izrazom lica kakav imaju dadilje kada se obrate trogodišnjaku. „U redu Vaša Milosti. Ovoga puta biće po Vašem.“ Nije bio siguran da li mu je laknulo ili je uvređen. Okrenula se prema čoveku na vratima. „Da li je dečak bio naoružan?“ „Ne. Jedino što je imao kod sebe bilo je ovo.“ Pružio joj je presavijen papir zapečaćen crvenim voskom. Na prednjoj strani pisalo je „Alderidge“ zajedno sa adresom.


Gospođica Moore ga je uzela i odmakla se u stranu. „Hvala Vam. Ostavite dečaka sa nama.“ Čovek je neprijateljski pogledao Maxa. „Jeste li sigurni? Mogu ostati ako želite -“ „Ne, hvala Vam. Bićemo sasvim u redu.“ „Sačekaću napolju.“ „Hvala Vam.“ Čovek je izašao, zatvarajući vrata za sobom, ostavivši dečaka da stoji ispred Maxa. „Izgledaš prozeblo. Molim te, udobno se smesti pored ognjišta,“ rekao je Max dečaku, koji je stajao prekrštenih ruku na grudima. Bio je otprilike desetogodišnjak, otrcane odeće i opreznog pogleda. „Molim te, budi siguran da niko od nas nema nameru da ti naudi, na bilo koji način.“ Oštro je pogledao gospođicu Moore. „Ali imam nekoliko pitanja za tebe.“ „Ja ne znam ništa,“ pomirljivo je rekao dečak i nastavio da se polako primiče bliže vatri. „Videćemo,“ rekao je Max ispod glasa. „Moje pismo, ako biste bili ljubazni,“ ispružio je ruku prema gospođici Moore, ona mu ga je predala. Polomio je pečat i rastvorio pismo. Iz pisma je ispao prsten i tiho sleteo na tepih ispred njegovih nogu. Max se sagnuo i podigao ga, osetivši nepodnošljivu mučninu u želucu.

Ivory je malaksalo gledala u Aldeidgea, koji je prebledeo kada je sa poda podigao mali zlatni prsten sa ametistom u sredini. Stegao ga je u pesnicu i teško disao. Još uvek je bila ljuta na njega zbog pokušaja preuzimanja uzdi nad ovom istragom. Ali njeno nezadovoljstvo bilo je delimično ublaženo, onog momenta kada je ugledala strah na njegovom licu. „Lejdi Beatricin prsten?“ upitala je iako je znala odgovor. „Poslao sam joj ga iz Calcutte za njen šesnaesti rođendan.“ Vojvoda je ponovo otvorio pismo i pročitao ga. „Šta piše?“ upitala je Ivory. Vojvoda se okrenuo i pogledao je, videla je oluju u njegovim sivim očima. „Piše, Najdraži Aldridge, ja sam dobro. Molim te, nemoj me tražiti.“ „ To je sve?“ Ivory se namršti i uze pismo iz njegovih ruku. Poruka je bila napisana istim rukopisom kao i adresa na prednjoj strani.


„Da li treba da poverujem u ovo?“ Pitao je vojvoda pored nje dok je Ivory proučavala neobičnu poruku. „Da li prepoznajete rukopis?“ upitala ga je. „Da li je ovo rukopis Vaše sestre?“ Sada je Alderidge uzeo pismo iz njenih ruku i pogledao poruku. „Da.“ „Da li ste sigurni?“ „Naravno da sam siguran. Beatrice mi je pisala i ranije. Poznajem njen rukopis,“ zastao je. „Ali me nikad nije zvala Aldridge. Uvek me je zvala Max, potpuno neprimereno, moram dodati, ali tako je. Time je nervirala tetku i u tome uživala.“ „Mmm. Šta je sa papirom? Ima li ikakvih oznaka na njemu?“ „Ne.“ Vojvoda ga je zagledao, ali bio je prosečnog kvaliteta, nije imao upečatljivih oznaka, papir koji se mogao kupiti bilo gde. Nije bilo nikakvog pečata ni na vosku. Ničega što bi im dalo bilo kakav trag. „Nikada me ne bi oslovila sa Aldridge. Nešto nije u redu.“ „Nedavno je u njenom krevetu pronađen mrtav grof,“ prošaputala je Ivory. Vojvoda se namrštio i odmahnuo glavom. „Nešto nije u redu.“ Ivory je sumnjala takođe. Očekivala je ucenjivačku poruku, ili poruke tog tipa koje su njeni raniji klijenti dobijali, bile su detaljne, sa opisima zločina i visinom novčanog iznosa za koji će dokazi o počinjenom zločinu nestati. Ili se pojaviti, u slučaju otmice. „Možda je to učinila namerno. Možda je upotrebila Vašu titulu kako bi bila sigurna da će pismo stići do Vas. Čini se da je želela da Vam javi da je dobro.“ „Nisam siguran. I neću prestati da je tražim.“ Alderidge je pogledao u nju, a zatim u dečaka. „Jeste li ga ikada ranije videli?“ „Ne.“ „Hajde da saznamo šta on zna. Neko mu je platio da dostavi pismo i ja želim da znam ko.“ Koraknuo je prema kaminu ispred koga je dečak stajao. Ivory je stala ispred njega. „Nemojte se zamarati. Ja ću ga ispitati.“ Alderidge je zarežao. „Ja ću ga ispitati, a Vi možete posmatrati.“ Podigao je ruku kada se namrštila. „Ili mogu jednostavno da Vas otpustim. Birajte.“ Ivory se usredsredila na to da se ne prepusti porivu da vrisne u frustraciji. „Drago mi je da smo to rešili.“ Aldridge je polako odšetao do kamina, naslonio se na sofu proučavajući dečaka. Njegovo telo se opustilo, njegovi pokreti su bili tromi, kao da nema ni jedne jedine brige na svetu, samo mu je pogled ostao oštar. Dečak koji je klečao pored kamina i grejao se, ustao je polako, ispravio se i počeo da se migolji. „Ja sam vojvoda od Alderidgea,“ rekao je varljivo prijatnim glasom. „Na mene je bilo naslovljeno pismo koje si jutros odneo u moj dom. Želim da znam ko ti je platio da ga dostaviš.“


„Plaćen sam da zaboravim.“ Dečak je ponovo prekrstio ruke preko grudi i podigao bradu. Bilo je ponosa u toj izjavi što je začudilo Ivory. Ulice Londona nisu često dozvoljavale luksuz ponosa. „Platiću ti više da se setiš,“ rekao je vojvoda mirno. „Nemam mnogo, ali čast imam,“ reče dečak prkosno. „Deo mog posla.“ Ivoryne obrve su se podigle do vrha kose. Koliko smelosti u dečaku mršavih obraza i poderane odeće. Gledala ga je sumnjičavo. Vojvoda se odmakao od sofe na koju je bio naslonjen i Ivory se ukočila. Ako misli da naudi Dečak je zakoračio unazad. „Mene ne možete da kupite, kao što kupujete sve i svakog u vašem životu. Prokleti kicoš. Svi ste vi isti.“ Alderidge je posmatrao dečaka, a Ivory nije znala o čemu razmišlja. „Ah, tu grešiš,“ rekao je. „Nisam isti kao svi ostali.“ Dečak je zafrktao. „Ja sam kapetan broda.“ Dečak je zurio u njega sumnjičavo, nesiguran kako da reaguje. „Da li si ikada video slona?“ iznenada ga je vojvoda upitao. „Šta je slon?“ Vojvoda je iz džepa izvadio olovku i njome počeo da crta po pismu koje mu je još uvek bilo u ruci. „To je životinja. Veća od najveće zgrade koju si u životu video. Koža mu je debela i sive je boje, a uši mu liče na dva ogromna tepiha. Ima dug, mišićav nos koji visi skoro do zemlje, njime može da podigne trupac, pa čak i čoveka. Slon je jak kao petsto ljudi zajedno. A opet, čovek može da ukroti takvu zver i da je koristi kako za rad, tako i za rat.“ „To ste izmislili, izrugivao se dečak, ali je ipak prišao bliže vojvodi kako bi video šta ovaj crta. Alderidge je vratio olovku u džep i predao papir paru nestrpljivih, prljavih ruku. „Ne izmišljam.“ Vojvodine oči srele su Ivoryne, preko vrha dečakove glave i ona je osetila snagu njegovog pogleda sve do svoje utrobe. „Mesta do kojih moji brodovi plove su daleko, daleko od Engleske i tamo ima mnogo slonova. Moj stolar, koji nije bio stariji od tebe kada sam ga zaposlio, obožava da jaše na njima.“ Ivory je gledala kako prljavi prst sa poderanim noktom prati nacrtane linije po papiru. Dečakov borbeni stav je bledeo. Skupila je svoje usne, znajući šta vojvoda radi, jer je i sama to uradila stotinu puta dosad. Pokušavao je da uspostavi kontakt sa ovim ježom, kako bi mu se lakše otvorio. Trebao bi da nastupi pažljivo. „Potreban mi je neko kao što si ti na brodu. Naravno, samo ako si zainteresovan.“


Ivory je zinula, gotovo u isto vreme kad i dečak. Šta, za ime Boga, Alderidge misli da uradi? Ne obećavaj i ne preti, ukoliko ne možeš da ih ispuniš. „Već imam posao.“ „Naravno.“ Alderidge je proučavao dečakovu mršavu građu. „Razmišljaj o ovome kao unapređenju. Osim plate, nudim redovne obroke, krevet, dodatak za odeću i ponekog slona u zamenu za naporan rad.“ „Ja nikada nisam bio na brodu. Ne umem da plivam.“ „Ako budeš radio svoj posao kako treba, nećeš morati da plivaš,“ istakao je vojvoda. „Trudimo se da brod držimo u uspravnom položaju u svakom trenutku.“ „Ima li gusara?“ Alderidge je nagnuo glavu. „Ponekad,“ zastao je. „Umeš li da se boriš?“ Dečak je frknuo. „Još nisam mrtav, zar ne?“ Vojvoda mu se lenjo nasmešio i zagrlio ga. „I šta kažeš? Da li prihvataš moju ponudu?“ „Zašto ja?“ Da, zaista, zašto? Pomislila je Ivory. Oduprla se porivu da progovori, znajući da je vojvoda veoma blizu tome da dobije željenu informaciju, iako su mu metode bile žalosne. Nije pružala nadu nikome tako olako. Vojvoda se smešio. „Zašto ti? Zato što još nisi mrtav, zar ne?“ Dečak je suzio oči. „Kako da znam da me nećeš prodati nekoj gusarskoj bandi? Ne poznajem te.“ „Gusarske bande ne kupuju ljude, oni ih sami otimaju,“ napomenuo je Alderidge. „I kod onih koji to dobro rade žrtve se najčešće bude tek onda kada je kopno samo daleko sećanje.“ „Poznaješ ljude koji to rade?“ Oči su mu bile širom otvorene. „Na žalost, da. Ali, da odgovorim na tvoje pitanje, u pravu si. Ne poznaješ me.“ Ivory je čula svoje reči od prošle noći kao eho u vojvodinom bogatom baritone. „Imaš samo moju reč.“ „Mogu li da razmislim?“ „Ne. Moraš mi odgovoriti odmah. Ali dobro razmisli. Nema mesta za ljude koji ne poštuju svoje obaveze.“ „Ubiću ga, kada se ovo završi,“ pomislila je Ivory. Ovo je bilo okrutno. „U redu. Radiću za tebe.“ Dečak se namrštio. „Ali, daj mi neki novac unapred.“ „To ne ide tako,“ Alderidge je rekao lagano. „Daću ti adresu na koju ćeš se javiti. Tamo ćeš dobiti obrok i odgovarajuću odeću. Da li znaš gde se nalazi pristanište East India?“ Dečak je frknuo. „Da li pas piša na ulici?“


„Da li pas piša na ulici, kapetane?“ ispravio ga je vojvoda. Dečak je trepnuo. „Kapetane.“ „Odlično. Kao član moje posade, nalaziš se pod mojom zaštitom, i svakog, ko se tome protivi, uputi na mene. I sad, kako se zoveš?“ „Seth.“ „Dobro onda.“ „Da li ću dobiti mač?“ „Ne još. Imaš li nož?“ Seth je odmahnuo glavom. Alderidge je iz džepa svog kaputa izvadio mali džepni nož, jednostavan i praktičan. Pružio ga je dečaku, a Ivory se napela. Prokletstvo,nije imala naviku da strancima daje oružje u sred svog salona, ma kako malo ono bilo. Oružje ili stranac. Seth je uzeo nož, obuhvatio ga prstima , odstupio nekoliko koraka proučavajući svoje novo oružje. Alderidge je Ivory i dalje ignorisao. „Nož je tvoj,“ rekao je vojvoda. „Svaki mornar mora uvek da ima jedan kod sebe u svako doba. Jednoga dana može spasiti tvoj ili život tvog druga. Razumeš?“ „Da, kapetane.“ „Odlično.“ Jedna plava obrva se podigla u znak odobravanja i Alderidge je još jedno pretražio svoj džep. Izvadio je olovku i malu beležnicu, vojvoda se sagnuo i nešto brzo našvrljao. Zastao je, napisao još nešto na poleđini papira. Kada je završio, vratio je olovku u džep, istrgnuo papir iz beležnice i predao je Sethu. „Potražićeš Odiseja,“ rekao je. „Tamo će biti Dankan, daj mu ovo. On će se pobrinuti za tvoj smeštaj.“ Seth je cedulju čvrsto stegao, a Ivory je po prvi put pomislila da je vojvoda oko svega ovoga bio ozbiljan. „Postoji još jedna stvar koju moramo rešiti,“ rekao je Alderidge. „A to je pitanje tvog ranijeg zaposlenja. Razumem da ti tvoja čast ne dozvoljava da mi kažeš ko ti je platio da dostaviš pismo i neću te opet pitati. Divim se takvima kao što si ti. Ali ista ta čast nalaže da predaš svoju ostavku trenutnom poslodavcu. Kao tvoj kapetan, ja ću to uraditi u tvoje ime.“ Seth je pogledao dole u papir koji je i dalje čvrsto držao u jednoj ruci, pa u nov nož u drugoj, koji je predstavljao mnogo više od obične alatke. „Radio sam u Lions Paw.“ Pružio je papir prema Alderidgeu. „Dosad“ „Nosiš poruke za Gila?“ upitala je Ivory. „Nisam to rekao,“ nervozno je odgovorio Seth. Ovo postaje interesantno. „Šta je Lions Pow?“ upita vojvoda. „I ko je Gil?“


„Lions Pow je krčma,“ reče Ivory. „I nešto kao anonimni komunikacioni servis. Gil je vlasnik.“ „Anonimni komunikacioni servis? Šta to uopšte znači?“ „To znači da Gil nije osoba koja je otela Vašu sestru, ako je to ono što mislite.“ „E, sada ste mi sve objasnili,“ zagunđao je vojvoda. Ivory ga je ignorisala na trenutak, prišla bliže Sethu i klekla ispred njega. „Ti mora da si nov. Koliko dugo radiš za Gila?“ „Nekoliko nedelja.“ Dečak ju je pogledao u oči delujući pomalo posramljeno. „Nemojte reći da sam Vam ja rekao.“ „Nisi mi rekao ništa što i sama ne bih saznala,“ prošaputala je Ivory. Nije želela da je Alderidge čuje. „Gil i ja često poslujemo zajedno.“ Sethov izraz iznenada se izoštrio, a oči širom otvorile. „Vi se vojvotkinja -“ „Da.“ Ivory ga je presekla pre nego što je otišao predaleko sa tom mišlju. „Da li biste bili toliko ljubazni da prekinete sa šaputanjem i kažete mi šta se dešava.“ Ivory je i bez gledanja u njega znala da ponovo steže zube. Bilo je pravo čudo da uopšte ima zube u glavi. „Ja ću obavestiti Gila da imaš drugi posao,“ rekla je Sethu koji je odahnuo. Uspravila se, zaglađujući suknju. „Možeš otići.“ Dečak je pogledao u Alderidgea tražeći dozvolu. Vojvoda je klimnuo glavom i dečak je otrčao. „Nadam se da ste čovek od reči,“ rekla je Ivory trenutak kasnije, ne dajući vojvodi šansu da ponovo postavlja pitanja na koja nije želela da mu da odgovore. „Znam koliko Vam je ta informacija bila važna, ali mogli ste da obećate samo ono što biste i ispunili.“ U trenutku razdaljina između njih je nestala, a njegove oči postale su ledene. „Da li Vi to moju čast smatrate upitnom, gospođice Moore?“ Sveže obrijan i obučen u svakodnevnu odeću, delovao je kao gradski džentlmen. Ali u ovom trenutku, međutim podsećao je mnogo više na Crnobradog nego što bi Brummel to odobrio. Još uvek je zurio u nju, njegove oči putovale su njenim licem. Ivory je osetila kako joj srce lupa u grudima od intenziteta njegovog pogleda. Stajao je toliko blizu da je osetila toplotu koja je iz njega izbijala i videla srebrne pege u njegovim dužicama. Njegov se pogled iznenada spustio na njene usne i želja je prostrujala njenim telom, šaljući tečnu vatru kroz njene vene i čineći da sva zadrhti. Trebalo je samo da se nagne napred. Da se popne na prste i ponudi mu svoje usne. Bog neka joj je u pomoći, ali želela je da je ovaj ludi čovek poljubi. Da je poljubi, dodirne i -


Grumen žara je udario u rešetku i Ivory se trgla. Šta je dođavola radila? Okrenula se, mahnito pokušavajući da se seti šta je Alderidge poslednje pitao. „Gospođice Moore?“ zvučao je ogorčeno. Ivory je stisnula ruke u pesnice. Njegova čast. O tome su razgovarali pre nego što je on pogledao u njene usne, a ona poželela ono što nije trebala da želi. Možda je to ono što je ovoga čoveka činilo opasnim. Možda je bio od onih koji su mogli da proniknu u duše drugih, sagledaju njihove najdublje želje i koristili ih u svojoj manipulaciji. Kao što je uradio sa Sethom. „Obećali ste tom dečaki budućnost.“ Bilo je oštrine u njenim rečima izazvane odvratnošću prema sopstvenoj slabosti. „Ah. I sada dolazimo do onog pravog. Vi zaista imate isto mišljenje o meni kao i on, zar ne?“ „A to je?“ „Da sam beskorisni kicoš.“ „Nisam to rekla.“ „To je upravo ono što ste rekli.“ Mišić na njegovoj čeljusti se trzao. „Dozvolite mi da Vas pitam nešto gospođice Moore. Da li ste upoznali nekoga od moje posade?“ Ivory se namrštila. „Kakve to veze ima sa –“ „Jeste li?“ upita on „Ne.“ Zavladala je zaglušujuća tišina između njih. Kada je vojvoda progovorio bilo je to sa puno opreza i uzdržanosti. „Ne znam zašto osećam potrebu da kažem ovo, gospođice Moore, osim kao činjenicu da je Vaše loše mišljenje uvreda za moju posadu koliko i za mene. Dozvolite mi da Vam kažem gde ne nalazim članove svoje posade. Ne nalazim ih u lepim salonima kao što je ovaj. Ne nalazim ih u pomorskim školama, postavljenim tamo zahvaljujući porodičnim vezama i titulama,“ zastao je. „Dečak koji izigrava batlera, koji me je uveo – da li Vam ga je preporučila neka od velikih kuća St. Jamesa?“ Ivory se namrštila. „Naravno da nije.“ „Ali, on radi za Vas.“ „Da.“ „Zašto?“ „Znate Vi zašto.“ „Želim da to čujem od Vas.“ „Zato što može da čoveku isprazni džepove brzinom koja je ovome potrebna da skine šešir.“ „Veoma korisno, pretpostavljam u Vašoj vrsti posla.“


„Šta želite da kažete?“ Ivory je iznervirano prekrstila ruke na grudima. „Želim da kažem, gospođice Moore, da svaki čovek koji plovi sa mnom može preživeti u uslovima koji prkose mašti. Boriće se naoružan samo svojim umom, što sve čini još opasnijim. Daće svoj život za čoveka pored sebe, zato što je ovaj jedina porodica koju je ikada imao,“ zastao je, oči su mu se suzile. „Gde mislite da nalazim takve ljude, gospođice Moore? Ljude koji nisu potrebni ili željeni bilo gde? I šta mislite kakvi postanu ti ljudi kad im se da mesto kome pripadaju i pouzdan posao?“ Ljudi kao ti, pomislila je iznenada Ivory. Čovek koji je kao dečak bio poslat od kuće da sam gradi svoju budućnost zato što za njega nije bilo mesta u Londonu. Čovek koji je svoju životnu lekciju naučio na teži način. „Dobri ljudi,“ bilo je sve što je rekla, misleći to iskreno. „I časni ljudi.“ „Da.“ Bio je pomalo iznenađen njenim odgovorom. Kao da je očekivao da će se raspravljati sa njim. „A ako se Vaš novi regrut predomisli?“ upitala je. „Onda sam ja na gubitku za mali nož, možda nešto odeće i jedan obrok. Neće me skupo koštati. Ali, neće se predomisliti.“ „A kako možete biti tako sigurni?“ „Ne znam iz kog razloga, ali taj dečak ima više principa nego mnogi muškarci koje sam na svoju nesreću upoznao. Činjenica da se tako čvrsto drži principa govori mi da nema nikoga ko od njega zavisi. Ponudio sam mu novčić. Glatko ga je odbio. Da sam u njegovoj situaciji sa sestrom koja zavisi od mene, apsolutno nema granica tome šta bih uradio ili šta bi nekome oduzeo, ako bih mislio da bi to pomoglo mojoj sestri da preživi,“ lice mu se stvrdnulo. „Nema granica.“ Ivory je znala da vojvoda više ne govori o Sethu. Bio bi nemilosrdan, ovaj pomorski kapetan, ukoliko bi se njegova sestra našla u opasnosti. To može biti i pomoć kao i prepreka. S njim će morati da nastupa pažljivo. Još je razmišljala o tome kada je shvatila da Alderidge korača prema vratima. „Kuda ste krenuli, Vaša Milosti?“ „U Lions Pow, gospođice Moore. Moja sestra je još uvek nestala, a ja gubim vreme stojeći ovde. Vaša pomoć mi nije potrebna.“ „Da li znate gde je Lions Pow, Vaša Milsti?“ Vojvoda je zastao na vratima. „Nalazio sam svoje puteve ploveći oko kontinenata, gospođice Moore. Ne mogu da zamislim da ću imati problem da nađem krčmu u Londonu.“ Ivory je raširila ruke. „Ali ja -“ „Nisam malouman, gospođice Moore. U stanju sam da sam razgovaram sa vlasnikom Lions Powa, oči u oči.“


„Ali trebali biste -“ „Hvala Vam na Vašoj pomoći prošle noći, gospođice Moore. Shvatio sam je brzo reagovanje Vas i Vaše koleginice bilo presudno u sprečavanju strašnog skandala, i ja, kao i moja porodica Vaši smo dužnici. Ili ćemo biti dok Vas ne isplatim.“ Tužno se nasmejao. „Ali, nisam ja bez ikakvih veština, gospođice Moore. Ako se sećate, ja sam taj koji je saznao odakle je došlo ovo pismo, jedini trag koji imam o mogućem trenutnom prebivalištu svoje sestre. Obavestiću Vas ukoliko mi bude trebalo još nešto od Vas.“ „Da li Vi to mene otpuštate?“ upitala je Ivory. Nije znala da li da bude zgranuta ili zabavljena ovim. „Da li mi u ovom trenutku možete dati još neku informaciju koja bi me dovela bliže mojoj sestri?“ „Ne, ali -“ „Onda doviđenja, gospođice Moore. Ivory je zurila u njega dok je odlazio .Od svih arogantnih, idiotskih, opsednutih kontrolom – umesto da nešto šutne nogom, duboko je udahnula. Trebala bi da ga pusti da ode. Da opere ruke od vojvode od Alderidgea i njegove nepromišljene sestre, koja možda jeste ili možda nije vezala grofa za svoj krevet i koja se možda jeste ili možda nije našla u problem zbog toga. Trebala bi da ostavi vojvodu njegovim veštinama i da čeka da se puzeći vrati njoj i moli za pomoć podvijenog repa. Osim što je bilo smešno. Maximus Harcourt nikada ne bi puzao podvijenog repa. Verovatnije bi bilo da bi ona bila pozvana u Newgate zato što je idiot ubio nekoga golim rukama, pokušavajući da nađe svoju sestru. I izvlačenje nekoga iz Newgatea bilo je vrlo problematično. A ona je mrzela i samu pomisao na to da Alderidge svoju sledeću plovidbu provodi vezan lancima u utrobi zatvoreničkog broda, a ne na palubi svog Odyssy. Prokletstvo. „Roddy.“ Tišina je pozdravila njen poziv. „Roddy znam da prisluškuješ iz hodnika.“ Čuo se uzdah i Roredick je poraženo istupio. „Ali, bio sam tih.“ „Ali si predvidiv,“ uzdahnu Ivory. „Uzmi svoj kaput. I donesi mi moj ogrtač. Izlazimo.“


Peto poglavlje Zamalo ju je poljubio. Stojeći tamo usred raskošnog salona, dok je ona otvoreno sumnjala u njegove namere i čast. Da je gospođica Moore bila muškarac, pozvao bi je na dvoboj. Mogao bi to uraditi u svakom slučaju, makar samo kako bi se rešio iskušenja koje je za njega predstavljala. Bio je divlje privučen njom i bilo je teško gledati u nju, a ne zamišljati kako bi bilo ljubiti je. Osetiti ukus tih mekih, širokih usana, pomilovati kao saten nežnu kožu. To i još mnogo više. Beatricu još uvek nije pronašao, i uprkos tome dozvolio je svom telu da divlja, dozvolio svom umu da se prepusti požudnim mislima. U rukama stezao je pismo i prsten. Možda je gospođica Moore imala pravo dovodeći njegovu čast u pitanje. Jer, trebao je biti usredsređen samo na jednu stvar. Pronalaženje Beatrice. Prelazeći preko Blackfriars mosta, bliže stepenicama Puddle Docka, smrad Thamese putovao je u mračnim talasima preko obala i širio se ulicama i prolazima. Ranojutarnji sunčevi zraci bili su zaklonjeni teškim pokrivačem sivih oblaka, a vetar koji je duvao učinio je da zadrhti ispod svog kaputa. Nije bilo teško pronaći krčmu – trebalo je da pita samo tri brodara dok ga poslednji nije uputio u pravom smeru. Ušavši u krivudavu uličicu, odmah je uočio zgradu. Pogledao je u znak iznad krčme, koji je škripao na lancu iznad strehe i namršti se. Na znaku je pisalo Lions Paw, mada je slika ispod naziva, za koju je Max pretpostavio da treba da predstavlja plemenitu životinju, više ličila na izgladnelu hijenu. Slegnuo je ramenima, otvorio vrata i ušao u krčmu. Dočekala ga je toplina zajedno sa primamljivim mirisom kuvanog mesa. Stomak mu je zakrčao i Max je shvatio da je poslednji put jeo juče kasno popodne pre nego što je napustio brod. Osvrnuvši se oko sebe, zapazio je čiste stolove i dobro očišćen pod. U krčmi je već bilo nekoliko gostiju, koji su bili savijeni nad posudama punim nečega što je ličilo na paprikaš sa izdašnim komadima hleba. U dnu krčme sedela je grupa dečaka različite dobi i sumnjivog porekla koja je proždirala svoje porcije hrane. Nekoliko glava se podiglo, osmotrili su Maxa i ponovo se vratili hrani koja im je očigledno bila zanimljivija.


„Čime Vas mogu poslužiti?“ Upita ga mlada devojka, guste crvene kose. „Danas imamo goveđi paprikaš. Jučerašnji hleb, ali još uvek dobar za umakanje. I najbolje pivo sa ove strane kanala.“ Max je seo na klupu. Devojci nije moglo biti više od trinaest, a njena netaknuta ljupkost bila je zapanjujuća, naročito u krčmi kao što je ova. Kada mu se osmehnula, čekajući njegovu porudžbinu, na njenim lepim obrazima pojavile su se rupice. „Paprikaš i pivo, molim lepo,“ rekao je i spustio novčić na sto. Devojka je zgrabila novčić i odjurila, vrativši se za manje od minute sa njegovim jelom i velikim zemljanim bokalom punim piva. „Ima čak i šargarepe unutra,“ rekla je spuštajući činiju sa hranom ispred njega i otišla u vidu vihora. Max se posvetio jelu, kružeći očima po prostoriji u pokušaju da smisli šta dalje. Nikakvih naznaka od vlasnika krčme Gila, ali on neće otići dok ne dobije ono zbog čega je došao. Ukoliko je taj čovek imao u posedu pismo njegove sestre, Max će zahtevati neke odgovore. Oglasilo se zvono negde u pozadini krčme i dečak koji je sedeo u njenom najudaljenije ćošku skočio je kao oparen. „Nije tvoj red,“ požalio se jedan od dečaka. „Jeste. I ti to znaš.“ Dečak je gurnuo u usta ono što je ostalo od njegovog hleba i napustio sto. Ostali su gledali za njim sa nečim što je ličilo na zavist. Dečak je nestao iza vrata koja je koristila i devojka koja je posluživala po krčmi. Trenutak kasnije ponovo se pojavio, izvlačeći kapu iz džepa izlizanog kaputa. Izmarširao je iz krčme, bez da se osvrnuo. Max je gledao u vrata koja vode u zadnji deo krčme. Ispio je poslednji gutljaj piva, ustao i krenuo prema zadnjem delu krčme. Mlada devojka ga je sustigla, kada je stigao do vrata. „Želite li još hrane?“ upitala je, efektno mu blokirajući put. Mogao bi da je gurne. I trebao bi. Max je odmahnuo glavom. „Moram da razgovaram sa Gilom.“ Nije delovala iznenađeno. „Gil Vas očekuje?“ „Ne.“ „Ko ga traži?“ Max je oklevao. „Kapetan Harcourt.“ Njen izraz lica se nije promenio. „Posao ili zadovoljstvo?“ Max je zatreptao. Šta je dođavola to značilo. Kakvu vrstu zadovoljstva je mogao da traži kod čoveka koji drži krčmu? „Posao.“ „Sačekajte ovde.“


Ostavljen je da čeka, a tuce očiju bilo je uprto u njegova leđa. Polako se okrenuo, a svi pogledi bili su spušteni. „Kako mogu da Vam pomognem?“ Max se okrenuo nazad i susreo se sa lepom ženom iste crvene kose kao i devojčine. Bila je naslonjena na vrata, proračunatom ležernošću. Oštre zelene oči odmerile su ga od glave do pete. Ruke su joj bile u džepovima glomazne kecelje, a čak ni pregača nije mogla da sakrije njeno pohotno telo. Maxa je podsetila na prelepu zmiju koja napada bez upozorenja. „Tražim Gila.“ „Našao si je. Kako Vam mogu pomoći kapetane Harcourt?“ Max je pokušao da sakrije svoju iznenađenost, malo bezuspešno. Žena po imenu Gil se osmehnula. Posao ili zadovoljstvo, zaista. „Dečak koji radi za Vas jutros je u moju rezidenciju dostavio pismo,“ rekao je. „Ta poruka je isporučena odavde.“ Žena je slegnula ramenima. „Oh?“ „Želeo bih da znam ko ga je poslao.“ Gil se tiho nasmejala, kao da je rekao nešto smešno. „Ja služim pivo i jelo mušterijama koje plaćaju, kapetane Harcourt. To je sve.“ „Niste tako dobar lažov.“ „Vređate me.“ „Nisam raspoložen za Vaše igre. Potrebna mi je informacija. Moja sestra je nestala.“ „Žao mi je zbog toga. Recite mi kako izgleda. Preneću joj poruku ako je vidim.“ Max se namrštio. „Koja je cena?“ Gil se odmakla od okvira vrata. „Nema cene, kapetane, jer nemam odgovor na Vaše pitanje.“ Nije bilo više humora u njenim očima. Ponovo ga je proučavala, u pokušaju da ga proceni. „Da li mogu da očekujem da će se dečak koji Vam je dostavio pismo vratiti.“ Max joj je uzvratio pogled. „Ne.“ Pustio je da misli šta god hoće. „U tom slučaju, kapetane, moraću da Vas zamolim da napustite krčmu.“ Iznenada, Max je postao svestan da je cev pištolja bila uperena u njegove grudi. Gubio je na oštrini. Žena je imala svo vreme pištolj sakriven u svojoj kecelji, a on toga nije bio svestan. Dođavola. Razmotrio je svoje opcije. Bio je s pravom siguran da bi je mogao razoružati pre nego što ga upuca. Ali zato je bio manje siguran da neće raniti njega ili nekog drugog prilikom otimanja.


„Želim da odete, kapetane.“ Njen izraz je bio hladan i odsutan, kao da besposleno razmišlja o tome kako bi izgledalo kada bi njegova krv isprskala uredne zidove njene krčme. „Za ljubav Božju, Gilda nemoj ga ubiti.“ Max je zatvorio oči. Gildin pogled je skliznuo sa Maxa, oči su joj se u uglovima naborale, a usne uzdigle u obnovljenoj zabavljenosti. „Opa, zar to nije Vojvotkinja.“ Zastala je, njene oči su se vratile na njega. „Zašto da ga ne ubijem?“ „Zato što je on moj klijent.“ Crvena obrva se podigla. „Moje saučešće.“ „Hvala.“ Max je stegao zube i okrenuo se. Ugledao je gospođicu Moore kako rukom uklanja kapljice vlage sa svog ogrtača. „Šta radite ovde?“ prosiktao je. „Pored toga što se trudim da ne završite sa rupom u toj Vašoj jadnoj glavi? Došla sam na pivo. Najbolje pivo sa ove strane kanala, znate.“ Slatko mu se osmehnula, gladeći svoju kosu. „Bolje bi ti bilo da ovoga ne puštaš s lanca,“ prokomentarisala je crvenokosa, vraćajući pištolj u kecelju i dajući znak devojci da donese pivo. „Uleteo u krčmu kao Smithfoldov bik u radnju porcelana.“ Max je osetio kako mu se čeljust opustila. „Stojim ovde, znate. Mogu Vas čuti.“ „Odlično,“ reče gospođica Moore veselo. „Možda ćete ukoliko budete više slušali imati manje šanse da budete upucani.“ Giline zelene oči iznenada su zasjale. „Zdravo Roddy. Nisam te videla.“ Max je iznenada postao svestan dečakovog prisustva iza gospođice Moore. „Dobar dan, gospođice Gil,“ odgovorio je Roddy. „Vojvotkinja dobro postupa sa tobom?“ Gil je namignula gospođici Moore, a Maxa je začudio neobičan nadimak. „Veoma, gospođice Gil.“ Roddy se nacerio vlasnici krčme, pre nego što je otrčao prema grupi dečaka, koji su ih još uvek posmatrali. Gilda se odjednom okrenula prema gospođici Moore. „Nemoj mi reći da si i Setha zaposlila,“ rekla je. „Nisam,“ rekla je gospođica Moore. Par zelenih očiju se raširio, a zatim suzio pogledavši Maxa. Gilina ruka krenula je prema pištolju u kecelji. „On ga je zaposlio.“ Gospođica Moore je pokazala palcem na njega. „Šta?“ Gil je gledala u jedno pa u drugo u neverici. „Ovaj dobri kapetan ovde, zaposlio je Setha kao pomoćnika postolara.“


„Zašto ste to uradili?“ „Zato što mi je trebao novi.“ „Šta se desilo sa starim?“ „Dobio je unapređenje. Postao je drugi postolar. Gil se zagledala u njega. „Misliš da će se dobro brinuti o Sethu ovaj tvoj kapetan?“ Sada je bio red na gospođicu Moore da se zagleda u Maxa. „Da,“ rekla je, a on je osetio neobjašnjivo zadovoljstvo čuvši njen odgovor. Gil je odmahnula glavom pre nego što se okrenula ka gospođici Moore. „Moraćeš da prestaneš da uzimaš moje najbolje, Vojvotkinjo,“ požalila se, bez otrova u glasu. „Imala sam Setha samo dve nedelje.“ Gospođica Moore je bila spašena odgovora donošenjem piva za sto. Gil se okrenula da pomogne devojci, a gospođica Moore je povukla Maxa u stranu. „Trebam Vas da sačekate napolju,“ šapnula mu je na uvo. „Dođavola ne.“ „Vaše prisustvo ovde nikome nije od pomoći, Vašoj sestri najmanje.“ „Ne odlazim. Ta žena zna nešto.“ Gospođica Moore je zatvorila oči i činilo se kao da broji nešto u svojoj glavi. „Naravno da zna,“ uzdahnula je otvarajući oči. „Ali Vama neće reći ništa. Gilda nije preživela ovako dugo dozvoljavajući sebi da bude zastrašena mrzovoljnim pomorskim kapetanom. Mislim da je to i dokazala uperivši svoj pištolj u Vaše lice.“ „Nisam mrzovoljan. I ne odlazim.“ Gospođica Moore je rekla nešto strašno podmuklo ispod glasa. „Onda, zbog svega što Vam je sveto, Vaša Milosti držite usta zatvorenim narednih pet minuta. Razumete?“ Max je bio toliko šokiran njenom žestinom da je samo zaklimao glavom. „Vidite,“ rekla je gospođica Moore, trudeći se da zvuči pomirljivo. „Ja Vama ne govorim kako da upravljate Vašim brodovima ili poslovima. Očekujem da mi uzvratite na isti način. Da li je to u redu?“ Nije bilo razloga da se s tim ne složi. „Zašto mi pomažete?“ „Mislite sada, kada ste me otpustili kao nekakvog lutajućeg muzikanta?“ rekla je ogorčeno. Max je zamucao. „Da.“ „Iskreno, nemam pojma.“ Obe žene su sele na klupu, daleko od znatiželjnih ušiju, Max ih je pratio, seo pored gospođice Moore, ne želeći da sedne pored napunjenog pištolja. Gospođica Moore je uzela veliki gutljaj piva i zahvalno zaklimala. „Dobra tura.“ „Sve su dobre,“ promrmlja Gil.


„Istina.“ „Nisi došla da bi hvalila moje pivo.“ „Ne.“ Max je bio potpuno svestan toga da se nalazi u ulozi posmatrača. Počešao se i pomerio i time svojim bedrom protrljao bedro gospođice Moore. Nije ni trepnula. „Tražiš devojku.“ Giline oči skliznu na Maxa. „Njegovu sestru.“ Prelepa usta gospođice Moore se stisnu, i ona se sagnu i oštro pogleda Gil. „Rekao ti je.“ „Da. Otprilike u isto vreme kada je nagovestio da je Setha zadesio nesrećan kraj. Mogao bi, sledeći put da povede malo računa o svojim rečima.“ Gospođica Moore je uzdahnula. „Kapetan je uzrujan. Njegova sestra je nestala.“ Uzrujan? Uzrujan! Max je odskočio sa klupe. Opisala ga je kao krhku, sklonu onesvešćivanju devojku. Ispod stola, gospođica Moore je spustila ruku na njegovo koleno, njeni prsti su probijali kroz tkaninu njegovih pantalona. Naslonio se nazad sa udarcem. Gil se osmehnula ponovo. „Moram da znam ko je poslao poruku,“ reče gospođica Moore. Gil sleže ramenima. „Nikada ne možeš biti siguran. Znaš to. Ne bih imala posao ako ne bih garantovala anonimnost i poverljivost.“ Max se namršti… Ništa od ovoga nije imalo smisla. A ruka gospođice Moore na njegovom kolenu je bilo sve o čemu je razmišljao. Njen stisak je popustio, a toplina zarobljena između njenog dlana i njegove noge slala je nečiste misli svih vrsta koje su mučile njegov um. „Što ne znači da niko ništa nije video.“ Crvenokosa je ponovo slegnula ramenima. „Možda.“ „Biću tvoj dužnik.“ Gilda se naslonila na sto, a oči su joj blistale. „Najbolja ponuda koju sam dosad dobila.“ „Neću se ponavljati.“ „U redu, Vojvotkinjo. Collette je radila sinoć. Ostavljam zadnja vrata za nju otvorena, kako bi ponekad došla i ugrejala se. Možda je nešto videla.“ „Hvala ti.“ Gil je podigla svoj bokal i iskapila pivo. „Zadovoljstvo je raditi sa tobom Vojvotkinjo, kao i uvek.“ Ustala je ispravljajući kecelju. Uputila se prema drugom kraju krčme, skupljajući ujedno tanjire i bokale sa stolova. Max je spustio ruku i položio je na ruku gospođice Moore, koja je još uvek ležala na njegovoj nozi, lagano podižući prste. Ako je želeo da razmišlja trezveno,


gospođica Moore nije smela da ga dodiruje. Izvukla je svoju ruku ispod njegove, a na obrazima su joj se pojavili ružičasti pečati. „Uzrujan?“ Zarežao je na nju pokušavajući da uspostavi distancu između njih. „Da li bi Vam više odgovaralo budalast?“ Max je izdahnuo. Ovo je bolje. Sigurnije se osećao iza borbenih linija. „Zašto Vam ne može reći ko joj je platio da dostavi poruku meni?“ Pokazao je na dečake koji su odlazili od stola za kojim su ranije sedeli. „I ko je Collett?“ Gospođica Moore ga je pogledala trenutak pre nego što je ustala, stežući svoj ogrtač oko sebe. „Pratite me.“

Ivory se sagnula ispod niske prečke i krenula kroz mračnu sobu, gde su bačve piva bile naslagane do plafona, a vatra pucketala u ognjištu. Srednjovekovni kotao, pun gulaša visio je nad vatrom. Drvena kadica, puna masnih posuda stajala je na podu, a debela pufnica lizala je najbližu posudu. Mačka je bledo pogledala u Ivory kada je ova prošla pored nje, ali se nije pomerila. Nije bilo prozora koji bi joj dali malo svetlosti i kada je Ivory stala Max je naleteo na nju. Refleksno ju je uhvatio za ramena kako ne bi pala, a ona se trznula kao da je pritisnuo užareni ugalj na njenu kožu. Još jednom se zacrvenela. Mislila je da će ga zadržati da ne napravi budalu od sebe time što mu je spustila ruku na nogu, ali umesto toga sama je ispala budala. Ispod tkanine njegove odeće, osetila je njegovu snagu, mišiće kao od čelika, kako se trzaju pod njenom rukom. Želja da istraži ostatak njegovog tela ugrožavala je njen razum i profesionalnost. „Ovo je razlog zašto Gil ne može da identifikuje osobu koja Vam je poslala poruku,“ rekla je Ivory, udaljavajući se od njega. Pokazala je na tešku gvozdenu kutiju montiranu na zid blizu zadnjih vrata. Vrh kutije je bio zakačen, a poklopac kutije obezbeđen podmazanim katancem. Otvorila je vrata iznenađena naletom hladnog vazduha zakoračila u napuštenu, usku ulicu. Duž jednog zida bile su poređane prazne bačve čekajući da budu pokupljene i nekolicina razbijenih sanduka sa smećem. Sa druge strane vrata, međutim na mestu gde je gvozdena kutija bila pričvršćena za unutrašnji zid, bio je uski prorez, grubo izrezan.


„Ovo je spremište,“ objasnila je Ivory vojvodi. „Poruka ovde može biti ostavljena anonimno. Mora biti omotana sa dva šilinga i sa jasno ispisanom adresom na prednjoj strani. Samo Gil ima ključ. Ona ih vadi – “ „ – i šalje dečake kao što je Seth da ih isporuče.“ Njegov glas je bio ravan i nije mogla da zaključi o čemu razmišlja. „Da. Jedan novčić je za glasonošu, a drugi uzima Gil.“ Ivory je zastala. „Mada mislim da veliki deo Giline zarade pojedu njene glasonoše.“ „Uzor vrline.“ Njegov sarkazam je bio oštar. „Ne,“ rekla je Ivory. „Budala je onaj ko to misli. Ali pomaže im koliko može.“ „Tvoj dečak, Roddy, radio je za nju?“ „Da. Trenutno razgovara sa ostalim dečacima. Ako iko od njih zna nešto, Roddy će to saznati, bez ikakve sumnje. Sistem radi neverovatno dobro.“ „Ko, dođavola šalje poruke anonimno?“ „Osim Vaše sestre?“ Vojvoda se namrštio. „Ljudi koji ne žele da budu pronađeni, Vaša Milosti. Ljudi koji ne žele da im se uđe u trag,“ Ivory je pokazala oko sebe. Zidovi zgrade sa druge strane ulice zurili su u njih. S desne strane mogla je da razabere samo sivu površinu Thamese na kraju uličice. A na drugom kraju svakodnevna gužva ispunjena ljudima koji su žurili svako za svojim poslom. Vojvoda ju je čudno gledao. „Kao Vi?“ Pogledala ga je smelo. „Ponekad.“ „Ali zašto bi Beatrice morala da uradi tako nešto? Sakriti se iza anonimnosti?“ Ivory je izbegla njegov pogled i krenula uličicom. „Možda Vaša sestra ne želi da bude pronađena. Razmislite o tome.“ „To je smešno.“ „Da li je, zaista?“ „Da, jeste. Moja sestra je mlada. Ceo život je pred njom. Zbog svoje titule, njene lepote i ako mogu biti vulgaran pored ogromnog miraza koji dajem uz nju, Bea će imati veliki krug udvarača, među kojima će za sebe izabrati muža. Udaće se dobro i postati veoma bitan član društva.“ Ivory je uzdahnula. „Ne slažete se sa mnom gospođice Moore?“ Ivory je zastala i pogledala ga. „Možda ona ne želi da živi onako kako se od nje očekuje, da se uda kako se od nje očekuje, da postane savršena žena kao što svi očekuju? Možda beži od života koji nikada nije želela?“ Elise joj je rekla da ništa što je moglo biti založeno na brzinu nije nedostajalo iz Beatriceine sobe, ali to nije


nužno značilo da devojka nije sklanjala novac na stranu neko vreme. Koliko je Ivory znala, Beatrice je mogla imati dovoljno novca pri ruci da napusti London. Ili čak da napusti Englesku. „Na šta ciljate?“ Alderidge se nakostrešio. „Da se nisam dobro starao o njoj? Iako možda nisam često bio kod kuće, pobrinuo sam se da ima najbolje učitelje, najbolje instruktore, najbolju odeću. Imala je časove muzike, slikanja, jahanja, plesa. Ništa joj nije nedostajalo. Ikada.“ Vojvoda je u potpunosti promašio poentu. Ivory je pokušala na drugačiji način. „Možda ona želi nešto drugo od života? Nešto što nema veze sa materijalnim?“ „Kao šta?“ Ivory je zurila u njega i prstom prešla preko revera njegovog kaputa. „To recite Vi meni, kapetane. Vi ste plemić koji je za sebe odabrao život drugačiji od očekivanog za jednog vojvodu. Ne izgledate preterano zainteresovani za ženidbu i uplovljavanje u predvidiv komforan život. Život čiji će dani biti obeleženi balovima, kartaškim igrama u klubu, dobrom bocom brendija i povremeno lovom organizovanim na seoskom imanju.“ Alderidge je zadrhtao. „To je možda tako gospođice Moore, ali ne vidim kakve veze ima moj način života sa Beaom.“ „Možda i ona takođe želi da vidi šta se nalazi iza horizonta. Možda i ona žudi za životom punim avantura kakav misli da njen brat vodi.“ Alderidgeovo lice bilo je maska skamenjenog užasa. Konačno. „Zamolila Vas je da je povedete sa sobom u Indiju, zar ne?“ upitala je Ivory tiho. „Mnogo puta,“ progunđao je. „Kako ste znali?“ „Pretpostavila sam,“ priznala je. „Ali objasnio sam joj zašto je to nemoguće. Putovanje samo po sebi je veoma opasno. A onda tu su bolesti i mnoge druge opasnosti. Nikada ne bih doveo Beain život u pitanje.“ „A opet svoj život rizikujete svo vreme.“ „To je drugačije.“ „Zašto?“ „Zato – “ Vojvoda je zastao, a njegove ledeno sive oči zagledale su se u nju. „Zato što ste muškarac? Zato što o sebi možete sami da odlučujete?“ „Ja – To nije –“ Alderidge je zastao. „Izvrćete moje reči.“ „Ne izvrćem ništa, Vaša Milosti. Kažem samo da je Vaša sestra možda odlučila da preuzme svoj život u svoje ruke.“ „Ali, zašto bi to uradila?“


Ivory je uzdahnula shvativši da ovaj razgovor ide u krug. Zakoračila je ponovo uličicom. „Nikada nije rekla da je nesrećna,“ rekao je vojvoda, gotovo očajno, žureći za njom. „Mislim da jeste, ali je Vi niste čuli. Šta Vi mislite, zašto je Vaša sestra želela da ide u Indiju?“ Alderidge je ćutao, čulo se samo kako njihove čizme udaraju po mokrom prljavom pločniku. „Ne znam.“ Došli su do kraja uličice i zvuci ljudske vreve, kopita i škripa točkova sada su bili konstantni. Ivory se okrenula prema Alderidgeu i uhvatila ga za rukav. „Kada je pronađemo, savetujem Vam da je pitate.“ Vojvoda je samo zaklimao, iznenada izgledajući iscrpljeno. Gotovo da je posegnula, da rukom dotakne njegovo lice kako bi zagladila linije zabrinutosti koje su bile duboko utisnute na njegovom licu. Zamislila je sebe kako se penje na prste i svojim usnama dotiče njegove, kako bi mu pomogla da zaboravi na sve probleme, barem na trenutak. Koliko je vremena prošlo kada je poslednji put uradila nešto tako jednostavno? A koliko je prošlo otkako je priznala sebi da to i nije tako jednostavno u stvari? To je bio samo početak nekih mračnijih, dubljih strasti? Ivory je sklonila ruku sa njegovog rukava i uvukla je u ogrtač. Bila je u potpunosti svesna da hoda po veoma tankom ledu. Njena reputacija, njeni prihodi zavise od njenog uspeha. I ako želi da sačuva sve to, njen prioritet mora da bude pronalaženje lejdi Beatrice. A ne zamišljanje kako ljubi Maximusa Harcourta.

Pronašla je Collett na vratima crkve Svetog Timoteja. Mala zgrada teško da se mogla nazvati crkvom, umesto visokih kamenih zidova i razmetljivih svodova nju su činile trule grede i grupa dobrih sveštenika koji su davali sve od sebe kako bi pomogli onima koji su tražili sklonište. Videlo se da je žena nekada bila lepotica, ali godine življenja na ulici uzele su svoj danak. Njena tamnoplava kosa bila je proređena, a lice mršavo. Tamni kolutovi zaokruživali su umorne, upale oči. Collett je čučala na vrhu izlizanih crkvenih


stepenica, praznog pogleda sa limenom šoljom punom pirjane čorbe u ruci. Nekoliko drugih je pobeglo, kada je Ivory prišla, štiteći svoje limenke, kao da su se plašili da će im ona ukrasti i ono malo oskudne hrane. „Dobar dan, Collett,“ reče Ivory, penjući se stepenicama. Bila je svesna vojvode koji joj je bio za petama, jer njegovo prisustvo je bilo nemoguće ignorisati. Njegovu ranjivu zabrinutost, zamenio je ozbiljan, čak udaljen izraz lica što je njoj olakšavalo da se koncentriše na posao. Collettine oči su se pomerile i usredsredile na Ivory. „Vojvotkinjo.“ Toplo se osmehnula, držeći usne spojene, kako bi sakrila nedostatak zuba. „Prošlo je dosta vremena.“ „Da li je supa dobra danas?“ Upitala je Ivory pokazavši na crkvena vrata. Većinom popodneva crkva je servirala vruću supu, ali nekim danima nije se moglo dobiti više od aromatizovane vode. „Danas u njoj ima repe.“ Još jednom se osmehnula. „Hoćeš li malo?“ Ponudila je limenku, drhteći pod izlizanim ogrtačem. „Ne, hvala,“ reče Ivory blago. Prišla je bliže ženi i čučnula pored nje. „Ali, možda imam posao za tebe.“ Iskre interesovanja zasvetlucale su u Collettinim umornim očima, pre nego što je svoj pogled usmerila ka vojvodi koji je stajao ukočeno, čekajući. „Ne izgleda kao neko ko mora da plati podnevno valjanje. U stvari ne izgleda kao neko ko mora da plati bilo kakvo valjanje. Mada, ponekad je teško reći.“ Ivory je potisnula nagon da pogleda u Aderidgea kako bi videla da mu je vilica čvrsto stisnuta. „Ne takvu vrstu posla. Treba mi informacija.“ „Ah. On je tvoj klijent?“ „Da.“ „Moje saučešće.“ Ivory se zakikotala, iznenadivši samu sebe. „Gil je rekla isto kada ga je zamalo upucala.“ „Bilo bi šteta. Da li ga je ona prva smotala?“ Ivory se ponovo osmehnula i pocrvenela do korena kose. „Ne. Ali mi je rekla da si radila sinoć. Iza Lion's Pawa.“ „Možda.“ Odgovorila je Collett oprezno. „Neko je ostavio poruku u sandučetu rano jutros. Oko tri-četiri sata.“ Collett je gledala u svoju limenku. „Bilo je mračno.“ Slobodnom rukom stegla je jače svoj ogrtač oko sebe. Ivory je izvadila malu vrećicu punu kovanica i spustila je u Collettinu ruku. Uličarka je podigla glavu. „Ali bila je mesečina, naravno.“


Ivory je ispustila zvuk ohrabrenja. „Džentlmen,“ rekla je Collett. „Crni kaput, šal, štap sa srebrnim vrhom. Mada, nisam mogla da mu vidim lice. Srednje visine i građe. Došao je sa ove strane u uličicu i istim putem otišao. Činio se zadovoljnim. Pevušio je.“ „Pevušio, šta?“ Upitao je Alderidge stojeći i dalje iza Ivory. Collett je slegnula ramenima. „Ne znam. Ali, zvučalo je lepo.“ Počela je da pevuši iznenađujuće lepim glasom, a Ivory je trebalo nekoliko trenutaka da prepozna melodiju. „V'adoro pupille,“ rekla je Ivory. Iz Handlovog Gulio Cesare.“ Collett se zablenula u nju. Ivory je zapevala početak arije tiho prisećajući se. Šteta je što je Gilio Cesare gotovo zaboravljen, ustupivši mesto popularnijim operama. „Da,“ Collett se ponovo nasmejala, a Ivory je bila svesna da vojvoda zuri u nju. „Da li bi mogla da otpevaš –“ „Drugi put,“ prekide je Ivory tiho. „Da li se možeš setiti još nečega?“ „Kada sam ga pitala da li želi da održi dobro raspoloženje, rekao mi je da se gubim i da ga sve što mu treba čeka kod kuće,“ frknula je Collett. „Da li je došao kočijom? Ili konjem?“ „Pešice. Čime god da je došao, ostavio je na ulici. Nisam mogla da vidim.“ „Da li je sa njim bila neka dama? Plave kose?“ „Ne. Bio je sam.“ „A šta je sa nekom usamljenom damom?“ Pitanje je postavio vojvoda. Collet je frknula. „Nijedna dama nije toliko luda da se noću sama šeta ovuda. Nisam videla nikakvu damu. Ni noćas, ni ikada.“ Zavladala je tišina i kada je postalo očigledno da žena nema više išta da im kaže, Ivory je ustala. „Hvala ti.“ Collet je zaklimala, a vrećica je nestala ispod njenog ogrtača. „Moje zadovoljstvo, Vojvotkinjo.“ „Pretpostavljam da te ne mogu ubediti da kod mene provedeš dan ili dva?“ upitala je Ivory pažljivo. „U slučaju da se setiš još nečega, naravno.“ Collet je stisla usne i podigla bradu, kao da je prozrela Ivoryne reči. „Dobro mi je ovako.“ Ivory je uzdahnula. Jednoga dana Collet će je iznenaditi i reći da. Skinula je sa sebe svoj vuneni ogrtač i prebacila ga preko mršavih ženinih ramena, ne dajući joj šansu da odbije. „Ne treba mi tvoja milostinja,“ protestvovala je Collett ali s pola srca.


„Nije milostinja,“ uveravala je Ivory. „Deo tvoje isplate za informaciju. Osim toga, ovaj klijent mi je obećao nov baršunasti ogrtač, ukrašen satenom i hermelinom kad pronađem ono što traži.“ Collet je sumnjičavo pogledala Alderidgea. „Plavi baršun,“ reče on iza Ivory. „Ali, biće ukrašen lisičinom, a ne hermelinom. Toplije je, a ja preferiram praktičnost nad lepotom.“ Uličarka se okrenula nazad ka Ivory i uputila joj dug, proračunat pogled. Ivory se molila u sebi da ne pocrveni. „Hvala ti još jednom Collett.“ Žena je podigla limenku, a Ivory je krenula niz crkvene stepenice, rukama omotanim oko struka. Jedva da je prošla dva koraka idući u pravcu Lion's Pav kada je obavila blažena toplina. Alderidge se okrenuo kako bi stao ispred nje vukući revere svog kaputa preko njenih ramena. „Šta to radite?“ upita ga Ivory iznenađeno. „Pečem kolače.“ Zurila je u njega. „Šta dođavola mislite da radim? Na smrt ćete se smrznuti idući samo u haljini usred zime.“ Sklonio je zalutali pramen kose sa njenog lica i povukao ovratnik kaputa do njenih ušiju. Ivory je izgubila dah. „Ali –“ „Ako se na smrt smrznete, trebaće mi mnogo više vremena da pronađem Beau,“ prekinuo je grubo. A ako ne prodiše u najskorije vreme, mogla bi da se uguši, pre nego sto umre od promrzlina. „Ali ne mogu da nosim Vaš kaput,“ najzad je progovorila. „Već ga nosite. Žao mi je što nije plavi baršun sa hermelinom.“ „Da, ali –“ „Zar Vam ne bi bilo lakše da se jednostavno zahvalite, umesto što se raspravljate?“ Ivory je trepnula. „Hvala Vam.“ „Nema na čemu.“ Gledao je u nju sa čudnim osmehom na licu. Ivory se gurnula u unutrašnjost kaputa, obavivši ga oko sebe. Postava je milovala njena ramena. Zatvorila je oči i duboko udahnula. Osetila je miris vune, soli i nečeg egzotičnog što je dražilo njen nos. Bilo je kao da se vojvoda zamotao oko nje, okružujući je svojom toplotom, mirisom i dodirom. Sama pomisao na to učinila je da joj se koža upali, a bradavice koje su se trljale o unutrašnjost teškog kaputa, stvrdnu. Više joj nije bilo hladno. Sad je bila u groznici, suvih usta i tela u plamenu. Prokletsvo, bila je u nevolji.


Nekada davno, bila je jedna od najtraženijih žena u Londonu. Muškarci su se borili za njenu naklonost. Pokušavali su da je kupe cvećem, parfemima, poezijom i nakitom. Nudili su joj kuće, bestidno velike džeparce, svilenu i satensku garderobu primerenu princezi. Iako je ponekad bila primorana da prihvati neke od tih poklona da bi preživela, nijedan od njih je nije zainteresovao. Ali upravo ovde i sada, stojeći usred prljave londonske ulice, bila je potpuno, temeljno i neopozivo zavedena iznošenim, solju zamrljanim, kaputom. Ivory je teško progutala, znajući da ukoliko bi vojvoda od Alderidgea poželeo da je uzme sada i ovde, pritisnutu uza crkveni zid, predala bi mu se. I uživala bi u svakoj sekundi predaje. Osim što nije bio zainteresovan da je poseduje. Niti je pokušao da je zavede. Možda ju je to saznanje tako očaralo. Tako je izazivalo. Ono što je Alderidge upravo uradio, bio je čin ljubaznosti. Nije to učinio kako bi zadobio njenu naklonost ili obezbedio njeno društvo za duge noći. Njegov jedini interes bila je njena sposobnost da mu pomogne da pronađe svoju nestalu sestru. I trebala bi da se priseti da je on klijent koji joj se obratio za pomoć, a ne za valjanje, kako se Collett delikatno izrazila. Ivory je provela godine gradeći reputaciju najbolje u onome što radi, a biti najbolja od nje zahteva da bude profesionalna u svakom trenutku. Ipak, nekako dovoljno je da vojvoda od Alderidgea učini nešto iz puke ljubaznosti da ona sve to baci u vetar i preda mu se. „Da li ste dobro?“ Ivory je otvorila oči, vojvoda ju je gledao, nečitljivog izraza lica. „Samo sam...“ Zastala je smišljajući šta da kaže. „Samo ste, šta?“ Bio je dovoljno blizu da može da vidi plave vrhove njegovih trepavica, oštre ivice ožiljaka koji su se protezali njegovim čelom. Dovoljno blizu da vidi kako se njegova donja usna zategla dok ju je posmatrao, i zamisli kako bi to bilo kada bi jezikom prešla preko nje „Gospođice Moore? Samo ste, šta?“ ponovio je „Iznenađena. Većina ljudi mi ne čini usluge, a da ne očekuje ništa zauzvrat.“ Zgadila se nad samom sobom. Zvučala je kao razmaženo derište, ili još gore, slabić. Te neverovatne sive oči ponovo su potamnele. „Ja ne spadam u „većinu ljudi“, gospođice Moore,“ rekao je. Ivory nije mogla da skrene pogled. „Znači, bio je to džentlmen,“ reče on naglo. Ivory je trebala sekunda da se povrati. „To znači da nije moja sestra dostavila poruku,“ istakao je „Istina,“ rekla je povrativši se. Bilo je lakše nositi se sa njim kad je nagao.


A ne nežan i ljubazan. „Ali ne znači da nije napisala i dala nekome da je dostavi za nju. I bojim se da nam Collettin opis nije od pomoći. Po njenom opisu, mogao je biti bilo ko od hiljadu džentlmena u Londonu.“ „U Vama nema ni malo optimizma, zar ne?“ promrmljao je Alderidge. „Niste me angažovali da budem optimista,“ odgovorila je Ivory. „Unajmili ste me da budem logična.“ „Onda logički, gospođice Moore, nije li očigledno da je Bea oteta. Čovek je rekao da sve što mu treba ima u svom domu. To znači da on, ko god bio, drži Beu zarobljenu u svojoj kući.“ Ivoriyne nozdrve su zatreperile. „Ili je možda, kapetane Zavera, džentlmen veran muž i time je mislio na svoju ženu.“ Oči su mu se suzile. „Ne volim da me ismevaju.“ Ivory mu je hrabro uzvratila pogled. „Opet, nemamo dokaza koji bi sugerisali da je Vaša sestra oteta. Ali zato imamo dokaz da taj nama nepoznat muškarac poznaje Vašu sestru, u kom kontekstu, ne znam. Možda je njen prijatelj, neko kome veruje i neko ko joj pomaže. U suprotnom, o sinoćnoj sceni već bismo čitali u Timesu. Ne smemo odbaciti ni tu mogućnost gospodine, da joj je možda ljub –“ „Ne.“ Ivory je zakolutala očima. Ovo ne vodi ničemu. Počela je da skida sa ramena vojvodin kaput. „Idite kući, Vaša Milosti. Stajanjem na sred ulice ne dobijamo ništa. Budite sigurni da neću stati dok ne pronađem Vašu sestru. Imam ljude koji paze za mene i postavljaju pitanja. Poslaću Vam poruku čim saznam nešto.“ Alderidge je vratio kaput na njena ramena i uhvatio revere tako da su njegove ruke bile pod njenom bradom. „Zadržite kaput. I ne možete me poslati kao neposlušno dete.“ Ivory je razdraženo uzdahnula. „Kako god hoćete Vaša Milosti. Samo povedite računa, da što god radite ostane u okvirima svakodnevnih –“ „Huuullooo! Vaša Milosti!“ Glas pun oduševljenja došao je iza Ivory. Vojvoda je spustio svoje ruke i okrenuo se. Preko njegovog ramena Ivory je ugledala lepo odevenog muškarca koji se nagnuo preko vrata kočije koja se zaustavila na sredini ulice. Alderidge je tiho opsovao pre nego što je uzvratio pozdrav. Ivory se okrenula i krenula ulicom, ne želeći da je stranac primeti i počne da postavlja Alderidgeu nepoželjna pitanja. Vojvoda se okrenuo ka njoj. „Gde ste pošli –“


„Zašto niste obukli kaput Vaša Milosti?“ povika čovek u kočiji. „Zakačićete prehladu. Da li ste zaboravili da ste u Engleskoj, ne Indiji.“ Nasmejao se vlastitoj šali. „Dođite, povešću Vas.“ Vojvoda se okrenuo prema kočiji i rekao nešto što Ivory nije razumela. Ne gubeći vreme utrčala je u najbližu uličicu i kada se Alderidge okrenuo u njenom pravcu, ona je već nestala.

Max je ušao u kočiju i seo nasuprot grofa Barlowa koji je delovao ozareno. Koliko god da nije bio raspoložen za prazne razgovore, toliko će ga vožnja kočijom zaštititi od hladnog vetra koji je divljao napolju. Pošto nije imao svoj kaput otkad je gospođica Moore nestala. Promeškoljio se nazadovoljan nelagodom u grudima i bolom u preponama. Prizor gospođice Moore umotane u njegov kaput bio je uznemirujuće opojan. Ono što je učinio kao jednostavan čin kavaljerstva, inspirisao je sve vrste pohotnih slika, daleko od onoga što je žena zamotana u kaput. Zamislio je gospođicu Moore umotanu u jednu od njegovih košulja, umotanu među njegovim čaršavina. Umotanu u njegovu „Imali ste sreće, moram reći,“ rekao je Barlow veselo. „Danas je suviše hladno da bi se išlo pešice. Posebno za nekoga obučenog kao što ste Vi.“ Nabrao je čelo. „Šta ste radili u ovom delu grada?“ Max se namrštio zbog zalaženja u njegovu privatnost. „Zbog nekih sitnih poslova. Ništa više.“ „Razumem. Da li je to bila žena, kojoj ste dali svoj kaput?“ Njegovo mrštenje se produbilo. Barlow je znači, video. Nije bio zadovoljan time. „Da.“ Kratko je odgovorio. Nije želeo da razgovara ni o čemu što je imalo veze sa gospođicom Moore i tome zašto se nalazio u ovom delu grada sa njom. „Da li je to bila Vaša poznanica?“ znatiželjno je upitao Barlow. „Ne.“ Odgovorio je pre nego što je razmislio. „Samo žena kojoj je kaput trebao više nego meni.“ „Kako velikodušno!“ uzviknuo je Barlow oduševljeno. „Svaki džentlmen trebao bi da teži takvim dobrim delima.“ Dao sam kaput ženi koja je prva svoj ogrtač dala drugome bez da je dva puta razmislila, razmišljao je Max. „Zaista bi trebali,“ promrmljao je.


„Možda biste želeli da odemo do Bond Streeta, Vaša Milosti?“ predložio je Barlow. „Znam divnu radnju gde možete kupiti fantastičan kaput. Takve tkanine i modeli! I preporučujem da zahtevate dugmad od slonovače –“ „Imam drugi kaput,“ reče Max, a u glavi mu je pulsiralo. „Hvala, u svakom slučaju,“ dodao je brzo. Barlow je delovao razočarano, a onda se ponovo ozario. „Moram Vam izraziti saučešće,“ dodao je tiho, kao da ih neko može čuti. Max je gotovo zarežao čuvši reč saučešće. „Kako strašan događaj. Tako neočekivano. I to u Vašoj kući.“ U jednom užasnom trenutku, kroz njegov um bljesnula je vizija scene u Beainoj spavaćoj sobi, pre nego što se setio da nije bilo načina da je Barlow saznao šta se stvarno dogodilo. „Da, zaista,“ naglo je dodao Max. „Kad samo pomislim da ste Vi bili poslednji koji je video grofa pre nego što je izdahnuo,“ Barlow je teško uzdahnuo. „Ne možemo uzimati ništa zdravo za gotovo, naročito vreme provedeno na ovom svetu.“ „Da, zaista.“ „Moram upitati kako je lejdi Beatrice podnela sve to?“ Barlowovo lice je bila slika zabrinutosti. Max je osetio kako mu se telo napelo. „Moja sestra je bila veoma uznemirena,“ rekao je Max, ponavljajući reči gospođice Moore. „Naravno. Svaka dama bila bi oduzeta od šoka i tuge.“ Osim one čije je ime gospođica Moore, pomisli Max mračno. Ona je pristupala odvezivanju leševa vezanih svilenom vrpcom, kao da obavlja svakodnevnu kupovinu. „Kada smo kod lejdi Beatrice – “ „Moja sestra nije u gradu, trenutno.“ Max ga je prekinuo pre nego što je morao da odbije njegov poziv u pozorište, muzej, izložbu. Barlow je trepnuo. „Gde je ona?” „Na selu.“ Max mu je dao nejasan odgovor. „Oporavlja se.“ „Oh. Naravno. I kada očekujete da će se vratiti?” „Ne znam,“ reče žaleći što ne može da pobegne iz kočije, sa kaputom ili bez njega. Čovekova zabrinutost i radoznala izazivale su sve jače pulsiranje u njegovoj glavi. Istina je bila da je jedva poznavao Barlowa i nije imao nikakvu želju da ga bolje upozna. Posegnuo je za svojim satom, u trenutku se setio da mu je ostao u kaputu. Na gospođici Moore. Kao što su bili i pismo i prsten. Prokletstvo.


Kočija je usporila, Max je sklonio zavesu i sa olakšanjem shvatio da su blizu njegove kuće. „Zahvaljujem Vam na Vašoj ljubaznosti Barlow,” reče Max, pokušavajući da ne pokaže koliko je nestrpljiv da napusti kočiju. „Ali moram da požurim.“ „Naravno. Naravno. Možda, Vaša Milosti, ako imate trenutak vremena, želeo bih da porazgovaram sa Vama o jednoj poslovnoj stvari –“ „Možete li svratiti sutra?“ Upita ga Max, očajnički želeći da se oslobodi grofa. „Apsolutno,“ rekao je Barlow oduševljeno. „Da li vam podne odgovara?“ „Da, da.“ Max je pristajao na sve. Zatvorio je vrata i skoro otrčao do vrata svoje kuće. Otvorio je vrata i sagnuo se, zatim ih zatvorio i naslonio se na hladan zid. Zatvorio je oči sa umornom iscrpljenošću. On nije moga ovo. Pretvarati se da je sve u savršenom redu, kad su ga ljudi kao što je Barlow gušili razgovorom. Očekivalo se od njega da se pojavi u nekoliko klubova dok je u Londonu. Trebao se sastati sa svojim ljudima iz kompanije kako bi razgovarali o brojkama, isporukama i ugovorima za predstojeću sezonu. Trebalo je proveriti zalihe, platiti ljude, proveriti utovar, pregledati račune, izvršiti popravke na brodovima. Kako je mogao sve to da uradi kad je njegova sestra prosto… Nestala? Kada se žena koja je trebala da mu pomogne da je pronađe pretvorila u iskušenje kome on više ne želi da se odupre? Kada nije imao pojma šta sa tim da uradi? „Jesi li je pronašao?“ Helenin glas prekinuo je tišinu koja je u kući vladala. Max je otvorio oči. „Ne,“ rekao je tupo. Pulsiranje u glavi bilo je nepodnošljivo. Njegova tetka stajala je u holu besprekorno obučena, kao i obično. Držala je ruke spojene kao u molitvu. Na njegov odgovor, uznemireno je uzdahnula i zaklimala. Max joj priđe, uhvati je pod ruku i povede je u salon gde ju je poseo na sofu. „Gde je ona?“ upitala je Helen, a Max je znao da ne očekuje odgovor. Čaj je bio serviran na jednom od stočića i Max nali čaj i utisnu šolju u njene tanke ruke. Otišao je do vrata i zatvorio ih. Seo je na drugi kraj sofe i pogledao u tetku. „Da li je Beatrice bila nesrećna?“ upitao je bez uvoda. Helenini prsti stegli su dršku šolje, a tanjirić se zatresao. „Ko ti je rekao da je bila nesrećna?“ „Niko,“ reče Max rezignirano, znajući da zvuči kao gospođica Moore, ali morao je ovo pitanje da postavi. „Ali moram da razmotrim sve mogućnosti zašto je Beatrice… otišla.“ „Misliš da je pobegla? Kao seoska devojka koja čezne za avanturom u velikom gradu?“ upitala je Helen oštro.


Max je uzdahnuo. Neće pominjati poruku koju je primio dok ne sazna više. Ako bi rekao Helen da je primio poruku koja sugeriše da je Bea pobegla samo bi je još više uznemirio. „Nije joj ništa nedostajalo,“ prošaputala je Helen. „Brinula sam se o njoj.“ „Oboje smo to radili. Ali možda joj nisam dao ono što joj je najviše trebalo.“ Eto rekao je. Rekao je ono što je pritiskalo njegovu savest otkako je ušao u Beatriceinu sobu prošle noći. „Beatrice te je obožavala,“ rekla je Helen spuštajući šoljicu na sto. „Beatrice me nije čak ni poznavala.“ Njegova tetka je ustala i uzela lepu drvenu kutiju, sa izrezbarenim pticama u letu na njenoj površini. Max je odmah prepoznao, bila je poklon njoj koji joj je poslao iz Bombaya. Donela je do Maxa , spustila u njegovo krilo i sela. „Šta je ovo?” „Svako pismo koje si joj poslao. Svako je sačuvala. I za svako koje si joj napisao, ona je tebi napisala četiri.“ „Znam.“ Ponekad ga je čekalo na desetine pisama u kancelariji u Bombayu ili Calcutti, dopremljeni u luku nekim drugim brodom. Polako je otvorio kutiju, pronašavši hrpu izlizanih pisama, papira pohabanog od čestog otvaranja. Na vrhu gomile ležala je ružičasta školjka. „Upoznala te je kroz pisma. Kroz avanture o kojima si joj pisao.“ Osim što su njegove priče o avanturama bile upravo to. Priče. Nikada nije pisao o žutoj groznici. Ili koleri. Ili bilo kojoj drugoj bolesti koja se širila brzinom munje i kosila, obarala ljude kao muve. Nije pisao o gnojnim ranama koje su zjapile i izazivale bol do ludila, pre nego što su donele smrt. Nije pisao o ljudima željnim da ubiju za torbicu kovanica. „Ipak, mislim da oboje znamo da joj je trebao brat. Ne gomila priča.“ U Heleninim rečima bilo je optužbe. „Imala je tebe,“ rekao je Max osećajući težinu u grudima. „Očigledno, to nije bilo dovoljno,“ Helen je zavrtela glavom. „Ona je sve što imam. Bojim se –“ „Biće sve dobro. Ja ću je naći i dovesti kući.“ „Kako možeš biti tako siguran?“ njegova tetka je zaplakala. „Bože dragi. Posle onoga što smo pronašli u njenoj sobi…“ Prekrila je usta rukom. Max nije mogao da nađe reči utehe. Helen je videla isto što i on. „Da li je ikada spomenula Debarrya?“ upitao je. „Da li ju je grof ikada pozvao – “


„Ne,“ promrmljala je bolno. „Nikada nije spomenula grofa Debarrya. Ni pomišljala nisam da ga poznaje do… sinoć. Ja sam ga jedva poznavala. Nismo razmenili više od deset reči.“ „Da li je u poslednje vreme uradila nešto neobično?“ „Ne.“ Helen je zastala i trgla se. „Tražila je da se uradi njena minijatura.“ „I to je neobično?“ „Uvek je odbijala da se uradi njen portret, jer je to zahtevalo dugo sedenje.“ „Kome je bila namenjena. Minijatura?“ „Pretpostavljala sam da je za tebe.“ Helenine oči su se raširile. „Da li je imaš?“ „Da.“ Ona ustade i sa kamina uze mali uokvireni portret. „Stigla je jutros.“ Max je ustao takodje. „Mogu li je videti?” Helen se vratila do sofe i pružila mu je. Umetnik je bio neverovatno talentovan i na platno savršeno preneo njene crte. Nije bilo više lokni i dečjih plavih vrpci, njih je zamenila ozbiljnost. „Mogu li da je zadržim?“ upitao je. Helen je oklevala. „Trebalo bi da je pokažem gospođici Moore i njenoj saradnici. Mislim da je važno da znaju kako izgleda.“ Njegova tetka je uzdahnula i klimnula glavom. Pogodila ga je jedna misao. „Kako si znala za Cheggare & Associates?“ Čudio se sebi kako ranije nije postavio ovo pitanje. Kako je njegova ponosna, nepokolebljiva tetka znala za ljude sa... veštinama koje je gospođica Moore posedovala? „Svaki član društva zna za Cheggare & Associates,“ promrmljala je. „Ja nisam.“ Mada on u stvari i nije bio član društva. Nikada nije. „Šta znaš o gospođici Moore?“ Helen slegnu ramenima. „Ništa. Niti želim da znam. Sve što znam je da su Cheggar ljudi sposobni da održe Beatriceino ime čistim, kako bi imala budućnost kada se sve ovo završi. Zato što oni to rade. Čine da skandal nestane. Svi to znaju.“ Max je bio nezadovoljan što Helen nije mogla da mu da više informacija o gospođici Moore od onoga što je već znao. Nedostatak znanja počeo je da mu smeta i to će promeniti što pre. Imalo je smisla što je Helen znala za firmu. U njegovom odsustvu ona je popunila prazninu koja je nastala kada njegovih roditelja više nije bilo. Donosila je odluke, brinula se o detaljima o kojima on nije ni pokušao da razmišlja. „Nikada ti se nisam zahvalio za sve što si učinila za Beau,“ reče Max iznenada. „I sve što si uradila za mene. Za nas.“ Rekao je to nespretno. „Znam da si žrtvovala svoj život.“


Helen je skrenula pogled. „Da li znaš?“ Max se namrštio. „Popunila si prazninu koja je nastala smrću naših roditelja“ „Zato što si ti odbio to da uradiš.“ Zurila je u vatru. „Trebalo je sa njim da odem u Boston,“ rekla je tupo. „Pitao me je da odem sa njim.“ „Ko?“ Max upita naglo. Da li je propustio nešto u ovom razgovoru? „Edward. Čak me je i zaprosio.“ „Čekaj, šta?“ zbunjeno je nabrao čelo. „Ko je Edward?“ „Edward Shelby. On je advokat. Upoznala sam ga na konzervatorijumu. Mi delimo interesovanje za orhideje. U stvari, imamo puno zajedničkih interesovanja.“ „Bila si verena?“ Zašto je Max prvi put čuo za ovo? „Ne zvanično. Zaprosio me je pre nego što je otišao. Imao je tamo brata koji je takođe bio advokat. Otvorili su zajedno advokatsku kancelariju.“ Zvučala je beskrajno tužno. „Želeo je da pođem s njim kao njegova žena.“ Max je zurio u svoju tetku. „Nisi otišla?“ „Vaši roditelji samo što su umrli. Ti si bio u Indiji. Neko je morao da se brine o imanju. Neko je morao da bude ovde uz Beatrice. Nisam mogla da je povedem sa sobom.“ „Nisam znao.“ „Još uvek mi piše povremeno. Izgleda da orhidejama ne prija bostonska klima.“ Glas joj je bio dalek. „Zašto mi nisi rekla ranije?“ „Šta bi time promenila? Molila sam te da ostaneš kada si se vratio prvi put posle smrti tvojih roditelja. Kada si nasledio titulu. Odbio si. Ako nisi želeo da ostaneš zbog svoje sestre, zašto bi ostao zbog mene?“ Max je osetio ubod krivice, što je bilo smešno. Kako je mogao biti kriv za neispunjenje sna za koji nije znao ni da postoji? „Nisam mogao da ostanem, Helen. Ne pripadam ovde.“ Helen je zurila u njega, a usta su joj se blago iskrivila. „Nisi hteo da pripadaš.“ „To nije tačno. Majka i otac su mi jasno dali da znanja da nisam potreban kada mi je bilo šest godina. Moja jedina dužnost prema porodici, ma koje zanimanje odabrao, bila je da ne osramotim ime Harcourt. Od mene se očekivalo da nađem svoj put, da sam izgradim svoj život. Uradio sam to i nastavio da činim isto. To je punilo naše kase i obezbeđivalo sve neophodno.“ „Da li to očekuješ i od Beatrice? I od mene?“ „Molim?“ „Da ti se sklanjamo s puta i ne osramotimo ime Hrcourt?“ Max je stisnuo zube. Ne. I to nije isto.“


„Nije li?“ Helen je utonula u sofu kao da je izgubila snagu. „Kada pronađemo Beau, da li ćeš onda ostati?“ upitala je Maxa bez da ga je pogledala. „Da li ćeš ostati ovde kao vojvoda od Alderidgea?“ „Ne mogu.“ Bez razmišljanja znao je odgovor. Nije pripadao ovde, kao što nije pripadao ni kada je bio dete, mladić. Njegov život, koji je izgradio sam za sebe bio je preko okeana. Jedini život za koji je znao, izgrađen na mukama kao i radostima, nije bio nešto čega bi mogao ni hteo da se odrekne. Opet, nekako nije to mogao da izgovori. Njegovo ćutanje za Helen je bio odgovor koji je očekivala. „Tako sam i mislila.“ Max je prešao rukama preko lica. „Žao mi je,“ rekao je, iako nije bio potpuno siguran zbog čega se izvinjava. Zbog izgubljene porodice? Zbog događaja koje im je sudbina dodelila? Zbog stvari koje se ne mogu popraviti? Zbog vremena koje se ne može vratiti? Pogledao je u Helen. „Mislim da si ti postala mnogo bolji vojvoda nego što bih ja ikada bio.“ Pogledala ga je u oči i sve što je u njima mogao videti, bilo je razočaranje. „Pretpostavljam da si u pravu. Nikada se nisi potrudio ni da pokušaš.“


Šesto poglavlje Ivory se probudila iz grčevitog sna u kasno popodne. Sela je na krevet, trljajući oči. Njena punđa se rasplela i sada joj je kosa padala po ramenima i niz leđa. Nervozno je sklonila sa lica, kosa joj je u ovom trenutku bila raščupana i neuredna. Kada se vratila tog dana kući zatekla je praznu – Elise je ispratila Mary na stanicu i još se nije vratila. Nije bilo poruka od Alexa, Elisinog brata da ima bilo kakvu informaciju koja bi njima pomogla, niti je bilo poruka od ljudi koji su pazili na kuće Beatriceinih prijatelja. Znajući da joj je potrebno nekoliko sati sna kako bi ostala usredsređena, popela se uz stepenice do svoje sobe i legla još uvek umotana u Alderidgeov kaput. Rekla je sebi da je to zato što je soba bila hladna, a ona suviše umorna da bi potpaljivala vatru, ali znala je da laže samu sebe. Njeno telo je gorelo u groznici žudeći za stvarima, za koje je davno sebi rekla da će živeti bez njih. Njen muž bio je trideset godina stariji od nje. Kada su se venčali njegova deca iz prvog braka već su bila odrasla. Njihov fizički odnos bio je u velikoj meri na drugom mestu u odnosu na prijateljstvo koje se razvilo između njih. U godini kada se Knightlyjevo zdravlje pogoršalo i u prvoj godini udovištva, o intimnim odnosima nije ni razmišljala, a još manje su joj nedostajali. Ali sada… Sada se ponašala kao zaljubljena, zanesena učenica. To je bilo ponižavajuće. Šta je ona stvarno znala o vojvodi od Alderidgea, osim retkih činjenica, pažljivo zapisanih u dnevniku? Znala je da je Maximus Harcourt veoma voleo svoju sestru. Bio je praktičan i tvrdoglav. Poklonio je svoje poverenje i veru uličnom deranu jer je ispod dronjaka prepoznao časnost. Bio je opsednut kontrolom i arogantan. Bio je vojvoda. Ponekad. Bio je kapetan. Ponekad. Bio je džentlmen. Ponekad. Ustajala je, boreći se sa vrelinom koja je izbijala iz nje. Osećala je nemir i sažaljenje prema samoj sebi. Ako ništa drugo, za sve ove godine naučila je da samosažaljenjem neće postići ništa. Požurila je dole, ogrnuta Alderidgeovim kaputom, kada je mrak već obojio prozore u crno. Neko je već upalio plinsku lampu u salonu i Ivory je ušla bacajući kaput na naslon sofe. Nameravala je da pregleda svoje papire i pročita beleške koje je imala o Debarryju, ali zastala je kada joj je pogled pao na klavir, koji je usamljeno stajao na najudaljenijem delu sobe. Prošlo je mnogo vremena otkad je poslednji put


svirala. Otkad je pevala. Collettino pominjanje Giulio Cesare, ranije tog dana, probudilo je u njoj čežnju koju je davno u sebi zakopala. Prokletstvo, šta joj je danas? Ipak nije mogla da odoli želji da priđe klaviru, niti da zaustavi prste da pređu preko dirki. Pronašla je pravu notu, i zapevala, prvo glasa slabijeg zbog nedostatka prakse, ali dobijala je i na snazi i na samopouzdanju pevajući dalje. Zatvorila je oči, uranjajući u muziku, njeno sećanje dalo joj je svaku reč, svaku notu. I dok je poslednja arija nestajala, shvatila je da se smeje kao idiot, sa suzama u očima. „Zašto ste stali?“ Ivory je ispustila tihi krik pre nego što se okrenula. Vojvoda od Alderidgea nepomično je stajao na vratima, čudnog izraza lica. „Uplašili ste me,“ odbrusila je Ivory. „Žao mi je,“ rekao je iako nije tako zvučao. „To je bilo divno.“ „Kako ste ušli?“ upita Ivory ignorišući njegov kompliment. „Vrata su bila zaključana.“ Ovaj trenutak opuštenosti trebao je biti samo njen, samo za nju. „Ne, nisu. I niko nije odgovorio kada sam kucao.“ Ivory se namrštila. Da li je bila toliko sluđena da je zaboravila? Gurnula je tu misao na stranu. „Nisam Vas očekivala –“ „Gde ste naučili da pevate?“ Ivory se delimično opustila. Bilo je korisno imati klijenta koji dugo vremena nije bio u Londonu. Bilo je jasno da vojvoda ne zna ko je bila u svom ranijem životu. Što je bilo baš dobro. „Tu i tamo,“ rekla je Ivory neodređeno. Nije lagala. „Sa takvim glasom, šteta je što ne nastupate negde.“ Ivory se nasmejala, a i svojim ušima je zvučala usiljeno. „Zašto? Imate upražnjeno mesto soprana na jednom od Vaših brodova? Verujte mi, Vaša Milosti, mene nećete moći potkupiti jednim slonom.“ Alderidgeove obrve su se skupile. „Ja sam ozbiljan.“ „Kad biste bili malo manje…“ promrmljala je Ivory. „Šta to znači?“ upitao je, ulazeći u sobu. I tako, vojvoda je više nije ispitivao o njenoj prošlosti. Ivory je izdahnula. „To znači, Vaša Milosti da još nisam videla da se smejete, otkako sam Vas upoznala.“ „U manjku sam sa zadovoljstvima u poslednje vreme, ne slažete li se gospođice Moore? Nemam čemu da se smejem.“ Imala je raznorazne ideja, kako bi ga oraspoložila, ali nijedna nije bila prikladna. Sve su bile poročne.


„Ne, pretpostavljam da nemate.“ Ivory je prešla preko sobe i stala iza sofe, postavljajući sigurnu, fizičku barijeru između njih. Samosvesno rukom je zagladila kosu. „Šta mogu da učinim za Vas, Vaša Milosti?“ A sad je pokrenuta i sigurna tema. „Treba li Vam nešto?“ Vojvoda je sada kružio sobom, sa rukama na leđima, prelazeći očima po zidovima, slici koja je visila na zidu iznad klavira i uzanom ormariću sa zbirkom knjiga. Delovao je nemirno. Ona je čekala, a tišina se razvukla. „Ko ste Vi u stvari gospođice Moore?“ upita on, uzimajući knjigu sa police i proučavajući povez. „Molim?“ Dođavola, opet je ona bila tema. „Pitali ste me da li mi nešto treba. Ono što meni treba, gospođice Moore su neki odgovori. Kao Vaš klijent, sasvim sam siguran da imam pravo na par osnovnih podataka o osobi koju sam unajmio.“ „Šta želite da znate?“ uspela je trudeći se da joj glas zvuči prijatno. „Koliko dugo radite za gospodina Chegarre?“ Otvorio je knjigu koju je držao u rukama. Ovo se činilo jednostavnim. „U Chegarre & Associates sam već pet godina, Vaša Milosti.” „A šta ste radili pre toga?“ Odgovor na ovo pitanje bio je malo teži. „Radila sam nekoliko različitih stvari.“ „Kao šta?“ Pevala sam na nekim od najvećih svetskih pozornica u Engleskoj. I Francuskoj. I Italiji. „Putovala sam.“ „Gde?“ „Po Evropi.“ Uvek se trudila da govori istinu, kad god je mogla. „Da li ste bili špijun Imperije?“ Ivory je osetila kako joj se vilica opustila, pre nego što se osmehnula. Obuzdala je osmeh. „I šta ako sam bila špijun? Mislite li da bih Vam rekla?“ Vojvoda se namrštio. Ivory se sažalila. „Ne, Vaša Milosti. Nisam bila špijun.“ „A ja bih trebao da Vam verujem?“ „Malo zagonetnosti nije na odmet, zar ne?“ Morala je da ga malo zadirkuje. Alderidge uzdahne i zatvori knjigu. „Kako se zovete? Vaše ime.“ „Zašto je to važno?“


„Zato što želim da znam.“ Vratio je knjigu na policu i prišao sofi. „Upoznati ste sa tajnom koja može da uništi celu moju porodicu. Držite u Vašim rukama sve što mi je drago, a ja ne znam ništa o Vama. Ne znam čak ni Vaše ime.“ „Upoznata sam sa velikim brojem tajni, Vaša Milosti. Ni jednu od njih neću podeliti ni sa kim. Ikada. Ali ne znam zašto -“ Sofa se zatresla kada je vojvoda spustio ruke na naslon. Iznerviran savio je glavu. „Molim Vas.“ „Ivory,“ šapnula je. Vojvoda je podigao glavu. „Ivory,“ ponovio je, a zvuk njenog imena na njegovim usnama poslao je talas topline kroz njene vene. „Hvala Vam.“ Nije bio obrijan i njegova vilica, prekrivena plavim čekinjama molila je Ivoryne prste da je pomiluju. Njegova kosa je još uvek bila uredno začešljana i molila je da prođe svojim rukama kroz nju odveže kožnu vrpcu kojom je kosa bila vezana i rastrese je. Imao je na sebi drugi kaput, tanji i prikladniji za grad, a šavovi na grudima i oko ramena bili su zategnuti. A njegove ruke, koje su i dalje stezale naslon sofe bile su jake, žuljevite i pune ožiljaka. Odgurnuo se od sofe, obišao je i krenuo prema njoj. Stajala je u mestu, ne znajući da li je ponos ili nesmotrenost sprečavaju da se povuče. Zaustavio se ispred nje i uhvatio joj bradu prstima, podižući joj lice prema gore. „Zašto Vas prijatelji zovu Vojvotkinja?“ upitao je. „Kako ste dobili taj nadimak?“ Ivory se borila da smisli prikladan odgovor. Ali bilo je nemoguće razmišljati dok vojvodine ruke miluju njeno lice i njegove oči istražuju njene. Njegova ruka pomerila se sa njenog obraza do njene kose, laganim pokretima sklanjao je njene kovrdže sa lica i svojim očima pratio put prstiju. Kada je ponovo pogledao u nju, želja koju je videla u njima gotovo da ju je naterala da zacvili od potrebe. Bilo bi tako lako, reći sve ovom čoveku. Da se rastereti i oslobodi od slojeva i slojeva polu laži i skrivenih istina kojima je bila okružena. Bila je to iracionalna, emocionalna potreba rođena iz požude koja se iznenada probudila u njoj. „Da li je to važno?” upitala je. Ovaj čovek oslabio je svu njenu odbranu, kao niko dosad. „Ne znam još,“ reče on, a ona nije bila sigurna da li on još uvek govori o njenom nadimku. Oči su mu se spustile na njene usne, a lepršanje u donjem stomaku preraslo je u pulsiranje. „Kada ćete znati?“ prošaputala je. „Posle ovoga,“ rekao je, a onda je poljubio. Prošla je večnost otkako je neko ovako poljubio. Ne, ispravila se, nikada je niko nije ovako poljubio. Ovaj muškarac je bio u stanju da tako lako, u jednom dahu,


sruši sve njene odbrambene zidove. Stisnuo je jače, produbljujući poljubac, a Ivory je osetila da lebdi i gori u želji da mu pripadne. Tresla se celim svojim telom, i za ime Boga kada bi mogla da misli, možda bi bila i posramljena. Kroz izmaglicu, pitala se da li će je uzeti na sofi. Ili možda na skupocenom tepihu. Ili naslonjenu uz zid. Ili možda na sva tri načina. „Ivory,“ promrmljao je ljubeći joj vrat, bilo je pitanje u njegovom glasu. Kao da traži dozvolu da joj uradi sve ono što je ona i priželjkivala. Dozvolu koju mu nije mogla dati. Ivory se odmaknula od njega, plitko dišući. „Ne mogu –“ Oslonio je svoje čelo na njeno. „Tvoja sestra…“ Ona je zastala, nije mogla da se usredsredi. „Vi ste klijent.“ „U pravu ste,“ prošaputao je, sa žaljenjem u glasu. „Žao mi je. Ovo… Ja nisam trebao…“ Nije mogao da nađe reči. „Nismo trebali,“ ponovila je Ivory. Prsti su mu se zapleli u njenoj kosi i povukao joj je glavu unazad, kako bi ga pogledala u oči. „Ne sada,“ rekao je, promuklim glasom. „Ali kada se ovo završi, kada moja sestra bude bezbedno vraćena kući, ponovo ću te poljubiti Ivory Moore.“ Nežno je palcem prešao preko njene donje usne. „I tada ćeš mi reći zašto te prijatelji zovu Vojvotkinja.“ Ivory je zatvorila oči znajući da se to neće desiti. Ovaj čovek je bio više moreplovac nego što je bio vojvoda. I kada se sve ovo završi on će se vratiti svom moru. Ono što bi moglo da se desi između njih bilo bi neverovatno i puno strasti, ali isto tako privremeno i prolazno. A u takvim odnosima nije bilo mesta takvoj vrsti poverenja kakvo je on tražio od nje. Alderidge se ispravio, njegove ruke su kliznule sa nje i on se povukao. Ivory je mrzela strašni osećaj gubitka koji ju je preplavio. Otišao je na drugi kraj sobe kao da će udaljenost sniziti temperature u sobi koja je čini se porasla do ključanja. Kao da će udaljenost pomoći da se razgovor vrati na više zemaljska pitanja. Pročistio je grlo. „Možete li mi barem reći kako Vas je moja tetka kontaktirala?“ To je bilo lako pitanje. I sigurno. Duboko je udahnula. „Na isti način kao i svi ostali. Poslala je anonimnu poruku.“ „U Lion’s Pow?“ „Naravno.“ Njeno srce nije više lupalo. „Poslati slugu u Lion’s Pow je daleko manje inkriminirajuće neko slanje nekoga u Covent Square. Niko nikada neće priznati da je angažovao Chagarre & Associates. Kada bi to priznali, priznali bi da imaju nešto što žele da sakriju. Da imaju skelet, dva u nekom od svojih ormara. Ili češće, u krevetu. Ako biste bilo koga od mojih bivših klijenata pitali za mene i ovom poslu,


rekli bi Vam da nemaju pojma o čemu pričate. To je tako… oslobađajuće. Ja jednostavno ne postojim.” „Oh Vojvotkinjo, postojite i te kako,“ poviče glas sa vrata.

Max se okrenuo i ugledao vitkog, visokog muškarca na vratima. Stajao je naslonjen na okvir vrata, prekrštenih ruku na grudima, jedna noga bila mu je prebačena ispred druge tako ležerno kao da je čekao prevoz. Kosa mu je bila tamna, nakovrdžana oko kragne njegovog kaputa, oči boje tamnog ćilibara. Dug ožiljak protezao se od njegove gornje usne, preko desne jagodične kosti i nestajao iznad uva. „Alex,“ rekla je gospođica Moore toplo, odlazeći ka njemu da ga pozdravi. Muškarac se odgurnuo od okvira vrata i krenuo prema njoj, primio je njene ruke, savio ih, pritiskajući svoje usne na zglobove njenih prstiju. „Prošlo je dosta vremena, Vojvotkinjo,“ rekao je. Max je morao da skrene pogled, videvši usne drugog muškarca na koži Ivory Moore. Koži koju je Max pre nekoliko minuta istraživao svojim usnama i rukama. Nikada u životu nije želeo ženu kao što je želeo nju. Nekako mu je ušla u vene, kao neka snažna droga koja je imala sposobnost da preokrene sve u njegovoj glavi. Uzeo bi je na toj sofi da ga nije zaustavila i podsetila da je bio tu ne kako bi zadovoljio svoju požudu, već kako bi pronašao svoju sestru. Deo njega koji je u sebi još uvek imao časti, rekao mu je da bi trebao da se stidi. Dok je drugi deo žudeo za tim da je poljubi, opet. „Videli smo se pre tri dana, Alex,“ rekla je Ivory suvo. „Kao što rekoh, predugo,“ čovek joj se nasmešio. „Šta je to bilo? To što ste pevali? Takođe je predugo prošlo otkad sam Vas poslednji put čuo da svoj glas koristite na pravi način.“ Max je video kako se Ivory ukočila i bio je uznemiren. Dođavola da li je ovaj čovek čuo sve? Da li je svedočio njihovom poljupcu? Čuo strastveno obećanje koje joj je Max dao? „Bio je to Giulio Cesare.“ Pročistila je grlo. „Bilo je vrlo… provokativno.“ Čovekove čudne jantarne oči blesnuše prema Maxu. Ivory je frknula. „I treba da bude. To je arija u kojoj Cleopatra zavodi Caesara.“ „Ma nemoj mi reći?“ Rekao je sa podsmehom.


„Sa razlogom pokušavam da držim vrata zaključana, znate,“ istakla je Ivory. Alex je ispustio zvuk zabavljenosti, kao da je obijanje vrata mačji kašalj. „Bio sam gladan i nisam želeo da čekam napolju. Nisam stigao da jedem noćas, bio sam zauzet. A tvoje komšinice su obletale oko mene.“ „Moje komšinice drže bordel Alex. A ti si čovek sa pulsom, i sa svim zubima u glavi. Šta si očekivao?“ „Malo distance?“ predložio je. Ivory je frknula. Čovek se uspravio, nestalo je topline iz njegovih očiju dok se okretao prema Maxu. „Vojvoda od Alderidgea, pretpostavljam.“ Čovek ga je proučavao. „Ispravno pretpostavljate.“ Sve u vezi sa ovim čovekom iritiralo je Maxove nerve. U njegovim očima video je prepredenu inteligenciju, i opazio je sa kojom se lakoćom ovaj kreće. Da je sreo ovog čoveka u nekom mračnom delu pristaništa, već bi izvukao svoje oružje. „Ovo je moj saradnik, gospodin Alexander Lavoie,“ predstavila ga je Ivory Maxu. „On drži… klub za gospodu.“ „Vlasnik kluba?“ Čovek je više ličio na ubicu. „Zašto ste ovde, Vaša Milosti?“ upitao ga je Lavoie oštro. „Nisam siguran šta me pitate?“ uzvratio mu je Max hladno. „Većina ljudi koji nam se obrate za pomoć, izbegavaju lično uplitanje. Drže se na distanci. Ne dolaze na ovu adresu, budite sigurni. Niti se raspituju o našoj... kompaniji.“ Znači Lavoie je video i čuo više nego što je trebalo. Max nije znao šta je ovaj čovek bio Ivory, ali izazov je bio očigledan. Možda je stvarno bio ubica. Nije ni bitno. Max je imao posla sa više nego jednim. Imao je ožiljke da to i dokaže. „Moja sestra je nestala, gospodine Lavoie,“ rekao je Max, trudeći se da mu glas bude smiren. „Mislim da to već znate. Gospođica Moore se obavezala da će mi pomoći u potrazi za njom.“ Lavoieva usna se blago trznula. „Alex.“ Ivory se namrštila, a upozorenje u njenom glasu je bilo očigledno. „Postoji razlog zašto si ovde i molila bih te da ga podeliš sa nama.“ Jantarne oči skliznule su na Ivory. „Možda bi bilo najbolje da nas Njegova Milost napusti u ovom trenutku.“ „Ne idem nigde.,“ zarežao je Max. Lavoie se namrštio. „Mislim da nije pametno –“ „On ostaje,“ rekla je Ivory odlučno. Maxa je nešto steglo u grudima. Lavioe je gledao sumnjičavo u Ivory, a ona je bezizražajno zurila u njega.


„Vrlo dobro. U mojoj knjizi klađenja nalazi se opklada,“ rekao je čovek pogledavši u Maxa. „Na petsto funti.“ „Nastavi.“ „Debarry je izazvan da...“ Lavoie je oklevao. Max se ukočio, a srce mu je bilo u grlu. „Da zavede moju sestru,“ Max je završio rečenicu. „Da, mada je korišćen drugi termin. I nije imenovana Vaša sestra.“ „Nego ko?“ „Lady Helen.“ „Moja tetka?“ Max je pokušao da zamisli scenu strastvenog udvaranja Debarrya Helen. Nije mogao. „To je apsurdno. Moja tetka jedva da ga je poznavala. Da li ste sigurni?“ Iz torbe koju je ostavio blizu vrata, Lavoie je izvadio knjigu crvenog kožnog poveza. Ličila je na knjigovodstvenu knjigu. Predao je Ivory. „Pogledaj i sama. Obeležio sam stranu.“ Ivory je prihvatila knjigu i otvorila na strani koja je bila obeležena crvenom kožnom vrpcom. „S kim se kladio?“ upitala je, a njen glas je bio strogo poslovan. „Sa vikontom Staffordom.“ Nije ni bilo čudo što je Stafford onako pobegao od Maxa na balu. Opklada jeste bila potpuno apsurdna, ali je svakako bila razlog da ga Max izazove na dvoboj. Ivory je klizila prstima niz stranicu i stala kada je pronašla traženo. „Da li je i ostatak javnosti upoznat sa ovom opkladom.“ Lavoie je slegnuo ramenima. „Nalazi se u mojoj knjizi klađenja. Ne držim je javno izloženu, da bi upisali opkladu moraju da je zatraže od mene. Ali ne mogu da garantujem da niko drugi osim vikonta i grofa ne zna za nju.“ „Kada je napravljena opklada?“ upita Max stojeći pored Ivory. „Pre mesec dana.“ Ivory se žestoko mrštila nad stranicom. „Ovo nema smisla. Grof je bio poznat po svojoj ljubavi prema mlađim ženama. U Debarryevom dosijeu imam čitav spisak mladih...“ ona je zastala, čudnog izraza na licu. „Ima li više ovakvih u knjizi, Alex?“ „Šta ovakvih? Opklada?“ „Opklada između Debarrya i Stafforda. Opklada koje imenuju starije žene kao objekat zavođenja.“ Bio je red na Lavoiea da se namršti. „Možda. Ne pratim svaku glupu opkladu koju upišu pijani idioti u moju knjigu, ali se trudim da budem informisan. Uzeo je knjigu i okrenuo je napred. Stranice su šuškale dok ih je listao. „Evo,“ reče on posle minuta.


„Postoji jedna iz oktobra. Opklada između Debarrya i Stafforda koja izaziva Debarrya da, ah, zavede –“ „Lejdi Marsden,“ reče Ivory. „Udovica preminulog grofa od Marsena.“ Alex je zaklimao glavom. „Da. Kako si znala?“ „Zato što sam u oktobru prokrijumčarila iz konačišta nadomak Londona najstariju ćerku lejdi Marsden, pre nego što je iko stigao da je prepozna. Zaluđenu, uplakanu devojku koja je insistirala na tome da će ona postati sledeća grofica od Debarrya.“ Max je odmah shvatio šta je želela da kaže i mahnit bes je počeo da raste u njemu i maglio mu vid. Bilo je dobro što je grof već mrtav, a Stafford će biti uskoro. On će se za to pobrinuti. „Nisu smeli da imenuju mlade dame u knjizi. Ali niko nije pridavao pažnju opkladama koje su se ticale udovica i usedelica,“ rekla je Ivory. „Kopilad.“ Lavoie je bio besan. „Nisam obratio pažnju.“ „Nisi imao razloga za to,“ reče mu Ivory. Lavoie nije bio srećan. „Hm. Pa, kako sam razumeo iz Eliseine priče, Vaša sestra je imala viši ulog, Vaša Milosti.“ Max se trznuo. Ivory ga je uhvatila za ruku, sprečavajući ga da izvuče oružje sa boka. Lavoieu to nije promaklo, i slabašan sjaj onoga što je izgledalo kao odobravanje pojavilo mu se u očima, dok je gledao u Maxa. „Ne mogu reći da mi nije drago.“ „Trudiš se da ispadneš magarac, zar ne Alex,“ upitala ga je Ivory. „Ne, pokušavam da ti dam do znanja da ćeš vikonta skidati krpom sa zidova ukoliko dopustiš da vojvoda ode iz kuće sam.“ Alex Lavoie je govorio istinu. Raskomadaće ga na sitne delove. „Neće biti sam.“ Max nije mogao da pogleda u Ivory jer se bojao šta će videti. Lavoie joj je prišao. „Da li si saznala gde se nalazi lejdi Beatrice?“ tiho je upitao. Ivory je zatresla glavom. „Ne.“ „Hmmm.“ Lavoie je prošao rukom kroz svoju tamnu kosu. „Možda Stafford zna nešto. A moguće je da zna i previše. Mogla bi sa njim da porazgovaraš. Ili ako želiš, mogu ja. Biće u mom klubu večeras.“ „Kako to znate?“ Max je bio zadovoljan što mu je glas bio smiren. Lavoie je usmerio svoje čudne oči prema njemu. „Zašto što je danas utorak. A vikont je vrlo predvidiv.“ „Nećete Vi sa njim razgovarati. Dovoljno sam sposoban da to sam uradim.“


„Naravno. Ali ne tolerišem budalaštine Vaša Milosti. Ako planirate ubijanje ovog čoveka, molio bih Vas da budete toliko ljubazni i zaobiđete moj klub. Ne želim da imam posla sa vlastima. A i đavolski je teško krv sprati sa tapacia.“ Maxu je počeo da se sviđa ovaj čovek. „Pošteno.“ „Neće biti nikakvog ubijanja,“ brecnula se Ivory. „Mrtav vikont nam neće biti od pomoći u pronalaženju Vaše sestre, Vaša Milosti.“ „Ali bih se ja osećala bolje.“ Ivory se namrštila. „Zar nemaš nekog pametnijeg posla, Alex?“ pitala je Ivory. „Da varaš, bogatstvo da zgrćeš?“ „Ja ne varam. Ja... ohrabrujem.“ Ivory je zakolutala očima. „Onda, da li da te očekujem večeras?“ Upitao je Lavoie izlazeći iz sobe. Ivory je otvorila usta da odgovori. „Da.“ Odgovorio je Max umesto nje. Ivory je ispustila uzdah nezadovoljstva. „Vojvoda i ja ćemo se o svemu dogovoriti, pre nego što išta uradimo.“ „Hmmm. Dobro, ukoliko odlučite da posetite moj klub večeras ili nekad u budućnosti, Vaša Milosti, zapamtite šta sam Vam rekao za tapacire.“ „Idi,“ rekla je Ivory grubo. Lavoie joj se nacerio i otišao tiho, kao što je i došao. „Idemo.“ Max je već krenuo prema vratima. „Ne idete Vi nigde u ovom trenutku.“ „Đavola ne idem.“ Max se okrenuo. „Razmislite,“ reče Ivory, odlazeći do vrata kako bi ih blokirala. „Opklada između vikonta i grofa upisana je u knjigu klađenja u kockarskom klubu samim tim nije bila tajna. I to znači da su i drugi možda znali za nju. A možda su ti drugi znali i pravu prirodu opklade.“ Max je pokušao da se skoncentriše na ono što mu je Ivory govorila, ali sve što je čuo bila je reč drugi. Obuzeo ga je još jedan talas besa. Ako je to tačno, onda ti drugi nisu ništa učinili. Drugi koji su sedeli i čekali kako bi videli „Vratili ste se u London iste noći kada je Debarry umro. Recite Vi meni, kakav zaključak neki mogu iz toga izvesti.“ Max se zaledio, bes je nestao, a zamenilo ga je nešto potpuno drugo, od čega mu se jeza spustila niz leđa. „Da sam saznao za opkladu i ubio ga.“ „Tačno tako. Delovali ste prilično obuzeti idejom i ubijanju njegovog kompanjona pre nekoliko trenutaka.“


„Oh, još uvek sam.“ Ivory je stisla svoje usne iznervirana. „Oh, nemojte me tako gledati. Da sam ubio Debarrya, ne bih to uradio u svojoj prokletoj gostinjskoj sobi i ostavio ga da ga prokleti batler pronađe,“ rekao je Max počinjući da hoda po sobi. „Pozvao bih ga da izađe napolje i pregazio ga. Ili pucao u njega. Sve bih lepo odradio.“ Ivory je uzdahnula. „Bez obzira, opklada je motiv.“ „A ako me neko ipak optuži da sam ubio grofa? Šta onda?“ Ivory je ponovo gladila svoju donju usnu prstom, a Max je na taj njen potez počeo da gubi koncentraciju. „Mislim da niko neće, ukoliko već nisu.“ Zastala je. „To je mač sa dve oštrice, Vaša Milosti. Džentlmen Vas ne može optužiti za bilo koje kriminalno delo, a da time ne prizna da je znao za opkladu, mnogo pre nego što ste Vi saznali. Ne samo da bi sebe osramotio, priznajući svoju upoznatost sa opkladom, već bi na njega mogla pasti sumnja da je izvršio ubistvo. Ko kaže da nije on vitez koji se borio da odbrani čast Vaše sestre?“ Zastala je, a obrve su joj se spojile dok je razmišljala. „U najmanju ruku, definitivno bih mogla to i prikazati na taj način, ako budem morala.“ „Možda se upravo to i dogodilo,“ Max se potrudio da se u njegovom glasu ne oseti nada. „Neko je otkrio Debarryeve ludačke namere i na brzinu sklonio moju sestru, pre nego što je uhvaćena u skandalu za koji je bila nedužna.“ „Mmmm.“ „Šta Vam znači to mmmm, gospođice Moore?“ „Osim cvetnih latica, nojevog perja, praznih vinskih boca i crvene trake, Vaša sestra je za sobom ostavila i balsku haljinu. To nije odeća koja se lako skida , a ona je bila u žurbi. Zašto bi gubila vreme na presvlačenje, ako nije –“ „Da li se trudite da budete magarac, gospođice Moore?“ Vratio joj je njene reči. „Znam da odbijate da čujete ovo, Vaša Milosti, ali je Vaša sestra vrlo verovatno bila saučesnik u onome što se sinoć dešavalo. Dokazi ukazuju –“ „Dok se ne dokaže suprotno, ja ću nastaviti da verujem u svoju sestru u najboljem smislu.“ „Mmmm“ Max je stegao pesnice. „Strafford je sinoć bio na balu. Video sam ga. Izbegavao me je, a ja sada znam i zašto. On zna nešto.“ „Slažem se.“ „Slažete se?“ „Da. Alex je bio u pravu, moramo da razgovaramo sa vikontom. Ali ovde nastupamo malo suptilnije nego Smithfildov bik u prodavnicu porcelana.“


Max je bio iznenađen. „Rekli ste mi.“ „Jesam. Deo mene još uvek veruje da ćete se urazumiti i otići kući i dozvoliti mi da ovo rešim sama.“ „Postajete pametniji, gospođice Moore.“ „To nije ono što sam imala na umu,“ promrmljala je. „Šta ste onda imali na umu? Po pitanju vikonta.“ „Vi mene pitate?“ „Došao sam do zaključka da možda imate određene informacije i izvore koje ja nemam. Bar ovde u Londonu. I shvatio sam da trebam Vas – njih,“ ispravio se. „Ako želim da pronađem Beau.“ „Postajete pametniji, Vaša Milosti.“ Onda mu se nasmešila, iskrenim osmehom koji joj je ozario lice i učinio da mu krv uzavri. „Sačekajte ovde.“ Nestala je, da bi se vratila nekoliko minuta kasnije sa knjigom veoma sličnoj knjizi koju je imao Alex Lavoie. „Šta je to?“ Upita Max. „Još opklada?“ „Ne,“ reče ona. „Samo manje neuredan način da se nosimo sa Straffordom.“


Sedmo poglavlje Ivory je ušla u klub, a tihi vratar preuzeo je njen ogrtač. Pored nje je zastao drugi sluga sa srebrnom tacnom na kojem su čaše šampanjca blistale na prigušenom svetlu. Ivory je uzela čašu, prinela je ustima i dozvolila sebi da na trenutak uživa u delikatnom ukusu zlatne tečnosti koja joj je škakljala jezik. Nebesa, ovo je bila dobra berba. Mora biti da Alex ima neke važne goste večeras. Stavila je ruku na gornji deo svoje haljine odupirući se porivu da je povuče na gore. Prošlo je dosta vremena otkako je nosila ovakvu haljinu, i već je skoro i zaboravila kakav je oseća kada ti hladan vazduh miluje ogoljena ramena i grudi. Nakit na njenom vratu, međutim bio je topao. Ogrlica od crnih perli bila je jedan od poslednjih Knightleyevih poklona, i uvek je imala poseban osećaj noseći je. Prostor su krasile dekadentne papirne tapete, teške svilene zavese, skupi tepisi lepih šara. Stolovi za igru su bili puni ljudi obučenih u skupa večernja odela i žena u složenim haljinama. Kao i Ivory, svaka žena je bila maskirana. Što je bila smešna šarada, jer identitet mnogih aristokratskih dama je bio očigledan čak i sa filigriranim i ukrašenim maskama. Ali opet, zbog njih klub i jeste bio toliko popularan. Dame su bile slobodnije u flertovanju i uživanju u stvarima koje su im zabranjivali dnevno svetlo i etiketa. „Vojvotkinjo.“ Alex je odjednom bio iza nje. „Alex.“ Ivory je uzela još jedan gutljaj šampanjca, koji je kliznuo niz njeno grlo. „Savetujem ti da ne dišeš suviše duboko u toj haljini. Ne mogu sebi da priuštim nerede.“ „Laskanje u svom najboljem izdanju.“ „Trudim se.“ Njegov ton se promenio. „Treći sto otpozadi. Igra već oko sat vremena. Nije ni potpuno trezan, ali nije ni pijan kao ćuskija.“ Ivory je pogledom prešla preko gomile do mesta gde je punački, sedokosi čovek jednom rukom držao čašu, a drugom stiskao jednu od Alexovih devojaka. „Treba ga nagraditi za upornost,“ blago je primetio Alex.


Ivory je gledala kako je devojka spretno iskliznula iz vikontove debeljuškaste ruke. Čovek je nagnuo svoju stolicu kako bi je gledao dok je odlazila i kada se okrenuo rekao je nešto svojim suigračima što je izazvalo talas nakaradnog smeha. „Gde je Elise?“ upitala je Ivory. „Cedi jednog vojvodu, vikonta i dva grofa.“ Alex je okrenuo glavu u suprotnom smeru. Ivory je ugledala maskiranu crvenokosu ženu u smeloj smaragdnoj haljini zadubljenu u igru blackjacka. Da nije znala ko je ona Ivory bi u ovoj ženi teško prepoznala Elise. „Kada bi moju sestru malo bolje plaćala, ne bi morala da dolazi ovde i prazni aristokratske džepove. Za njih je ona suviše pametna,“ rekao je Alex sa naklonošću. Ivory je frknula. „Devojci je potrebna razonoda.“ „Da li je to ono što je tebi dobri kapetan?“ Ivory je upravo uzela još jedan gutljaj šampanjca i skoro se zagrcnula. „Molim?“ Alex ju je pogledao sa strane. „Kapetan. Ili vojvoda. Ili kako god da sebe naziva. Da li je on razonoda?“ Ivory je pročistila grlo, nikada više nije bila zahvalna što je imala masku na licu nego što je bila sada. Osećala je da joj obrazi gore. „Već sam ovaj razgovor vodila sa tvojom sestrom. Alderidge je klijent.“ „Koji te je mogao na sofi –“ „Ovo ću da ignorišem.“ Stisnula je zube. „I zašto si me špijunirao?“ „To je ono što ja radim, Vojvotkinjo.“ Primakao je svoju glavu njenoj. „Po čemu je ovaj čovek drugačiji?“ Ivory se trudila da ostane mirna. „Nije on ni po čemu drugačiji,“ slagala je. „Njemu je potrebna moja stručnost. Meni je potreban njegov novac. On je klijent kao i svaki drugi.“ „Ne, nije.“ „Ti tražiš batine?“ „Ne,“ prekrstio je svoje duge ruke preko grudi. „Ako je kao i svaki drugi klijent, pitam se zašto je Vojvoda od Alderidgea upravo ušao u moj klub.“ Ivory je okrenula glavu kako bi ispratila Alexov pogled i njeni prsti su stisnuli staklenu čašu. Usta su joj se osušila, a srce zalupalo. Bio je ponovo obučen u crno od glave do pete, od dobro krojenog sakoa koji je isticao njegova široka ramena i snažne grudi, do vrha njegovih čizama. Čak su i njegova košulja i prsluk bili crni, a kravatu nije ni imao. Ozbiljna jednostavnost bila je upečatljiv kontrast šarenolikoj odeći ostale gospode i da efekat bude jači, ostavio je svoju kosu puštenu, koja mu je doticala ramena. Ne baš ispravno i ne baš civilizovano, pomalo nepredvidivo. I pomalo neukroćeno.


Ljudi oko njega posmatrali su ga zabrinuto. Žene su ga posmatrale malo drugačije. Očima je prelazio preko gomile sa obmanjujućom lenjošću, i zaustavile su se na Alexu pre nego što su skliznule na nju. Samo je njegovo zatezanje vilice ukazalo na to da ju je prepoznao. Kao da se vratila u svoj salon kada je bezumno poljubio i obećao nešto više. „Zašto je on ovde?“ ponovo je upitao Alex. Ivory se trgla iz transa. „Zato što sam ga ja zamolila.“ „Otkad moliš klijente da urade bilo šta osim da pune svojom gotovinom tvoju kasu.“ „Otkad se to tebe tiče?“ „Misliš li da je pametno? Mislim, njegovo prisustvo?“ Ne, to nije pametno uopšte. Zato što u trenutku kada je ušao i zarobio njen pogled svojim, zaboravila je zašto je on tu. Zašto je ona tu. Zaboravila je na vikonta, na vojvodinu nestalu sestru, na opkladu koja je mogla da Alderidgeu natovari vlasti na leđa. Sve o čemu je u tom trenutku mogla da razmišlja bilo je kako se osećala kada je ljubio i dodirivao i izgovorio njeno ime i „Samo da znaš, Vojvotkinjo, mislim da mi se dopada.“ Alex je očigledno odustao od čekanja na njen odgovor. Ili je, verovatnije, dobio odgovor na svoje pitanje. Obrazi su joj ponovo goreli. „Ali dopadaće mi se manje ako neko noćas umre ovde.“ Ovo je izgovorio upozoravajućim tonom. „Nadam se da znaš šta radiš.“ „Naravno da znam šta radim.“ „Nemam pojma šta radim.“

Max je gledao Ivory kako ide prema njemu, pokušavajući da poveže ženu u tamno crvenoj haljini sa ženom iz Coven Squarea koja se krila iza bezoblične sive haljine. Pokušavao je takođe da iskontroliše svoju momentalnu požudu koja je prošla kroz njegov stomak skupljajući se u preponama. Prosto je oduzimala dah pod mekim klupskim osvetljenjem, čineći da sve ostale žene budu samo blede senke. Njena kosa je bila začešljana u lepu punđu osim par mekanih kovrdža koje su joj padale oko lica i niz ramena. Boja njene haljine i egzotični biseri činili su da njena koža blista, a njene zamamne grudi stvaraju duboku dolinu senki završavajući u napetom stezniku. Ona je bila otelotvorenje greha i svega poročnog što bi čovek uradio kako


bi je posedovao. U ovom trenutku, svaki čovek u prostoriji ju je zamišljao u svom krevetu. Ili na sofi salona „Ko je to?“ prošaputao je neko sa strahopoštovanjem. Sirovo i razuzdano interesovanje, grupe mladića koja se nalazila iza Maxa, koje je prekinulo njihov razgovor, bilo je gotovo opipljivo. „Da li je bitno ko je ona?“ sarkastično i sa omalovažavanjem se uključio drugi glas. „Takvoj ženi – ti nisi dostojan ni stope da ljubiš.“ „Nisu stope ono što bih ja ljubio,“ rekao je njegov drug. „Gurnuo bih jezik –“ Max se povukao i stao na prst najbližeg mladića. Kicoš je za svu glupost nosio plesne cipele i prsluk tako svetlo zelene boje da je verovatno svetleo u mraku. Oslonio se svom težinom na petu svoje čizme, a mladić je zakričao kao ranjeni korgi. „Oprostite.“ Max se polako okrenuo. „Prokleti, veliki, glupi...“ Mladić je počeo, ali sve ostalo što je hteo da izgovori ostalo je u njegovom grlu. Pametan čovek. Ranjeni mladić je odšepao, a njegovi drugovi su se vukli za njim, a Max je svoju pažnju ponovo posvetio gospođici Moore. Ivory je skoro stigla do njega. Njene oči su letele po njegovom licu, a izraz lica nije mogao da joj vidi, jer je bila sakrivena iza zlatne maske. „Vaše prisustvo ovde večeras je velika novost, Vaša Milosti. Zapamtite da Vas posmatraju.“ „Ako me posmatraju, to je zato što sam pored Vas.“ To je bila istina. „Divno izgledate.“ „Hvala Vam.“ Gledao je, fascinirano dok je rumenela ispod maske. „Stafford je za trećim stolom,“ rekla je prolazeći pored njega, zaustavljajući se samo kako bi uzela još jedan gutljaj onoga što je ličilo na šampanjac. Nagnula je glavu, izlažući njegovom pogledu dugu liniju svog vrata. Odvratio je pogled. Trebao je da se fokusira. Ali ne na Iviry Moore. „Prsluk sa ružičastim prugama. Zauzmite prazno mesto preko puta njega. Pre toga, dajte mi dva minuta.“ A onda je otišla, prolazeći između stolova. Njene reči su učinile da svoju pažnju, sa svoje silne žudnje za njom, prebaci na čoveka koji je tako nerazumno iskoristio čast njegove sestre u svrhu svoje zabave. Stegao je ruke uz bokove. Posmatrao je kako Ivory, dok se približavala željenom stolu, prelazi prstima preko naslona stolice kao da miluje ljubavnika. Rekla je nešto što on nije mogao da čuje, ali su se svi ljudi za stolom zajedno sa debeljuškastim vikontom u ružičastom prsluku, pomalo uspravili u svojim stolicama. Lagano se sagnula, kao da želi bolje


da čuje odgovor i sada su svi oni imali spektakularan pogled na njen dekolte. Jedan mladić je skočio sa stolice i zamalo se preko nje i prevrnuo. Max je morao da prizna samom sebi da je bila dobra. Bez ikakvog napora zavela je četvoricu muškaraca za tili čas. Gospođica Moore je graciozno sela na ponuđenu stolicu, a mladić je stao iza nje i stavio svoje ruke na njena gola ramena. Taj gest nije pokolebao njen prigušen osmeh. Naprotiv, čak ga je proširio. Nešto mračno prošlo je kroz Maxa zatamnjujući mu vid, bio je zapanjen shvativši da je to ljubomora. Nije znao šta da radi. Nikada ranije nije imao razloga da bude ljubomoran, zbog žene najmanje. Kao moreplovac nikada se nije zavaravao da su zadovoljstva i uživanja u krevetu bila nešto više od privremenog, niti da su bila ekskluzivna. Sve je bilo oslobođeno emocija, naročito tako opasnih kao što je ljubomora. Nije imao pojma šta sa njom da radi. Iznenada je shvatio da više nije sam. Odvojio je oči od gospođice Moore samo da bi se sudarile sa onima Alexandera Lavoiea. Čovek ga je posmatrao, dok je on gledao gospođicu Moore. „Lavoie,“ reče Max glatko, osećajući se kao da je uhvaćen dok je radio nešto neprikladno. „Mogu li nekako da Vam pomognem?“ Lavoie podiže jednu obrvu. „Došao sam samo da Vam poželim dobrodošlicu u moj klub,“ rekao je. „Bonne chance, i te stvari.“ Onda je frknuo. „I da Vas podsetim da volim svoje tapacire.“ „Već sam obećao gospođici Moore da neću ubiti vikonta u Vašem klubu.“ „Ah, ali nije vikont taj za koga sam zabrinut. Mlado štene sa rukama na svoj toj goloj koži je onaj za koga sam zabrinut.“ Max je stegnuo zube. Iza njega, Lavoie je rukom pozvao devojku i u sekundi Max je pijuckao skupocenu maderu. „Nemoj nikada ni da pomisliš da ona nije u stanju da se brine o samoj sebi,“ Lavoie je rekao tiho, a onda otišao. Max je uzeo poveći gutljaj pića, koji mu je parao grlo i pluća, a misli razbistrio. Krenuo je napred i naterao svoje telo da se opusti. Trebala mu je sva njegova pamet. I sva njegova suzdržanost. „Dobro veče.“ Max je stao pored Ivory, preko puta vikonta. Pazio je da ne pogleda u nju, obraćajući se gospodi. Bio je siguran da su bar dvojica od njih prisustvovali balu u njegovoj kući prošle večeri. „Ima li mesta za još jednog?“ Vikont Stafford je podigao pogled i vidno prebledeo. Max se odupro nagonu da se podsmehne. Ili mu jednostavno slomi nos i razbije zube. Umesto toga zadržao je miran izraz lica.


„Ald – “ Stafford je zatreptao. „Naravno da ima, zar ne gospodo?“ zaprela je Ivory sa svog mesta. „Ja sam se upravo pridružila igri, ali još nismo počeli.“ Prstima je dotakla perle, a oni su nastavili da klize prema dekolteu. „Da, da.“ Mlado štene koje je Ivory ustupilo svoje mesto je bilo hipnotisano i Max je bio siguran da nema pojma sa čim se slaže. „Molim Vas, sedite...“ Pokazala je na stolicu pored sebe, prekinuvši sebe očekujući predstavljanje. „Vojvoda od Alderidgea,“ predstavio se Max sedajući pored nje za sto. Preko puta njega Stafford se meškoljio. Nije mogao da ustane i ode jer bi time počinio neoprostiv greh, vređajući po tituli višeg od sebe. Svi ostali za stolom delovali su izuzetno srdačno. Razmenjeni su pozdravi i upoznavanja i karte su podeljene. „Ružna dobrodošlica kući za Vas, kako sam čuo, Vaša Milosti,“ primetio je čovek koji je sedeo pored Ivory sa druge strane. Iako je njegov komentar izazvao blago negodovanje, svi su se nagnuli napred kako bi čuli Maxov odgovor. „Molim?“ „Čuo sam da je stari Grof od Debarrya otplesao jedan okret previše našta mu je srce otkazalo.“ „Ah. Čuli ste za taj nesrećni događaj.“ „Svi su čuli,“ rekao je čovek, a svi ostali su zaklimali glavama. „Bilo je prilično uznemirujuće,“ odgovori Max sa odgovarajućom količinom žaljenja u glasu. „Čuo sam da ste videli grofa pre nego što je otegao papke. Da li je to tačno?“ upitao je mladić lutajućih prstiju, ohrabren Maxovom spremnošću da odgovori na pitanja. „Jesam. I ne mogu, a da ne pomislim, da sam ignorisao njegova uveravanja da je dobro i pozvao lekara, možda bi Debarry još uvek bio živ.“ Teško je uzdahnuo. „Delimično krivim sebe za njegovu smrt.“ Svi igrači su krenuli da ga uveravaju u suprotno. Svi osim Stafforda. „Ne možete kriviti sebe, Vaša Milosti. Niste mogli znati. Niko ne zna kada njegovo vreme dolazi,“ neko je rekao. Max je pogledao u vikonta preko stola. „Ne, naravno da ne,“ složio se. „U stvari, možda je i bolje ako ne znate da Vam se bliži čas smrti.“ Osmehnuo se. Kapljice znoja orosile su vikontovo čelo, posegnuo je za svojom čašom i ustanovio da je prazna.


„Nisam dobro poznavala lorda Debarrya,“ Ivory je iznenada progovorila, smešeći se grešno. „Ali sam čula od velikog broja dama da je živeo vrlo... ispunjenim životom.“ Insinuacija je bila očigledna. Ovo je izazvalo rundu nepristojnog smeha. „To je tačno. I svi trebamo da budemo srećni,“ neko je rekao sa istim nagoveštajem. „Trebali bismo da učimo iz njegovog primera,“ rekao je Max. „Da uživamo u životu pre nego što nas smrt zadesi. Da ne ostavimo nijedno zadovoljstvo neisprobano i nijedan posao nezavršen iza sebe. Lorde Stafford, slažete li se sa mnom?“ „Da?“ Stafford je delovao vrlo nesigurno. „Recite mi, Stafforde, ako biste mogli da odaberete bilo koji obrok, znajući da Vam je poslednji, šta biste odabrali?“ Max je ležerno uzeo kartu. Vikontove oči su ga nervozno streljale. „Ah...“ „Nebesa, na to je pitanje nemoguće odgovoriti,“ Ivory se nasmejala. „Jednostavno ima previše izbora.“ „A šta je s pićem?“ Upita Max. „Kada biste poslednji put nazdravljali svim opkladama u svom životu, kojim bi pićem nazdravili.“ Stafford je pozeleneo. „Brendi.“ Štene se nacerilo kada je podiglo svoju čašu. „Dobar klaret,“ neko je vedro dobacio. „Stafford?“ Max mu se još jednom prijatno osmehnuo. „Izaberi svoj otrov.“ „Otrov?“ Stafford je zakreštao. „Piće,“ Ivory je nepotrebno pojasnila, prevrćući očima. „Viski,“ prošaputao je vikont. Max je podigao svoju ruku i dao znak devojci koja je služila. „Budite ljubazni, donesite viski za dobrog vikonta. Njegova čaša je prazna.“ „Naravno, Vaša Milosti.“ Devojka je Maxu uputila osmeh kojim mu je dala do znanja da od nje može dobiti i više od čaše pića, samo ako to želi. Otišla je i vratila se u trenu sa čašom viskija u ruci. Ponudila ga je Maxu. Max je pokazao na vikonta. „Za njega je.“ Ona se napućila, ali je pružila čašu Staffordu, koji je posegao drhtavom rukom. Ispustio je odmah, a viski se prolio po stolu i prednjem delu njegove odeće. Vikont je gurnuo svoju stolicu uz škripu i skočio na noge. „Nebesa,“ promrmljao je. „Tako nespretno od mene.“ I ostali igrači su takođe odgurnuli svoje stolice, pokušavajući spasiti karte koje su bile natopljene viskijem. Igra je očigledno bila završena pre nego što je stvarno i


počela. A izrazi na licima igrača su se smenjivali od zabavljenosti do ljutnje zbog prekida. „Moram da se presvučem,“ brbljao je vikont izbegavajući Maxov pogled. „Strašna stvar. Moram da idem.“ „Dozvolite da Vam pomognem,“ ponudio je Max. „O ne. Ne, ne. Sasvim sam dobro.“ „Ima li ovde nekih problema?“ Alex Lavoie se iznenada pojavio iza vikonta. „Ne, nema nikakvih problema,“ odgovorio je Max mirno. „Samo malo prolivenog viskija, čini se da je tapacirung pošteđen najgoreg. Upravo sam lordu Staffordu ponudio svoju pomoć.“ „Kako ljubazno od Vas,“ rekao je Lavoie sa notom zlobe u glasu. „Hajdete Stafforde, pustimo ovu gospodu da nastave sa svojom igrom. Izvinite nas, molim Vas,“ rekao je Max i odmakao se kako bi sačekao Stafforda. Sve oči bile su uprte u Stafforda. On se osvrnuo i s mukom progutao. „Naravno. Hvala Vam puno, Vaša Milosti.“ „Nema na čemu.“ Max je pratio Stafforda u stopu, a ovaj više nije bio tako nestrpljiv da napusti prostoriju. „Molim Vas, Vaša Milosti, moram da insistiram –“ „Nećeš insistirati ni na čemu,“ rekao je Max mračno. „Nastavi da hodaš. Pravac napolje, ako bi bio ljubazan.“ Stafford je krenuo u pravcu predvorja kluba, ali se zaustavio blizu ulaza, njegov osećaj za samoodržanje se probudio. „Vaša Milosti –“ „Dobro veče, gospodo,“ rekla je Ivory stajući ispred njih i time im blokirajući put do vrata. „Moja gospo!“ vikont je viknuo sa očiglednim olakšanjem u glasu, verujući da je pronašao spasioca koji će zaustaviti nasilje za koje je znao da dolazi. „Hvala nebesima. Da li biste hteli –“ „Lorde Stafford ako imate želju da kući stignete u jednom komadu ove večeri, bilo bi dobro da se uzdržite od bilo kakve priče dok Vam vojvoda ne naredi drugačije.“ „Šta?“ Ovo nije bilo ono što je očekivao. „Ko ste Vi?“ „Ja sam jedina osoba ovde koja će učiniti sve da spreči Njegovu Milost da se osveti za određenu bolesnu opkladu koju ste napravili u vezi njegove jedine sestre.“ Vikont se sledio. „Morate mi verovati da nisam mislio ništa loše. Bili smo pijani i – “ „Čija je ideja bila opklada?“ pitao je Max. „Debarryeva! To je bila njegova ideja. Video je lejdi Beatrice na Pavettovom balu i vrlo mu se dopala. Znate kakav je bio Debarry, uvek zavodio žene –“


Naglo je stao kada je video Maxovo lice. „Ko još zna za ovaj idiotizam?“ pitala je Ivory. „Niko! Kunem se!“ „Gde je vodio osvojene žene?“ upita Ivory. „Osvojene žene?“ „Ma ajde molim Vas, Stafforde, da li mislite da sam maloumna. Zavođenje lejdi Beatrice teško da je bila prva opklada koju ste načinili Vi i lord Debarry u vezi sa mladim debitantkinjama.“ „Stvarno ne znam na šta mislite.“ Vikont pređe rukom kroz svoju proređenu kosu. „Prestanite da trošite moje vreme,“ Bilo je oštrine u njenom glasu. „Ne znam –“ „Vaš je, Vaša Milosti,“ odbrusila je i okrenuvši se da ode. „Uradite sa njim šta hoćete. Niko ga neće tražiti, sigurna sam.“ „Čekate!“ zavrištao je Stafford. Ivory se polako okrenula. „Imate samo jednu šansu. Recite mi istinu, Stafforde.“ „On nije mislio ništa loše, znate.“ Brzo je rekao vikont. „Ponekad ih je vodio u gostionice van grada, išli su prerušeni kako ih niko ne bi prepoznao. Govorio je da su uzbuđenje i rizik tajnih sastanaka uvek bili najbolji afrodizijak. Ponašao se prema njima kao prema princezama. Bile su usamljene, željne avanture. Devojke koje niko nije pozivao na ples ili biseri društva, nije bilo važno. Govorio je da su sve žene lepe i da ih tako i treba tretirati.“ „Da li ih je vodio svojoj kući?“ „Nikad.“ Liznuo je usne. „Ali je odlazio njihovim kućama. Opasnost da budu nađeni bio je deo veličanstvene avanture.“ Max je pomislio da će mu pozliti. „I moja sestra je bila jedna od tih veličanstvenih avantura?“ „Ne! Lejdi Beatrice je bila drugačija – O Bože. Vi ste ga ubili, zar ne?“ Max se nasmejao. „Naravno da nisam. Da sam ga ja ubio, njegovo telo ne bi bilo nikada pronađeno.“ Počeo je zvuči kao gospođica Moore. „I to sigurno ne bih uradio u svojoj kući. Izabrao bih mnogo bolje mesto. Stražnji deo džentlmenskog kluba baš kao što je ovaj, na primer.“ Stafford je zacvileo i rukom obrisao znoj sa čela. „Kako je bila drugačija?“ upitala je Ivory. „Molim?“ vikont je opet oblizao svoje usne. „Upravo ste rekli da je lejdi Beatrice bila drugačija. Kako?“


„Debarry se zaljubio u nju!“ Stafford je zaškripao. „Želeo je da se oženi sa njom. Pitajte je i sami! Reći će Vam da ju je zaprosio. Više puta. I reći će Vam i sama da ga je odbila.“ „To je apsurdno.“ Max je pokušavao da shvati sve ovo, ali u njegovoj glavi su se mešali užasnutost, razočaranje, krivica, bes. Nije mogao jasno da razmišlja. „Ko je još znao za lorda Deabarrya i lejdi Beatrice?“ upitala je Ivory. Stafford je širom otvorio oči. „Niko. Samo ja, ali nikome nisam rekao. Kunem se.“ „Mmmm.“ Lupala je prstima po struku svoje haljine. Bes je rastao u njemu, obuzimao ga je kao plima, utišavajući krivicu i razočaranje. Podsetio je sebe da ne sme da napravi scenu. Posle svega, nije smeo sebi da dozvoli pitanja zašto je vojvoda od Alderidgea prebio Stafforda do krvi u foajeu džentlmenskog kluba. „Da li si ikada prisustvovao hranjenju ajkula, Stafforde?“ upita ga Max. Čovek je teško dišući zavrteo glavom. „One s vremena na vreme prate moje brodove, i moju posadu zabavlja da im bacaju pokvareno meso u vodu. Fascinantna bića, te ajkule. Cela polutka govedine, veličine čoveka nestane bez traga za manje od minuta.“ Zastao je. „Ne želim da čujem ni nagoveštaj glasina koje bi dovele u pitanje čast i ugled lejdi Beatrice. Da li smo se razumeli?“ Vikont je izgledao kao da ima apopleksiju. Ivory mu je prišla. „Stafforede, oprostite vojvodi. Njegova Milost je ipak čovek koji se skoro pa svakodnevno hvata u koštac sa nemilosrdnim morskim čudima i varvarskim napadima.“ S vremena na vreme bi pogledala u Maxa. „Ali, njegov bes je opravdan, jer je u pitanju njegova sestra. Ne slažete li se sa mnom?“ Čovekova oznojena glava mahnito je poskakivala. „Da, da. Upravo tako.“ „Dobro je to čuti. Glasine mogu da unište. Kao jedna koja može da skrene pažnju na velike sume novca koje ste uspeli da izvučete od raznih plemića u poslednjoj deceniji tako što ste im prodavali nepostojeće zalihe preko svoje nepostojeće uvozne kompanije. A kako sam čula dužnički zatvor je strašno mesto za život.“ Svaka boja na njegovom licu izgubila se i vikont se zateturao. Max nije ispratio poslednji deo Ivorynog izlaganja i nije ni mario zbog toga. Očajno se držao poslednjih komadića uzdržanosti koji su mu preostali. Ruke je stisnuo u pesnice, plašeći se da drhte. „Bežite mi s očiju, Stafforde.“ Vikont se povukao s vrata, odlazeći nazad u sigurnost kluba, prolazeći pored grupe gospode koji su ulazili. „Ajkule, Vaša Milosti,“ promrmljala je Ivory. „Stvarno?“ Max je osetio ogromnu potrebu da što pre napusti klub. Morao je da se skloni od ove gomile ljudi, od nepodnošljivog mirisa naparfemisanih, znojnih tela. Mogao je da oseti kako mu suzdržanost ističe kao pesak kroz rastvorene prste, i trebalo mu


je malo prostora da se sabere. Trebao mu je hladan vazduh da ohladi bes i frustriranost koji su buktali u njemu. Trebalo mu je... napolje. Pre nego što ponovo nađe vikonta i uradi nešto zbog čega bi kasnije zažalio. „Moram da izađem.“ „Onda idemo.“ Čula se zabrinutost u Ivorynom glasu. „Ooooo Vaša Milosti.“ Čuo se poznat glas iz grupe ljudi koji su upravo ušli i oslobađali se svojih kaputa i šešira. „Hulloooo!“ Max je opsovao. „Ne mogu sa ovim sada da se nosim.“ Ali nije mogao da dođe do vrata jer je ta grupa ljudi blokirala vrata. Ivory je spustila ruku na njegovo rame. „Pođite sa mnom –“ „Vaša Milosti! Kako je divno videti Vas opet!“ Barlow se stvorio ispred njega, entuzijastično ga tapšući po ramenu. Max se silovito odmakao, a ovaj je bio potpuno nesvestan Maxove reakcije. „Molim Vas, izvinite me. Upravo odlazim,“ rekao je kroz stisnute zube. „Ne! Ne možete otići! Insistiram da mi se pridružite!“ Barlow je odbio da se pomeri. Umesto toga zaverenički je spustio glas i namignuo Maxu. „Sad, nije da se hvalim, ali sam prilično dobar u vistu. Verujem da bismo bili odlični partneri, Vaša Milosti. Verujem da bi nam išlo dobro večeras, ako me razumete.“ Podigao je ruku kako bi opet potapšao Maxa po ramenu. Svaki mišić na Maxovom telu se zategao i u jednom zastrašujućem momentu pomislio je da će jednostavno Barlowa sravniti sa zemljom, ako uskoro ne pobegne odavde. Zakoračio je prema njemu, ali odjednom Ivory je stajala ispred njega, njeno telo oslonjeno na njegovo, njene ruke obavijene oko njegovog vrata, a njeno lice na centimetar od njegovog. Tada ga je poljubila, otvorenim ustima, poljupcem koji je brisao sve iz njegovog uma osim osećaja njenih usana na njegovim i njenih ruku u njegovoj kosi. Njegove ruke su se podigle, jedna je obavila njen struk, druga se našla na potiljak njene glave gde su mu se prsti umrsili u njenoj kosi dok je ona sisala njegovu donju usnu, a njeni zubi grizli meso. Njegovo telo reagovalo je zapanjujućom brzinom, krv mu je bubnjala u ušima, pravo u prepone. Pokrio je njene usne svojim, preuzimajući kontrolu i produbio poljubac jezikom. Otvorila se za njega, a on je ispustio uzdah uzimajući sve što mu je davala i zahtevao više. Svet oko njega je iščezao, jednostavno prestao da postoji, sve dok Ivory nije okrenula glavu, prekidajući kontakt. Okrenula se u njegovom zagrljaju prema Barlowu. „Nađite drugog partnera,“ zaprela je glasom koji bi i sveca naterao da zgreši. „Njegova Milost već ima partnera za večeras, ako me razumete.“ Namignula je na čoveka ispod svoje maske. Grof je pocrveneo. „Agh ja –“


Ivory je iskliznula iz Maxovog zagrljaja i uhvatila ga za ruku. Gomila se na ulazu raspršila i Ivory ga je povela prema vratima. Idući za njom izašao je napolje gde ga je dočekala hladna noć. Pustila je njegovu ruku i okrenula se prema njemu. „Da li Vam je bolje?“ upitala je. Da li se oseća bolje? Ne, nije se osećao bolje. Osećao se potpuno van kontrole. Njegovo telo i razum su se rasuli poput grozdova, a telo mu se zapalilo. „Zašto ste to uradili?“ Stajala je tamo u mraku, jedva stopu udaljena od njega, gledajući u njega kroz smešnu masku. „Izgledalo je kao da ste u klopci. Bojala sam se da ćete uraditi nešto, zbog čega biste kasnije zažalili.“ Uradio je već nešto zbog čega je zažalio. Poljubio je Ivory Moore opet, i sada je zver koju je smestio u kavez, počela da izlazi. Zahtevala je da izađe. Zahtevala je da završi ono što je ona započela. Nemirni pramenovi kose milovali su njene obraze i vrat, a tamnocrvena svilena haljina grlila je svaku krivulju i udubljenje njenog tela. Te njene divne tamne oči, blistale su ispod maske, pune mirne inteligencije. Trebao ju je. Želeo ju je. Želeo je da joj da sve, svako zadovoljstvo koje je mogla da zamisli, a onda ona koja nije mogla. Želeo je da je ostavi bez reči, želeo je da moli, želeo je da je čuje kako izgovara „Možda bismo mogli ovaj razgovor da nastavimo na nekom drugom mestu.“ Max se udaljio od Ivory, očajnički se trudeći da rastera maglu požude koja mu je pomutila um. Šta je on to dođavola radio. Ponašao se kao pohotljivi mornar na svom prvom odlasku na obalu, i u sledećem trenutku bi je uzeo naslonjenu na zid kockarskog kluba, kao jeftinu kurvu. „Žao mi je,“ promrmljao je. „Molim Vas, nemojte,“ odgovorila je. „Sama sam započela sve to. Kasno sam shvatila da sam trebala odabrati drugačiji način distrakcije.“ Zvučala je udaljeno. Hladno. Drugačiji način distrakcije? Tako je ona zvala ono što se upravo desilo između njih? Trebalo mu je da se sabere i fokusira na ono što je bitno. „Kako ste došli večeras?“ Upitala ga je kao da su se upravo slučajno sreli na ulici. „Da li ste dojahali? Ili ste došli kočijom?“ „Unajmio sam kočiju.“ Napokon je uspeo da izgovori. Zašto su razgovarali o tako beznačajnim stvarima? Kada se činilo da se sve raspada i da se izgubila sva kontrola? Kada je jedva prepoznavao samog sebe? „Ah. Kao i ja. Možda –“ „Vaša Milosti?“ Glas je došao negde iza Ivory.


„Da?“ Max je stao u stranu i ugledao dečaka koji je omotan u izbledeli kaput skakutao sa noge na nogu, sav zadihan. Činio mu se poznatim. „Imam poruku za Vas, gospodaru.“ Izvadio je presavijen papir sa Maxovim imenom na prednjoj strani, a poleđina je bila zapečaćena zamrljanim crvenim voskom. Max ga je zgrabio, prepoznajući odmah Beain rukopis. „Kako si znao da sam ovde?“ upitao je, okrećući papir u rukama, kao da je spoljašnjost papira mogla da im otkrije neki trag. „Čovek ispred Vaše kuće rekao je da niste kod kuće. Rekao je da ste ovde. I ja ne mogu da pokupim svoj šiling ako ne dam poruku pravo u ruke. Neću dobiti ništa ako ga vratim nazad Gili.“ Dečak je ispružio ruku. „Čovek je rekao da će biti ekstra šiling za mene, ako Vam ovo donesem ovde.“ Max je najzad prepoznao dečaka kao jednog od glasnika koje je video kod Gil. „Koji čovek?“ „Moj.“ Ivory mu je prišla. „I dalje držim Vašu kuću pod prismotrom.“ Ona podiže bradu u pravcu glasnika. „Platite dečaku, Vaša Milosti. Zaslužio je.“ „Vojvotkinjo? O, nisam te prepoznao. Mislio sam da si mlada dama. Jedna od onih skupih.“ Dečak je naglo stavio ruku preko usta. „Agh, to je –“ „Sve je u redu,“ reče Ivory napeto. „To je i bila ideja.“ „Dobro.“ Prihvatio je bez postavljanja pitanja i nestrpljivo se pomaknuo dok je Max tražio potrebne kovanice. „U žurbi si?“ upitala ga je Ivory. „Da, Kong ima aukciju. Mnogo poziva za dostavljanje. Ako bi se brzo vratio, možda dobijem još jednu isporuku večeras.“ „Mmmm. Kada je aukcija?“ upitala je Ivory sa nečim sto je ličilo na radoznalost pomešanu sa gađenjem. Dečak je slegao ramenima. „Ne znam. Uskoro.“ „Ko je King?“ upitao je Max. Nije da je bilo važno. Ne ako nije mogao da mu pomogne u pronalaženju sestre. „Hm... biznismen,“ rekla je Ivory. „Njegova specijalnost je prodaja retkih i traženih predmeta.“ „Misli na ukradene stvari,“ priskočio je dečak u pomoć. „Gil kaže King ima ovoga puta nekog čoveka sa tovarom skupih stvari. Stare stvari iskopane iz neke pećine u pustinji ili nešto slično.“ Ovog puta Max se nestrpljivo pomaknuo. Ništa od ovoga ga nije interesovalo. Pronašao je dva šilinga i dao ih dečaku.


„Za tvoj trud,“ kratko je rekao Max. Dao bi dečaku i više samo da mu se skloni s puta. „Hvala.“ Kovanice su nestale neverovatnom brzinom i dečak je već trčao niz ulicu. Max je slomio pečat i otvorio papir. „Najdraži Alderidge,“ pročita Max. „Duboko žalim zbog problema koje sam prouzrokovala, jer nisam imala tu nameru. Uskoro odlazim iz Londona. Molim te da me ne tražiš. Dobro sam i pisaću ti kad budem mogla. B.“ Max je pružio pismo Ivory drhtavim rukama. Ona ga je pažljivo preuzela i usmerila ka svetlosti klupskog prozora. „Ovo je njen rukopis?“ „Da.“ „Ponovo Vas je nazvala Alderidge. Ne Max. Da li Vam zvuči kao sestra koju poznajete?“ „Mislim da je prilično jasno da svoju sestru ne poznajem uopšte. Imala je aferu, za Boga miloga,“ reče Max tupo, a stvarnost ga je udarila posred lica olovnom težinom. „Ona i Grof od Debarrya su bili –“ „Zaljubljeni.“ To je bilo ljubazno. Max je prstima stegnuo svoj nos. „To govorite od samog početka. A ja nisam želeo da čujem.“ „Nisam uvek u pravu.“ „Nemojte mi povlađivati. „Dobro. Uvek sam u pravu. I došlo je vreme da to priznate.“ I protiv svoje volje, Max je osetio kako su mu se usta trznula. Znao je šta pokušava da uradi. „Razvedrite se, Vaša Milosti. Vaša sestra je, ako je verovati vikontu, a ja sam sklona tome, odbila grofovu prosidbu.“ „Vezala ga je za krevet.“ „Možda je to bila njena velika avantura,“ reče Ivory tiho. Max je trebao biti užasnut, umesto toga, osećao je... tugu. „Koja vrsta čoveka prosi ženu, bez traženja pristanka njenog staratelje pre toga?“ upita Max shvatajući apsurdnost svog pitanja. Pristojnost i etiketa su nestali mnogo pre nego što je grof umotan u crvene trake. „Zaljubljen čovek?“ Opet je ona bila ljubazna. „Trebao sam da je povedem sa sobom u Indiju kada je to tražila od mene.“


„Još uvek možete. Nije umrla. Ali trebaće joj Vaše razumevanje. To što je odbila Debarryevu prosidbu ne znači da joj nije stalo do njega. Gde god da se krije ovog trenutka, ona tuguje isto toliko koliko je uplašena zbog skandala koji je napravila. Želeće da se vrati kući, ali takođe ne bi trebala da se plaši Vas.“ „Zašto bi se mene plašila?“ „Upravo ste Staffordu pretili ajkulama, Vaša milosti.“ „A Vi ste mu pretili sa –“ „Razotkrivanjem. On nije ništa više od običnog lopova.“ Max je zurio u Ivory, razmišljajući o dnevniku koji je imala u svojim rukama. Manje neuredan način da se obračunamo sa Staffordom, rekla je. „Kako ste znali -“ „Plaćena sam da znam ovakve stvari, Vaša Milosti.“ Rukama je protrljala svoja ramena i zadrhtala. „Vidite? Ja sam uvek u pravu.“ Max je ignorisao ove njene reči. „Zar niste imali ogrtač?“ „Jesam. Ostao je u klubu.“ „Doneću Vam ga –“ „Bolje je da ostanemo ovde.“ Da ostaneš ovde, mislila je. Što dalje od Stafforda. Max je to mogao da čuje u njenom glasu. „Uzeću svoj ogrtač kasnije od Alexa.“ Max je skinuo svoj kaput. „Obucite moj kaput.“ „Morate odustati od navike da me oblačite.“ Ironično. Maštao je o skidanju nje otkako ju je upoznao. Prebacio je kaput preko njenih ramena, trudeći se da ne dodirne njenu golu kožu. „Nema rasprave?“ upitao je. „Postajem pametnija.“ Pogledala je u njega, bilo je nežnosti u njenim očima. „Da li ste dobro, Vaša Milosti?“ „Naravno da jesam,“ slagao je. „Trebali biste da odete kući.“ Nije želeo da ide kući. Želeo je da se ništa od svega ovoga nije desilo i da je sve što sada radi, zavođenje Ivory Moore. Ali, nije mogao to da uradi. Ne još. „Znam. Moram svojoj tetki da kažem istinu, iako je to poslednja stvar koju od mene želi da čuje.“ „Želite li da pođem sa Vama?“ Da. „Ne. Nije mi dvanaest godina gospođice Moore. Ne trebam Vas da me držite za ruku dok budem razgovarao sa Helen.“ Znao je da zvuči grubo, ali je bilo bolje od onoga što je želeo da kaže. Bilo je bolje nego da je moli da ostane sa njim, ne samo


u toku razgovora, već celo veče. Noć. Nedelju. Onoliko dugo koliko je potrebno da je izbaci iz svojih misli. „Nisam tako mislila, Vaša Milosti.“ Max je skrenuo pogled. „Izvinite.“ „Hoćete li biti u svojoj rezidenciji sutra?“ upitala ga je, a glas joj je bio pun razumevanja. „Ne, moraću da se vratim na dokove. Na moj brod.“ Obaviće razgovor sa Helen sutra ujutro. Onda će se posvetiti delu svog života koji je zapostavio baveći se vikontom, skandalom, odbeglom sestrom i bajkama o zaljubljenom paru. A onda će se posvetiti zavođenju gospođice Moore.

Alderidge je zaustavio kočiju i vozaču dao Ivorynu adresu. Popeo se za njom i seo preko puta nje. Gledao je kroz prozor, ne pomerajući se. Ne govoreći. Nije se šta imalo reći, ništa o čemu bi Ivory želela da razgovara. Iako se činilo da je misterija rešena, Beatrice još uvek nije pronađena. Grof je još uvek bio mrtav. I ona je opet poljubila Maximusa Harcourt. Ivory se izvila i skinula masku sa lica. Osetila je da se guši, a vlaga između njenih nogu dovodila je do sveobuhvatnog ludila. Reagovala je instinktivno u klubu, gledajući čoveka koji stoji na ivici svoje izdržljivosti, tražeći bilo kakav izgovor kako bi odagnao svoju frustraciju. Počistio bi pod malim iritantnim čovekom da nije intervenisala. Kakva je to žrtva bila za tebe, glas u njenoj glavi joj se rugao. I sada, u mraku prilično otrcane kočije, njena dela su je ubijala. Ponela se nepromišljeno i krajnje neprofesionalno. Dozvolila je da njene potrebe pomrače sve ono što je znala da je ispravno. I pametno. I sigurno. Opet. Covent Square je bio prepun ljudi – večernja pozorišna predstava je bila završena i sada su se tražili drugi vidovi zabave. Kafane su pucale po šavovima, a gust saobraćaj bio je u mnogim bordelima. Neko je negde svirao trubu, mada se brujanje, vrištava buka mogla jedva čuti od bučnog smeha i uzvikivanja. Kočije i konji su prolazili idući tamo – ovamo tako da niko nije primetio njihov dolazak. „Dozvolite da Vas ispratim do vrata.“


„Ne. Posle svega, ne želite još i da objašnjavate šta ste radili u Chagarre &Associates ako Vas neko prepozna.“ Skinula je njegov kaput sa sebe. „Moj će Vas sekretar kontaktirati u vezi sa Vašim uslugama.“ Ivory je ugrizla usnu. Bilo je bizarno ovako završiti partnerstvo. Ova stroga poslovnost koja joj nije davala izgovor da ga vidi ponovo. Da bude blizu njega, da radi sa njim. „Možemo nastaviti da tražimo lejdi Beatrice –“ „Ne. Bila je jasna kada me je zamolila da je ne tražim. Verovatno veruje da ću je prvom prilikom smestiti u manastir u Walesu. Moje traženje nje, samo će je oterati još dalje. Ako ništa drugo, shvatio sam da Beatrice nije više dete i da je ne mogu više tretirati kao takvu. Ja odbijam da moja titula diktira moj način života. Zašto bih od nje tražio suprotno?“ uzdahnuo je. „Na Beatricei je da odabere svoj način života. Ja, u stvari Vi ste se potrudili da još uvek ima izbor. Ali, mora biti njen izbor i ja ću ga poštovati.“ Ivory je zaklimala glavom iako nije bila zadovoljna što nije uspela da pronađe i dovede Beatrice kući. Bio je to neuspeh. „Čini se onda da je naš posao zaključen.“ Vojvoda je uhvatio za ruku, koja je bila ispod kaputa koji je još uvek držala. Mogla je da oseti koliko su hrapave i žuljevite njegove ruke bile. „Da li se sećate šta sam Vam obećao, gospođice Moore?“ Glas mu je bio tih, ali jasan. Kada se sve ovo završi, kada moja sestra bude na sigurnom kod kuće, ja ću Vas opet poljubiti. „Da,“ prošaputala je. „To znači da naš posao nije još zaključen. Čak ni izdaleka.“ Slobodnom rukom pratio je ivicu njene brade. „Ali to neću uraditi u kočiji. Niti ću to uraditi dok još imam stvari koje moram rešiti.“ Ivory je zadrhtala pod njegovim dodirom. „Kada... zaključimo naš posao Ivory Moore, biće to bez distrakcija. Biće to bez ograničenja i pravila. Tada neću biti klijent. Neću biti čovek čija je sestra nestala. Neću biti vojvoda, čak ni kapetan. Biću jednostavno... nešto drugo.“ Ivory je izgubila dah. „Možete li mi dati toliko vremena?“ Pomislila je da bi ovom čoveku dala sve što zatraži i to saznanje je bilo zastrašujuće. „Da.“


Osmo poglavlje Tu si. Pomislila sam da ću te ovde naći,“ Elice je ušla u kuhinju, gde je Ivory

uživala u šolji toplog mleka bogato zalivenog viskijem. „Ne možeš da spavaš?” „Ne,“ priznala je Ivory. Punih dvadeset i četiri sata je prošlo otkako je Ivory poslednji put videla i to sedeći za kartaškim stolom u klubu njenog brata. Punih dvadeset četiri sata je prošlo otkako je Maximus Harcourt ostavio sa obećanjem koje je u njoj izazvalo čežnju i nemir. Možda više nikad neće zaspati. Bar ne bez snova koji su je ostavljali željnu i uzbuđenu. To se dešava kad dozvoli čoveku kao što je Alderidge da joj se uvuče pod kožu. I sada je on bio jedino o čemu je mogla da razmišlja. Što je bilo smešno i ne malo ponižavajuće. Sebe je smatrala svetskom ženom. Razumna, prisebna, inteligentna. Ne ona koja lebdi u fantazijama. Ali, ono što je osećala nije iskusila dosad u svom životu. Kao da je zakoračila sa ivice litice i lebdela u prostoru bezbrižna, nezainteresovana gde bi dno moglo biti. „Vojvotkinjo?“ Iznenađena, Ivory je pogledala gore u Elise, koja je rukom mahala ispred njenog lica. „Da li si dobro? Izgledala si kao da si hiljadama kilometara daleko.“ Ne hiljadama kilometara. Samo do East India Docks sa gusarskim kapetanom. „Izvini. Dobro sam,“ zacrvenela se menjajući temu razgovora. „Gde si ti bila?“ Elise je slegnula ramenima i odmakla se nestajući u ostavi. „Na poslu.“ Glas joj je bio prigušen. Zvučala je veselo i pojavila se sa tanjirom kolača, pokrivenim salvetom. „Osim što ti pomažem u sakrivanju leševa, ja sam i glumica, ako si zaboravila. I neki od nas,“ rekla je Elise, otkrivajući tanjir i stavljajući ga na sto. „Još uvek svoj talenat pokazuju na bini, a ne u sred džentlmenskog kluba.“ Sela je na klupu preko puta Ivory, uzela jedan od kolača i zagrizla uz uzdah uživanja. „Šta bi to trebalo da znači?“ Par očiju boje lešnika se raširilo i Elise se skoro ugušila. „Sigurno se šališ?“ „Nemam pojma o čemu pričaš?“


„Dopusti onda da ti osvežim pamćenje. U pitanju je vojvoda, tvoja usta i njegova ruka na tvom...“ Uprkos neugodnosti, toplota je odmah počela da se širi njenim telom. „Videla si.“ „Pola kluba je videlo.“ Ivory je zastenjala. „Pa, možda preterujem. Nije baš pola kluba. Ali, ja sam gledala. Jer, to je ono što ja radim.“ „Mislila sam da će Alderidge nekoga da ubije. Pokušavala sam da mu skrenem pažnju.“ „Pa, uspelo ti je. Nije nikoga ubio.“ Pojela je jedan kolač i već grabila za drugim. „Ili?“ Ivory je zavrtela glavom. „Koliko ja znam, nije. Još uvek.“ „Ako se vikont Stafford pojavi ujutro plutajući u reci, znaćemo da si trebala da vežeš Alderidgea za svoj krevet i završiš ono šta god da ste prošle večeri započeli.“ Ivory se trudila da svoj izraz lica održi hladnim, ali joj izgleda i nije uspelo, sudeći po Elisinom izrazu i njenom cerekanju. „Vojvotkinjo, reci mi, molim te da se nije poneo kao džentlmen,“ razdragano je izjavila. Ivory nije bila spremna u ovom trenutku da razgovara o Maximusu Harcourtu i njegovim obećanjima sa Elise. „Ne budi smešna. Alderidge je razumeo da ono što se desilo i klubu nije bilo... stvarno. Ne uplićem se sa klijentima. Nikad.“ Elise je frknula. „Oboje ste se potrudili da me ubedite u suprotno. Videla sam kako te gleda, Vojvotkinjo. Tu nije bilo nimalo pretvaranja.“ „Imaš li išta bitno što bi rekla, a tiče se ovog slučaja, a da nije tvoje lično mišljenje?“ upita je Ivory. Nije želela da razgovara o sinošnjem događaju. Ili o onome što će se desiti u noćima koje dolaze. „Da li je vojvoda od Alderidgea još uvek naš klijent?“ Elise je upitala nevino. „Ne, nije više. Njegov sekretar će rešiti njihov račun već ujutro.“ „Pa onda, nemam pojma šta čekaš, Vojvotkinjo. Zašto još uvek sediš ovde, zašto ne pokušaš da Njegovu Milost –“ „Stani. Molim te.“ Elise je zurila u nju, a Ivory je znala da joj lice plamti. „Šta je drugačije u tom čoveku?“ upita ona. „Tvoj brat me je to isto pitao. I reći ću ti isto što i njemu. Ništa.“ „Da li je to zato što ne zna ko si bila?“ „Šta? Zašto bi to bilo važno?“


„Zato što ga ne interesuje Ivory koja je nekada krasila velike pozornice i oko koje su se muškarci takmičili da je poseduju. Zato što ga ne interesuje Ivory koja je postala Vojvotkinja od Knightleya. On prosto želi... tebe. Tebe kakva si sada.“ Ivory je zurila u svoju šolju. Elise je videla previše, što ju je unervozilo. I učinilo je bezvrednom. Elise se nagla napred i pogledala u preostale kolače. „Lejdi Beatrice je imala aferu sa Debarryem, zar ne?“ Dala je Ivory prostora i obe su to znale. „Da.“ „Bila sam u pravu.“ Elise je uzviknula. „Štaviše, Njegovo Gospodstvo je bilo ludo zaljubljeno u nju. Čak ju je i zaprosio.“ „Ma nemoj mi reći.“ Elise se zgranula. „Debarryeva smrt mora da je bila veliki šok. Sad razumem zašto se lejdi Beatrice tako uspaničila.“ „Mmmm.“ „Vojvodi mora da je laknulo. Dobro, možda je reč laknulo, pogrešna. Nijedan brat ili sestra ne žele da znaju o ljubavnim avanturama onog drugog, veruj mi.“ „Mmmm.“ Elise je suzila oči. „Molim te prestani da mi mmmćeš. Znam da sve ovo izgleda suviše dobro.“ „Napušta London.“ Bilo je nešto u svemu ovome sto je smetalo i još uvek mučilo Ivory. „Ko?“ „Lejdi Beatrice.“ Elise je zinula, sa rukom na pola puta do tanjira. „Kako znaš?“ „Poslala je Alderidgeu drugu poruku prošle noći. Izvinjavala se zbog svojih postupaka i zatražila od njega da je ne traži.“ „Hmph. Pa, to mogu da razumem. Ni ja ne bih volela da mene taj čovek lovi zbog mojih indiskrecija.“ Uzela je još jedan kolač i suzila oči. „I kako to misliš drugu poruku? Kada je poslala prvu?“ Ivory joj je ispričala o sadržaju prve poruke koja je bila predata vojvodi i okolnostima pod kojima mu je dostavljena. „Dakle, lejdi Beatrice je imala tu sreću da je imala nepoznatog džentlmena na balu koji joj je pomogao da pobegne i pošalje poruku. Njegova Milost bi trebalo da mu bude zahvalan.“ Elise je zastala. „Da li si predložila Alderidgeu da i on napusti London. Lejdi Beatrice bi se možda ranije vratila kući kada bi znala da je njen brat zlokobno ne vreba u nekom tamnom uglu kuće i samo čeka da iskoči. Moraćeš ponovo da poljubiš vojvodu kada pronađe sestru, kako bi da sprečila da je ubije –“ „Šta si rekla?“ Ivory se uspravi.


„Rekla sam da ćeš morati opet da poljubiš vojvodu...“ „Ne. Pre toga.“ „Da je nepoznati muškarac na balu pomogao lejdi Beatrice.“ „Zašto na balu?“ Elise je trepnula. „Pa, mora da joj je neko rekao da se Alderidge vratio. Napisala je poruku bratu, ne lejdi Helen, u ranim jutarnjim satima. A jedini ljudi koji su znali da se vojvoda vratio u London su oni koji su bili na balu i videli ga. Vojvoda je rekao da je došao pravo sa dokova kući. Nije bilo parade po ulicama Londona da najave njegov povratak.“ Ivory je zastenjala. To je bio detalj koji ju je mučio. Kako joj je to promaklo? Zato što razmišljaš samo o Maximusu Harcourtu otkako se Maximus Harcourt pojavio u tvom životu. Elise je otkinula parče svog kolača, glave nagnute u mislima. „Ko god da je, prokrijumčario je lejdi Beatrice u svoju kuću ili negde blizu. Verovatno je tamo ostavio i vratio se na bal, a njegovo odsustvo je ostalo neprimećeno jer nije trajalo dugo.“ „U pravu si.“ Ivory je ustala sa klupe. „Treba mi lista gostiju. Imam opšti opis tog čoveka, onaj koji bi mogao da isključi veći broj, hm, ugledne gospode. Možemo da počnemo da njuškamo oko njihovih kuća. Beatrice nije daleko otišla obučena samo u košulju. Negde postoji vozač ili konjušar koji je nešto video.“ „Gde ideš?“ „Da pronađem vojvodu.“ „Ali pola noći je.“ „Što znači da ne idem kod lejdi Helen.“ Ivory je već bila na vratima. „Hoćeš li da poneseš crvene svilene trake sa sobom?“ Elis je povikala za njom, a Ivory je mogla da čuje smeh koji je pratio njene reči.

Posle ostavljanja Ivory pred njenim vratima, Max je razmišljao o odlasku na dokove, ali je ipak otišao svojoj kući u St.Jamesu. Da li je to bio osećaj krivice ili nemogućnosti da izbegne ono za šta je sebe smatrao odgovornim, uglavnom nije mogao da pobegne od teškog razgovora koji ga je očekivao sa Helen. Bilo je bolje suočiti se sa neprijatnom situacijom odmah. Odugovlačenje nije vodilo nikuda.


Ušao je u kuću tiho i uspeo da odspava nekoliko sati pre nego što ga je zora probudila. Čekao je u jutarnjem salonu kada je njegova tetka sišla i onog momenta kada je sela ispričao joj je sve što je znao. Nije imalo svrhe sakriti i jedan detalj ili da pokuša da ublaži udarac. Njegova tetka je zaslužila da zna istinu. Celu. Upila je njegove reči svojim uobičajenim stoicizmom. Nije mogao ni da zamisli šta je osećala. Ljutnju? Razočaranost? Ili možda oboje. I prema Beatrice i prema njemu. Ponudio se da ostane sa njom, ali ona je odbila. U stvari, rekla je da bi bilo bolje da narednih nekoliko dana provede negde drugde. Max se vratio na East India Docks i bacio se na posao koji je zapostavio ovih dana. Srećom, većina njegove posade je bila na obali, uživajući u trošenju teško zarađenog novca na razne aktivnosti. Nekoliko onih koji su ostali na Odiseju kao da su osetili njegovu uznemirenost, sklonili su mu se s puta. On je uvek zapošljavao pametne ljude. Imao je ljude koji su se bavili snabdevanjem, porudžbinama i pisanjem izveštaja o stanju broda i potrebnim popravkama. On je pregledao jedra, pukotine i topove. Čak je proveo i neko vreme u čitanju pisama njegove sestre koje mu je slala tokom godina njegove plovidbe, u nadi da će mu ona otkriti gde je mogla da pobegne, ali je ostao praznih ruku. Kada je pao mrak pokušao je da nađe mir u poznatom okruženju, svoje skučene kabine, ali mu je san izmicao. Ponoćne sate dočekao je koračajući gornjom palubom Odiseja, a misli su mu lutale od Ivory Moore do Beatrice i nazad. Želeo je Ivory. Sa snagom koja ga je uznemirila. Ipak, kako je mogao da dozvoli sebi luksuz zadovoljavanja svoje želje prema Ivory kada je njegova sestra bila ko zna gde? Da je bio častan čovek, pristojan čovek, dobar brat onda bi uradio sve što je u njegovoj moći da se uveri da je ona dobro. Ne bi jurio za svojom sebičnom žudnjom. Mislio je da može Beatricei da omogući prostora i vremena, da se vrati kada bude spremna. Ali, shvatio je da ne može. Nije da bi je jurio i kada je nađe zahtevao da se odmah vrati kući sa njim. Nije želeo da je još više uplaši. Ali, morao je da zna gde je. Kako bi sa distance mogao da je drži na oku. Da bude siguran da je dobro. Da je dobro smeštena. Zbrinuta. Nahranjena. Dok ne odluči da se vrati. Nije mario za Debarrya, niti za aferu koju je imala sa njim. Dobro, mario je, ali se sigurno neće odreći Beatrice zbog toga. Njeno ponašanje bilo je užasno – bila je nesmotrena, sebična i nepromišljena – ali bila je njegova sestra. I on ju je voleo. Odisej je bio usidren direktno na pristaništu, brod je bio neprirodno miran. Zaštićen od struja i vetrova, nije bilo ni zapljuskivanja vode o trup da razbije tišinu noći. Veče je bilo hladno i jasno, a mesec je stvarao čudne odlike i senke oko njega.


Lagana magla lebdela je oko jarbola u slivu, dajući iluziju mesečeve flote koja plovi kroz oblake. Sve to je bilo pomalo jezivo. Max je znao da će do zore dokovi oživeti, zvuci ljudi i životinja koji započinju dnevne aktivnosti odjekivaće preko sliva i odbijaće se o zidove skladišta koja su okruživala dokove. Ljudi će nastaviti da žive svoje svakodnevne živote. A negde tamo je i Beatrice, još uvek van njegovog domašaja. Zavukao je ruke u džepove, a prsti su mu dotakli grub papir. Izvadio je karticu iz džepa, izravnavajući ugao koji se savio. Bez obzira kako je on gledao na to, i dalje mu je bila potrebna Ivory. Ne njemu, već njegovoj sestri. Trebao je njenu pamet, njene veze, njenu samouverenost. Trebao je „Vaša Milosti?“ Maxovo srce je poskočilo i on se okrenuo, a njegova ruka je krenula prema nožu čvrsto vezanom za pojas. Ivory Moore je stajala na palubi, sa spuštenom kapuljačom. Mesečeva svetlost je osvetljavala njeno lice i kosu. Kao da se tu pojavila pozvana samo njegovim mislila. Odmah se našao u borbi sa delom sebe koji je zahtevao sa snažnim impulsom da je jednostavno podigne u svoje naručje i odnese u potpalublje. Sa delom sebe koji je zahtevao da je odnese dole i ljubi do besvesti i ispuni svako obećanje koje joj je dao. „Šta radite ovde?“ upitao je, jer je pristojan, častan deo njega pobedio u ovoj borbi. Zasad. „Tražim Vas.“ Drhtaj zadovoljstva prošao je pravo kroz njegovu kičmu pre nego što se sledio. „Sami? U ovo doba noći? Da li ste skrenuli pameću?“ „Vi ste još uvek budni.“ „Da, kao i polovina londonskih lopova i ubica.“ Ivory se blago osmehnula. „Poznajem tu polovinu londonskih lopova i ubica, Vaša Milosti. Većina njih je radilo za mene u nekom trenutku.“ „I šta radite ovde?“ Ćutala je na trenutak. „I dalje sam zabrinuta za Vašu sestru.“ Srce mu se steglo. „Ima nas dvoje u tome.“ „Osoba koja je dostavila poruku, bila je na Vašem balu,“ rekla je iznenada. „Ko god da je pomogao Vašoj sestri i ostavio njenu poruku, bio je na balu. Ne postoji drugo objašnjenje zašto je Vaša sestra pisala Vama.“ Max se trznuo. Naravno. „Vaša tetka ima kompletnu listu gostiju. Kada je budem imala, proći ću njome i napraviti spisak mogućih kandidata. Ako budem mogla da odredim ko je pomogao lejdi Beatrice, moći ću možda da otkrijem i gde je otišla.“


Max je spustio glavu, njegov početni nalet optimizma je nestao suočavajući se sa realnošću. „Čak i ako odredite identitet čoveka koji je pomogao Beai, misleći da time štiti Beau sumnjam da će nam otkriti njeno boravište.“ „Možda ćete se iznenaditi informacijama koje mogu izvući iz pojedinca kada je to potrebno.“ Max je oštro pogledao, hladnoća ga je obavijala, dok je ona mirno gledala u vodu. Nije bio siguran šta da kaže na to, ali pred njegovim očima bljesnule su slike nekoliko različitih naprava za mučenje. „Držim ih u podrumu,“ rekla je, a da ga nije ni pogledala. „U prostoriji iza kuhinje i ostavice.“ „Držite šta?“ „Moje zatvorenike i sve instrumente za mučenje. To je ono što ste mislili, zar ne?“ nasmešila se i Max je shvatio da ga je zadirkivala. „Vaš smisao za humor je duboko uznemirujući, gospođice Moore,“ primetio je iako se i sam smejao dok je govorio. „Znači, primetili ste.“ Okrenula se, a osmeh je igrao na njenim usnama. „Ja sam poslovna žena, Vaša Milosti ne španska inkvizicija. Informacije su roba, baš kao i bilo šta drugo.“ Zastala je. „Osim toga prestala sam da koristim sprave za mučenje pre više meseci.“ „Drago mi je čuti.“ „Žao mi je,“ rekla je iznenada, prigušenim glasom. „Za šta?“ Za šta bi moglo da joj bude žao? „Zato što nisam ranije shvatila da je onaj ko je pomogao Vašoj sestri, bio na balu.“ „I meni je promaklo, takođe.“ „Da, ali meni to nije smelo da se dogodi.“ Max je zurio u nju, njene oči su blistale na mesečini. „Drago mi je da ste ovde,“ bilo je sve što je rekao. Posegnula je za njim, on je uhvatio za ruku i privukao sebi. Zagrlila ga je oko struka i naslonila glavu na njegove grudi. To nije bio zagrljaj ljubavnika, već partnera. Bilo je čudna, iznenadna spoznaja da po prvi put u svom životu nije bio sam. „Naći ćemo je,“ prošaputala je. „Obećavam.“ Stajali su tako, nije znao koliko, a tišina oko njih bila je potpuna. Dok negde sa desne strane Odiseja nisu čuli korake preko pristaništa, nakon čega se začuo uzvik pijanog pevanja. Ko god da je hodao pored uspavanih brodova bio je dobro raspoložen. Max je podigao glavu kada se osoba približila mestu gde je Odisej bio ukotvljen. Nije mogao da razazna reči, ali melodija pesme mu je bila poznata. Čuo ju je skoro. Na stepenicama crkve. U Ivorynoj radnoj sobi.


Naslonjena na njega, Ivory je bila potpuno mirna. „Da li čujete to?“ prošaputala je. „Da.“ „V'adoro pupille.“ „Slučajnost?“ upita Max. Odmakla se od njega. „U mom poslu ne postoji slučajnost, Vaša Milosti.“

Tiho su se približili ogradi i na bledoj mesečini ugledali čoveka, komadići magle vrteli su se oko njegovih stopala. Na sebi je imao debeo kaput, a vlažna kosa blistala mu je na mesečini. Brada je pokrivala njegovu donju vilicu, ljuljao se u hodu, kao što i jeste slučaj sa pijanim ljudima. Ivory se naprezala da razabere njegove crte lica. Dokovi su bili opasni noću. Malo ljudi bi se usudilo da u ovo doba ide samo. A sigurno ne pijani. Tonovi melodije su rasli i padali. Nije bilo šansi da bi jedna arija zaboravljene opere bila pevušena dva puta u dva dana od dva različita muškarca. Dobro, sve je bilo moguće, ispravila se Ivory. Ali su izgledi za ovako nešto bili malo verovatni. „Black,“ prošaputao je Alderidge. „Šta?“ „Taj čovek. To je Richard Black. Kapetan Azoresa.“ „Poznajete ga?“ „Da.“ Sa oklevanjem je odgovorio Alderidge. „Ko je Richard Black?“ Čovek je došao bliže njima i Ivory je mogla da vidi da mu je kaput bio otkopčan. U ruci je držao staromodni tricorne šešir, a pero na obodu se trzalo sa svakim korakom koji je napravio. Povremeno bi se naginjao na jednu ili drugu stranu i ispravljao u hodu, kao da je dobro popio. „On je kapetan broda iste kompanije kao i ja. Njegov brod je negde ovde ukotvljen.“ „On je Vaš prijatelj?“ „Neka vrsta. Ne baš.“ „Šta Vam znači to ne baš?“ „Bleck je pomalo... preduzetnik. Dovozi robu u Englesku koja se nikada ne prikazuje u papirima kompanije. Ni u kakvim papirima tačnije rečeno.“ „Koja vrsta robe?“


„Ukradena umetnička dela. Opijum. Alkohol. Persijski tepisi. Sve zavisi od potražnje.“ „Hmph. On je krijumčar, a Vi ipak gledate na drugu stranu?“ „Black ima mrežu doušnika u svim lukama odavde do Bombaya. On trguje informacijama kao i robom – čovek koji ima uvo svuda. Rute kojima plovimo su opasne. Sve dok imam informacije koje mi dozvoljavaju da čuvam svoje ljude i brodove sigurnim, šta Black prevozi na svom brodu nije moja briga.“ „Ah. Da li on poznaje Beatrice?“ Alderidge je zavrteo glavom. „Ne. Ne mogu da zamislim kako. Ja mu nikada nisam pričao o njoj.“ „Nikada? Čak ni u prolazu?“ „Ne.“ „Čak ni uz bocu dobrog ruma?“ Alderidge se namrštio. „Ne.“ „Sigurni ste?“ Ivory je tragala za vezom. Ovaj čovek je odgovarao opštem opisu koji im je Collette dala. I pevušio je istu ariju. Da li je moguće da je to osoba koja je pomogla Beai? „Da, siguran sam,“ oglasio se vojvoda. „Nije neko s kim ja pijem.“ Jedna pomisao je pogodila Ivory. „Bea je u svojoj poslednjoj poruci napisala da napušta London. Da li mislite da je moguće da se ovom kapetanu obratila za prevoz do Indije?“ Iza sebe čula je kako je Alderidge progutao svoj dah. „O moj Bože.“ „Rekli ste da Vas je pitala da je povedete sa sobom u Indiju. Da li je moguće da je uzela stvar u svoje ruke?“ „Ne bi to uradila.“ „Zar ne bi? Ako je to bio njen plan i ako je Vaša sestra i malo na Vas, bilo bi čudo da već nije na pola puta do tamo.“ Alderidge je ćutao, a napetost je nadolazila u talasima. „Da li ste ikada pomenuli ovog čoveka Beatricei? U pismima? U razgovoru?“ „Da, jesam,“ rekao je čvrsto. „Volela je da sluša o čuvenom kapetanu Blacku i njegovim podvizima. Ulepšavao sam ih za nju.“ „On nije bio na Vašem balu, zar ne?“ „Naravno da nije.“ Alderidge je zastao. „Barem ga ja nisam video.“ Ivory je ponovo pogledala dole. Čovek je skoro došao do Odiseja, a njegov hod je bio sve čudniji. Odjednom je Ivory postala svesna toga da se trojica muškaraca približavaju pijanom kapetanu s leđa, a oni očigledno nisu bili pijani. „Ima društvo,“ prošaputa Ivory.


Alderidge je progunđao, a zvuk čelika kako klizi iz korica čuo se u blizini njenog uva. „Šta ćete da uradite?“ Ivory je prošaputala. „Ne mogu da stojim i gledam dok mu prerezuju grlo.“ Lopovi su se približavali svom plenu. Zvuk izvlačenja sečiva iz korica konačno je upozorio Blacka da nešto nije u redu. On se okrenuo, a lopovi su se raširili kako bi okružili svoju žrtvu. Kapetan je izvukao svoj mač velikom brzinom, iznenada ne delujući onako pijano kao pre nekoliko momenata. „Kopile se igra sa njima,“Alderidge je zagunđao. „Šta?“ „On je potpuno trezan i očigledno traži tuču,“ promrmljao je i vratio svoj mač u korice. Lopovi su se približavali. Jedan od njih je pozvao drugog. „To su braća Harris,“ reče Ivory. „Molim?“ „Ti lopovi “- pokazala je na trojicu muškaraca koji su sada kružili poput vukova.„Nisu običan ološ sa dokova. Oni su veterani Vellingtonove vojske. Francuzi nikada nisu uspeli da ih ubiju, iako su više puta pokušali. I sada su bez posla, kao i većina vojnika.“ „Vi ih poznajete?“ „Kao što sam Vam rekla, Vaša Milosti, većina londonskih lopova je u nekom momentu radila za mene.“ Činilo se da je Black iznenada shvatio da se ne suočava sa grupom neiskusnih lopova. Zauzeo je odbrambeni stav dok mu se prvi približavao. Parirao je veštinom vrsnog mačevaoca, iako je bio prisiljen da odstupi korak bliže vodi. Kradljivac se povukao, a drugi je zauzeo njegovo mesto, kapetan je još jednom odstupio. „Harrisovi obično rade Finish blizu mene,“ Ivory je rekla Alderidgeu, silazeći sa broda. „Rade šta?“ Bio joj je za petama. „Kafana na kraju ulice. Blizu pijace. Gde sve pijane aristokrate sa debelim torbicama završavaju na kraju svojih pothvata, pokušavajući da isperu alkohol iz svojih vena obilnim količinama užasne kafe.“ Odmahnula je glavom. „Ne znam zašto su večeras tako daleko od svog uobičajenog mesta, mada pretpostavljam da su zaključili da je kapetan vredan tolikog puta. Bez obzira koliko je Black dobar sa mačem, mogu da garantujem da se ovo neće završiti dobro po njega.“


“Idiot,“ promrmljao je vojvoda čeličnim glasom. On i Ivory su neopaženo napredovali prema grupi izgrednika. Alderidge ju je zgrabio za ruku, povlačeći je za sobom. „Vaša Milosti,“ počela je Ivory pokušavajući da se vrati nazad. „Nemojte Vi meni Vaša Milosti,“ obrecnuo se na nju, postavljajući se između nje i izgrednika. „Ovo postaje opasno. Ne bih želeo da Vas vidim povređenu.“ Ivory je zakolutala očima, a nešto topline i uzbuđenja prostrujalo je kroz nju. „Vaša pažnja je divna, Vaša Milosti, ali...“ „Ostanite ovde,“ zarežao je. „Oh, za Boga miloga,“ promrmljala je Ivory. Stavila je dva prsta u usta i zviznula. Alderidge se trznuo i opsovao. „Šta to, dođavola, radite?“ upitao je pre nego što je ponovo gurnuo iza sebe. Privukla je pažnju sve četvorice, a trojica lopova su se malo odmakla, kako bi bolje procenili novu pretnju. Black se vratio na poziciju koju je imao na početku. „Kapetane Harcourt,“ povikao je Black, zadihano, ali hrabro i čvrsto stojeći na mestu. „Šta Vas dovodi ovamo, po ovako lepoj noći?“ „Mogućnost gledanja kako Vaš ego iz Vas izvlači ono najbolje.“ Black se savio i uzeo svoj šešir sa zemlje. „Ne znam na šta mislite?“ Ivory je zakoračila iza Maxa. „Koliko god da ste dobri sa mačem, niste toliko da biste se izvukli iz ovoga, kapetane Black,“ rekla je žustro. „Ja to znam, znate Vi, a znaju i ovi.“ Pokazala je na lopove koji su još stajali na mestu, dajući najvišem od njih znak glavom, našta je u njegovim očima videla bljesak prepoznavanja. „I zato imam poslovnu ponudu za Vas.“ Black se ispravio i zurio u Ivory kao da se pojavila iznebuha u oblaku dima. „Vi znate moje ime, moja gospo, a ja nisam imao tu privilegiju da saznam Vaše. A jedan od mojih poslova je i da znam imena svih prelepih žena.“ On se naklonio i zamahnuo šeširom ispred sebe. Gest je bio smešan, a Ivory se skoro nasmejala. „Laskanjem nećete ništa postići, kapetane. Sada platite ljudima i nek idu svojim poslom. Otkrićete i sami da su poprilično razumni.“ „Neću sigurno učiniti tako nešto,“ rekao je kapetan ogorčeno. „To je pljačka.“ „To je cena potcenjivanja Vaših protivnika, kapetane,“ reče Ivory. Black je gledao u nju, očima crnim kao noć. „Gde si je našao, Harcourte?“ upitao je. „Prilično je... šarmantna.“ Ivory je uzdahnula. „Čula sam da ste pametniji od ovoga, kapetane.“ Black je svoj pogled skrenuo na Alderidgea. A vojvoda je kompletnu scenu posmatrao sa zabavom.


„Nemaš ništa da kažeš na ovo, Harcourte?“ upita on drsko. „Ne, zaista.“ Alderidge je odgovorio sležući ramenima. „Dama je rekla sve što je trebalo biti rečeno.“ „Otkad dozvoljavaš ženi da govori u tvoje ime?“ „Otkad je u pravu.“ Ivory je svoje oči držala na Blacku, plašeći se da pogleda u vojvodu. Kapetan je opsovao. „Vrlo dobro, vi kopilad,“ povukao je malu torbicu iz pojasa. „To je sve što imam.“ Bacio je najvišem lopovu, koji je spretno uhvatio. Lopov je odmerio torbicu u svojoj ruci. „Možete Vi i bolje od ovoga, kapetane,“ rekla je Ivory sa dosadom u glasu. „Molim?“ „Ostatak.“ „Ne znam o čemu govorite.“ Ivory je slegnula ramenima. „U redu, onda. Pustićemo ovu gospodu da nađu sami.“ Prešla je rukom preko ramena. Braća Harris su ponovo krenula na njega. Black je izgovorio niz psovki koje su krasile rečnik mornara. „Oh, dobro, dobro,“ rekao je. Druga torbica , duplo veća, sledila je prvu. Najviši lopov izmerivši je, bio je zadovoljan. „Dosta za noćas?“ Ivory ga je upitala. „Da. Proći će,“ lopov joj se nasmešio kroz svoju bradu. „Ugodno veče, želim ti Vojvotkinjo,“ rekao je, pre nego što je sa svojim kompanjonima nestao u noći. „Ovo je bilo isplanirano!“ Black je zurio u nju, shvativši da su je lopovi poznavali. „Budite sigurni da nisam. Nemam naviku planiranja malih pljački na East Indian Docks.“ „Ali, poznajete ih.“ „Naravno da ih poznajem,“ pukla je Ivory. „Koja bi idiotkinja sebe postavila između neprijatnog kapetana i tri lopova sa mačevima osim kao nije znala ko će na kraju pobediti?“ Kapetan je nekoliko puta trepnuo, pre nego što je zabacio glavu i nasmejao se. Obrisao je oči rukavom kaputa i stavio tricorne nazad na glavu. „Mislim da sam zaljubljen,“ graknuo je. „Šta je potrebno da Vas nagovorim da večerate sa mnom moja gospo? Ili doručkujete?“ „Odbij Black,“ rekao je Alderidge. „Ah, kapetan Harcourt je napokon pronašao svoj glas!“ Black je vratio mač u korice i prišao im. „Moram priznati, mislio sam da ćete biti na jednoj od svoji


elegantnih zabava, obučeni u svoju elegantnu garderobu, Vaša Milosti,“ rekao je podrugljivo. „Nisam očekivao da ću te ovde videti.“ „Tražim ženu,“ Alderidge je rekao. „Ženu? Šta, ova ti nije dovoljna?“ Black je pogledom okrznuo Ivory pre nego što ga je vratio na vojvodu. „Žena koju tražim, moguće je da traži prevoz iz Engleske. I to u poslednja dva dana.“ „I zašto bih ti, dođavola, ja išta tek tako rekao, Harcourte?“ upita Black. „Informacija košta.“ „Upravo smo Vam spasli život,“ grubo ga je podsetio Alderidge. „Ne, moj novac mi je spasio život,“ ispravio ga je Black. „I moram priznati, skupo me je koštalo.“ „Nadoknadiću ti desetostruko ako mi kažeš šta znaš. Imam novca.“ „Da, da znam to. Na tvoju žalost, imam ga i ja. Tako da, ne treba mi tvoj novac Harcourte.“ „Večera, onda,“ progovorila je Ivory. Black je pogledao zainteresovano. „Sa Vama?“ „Osim ako ne želite da provedete veče uz vino i pečenu piletinu sa kapetanom Harcourtom.“ „Ne, to sigurno ne. Previše je uzdržan za moj ukus.“ Njegove oči su putovale Ivorynim telom, a u njima se mogla videti samo znatiželja. „Zaintrigirali ste me. imamo dogovor.“ „Nema dogovora,“ gotovo je viknuo Alderidge. „Bolje ti je išlo dok je dama govorila u tvoje ime, Harcourte,“ rekao je Black grubo. Ivory je pročistila grlo. „Recite vojvodi šta znate. Onda ćemo odlučiti koliko ta informacija vredi.“ Black je pogledao sa oduševljenjem. „Gospode Bože, ona nije šarmantna, Harcourte, ona je očaravajuća.“ Protrljao je ruke. „Moram insistirati na tome da mi kažete svoje ime. Kao izraz dobre volje. Siguran sam da je to fer.“ „Gospođica Moore.“ „Gospođica Moore,“ ponovio je Black. „Dobar početak divnog... prijateljstva. I kako ću Vas zvati posle deserta?“ „Zavisi od toga što ćete reći kapetanu Harcourtu.“ Vilica mu se blago obesila, a on je uzdahnuo. „Dobro. Ni jedna žena u poslednja dva dana nije se pojavila na dokovima tražeći prevoz.“ „Jeste li sigurni?“ upita Alderidge.


„Naravno da sam siguran.“ Black je izgledao uvređeno. „Znam sve šta se događa na dokovima. Moj posao je da znam. Plaćam ljudima da mi kažu šta se dešava.“ „Prokletstvo,“ opsovao je Alderidge. „Šta ste ono pevali?“ upitala ga je Ivory tiho. Black se zablenuo u nju. „Molim?“ „Pevali ste.“ Ivory je zapevala početak arije. „Šta je to bilo?“ Black je zavrteo glavom i pogledao u Ivory. „Nemam pojma.“ „Ako ne znate šta ste pevali, gde ste je čuli?“ Black je razrogačio oči odjednom, kao da zid pada na njega. „Dama Vam je postavila pitanje, Black,“ zagunđao je vojvoda. Proveravao je oštrinu svoga mača. „Ne sećam se.“ „Razmislite malo bolje, kapetane,“ Ivory je podigla obrvu. „To bi Vas koštalo malo više od večere gospođice Moore.“ Pre nego što je Ivory stigla išta da kaže, Alderidge je uhvatio Blacka za vrat i mač prislonio na njegovo grlo. Zatreptala je, zapanjena i zadivljena kojom se brzinom Alderidge kretao. „Prokletstvo, Harcourte, šta se s tobom dešava?“ negodovao je Black. „Pesma. Koja je to pesma bila?“ „Da li si skrenuo pameću?“ Kapetan se borio protiv Alderidgove zavidne visine i snage. „Pesma. Koja je to pesma bila?“ „Ne znam!“ Pukao je Black, delujući besno koliko i Alderidge. „Čuo sam kako je neki čovek pevuši. Bilo je zarazno. Ne mogu da je izbacim iz glave ceo dan. A sada, skidaj ruke s mene.“ „Gde ste je čuli?“ upita ga Ivory. „Kakve veze to ima?“ „Gde?“ zahtevao je Alderidge, i ponovo prineo oštricu mača njegovom vratu. Black se trznuo. „Danas kada sam vršio dostavu.“ „Koja je bila gde?“ „Zašto bih ti rekao...“ „Gde?“ Čuo je to u Halmsdale House,“ Ivory je rekla, a sve je odjednom bilo vrlo, vrlo jasno. Srce joj je skliznulo u pete. Black je pogledao šokirano, a onda se trznuo kada je Alderidgeov mač dotakao njegovu kožu. „Kako znate?“


„Isporuka koju ste izvršili. Ukradeni antikviteti iz pećine u pustinji. Prodali ste ih Kingu, zar ne? Za njegovu aukciju?“ Blackove oči su bile širom otvorene. „Ko ste VI?“ Ivory je ignorisala njegovo pitanje. „Kako je izgledao čovek koga ste čuli da pevuši tu melodiju?“ „Ne znam. Nisam baš obratio pažnju.“ „Obratili ste dovoljno pažnje.“ Black je zagunđao iznervirano. „Prosečno. Nije bio veliki kao ova nezgrapna gorila ovde.“ Stajao je napeto još uvek sa Alderidgovom rukom i oštricom mača na njemu. „Samo još jedan od onih koji vrši isporuku robe.“ „Ne znate njegovo ime?“ „Ne želim da znam. Samo nabavljam traženo i dostavljam na vreme:“ „Gde se nalazi Helmsdale House?“ Alderodge je dosad slušao, ali je izgleda njegovom strpljenju došao kraj i želeo je odgovore. „Severno od Londona. Nedaleko od Kentish Towna. King je vlasnik,“ rekla mu je Ivory. Alderidge je preko Blackovog ramena gledao u Ivory. „I taj King? Ko je on? One noći u klubu rekli ste mi da je King biznismen.“ Black se škripavo nasmejao. „A ja sam ruski car.“ Njegov smeh je zaustavljen vojvodinim stezanjem njegovog vrata. „Nisam se Vama obratio,“ zarežao je Alderidge. „On je dobavljač,“ reče Ivory. „Najviše elitne vrste. Pruža usluge bogatima i veoma privilegovanim. Specijalizovao se za ukradena umetnička dela i antikvitete, ali kupiće i prodati sve što će mu doneti profit. Nakit, narkotike, konje čak i nekretnine. Više od jednog plemića se njemu obraćalo kada im je trebala brza gotovina, ili kada su želeli da prodaju nešto što nisu ni posedovali. Ima svoje pipke pružene duboko u svim društvenim slojevima. King je čovek bez savesti.“ „I ta aukcija – šta je to?“ „Tako King prodaje svoju robu. Njegove aukcije se održavaju jednom godišnje u jeku londonske sezone. Događaju se može prisustvovati samo po pozivu, a dobijaju ga kolekcionari sa dubokim džepom i malo poštovanja prema zakonu. Njemu nije dovoljno samo prodati. On –“ „Navodi ih da se bore jedan protiv drugog. Svaki od njih se takmiči, ne samo kako bi posedovao nešto.“ Alderidge je završio njenu misao. Ivory je zaklimala glavom. „Tačno tako.“


Vojvoda je iznenada pustio Blacka, ovaj se zateturao, malo pre nego što se ispravio. Alderidge je izvadio malu minijaturu iz svog džepa. „Ovu devojku. Da li si je video tamo?“ Black je ispravio svoj kaput i okovratnik i pogledao mračno u vojvodu. „Ovo je bilo potpuno nepotrebno Harcourte. Možda se toga setim sledeći put kada čujem da se oko Cape motaju gusari željni da dočekaju Odiseja i očerupaju ga.“ „Devojka. Reci mi da li si je video tamo,“ reči su mu bile čvrste. „Molim te.“ Black je duboko udahnuo i pružio ruku ka minijaturi. Okrenuo je prema mesečini i namrštio se. „Ne bih znao da ti kažem. Treba mi bolje svetlo.“ Alderidge je promrmljao nešto ispod glasa i nestao. Black je gledao za vojvodom, pre nego što se obratio Ivory. „Šta god da planirate sa Kingom, gospođice Moore, savetujem Vam iz dobre namere da još jednom dobro razmislite i ostanete podalje. Istina je da je moj posao sa Kingom prilično unosan, ali pre bih šakalu okrenuo leđa, nego njemu.“ Ivory ga je posmatrala. „Zašto mi sve ovo govorite?“ „Zato, gospođice Moore, što mi delujete kao prilično... fascinantna žena. Bilo bi šteta da Vas zadesi kakva nesreća.“ „Da li je ovo još jedan pokušaj laskanja, kapetane Black?“ „Ne, nije. Ovo je upozorenje. King je nestalan. Nepredvidiv. I ljudi koji pokušaju da naprave problem u Kingovom životu, imaju naviku da nestaju.“ Ivory ga je gledala u tišini. „Ali to ste već znali.“ Black je gledao u nju sumnjičavo. „Dobro poznajem Kinga i njegovu poslovnu praksu,“ priznala je Ivory. „Hmmm. Zamislite, verujem Vam.“ Black je zastao, a onda se nasmejao. „Ako – kada se umorite od Harcourta, molim Vas setite me se. Sve što je u mojoj moći da Vam pružim, Vaše je.“ „Nemojte davati obećanja, koja ne nameravate da ispunite,“ rekla je Ivory. „Nikada ne obećavam olako, gospođice Moore,“ rekao je Black ozbiljnog izraza lica. „Mmmmm. Pa, ako mi trebate da –“ „Da nam kažete da li ste videli devojku sa minijature.“ Alderidge se vratio sa lampom. Blago zadihan i žestoko namršten. Primakao je lampu bliže Blacku i pokazao na minijaturu koju je ovaj još držao u ruci. „Jeste li je videli tamo?“ Black je oklevajući skrenuo pogled sa Ivory i nevoljno vratio svoju pažnju na minijaturu u svojoj ruci. „Da. Da, verujem da je bila tamo.“ „Hvala Bogu.“ Alderidge je odahnuo. „Da li ste sigurni?“


Black je lagano slegnuo ramenima, a nešto u njegovom govoru tela se promenilo. „Onoliko koliko mogu gledajući minijaturu.“ „Ima plavu kosu, svetliju nego što je moja. Otprilike Vaše visine. Zelene oči. Mladež na levoj strani lica, visoko na obrazu.“ „Da. Bila je tamo,“ rekao je sa sigurnošću. „Da li je bila tamo sa tim gospodinom?“ upita ga Ivory. „Onim koji je pevušio?“ „Moglo bi se tako reći,“ kapetan je gledao u Alderidgea. „Molim Vas pojasnite,“ reče Ivory približavajući se Blacku. „Gospodin je doveo tamo.“ „Ne razumem. Da li je ona bila njegova gošća? Da li je ona trebala da prisustvuje aukciji?“ upitao je vojvoda, a njegovo ranije olakšanje sada je preraslo u konfuziju. Spustio je lampu kod nogu. „Ne.“ Blackove oči kliznule su na Ivory. „Ona će biti deo aukcije, sutra uveče.“ Hladna jeza užasa kliznula joj je niz kičmu. „Ona je na prodaju.“ „Da, koliko sam ja razumeo.“ Kapetan se udaljio od Alderidgea, koji je stajao potpuno mirno. „Grozna stvar.“ „Ti si je ostavio tamo?“ Vojvodin glas bio je jedva čujan. Black je podigao svoje ruke. „Ne tiče me se šta se dešava u tim modernim bogatim kućama. Ti bogataši imaju uvrnutu maštu.“ Alderidge je krenuo prema Blacku, ali ovog puta kapetan je očekivao njegov napad. Tako da je izmakao vojvodi. „Video sam je samo jednom pre nego što sam otišao. Čuo sam čoveka da kaže da će je držati negde gde neće moći da pravi probleme i da će je dovesti u Helmsdale ponovo, sutra uveče na aukciju. Ona bi trebala da predstavlja neku vrstu velikog finala.“ Ivory je osetila kako joj se žuč podiže do grla. „Da li ste nju čuli da je išta rekla?“ „Ne. Ćutala je kao zalivena.“ „I ostavili ste je tamo?“ Alderidge je ponovio svoje pitanje, a ovoga puta je bilo besa u njegovom glasu. „Znajući zašto je tamo?“ „Plaćen sam da obezbedim robu,“ reče Black oštro. „Predmete od porcelana, žada i zlata. Tričarije ljudi koji su vekovima mrtvi. Slike koje su stvorili sada već mrtvi ljudi. Stvari za ljude čiji buđelar prevazilaze samo njihova pohlepa i želja da poseduju nešto što niko drugi ne može. Odrastao sam u sirotinjskom delu Liverpoola, Harcourte. Svaki dan koji mogu da završim spavanjem u toplom i bez gladi koja nagriza moju utrobu je dobar dan za mene. Uradio sam sve što sam morao kako bih do toga došao i nastaviću i dalje tako. I neću se izvinjavati zbog toga. Ta devojka će preživeti, jer će morati. Baš kao i ja.“ „Ta devojka je moja sestra.“


Blackov divlji izraz je popustio. „Molim?“ „Ta plava devojka je moja sestra. Nestala je pre dva dana.“ Vojvoda je delovao kao da će Blacka rastrgnuti na dva dela. „Nisam znao.“ Blacku je bilo neprijatno. Ivory je stala između dva muškarca. „Naravno da niste.“ „Šta mogu da uradim?“ „Možete da nam date još neki detalj,“ Ivory je rekla sabirajući svoje misli. „Kapetan Harcourt pristaje da Vam ne prereže grkljan i nahrani Vama svoje voljene ajkule. Zauzvrat, Vi pristajete da nam kažete sve čega se sećate tako da njegovu sestru, koju ste Vi prepustili njenoj sudbini, možemo da vratimo kući.“ Pogledala je jednog, pa drugog. „Da li se slažete?“


Deveto poglavlje Kapetan Black nije mogao da im kaže mnogo više od onoga što im je već rekao i od onoga što je Ivory već znala. Kuća Halmsdale nalazila se van Londona, a prodao ju je pre skoro deset godina razuzdani aristokrata kako bi pokrio svoje kockarske dugove. Za one koje je to interesovalo, sada je bila u posedu čoveka koji je bio poznat pod imenom King. Šaputalo se da je bio najmlađi sin neke plemićke porodice, ali odbačen i izopšten zbog ubistva i prevare. Ivory nije nikada polagala mnogo u te priče – nije uspela da potvrdi bilo šta od toga, ali je znala koliko je King znao da bude nemilosrdan u svom sticanju bogatstva i moći. Ipak, nikada nije čula da je devojka ikada bila deo ponude. Ovo je bilo nešto novo. I ne manje šokantno. Black je brzo otišao, a Alderigde i ona su se vratili u vojvodinu kabinu na Odiseju. Vojvoda jedva da je progovorio, konstantno zureći u čašu brendija koju je više puta punio. Njegovo ćutanje, bilo je uznemirujuće više od svega. Sa njim kao bikom u radnji kineskog porculana, koji razbija sve oko sebe i zahteva da ide u potragu za sestrom, znala bi šta da radi. Ovako, bila je zatečena. Njen pogled lutao je malom kabinom, pogled joj je pao na dve gomile pisama, koje su stajale na stolu, vezane vrpcama. Sa mesta na kome je sedela, mogla je da vidi Alderidgevo ime napisano na prednjoj strani na pismo koje je stajalo na vrhu gomile, istim rukopisom koji je videla na porukama. „Da li su ovo pisma Vaše sestre?“ upitala je iznenađeno. Bilo je na stotine pisama na obe gomile. Vojvoda je zagunđao, što je ona shvatila kao da. „Ona je veoma plodan pisac,“ nastavila je Ivory. Trebalo joj je da Alderidge ponovo progovori. Ivory posegne za najbližim pismom, namerno nastupajući nekulturno. Kada se vojvoda nije pomerio, ona ga uze. „Da li spominje išta –“ „Ni u jednom od tih pisama se ne spominje ništa važno,“ rekao je Alderidge, a da je nije ni pogledao. „Nema spomena o čoveku kome je verovala, a koji ju je izdao na najgori mogući način. Nema spomena o bilo čemu što bi me navelo da okrenem brod i zaplovim nazad za Englesku onoliko brzo koliko bi vetrovi gonili. Ništa osim


anegdota sa baštenskih zabava i balova, muzičkih soareja, najnovije boje haljina koja je bila trenutno u modi među njenim prijateljicama. Priče o njenoj omiljenoj mački i njenim nestašlucima u kuhinji, kao i njenom omiljenom konju. O njenom omiljenom cveću, njenom omiljenom mirisu, o njenom omiljenom kolaču,“ zastao je. „Razmišljanja i pretpostavke šta bi bilo kada bi putovala sa mnom u Indiju.“ Ivory je ugrizla usnu, ugledavši sliku mlade devojke koja je otkrila svoju dušu bratu, koji je bio daleko ploveći svetskim morima. „Pisala je o onome što Vam nije mogla reći lično.“ Vojvoda je na kratko zatvorio svoje oči, ali je tvrdoglavo ostao nem. „Recite mi o čemu razmišljate,“ rekla je konačno, ne mogavši više da istrpi njegovo ćutanje. Alderidge ju je pogledao, a njegove sive oči bile su ledene i udaljene. „Ne želite da znate o čemu razmišljam.“ Popio je ono što je ostalo u čaši i posegnuo za flašom brendija. Ivory se nagnula napred i zgrabila flašu i skloni je. Trebao joj je trezan, mada ako je neko imao razloga da pije, bio je to on. Zadržala je bocu u ruci. „Sećate se našeg ranijeg razgovora, Vaša Milosti. O mogućnostima unajmljivanja mene za uklanjanje leševa.“ Zurio je u nju. „Nadam se da imate nekog ko Vam pomaže,“ reče on, a Ivory je osetila hladan bes u njegovim rečima. „Jer, trebaće Vam pomoć. Oni koji misle da prodaju...“ Zastao je, na sekund ostajući bez reči. „Rešićemo to,“ Ivory se trudila da joj glas ostane miran. Sive oči su se zagledale u njene. „Ja ću to rešiti.“ Alderidge je naglo ustao, a mala stolica se srušila i udarila o pod. Plamen u lampi ja zatreperio, praveći čudne senke na zidu. Hodao je malom kabinom, tri koraka u jednom pravcu i nazad. Odjednom je kleknuo ispred teškog kovčega blizu vrata i otvorio ga. Kopajući ispod gomile posteljine i knjiga, izvadio je dugu, glatku kutiju za pištolj. „I šta nameravate da uradite sa tim?“ Upitala ga je Ivory dok je iz kutije vadio dug, težak pištolj. „Šta se obično radi sa pištoljima gospođice Moore?“ Ivory je još uvek u ruci držala flašu brendija, lupila je njome o sto. „Ne potpisujte smrtnu kaznu svojoj sestri,“ rekla je. „Šta bi to trebalo da znači?“ „Gde je sada Beatrice, Vaša Milosti?“ zahtevala je Ivory. Alderidge ju je pogledao, a njegova vilica se stisla na način koji je dobro poznavala. „Ne možete mi reći, jer ne znamo gde je.“ Oslonila se svojim dlanovima na sto. „Zato i idem da je tražim.“


„Gde ćete je tražiti?“ „Negde u okolini Kentisha. Ona ne može biti daleko od te Halmsdale kuće.“ „Možda da, a možda i ne.“ Vojvoda je sada već punio svoj pištolj. „I ako pogrešnoj osobi, postavite pogrešno pitanje?“ upitala je Ivory. „Ako King shvati da njeno prisustvo može da prouzrokuje neželjene komplikacije na njegovom dobro isplaniranom dešavanju? Šta mislite šta će biti s njom?“ Struganje nabijača je stalo. „Biće zamenjena. Prvo ubijena, najverovatnije, a onda zamenjena. A onda ćemo, Vaša Milosti, tražiti njeno telo?“ Vojvoda je spustio pištolj na vrh kutije. „King je opasan čovek. Malo ceni ono što mu ne donosi moć i novac. Ako nešto izgubi vrednost, on ga jednostavno odbacuje.“ „Onda ću odseći glavu zmiji. Idem za Kingom. A onda ću tražiti Beau.“ „Suviše je dobro čuvan. Halmsdale je kao tvrđava sa celom vojskom koja ga čuva. Sa izuzetkom aukcija, niko nikada nije imao pristup imanju. I kada jednom uđete, ne možete izaći. Briljantno odrađeno. Samo prisustvo u toj kući čini Vas saučesnikom u šta god da se tamo dešava.“ „Kako znate sve to?“ „Već sam bila na jednoj od njegovih aukcija.“ „Zašto?“ Ivory je pročistila grlo. „Pribavljala sam jedan predmet za klijenta.“ „Znači, Vi poznajete Kinga.“ „Moglo bi se reći.“ „Onda mu možete prići.“ „Da.“ „Mogu li Vas onda unajmiti da ga ubijete?“ „Ja nisam ubica.“ „Ne.“ Vojvoda se nasmejao praznim osmehom. „Vi samo čistite za njima.“ Ivory je skrenula pogled. „Izvinite. To nije bilo fer.“ Alderidge je ustao iznervirano. „I šta sad?“ pogledao je u Ivory. „Šta bih dalje trebao da uradim'“ „Mogli biste da mi dozvolite da razmislim.“ Ustala je sa stolice, ne mogavši više da sedi. „Ne znam šta se desilo te noći na balu. Ali mislim da ste u pravu što smatrate da moramo da pretpostavimo da je onaj koji je pomogao Beatrici da ode iz Vaše kuće isti onaj koji je bio sa njom u Halmsdaleu.“ „Osoba koja ju je prodala.“


Ivory je zatreptala. „Mogu samo da nagađam da je dobra volja koju je pokazao te noći u stvari skrivala mnogo mračnije motive. Beatrice je bila ranjiva, uplašena i u bezizlaznoj situaciji. Možda je iskoristio situaciju kada joj se ponudio za pomoć. Možda joj je pretio. Možda joj je rekao da će Vas ili Vašu tetku osakatiti ili ubiti ako ne bude sarađivala. Očigledno je da je bila primorana da Vam napiše one poruke. Nema sumnje da se nadala da ćete je tražiti.“ Alderidge se naslonio na zid kabine i pokrio lice rukama. „Ja ne mogu ovo da kažem Helen. Ovo bi je ubilo.“ „Naći ćemo Beatrice. Ona je zasad sigurna, zato što ima vrednost. Ali moramo biti pametni. Čovek kao što je King ne reaguje dobro na pretnje. Moramo se uzdati u njegovu taštinu.“ „Moja ideja mi se više sviđa.“ „I koja bi to ideja bila? Razoriti Bastilju i spasiti Vašu sestru.“ „Njima je uspelo.“ Ivory je suzila oči. „Ne, nije. Počela je neorganizovana pobuna i ljudi su umirali. Nevini ljudi. Takav rizik neću da preuzimam, a nećete ni Vi. Čak ni ne znamo gde drže Beatriceu. I mislim da bi bilo najbolje da sve ovo meni prepustite da rešim.“ Njegove ruke su pale niz telo. „Ne isključujte me. Ne, kada smo tako blizu.“ Ivory je gledala u njega i videla brigu u njegovim očima. Srce joj se steglo. „Dogovorite sastanak sa tim Kingom,“ zahtevao je. „Sa Vama?“ „Da.“ „Apsolutno ne.“ „Zašto?“ „Zato što će Vas uništiti?“ „To nema nikakvog smisla.“ Ivory ga je proučavala. „Koliko vredi Vaša sestra, Vaša Milosti?“ Koliko Vaših brodova? Koliko Vaših akcija kompanije? Koliko od Vaše imovine?“ Alderidge je zurio u nju. „Svega toga,“ prošaputao je, glas mu je bio sirov. Ivory se suprotstavila emocijama koje su je obuzele. „I King će to znati. On će videti istinu, kao što je ja vidim sada.“ „Nije me briga. Sve ću mu dati, samo da mi je vrati nazad. Ona je moja sestra.“ Ivory mu je verovala. Osećala je da će zaplakati od samog intenziteta bezuslovne ljubavi za koju je ovaj čovek bio sposoban. Obuzdala je emocije, pre nego što su joj uništile i ono malo razuma za koji se čvrsto držala. „Iako je to galantan nastup, smatram da takav postupak nije neophodan, a ni razuman. King će pregovarati, makar samo zato što postoji


mogućnost da bi to moglo biti u njegovu korist. Ali morate imati poverenja i prepustiti meni da to uradim.“ Želela je da ga dodirne, ali je zaustavila sebe. Ovom čoveku nije trebalo njeno sažaljenje. Imao je suviše ponosa za to. Njemu je trebala njena pomoć. „Imam li izbora?“ upitao je „Uvek imate izbora, Vaša Milosti.“ Pogledao je u nju, a izraz lica mu je bio mučan. „Učiniću sve što je potrebno da je vratim nazad. Sve što imam je njegovo, sve dok je Beatrice sigurna.“ Ivory je zaklimala glavom. „Razumela sam.“ „Prokletstvo,“ sve frustracije i brige bile su sadržane u toj jednoj reči. Bio je čovek koji je komandovao drugima, čovek koji je navikao da ima kontrolu nad svakim aspektom svog života. Čovek koji je navikao da preduzima mere kako bi došao do cilja. A onda je ona tražila od njega da svu kontrolu preda u njene ruke. I nije potcenila značaj toga. „Verujem Vam,“ nije skrenuo pogled sa nje. „Hvala Vam,“ rekla je nežno. Udario je pesnicom u bedro. „Ja sam bio taj koji je trebao biti u stanju da zaštiti moju sestru. Da ne bude povređena.“ „I Vi to radite Vaša Milosti.“ „Kako? Stojeći Ovde?“ „Unajmljujući mene.“ Ona je težila ka nežnoj lakomislenosti, i morala je da razbije čudnu začaranost koja je zavladala malom kabinom. Spustio je glavu. „Nemogući ste,“ rekao je, ali bez ljutnje. Ugrizla se za usnu. „Bili ste u pravu, znate.“ „U čemu?“ Upitao je iznenada delujući umorno. „U tome što nisam dovoljno poznavao svoju sestru kako bi je zadržao na sigurnom?“ Ivory je pretpostavila da je sav brendi koji je popio počeo da deluje. Što je u stvari i bilo dobro. „Naprotiv. Poznavali ste je dovoljno dobro da shvatite da nešto nije u redu. Da pokušava nešto da Vam kaže u svojim porukama.“ Vojvoda je prošao rukama kroz kosu. „Takođe sam i pogrešio.“ Gledali su jedno u drugo na svetlosti lampe. „Ako mogu da predložim, Vaša Milosti –“ „Mogu li ja da predložim da prestanete da me zovete Vaša Milosti?“ „Molim?“ trgla se Ivory. „Želim da me zovete Max. Tako me zovu sve žene koje izvlače leševe iz sobe moje sestre.“


„Max,“ ponovila je njegovo ime. Zatvorio je oči na kratko. „Tako je već bolje,“ ponovo je pogledao u nju. „I želim da znate da ne mogu da garantujem da neću ubiti tog Kinga. I onaj koji je prodao Beatrice, može početi da broji sate svog preostalog života, do onog momenta kad saznam njegovo ime. Da li sam bio jasan?“ „Kristalno jasni.“ Bilo je besmisleno raspravljati se u ovom trenutku. „Odlično. Znaćete kada se to desi. Zbog uklanjanja tela i svega ostalog.“ Ivory je napravila grimasu. „To bi bilo lepo.“ „Ne očekujte da će ostati mnogo od njih, pa da ćete ih pakovati u gostinjsku sobu.“ „Prilično ste krvožedni, zar ne?“ „Isto bih uradio i da su Vas oteli.“ Ivory je zurila u njega. Max je pročistio grlo, kao da je upravo shvatio šta je rekao. „Ali opet, upozoren sam da ne potcenjujem Vašu sposobnost da se starate sami o sebi. I ne treba da očekujem da ćete se ikad naći na kućnoj zabavi sa aukcijom gde ćete Vi biti ponuđeni ljudima bez moralnih skrupula, zar ne?“ Nasmejao se iako je to zvučalo pomalo očajno i neujednačeno. „Da li je to uopšte pitanje?“ „Nisam siguran. Više nisam ni u šta siguran.“ Uzdahnuo je dok se rukama i glavom oslanjao na pregradu na zidu. „Moja tetka je bila jedina koja je bila potpuno u pravu, znate. Da sam ranije došao kući, onda možda –“ Ivory je tiho frknula. „Samooptuživanje Vam ne pristaje, niti je od bilo kakve koristi.“ „Ali možda sam mogao da sprečim Beatrice da se spetlja sa Debarryem –“ „Varate se ako mislite da biste mogli da kontrolišete jednu osamnaestogodišnju devojku i odgovorite je od nečega što je odlučila. Ako je htela Debarrya, imala bi Debarrya. Bili Vi ovde li ne.“ „Kako znate?“ „Zato što sam i ja nekada bila osamnaestogodišnja devojka.“ Nasmejali su se zajedno, ali je smeh brzo izbledeo. Sedeli su u tišini koju je povremeno narušilo samo pucketanje drveta. „Da li ste znali da su moja braća i moji roditelji bili mrtvi duže od šest meseci pre nego što sam saznao da sam nasledio titulu? I da je prošla još cela godina pre nego što sam mogao da se vratim u London?“ „Da li Vam nedostaju?“ Nije znala zašto ga je to pitala. Možda su ih bizarne okolnosti dovele do ove tačke. Možda je to bila čaura intimnosti u kojoj su se našli u njegovoj kabini.


„Jedva da sam ih poznavao. Većinu detinjstva proveo sam u školi. Otišao sam kada sam imao trinaest godina. Došao sam u London samo jednom pre nego što su preminuli.“ „Zašto niste ostali?“ brzo ga je upitala. „Mislim, u Londonu. Pošto ste saznali da ste postali vojvoda?“ Max je opet naslonio glavu na zid. „Jesam. Na kratko. Ali nisam se... uklapao.“ Pogledao je u nju. „Da li se sećate šta ste mi rekli te noći kada sam došao kući? Rekli ste mi da ovo nije moj svet. I bili ste u pravu. Nije bio tada ništa više nego što je sada. Došao sam kući pre deset godina kako bi otkrio da postoje upravitelji, sekretari, advokati i razni drugi ljudi koji su kompetentno nadgledali vojvodstvo. Beai je bilo osam i bila je u potpunosti ovisna o Helen – nisam joj bio potreban. Osim nekoliko potpisa s vremena na vreme, moje prisustvo je bilo suvišno. A ja sam se gušio. Ne možete da zamislite kako je biti zarobljen negde gde ne pripadate,“ naglo je zastao. Ivory je ćutala još jedan dug trenutak. Sagnula se i ispravila prevrnutu stolicu, a zatim potonula u nju. Posegnula je za bocom koja je bila ostavljena na stolu, prinela je svojim usnama, nagnula i pustila da joj tečna vatra spali grlo. „Nekada sam bila vojvotkinja,“ izgovorila je pre nego što je razmislila koliko je mudra bila njena izjava. „Nekad ste bili šta?“ „Jednom ste me pitali zašto me prijatelji zovu Vojvotkinja. To je zato što sam to i bila.“ „Ne razumem.“ „Treba da Vam objasnim kako neko postaje vojvotkinjom?“ „Da. Ne.“ On se namršti. „Ako ste vojvotkinja, zašto ste ovde? Na brodu sa mnom? Živite u Coven Squareu? Radite za gospodina Chegarre?“ „Zato što to više nisam. Moj muž je umro pre pet godina.“ „To nema nikakvog smisla. Vojvotkinja je i dalje vojvotkinja, čak i kad njen muž umre.“ „Ne ako je bila operska pevačica pre nego što je postala vojvotkinja. Ne ako je bila prezrena od strane vojvodine porodice, koji su je smatrali gramzivom oportunistkinjom.“ Dođavola, zašto mu je pričala sve ovo? I zašto nije mogla da prestane? Max se pomerio zureći u nju na svetlosti lampe, i skoro da je mogla da vidi deliće informacija koji su dolazili na svoja mesta iza njegovih očiju. Čak je i on, koji nikada nije bio u Londonu, morao čuti za neverovatnu bajku u kojoj je operska pevačica postala vojvotkinja.


„Bože svemogući,“ udahnuo je. „Vi ste bili vojvotkinja od Knightley. Vaš nadimak u stvari nije nadimak uopšte.“ Max je došao do stola sedajući na stolicu sa koje je ona ustala, pažljivo je posmatrajući. Ivory se tužno nasmejala. „Onda trebate da znate, Vaša Milosti, da ja shvatam kako je to ne uklapati se u svetu u kojem ste se našli. Nije postojao niko iz Knigtleyevog sveta ko mi nije dao do znanja da sam uljez, uključujući njegovu porodicu. Varalica koja je zaboravila svoje mesto i zbog toga treba biti kažnjena. Moje mesto je bilo negde u nekoj maloj seoskoj kućici, gde bih bila držana po strani, van vidokruga i umova i korištena samo u svrhu razonode s vremena na vreme. Ja nisam bila vrsta žene koju bi muškarac oženio. Sigurno ne čovek kao Knightley. Ali on nije mario. On – mi smo jednostavno prkosili svima, jer smo mogli.“ „Da li ste ga voleli?“ „Da.“ „I on je Vas voleo?“ „Da.“ „Da li je vredelo?“ „Da.“ Opet je zavladala tišina. Ivory ju je prekinula. „To je sve što ćete me pitati?“ „Šta je drugo bitno?“ Max je posegnuo za bocom brendija i izvukao je iz njenih ledenih prstiju. „Nekad me iznenađujete.“ Njegove usne su se izvile u osmeh, kao da ga sve ovo zabavlja. „Zašto ste nestali, posle njegove smrti?“ „Knightleyeva porodica je tolerisala moje prisustvo iz poštovanja prema vojvodi, dok je bio živ. Kada je preminuo, želeli su da budu sigurni da sam shvatila da će naći načina da me unište, ako nastavim da polažem pravo na titulu koja nikada nije ni trebalo da bude moja.“ „Žao mi je.“ Ivory slegnu ramenima. „To je bilo za očekivati. Operske pevačice se ne udaju za vojvode, bez širom otvorenih očiju.“ „Zašto se ne vratite na pozornicu. Još uvek ste legenda. Možete imati bilo kog muškarca kog poželite.“ Ivory je ćutala, pokušavajući da pronađe reči koje bi joj pomogle da je ovaj čovek razume. „Znate li kako sam došla dotle da pevam na najvećim pozornicama Evrope?“ „Ne.“


„Kada sam imala trinaest godina, čuo me je sasvim slučajno čovek koji je prolazio pored straćare u kojoj smo živeli, a koju smo zvali domom. Moja porodica je bila siromašna toliko da je bilo dana kada nismo jeli. Ovaj čovek je mojim roditeljima dao pet funti – više novca nego što su videli u čitavom životu – i odveo me sa sobom. Ispostavilo se da je bio vlasnik operske kuće u Londonu.“ „On Vas je kupio?“ „Rekao bi Vam da je investirao u mene. Naučio me je da čitam i pišem. I u zamenu za časove italijanskog, francuskog i odgovarajuće muzičko obrazovanje, ja sam postala Ivory Bellafiore i povratila mu poprilično novca od onoga što je uložio,“ zastala je. „Ali Ivory Bellafiore nije bila legenda, ona je bila iluzija. Bila je ’’femme fatale’’, zavodnica ili čarobnica, u zavisnosti od noći. Iluzija koju su muškarci želeli da poseduju, kako bi se hvalili svojom prijateljima. Iluzija koja se mogla kupiti. Ivory Bellafiore nije bila ništa više od predmeta koje kapetan Black prodaje, namenjen najboljem ponuđaču.“ Mogla je da vidi stezanje mišića na Maxovoj vilici. „Uradila sam mnoge stvari u životu kako bih preživela, stvari zbog kojih se neću izviniti jer su me dovele ovde gde jesam. Ali završila sam sa tim životom. Ivory Bellafiore više ne postoji, niti će više ikada. Više nisam nešto što se može posedovati. Moja sudbina je samo u mojim rukama. Ja biram, ja kontrolišem. Da li me razumete?” Posmatrao ju je, a emocije su se smenjivale u njegovim sivim očnim dubinama. „Da. Iz istog razloga sam ja kupio Odiseja. Nisam želeo da upravljam tuđim brodom i ljudima koji nisu moji, da plovim po kursevima i prema destinacijama koje nisu bile moj izbor,“ zastao je. „Iz istog razloga ne mogu da ostanem u Londonu. Ja nisam vojvoda. Nikad nisam ni bio.“ Bol se pojavila duboko u njoj, na samu pomisao koliko bi bilo teško biti sa čovekom kao što je on. Toliko je sebe videla u njemu. „Zašto ste mi rekli sve ovo? Ko ste Vi?“ Zato što ti verujem. Zato što imaš čast, srce i snagu. Zato što bih se u nekom drugom životu sigurno zaljubila u tebe. „Zato što ja znam Vašu tajnu, želela sam da Vi znate jednu od mojih.“ Nagnuo je stolicu napred na dve noge, približavajući joj se. Nije se pomerila. Bio je dovoljno blizu da je poljubi. Spustio je laktove na kolena, flaša se klatila među njegovim prstima, a njegove ledeno sive oči su je proučavale. Donja usna mu je bila vlažna i pod treperavom svetlošću lampe, blistala je. Mogla je da je oseti na svom jeziku, zamišljajući da je kuša na njegovom. Činilo se da joj srce u grudima lupa glasnije nego što bi trebalo, a želudac joj se grčio kao da se nalazi u sred uzburkanog


mora. Njena kontrola je klizila vukući sa sobom i njen zdrav razum. „Mislite li drugačije o meni? Sada kad znate ko sam? Stvari koje sam uradila?“ Pitanja su izletela sama od sebe. „Stvari koje ste uradili?“ Čelo mu se nabralo. „Prodavala sam sebe, Max?“ Eto. Rekla je. „Pre nego što sam skupila dovoljno snage da svoj život preuzmem u svoje ruke.“ Zurio je u nju. „Znam ko si ti. Ti si Ivory Moore. Ti si žena koja je obukla leš kako bi spasla moju sestru. Žena koja me je poljubila, kako bi me spasla od mene samog. Ti si jedina osoba koja razume zašto nikada sebe neću zarobiti životom koji su mi sudbina i okolnosti odredile.“ Progutala je, emocije su je gušile. „Ti si žena kojoj verujem.“ Naglo je ustao i stolica se sa tupim udarcem vratila na sve četiri noge. Flašu je pažljivo i polako spustio na sto. Posegnuvši prema dole, uhvatio je za ruke i povukao je na noge. Proučavao je njene ruke, pre nego što ih je prineo svojim usnama. „Žena koju želim više od svega.“ Želja se probudila u njoj i smestila negde duboko u njenom stomaku. Činilo se da je vreme stalo. Njegove usne ljubile su njena zapešća. „Max,“ zvučalo je kao molba, a trebalo je da bude protest. „Lagao sam,“ reče on. Pritisnuo je svoje usne o njen dlan, a kolena su joj zaklecala. „Šta?“ Bilo je teško pratiti tok razgovora sa osećajem njegovih usana na njenoj koži. „Rekao sam da više ni u šta nisam siguran,“ rekao je tiho. „Siguran sam u tebe.“ Ivory je pretražila njegove oči i videla samo sirovu ranjivost u tim jasnim sivim dubinama. „Imaš više hrabrosti nego bilo ko koga poznajem,“ šapnuo je, vukući je bliže sebi, ruku i dalje spojenih. „Pijan si.“ „Ne dovoljno. Ali bih voleo da jesam.“ „Šta?“ „Da sam pijan, to bi moglo opravdati ono što ću da uradim.“ Ivory nije stigla ni da mu odgovori pre nego što ju je poljubio. Ovaj poljubac nije bio jedan od nežnih. Ovo je bio poljubac muškarca koji je tražio zaborav i utehu. Tiho je zacvilela, mešajući svoj očaj sa njegovim. Pustio joj je ruke kako bi svojim prešao preko njenih leđa, krivine njene stražnjice i bokova, a zatim uz njena rebra i ramena. Osetila je njegove prste kako se spuštaju niz njen vrat, ključnu kost. A onda joj je dodirnuo grudi, palcem je pomilovao njenu bradavicu preko tkanine steznika. Svojim jezikom istraživao je unutrašnjost njenih usta dok je


rukama prekrio njene grudi, stiskao ih i milovao i time slao talase čiste ekstaze kroz njeno telo. Podigao je i nosio dok leđima nije udarila o zid. Svoje ruke omotala je oko njegovog vrata, a prste umrsila u njegovu gustu kosu. Zarežao je od zadovoljstva. A ruka mu je pala sa njene dojke na krivinu stražnjice, gužvajući tkaninu suknje, kao da je želeo da je strgne sa nje. Mogla je da oseti pritisak njegove erekcije u dnu stomaka kroz slojeve njihove odeće, koja je predstavljala iritantnu prepreku. Prsti su joj napustili njegov potiljak, spuštajući se niz leđa, prateći dolinu kičme, pa preko njegove zadnjice i mišića butina. Njene ruke su sada milovale sve one delove kojima su se njene oči dosada samo izdaleka divile. Bože, kako je bio tvrd posvuda. Svojim milovanjem ga je podsticala, on je zastenjao plenivši joj usta svojim jezikom. Otvorila se prema njemu, puštajući da preuzme punu kontrolu. Ruke su mu se pomakle prema njenom licu, držeći je čvrsto pod svojim poljupcem, sve dok mu prsti nisu skliznuli niz njene dojke, konačno se zaustavljajući na njenim kukovima. Njegove usne napustile su njene, ostavljajući trag spaljene kože niz njen vrat i duž vrhova grudi. Glavu je zabacila unazad, pokušavajući da dođe do daha, ali to je bilo nemoguće. Trebala je ruke ovog čoveka na svom telu. Njegove usne na njenoj koži. Svuda. Sve odjednom. Vatra koja se zapalila u njenom stomaku i širila se bedrima bila je nepodnošljiva. Pokušavala je da mu se približi, kao da je mogla da spoji svoje telo sa njegovim i nađe oslobođenje koje joj je tako očajnički trebalo. Ali između njih bili su slojevi odeće koji su im stajali na putu. Zacvilela je frustrirano, a Max ju je podigao. Ometena suknjama, nespretno je omotala noge oko njega. Sve to nije bilo važno, jer je kroz tkaninu mogla da oseti njegovu tvrdu erekciju tamo, tačno tamo gde je i trebala da bude, pritisnutu na mesto koje je već slalo iskre zadovoljstva kroz svaku ćeliju njenog tela. Zaječala bi da Max nije počeo da se kreće u ritmu za kojim je celo njeno telo žudelo. Pritisla se uz njega, zatvorila oči, a glava joj je pala na njegovo rame. Prste je uplela u njegovu kosu i dahtala, boreći se za vazduh dok je orgazam u njoj nadolazio kao talas plime. Držao je čvrsto dok je drhtala, utiskujući poljupce u krivinu njenog vrata, puštajući je da se izvuče iz ovog vihora zadovoljstva u njegovim snažnim rukama. Kada je i poslednji potres iscureo iz njenih udova, podigla je glavu, bila je izgubljena. Max je poljubio snažno, polako je spuštajući, sa rukama na njenim leđima. Što je bilo dobro, jer Ivory uopšte nije bila sigurna da bi mogla da stoji na svojim nogama. Polako se odmakao, ponovo pretražujući njene oči svojim. I dalje je imao svoje ruke na njenim leđima, a njegov dodir je ometao svaki racionalan tok njenih misli.


„Obećao sam sebi da ću sačekati sa ovim,“ reče on. I protiv sebe još uvek je mogla da oseti čvrst dokaz o njegovoj potrebi. „Obećao sam sebi da se ovo neće desiti sve dok ne pronađem Beatrice.“ „Max –“ „Ne mogu ovo sad da uradim. Ne mogu ti sada dati ono što zaslužuješ.“ Šta je zasluživala? Upravo joj je pružio zadovoljstvo koje nikada, u celom svom životu do sada nije iskusila. Zadovoljstvo koje je brisalo sve reči, trgalo sve misli iz njene glave, a da je nije ni skinuo. Ali, šta se desilo sa njenim principima? Šta se desilo sa politikom o klijentima i distanci koju treba držati u svakom trenutku? Kada je odbacila sve to samo da bi bila sa ovim čovekom? Max je bio u pravu. Nisu mogli ovo. Ona nije mogla. Ne još. Nekada je to znala. Bog neka joj je u pomoći, bila je u ovome preko glave. „Nemoj misliti da je to zato što te ne želim Ivory Moore,“ rekao je, a glas mu je bio pun bola. „Ne,“ prošaputala je. „Ne mislim.“ Prsti su joj preleteli preko njegovih pantalona, preko bokova. Zastenjao je i odmaknuo se. „Trebalo bi da se odmorimo,“ rekla je brzo, trudeći se da joj glas deluje normalno. „Ne možemo ništa preduzeti pre jutra.“ Lažljivice. Postoji toliko toga što bi pre jutra mogli da urade. „Doći ću rano ujutro.“ Krenula je prema vratima. „Gde misliš da ideš?“ zahtevao je vojvoda. „Kući.“ „Đavola ideš. Previše je opasno.“ „Biću ja dobro.“ „Ne ideš nikuda dok ne svane. I ja ću biti sa tobom. Spavaćeš tamo.“ Pokazao je prstom na krevet koji se nalazio u najudaljenijem delu kabine. „Sa Vama?“ Zažalila je odmah čim je izgovorila ove reči. Šta joj je? Njegove oči su potamnele do boje kaljenog čelika, a vilica mu se ponovo stisnula. Bila je svesna da je njena reakcija činila da prihvata njegovu odluku. Kao da su samo rešavali sitne detalje njihove veze. „Bilo bi to neugodno, gospođice Moore. Suviše je mali za nas oboje.“ Njegovo lice nije ništa otkrivalo. Pokušavao je da nastupi razumno, časno. Ne, ako bih bila na tebi. Ili pod tobom. „Ne mogu da uzmem Vaš krevet.“


„Postoje još dva kreveta u lekarskoj sobi, jedan u kabini prvog oficira i na desetine u potpalublju. Snaći ću se,“ bio je odlučan. „Ima dodatnih prekrivača u kovčegu, ako Vam bude hladno. I niko Vas neće uznemiravati.“ Nije znala šta je gore: olakšanje što su razum i čast prevladali ili njeno razočaranje što se to desilo. „Max –“ „Nisam mogao da sačuvam svoju sestru na sigurnom. Možete li u sebi naći imalo vere da Vas mogu sačuvati barem na jednu noć?“ Čist očaj koji je obojio njegov glas izbio joj je vazduh iz pluća i stegao njeno srce. „Naravno.“ Progutala je knedlu koja joj je stajala u grlu. „Doći ću do Vas ujutro.“ Okrenuo se od nje, zaustavivši se samo kako bi otvorio vrata. „A onda idemo po moju sestru.“


Deseto poglavlje Začudo, Max je zaspao. Možda zato što je najzad imao pravu informaciju o Beatrice, informacija koja bi mogla da mu pomogne da je vrati. Doduše, nije još uvek znao kako, ali znao je da će moći. Time nije bilo sve gotovo, ali imali su odakle da krenu. Ili možda zbog brendija. Možda je lagao Ivory kada je rekao da nije pijan. Ako jeste bio, možda je imao opravdanje što je uzeo u naručje i naslonio na zid na način za koji je sebi obećao da neće, bar dok se sva ova zbrka ne reši. Želeo je mnogo više. Da skine svaki deo odeće dok ne ostane ništa između njih. Da je obožava svojim rukama i svojim jezikom na način koji ona zaslužuje. Da je stavi ispod sebe i zadirkuje i kuša dok se ponovo ne raspadne. Da hrani njenu želju i svaku njenu žudnju sve dok njegovo ime i njegovo telo ne ispune svaki deo njenog bića. Nije bio pripremljen na njenu strast. Nije bio pripremljen na način na koji se raspala u njegovom zagrljaju, ali je bilo najosećajnije, najerotičnije iskustvo u njegovom životu. A ono najteže, bilo je odstupanje od nje. Ali, nije bio pripremljen ni za njeno priznanje, a ono je više od intimnosti koju su podelili uzburkala nepoznate, čudne emocije u njemu. Poverila mu je dar. Komad njene prošlosti. Ko je ona bila. Taj dar bio je nešto najvrednije što mu je ijedna žena dala. Ikada. Toliko toga o Ivory Moore sada je imalo smisla. Vojvoda od Knightleya bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Engleskoj. I to ne samo zbog bogatstva koje je posedovao ili beskrajnih veza unutar vlade, industrije, društva i sudovima. Već i zato što je učinio svojim poslom da zna ljude i njihove tajne. Max nije nikada lično upoznao vojvodu, ali svi su želeli da budu u njegovoj blizini i imaju njegovo poštovanje. Važio je za čoveka koji je mogao da podmaže desni točak i navede ga da ide u pravcu koji njemu odgovara, kao i da ga zakoči kad god to poželi. Pitao se ko je neuhvatljivi gospodin Chegarre za koga je Ivory sada radila. Možda je bio sekretar ili advokat pokojnog vojvode. Neko ko je bio upoznat sa tajnama i političkim manevrima Njegove Milosti i shvatio kako sa njima da manipuliše. To bi objasnilo kako je Ivory počela da radi za njega i poverenje koje je imala od strane tog čoveka. Jer i ona je sigurno sa sobom donela svoja znanja iz prethodnog života


na sceni. Veza sa ljudima kao što su Elise de Vries i Alexander Lavoie, za početak. Ljudi kao što je Gil. I braća Harris. Nije ni čudo što ju je gospodin Chegarre zaposlio. Bez obzira kako je došlo do toga da radi za tog čoveka, činjenica je da je dobro naučila svoj posao. Sinoć joj je rekao da joj dozvoljava da se sama nosi sa Kingom. Bio je dovoljno inteligentan da shvati da će morati da joj veruje, ali nameravao da ide sa njom gde god je trebalo da se ide. Da joj pomogne da uradi šta god je morala da uradi. Izabrao je jedan od kreveta u lekarskoj sobi iz prostog razloga što je ta soba bila najbliža njegovoj kabini, gde je Ivory spavala, a odatle bi je sigurno čuo ako bi pokušala da ode. Sunce je tek krenulo da izlazi, šaljući slabu svetlost kroz prozor sobe, tako da je još uvek bilo mračno. Vrata njegove kabine bila su još uvek zatvorena, i pitao se da li ona još uvek spava. Stao je ispred vrata pokušavajući da uhvati bilo kakav zvuk, ali u kabini je vladala tišina. A prizor nje sklupčane u njegovom krevetu ostavio ga je bez daha. A slika nje kako sedi u njegovoj kabini, trljajući svoje lepe oči u pokušaju da sa njih odagna san ili možda češlja svoju zamršenu kosu, probudio mu je nepoznati osećaj čežnje. Iznenada je shvatio da nikada dosad nije doveo ženu u svoju kabinu. Uglavnom zato što je brodski krevet bio premalen za tu vrstu aktivnosti. Ali znanje da je Ivory bila u njegovoj kabini, u prostoru koji je bio uvek samo njegov, naveo ga je da poželi stvari koje do sada nije mogao da zamisli da bi ikada poželeo. Ženu kojoj bi nedostajao dok plovi morima. Ženu koja bi ga čekala, dočekivala ga toplim osmehom i toplim krevetom. Ženu koja se uklapa u njegov svet. U njegov život. Zauvek. Max je pokucao na vrata i čuo prigušen odgovor. Bila je budna. Pokucao je ponovo i sačekao jedan otkucaj srca pre nego što je ušao u kabinu. „Dobro jutro –“ Naglo je stao. „Dobro jutro, zaista, Vaša Milosti.“ Alexander Lavoie je sedeo na jednoj stolici u njegovoj kabini, sa jednim stopalom preko kolena druge noge. U ruci je držao čašu brendija, koji je sinoć ostao na stolu. Nije bilo znaka od Ivory Moore. Zabrinutost ga je preplavila. „Šta, dođavola radite ovde?“ Nije ga bilo briga što zvuči nepristojno. „U ovom trenutku? Uživam u čaši odličnog brendija. Mora da je francuski. Moji komplimenti.“ „Ali, nije ni osam sati ujutro,“ obrecnu se Max, prekrstivši ruke na grudima naslonio se na vrata kabine. „Nije li malo prerano za piće?“


„Ah, ali ja ovo smatram noćnom kapljicom. Moji sati su nešto drugačiji od onih vrednog momka kao što ste Vi.“ „Gde je gospođica Moore?“ Max nije bio raspoložen za igre. Alex je vrteo sadržaj svoje čaše. „Da li znate da sam ja postavio isto to pitanje pre manje od dva sata kada sam svratio u Chegarre & Associates i bio obavešten da je gospođica Moore došla ovde. U veoma nepristojno vreme. I pomislio da bi bilo fino da svratim na putu kući.“ Max je nepomično gledao u Lavoiea. „Ovo Vam nije na putu kući.“ Lavoie je slegnuo ramenima. „I došli ste ovamo da se uverite da nisam vezao, zapušio usta i zatočio gospođicu Moore?“ Lavoie je podigao pogled sa svoje čaše i zagledao se u Maxa. Odmeravali su se u tišini. „Nisam ni mislio da biste joj zapušili usta. I nisam ni mislio da biste je zatočili.“ „Pazite, gospodine Lavoie.“ Čovek je nagnuo glavu i stavio čašu na sto sa osmehom na licu. „Rekla mi je da Vas zamolim da budete na raspolaganju ovog popodneva. U Vašoj kući u St.Jamesu.“ U Maxu je rasla ljutnja. Na samog sebe jer nije predvideo da će se ovo desiti i zato što ga je očigledno gospođica Moore dobro upoznala. „Gde je ona?“ upitao je hladno. „Spomenula je nešto o nekom sastanku. Zamolila me je da joj pozajmim svoju kočiju. Bio sam presrećan da joj izađem u susret iako me je to dovelo u situaciju ili da sedim ovde sat vremena ili da unajmim“ – njegove usne su se iskrivile u gnušanju – „neku od gradskih kočija.“ „Ostavila Vas je ovde kako biste me sprečili da pođem za njom.“ Prokletstvo, izigrala ga je. Ostavila ga je ovde, a ona je otišla kod Kinga. A on nije imao pojma kako da je pronađe. Udario je dlanom u vrata u frustraciji. Lavoie je povukao prstom po rubu čaše. „Jasno mi je i zašto.“ „King drži moju sestru. Planira da je proda kao što se prodaje ždrebica u Tatersallsu.“ „Svestan sam toga.“ „A ja trebam da sedim ne radeći ništa?“ „Ne.“ Tamne obrve su se skupile. „Vi trebate da joj verujete.“ „Očigledno je da ona meni ne veruje!“ Lavoie je zavrteo glavom. „Nije u pitanju poverenje, Vaša Milosti.“ „Nego šta?“


„Možda je spomenula nešto o tome da postajete opasna destrakcija.“ Rekao je to da deluje bezazleno, ali Max je znao bolje. „Gospođica Moore veoma žali ako Vas je ičim uvredila, ali je potpuno posvećena svom poslu. Trebate biti zadovoljni.“ Poslednja rečenica izgovorena je sa oštrinom. Ah da. Gospođica Moore i njena posvećenost poslu. Gospodinu Chegarreu i njegovoj prokletoj firmi. „Zašto niste otišli s njom?“ Max je zahtevao iznervirano, ignorišući vrućinu koja ga je zahvatila. Ako on nije mogao da bude sa njom, onda je Alexander Lavoie trebao. Nije morao da mu se sviđa ovaj čovek, da bi znao da bi on zaštitio Ivory ako bi to bilo potrebno. Lavoie je bio pametan koliko i opasan. Chegarre je učinio dobru stvar kad je njega zaposlio. „Nisam potreban gospođici Moore, kao ni iko drugi, da joj diše za vratom.“ Poenta je bila jasna. Jedna misao je pogodila Maxa. „Zašto radite za njega?“ Zahtevao je. „Zašto radite za gospodina Chegarrea?“ „Zašto ja radim za gospodina Chegarrea?“ ponovio je Lavoie, odugovlačeći. Sada ga je obuzelo i nestrpljenje pored besa koji je već osećao. „Gospođica Moore Vas je predstavila kao saradnika. Ipak, očigledno je da ste čovek sa sredstvima. Vi posedujete kartaški klub, veoma uspešan. Pretpostavljam da posedujete bogatstvo koje može parirati mom, što znači nešto. I zašto biste onda nastavili da radite za gospodina Chegarrea?“ „Ah,“ Lavoie je rukom skinuo nevidljiv trun sa svog sakoa. „Recimo da je to čin lojalnosti, pomažem kad god mogu.“ „Zašto?“ „Zašto je važno?“ „Zato što volim da razumem zašto ljudi rade ono što rade. Zato što volim da znam odakle ljudi dolaze, gde bi hteli da idu i šta su spremni da urade da bi tamo stigli.“ „Zvučite kao Vojvotkinja.“ „Shvatiću to kao kompliment.“ „Trebali bi.“ Lavoie ga je dugo proučavao pre nego što je progovorio. „Chegarre mi je pozajmio kapital koji mi je bio potreban za početak. Upoznao me sa pravim ljudima. Pomogao mi da uspostavim veze koje su bile od vitalnog značaja za moj uspeh. Odavno sam u potpunosti isplatio monetarni dug, ali takva ljubaznost zaslužuje više od pravovremenog plaćanja. Lojalnost zaslužuje lojalnost.“ Uprkos svom gnevu, Max je osetio da se polako opušta. Možda nije dobro poznavao ovog čoveka, ali je poznavao mnoge slične njemu. Svakoga dana na Odiseju on je svoj život stavljao u ruke takvim ljudima. „Hvala Vam. Na iskrenosti.“


„Nema na čemu.“ Lavoie je stegnuo prste. „Da li ste je odveli u svoj krevet? Vojvotkinju?“ Max je zurio u čoveka, pitajući se da li je dobro čuo. „Molim?“ „Kada smo već iskreni jedan prema drugom, ovo je jedno razumno pitanje.“ „Kako je to razumno?“ Max je izašao iz stanja šoka. „Da li ste?“ Alex je ponovio svoje pitanje. „Zašto ne pitate nju?“ Max je suzio oči. „Jesam. Nije htela da mi kaže.“ „Neću ni ja.“ Lavoie je stisnuo svoje usne. „Vidim zašto joj se sviđate.“ „Zašto? Zato što ne kružim oko nje kao lešinar, ogovaram i koristim njen privatni život za kratkotrajnu zabavu? Mislim da je imala previše toga u svom životu, zar ne?“ Max je bio ljut. Lavoieove oči su se izoštrile. „Vi znate ko je ona?“ „Naravno da znam ko je ona.“ „Prepoznali ste je.“ „Ne, nisam je prepoznao. Prvi put kad sam je u životu video, bilo je kada je odvezivala mrtvog grofa u krevetu moje sestre.“ „Kako onda znate ko je ona?“ „Ona mi je rekla.“ Lavoieove obrve su skočile do korena kose. „Ona Vam je rekla?“ „Da.“ „Kada?” Max je prekrstio ruke. „Kada je to poželela.“ Lavoie ga je posmatrao kao dečak koji je upravo prevrnuo kamen i otkrio kućnog duha. „Ima li u tome ičeg pogrešnog, gospodine Lavoie?“ upita Max „Ne,“ Lavoie ga je i dalje posmatrao. „Ima li još nešto što biste mi rekli o gospođici Moore?“ „Ne.“ „Onda napustite moj brod.“ Lavoie je i dalje stajao u mestu. „Smem li da Vas pitam o Vašim planovima za ovo jutro, Vaša Milosti.“ „Ne, ne smete.“ Lavoie je seo uzdahnuvši. Max je zatvorio oči, moleći se za strpljenje. „Za ljubav svega što mi je sveto, neću učiniti ništa što bi omelo njen sastanak. Ja čak i ne znam gde je otišla.“


„Drago mi je čuti.“ Alex je iskapio čašu. „Mrzeo bih ako bih morao da Vas vežem, zapušim Vam usta i držim Vas zatvorenog.“ Max je ignorisao ove njegove reči. „Da li će ona biti sigurna?“ Čaša je zastala na pola puta do stola. „Da li će gospođica Moore biti sigurna? Od Kinga? Da li će je on povrediti?“ Lavoie je spustio čašu na sto. „Stalo Vam je do nje.“ „Naravno da mi je stalo.“ Mislim da sam napola zaljubljen u nju. Ta nepoželjna misao ga je sledila. To je smešno. Divio joj se, naravno. I nije mogao da porekne ogromnu želju koju je osećao svaki put kada je bio u njenoj blizini. Ali, to nije bila ljubav. Užasnut, povukao se. „Hoću da kažem, da brinem za ženu koja je preuzela na sebe obavezu pregovora za oslobađanje moje sestre.“ „Ah,“ Ovaj Lavoieov odgovor dao je Maxu na znanje da ga nije mogao prevariti. „Šta sam Vam rekao o potcenjivanju Ivoryne sposobnosti da se stara o samoj sebi?“ upitao ga je Alex. „Ne trebate joj.“ „Ne osećam se nimalo bolje.“ Lavoie je ustao i nagnuo se preko stola. „Moj posao ovoga jutra nije da učinim da se Vi osećate bolje, Vaša Milosti. Moj posao je da Vas držim podalje od nje.“

Dan je počeo mračno i sivo i ništa se nije popravio kako je jutro odmicalo. Oblaci su bili nisko, preteći snegom ili kišom ili čak oboma, a vetar koji se podigao činio je da prozori na kočiji zveče na njenom putu do severnog predgrađa Londona. Prošlo je skoro godinu dana otkad je poslednji put bila u Halmsdale House. Ispod točkova kočije, šljunak je škripao dok su prolazili pored tihog drveća, čiji su vretenasti prsti dopirali do zimskog neba. Ivory se pomerila, gledala je kroz prozor pokušavajući da se skoncentriše na skorašnji sastanak. Trudila se da ne razmišlja o onome što se dešava na Odiseju. Max je sigurno bio besan kada je otkrio da je otišla. Pre će pakao osvanuti u ledu nego što će Maximus Harcourt sedeti mirno i čekati, dok ona pregovara sa Kingom o Beatriceinom oslobađanju. Kakvo god da joj je poverenje sinoć ukazao, od jutros je zažalio i povukao ga njenom obmanom. I zbog toga je osećala duboku bol. Ali očajna vremena su zahtevala očajne mere, a to nije smelo da ima veze sa njom i njenim osećanjima. Budućnost osamnaestogodišnje devojke visila je u vazduhu,


Ivory nije smela da zakaže. Ako je mislila da Beatrice iz svega ovoga izađe netaknuta, Ivory je morala da ostane prisebna i da svoje potrebe i svoja osećanja ostavi po strani. Alexova kočija zaustavila se ispred masivnih vrata koja su bila postavljena na impozantnim kamenim stubovima, sazidanim u prošloj dekadi. Oba kamena stuba su se nastavljala u visoku kovanu ogradu i Ivory je znala da je njome opasano celo imanje oko kuće. Efekat je bio zloslutan. King nije podnosio znatiželjne ljude. Dva čoveka su istupila pred kočiju, a Ivory nije mogla da čuje razgovor između njih i vozača. Odjednom su se vrata kočije otvorila i pojavila se glava jednog od stražara. „Kojim poslom dolazite?“ Nije bilo reči dobrodošlice. „Gospođica Moore želi da vidi Kinga,“ rekla je glatko. „On me očekuje.“ Čuvar je gledao u nju. „Mogu se kladiti u to.“ Ivory je gledala u njega bezizražajno. Nije mogla ni da nabroji sa koliko je njih, sličnih ovome imala posla. Svi su bili isti, u celom svetu. „On me očekuje,“ ponovila je. „I mrzim da objašnjavam zašto kasnim.“ Stražar se pomerio. „Otvoriću kapiju.“ „Bilo bi pametno.“ Njen ton je bio leden. „Danas je veoma zauzet,“ rekao je stražar grubo, kao da ne može da joj dozvoli da njena reč bude poslednja, i zalupio vratima kočije. „Kladim se da jeste,“ promrmljala je Ivory dok se kapija otvarala i kočija krenula u pravcu kuće.

King je Ivory podsećao na rane portrete Henrya VIII. Bio je lep, sa kosom crveno-zlatne nijanse, bledo plavim očima, lica nepopustljivog i staloženog. Bio je obučen u prigušene boje, a nedostatak šarenila odeće nadoknađivao je nakitom. Igla za kravatu bila je ukrašena rubinom veličine vrapčijeg jajeta, a zlato i dragulji blistali su na prstima ruku, a u jednoj je držao i štap od ebonovine. Fizički bio je prelep muškarac, ali Ivory je znala da se ispod tih slojeva krije opasna tama. „Dobro jutro, Vojvotkinjo!“ uzviknuo je ulazeći u radnu sobu, procenjujući je svojim očima od glave do pete. „Prošlo je mnogo vremena od kako je ova kuća imala čast da Vas dočeka. Zapanjujuće lepa, kao i uvek.“


„Hvala Vam.“ Sa velikom pažnjom je odabrala ovu haljinu koja je i otkrivala i laskala. Upravo ono što je King želeo da vidi. Ivory mu je ponudila svoju ruku, koju je on prihvatio, blago je stegao i prineo svojim usnama. „Dobro izgledate, King,“ rekla je skromno. „I jesam dobro,“ odgovorio je on, pokazavši Ivory na nisku stolicu koja je bila okrenuta prema masivnom stolu od mahagonija. Ivory je sela i posmatrala Kinga dok je zauzimao svoje mesto na teškoj stolici iza stola. Ovo nije bilo slučajno, znala je. „Bavili ste se preuređenjem od moje poslednje posete,“ rekla je blago, razgledajući radnu sobu. Jedan zid bio je od poda do plafona prekriven knjigama, gde su se viši naslovi mogli dohvatiti samo uz pomoć kliznih merdevina, izrađenim izričito za tu svrhu. Plafon je bio ukrašen kerubinima i drugim stvorenjima koja su se borila za prostor duž ivica. Zidovi su bili prekriveni raskošnim tapetama i ukrašeni nizom uokvirenih slika koje su prikazivale bitke ili pohotne žene okružene izobiljem. Osvetljenje je bilo od kristala, a nameštaj jako pozlaćen. Bila je to soba opremljena da impresionira. Ivory je osetila da se guši. „Nebesa,“ Ustala je i prišla platnu koje je visilo u blizini radnog stola. „Da li je ovo Rubens?“ Slika je prikazivala ženu koja je stajala iznad muškarca koji je ležao, gurala mu glavu unazad i prerezala vrat zakrivljenim mačem. Anđeli su lebdeli iznad para i tiho posmatrali. King je ispustio zvuk oduševljenja. „Judita obezglavljuje Holoferna. Nije li najbožanstvenija stvar koju ste videli?“ „Sasvim.“ Uprkos užasnoj sceni, detalji su bili izuzetni. „Mislila sam da je izgubljena.“ „Ništa nije izgubljeno dokle god neko zna gde da traži.“ King je protrljao svoje ruke. „Sa ovom slikom nisam mogao da se rastanem.“ Njegov osmeh izazvao je kod Ivory neprijatan talas hladnoće koji joj je gmizao kičmom. „Pogledaj njen izraz lica, Vojvotkinjo. Tačno zna šta radi. Neverovatno, zar ne? Pomalo me podseća na Vas.“ Ivory se nasmejala kao da joj ova njegova izjava neizmerno prija. „Ne mogu Vam reci koliko cenim ženu koja poseduje tako redak talenat kao što je ovaj prikazan na slici. Rubens je bio majstor svog zanata.“ Nagnuo se unazad u svojoj stolici. „Baš kao i Vi. Da li znate da mi je bilo šesnaest kada sam vas video prvi put na pozornici, Vojvotkinjo? Uvek sam mislio da je neopisiva sramota što više ne nastupate.“ Ivory se ukočila. „Žena koju ste videli na pozornici je umrla, King. Više ne postoji. Nastavila sam dalje. I uživam u onome što radim.“ Kingova usta su se iskrivila. „Zato što ste dobri u tome.“


„Polaskana sam.“ „I treba da budete. Kad smo već kod toga, da li je sve prošlo kako treba sa dijamantskom ogrlicom?“ „Jeste.“ Ivory se ponovo zagledala u sliku. „Mom klijentu je laknulo kada mu je vraćena.“ „Sledeći put neka bolje razmisli kome će je okačiti oko vrata, zar ne?“ „Tako nešto.“ „Kao što sam rekao, ništa nije izgubljeno dokle god neko zna gde da traži.“ King je zastao. „Ali ovoga puta niste došli ovde u potrazi za dijamantima, zar ne?“ Ivory se konačno okrenula od slike, oslanjajući se na godine iskustva. „Ne. Ne dijamante.“ „Šta onda?“ „Devojku.“ King je nagnuo glavu, izraz lica mu je bio nečitljiv. „Devojku?“ „Mmmm. Čula sam nešto.“ „I šta mislite da ste čuli, Vojvotkinjo?“ „Čula sam da ste dobro platili tu plavokosu za svoju aukciju. Otprilike joj je osamnaest godina, i plašim se da je problematičnija nego što vredi.“ „Ali, veoma, veoma lepa. Mnogo je muškaraca spremnih da plate samo zbog toga.“ Ivory je slegnula ramenima. „Svet je prepun prelepih žena. Moram priznati da sam iznenađena da ste odlučili da toliko...“ Zastala je kao da traži pravu reč. „Rizikujete. Mislila sam da su konji dovoljni.“ „Priznajem, bio sam iznenađen ponudom. Morao sam da razmislim. Ali sa velikim rizikom dolazi i velika zarada, zar ne?“ upitao je. „A čovek koji ju je prodao meni je jedan očajan čovek. Njegov otac je protraćio većinu bogatstva, a ovaj je desetkovao ostatak. Sada se izdržava tako što meni donosi ostatke svog bogatstva. Neke kupujem. Neke ne. Ali njegova poslednja ponuda je bila intrigantna. Nije znao šta sa njom da radi.“ Zlobno se osmehnuo. „Dok sam ja sa druge strane imao neke ideje.“ „Koji muškarac ne zna šta da radi sa ženom?“ Ivory se namrštila, krećući polako u pregovore. „Kukavica. I ne baš inteligentan. Da li ste propustili onaj deo o proćerdanom bogatstvu?“ Ivory ga je pogledala postrance. „Vi znate ko je ona, zar ne?“ „Naravno da znam.“ „I kupili ste je bez obzira na to?“


King se namrštio. „Šta ima loše u tome? Ona je lepa, poslušna –“ „Poslušna?“ Ivory je frknula. „Ja je ne bih tako opisala.“ „Ko je želi nazad?“ King je lupao prstima po stolu, a ritam je odgovarao otkucajima Ivorynog srca. „Klijent.“ „Nemojte biti glupi, Vojvotkinjo. Nije privlačno.“ Ivory je uzdahnula, pokazujući time svoje kajanje. „Dobro, onda. Predstavljam njenu porodicu.“ „Njenog brata. Vojvodu.“ King se naglo nagnuo napred. Ivory nije odgovorila, prošetala se do zida na kome je visila slika sa dve gole žene, koje su gledale u nju dok su se zabavljale u fontani. „Ne njen brat. Njena tetka.“ King je seo nazad u svoju stolicu. „Mislio sam da će vojvoda požuriti da spasi svoju sestru od uništenja.“ Ivory je glasno frknula. „Od uništenja? Sigurno se šalite.“ Kingovi prsti su se smrznuli, lupkanje je naglo prestalo. Ivory ga je pogledala. „Isuse, King. Vi ste mislili da je devica? Tome ste se nadali na aukciji? Nameravali ste da prodate nevinost najboljem ponuđaču?“ Ivory je potisnula unutrašnji drhtaj. Njegove usne su se stisnule. Ivory je zavrtela glavom. „Da li znate zašto me je njena tetka prvenstveno unajmila? Zato što je grof Debarry izdahnuo u krevetu mlade dame, pod razvratnim okolnostima. O detaljima ne želim da govorim. Dovoljno je reći, da je mlada dana bila prevelik zalogaj za starca.“ Blago crvenilo zahvatilo je Kingov vrat. „Ja sam čuo da je Debarry umro na balu od srca.“ Ivory se osmehnula i svoj pogled vratila na sliku. „Naravno da ste to čuli.“ King se namrštio. „To je bilo Vaše delo.“ „Naravno da jeste.“ Ivory je duboko udahnula pažljivo birajući reči. „Vidite, vojvoda je arogantni magarac. Sestra ga interesuje koliko i ja. Radije bira da svoje vreme provodi u Indiji nego sa svojom porodicom ovde, u Londonu. Recite Vi meni, koliko promiskuitetna sestra vredi takvom čoveku.“ Slegnula je ramenima. „Vojvoda bi je vratio samo kako bi osigurao da se njihovo ime ne ukalja. Ona je upropaštena mnogo pre nego što je Vama prodata.“ „Ne verujem Vam.“ „Onda je pitajte sami. Pitajte je koje su boje bile vrpce kojima je vezala grofa za svoj krevet.“


King je hladno zurio u Ivory. Posegao je iza sebe i povukao zlatni gajtan. Za manje od minuta na vratima se pojavio pravi džin. „Dovedi mi devojku,“ naredio je King, a džin je nestao. Ivory je osetila kako joj se kapljice hladnog znoja spuštaju niz leđa. Beatrice je bila ovde. Bila je tako blizu. Glumeći ležernost, odšetala je do sledeće slike. Rimski general u punoj opremi, bio je u fazi ubijanja neke zveri sa krljuštima. Njegovo lice, kao i lice žene na prvoj slici, izražavalo je samo okrutnu odlučnost. „Pretpostavljam da čovek koji ju je prodao Vama nije bio upućen.“ Ivory je nagađala. „Ja ću doneti sud o tome,“ odbrusi King. „Ako želite moje mišljenje, u budućnosti držite se onoga u čemu ste dobri King. Slike, skulpture, stvari koje se ne nalaze u krevetima grofova.“ „Nisam tražio Vaše mišljenje, Vojvotkinjo.“ „Samo pokušavam da pomognem. Znate da Vam mislim najbolje.“ „Mislite mi najbolje, kada Vama to odgovara,“ dodao je on sa dozom sarkazma. „Touche.“ „Organizovao sam nešto posebno sa ovom devojkom večeras,“ rekao je King mračno. „Ne želim da –“ Na vratima sa pojavio muškarac gurajući devojku ispred sebe. Bila je visoka i vitka i imala je iste sive oči kao i njen brat, samo što su njene bile obrubljene crvenilom i pune straha. Bila je obučena u belu haljinu ukrašenu srebrnim vezom. Njena plava kosa bila je pokupljena sa lica, ali je padala niz leđa, a venac belih cvetova bio je utkan u nju. „Bože dragi, King. Ovime si sve hteo da kažeš, zar ne? Samo još nedostaje par krila.“ „Dovedi je ovamo,“ naredio je King. Stražar se pomerio, gurajući Beatrice napred. Stala je ispred ogromnog stola, izgledajući kao školarka koja čeka da bude ukorena. Stražar je napustio sobu, Ivory je prišla stolu sa strane, stajući malo iza Kinga, tako da može da gleda u devojčino lice. Želela je da Beatrice pogleda u nju, ali je ova gledala u pod. „Obavešten sam da nisi još predstavljena društvu,“ počeo je King. Beatrice nije odgovorila. „Gledaj u mene kada ti se obraćam,“ pukao je King, i Beatrice je najzad podigla glavu. „Reci mi da si devica.“ Beatrice je prebledela.


„Odgovori mi!“ Suze su joj napunile oči. „Prokletstvo King, prestanite da vičete na nju,“ rekla je Ivory zgađeno. „Prestravljujete nju, a moje uši povređujete. Ko god da Vam ju je prodao, trebao je da Vas o tome informiše, a ne ona.“ Progovorila je mekšim glasom. „To je da ili ne odgovor draga moja. Samo reci čoveku i uštedi nam vreme.“ Jedna suza skliznula je niz Beatricein obraz dok je polako odmahnula glavom. Ivory se nagnula bliže Kingu. „Da li ste znali da je Debarry hteo da je oženi?“ Beatrice je najzad pogledala u Ivory. „Ali ne mislim da bi to moglo da joj poveća vrednost. Šteta što grof nije više među živima. On bi dao sve da je vrati.“ Iza Kinga, Ivory je stavila prst na usta, moleći se da devojka shvati. „Sigurno više nego što je njen brat spreman da da.“ Beatrice je ponovo pogledala u pod. Ivory je tiho izdahnula. King je stisnuo ruke na stolu. „Šta ćete sa njom King?“ upitala ga je Ivory dosađujući se. „Budite razumni. Ona je uništena sestra odsutnog aristokrate. Ona je niko.“ King je naglo ustao i zamahnuo prema Ivory. „Nemate pojma koliko me ovo čini nezadovoljnim,“ rekao je, a ledena mirnoća sa kojom je to rekao bila je zloslutna. „Imao sam planove za nju. Planove sa kojima sam upoznao zainteresovane strane. I sada postoje očekivanja koja ne mogu da ispunim, a to nije dobro za posao. Kasno je da je zamenim sa nečim jednakog kvaliteta,“ zurio je u nju. „Upropastili ste mi veče, Vojvotkinjo.“ Ivory je osetila nalet hladnoće iako se znojila pod haljinom. Pokazati slabost ili strah bilo bi opasno. „Ako ćemo pošteno, nisam upropastila, ama baš ništa. Sami ste upropastili svoje planove, time što ste kupili upropaštenu robu,“ zastala je. „Zapravo, možda sam Vas upravo spasila od veće sramote. Jer Vi ne prodajete falsifikate.“ „Možda.“ King je prošao pored nje i zastao ispred Rubensove slike. Dugo je proučavao krvavi prizor. Čulo se otkucavanje sata. Beatrice je glasno šmrcnula. Ivory je zadržala dah. King se iznenada okrenuo , a sav bes koji je pokazao pre toga nestao je, zamenila ga je hladna proračunatost. „Vaša je , Vojvotkino, ako je želite.“ Ivory je osetila kako joj se podižu dlake na vratu. „Koliko tražite?“ „Dvesta funti. Toliko sam je ja platio.“


Ivory je grozničavo razmišljala. Nije bilo šansi da će joj King dati ono što je tražila tako lako. Negde je bila zamka. „Dvesta funti?“ Potrudila se da njen glas ne pokaže ništa osim hladne sumnjičavosti. „Da. I Vaše prisustvo na večerašnjoj aukciji.“ „Zašto?“ „Zato što bi mi bilo drago da prisustvujete mojoj maloj večeri.“ Zašto? Htela je da zahteva. Pregrizla je svoj jezik, znajući da će dobiti odgovor, samo kada King bude želeo da joj ga da. „Nema ničeg malog u onome što Vi radite King,“ rekla je držeći glas nisko i sa tragom zabavljenosti. Čovek se nasmejao. „U pravu ste, nema.“ Nije joj se ovo sviđalo uopšte. Svi njeni instinkti su je upozoravali. Ivory nije mogla ni da pretpostavi kakav plan je King imao, ali bio je tamo, visio nad njom kao ogromna oštrica giljotine, čekajući da je neko oslobodi kada se bude najmanje nadala. „Poznat sam kao čovek koji je u stanju da obezbedi... nemoguće,“ King je pokazao rukom po sobi. „Izgubljene slike i slično. I Vi ste takođe poznati da za svoje klijente činite nemoguće. Izgubljene debitantkinje i slično.“ Čelo se podiglo ispod bledih očiju. „Mislim da je ovo Vojvotkinjo, odlična prilika da pomognemo jedno drugome. Kao... razmena, možda, kako bi svako od nas dobio ono što želi,“ zastao je. „Postoji nešto daleko neobičnije što mogu ponuditi umesto nje. Imali ste pravo – ova devojka ovde je niko,“ tada se osmehnuo. „Ali, Ivory Bellafiore je neko.“ Saznanje se spustilo, sletelo kao olovna težina u njenim crevima i izbilo dah iz njenih pluća. King je večeras odredio svoju cenu i on je to uradio uhvativši je u pozlaćeni kavez iz koga je pobegla. Kavez u koji se, obećala je sebi, neće nikad vratiti. „Ne dopada mi se Vaš predlog.“ Održala je svoj glas formalnim sa ogromnim naporom. Kingovo lice se stvrdnulo. „Onda devojka ostaje. Vratite se svom vojvodi i recite mu da niste uspeli da spasite njegovu sestru. Mislim da moji klijenti neće biti zadovoljni, neko će je ipak kupiti, bez obzira na njene mane. U krajnjem slučaju, ja ću vratiti uloženo, što na moju sreću nije bilo mnogo. Na Vama je. Možete je sada odvesti kući ili je ostaviti ovde.“ Ivory je pogledala u Beatrice, koja je gledala u nju, a užas i bol jasno su se ocrtavali na njenom lepom licu. Osetila je težinu tog sivog pogleda, kao da je Max bio taj koji je gledao u nju. Pomislila je i na to koliko je voleo svoju sestru. Koliko je imao


poverenja u Ivory. Da će uspeti da je vrati. Razmišljala je o tome kako je jedna glupa greška osamnaestogodišnje devojke izazvala lančanu reakciju događaja koji će nju koštati svega. I šta bi se sve moglo dogoditi ako bi Beatrice bila prodata nekom Kingovom klijentu. Beatrice Harcourt možda nije bila devica, ali je bila nevina za ovaj svet muškaraca. Ivory Bellafiore nije bila. Tada se nad nju spustio mir, savršena jasnoća koja joj je naredne reči učinila lakim za reći. „Vrlo dobro,“ konačno odgovori Ivory. Čovek se nasmešio i sklopio ruke. „Predivno! Tako mi je drago to čuti.“ Ivory je gledala u njega ravnodušno, kao da se sve ovo dešava nekom drugom. „Jedna noć. To je moj uslov.“ „Niste u poziciji da postavljate uslove, Vojvotkinjo.“ „Možda nisam ja, ali Ivory Bellafiore jeste.“ King se nasmejao. „Bože, Vojvotkinjo, imate petlju. Divim Vam se.“ „Onda smo se složili?“ „Da.“ „Dobro. Sada je vraćam njenoj porodici.“ Otišla je do mesta gde je Beatrice stajala. „Naravno, naravno. Siguran sam da će biti oduševljeni kada im se njihovo odbeglo janje bude vratilo.“ King joj je prišao. „Grof,“ promrmljao je. „Ko bi rekao? Šteta što nisam znao ranije, mogao sam i ja imati svoj uzorak vrpce.“ Beatrice se zgrčila, a Ivory je povukla prema sebi. „Nemojte biti okrutni King. Nije privlačno.“ Čovek se nasmejao, suvim, praznim smehom. „Ah, Vojvotkinjo. Bićete veličanstveni večeras. I ne brinite o tome šta ćete obući ,imam već nešto za Vas. Poslaću svoju kočiju po Vas u osam sati. Nadam se da ćete se ukrcati u nju. Bilo bi šteta ako bi se janje ili neko drugi od njene porodice našao kao žrtva strašne nesreće.“ Ivory nije ni na sekund pomislila da čovek preti u prazno. „Čekaću Vašu kočiju,“ složila se Ivory. King je zavrteo glavom. „London je postao tako opasno mesto za život ovih dana.“


Jedanaesto poglavlje London je bio opasno mesto. To je bila jedna od rečenica Maxovog govora koji je u glavi pripremio i bio odlučan da ga održi Ivory bila ona spremna da ga sasluša ili ne. Prevrtao je u glavi svoj govor, sve razumne argumente, i logične razloge, koji bi joj pojasnili zašto ne sme više da ide sama igde bez njega. Ikada više. Mada, bio je dovoljno inteligentan da može da predvidi njenu reakciju. Bez sumnje ona će se nasmejati i podsetiti ga na svoje veze među polusvetom i podzemljem Londona. Nema sumnje da se prema tom Kingu odnosila sa istim samopouzdanjem sa kojim se odnosila i prema leševima. Ništa od toga nije pomoglo da se oseća bolje. Ništa nije doprinelo da se oseća bolje otkako se probudio, u svojoj kabini je zatekao Alexandera Lavoie kako pije njegov brendi, Ivory Moore je otišla, a on je ostavljen da čeka . Da čeka da se Ivory Moore pojavi. Da čeka vesti o Beatricei. Da čeka informacije o tom Kingu. Da čeka, čeka i čeka. To nije bila njegova jača strana. Trenutno osećao se kao lav u kavezu. Sluge su bile dovoljno mudre da sebi nađu poslove koji bi ih držali dovoljno daleko od njega. Prolazio je kroz prazan hol, ganjajući svoj razmazani odraz po briljantno poliranom mermernom podu, kad je začuo zveket točkova kako se zaustavljaju napolju. Okrenuo se prema visokom prozoru i povukao sa njega skupe zavese. Kočija se zaustavila ispred stepenica. Vozač je i dalje sedeo na svom mestu i razgovarao sa nekim unutar kočije. Vrata su se otvorila i Ivory je izašla. Pa bilo je prokleto vreme. Max je odjurio do ulaznih vrata dajući sebi minut da se sabere. Biće mu potrebna sva njegova pamet za razgovor koji je imao nameru da vodi. Nije sačekao da ona zakuca, otvorio je vrata. I zaledio se. Beatrice je zurila u njega sa vrha stepenica. Intenzivno olakšanje koje nikada do sada nije osetio, preplavilo ga je, čineći njegove mišiće pomalo klimavim. Zagledao je Beatriceu od glave do pete, tražeći rane ili neke druge dokaze fizičke traume. Ali,


njegova sestra na sebi je imala običan sivi ogrtač sa smeđom suknjom ispod njega. Njena kosa bila je uredno začešljana sa lica upletena i sakrivena pod šeširom. Osim neobično bledih obraza i crvenila oko očiju, izgledala je kao da se upravo vratila sa putovanja. „Bea,“ reče on ukočeno. Ona je šmrcnula i u deliću sekunde bacila se na njega i zakopala svoje lice u njegove grudi. Max je privukao sebi, emocije su ga preplavile. „Tako mi je žao,“ prošaputala je, glasa punog jada. „Znam,“ rekao joj je Max. „Bila sam tako glupa,“ promrmljala je. „Znam.“ „Sigurno me mrziš.“ „Nikada ne bih mogao da te mrzim,“ rekao je žestoko. „Ti si moja sestra.“ Onda je preko njenog ramena pogledao u drugu osobu koja je stajala iza Beatrice, kapuljača njenog ogrtača prekrivala je njenu tamno smeđu kosu i bacala senku na lice. Strpljivo je stajala kao dobro obučena sluškinja čekajući na dalje instrukcije svoje gospodarice. „Dođi,“ rekao je, pažljivo se odvojivši od sestre i pogledavši niz ulicu. „Uđimo unutra.“ Bea je klimnula i uhvatila ga za ruku i pošla sa njim u hol. Zvuk žurnih koraka signalizirao je dolazak batlera, bez sumnje upozorenog zvukom otvaranja vrata. Max je bio svestan toga da su sada imali nepoželjnu pažnju. „Dobrodošli kući, moja gospo,“ rekao je batler, zatvarajući vrata za njima i žureći da uzme njen ogrtač. „Nisam znao da očekujemo Vaš povratak ovog popodneva.“ „Odlučila je da se vrati kući malo ranije,“ rekao je Max umesto nje. „Da li da pošaljem po lejdi Helen?“ upitao je batler. „Ona se odmara na spratu.“ „Ne, ne pustite je neka se odmori. Bojim se da je u poslednje vreme bila umorna. Ova dosadna zima sve nas čini umornim,“ rekao je Max nemarno. „Dame će kasnije imati dovoljno vremena da razmene utiske.“ Nema šanse da će dozvoliti da Helen razgovara sa Beatrice pre njega. „Naravno, Vaša Milosti.“ Max je potapšao Beatriceinu ruku. „Pretpostavljam draga moja da si iscrpljena od putovanja. Jer, putevi su sigurno bili strašni. Mogu li predložiti da se povučemo u salon?“ Beatrice je samo zaklimala glavom. „Da li želite neko osveženje, Vaša Milosti?“ upitao je batler. „Ne. To će biti sve, hvala Vam.“ Max je otpustio batlera, željan da ga se otarasi.


Batler je otišao, a Max je pogledao u Ivory, a njegov pogled sudario se sa njenim. To je bilo sve što je mogao da uradi, a da je ne uzme u naručje i ljubi do besvesti. Milion pitanja kolalo je njegovim umom, zahtevajući odgovore. Ali morao je da čeka. Za sada je morao da prihvati činjenicu da je učinila ono što je obećala. Dovela je Beatrice kući. „Sklonimo se iz hola, hoćemo li?“ Ivory je predložila tiho. Max ih je poveo prema salonu, puštajući Beatrice da krene ispred njega. Uhvatio je Ivory za ruku pre nego što se pokrenula. „Jesi li dobro?“ upitao je, istražujući njene oči. Poriv da je poljubi bio je ogroman. Čežnja je bila nepodnošljiva. Sve je to učinilo da poželi da za nju učini nemoguće. Učinilo je da poželi nemoguće. „Dobro sam, hvala.“ Naravno da je bila. „Ivory, ja –“ „Odvela sam Beatrice do moje kuće pre nego što smo došle ovde. Spremila sam joj kupku, dala joj nešto pristojno da obuče, kako ne bi izazvali sumnju da je radila nešto drugo, a ne putovala poslednjih nekoliko dana.“ Pogledala je preko njegovog ramena u pravcu Beatrice. „Hvala Vam,“ zvučalo je nedovoljno. „Nema na čemu.“ Pogledao je u pravcu svoje sestre koja je potonula u sofu, sumornog izraza lica. „Da li Beatrice –“ „Netaknuta. Barem od strane Kinga.“ Zastala je, kao da sabira misli. „Ona je takođe i postiđena zbog svega što se dogodilo i prestravljena zbog onoga što se moglo dogoditi.“ „Da li Vam je rekla ko –“ „Jeste.“ “Ko?“ Prosiktao je, a hladan bes širio mu se u stomaku. „To ona mora da Vam kaže,“ promrmljala je Ivory.“ Max je uzdahnuo. „Ali morate da se lišite tog izraza na licu. Izgledate kao da ćete nekog ubiti.“ „I hoću.“ „Molim Vas da se potrudite da se setite onoga što sam Vam rekla o osveti,“ rekla je. „Ne možete poništiti ono što se desilo.“ „Ne, ne mogu. Ali se mogu potruditi da neko plati za to.“ Ivory je nagla glavu, a on je bio izuzetno zahvalan što nije pokušala da ga teši. „Šta – Kako ste – Koliko – “ Zastao je, pokušavajući da sredi svoje misli.


„King i ja smo napravili dogovor oko puštanja Vaše sestre,“ rekla je Ivory, a izraz lica joj je ostao nečitljiv. „Kakav dogovor?“ Upita Max. Ništa u toj izjavu mu nije zvučalo dobro. „Dogovor koji svakome daje ono što želi.“ Nasmešila se čudno i pokazala rukom u pravcu salona. „Trebalo bi da idete kod nje, Vaša Milosti. Sada joj je potreban brat.“ A meni si potrebna ti. Rukom je stisnuo njeno rame. „Ostani.“ „Nije mi mesto među Vašom porodicom, Vaša Milosti.“ Grešiš. Tebi jeste mesto pored mene. Jače je stisnuo njeno rame. „Želim da ostaneš. Ako ne zbog mene, onda zbog Beatrice.“ Ivory je liznula usnu. „Dobro onda.“ „Hvala.“ Ivory je prošla pored njega, zatvorio je vrata i zaključao ih. Nije želeo da rizikuje nepoželjne upade. Ivory je sela na jednu od fotelja blizu kamina. Pogledala je u pravcu sofe, Max je prišao svojoj sestri i seo na drugi kraj sofe. Proučavao je Beau, pitajući se kako je tako brzo odrasla. Nije bila više mala devojčica. I pored crvenih očiju i nosa, posedovala je lepotu žene. Kada je prestala da bude devojčica koja bi se oduševila poklonom kao što je morska školjka i postala žena koja se zabavlja sa grofom. „Pričaj mi o Debarryu,“ rekao je, ne znajući odakle da počne. Deabrry je delovao kao početak, dobar kao i svaki drugi. Beatrice ga je pogledala, sada suvih očiju. A onda u Ivory kao da traži pomoć. Ivory je odmahnula glavom. „Bila sam glupa,“ rekla je ona. „Mislim da smo to već zaključili,“ reče Max. „I ja sam pravio gluposti u svom životu, takođe.“ Beatrice se zagledala u njega, a donja usna joj je lagano podrhtavala. „Nisam ga volela.“ „Debarrya?“ Klimnula je glavom. „Zbog toga nisam želela da se udam za njega.“ „A mogla si da ga vežeš za svoj krevet.“ Zvučalo je oštro, ali bila je istina ovo što je rekao. Beatrice se trgla, ali nije skrenula pogled. „Učinio je da se osećam posebno. Učinio je da se osećam kao da je sva moć u mojim rukama. Kao da mogu da upravljam svojom sudbinom. Volela sam način na koji je učinio da se osećam.“ Max je zurio u nju.


„Nisam želela da umre. Nisam ga volela, ali bilo mi je stalo do njega.“ Jedna suza joj je pobegla, obrisala ju je, gotovo ljutito. „Cele nedelje žalio se da oseća slabost. Nisam trebala...“ Zastala je, pre nego što je pogledala u njega, a njene oči su ga molile da razume. „Gušila sam se ovde, Max. Ti ne znaš kako je to.“ Osećao je Ivoryne oči na sebi, i bojao se da pogleda u nju. „Grešiš.“ „Kako to misliš da grešim?“ Beatrice je zaplakala. „Kako ti znaš kako se ja osećam? Ti imaš svu slobodu koju si ikad mogao da poželiš. Nove avanture koje te očekuju svakog dana na svim horizontima. Živiš po svojim pravilima i uslovima.“ Zastala je, trudeći se da povrati kontrolu nad sobom. „Čemu ja mogu da se nadam? Čemu da se radujem?“ „Imaš mnogo čemu da se raduješ,“ reče Max. Da li je? Šta je mogla da želi, a da nije bilo moguće? Bio je svestan toga da se nalazi u njemu nepoznatim vodama. „Kao šta, Max? Brak bez ljubavi uređen spajanjem titula i bogatstva? Rađanje najmanje jednog deteta na dve godine, koji će biti prepušteni dadiljama dok ne budu poslati negde drugde? Konstantne parade poseta plemstva, koji se više brine o kroju haljine nego o promenama koje se dešavaju širom sveta?“ Zastala je i duboko udahnula. „Ne želim takav život, Max. I to niko ne razume.“ „Ja razumem.“ Trgla se. „Šta?“ „Rekao sam da ja razumem.“ Pogledao je u Ivory, njene oči su bile pune toplog razumevanja prema Beatrice. Ona je nju razumela mnogo pre nego što je on. Ona je njega razumela mnogo pre nego što je on samog sebe razumeo. Zatreptala je. „Zašto me onda nikada nisi poveo sa sobom? Zašto si me ostavio ovde?“ „Zato što sam mislio da je tako najbolje za tebe. Nisam želeo da budeš povređena. Ili nešto gore.“ Beatrice je spustila glavu, nesrećna. „Reci mi šta se desilo te noći na balu.“ Max je znao da će morati da obavi mnogo teži, mnogo dublji razgovor sa Beatrice. Ali, ne sada. Njegova sestra je teško udahnula. „Uspaničila sam se. Kada sam shvatila da je Debarry umro, pobegla sam. Moja jedina misao je bila da pobegnem što je moguće dalje. Detinjasto, znam.“ „Šta se potom desilo?“ „Otišla sam do štale. Pomislila sam da uzmem konja ili... Ne znam šta sam mislila. Nisam ni mislila. Bila sam samo u košulji i ogrtaču.“ Posmatrala je svoje ruke, a njeni prsti stezali su suknju. „I ko je bio tamo?“ Upitao je Max pažljivo.


„Grof od Barlowa,“ prošaputala je. „Pušio je ispred štale.“ „Barlow,“ ponovio je Max, trudeći se da svoj glas održi mirnim. Bio je na balu, razgovarao je sa Maxom te noći i ponovo sledećeg dana na ulici. Zamolio ga je da se vide kako bi porazgovarali o poslu – O Bože. Max je propustio taj sastanak sa njim. I sada je znao o čemu je Barlow hteo da razgovara sa njim. Osetio je mučninu u stomaku. „I šta je Barlow uradio?“ prošaputao je. Beatrice je teško progutala. „On mi je pomogao. U početku. Smestio me je u svoju kočiju i odvezao svojoj kući, rekavši da tamo mogu da ostanem dok se priče ne stišaju. Obećao je da će razgovarati sa Helen i uraditi sve da niko ne sazna šta se stvarno desilo.“ „Razumem.“ „A onda, nije želeo da me pusti. Zaključao me je na spratu. Nisam mogla da pobegnem. Rekao je da postoji samo jedan način da izađem iz njegove kuće.“ Beatriceina suknja sada je bila sva izgužvana, a njeni zglobovi prstiju beli. „A to je bilo kao njegova žena.“ Max se sledio. „Šta?“ Beatrice je pogledala u njega, a bes je plamteo u njenim sivim očima. „Rekla sam mu da ću radije umreti nego se udati za njega. Da me može silovati, uništiti, ali ja se nikada ne bih udala za čoveka kao što je on.“ „Isuse, Beatrice,“ Max je osetio kako mu se krv ledi u žilama. „Ne bih nikada, znaš.“ Beatrice je ponovo oborila svoj pogled. „Nikad se ne bih ubila.“ „Drago mi je čuti,“ Max se promeškoljio. „Ali to čudovište to nije znalo. Naterao me je da ti napišem ona pisma, bojeći se da ćeš me tražiti. U njegovim planovima nije bio Vaš iznenadni povratak u London. Bio je užasnut.“ Poslednje reči je izgovorila sa hladnim zadovoljstvom. Rubovi Maxovog razuma ponovo su se zamaglili. Sa zakašnjenjem je shvatio da je Ivory ustala i došla iza sofe. Mogao je da oseti jednu njenu ruku na svom ramenu. Bio je to topao, smirujući dodir. „Barlowovo imanje je propalo, Vaša Milosti,“ rekla je Ivory tiho. „Tako je već dekadama unazad. Pretpostavljam da je Barlow planirao da prisili lejdi Beatrice da se uda za njega kako bi se domogao njenog miraza.“ Max je osećao da mu je svaki mišić u telu napet. „To je najgluplja, najapsurdnija stvar koju sam čuo. Da li je mislio da neću saznati pod kakvim je okolnostima došlo do njihovog dogovora o braku? Da neću saznati da je ucenom naveo Beatrice da se uda za njega?“


„Mislim da nije uopšte računao na Vas. Mislio je da ste još uvek usred okeana i da će sve pregovore voditi sa Vašom tetkom.“ „Koja bi pristala na sve samo da sačuva Beatricein ugled.“ „Verovatno.“ Max je osetio kada je povukla svoju ruku sa njegovog ramena. „Barlow je dobro poznat Kingu. Prodaje ono što je mu je ostalo od bogatstva, komad po komad. I od toga živi.“ „Mislio je da proda moju sestru kao što se prodaje srebrni servis za čaj?“ Max je povisio ton i nije mario zbog toga. „Bio je očajan. Ništa nije išlo po planu. A trebao mu je novac.“ „Neće mu još dugo trebati novac,“ zarežao je Max. „Tako mi je žao,“ Beatrice je gledala čas u Maxa, čas u Ivory. „Nikada nisam želela da se sve ovo desi.“ Max je potisnuo svoj bes. „Ali desilo se i mi nismo završili razgovor o tome. Bože Bea, mogla si...“ Nije mogao da završi rečenicu. „Znam.“ Oborila je glavu. „Razočarala sam te.“ „Jesi. Ali sam ja prvi razočarao tebe,“ uzdahnuo je. „Rešićemo mi ovo. Zajedno.“ Iznenada čuo se uzvik sa one strane vrata. „Beatrice? Alderidge? Da li ste to Vi ?“ Helen je zvučala uznemireno. Max je požurio prema vratima i otključao ih, a Helen je uletela u salon. Oči su joj mahnito lutale salonom dok se nisu zaustavile na Beatricei. „Moja služavka mi je rekla da je Beatrice upravo stigla. Da se ranije vratila kući. Bila je zabrinuta da li ima dovoljno vremena da ispegla večernju haljinu.“ Helen je stajala sleđena. „Nisam joj verovala.“ „Dobro je, tetka Helen,“ rekao joj je Max. Helen se okrenula i Max se odjednom našao u zagrljaju žene koja za tim nije nikada u prošlosti našla razlog. „Hvala ti,“ prošaputala je Helen, a glas joj je drhtao. „Hvala ti što si je doveo kući.“ „Nisam ja,“ rekao je, ali činilo se da ga Helen nije čula, samo je iskliznula iz njegovog zagrljaja prema Beatricei. Potražio je pogledom Ivory i video je kako ide prema vratima. „Gde idete?“ Ivory se sledila, kao da nije očekivala da će biti zaustavljena. „Kući,“ rekla je. „Očigledno je da Vi i Vaša porodica imate o mnogo čemu da razgovarate. I da Vam ja više nisam potrebna.“ Grešiš. Želeo je Max da kaže. Potrebna si mi više nego ikad.


Stajala je sa jednom rukom na bravi. „Ukoliko Vam bude trebalo nešto u budućnosti, nemojte se ustezati da me potražite. Ako budem ja zauzeta, gospodin Lavoie ili gospođica DeVries sigurno će moći da Vam pomognu.“ Sa svakom reči koju je izgovorila, kao da mu je bila sve dalja i dalja, i proklet bio ako je znao kako da je zaustavi. „Ivory –“ „Zbogom Vaša Milosti. Bilo je zadovoljstvo raditi sa Vama.“ I onda je nestala.


Dvanaesto poglavlje Kada se zdravlje vojvode od Knightleya pogoršalo u poslednjoj godini njihovog zajedničkog života, kupio je ovu kuću u Covent Squareu. Unutrašnjost kuće su popravili i renovirali. Stvorili su svoju oazu. I on i Ivory su znali, uprkos njegovim naporima, uprkos testamentu i papirologiji i dogovoru sa njegovom decom, da neće moći da je zaštiti kada ga jednom ne bude bilo. Oboje su zato bili sigurni da će se zahvaljujući svojoj inteligenciji i snalažljivosti brinuti o sebi dobro kada ostane sama. I jeste. Sve do sada. Ivory je uzdahnula, gledajući nezainteresovano kroz prozor dok je noć padala, a pijani glasovi postajali sve jači. Ljudi upadaju u stare navike pod novim maskama I Ivory bi trebala to da zna najbolje. Povukla je zavesu i upalila svećnjak. Sveže sveće od skupog pčelinjeg voska blago su zasjale i poslale duge senke u uglove radne sobe. Sat je otkucavao, odbrojavajući minute koje su joj preostale do povratka u Halmsdale House gde će uraditi ono zašta se zaklela da nikada više neće raditi. Nagodila se sa đavolom, i uradila bi to opet, ako bi morala. Samo da vidi olakšanje i ljubav koja je ispunila Maxove oči kada mu je Beatrice poletela u zagrljaj. To je ono što je ona oduvek zamišljala da čini porodicu. Odanost i praštanje. Podrška i razumevanje. Suze su joj se pojavile u očima. Ivory se spustila niz sto, osetila je teško, glatko i hladno drvo orahovine na svojim leđima i sela na debeli tepih ispod sebe. Zurila je u užaren ugalj u ognjištu kamina kad je ispružila noge i uzela još jedan dugi gutljaj viskija. Viski je iz boce nestajao kao što je i vrelina nestajala iz ognjišta. Bila je izgubljena. Sve što je bilo tako pažljivo isplanirano i strpljivo sprovođeno nestalo je u deliću sekunde. Kompletno njeno postojanje – kompletan način života – bio je izbrisan uzdasima, očajničkim osećajem čežnje, tako bolne da se pitala da li će ikada više moći da upravlja svojim emocijama. Zbog njega. Zbog onoga što joj je pokazao.


Iz dubine kuće čula je glasove. Roddyjev i još nečiji, dublji, nervozniji glas. Čula je zvuk udaranja čizama o pod hola, a onda su se zaustavile ispred vrata radne sobe. Nije se pomerila. „Ivory. Gde si?“ Maxov glas došao je odnekud sa one strane vrata. Ivory je zatvorila oči, nije bila sigurna da ima snage da se suoči s njim. Nije htela da ga laže. A nije mogla da mu kaže istinu. „Ovde sam,“ rekla je rezignirano, znajući da bi je u svakom slučaju pronašao u roku od par sekundi. Zatvorila je oči i uzela još jedan gutljaj viskija, tečnost je glasno udarila u kristal, a Ivory je osetila vrelinu koja joj se spušta niz grlo. „Ivory?“ Čula je kako se vrata zatvaraju, i zvuk ključa u bravi. A onda je više osetila nego čula kako je Max obišao sto i stao pored nje. „Šta to dođavola radiš?“ Podigla je glavu i otvorila oči. Krijem se od tebe. „Ja ovde živim,“ rekla je. „Da li si ti to pijana?“ Njegovo lice je bilo u senci, a pitanje je bilo lišeno svake nijanse. „Ni približno koliko bih želela,“ odgovorila je. „Roderick nije trebao da te pusti unutra.“ „Mogu da budem prilično ubedljiv.“ Stajao je u tišini neko vreme, pre nego što je stao ispred nje. Svojim telom blokirao je toplotu koja je izbijala iz ognjišta i hladan vazduh pomilovao joj je kožu. „Zašto si ovde? Skrivena iza stola?“ Ivory je uzela još jedan gutljaj viskija. „Trebao bi da odeš,“ rekla je tiho. Max je skinuo svoj kaput i pustio ga da padne na pod. Spustio se na kolena i dopuzao do praznog mesta pored nje, seo oslonivši se leđima na sto. Seo je dovoljno blizu nje, tako da je mogla da ga dodirne, samo kada bi imala hrabrosti za to. Blizu, ali tako daleko. Priča njenog života. Toplota njegovog tela potisnula je svu kontrolu koju je pokušavala u sebi da uspostavi i zapalila divlju potrebu sa kojom se ni hiljadu vatri nije moglo uporediti. Istu potrebu protiv koje se borila od momenta kada ga je ugledala. Zurila je u vrhove njegovih čizama, koje su blistale na svetlosti vatre u ognjištu kamina. Bila je užasnuta tada da će, ukoliko se okrene prema njemu, uraditi nešto luckasto. Ove noći njene emocije su podivljale. Večeras su se grčile i ključale, tražeći pukotinu na koju će izbiti napolje. Pored nje Max se pomerio, skidajući kravatu sa uzdahom olakšanja. Bacio je na stranu i posegnuo za bocom koju je još uvek držala u ruci. Tiho je povukla ruku i čula ga je kako je duboko udahnuo pre nego što je nagnute glave unazad gutao. Ne bi trebala da misli o njegovim usnama na hladnoj ivici stakla, gde su pre nekoliko


trenutaka njene usne bile. Ne bi trebala da mislio tome kakvog su ukusa njegove usne sada – viskija ili želje. Ne bi trebala uopšte da misli. „Ovo je dobar viski.“ Glas mu je bio hrapav od alkohola. „Život je suviše kratak za jeftin viski.“ Čula je kada je uzeo još jedan gutljaj, dok se ona ponovo fokusirala na vrhove njegovih čizama. Pogledom je ispratila i ivicu svoje suknje sve do mesta gde je bila zarobljena njegovom butinom. Skupila je sopstvene butine kako bi ublažila bol koja je bila veličine kuće. „Reci mi šta se desilo sa Kingom. Reci mi kako si uspela da vratiš Beatrice kući.“ Ivory je osetila balon histeričnog smeha u grlu. „Pregovarala sam.“ Pažljivo je birala reči. „To mi nije dovoljno.“ „Kakve veze ima?“ „Hoću da znam koja je cena njenog oslobađanja.“ Ništa čime nije trgovala ranije. I tada je preživela kao što će i sada preživeti. „Dve stotine funti. Onoliko koliko je i on platio za nju.” „To je sve.“ „To je sve što se tebe tiče. Sve ostalo je između Kinga i Chegarre.” „Razumem.“ Rekao je sa olakšanjem i znala je da je njene reči shvatio baš onako kako je i želela. Dala mu je nešto na šta se mogao osloniti – sporazum između dva biznismena. Ležerno je vratio bocu nazad, teški kristal bio je topao u njenoj ruci. Zurila je u obruč, željna da stavi svoje usne tamo gde su njegove bile. Umesto toga, spustila je bocu na pod pored sebe. „Zašto si ovde Max? Sedeći na podu u sred Covent Squarea?“ „Mislim da sam ja to tebe prvi pitao.“ „I ja sam odgovorila.“ „Ne, nisi. Izbegla si odgovor.“ Ivory je pognula glavu. „Nemoj biti naporan.“ „Nisam naporan. Ja sam zabrinut.“ Ruke su mu bile na bedrima. Opuštene. Nepokretne. Pomislila je da će zavrištati, ako pre toga ne iskoči iz kože. „Nemoj biti zabrinut, Max. Nema potrebe. Dobro sam.“ „Sada si ti naporna. I nisi dobro. Ljudi koji su dobro, ne kriju se iza stola.“ „Ne krijem se. Uživam u dobrom viskiju.“ „Sama? Na podu?“ „Ovo je jedan udoban pod.“ „Ivory?“ U izgovoru bilo je skriveno pitanje.


Ugrizla se za usnu. „Ivory. Pogledaj u mene.“ „Ne mogu.“ Uzdahnuo je i okrenuo se tako da je sada sedeo ispred nje. Mogla je osetiti težinu njegovog pogleda. Prsti su joj se uvijali u suknju. „Sada ću te poljubiti.“ Bio je tako blizu, njegove oči ispitivale su njene. Da, poljubi me i nemoj stati. Ispružio je ruku i njome prešao niz njen obraz, palcem milujući njenu donju usnu. Srce joj je lupalo, a krv je vrila u njenim venama. Moguće da je klimnula glavom. Njene potrebe, želje i snovi koje je davno zaključala duboko u sebi sada su nemilosrdno lomile sve u njoj. Želela je da bude sa ovim čovekom, da bude pored njega, ne zato što joj je plaćao za to, već zato što je mogla. Zidovi koje je pažljivo podigla oko sebe, sada su se rušile kao zamak od peska u toku plime. Maximus Harcourt nije više bio klijent, kao što nije bio ni zabava, distrakcija. Nije više bilo svrhe pretvarati se i sa tim priznanjem oslobodila se ogromnog tereta. Bilo to dobro po nju ili ne, ali ovaj čovek je postao nešto više. „Max – “ „Šššš. Poljubiću te Ivory. A onda ću voditi ljubav sa tobom.“ „Ali, mislim – “ „Suviše misliš. Prestani da misliš. Samo osećaj.“ Zaklimala je glavom dok joj je telo drhtalo. Samo ovog puta prepustiće se. Ugodiće sebi. „Gore, na spratu – “ „Suviše daleko.“ Zarežao je dok se podizao na kolena i naginjao prema njoj. Obe ruke su mu se zaustavile na njenim bokovima. „Ovo želim da uradim već dugo vremena.“ Njegove usne okrznule su njeno čelo. Miris joj je ispunio nozdrve. Taj čudan miris muške toplote isprepletan sa viskijem. Njena ruka je otišla do glatke površine njegovog prsluka, kao da će je ona zadržati mirnom. Njegove usne kliznule su do njenog obraza, nepovratno je žigošući. „Volim da te dodirujem,“ prošaputao je. Njena druga ruka se podigla do ovratnika njegove košulje, kliznuvši niz vrat i dalje preko ramena. Pod prstima je osetila njegove napete mišiće kako se grče. Max je tiho zastenjao i spustio glavu do mesta na njenom vratu gde joj je puls divljao. Njegove usne bile su nežne i uporne u isto vreme. Čekinje njegove brade okrznule su njenu vilicu i ona je zatvorila svoje oči, a prstima stezala njegovo rame. Maxovi prsti su sada otkopčavali dugmad na prednjoj strani njene haljine. Povukao joj je haljinu sa ramena, a ona je se migoljeći oslobodila. Usta su mu


kliznula niz ključnu kost, a ruke niz njena leđa, povlačeći je gore i napred, tako da je sada klečala ispred njega. Povlačio je vezice njene haljine i podsuknje i gurao ih niz njeno telo. Njegovi pokreti postali su užurbani. Sledeća je spala njena košulja i bačena u stranu uz uzdah trijumfa ili frustracije – bilo je teško reći. Sada je bila gola, klečeći u gomili lana i vune, kože naježene od hladnoće. Kleknuo je pored nje, spustio svoje ruke na njene bokove, praveći svojim prstima male krugove oko njenih kostiju. Polako su se pele prema gore do njenih grudi, koje je obuhvatio šakama, a palčevima joj zadirkivao bradavice koje su već bile očvrsnule do maksimuma osetljivosti. Ivory ga je gledala teško dišući. „Tako si divna,“ promrmljao je, sagnuvši se da je ponovo poljubi, njegove usne sada su bile zahtevne. Ivory se predala, a njeni prsti mahnito su petljali po njegovoj odeći. Nisu bile dovoljne samo njegove ruke na njenoj goloj koži. Želela je da oseti celog njega, svo trenje toplote, kože i znoja. Povukla mu je košulju preko glave i dah joj je zastao od pogleda na njegove veličanstvene grudi i brdo mišića koji su molili da budu istraženi. Prstima je pratila plave dlačice na njegovim grudima koje su se sužavale i nestajale u prednjem delu pantalona. Nagnula se napred i poljubila njegov vrat, spustila se do bradavice koju je posisala. Zastenjao je, a prsti su mu se zapleli u njenoj kosi, povlačeći je unazad. Ruke je spustila do njegove erekcije koja se jasno ocrtavala preko tkanine pantalona. Bila je vlažna, intenzivno pulsiranje u njenom stomaku i između nogu kidalo joj je samokontrolu. Potreba da je ispuni, da ga oseti duboko u sebi, bila je neizdrživa i učinila je nespretnom. „Tvoje pantalone,“ prodahtala je petljajući oko dugmadi, ne mareći koliko je očajno zvučala. Jer, bila je očajna. Max se udaljio samo toliko koliko mu je bilo potrebno prostora da otkopča pantalone, gurajući gaće zajedno sa čizmama s nogu. Tada je došao do nje, privio je uz sebe i spustio na tepih pored ognjišta kamina. Klečao je između njenih nogu, spustajući glavu, ljubio je jako, grozničavo, sukobljavajući njihove zube i jezike. Jednom rukom prošao je preko pupka, a prsti su kliznuli kroz nabore njene ženstvenosti, prosiktao je sa zadovoljstvom na ono što je pronašao. Ivory se izvila na podu, svaki nerv u njenom telu je goreo. Gurnuo je prst duboko u nju, Ivory je dahnula pre nego što ga je uhvatila za zglob i gurnula njegovu ruku. „Ne. Želim te u sebi kad budem svršavala,“ rekla je. „Celog tebe.“ Max je zarežao, spustio se na nju, spustivši svoje ruke na njena ramena. Sada je mogla da ga oseti, njegova erekcija bila je na njenom otvoru. Omotala je noge oko njegovog struka, znajući da je blizu ivice orgazma. Ušao je u nju sporo, spustio je


glavu kako bi ustima uhvatio jednu njenu bradavicu. Okrznuo je zubima i time je doveo do ivice bola koji joj je pojačao svaki osećaj. Drhtaji su je razdirali. Udarala je svojim bokovima u njega, mučenje je bilo gotovo zaslepljujuće. „Max,“ prošaputala je. Njene reči su dovele do pucanja svake niti njegove samokontrole i on je prodro duboko u nju. Ivory je zatvorila oči prepuštajući se ekstazi koja je navirala, dahnuvši dok se on polako povukao i onda opet prodro u nju. Stisnula je noge oko njegovog struka i držala se za njegove nadlaktice koje su se stezale i opuštale. Zadovoljstvo se širilo njenim telom sa svakim njegovim potiskom. Njegova kosa je pomilovala njen obraz i mogla je da oseti njegov dah na svom uvu. Sada se znojio i ona je okrenula glavu kako bi jezikom okusila slanost sa njegovog vrata. Zarežao je udarajući svojim bokovima u nju, i bez upozorenja osetila je ogroman talas zadovoljstva, kakvo nije dosad doživela, kako se širi njenim udovima, prazneći njen um od svega osim osećaja njega u njoj. On se ukočio, pulsirajući duboko u njoj, svaki mišić u njegovom telu se napinjao, čvrsto stegnuo u plimi sopstvenog zadovoljstva. Nakon nekoliko trenutaka srušio se na nju, skotrljao u stranu, vukući je sa sobom. Ležali su tiho, na podu, hvatajući dah, vlažnih tela. Max je posegnuo iza sebe hvatajući svoj kaput, pokrio ih je oboje njime i povukao Ivorynu glavu na svoje rame. „Trebala bi češće da ne razmišljaš,“ rekao je gledajući u plafon. Svojom slobodnom rukom milovao je meku kožu njene ruke, a njegov dodir bio je topao pod kaputom. Ivory se nasmešila, ne znajući da li bi trebala da plače ili da se smeje. Nije učinila nijedno od ta dva, već je okrenula glavu kako bi mu poljubila grudi. Samo je htela da upamti ovaj trenutak i sačuva ga kao nešto dragoceno u svojoj memoriji. Da dozvoli sebi luksuz pretvaranja da su stvari drugačije, sada u ovom malenom komadu vremena koji je samo njen. „Moraš priznati da sam u pravu.“ Nežno je gurnu. „U pravu si.“ Nasmešila se. „Mmmm. Reci to ponovo. To da sam u pravu.“ „Reći ću ukoliko ti možeš ovo da ponoviš,“ zadirkivala ga je, nesposobna da pomogne sebi. Nasmejao se, a njegov smeh kroz njegove grudi dospeo je do njenog uva. „Šta, ovo?“ Podigao se i poljubio je. Dugo, lenjo istraživanje od koga joj se zavrtelo u glavi. „Ili ovo?“ Njegova slobodna ruka pomilovala je njenu dojku, spustila se do njenog boka, stomaka, pa sve do njene ženstvenosti, zaustavljajući se na njenom klitorisu.


Ivory je usisala vazduh. „Da.“ Ponovo ga je poželela. Trebala bi biti zadovoljena, iscrpljena. Ali uzbuđenje je ponovo preplavilo, telo joj se napelo prema njemu, prema njegovom dodiru. I on je to znao. Max je prošao rukom po unutrašnjosti njenog bedra, šireći je. Osmeh je nestao sa njegovog lica, zamenila ga je tamna žudnja koja mu je mutila pogled. Posmatrao je, njegov pogled hvatao je njen, dok su njegovi prsti prodirali u njenu toplinu i vlažnost. „Nemoj prestajati,“ rekla je Ivory bez daha. „Da li Vi to meni ponovo naređujete gospođice Moore?“ Glas mu je bio tih i hrapav. „Da,“ prodahtala je. Odjednom je povukao prst, a Ivory je osetila nalet frustracije. Povukao je na sebe, kaput je pao na stranu, a njene noge zajahale su ga oko struka. Uhvatio je za bokove, ispravio joj leđa i ona se srela sa osećajem njegovog tvrdog penisa koji se napinjao oko njenog rascepa. Žestoko zadovoljstvo pojačalo je njeno uzbuđenje. „To je bilo brzo,“ prošaputala je i posegnula dole između njih kako bi uhvatila njegov tvrdi penis. „Činiš da se osećam nepobedivim,“ rekao je promuklo, gledajući u nju. Držala ga je sada u ruci, pogladila ga, kliznuvši rukom od korena njegove erekcije do vrha. Lagano ga je stisnula, kružeći palcem oko njegovog vrha, razmazujući vlagu po njegovoj površini. Uzdahnuo je, podižući svoje bokove ispod nje i uhvatio je za ruku, umirujući njene pokrete. Svojom rukom vodio je njenu do nabora ulaza, a njegove oči nisu napuštale njene. „Želim da budem u tebi kada budeš svršavala.“ Požuda se čvrsto stisnula u njoj, spustila se na njega, osetivši ga kako savršeno klizi u nju, nabijajući se do kraja. Zaljuljala je bokovima, uživajući u osećaju ispunjenosti njime, i kako je njegova debljina pritiskala unutrašnje zidove. Max je uzdahnuo ispod nje, stežući rukama njen struk. „Prepusti se,“ podsticala ga je, a moć koju je imala nad njim u ovom trenutku činila ju je nesmotrenom. Stisnula je mišiće duboko u svojoj karlici, a on je zatvorio svoje oči, boreći se sa kontrolom. „Prvo ti,“ izgovorio je, ukopavajući svoje prste u njene guzove. Lagano je podigao, pustio da padne ponovo, a pulsirajući ritam koji je tim pokretima stvarao nije mogla da zaustavi. Zacvilela je uhvativši se za njegova ramena pokušala je da nađe ritam koji bi usporio njen orgazam. Ali, njeno telo je preuzelo kontrolu, ona je kliznula napred,


nazad i onda opet, jašući njegovu dužinu, a zadovoljstvo je urlalo kroz njene vene. Zatvorila je oči, iskre su eksplodirale iza njenih kapaka dok je telo posezalo za vrhuncem. Max je snažno prodro u nju, uhvativši je za struk i držeći je čvrsto. Ona je eksplodirala u grčevima, prstima se držeći za njegova ramena dok se predavala zadovoljstvu. Max je prodro još jednom snažno u nju, pojačavajući njen orgazam i nalazeći svoje oslobađanje. Ivory je pala na njegove grudi, lice je spustila u udubinu njegovog vrata, sigurna da se više nikada neće odatle pomaknuti. U jednom trenutku je okrenula glavu, trljajući svoj obraz o njegovu bradu. Nikada je nijedan muškarac tako nije zadovoljio. „Bio si u pravu,“ rekla je ona. Nasmejao se ponovo i ona se nasmejala obožavajući zvuk njegovog smeha. „Naravno da jesam.“ Svojim prstima prošao je niz njenu kičmu. Nijedno od njih nije želelo da se pokrije. „Ali, ako želiš to ponovo da kažeš, daj mi nekoliko minuta.“ „Mmmm.“ Sa ogromnim naporom, podigla je glavu, prekrstila ruke na njegovim grudima i naslonila bradu na ruke kako bi videla njegovo lice. Posegao je iza sebe i dohvatio njenu podsuknju i stavio je ispod glave kao jastuk. Pomilovao je njeno lice i prstima nežno ispratio ivicu njene vilice. Svojim očima pretraživao je njene. „Da li tražiš kajanje?“ upitala ga je. Njegova druga ruka ležala je na njenim leđima. „Možda.“ Spustila je glavu i ljubeći njegove grudi osetila je kako mu srce lupa. Jednoga dana, možda će se jednog dana kajati što ovog čoveka nije zadržala pored sebe, ali se nikad neće pokajati zbog vremena provedenog sa njim. „Nećeš ga naći.“ Nasmešio joj se, a Ivory je ostala bez daha. Ovakav, bez ijednog dela odeće na sebi, samo sa intimnim osmehom ljubavnika na licu, bio je neodoljiv. Ovako, ona sigurna u njegovom zagrljaju, i on sa takvim osmehom na licu – bilo bi tako lako zaljubiti se. „Sledeći put ovo ćemo raditi u pravom krevetu, obećavam. Pa, to i puno drugih stvari.“ Ivory je osetila kako joj se srce cepa. Htela je mnogo više sledećih puta nego što bi joj on mogao dati. Ali, odgurnula je tu misao, ne želeći još uvek da prekine ovo savršenstvo. „Kako si zadobio ovaj ožiljak?“ upita ona, njeni prsti pratili su belu liniju koja se protezala duž ivice njegove kose. Ovo pitanje, zvučalo je tako normalno. Pitanje koje ljubavnica postavlja. Max je pogledao dole u nju. „Nisam pravilno osigurao obrtnik na pištolju. I on se okrenuo prema mojoj glavi.“


Ivory je zurila u njega. „Šta?“ Max se nasmejao. „Želela si da ti kažem da sam za dlaku izbegao smrt od gusarske sablje? Dok sam u naručju držao prelepu mladu ženu?“ Napravila je grimasu. „Pa, moglo bi bez – prelepa – mlada – žena – u – tvom – zagrljaju – dela, ali da.“ Max se nasmejao. Bio je to zvuk iz njegovih grudi koji se razlegao njenim uvom. „Žao mi je što sam te razočarao.“ „Da li ti je to zaista rana od pištolja?“ „Bila je to moja druga nedelja kao pomorskog pitomca. Upravo smo bili uplovili u luku. Bio je to čist pogodak, ili mi je bar kasnije tako rečeno. Razdvojilo mi je lobanju. Proveo sam dva dana u zamračenoj ordinaciji sa strašnom glavoboljom.“ „Kad bolje razmislim, vratimo se lepoj ženi u tvom naručju. Da li je bila teška?“ „To je bolja priča od one gde sam prekriven svojom krvlju i izbljuvkom.“ Ivory je ponovo dotakla ožiljak. Bilo je očigledno da nije bio zašiven od ruku stručnjaka. „Zar niste imali hirurga?“ „Imali smo, ali je bio negde u luci. Tada je on imao ženu u svom naručju. Ili dve.“ Uzdahnuo je. „Kuvar je zašio ranu.“ „Da li je kuvar bio pijan?“ „Obično jeste.“ „Dragi Bože.“ „Počinješ da povređuješ moj ego. Prvo si me nazvala razvratnim gusarom, a sad ovo. Da li hoćeš da mi kažeš da je moj dobar izgled nepovratno oštećen?“ „Hoću da kažem da je čudo da nisi umro od infekcije.“ „Pretpostavljam da su korišćene velike količine ruma,“ rekao je Max suvo. „Obično je kuvar tako radio.“ „Zašto si mi rekao istinu?“ Osetila je kako se Max trznuo. „Kako to misliš?“ „Većina ljudi ne bi nikada priznali svoju grešku.“ „Šta sam ti rekao o upoređivanju mene sa većinom ljudi?“ rekao je, izvivši usne. „Pored toga, šta dobijam lažući te?“ „Moje divljenje?“ „Oh, ja već imam tvoje divljenje.“ Sugestivno je podigao obrve. Ivory ga je pljesnula rukom. „Svi lažu,“ rekla je nakon nekoliko trenutaka. „U najmanju ruku izostavljanjem.“Kao što je ona radila. „Možda.“ Ivory se nagnula napred, utisnuvši lagan poljubac u udubinu njegovog vrata. Povukla se i videla je kako gleda u nju.


„Nikada nisam upoznao nekoga poput tebe, Ivory. Nikada.“ „Sigurna sam da to govoriš svim ženama.,“ rekla je, prisiljavajući se da govori sa lakoćom, koju nije osećala. „Ne.“ Nije se smejao. „Želim te,“ uhvatio je za bradu i naterao je da ga pogleda u oči. „Imaš me. Ispruženu na tebi. Golu.“ „To nije ono što sam mislio. I ti to znaš.“ Da, znala je. „Nemoj to da radiš, Max.“ „Ivory –“ „Zašto jednostavno ne možeš da uživaš u ovome? Zašto mora da bude više?“ Nije mogla sebi da dozvoli bilo kakve nade i očekivanja. „Zato što je već više.“ Ivory se odgurnula od njega, osećajući snažno gubitak dodira. Seo je. „Ti nisi nešto u čemu se može samo uživati.“ Sagnula se i uzela svoju košulju i počela da se oblači. „Ti si briljantna žena. Pametna. Hrabra. Snalažljiva. Lepa. Nežna,“ zastao je. „Svojeglava i tvrdoglava, ali opet, niko nije savršen.“ Ovo poslednje je rekao kako bi je zadirkivao, ali je samo učinio da je srce zaboli. Ivory je posrnula pre nego što je navukla haljinu preko glave. Nije se mučila sa podsuknjom koja je još uvek bila iza Maxa ali je pokupila šnale koje su bile pobacane svuda po tepihu. Zagurala ih je u korset i zakopčala haljinu. Ustao je i uhvatio je za ruke. „Ivory.“ Zastala je, ali nije mogla da se povuče. „I šta bi učinio sa mnom kada bi me imao,“ upitala ga je Ivory. „Šta?“ „Želiš me. Kako? Kao ženu? Kao ljubavnicu? Kao prijatelja?“ Stegao je svoju vilicu, a zbunjenost mu je zamaglila oči. „Gde bi me držao? Na brodu? U svojoj gradskoj kući? Ili možda na nekom od svojih seoskih imanja?“ I to je bila suština svega. Ono što je sagradila ovde u Covent Squareu je predstavljalo njenu slobodu. Predstavljalo njenu nezavisnost. Postala je samo svoja, oslanjala se na samu sebe, zbrinjavala samu sebe, nije zavisila od milosti nijednog muškarca. Knightley joj je pokazao put. Ivory se nikada nije osvrnula. Nije bilo budućnosti za nju i Maxa. Bili su suviše slični. Suviše nesputani ograničenjima sveta koji bi ih vezao tradicijom i očekivanjima. Nijedno od njih nikada ne bi mogao istinski da poseduje onog drugog. Barem ne na neko duže vreme.


„Ja takođe nikada nisam srela čoveka kao što si ti,“ rekla je Ivory blago. „Ti si snažan, saosećajan i častan. Svojeglav i tvrdoglav ponekad, ali opet niko nije savršen.“ Senka osmeha dotakla mu je usne. Popela se na prste i nežno ga poljubila. „Ono što postoji između nas…“ Zastala je, pokušavajući da nađe odgovarajuću reč. „Magično. Stvarno. Ne mora da ima ime. I ne mora da ima zidove i rešetke.“ Teško je uzdahnuo. „Ne mogu te pustiti.“ „Ovde sam.“ Još neko vreme.

Max se obukao, osećao je jezu jer je u sobi već bilo hladno. Osećao se iscrpljenim nakon vođenja ljubavi sa Ivory i potrešeno do kostiju od intenziteta čežnje koja ga je prožimala dok ju je držao u naručju. I sada, dok je posmatrao obučenu, mogao je osetiti kako se povlači i prezirao je svoju nesposobnost da je u tome zaustavi. „Moraću da te ponovo zaposlim.“ Rekao je jedino što je mogao da smisli, a što je moglo da je vrati njemu. To je moglo da zaustavi ovo neumoljivo povlačenje u kome je bila. „Zbog čega?“ „Grof od Barlowa,“ rekao je. Postajalo je lakše izgovaranje tog imena bez crnila koje mu je zahvatalo um. „Ah. Da li postoji leš kojim trebam da se pozabavim?“ „Ne, nema leša. Još uvek. Naučio sam par stvari od tebe.“ „Kao na primer?“ Zvučala je iznenađeno. „Strpljenje, na primer.“ „I zapošljavaš me da uradim šta?“ Da ostaneš sa mnom. „Nisam odlučio šta ću uraditi po pitanju Barlowa. Trebaće mi neko vreme da o tome razmislim.“ Prekrstila je ruke ispred sebe. „Ubistvo je neuredno.“ „Tako si rekla.“ Ovo je bilo smešno. Sudbina Barlowa nije bila Ivoryna stvar. „Bilo bi najbolje da Beatrice držiš podalje dok ne odlučiš šta ćeš uraditi.“ „Slažem se.“ Na kaminu sat je zazvonio. Ivory je podigla pogled, kao da se odjednom setila gde se nalazi. „Žao mi je. Moram da idem.“ „Šta?“ Max je mogao da oseti kako su mu se obrve podigle do korena kose.


„Imam još jedan sastanak.“ „U ovo doba noći?“ „Ja obično i radim noću.“ Zvučala je bezizražajno. „Dozvoli mi da te ja odvedem gde god da ideš.“ „Nema potrebe. Moj klijent šalje kočiju.“ „Ivory, šta nije u redu?“ „Sve je u redu.“ Već je išla prema vratima. Prokletstvo, zašto je uvek ovo radila? „Molim te, dozvoli mi da pođem sa tobom. Mogu da ti pomognem.“ „Ovo se tebe ne tiče,“ rekla je kao da ga uopšte nije ni čula. „Mogu i sama.“ Naravno da može. Donedavno, Ivory Moore nije ni znala da on postoji. Nije joj bio potreban. Nije joj bio potreban niko. Nije bio zadovoljan time. Tada se pomerio, par brzih koraka i uhvatio je na vratima. I iznenada njegove ruke su bile u njenoj kosi, a on ju je ljubio sa očajem koji je osetio čak u kostima. Njene ruke su se spustile na njegove grudi, uvijale mu se u košulju i on je osetio da mu ona uzvraća. Poljubac se završio naglo, kao što je i počeo, pritisnuo je svoje čelo o njeno, teško dišući. „Čekaću te,“ prošaputao je. Osetio je kako njeni prsti stežu njegovu košulju. „Nemoj, molim te,“ podigla je glavu i poljubila ga je sa takvom dirljivom nežnošću da je počeo da drhti. Ivory se odmakla od njega, oči su joj se ispunile neshvatljivom tugom. „Zbogom,“ reče ona po drugi put tog dana i izađe iz sobe.

Max nije odmah napustio kancelarije Chegarre & Associates. Ostao je u radnoj sobi, stara kuća škripala je oko njega, prigušeni zvuci sa ulice prodirali su kroz prozore. Povukao je blago tešku zavesu i posmatrao Ivory, kako se umotana u topao plašt, penje u kočiju koja je čekala na krcatom trgu. Bila je to skupa kočija, oboje na u crno, obrubljena finim crvenim linijama. Par perfektno uparenih sivaca, trzalo se zabacujući svoje glave, kao da se žure da napuste nered ulice u kojem su se našli. Nije bilo drugih nagoveštaja kome je pripadala kočija, osim da je taj neko bio veoma bogat. Još jedan plemić sa problemom koji se trebao gurnuti pod tepih.


Vrata na kočiji su se zatvorila, i sivci su se pokrenuli. Ljudi oko kočije su se raspršili i ona je nastavila svoj put kroz gužvu nestajući iza ugla. Max je uzdahnuo i pustio zavesu da padne. Nameravao je da je sačeka, bez obzira na njene smešne naredbe. Nije bilo važno koliko će to trajati, on će je čekati ovde kada se bude vratila. Bio je iskren kada joj je rekao da ga je naučila strpljenju. Krenuo je prema stolu i podigao bocu viskija koja je bila ostavljena na podu, kao dokaz da vreme koje je proveo sa Ivory nije bilo plod njegove mašte. Kao potvrda trenutaka sreće i zadovoljstva koje su podelili. Podigao je i svoj kaput i bacio ga preko naslona stolice. Njena podsuknja još uvek je ležala zgužvana u blizini stola, posegnuo je za njom, a tkanina je kliznula kroz njegove prste. Ivory je bila nemoguća. I teška. I iritantna. Govorio je istinu kada joj je rekao da nikada nije sreo ženu kao što je ona. Ipak, bila je hrabro, živahno i divlje stvorenje, koje je odbijalo da mu se iko približi. Držala se na distanci kada se na nju vršio prevelik pritisak. Držao je podsuknju u ruci kada je postao svestan kretnji na vratima. Nije čak imao ni vremena da reaguje, a već se našao pritisnut uz policu za knjige. Grube ruke stiskale su ga za košulju. „Gde je ona?“ besni glas zahtevao je odgovor. Max se ukočio. „Gospodine Lavoie,“ rekao je, trudeći se da obuzda svoj bes. „Gde je ona?“ Lavoie je ponovio pitanje, a njegove oči su se spustile do podsuknje koju je Max još uvek držao u rukama. „Da li je ovde?“ Max je gurnuo Lavoie od sebe sa naporom, zapanjen snagom ovog čoveka. „Pretpostavljam da tražite gospođicu Moore.“ „A ja moram pretpostaviti da znate gde je, s obzirom da u ruci držite njeno donje rublje.“ Njegov glas je bio hladan i pun besa, ali hitnost u glasu Maxu nije mogla da promakne. „Da li je ovde?“ „Ne,“ rekao je Max polako. „Upravo je otišla. Kočija je došla po nju.“ „I Vi ste je tek tako pustili da ode?“ zarežao je Lavoie, stežući šake. „Kopile.“ Max je obuzeo bes i on ga je prihvatio jer je bio mnogo bolji od straha koji je počeo da ga obuzima. „Ja nisam njen čuvar. I ne kontrolišem gde ide ili šta radi.“ Lavoie je opsovao. „Nije ti rekla.“ „Nije mi rekla šta?“ Lavoie je spustio pogled na podsuknju u Maxovim rukama i protrljao lice dlanovima. „Naravno da ti nije rekla. Glupa, budalasta žena. Isuse.“ Uzmaknuo je korak u nazad, kao da nije verovao sebi u Maxovoj blizini. „Da li je bila crna kočija koja ju je pokupila? Crvene linije?“ Max se namrštio. „Da. Ali, kako ste znali –“


„Tako što sam, večeras u mom klubu čuo glasine da se Ivory Bellafiore vratila u London. I da će večeras izvesti... veoma privatni performans u kući na periferiji Londona jednom veoma srećnom čoveku.“ Max je osetio kako mu je srce stalo, a krv se zaledila u žilama. „Kako je gospođica Beatrice sada, kada je na sigurnom u svojoj kući?“ upita Lavoie sa optužbom u svakom slogu. Lavoie nije sigurno sugerisao da „To je bila Kingova kočija koja je došla po nju, Vaša Milosti. Da je vrati u Halmsdale House. A Vi mi recite zašto.“ Max je odmahivao glavom. „Rekla mi je da je pregovarala oko puštanja moje sestre.“ Lavoie ga je gledao ljutito. „Ooo pregovarala je sigurno, nije li? I menjala je sebe za Vašu sestru.“ „Ne bi to uradila sigurno. Nikada nije ni srela moju sestru. Beatrice joj ništa ne znači.“ „Za pametnog čoveka, Vi ste prilično glupi,“ odbrusi Lavoie. „Nije to učinila zbog Vaše sestre.“ Max je zakoračio u nazad, osetivši da mu se polica za knjige zabija u leđa. Bio je tako srećan što je Beatrice vraćena kući, da nije uopšte insistirao da sazna šta se krije iza Ivorynog nejasnog objašnjenja. A kasnije je, na podu radne sobe pustio da izbegava odgovore na njegova pitanja, jer je bio prezauzet ljubljenjem nje. Dala je sebe za Beatricinom oslobađanje. I to je učinila zbog njega. Zašto? Zato što je prema njemu osećala ono što on oseća prema njoj? U njemu su se mešali osećaji krivice, besa i straha. Vratiće je. Bez obzira na cenu. Prva pomisao mu je bila da skupi svoju posadu i sa njima se probije u Holmsdale House. Međutim, njegovi ljudi bili su svuda po Londonu i trebalo bi mu suviše vremena za njihovo okupljanje. Morao je da smisli nešto drugo. „Recite mi kako da uđem na tu aukciju.“ Alex je zavrteo glavom. „Mislim da ste uradili dovoljno.“ „Ne interesuje me Vaše mišljenje, Lavoie.“ Max se nagnuo napred. „Kako da uđem?“ Alex je prekrstio ruke na grudima. „Ne možete. King ima celu vojsku koja patrolira imanjem i kućom. On je paranoično kopile. Potrebna Vam je pozivnica. Nema drugog načina.“ „Imate li Vi pozivnicu?“ „Da li mislite da bih još uvek stajao ovde da je imam?“ viknuo je Lavoie.


Max je dohvatio svoj kaput i prebacio ga preko ramena. „Pretpostavljam da je to bilo ne.“ „Da to je bilo ne. Nemam pozivnicu,“ Alex je zastao. „Gde ste pošli?“ „Da pronađem nekog ko je ima.“ „Idem sa Vama.“ „Odlično,“ rekao je Max, na putu prema vratima. „Možete voziti.“

Lions Pow je bio prepun u ovo doba noći. Vazduh je bio zagušljiv od toplote tolikih tela na malom prostoru. Tome se mogao dodati težak miris mokre vune, piva i masti. Buka je bila nepodnošljiva. Max je prolazio kroz gužvu, a njegove oči pretraživale su prisutne. Ugledao je osobu koju je tražio, crvenokosu devojku, koja je bila natovarena teškom tacnom punom krigli piva. U glatkom pokretu, presekao joj je put i podigao tacnu sa njenih ruku. „Gde je Gil?“ povikao je. Lepa crvenokosa služavka se namršti. „Radim,“ odbrusila mu je, posežući za tacnom. „Gde je Gil? Reci mi i skloniću ti se s puta.“ Zakolutala je očima. „Pozadi. Gde bi drugo bila?“ Uzrela je tacnu nazad i nastavila da se kreće kroz gužvu. Max se okrenuo prema stražnjem delu kafane i gurnuo vrata zadnje sobe, samo da bi naleteo na cev pištolja. „Džentlmen prvo pokuca,“ opomenu ga Gil držeći ga i dalje na nišanu. „Ja nisam džentlmen. I možete skloniti pištolj. Suviše ste zauzeti večeras da bi se bavili uklanjanjem leša.“ „Počinješ da zvučiš kao Vojvotkinja, kapetane Harcourt.“ „Već su mi rekli.“ Spustila je pištolj. „Šta hoćeš?“ „Pozivnicu za Kingovu aukciju.“ Podigla je jednu obrvu. „I šta te je za Boga miloga navelo na pomisao da je ja imam?“ „Znam sigurno da nisu sve pozivnice za ovu aukciju uručene. Ako se poruka ne može dostaviti u ruke primaoca, ona bude vraćena Vama.“


„Kako ti to znaš?“ „Obraćam pažnju. Posmatram.“ „Hmph.“ Gil ga pogleda. „Čak i da imam jednu od tih pozivnica, zašto bih ti je dala?“ „Recite svoju cenu?“ I druga obrva se podigla. „Čini mi se da sam od tebe to već čula ranije.“ Max je gledao u nju i čekao. Žena je napućila usne, zagladila pažljivo svoju dugu crvenu kosu. „Udeo u tvom brodu i njegovom teretu. Intrigira me rastuća potražnja za pamukom.“ Max je osetio da mu se vilica lagano opustila. Nije mogao ni zamisliti da bi ova žena mogla zatražiti ovako nešto. Pročistio je grlo. „Dogovoreno.“ Njena usta napravila su savršeno O. „Dogovoreno? Samo tako? Prokletstvo, trebala sam da tražim ceo brod.“ „Ali niste.“ A dao bi joj i brod samo da vrati Ivory. „Možemo poraditi na pojedinostima našeg novog partnerstva malo kasnije. Imate moju reč. A sada mi je potrebna pozivnica.“ „Malo si u žurbi kapetane? Bojiš se da će se lep komad platna prodati pre nego što stigneš tamo?“ narugala mu se Gil. Svaki mišić u telu bio mu je napet. Pomislio je da joj se poveri o situaciji sa Ivory, ali nije je poznavao toliko da bi znao da će biti saosećajna, a ni Alex nije bio siguran. Bolje je bilo ostaviti Gil u uverenju da je sebično kopile nego da je Ivory prodala sebe. „Tako nešto.“ Giline usne su se iskrivile, ali je prišla malom stolu u uglu prostorije. Iz fioke je izvukla savijen papir zapečaćen krvavo crvenim voskom. „Ovo je tvoj srećan dan, kapetane,“ rekla je sa sarkazmom. „Ovu su vratili moji momci.“ Pogledala je u ime na papiru. „Vikontu Rollinsu ova pozivnica neće trebati ni večeras ni bilo koje drugo veče u budućnosti. Čini se da je polomio vrat juče popodne kada je njegov konj otišao preko živice na jednu stranu, a on na drugu.“ „Tragično,“ promrmljao je Max, uzimajući ponuđenu pozivnicu. Polomio je pečat i otvorio papir i izvadio graviranu karticu. Više je ličila na pozivnicu za krunisanje nego za aukciju. Gil se vratila do stola i ponovo prišla Maxu sa dominom maskom koja je mogla da prekrije celo čovekovo lice. Zagledala se u njega praznim očima. „Pozivnica je dostavljena sa ovim.“ „Grozna je,“ rekao je Max uzimajući masku.


„Kingovi ponuđači su svi jednaki. Te maske služe da sakriju identitet osoba, dopuštajući samo novcu da vlada. I kada kupujete stvari koje želite, pretpostavljam da je anonimnost od pomoći.“ Max je shvatio da u tome ime smisla na neki čudan, uvrnut način. „Da li je King upoznat sa vikontovom nedavnom smrću?“ „Ne znam kako bi bio. Pozivnica je vraćena meni, ne njemu?“ Njeno čelo se nabralo. „Kako si znao da je pozivnica vraćena?“ „Pretpostavio sam.“ Max je gurnuo pozivnicu u džep kaputa i već bio na vratima. „Učim od najboljih.“


Trinaesto poglavlje Kada je stigla ispred Halmsdale House, uvidela je da kočije sa ljudima koji su želeli da prisustvuju aukciji nisu još pristigla, ali nije sumnjala da su mnogo iza nje. Sa slugom ispred sebe, prošla je pored impozantne plesne dvorane i odvedena u jednu od soba na spratu. Bio je to apartman primeren kraljici. Kamin u kome je plamtela vatra terao je hladnoću i iz najudaljenijih delova sobe. Veliki krevet dominirao je sobom, sa predivnim svilenim zavesama u roze i plavoj boji. Zidovi su bili prekriveni tapetama krem boje sa listovima, a ista šara nalazila se i na jastucima razbacanim po krevetu. Sa njene leve strane nalazila garderoba sa dubokom kadom iz koje je izbijala para, mekani peškiri bili su uredno poslagani pored nekoliko mirisnih sapuna. Na malom stolu pored vrata stajao je mali sto sa otvorenom flašom vina na njemu, sa čašama od delikatnog stakla i tacnom punom raznih sireva i malih kolačića. Ivoryina prva pomisao je bila da pobegne. Ali, koja je svrha toga? Bila je to njena odluka. Znala je tačno šta radi kada je pristala na ovaj dogovor. Imalo je smisla uroniti u kadu tople vode u ovom momentu njenog samosažaljenja. Svukla se, ostavljajući svoju odeću preko kreveta i odšetala do kade koja se pušila. Uronila je, zatvorila oči, osećajući bol na mestima koja je gotovo i zaboravila, a koja su bila probuđena na podu njene radne sobe. Zapitala se šta Max radi u ovom trenutku. Nadala se da je sa tetkom i sestrom, kod kuće gde je i pripadao. Ostala je ležeći u kadi dok se voda nije ohladila, a onda se na brzinu nasapunjala i isprala, izašla iz kade i osušila se mekanim peškirom. Vrativši se u spavaću sobu, otkrila je da je njena odeća nestala i bila zamenjena donjim rubljem tako finim da je bilo gotovo providno i ukrašeno satenskim trakama. Bile su tu još svilene čarape, par vezenih papuča i komplet nakita koje bi ljude naterao na priču. A haljina koja je ležala pored svega toga bila je od onih koje bi zaustavile svaku konverzaciju. Bila je boje ponoći, duboka indigo koja je menjala nijansu sa svakim pokretom. Dekolte je bio dubok, a suknje su padale široko okolo. Prešla je rukom preko tkanine, boreći se sa žaljenjem koje joj je stezalo grudi. Ovako je nastupala previše


puta u svom životu. Znala je tačno šta će se desiti kada bude i poslednja nota izbledela. Nikada se nije osećala više usamljenom nego u ovom trenutku. Čula je kucanje na vratima i sluškinja koja je bila otprilike iste građe kao i Kingovi stražari, promolila je glavu kroz vrata. „Treba li Vam pomoć oko oblačenja, gospođice?“ a to u stvari nije ni bilo pitanje. Ivory je uzdahnula posegnuvši za košuljom.

Nije imao plan. I to čovek koji je pedantno iscrtavao kurseve i pripremao se za najgore moguće scenarije, bio je prestravljen. Samo dva puta u svom životu Max je bio paralisan. Oba puta nalazio se na palubi Odiseja dok je okean divljao, a nebo oko njega prepuno teških oblaka i elektriciteta. Bio je nemoćan da uradi išta, osim da gleda kako crni oblaci idu prema njima. Balska dvorana u Halmsdale Houseu nije bila ništa drugačija. Pretresli su ga kada je ušao u kuću – efikasna invazija na njegov lični prostor od strane dvojice stražara koji su želeli da se uvere da ne nosi oružje. Nedostatak sredstava kojim bi se branio, ostavio je u njemu osećaj izloženosti i ranjivosti. Sada je bio naoružan samo svojom inteligencijom. Tišinu u balskoj dvorani prekidali su samo tiha mrmljanja ili šaputanjem ljudi u njoj. U centru prostrane plesne dvorane bio je postavljen masivan tepih čija je svrha bila da priguši korake koji bi bez njega odjekivali o drveni pod dvorane. Ljudi, okupljeni u plesnoj dvorani, bili su svi obučeni u tamna odela, koja nisu davala nikakve naznake o ličnosti ili rangu. I svi su nosili iste domino maske koje im je King poslao uz pozivnice, što je doprinelo zlokobnom osećaju u prostoriji. Nije bilo znaka od Ivory. U stvari, od bilo koje žene. Oko rubova plesne dvorane nalazile su se staklene posude, stalci, postolja sa izloženim predmetima. Svi lusteri su bili spušteni kupajući izloženo blago u mekom svetlu. Max se izmešao sa ostatkom gostiju, kružeći po prostoriji sa rukama iza leđa. S vremena na vreme bi zastao razgledajući pojedine delove, kao da procenjuje njihovu vrednost, a onda bi nastavljao dalje. Zastao je pred živopisnom slikom lepe žene koja je ležala na grimiznoj prostirci, a između njenih bedara ležao je beli labud, odmarajući svoju glavu na njenim golim


grudima. Bila je erotična i odlično naslikana, znao je da bi trebao da prepozna i sliku i autora, ali bilo je hiljade drugih misli koje su mu prolazile kroz glavu, a nijedna od njih nije bila umetnost. Max se nagnuo bliže i sa male kartice na dnu platna pročitao naziv slike, Dama i labud. Bočno od nje stajala je bronzana statua Davida sa jednom nogom na glavi pobeđenog Goliatha. Na maloj kartici u podnožju statue pisalo je samo David. „Ljubitelj Michenangela, zar ne?“ Pitanje je došlo iza njega. Max se naglo uspravio, okrenuvši se suočio se sa čovekom koji je stajao iza njega. Njegova ruka se odmarala se na štapu od ebonovine, sa prstima na kojima su blistali rubini. Bio je obučen u isto besprekorno crno večernje odelo, kao i svaki drugi muškarac u prostoriji i otprilike Maxove dobi, crvenkasto-zlatna kosa bila mu je stilski ošišana i sređena, vešto padajući na njegovo čelo. Gledao je u Maxa svetlo plavim očima, i mogao je biti bilo koji gost na aukciji, osim što nije nosio masku. „Da. Izuzetni su,“ odgovorio je Max, znajući odmah s kim razgovara. „Jesu, zar ne?“ Svetle oči su ga procenjivale. „Dobar je ovaj komad ovde,“ rekao je, pokazujući na skulpturu. „Bronza, ne mermer, što ga čini posebno retkim. Kao i slika. Da li ste znali da je pronađena u bordelu u Rouenu?“ rekao je sa gađenjem. „Da li možete da zamislite? Mikelanđelo da krasi zidove kurvi?“ „Ne.“ King je blago slegnuo ramenima. „E pa, to je ono što se dešava kada je rulji dozvoljeno da vlada. Nepismeni francuski seljaci koji opljačkaju velike dvorce i palate, srećni da prodaju takva blaga za bure vlažnog baruta.“ Nasmešio se hladno. „Revolucija je bila veoma profitabilna.“ „Jeste.“ Kingove oči su se suzile. „Ko ste Vi?“ Max je znao da će čak i sa maskom biti uočljiv. Nije bilo sumnje da je King i sa maskama znao ko je ko u ovoj prostoriji. Znao je ko je bio pozvan. A ko nije. „Maximus Harcourt.“ Dozvoliće Kingu da shvati ostatak sam. Samo trenutak kasnije King je progovorio. „Alderidge.“ Max ga je pogledao. „Da.“ „Kako ste došli ovamo?“ „Na isti način kao i svi ostali. Kroz ulazna vrata.“ „Shvatam.“ King je lupkao prstima po vrhu svog štapa, odmeravajući Maxa. „Moram da priznam da je Vaš dolazak, ovde večeras, potpuno neočekivan. Čak i zapanjujući.“ Iako King nije delovao zapanjujuće. Delovao je skoro... zabavljeno. „Vaša sestra nije ovde više, Vaša Milosti.“ „Znam.“


„Nadam se da je naučila lekciju. Nekim ljudima se ne može verovati.“ Samo snagom jake volje, Max je uspeo da zadrži ravnodušan stav. „Zašto ste ovde?“ upitao ga je King. „Da li ste došli da me ubijete zbog uloge koju sam odigrao u lejdi Beatriceinoj... nesreći?“ „Ne. Ne večeras.“ „Hmm. Vojvotkinja je rekla da ste arogantni magarac. Niste me razočarali.“ „Gospođica Moore bi trebalo da je ovde.“ Kingove usne su se stisnule. „Ah. Vi ste doleteli da je spasite. Vojvotkinja sama donosi svoje odluke, Vaša Milosti. Kao što je to učinila danas popodne kada smo se dogovorili oko uslova oslobađanja i sigurnog povratka Vaše sestre. Kakvu god detinjastu grižu savesti da osećate po pitanju Vojvotkinjinih postupaka, nemojte mene uplitati u to.“ Max se skoncentrisao na svoje disanje. King je nestrpljivo uzdahnuo. „Vojvotkinji nije potrebno spašavanje, Vaša Milosti. Ovo nije nešto što dosad nije radila.“ „To je nešto što ne bi trebala da radi nikad više. Ni za koga.“ Max je zakoračio prema Kingu i odjednom su se pored njega stvorila tri čuvara, sprečavajući ga da priđe Kingu. Kingovi prsti su prestali da lupkaju po dršci štapa i on je mahnuo svojim ljudima. „Koliko?“ upitao je Max brzo. „Bojim se da ne razumete, Vaša Milosti. Ovo je aukcija. Dobija čovek koji ponudi najviše. Ne mogu da pravim dogovore u mračnim uglovima prostorija. Moj ugled bi bio uništen.“ Zastao je. „Ali, dozvoliću Vam da ostanete, pod uslovom da ne ometate dešavanje. Ako ćete se osećati bolje, imaćete mogućnost da je spasite na kraju večeri, pod uslovom da ne potrošite sav novac na lepotu i majstorstvo koje nas okružuje. Jer, nemoguće će postati sasvim moguće. Barem za pametnog čoveka.“ „Zašto biste to uradili?“ „Zato što me to zabavlja.“ Max je posmatrao čuvare koji su još uvek lebdeli oko Kinga i razmišljao o svojim mogućnostima. Nisu bile dobre. Bilo bi nemoguće pomoći Ivory ukoliko bude mrtav. „Želim da je vidim.“ King se iznenada zasmejao. „A zašto mislite da bih Vam odobrio takav zahtev?“ „Zato što Vas onda ne bih jednog dana ubio zbog Vaše uloge u sestrinoj... nesreći.“ King je posmatrao Maxa lukavim pogledom. „Vrlo dramatično.“ Max je čekao.


„Oh, dobro. Dajem Vam dva minuta. Dva minuta da kažete šta god je potrebno kako biste uklonili teret sa svoji grudi, izrecite kakvo god izvinjenje hoćete kako biste se osećali bolje.“ Odmakao se u stranu, pokazujući Maxu da krene ispred njega. „Tako volim dramatiku.“

Ivory je stajala ispred velikog ogledala, spuštajući ruke niz svilenu haljinu. Prošlo je tako puno vremena, otkako je ovako izgledala. Prošlo je tako dugo vremena, otkako je poslednji put uradila ono što će uraditi večeras. „Izgledate prilično zapanjujuće.“ Ivoryne oči su pale na vrata u ogledalu. King je stajao tamo, ležerno se oslanjajući na svoj štap. „Dole je oko stotinu ljudi uzbuđenih na mogućnost pojavljivanja Ivory Moore. Pitam se da li uopšte mogu da se skoncentrišu na svoje ponude.“ Ivory je gledala u Kinga ne okrećući se. „Oh, hajde Vojvotkinjo, ne budi tako mrzovoljna. Misliš da ću te kao neki komad, predati prvom muškarcu sa više novca nego kose na glavi?“ Zatvorio je vrata i prešao preko sobe, stajući iza nje, a njegove oči srele su njene u ogledalu. „Zaslužuješ mnogo bolje od toga.“ Ivory je zurila u njega. Pomilovao je njenu kosu koja joj je padala niz leđa, još uvek vlažna od kupanja. Ivory je zadrhtala i odmakla se. King je pustio ruku da padne. „Ako ćete već neko odvesti kući, moraće da se dokaže.“ „Šta bi to trebalo da znači?“ „Videćeš. Možda te za večeras niko ne dobije. Možda ću na kraju ja biti taj koji će uživati u tvom društvu večeras, i moram priznati, Vojvotkinjo, sviđa mi se ta ideja.“ „Ne razumem. Zašto bi to uradio?“ „Zato što me to zabavlja.“ Ivory je osetila nalet besa. Okrenula se kako bi se suočila sa njim. „Ma kakvu igru da igraš King, treba da znaš da sam ispunila svoj deo dogovora. Lejdi Beatrice i njena porodica su van tvog domašaja. Zauvek.“ „Naravno da jesu. Slažem se s tim.“ Bio je ljut. „Situacija u kojoj se trenutno nalazimo je –“


„Poslovna King. Ništa više. Imali ste dete –“ „Bah. Teško da je ona dete. Njoj je osamnaest. Rečeno mi je da je tebi bilo trinaest kada te je tvoj tata prodao. I ispala si veoma dobra.“ Ivory je zatvorila oči. Čak je mogla da razume njegovu izvrnutu logiku. „Imaš posetioca.“ Ivoryne oči su se otvorile. „Kako to misliš, posetioca?“ „Izgleda da imaš sa nekim nekih nedovršenih poslova koji se moraju srediti pre nego što nastavimo sa ovom večeri. Imaš dva minuta. Verujem da možeš da rešiš sva otvorena pitanja u tom vremenu.“ Ivory je gledala u njega potpuno zbunjena. Da li je ovo bio neki njegov trik? „Ko?“ King se okrenuo, otišao do vrata i otvorio ih. „Dva minuta,“ rekao je i nestao u hodniku. Ivory je još uvek zurila za njim, kada se Max pojavio na vratima.

„Max?“ Glas je došao iz udaljenog dela sobe, a šok ga je činio jedva čujnim. Zatvorio je vrata iza sebe, prešao sobu i naglo se zaustavio ispred nje. Zurio je, pomalo zadihan u viziju ispred sebe. Bila je obučena u raskošnu, plavu svilenu haljinu, u kojoj je njena koža blistala. Kosa joj je bila začešljana u nazad i ostavljena da pada slobodno skoro do njenog struka, kao veličanstveni slapovi od mahagonija. I sve to činilo je da izgleda kao princeza. „Max, šta radiš ovde?“ upitala ga je jedva čujno. „Šta ti misliš? Osvajam Bastille. Mada ne onako kako sam zamišljao. Nemam oružje, nemam vojsku, i na sebi imam večernje odelo.“ Zatreptala je. „O Bože. Došao si ovde zbog mene?“ „Naravno da sam došao zbog tebe. Kakvo je to pitanje, dođavola?“ „Jedno dobro.“ „Pogrešno. Bolje pitanje je šta ti radiš ovde?“ Nije se ni trepnula. „Mogu sama da se staram o sebi Max.“ Prišao joj je sasvim blizu, ne mogavši da se odupre nagonu. Uhvatio je rukama njeno lice i primakao svoje usne njenim. Poljubac je isprva bio nežan, umirujući, da bi prerastao u očajnički i zahtevan. Zapitao se kome je smirivanje trebalo više, njemu ili njoj. Pokušala je da ga odgurne, ali ju je on privukao bliže sebi, kao da je


želeo da je zaštiti od svega neprijatnog što joj se desilo, ili će joj se tek desiti. Stajali su tako jedan dug trenutak, a onda se on polako odmakao, zagledavši joj se u oči. „Šta si to uradila?“ Prešao je prstima kreko njenog obraza. „Ono što sam morala.“ „Neću ti dozvoliti da to uradiš.“ „Nije na tebi da odlučiš, Max. Ovo je bila moja odluka i učinila bih opet isto ako bih morala.“ Max se odupro nagonu da je jednostavno baci kroz prozor. Sigurno dole ima žbunja u koje bi pala. Ili bi je pad dozvao pameti. „Prozori su zaključani. Mada mislim da je ta mera predostrožnosti preduzeta više iz razloga kako bi se ljudi držali izvan, nego unutar kuće.“ „Šta?“ „Gledao si u prozore. Da li si planirao da stolicom razbiješ staklo? Vežeš krevetske čaršave i spustiš se niz zid?“ „Zvuči dobro. Mi odlazimo odavde.“ Zgrabio je za ruku. „Ne mogu.“ „Naravno da možeš. Samo preko mene mrtvog ćeš biti svedena na... zabavu za one ljude dole.“ „U tome je problem, Max.“ „Molim?“ „Moje pojavljivanje obezbeđuje sigurnost Beatrice i tvoje tetke. I tebe.“ „Šta to znači?“ „Znači da King nije glup. Znači da je osigurao da nevini ljudi stradaju ukoliko neko osvoji Bastille.“ Max je opsovao. „Odvešću Beatrice i Helen iz Londona –“ „I živećeš do kraja života osvrćući se preko ramena? Max, završeno je. Beatrice je kod kuće. Tvoja porodica je ponovo na okupu i sigurna. Nemoj da sve bude uzalud, čineći nešto glupo.“ „Pustio sam te da odeš. To je bilo glupo. I uradiću sve što je potrebno da to ispravim. Ne postoji ništa što ne bih dao za tebe. Ništa.“ Ivory ga je posmatrala, a emocije su se kovitlale u tamnim dubinama njenih očiju. „Biću dobro,“ prošaputala je. „Ne trebaš da budeš dobro Ivory. Već slobodna. Trebala bi biti zaštićena od stvari koje si već jednom preživela i sigurna od ponovnog proživljavanja svega toga,“ okrznu je svojim usnama njeno čelo. „Želim da učinim to za tebe.“ Glasno kucanje učinilo je da poskoči. „Vaša dva minuta su istekla.“ Kingov prigušen glas čuo se na vratima.


Podigla se na prste i poljubila ga snažno i brzo. „Max, ja –“ Vrata su se otvorila, King je stajao na njima, a njegova muška pratnja stajala je iza njega. Njegove svetle oči išle su od Ivory do Maxa i nazad. „Verujem da ste rešili probleme?“ Max je stajao bez reči i zurio u njega. „Dobro je čuti.“ Odmakao se od vrata. „Kao što sam rekao, Vaša Milosti, dobrodošli ste da ostanete dokle god se budete lepo ponašali. Moji ljudi će se potruditi da imate sve što Vam je potrebno.“ Pretnja je bila očigledna. Max je stisnuo pesnice iza svojih leđa. King se okrenuo prema Ivory: „Vreme je da krenemo, Vojvotkinjo,“ rekao je. „Vaša publika čeka.“

Max je došao po nju. Nekako je otkrio šta je uradila i našao način da uđe u ovu kuću. Nekako je uspeo da napravi dogovor sa Kingom za ova dva najdragocenija minuta njenog života. Iako njegovi napori nisu promenili neizbežan ishod, niko nikada nije uradio tako nešto za nju. Zbog nje. Ona se oslanjala na sebe i svoju inteligenciju toliko dugo, znajući da niko nikada neće doći da je spase od bilo čega. Ali, Max je došao. Možda je to učinio zbog osećaja krivice ili dužnosti ili kajanja. A možda je bilo iz potpuno drugog razloga. I dok je čekala da pristupi aukciji, držala se tog možda što je čvršće mogla. Držala se toga i kada je uvedena u plesnu dvoranu u kojoj više nije bilo drugih predmeta ponuđenih na aukciji. Svaka skulptura, svaki antikvitet koji je videla ulazeći u kuću, uklonjeni su, bez sumnje spakovani u kutije osigurane slamom i otpremljene tamo gde je suđeno da ponovo nestanu. Jedina stvar koja je ostala bila je statua Davida koju je mogla ukloniti samo armija mišićavih muškaraca. Oko masivnog tepiha, okupili su se ljudi, iako je bila pripremljena za to, naježila se videvši ovu gomilu bez lica. Čekali su, kao horda maskiranih egzekutora, a čudno, jezivo uzbuđenje ispunjavalo je prostoriju. King se pripremio da ovim iznurenim, ciničnim kupcima ponudi nešto novo. Nešto za šta će moći da se bore. Mrzela je taj


sumoran osećaj izloženosti i ranjivosti koji joj je vratio sećanje na trinaestogodišnju devojčicu koja je naučila tešku lekciju kako preživeti kad kreneš od ničega. Pored nje, King se smejao. Ili podsmevao. Bilo je teško reći. „Ti ćeš me učiniti slavnim, Vojvotkinjo,“ prošaputao je ispod glasa tako da je samo ona mogla da ga čuje. „Ti si moj najveći uspeh dosad.“

Max je postao svestan apsolutne tišine koja je zavladala prostorijom, onog momenta kada je čuo svoj puls koji mu je udarao u ušima. Okrenuo se prema vratima, i sve oko njega se zamaglilo. Ivory je hodala prema njemu, ili bar u njegovom pravcu. Nije gledala ni levo, ni desno, njen pogled bio je zakačen za nešto što je samo ona mogla da vidi. Lice joj je bilo smireno i spokojno i delovala je tako nezainteresovano, kao da šeta Hide Parkom u utorak popodne. Izgledala je egzotično, besprekorno i... nedodirljivo. King je hodao pored nje, očigledno uživajući u čaroliji koja je zarobila njegovu publiku. Stražari su upućivali ljude prema rubovima plesne dvorane, a King je Ivory odveo do središta tepiha, zaustavio se, okrećući se potrudio se da skrene pažnju svojih gostiju na sebe. Nije morao da se trudi uopšte. Svaki muškarac u sobi bio je zakovan. „Zahvaljujem Vam se na pažnji, gospodo,“ rekao je. „Obećao sam Vam nešto nemoguće i savršeno, a to zahteva neko vreme, kao što znate.“ U prostoriji se začuo žamor. Max je počeo da razmišlja o načinima na koje bi ovaj čovek mogao da doživi svoj kraj. „Predstavljam Vam gospođicu Ivory Bellafiore,“ izgovorio je King sa veličanstvenošću kraljevskog glasnika. „Dragulj koji ni najslavnije operske kuće Evrope nisu mogle da priušte sebi poslednjih par godina.“ Sačekao je da ova rečenica dopre do mozgova njegovih gostiju. „Gospođica Bellafiore je pristala da peva za nas večeras,“ nastavio je King. „A ukoliko želite više... privatni nastup kasnije, jedan čovek imaće tu mogućnost.“ Još jedan talas žamora preplavio je plesnu dvoranu, ali ovaj je nosio u sebi zvuke uzbuđenja i pohlepe. Svi ovi ljudi, buljili su u nju kao da je ona jedan od poželjnih predmeta koje su želeli u svom vlasništvu. Kao da su mogli da je kupe i stave u kutiju od stakla i izvade napolje kako bi joj se divili kada im to odgovara. Max se trudio da diše ujednačeno. Morao je da ostane skoncentrisan i pri sebi.


„Gospođica Bellafiore,“ rekao je King odstupajući korak unazad. Ivory je očima prešla preko mase maskirane gomile koja ju je gledala željno. Max je jedva disao. Pronašla ga je gde stoji, miran i tih kao i svi ostali oko njega. Njene oči ostale su na njemu. I ona je počela da peva, bez ijednog instrumenta, ili pratnje, samo njen glas odzvanjao je dvoranom, uzdižući se do plafona i kovitlao se oko svake osobe u prostoriji. Nikada je nije video na pozornici. Nikada je nije video u kraljevskim operskim kućama, nikada nije čuo njen glas koji joj je doneo status legende. Pevala je na italijanskom, a njegov je u najboljem slučaju bio zarđao, ali nije bilo važno što nije razumeo svaku reč. Svojim glasom uvukla ga je u svoj svet i zapalila vatru u njemu. Glas joj je bio izvanzemaljski i nije mogao da odvrati pogled od nje. Kada je i poslednja nota zamrla, plesna dvorana je ostala u potpunoj tišini. King je istupio napred, glasno tapšući i prostorijom je eksplodirao aplauz. Gomila je krenula napred, kao da žele da dotaknu savršenstvo, ali Kingovi ljudi su ih zadržavali dalje od tepiha. Max je pažljivo posmatrao Kinga koji je gledao oko sebe, a zadovoljstvo je blistalo na njegovom licu, zbog podviga koji je postigao. King je znao da će Ivory briljirati u svom nastupu kako bi osigurala sigurnost Maxove porodice. I znao je da posle takvog nastupa neće biti nijednog muškarca koji će ostati imun na ovu čaroliju. King je podigao ruku i dvoranom je zavladala tišina. „Dve hiljade funti,“ rekao je i još jednom je dvoranom zavladala apsolutna tišina. „Dve hiljade funti će Vam omogućiti jedinstvenu priliku da uživate u čarima gospođice Bellafiore u ostatku večeri, ako se dokažete dostojni toga.“ Žamor je prošao dvoranom. Max je bio zahvalan na tome što je maska sakrivala njegovo lice. Šta je dođavola King radio? Nastupio je pod utiskom da će Ivory biti na aukciji kao i svaki drugi predmet koji je ranije prodat. I nije bilo čoveka koji bi mogao da ga nadmaši. Ali sada... „Moji ljudi kruže. I možete im dati svoje ponude ako ste tome skloni.“ Sudeći po naletu iznenadne aktivnosti, skoro su svi bili skloni. Polovina Kingovih ljudi nosila je drvene kutije pune nečeg što je ličilo na fine drvene štapove, skoro dužine drške metle. Ljudi su izvijali vratovima, mahali svojim ceduljama dok su Kingovi ljudi kružili okolo. Cedulje su pokupljene i u zamenu za dve hiljade funti svako je dobio po jedan štap. Max je dao svoju cedulju debelom čuvaru i dobio isti štap kao i svi ostali u dvorani. Bilo je to tvrdo drvo, verovatno hrast, glatko, sa zatupljenim vrhom i deblje nego


što je mislio. Više je ličilo na dugačko, čvrsto drvo za potpalu nego na oružje, ali ako bi se pravilno upotrebilo moglo je da nanese određene povrede. Zaludno se zapitao koliko bi povreda mogao Kingu da nanese pre nego što bi bio odvučen napolje i upucan. Ili izboden. Ne bi postigao ništa, znao je to, ali bi se osećao bolje, makar na minut. Max je držao drvo u ruci. Nije imao pojma čemu je ono služilo. Pogledao je oko sebe i video da su i svi ostali zbunjeni. Možda je lutrija bila u pitanju. Možda je trebalo obeležiti svaki štap i baciti ga na gomilu iz koje će izvući jedan. Možda – „Da li su svi predali svoje ponude?“ Upitao je King. Čuvari su se povukli, a svaki od gostiju koji je stajao na ivici tepiha imao je štap u ruci. Još jednom je dvoranom zavladala tišina. „Odlično.“ King se polako okrenuo, ocenjujući publiku koja ga je okruživala. Sada je u ruci držao zlatni pehar, sa predmetom zamotanim u belu tkaninu unutar njega. Vrlo polako, dajući šansu svakome da vidi, odmotao je predmet, otkrivajući smaragd veličine kokošijeg jajeta. Ispod svetlosti lustera, smaragd je blistao. Ljudi su ga zainteresovano posmatrali. „Pravila su jednostavna gospodo,“ rekao je King, sagnuvši se da postavi pehar sa smaragdom na sam centar tepiha. „Prvi čovek koji dohvati ovaj dragulj bez dodirivanja tepiha bilo kojim delom svog tela, osvojiće ne samo ovaj kamen već i druženje sa gospođicom Bellafiore do kraja večeri.“ Max je zurio u Kinga. Sedam muškaraca je moglo da legne jedan za drugim i ne bi mogli da dođu do kraja tepiha. „Imate samo jednu šansu, zato mudro osmislite svoju strategiju,“ nastavio je King. „Dat Vam je alat koji možete koristiti. Možda će Vam biti od pomoći. Možda neće.“ Max je pogledao u Ivory. Još uvek je gledala u njega, svojim tamno braon očima, koje su bile mirne. Ali, bila je bleda. Tako, tako bleda. King je ponudio Ivory svoju ruku. „Pođimo gospođice Bellafiore. Pronađimo dobro mesto sa koga ćemo posmatrati zabavu, hoćemo li?“ Podsmevao se opet. Prihvatila je ponuđenu joj ruku, izraz lica joj se nije promenio i u tišini je pratila Kinga do udaljenog dela dvorane. Dva čuvara donela su stolice za nju i Kinga. Kopile je uživalo u svakom minutu ove predstave, pomislio je Max stežući zube u besu koji ga je obuzeo. Kralj i njegova kraljica. Predsedava nad svojim pohlepnim, trulim podanicima. Ljudi su već počeli da se spuštaju na kolena uz ivicu tepiha pokušavajući štapovima do dohvate pehar, ali bili su suviše kratki da bi dosegli bilo šta. Kako bi koji od njih izgubio ravnotežu ili ispustio štap, čuvari su kretali prema njima i odvodili ih, jer druge šanse nije bilo. Trojica muškaraca vezalo je svoje kravate i štapove zajedno, partnerstvo za podelu plena. Ali i tako štap koji su


napravili bio je prekratak da bi dohvatio pehar na sredini tepiha. Videvši ovo, više muškaraca se udružilo praveći još duži štap. Max je posmatrao kako se taj dugački štap ljulja i njegov kraj je gurnuo ivicu pehara. Kolektivno su svi zadržali dah, ali motka se prepolovila i stražari su nastupili. Drugi ljudi, koji nisu bili voljni da se udruže bacali su svoje štapove prema peharu u nadi da će smaragd ispasti i dokotrljati se bliže ivici tepiha gde će moći da ga dohvate. Dva štapa su udarila u pehar, a poslednji je oborio pehar, ali je smaragd ostao nedostižan. Na svom tronu King je sve posmatrao sa neskrivenim oduševljenjem. Kao da su ovi ljudi svojim detinjastim, očajnim budalaštinama, dovedeni svojom pohlepom doslovno na kolena, neumoljivo dokazivali da je King superiorno biće. Max je razmišljao o njemu, o njegovom umu. Možda nije ni imao nameru da Ivory ode odavde sa bilo kojim od ovi muškaraca kao društvom do kraja večeri. Možda nije ni imao nameru da dozvoli Ivory da večeras napusti Halmsdale House. Sa ovom predstavom bio je hiljade i hiljade funti bogatiji, a nije ga koštalo ništa više od dvesta funti koliko je platio prestravljenu debitantkinju. Sve ovo je koštalo Ivory, mnogo, mnogo više. Gomila oko tepiha je gotovo nestala, ljudi su se povlačili mrmljajući i tražili alkohol u koji bi utapali svoje propuste. Stražari su punili svoje drvene kutije, kupeći štapove od onih koji nisu uspeli. Nekolicina muškaraca je i dalje koračala rubom tepiha, tražeći strategiju koja je promakla ostalima. Ali, na kraju su i oni podlegli tome da prevlače svojim štapovima preko tepiha, pokušavajući da pomere smaragd bliže ivici. Max se pomakao ne želeći da se meša u ovu gužvu. Šetao se oko tepiha, stao je na rub tepiha najbliže Kingu i Ivory. Bio je svestan toga da je ostao jedini sa štapom u ruci. „Vaša Milosti,“ rekao je King sa svog mesta. „Da li ste razmotrili?“ „Ne.“ „Pa šta čekate?“ Max se na kratko okrenuo i pogledao u Kinga. Nije smeo da pogleda u Ivory. Morao je da se skoncentriše. „Čekao sam da se horde povuku,“ rekao je mirno. „Bili su prilično grozničavi, zar ne?“ King je lupkao prstima po rukohvatu svoje stolice i delovao prilično zadovoljan predstavom. Max je mogao da oseti težinu njegovog pogleda na zadnjem delu vrata, kao da je svojim pogledom probadao njegovo meso. „Primetio sam da se niste nadmetali ni za jedno od Michelangelovih dela ranije večeras,“ prokomentarisao je. „Ne, nisam.“ King ga je ponovo ispitivao, znao je to, nadajući se da će ga uhvatiti u laži. Zato je rekao istinu. „Poslušao sam Vaš savet. Sačuvao sam svoj novac za nešto mnogo vrednije.“


„Zaista. E sad, da li je to bio dobar savet, ostaje da se vidi, Vaša Milosti. Možda ćete otići odavde praznih ruku. Pogledajte oko sebe. Svi oni su obrazovani, inteligentni ljudi. A ipak nisu uspeli da reše ovu zagonetku.“ „Mmmmm.“ Max je počeo da ceni Ivoryn – ne odgovor – odgovor. „Zašto mislite da ste bolji od svih ovih ljudi koji nisu uspeli pre Vas.“ „Zato što jesam bolji. Ja ću uspeti.“ Kingovi prsti su se zaustavili na vrhu štapa. Max se blago osmehnuo i prišao bliže ivici tepiha. Smaragd je sada ležao malo dalje od centra tepiha, pehar je ležao sa strane, a njegove ivice su svetlucale na svetlosti sveća. Max je spustio vrh štapa i provukao ga ispod ivice tepiha. Podigao ga je napred i uvio ga. Krenuo je niz celu stranu, držeći štap ispod tepiha, polako ga je uvijao u sve veći i veći valjak. Bio je svestan glasova oko sebe, uzvika pomešanih sa gunđanjem i povremenim smehom. Kakva predstava, zaista. Znojio se, a tepih se sada sve lakše i brže kotrljao nego kad je počeo. King je stajao na svom podijumu, a ljudi su se ponovo gurali napred. Max se kretao mirno i sigurno sve dok tepih nije udario u pehar. Vrlo polako se sagnuo i posegao preko uvijenog tepiha, pazeći da ga ne dodirne i podigao smaragd sa mesta na kome je ležao. „Dobro urađeno,“ rekao je King, a njegov glas je odjeknuo kroz plesnu dvoranu. Max je stegao kamen u ruci, osećajući kako se oštre ivice usecaju u meso dlana. Ležerno ga je spustio u džep sakoa. Nije mogao da odredi da li je King impresioniran ili besan. „Hvala,“ rekao je, koračajući prema podijumu. Zastao je, gledajući Ivory u oči. „Gospođice Bellafiore,“ rekao je sa naklonom. „Bilo bi mi zadovoljstvo ispratiti Vas iz Halmsdale House večeras.“ Pažljivo je birao reči. Ivory je ustala, podigavši svoju suknju. Tiho je krenula prema stepenicama i pažljivo se spustila. Max je pružio svoju ruku i ona je svoju gurnula u pregib njegovog lakta, njeni prsti lagano su dodirivali njegov rukav. Okrenuo se i video da je King sišao sa podijuma i sada stajao ispred njih blokirajući im put. „Rekla si mi da je arogantni magarac, Vojvotkinjo.“ Tiho je progovorio. „Nisi mi rekla da je i pametan.“ „Nisi nikad pitao.“ Zvučala je potpuno smireno. King je prekrstio ruke na grudima i pogledao u Maxa. „Pa, uživajte u svom vitezu spasitelju, Vojvotkinjo,“ rekao je King blago trznuvši usne. „Jer zaista je zaslužio Vaše simpatije večeras. Mislim da bi mogla da iskoristiš tu njegovu pamet u budućnosti, pod uslovom da ne otplovi od tebe.“ „Imaću to na umu.“


„Bilo bi dobro.“ Šmrcnuo je. „Bilo je zadovoljstvo raditi sa tobom, Vojvotkinjo, kao i uvek.“ King se naglo okrenuo i krenuo niz plesnu dvoranu okružen svojim čuvarima. Max je poveo Ivory prema vratima, ne želeći da u ovoj prostoriji provede ni minut više. Projurili su kroz ulazna vrata i oboje stali i duboko udahnuli svež vazduh. Skinuo je masku i uhvatio Ivorynu ruku, plašeći se da je pusti. Užasavao se činjenice, da će mu ponovo izmaći, ako je pusti. Krenuo je prema Alexovoj kočiji. Pored nje je stajao čovek, umotan u toplu odeću. Prišao im je kada ih je ugledao. „Isuse, Vaša Milosti, dugo Vam je trebalo,“ obrecnuo se Alex. Pogledao je Ivory od glave do pete i zagledao se u njenu haljinu. „Za pet minuta bi ovu stvar proterao pravo kroz ulazna vrata.“ „Alex?“ Ivory je zatreptala. „Šta ti radiš ovde?“ „Ono što nikad ni sanjao nisam da ću ikad raditi,“ progunđao je Alex. „Dovesti svoje dupe do smrzavanja. Voziti kočiju. Pomagati ovom glupanu da te izvuče iz monumentalne gluposti koju nikad nisi smela da napraviš.“ Uhvatio je Ivory za ramena, očima tražeći moguće povrede. „Razgovaraćemo kasnije, hoćemo li?“ Max ih je požurivao. Mnogo kasnije. „Hoće li neko uskoro zapucati za nama?“ Upitao je Alex, okrenuvši se oko sebe sa nelagodom, pustivši Ivory da ode pope se na mesto vozača. „Ne. Bar se ja nadam da neće. Osvojio sam gospođicu Moore pošteno.“ Max mu je odgovorio otvarajući vrata kočije i pomažući Ivory da uđe u nju. Njena haljina joj je u tome smetala pa je napola gurnuo i Ivory i njenu suknju u kočiju. „Ti si šta?“ „Samo kreni.“ Max je naredio, penjući se u kočiju. Kočija je krenula, a Max je zatvorio vrata i uronio u sedište unutar kočije. Istog trenutka je uzeo Ivory u naručje, pritiskajući njenu glavu u svoje rame. „Ne mogu da kažem da sam uživao i u jednom delu ove večeri,“ Max je rekao, dok su njegove usne uživale u mekoći njene kose. „Osim možda kada si pevala.“ „Nisam ni ja. Osim možda u tome kako je King izgledao kada si počeo da kotrljaš tepih. Kako si znao šta treba da uradiš?“ „A kako misliš da mi popravljamo i sušimo jedra?“ Ivory se gušila od smeha. A onda je rekla sa tragom čuđenja u glasu. „Još uvek ne mogu da verujem da si došao po mene.“ „Naravno da sam došao. To što si uradila bilo je ludo. Nisi nikako to trebala da uradiš,“ rekao je. „Nikada se nisi trebala naći u takvoj situaciji –“ Ivory se povukla od njega, i poželeo je da može da joj vidi lice. „Nećemo o tome ponovo razgovarati, Max.“


Ali Max nije završio. „Samo pomisao o tome da te neko drugi dodiruje –“ „Ne bi me niko dodirivao.“ „Da li si ti luda? Svaki muškarac u toj prostoriji želeo je tebe, ne tvoj glas. Odveli bi te u koju god rupu iz koje su ispuzali i onda bi –“ Pomerila se, a on je čuo šuštanje svile. Potražila je njegovu ruku i u nju spustila nešto što je ličilo na staklenu bočicu. „A onda bi ga požurila da mi se pridruži u krevetu. Donela bih mu čašu opuštajućeg vina,“ rekla je tiho. „Veoma opuštajućeg vina. Ili porta, ili šta god pije. Toliko opuštajućeg da bi u stvari zaspao.“ Prešla je svojim prstima preko njegovog lica, kao da dodirom želi da otkrije njegov izraz. „Onda bih se naravno pobrinula za njegovu udobnost. Oslobodila bih ga odeće, izgužvala čaršave, prosula preostalo piće. Čak bih mu i poruku ostavila, sa izrazima zahvalnosti i divljenja ako bih mislila da je potrebno. Muški ego je vrlo tanan. Naročiti kada neko ne može da se seti noći provedene sa Ivory Bellafiore. Važno je uveriti ih u ono što bi oni želeli da veruju.“ Max je progutao, osećao je glatko staklo u ruci i znao šta ono sadrži. „Drogirala bi ga.“ „Da.“ U njenom glasu nije bilo trunke žaljenja. Ne bi ni trebalo da bude, naravno. „Naučila sam svoju lekciju ranije. Dobro sam je naučila. Niko nije trčao da mi pomogne. Preživela sam uz pomoć svoje sposobnosti manipulacije muškarcima.“ Prstima je prelazila ivicom njegove vilice. „Da li je to ono što radiš sada? Manipulišeš sa mnom?“ Njena ruka se zaledila. „Ne,“ prošaputala je. „Ti si me uništio, Maximus Harcourt.“ Zagrlio je, a onda jednom rukom počeo da joj miluje vrat spuštajući je polako prema grudima do ivice steznika. Pod prstima je osećao kako ubrzano diše. „Uvek ću doći po tebe, Ivory,“ rekao je i sagnuo glavu do njenih usana. Zadrhtala je ali se nije pomerila. Prešao je svojim usnama preko njenih i osetio kako se željno otvara prema njemu. Uronio je u nju, nesposoban da se obuzda, svojim jezikom istražujući toplinu njene unutrašnjosti. Ogromna želja, koju nije osetio nikada prema nekom drugom, preplavila ga je, a sva kontrola izgubila se zastašujućom brzinom. Spustio je ruku niz njena leđa, vukući je prema sebi, tako da ga je sada opkoračila, gurajući suknje preko njenih bedara i kukova. Čvrsto se prislonio uz nju, dopuštajući joj da oseti kako utiče na njega. Spustila je ruku između njih, kako bi otkopčala dugmad na njegovim pantalonama. Povukao se unazad kako bi joj omogućio više prostora, a ona je odmah gurnula ruku u njegove pantalone milujući mu erekciju koja je sada bila oslobođena. Spustio je ruke na njena bedra, podigao je na gore, postavljajući se na njen ulaz. Zadihano se


veoma polako spuštala uvodeći ga u svoje vlažno, toplo središte. Ostali su tako zamrznuti jedan dug trenutak, teško dišući u zamračenoj kočiji. A onda se pokrenula, lagano pomerajući bokove, a on ju je ponovo poljubio kako bi prigušio uzdisaje zadovoljstva, kako svoje tako i njene. Ona je određivala ritam, što je bila mučna, nepodnošljiva, a ujedno i najdublja neverovatna ekstaza koju je ikada iskusio. Ispunila je svaku njegovu emociju, i pored ove žene bio je nesposoban da misli, mogao je samo da oseća. Da oseća zadovoljstvo koje je pružila njegovom telu. Da oseća emocije koje bi ispunile njegovo srce kad god je bio sa njom. Zacvilela je izgubivši ritam, njeno telo je zadrhtalo. Omotao je ruke oko nje, povlačio se i gurao u nju, preuzimajući kontrolu koju je ona izgubila. Obgrlila ga je oko vrata i zakopala svoje lice u njegovo rame i mogao je da oseti da se njeno telo bliži vrhuncu. Mogao je da oseti trenutak kada se raspala, unutrašnji mišići su joj se grčili, ruke je stegla oko njegovog vrata, a usta pritisnula uz njegov vrat. Dozvolio je sebi da se izgubi u sopstvenom zadovoljstvu, ušao je u nju još jednom dok su se njeni mišići stiskali, dok je pulsirao duboko u njoj proglašavajući je u sebi svojom. Pomerila se kako bi se odmakla, ali je on stegao jače, nevoljan da prekine fizičku vezu među njima. Sećajući se šta se dogodilo kada su poslednji put vodili ljubav, kako se povukla. „Ne idi još,“ prošaputao je u njeno uvo. „Želim te pored sebe.“ Ostala je u njegovom naručju, povukla se za malo kako bi ga lenjo poljubila. „Pored tebe sam, Max.“ Želim te pored sebe zauvek, želeo je da kaže. Želeo je nemoguće.


Četrnaesto poglavlje Od Alexa je dobila jezikovu juhu. O tome kako je bilo ludo ne uključiti ga i zatražiti pomoć od njega, a onda je izneo činjenicu da ona nije besmrtna ili magična ili nedodirljiva. I da iako je znao da je sposobna da se brine o sebi, ovo što je uradila bilo neprihvatljivo. Otišao je tako daleko da je mrmljao da je bila sreća da je Alderidge bio tamo, čak iako je tu izjavu pratilo niz psovki koje su implicirale da je taj isti čovek bio koren problema. Elise je bila manje glasna, ali ju je grlila čvrsto tapšući je po leđima, a onda nestala u podrumu. Ivory je pronašla kako čisti svoju pušku, a to je radila samo kada je bila uznemirena . Max ju je posetio te noći, i svaku noć posle te. Ispunio ih je uzdasima zadovoljstva i sadržajem o kome je samo mogla da sanja dotad. A pauze između tih vrelih strasti bile su ispunjene satima razgovora, deljenjem misli, tajni, smeha i svega drugog što ljubavnici rade u privatnosti svojih ljubavnih gnezda. Ali o budućnosti nisu razgovarali. O tome šta će biti za nedelju dana, mesec, godinu. Možda je bila suviše sebična da započne tu temu. Ili je bila prevelika kukavica. Ili jednostavno nije želela da zna. Povremeno bi je izveo tokom popodneva, samo kako bi pojeli nešto ili popili šoljicu čokolade ili čaja i ti dani normalne bizarnosti i nežne intimnosti koje su delili činili su da je imala osećaj da će joj srce eksplodirati. Njena osećanja otišla su daleko do same fizičke privlačnosti i želje. Ono što je sada osećala bilo je nešto sa čim nije znala kako da se nosi. Što je bilo zabrinjavajuće za ženu koja je znala da se nosi sa svime. Drugim danima, kada su bili odvojeni zbog posla ili drugih obaveza, nalazila je sebe kako bulji u prazno, pitajući se šta on radi. Gde je. Nalazila je sebe kako broji minute do dolaska večeri i njega u njenu kuću u Covent Square i njen krevet. Ivory je uzdahnula, zatvarajući dnevnik ispred sebe na stolu. Bila je uznemirena i bez obzira koliko se trudila da nečim zaposli sebe, njene misli su lutale. „Ovde je neko ko želi da Vas vidi, Vojvotkinjo,“ rekao je Roddy sa vrata, prekidajući njen trans. Srećna zbog ometanja, Ivory je ustala. „Ko je to?“


„Kaže da se zove lejdi Beatrice.“ „Šta?“ Ivory se zamalo saplela o rub svoje haljine. „Da je uvedem –“ Ivory je već prošla pored njega. Šta je Beatrice radila ovde? Hiljadu različitih scenarija prolazilo joj je kroz glavu, svaki gori od prethodnog. Izletela je u hol gde je pronašla mladu ženu umotanu u običan vuneni ogrtač, lica skrivenog pod kapuljačom. „Moja gospo,“ rekla je Ivory. „Šta radite ovde?“ Beatrice se okrenula spuštajući kapuljaču sa glave. Pogledala je u Ivory sumorno. „Želim da Vas unajmim,“ rekla je. „Zbog čega?“ Bože svemogući , šta je Beatrice sad uradila. „Želim da ga naterate da ostane.“ „Molim?“ „Max. On odlazi. Želim da ga naterate da ostane. Uradite šta god je potrebno. Potopite njegov brod, spalite ga do dna, kidnapujte ga, ne zanima me. On mene neće da posluša. I neće ostati.“ „Odlazi?“ Ivoryno srce potonulo je u pete. „Mislila sam da Vam je rekao.“ „Ne, nije.“ Duboko u sebi znala je da će otići. Nikada joj nije rekao drugačije. „Odisej je spreman za isplovljavanje?“ Koliko još vremena ima sa njim? Beatrice je bespomoćno podigla ruke. „Kaže da će brod biti spreman do kraja nedelje.“ Ova vest joj je došla kao šamar posred lica. Ivory možda nije znala šta postoji između njih – nije bilo definisano, nikakvo ime nije mogla dati vezi koja je izatkana među njima. Ali znala je jedno. A to je da su bili daleko od kraja. Beatrice je petljala po torbici. „Ponela sam novac –“ „Sklonite svoj novac,“ bila je slomljena. Poslednje što joj je trebalo bio je novac Maximusa Harcourta kako bi se razračunala sa Maximusom Harcourtom. „Ako ga iko može sprečiti da ode, to ste Vi,“ rekla je Beatrice jadno. „Pokušala sam da mu objasnim. Ali možda da nisam uradila to što jesam, možda da sam bila –“ Ivory je odjednom osetila tugu kako je preplavljuje. „Vaš brat Vas voli veoma mnogo, moja gospo,“ rekla je. „Nemojte nikada sumnjati u to.“ „Ja samo želim da on ostane. Samo jednom. Samo kako bih mogla da ga upoznam. Pored tetke Helen, on je jedina porodica koju imam.“ U rukama je stezala svoju torbicu. „Možete li da ga naterate da ostane?“ „Sumnjam da iko može Vašeg brata da natera da ostane ako on to ne želi,“ promrmljala je Ivory.


Ali pokušaće. Zato što nije samo Beatrice bila ta koja nije želela da ga izgubi tako brzo nakon što ga je pronašla. „Roddy.“ Vladala je tišina. „Roddy, dođi ovamo. Znam da prisluškuješ.“ Čula se odnekud veoma ružna psovka, i dečak se pojavio u holu. „Nema šanse da ste me čuli.“ Ivory je ignorisala ovu njegovu opasku. „Budi ljubazan i donesi mi ogrtač. Izlazimo.“

Sunce je zalazilo i sa sobom odnosilo i ono malo topline koju je davalo u toku dana. Odisej sada usidren na drugoj strani sliva, bio je leglo aktivnosti, ljudi su radili na palubi i u skladištu broda, pripremajući se za isplovljavanje. „Jedna gospođica želi da Vas vidi,“ rekao je jedan od Maxovih zaposlenika dok je prolazio pored njega, gurajući bure. „S obzirom da ima onakav stav brade, sumnjam da biste želeli da imate posla sa njom.“ „Gde?“ Max je podigao svoj pogled sa dnevnog popisa inventara i putnika koji je pregledao. „Na doku. Nemojte posle reći da Vas nisam upozorio.“ Stari mornar mu je namignuo i nastavio dalje. Njegove oči su preletele preko prostora između Odiseja i skladišta i bilo mu je lako uočiti je, jer je bila jedina koja se nije kretala. Njegovo srce je zastalo, a u rukama je stezao papir koji je držao. Bila je tako divna da mu je jednostavno oduzela dah. Dozvao je jednog od svojih intendanata i predao mu papire. Krenuo je prema dokovima u susret Ivory, ponovo u svojoj glavi uvežbavajući sve što je planirao da joj kaže. Čekala je strpljivo da stigne do nje. „Tvoja sestra želi da me unajmi,“ rekla je, pre nego što je uspeo da otvori usta. Zaustavio se sleđen. „Šta? Zašto?“ „Želi da te nateram da ostaneš u Londonu.“ „Šta?“ „Da li odlaziš?“ Max je počeo da se brani. „Ne još. Proći će više od nedelju dana pre nego što se pripremimo za isplovljavanje. I sve zavisi od vremena.“


„Mmmmm.“ Max se nelagodno pomerio. „Predložila je da zapalim tvoj brod.“ Ivory se zamišljeno zagledala u brod. „Šta?“ „Takođe je predložila da te kidnapujem.“ „Bože dragi,“ Max je rukama prešao preko svog lica. Nije zamišljao da će razgovor ići u ovom pravcu. Ovo nisu bile stvari koje je želeo da kaže Ivory. „Šta si joj rekla?“ Upitao je umorno. „Nisam joj rekla ništa. Došla sam da te pitam da li si planirao da odeš ne oprostivši se.“ „Šta? Ne, ne. Naravno da ne.“ Posegnuo je za njenom rukom i čvrsto joj stisnuo prste. „Planirao sam večeras da ti kažem.“ Izraz njenog lica bio je nečitljiv. Tiho je opsovao. Nije planirao da vodi ovaj razgovor ovde, ali izgleda da ga je Beatrice primorala. Duboko je udahnuo. „Takođe sam planirao da te pitam da pođeš sa mnom.“ Ivory se trgla. „Molim?“ „Napusti London. Pođi sa mnom u Indiju.“ „Kao šta?“ Kao moja. Bilo mu je na vrhu jezika. „Ne znam,“ rekao je umesto toga. „Smislićemo nešto.“ Ivory ga je gledala tužno. „Ne mogu.“ „Zašto?“ zahtevao je. „Moj posao je ovde. Moj život je ovde.“ „Tvoj život može biti sa mnom.“ „Mogao bi,“ ukrstila je svoje prste sa njegovim. „Ako ostaneš.“ Max se osetio isfrustrirano. „I da radim šta? Da se pretvaram da sam vojvoda?“ Samo na trenutak video je ljutnju u njenim očima, koju je zamenila tuga. „Da li ti čuješ sebe? Ti jesi vojvoda. I brat. I nećak. Beatrice bi se odrekla svega što si joj ikada dao, samo da ostaneš. Dala bi svaku svoju balsku haljinu, svaki čas plesa i sve zlatne drangulije za vreme provedeno sa tobom.“ „Beatrice želi brata iz pisama koje sam joj pisao. Iz avantura koje sam ispredao. Bila bi razočarana kada bi otkrila da to nisam ja.“ „To nije fer. Ni za jedno od Vas.“ „Mislim da ja bolje mogu suditi o tome.“ Bio je svestan toga da se mršti. „Ne mogu da ostanem.“ „Nećeš.“ Ispravila ga je Ivory. „Nećeš ni da pokušaš.“


Max se odmakao od nje, a prsti su joj kliznuli iz njegovih. Bio je ljut. Zvučala je kao Helen. Ali Ivory je znala bolje. Ona je znala da se on ovde ne uklapa. Nikada nije. „Kako možeš ti da me osuđuješ'“ „Kako to misliš?“ „Zašto ti ne napustiš tog gospodina Chegarre?“ zahtevao je. „Čime te je vezao uz sebe?“ Ivory je zatvorila oči. O njemu nisu razgovarali posle noći kod Kinga. Njegovo ime nisu više pominjali. Max se sada zapitao zašto nisu. „Da li ga voliš?“ Ta pomisao duboko mu je ranila srce. Polako je otvorila svoje oči. „Ne razumeš.“ Nije porekla. Max je osetio kako je nešto u njemu umrlo. „U pravu si. Ne razumem.“ „Izgradila sam život sebi ovde, sama. Ne pripadam više nikome. Ne mogu da dozvolim sebi da zavisim od tebe. Ne mogu sebi da dozvolim da se oslonim na nekog drugog. Neću se toga odreći.“ Ništa od toga nije imalo smisla, ali ono što je imalo smisla bilo je to da je odabrala Chegarre umesto njega. Posle svega, posle ovoga što je mislio da imaju, što je mislio da je moguće, ona je izabrala drugo. „Onda bi trebala da odeš. Izgleda da ti ne mogu dati ono što želiš. Ne mogu da ti dam ono što Chegarre može.“ Max se nikada u životu nije osećao tako jadno kao sada dok je izgovarao ove reči. „Max, ti ne razumeš –“ „Želim da budeš srećna. Zato idi. Molim te.“ Osetio je težinu u grudima, koja mu je pritiskala srce. „Izabrala si. A izabrao sam i ja.“ Ivory ga je gledala, a koža joj je gotovo sijala na svetlosti zalazećeg sunca. Ruke su joj ispale iz njegovih i ona se odmakla. Gubitak njenog dodira zaboleo ga je fizički. Zagledala se u njegove oči. „Tako mi je žao,“ prošaputala je. „I meni.“ Bože, nije mogao ovo više da podnese. „Zbogom, Ivory.“ „Zbogom , Max.“ Okrenula se, povukla kapuljaču na glavu i u trenutku se izgubila u gužvi. A Max je osećao... ništa. Osećao se potpuno prazno. Kao da je sve što ga je definisalo, iscurelo, ne ostavljajući ništa osim ljuske koja je još uvek mogla da hoda, govori i izdaje naređenja posadi. Ukrcao se na Odisej i učinilo mu se da ga ni brod ne pozdravlja onako kako je to nekad radio. Kao da ga je i samo jedro osuđivalo zbog izbora koji je učinio.


Gurnuo je ruke duboko u džepove, osetivši nalet hladnoće i zapitao se da li će mu ikada ponovo biti toplo. Njegovi prsti su napipali već zaboravljenu karticu. Izvadio je iz džepa, palcem ravnajući zakrivljen ćošak i prešao prstom preko uredno odštampanih reči. Chegarre & Associates. Kada mu je dala ovu karticu, a tome ima čitav život, rekao joj je da se nada da je neće videti više nikad. I sada mu se želja ispunila. Izgubio ju je od čoveka koga nikada nije ni upoznao. Ali ona nikada nije ni bila tvoja, zar ne? Uzdahnuo je teskobno i pocepao karticu. Poslednji zraci zlatne svetlosti odbijali su se o ivice malih komada papira, dok su treperili na palubi pod njegovim nogama, a štampana slova se kovitlala u neurednu gomilu. Max je zurio u njih, a jeza se pela uz njegova leđa. Sagnuo se i počeo da preuređuje komade papira i okreće one koji su pali licem na dole. Chegarre & Associates. Bilo je tu jedno H. I jedno E. I Jedno R. Max se spustio na kolena. Preuredio je ostala slova i seo, prekrivši lice rukama. Vrtoglavi niz emocija prošao je kroz njega, ostavljajući ga dezorijentisanog i nestabilnog. Očajnički je pokušavao da identifikuje sve što mu je ispunilo grudi i pritisnulo ga u dubini grla. Divljenje i obožavanje prema ženi koja mu je ušla u život. Olakšanje i žaljenje, usmereno ka sebi, iako su to bile sebične emocije, nisu bile manje moćne zbog toga. Nikada nije bilo gospodina Chegarrea. Jedini koji je ikada govorio o gospodinu Chegarreu je bio on, Max, jer je iz nekog ludog razloga imao ludu pretpostavku zasnovanu na... ničemu. Nikada nije bilo drugog čoveka koji se borio za Ivory. Ona nije izabrala drugog čoveka. Izabrala je sebe. Kada je Max pritisnuo, ponašajući se kao svaki drugi muškarac koji je želeo da je poseduje, da je poseduje pod svojim uslovima, Ivory je izabrala Ivory. Chegarre nije bio čovek. Chegarre je bio anagram. Chegarre & Associates. Her Grace & Associates.


Petnaesto poglavlje Paket je stigao nedelju dana nakon što je Ivory ostavila Maxa na dokovima. Kada ga je ostavila da stoji ispred njegovog broda, pobegla je sa očima zaslepljenim suzama. Roddy koji ju je čekao sakriven, pojavio se odnekud i jednostavnu gurnuo svoju ruku u njenu, tiho je vodeći u pravcu kuće. Ljutito je obrisala suze, besna što je dozvolila sebi da oseća toliko, iako je znala bolje. Znala je da joj nikada neće dozvoliti da ga poseduje više nego što bi ona sebi dozvolila da bude posedovana. Bili su suviše slični, ona i Max. Ni jedno od njih nije želelo da bude zarobljeno u kavezu koji nije njihov. Nije se uklapala u njegov svet ništa više neko on u njen. I kada je Roddy ušao u radnu sobu noseći glomazan paket umotan u papir i vezan crvenom vrpcom, Ivory je osetila očaj. „Šta je to?“ Upitala je tupo. „Ne znam,“ odgovorio je Roddy. „Pa, ko ga je Isporučio?“ „Jedan od Gilinih dečaka.“ Stavio ga je na sto ispred nje. „Želiš li da ga ja otvorim?“ Ivory je slegnula ramenima. „Otvori ga.“ Roddy se nacerio. „Volim da otvaram poklone,“ rekao je, hvatajući kraj vrpce svojim malim prstima. „Znam.“ Kada je skinuo vrpcu, okrenuo je paket, cepajući papir. Iz paketa je ispao deo baršuna čisto ponoćne plave boje, ukrašen satenom u istoj boji. Ivory je zurila, ukočena. „Stani,“ rekla je. Roddy je pogledao u nju. „Šta je to?“ upitao je. Ivory se sagnula preko stola, a prsti su joj lebdeli iznad ovog plavetnila. Vrlo pažljivo je podigla, a tkanina je kliznula otkrivši široki okovratnik od srebrnog krzna. „To je ogrtač,“ rekla je tiho. „Za prokletu kraljicu?“ Roddy je upitao, a njegove obrve podigle su se do ivice kose. Upravo ju je tako opisao onog dana. Plavi baršun, oivičen satenom, ukrašen onim za šta je Ivory mislila da je srebrna lisica. Bojala se da čak i pomisli šta ovo znači.


„Ima još nešto,“ rekao je Roddy posegnuvši unutar papira, raširenih očiju. Ivory je videla bljesak zelene boje i pre nego što se Roddy zabuljio u smaragd koji je držao u ruci. „Da li ponovo radiš za princa?“ upitao je, okrećući veliki dragulj u malim prstima. „Ne,“ rekla je Ivory. „Od koga je onda?“ upita dečak. Ivory je mogla samo da odmahne glavom. „E evo, ima i pismo,“ radosno je uzviknuo i savio se da podigne papir koji je odlepršao na pod kada je otvorio paket. Ivory ga je uzela oklevajući. Gotovo da se plašila da ga otvori. Pismo koje bi moglo da ukaže na to da je ovaj dar bio gest koji bi ublažio osećaj krivice zbog odlaska? Možda je i sestri poslao isti? Ili je to bilo nešto drugo? „Da li želiš i njega ja da otvorim, Vojvotkinjo?“ upitao je Roddy zbunjeno je posmatrajući. „Ne.“ Ovo je bilo smešno. Otvorila je papir, pronašavši dva lista. Počela je da ga čita vrlo polako. Pročitala je obe strane dva puta, a onda ih ponovo presavila precizno i uredno. „Šta piše?“ Ivory je pročistila grlo. „Molim te idi do Finisha, Roderick,“ rekla je smireno. „I vidi da li možeš naći braću Harris. Imam posao za njih, večeras, ako su zainteresovani.“ „Uvek su zainteresovani,“ istakao je Roddy. „Imam posao i za tebe.“ Dečak se nasmešio. „Idem po svoj kaput.“ Žalosno je pogledala u prelepi baršun. Ovo ne može nositi tamo gde je pošla. „Donesi i moj ogrtač, kad si već tamo. I ja izlazim.”

Odisej je odavno otplovio dok je Azores još uvek strpljivo čekao privezan. Ivory je takođe strpljivo čekala na dokovima ispred Indiamana dok se kapetan nije pojavio. Prebacila je tešku korpu u svojim rukama. „Gospođice Moore,“ zazvao je kapetan Black, stojeći pored ograde, cereći se. Sa svojim tricornom i bradom, izgledao je kao lik iz romana. „To ste zaista Vi. Mislio sam da izmišljaju.“ Nestao je, samo da bi se pojavio minut kasnije na dokovima. „Čemu dugujemo ovo potpuno divno zadovoljstvo?“ Naklonio se, skidajući svoj antički šešir sa glave.


„Donela sam Vam večeru.“ „Večeru?“ Uspravio se tako brzo da je gotovo izgubio ravnotežu. Ivory je pokazala na korpu koju je držala. „Verujem da Vam dugujem večeru, kao deo našeg dogovora. Informacije koje ste dali kapetanu Harcourtu pomogle su nam u spašavanju njegove sestre.” Black je trepnuo pre nego što se široko osmehnuo. „Promućurno i časno. Ja volim žene koje drže reč.“ „Pretpostavljam da volite mnoge tipove žena.“ „Istina.“ Galantno je preuzeo korpu iz njenih ruku. „A da li Vaše obećanje još stoji,“ upitala je. „Molim?“ „Ponudili ste mi pomoć, ako mi zatreba. Da li to još uvek važi?“ „Naravno da važi.“ Suzio je oči. „Šta Vam treba gospođice Moore?“ Ivory se nasmejala. „Razgovarajmo o tome uz večeru, hoćemo li?“

Grof Barlow je bio loše raspoložen. Sedeo je pogrbljen nad kartama, gledajući kako novac koji je doneo sa sobom isčezava. Opet. Namrštio se, mentalno katalogizirajući ono što je ostalo od njegove imovine, a što je mogao prodati. Mrzeo je što mora da se bavi sa tim samozadovoljnim kopiletom Kingom koji je vršljao po njegovoj porodičnoj baštini kao seljanka na pijaci, birajući samo najbolje komade, odbacujući ostatak sa gađenjem. Iako je King uzeo Harcourtovu devojku iz njegovih ruku, i koliko je znao, taj problem bio je odavno rešen. Barlow je bio siguran da će ona pristati na sve što bude od nje tražio, kada je našao polugolu u begu od kuće. Njen miraz bio bi rešenje za sve njegove problem i zato je izigravao heroja spašavajući je propasti. Trebala je da mu bude zahvalna. Ali kao i ova kartaška igra, ništa nije išlo kako je on planirao. Njen brat se nije pojavio i nakon prvog neuspelog pokušaja, Barow je znao da neće biti pregovora na tom polju. A devojka se pokazala kao okrutna ludača koja je odbila da se dozove pameti. I onda je bilo prekasno. Nije mogao da je vrati njenoj kući. A bio je suviše gadljiv da bi je ubio sam. Zato je uradio jedinu logičnu stvar. Ponudio je Kingu.


Ali dve stotine funti koje je dobio za svoju muku, gotovo je nestalo. Ono što je ostalo, jadno je počivalo ispred njega. Namrštio se kada je ugledao Alexandera Lavoiea. Čovek je bio naslonjen na zid svog kluba nadgledajući gomilu kao nemilosrdni strvinar, što je i bio. Kljucao je meso do kostiju sa ljudi, postajući sve bogatiji. Zgađen, Barlow se odmakao od stola, kupeći u ruku ono malo novca što mu je ostalo, a onda ga pažljivo spuštajući u torbicu oko pojasa. Nije imalo smisla ostajati ovde. Ni zvezde nisu radile za njega večeras. Barlow je dohvatio svoj kaput i izašao u noć. Pogrbio se nad hladnoćom koja ga je udarila i krenuo u dugu šetnju kući. Nije prošao više od dvadeset koraka kada je u njega udario dečak sa strane. „Oprostite,“ reče derište, pre nego što je požurilo u suprotnom pravcu. Barlow je opsovao I posegao rukom u kaput, shvativši sa užasom da su mu džepni sat i torbica sa novcem nestali. Okrenuo se, a dečak je još bio vidljiv na pločniku ulice. Kako se ta mala propalica usudila da uzme ono što nije njegovo? Uz besan povik, Barlow je krenuo za lopovom. Dečak se okrenuo i videvši kako ovaj dolazi za njim, skrenuo u uličicu koja je vodila prema reci. U slepom besu Barlow ga je pratio, da bi iznenada bio suočen sa trojicom krupnih muškaraca, svaki sa mačem koji je blistao na mesečini. Lopov je stajao iza njih, posmatrajući ga sa zanimanjem. Barlow je teško progutao, a strah mu je ušao u kosti. „Hvala ti Roderick,“ rekao je najviši od njih. „Mi preuzimamo odavde.“

Barlow se polako probudio, a u glavi mu je udaralo. Jedan od lopova ga je udario drškom mača, a poslednje čega se sećao bila je eksplozija bola pre nego što se sve zamračilo. Trepnuo je na prigušenom svetlu, pokušavajući da se fokusira, ali u glavi mu se još uvek vrtelo, a pod se naginjao pod njim. Ležao je na boku i shvatio je da više nema svoj kaput. U stvari, nije imao ništa od svoje odeće na sebi. Bio je obučen u grubu seljačku odeću, u slojeve škripavog materijala, koji je grebao njegovu kožu. Seo je i istog momenta opet bio bačen u stranu. Sačekao je da pod ispod njega prestane da se pomera, ali je on nastavio da se naginje i kotrlja, i Barlowu je bio potreban dobar minut da shvati kako ovo nije bio


efekat udarca u glavu, tlo se kretalo pod njim. Zgrčio se zbog bolova u glavi i mučnine koju je osetio u stomaku. Zrak svetla iznenada je presekao tamu i u njoj je nazreo siluetu čoveka. „Ah, moja uspavana lepotica se probudila,“ rekao je čovek. Barlow je pogledao gore. Figura je imala nešto na glavi, a dugačko pero lebdelo je u vazduhu. „Jesam li ja na brodu?“ Upitao je Barlow sa užasom. Čovek se nasmejao. „Ne može mnogo proći nezapaženo pored tebe, zar ne?“ „Ne mogu biti na brodu,“ zakreštao je Barlow. „Biće Vam drago da znate da sam te učinio nadmornaričkim slugom,“ čovek je nastavio kao da ga nije čuo. „Možeš odmah početi.“ „Znaš li ti ko sam ja?“ Barlow je upitao. Ovo je bila neka greška. Nije bio siguran gde je. Ali sigurno nije bio tamo gde je trebao biti. „Da. Upravo sam ti rekao. Ti si nadmornarički sluga.“ Izgovorio je svaki slog polako i glasno. Barlow je ustao, sa zakašnjenjem shvativši da su i njegove čizme nestale, takođe. „Ja sam grof od Barlowa,“ rekao je onoliko glasno koliko mu je bolna glava to dozvolila. „I zahtevam da razgovaram sa glavnim čovekom.“ „Pa, to bih bio ja,“ rekao je čovek veselo. „Možeš me zvati kapetan Black. Ili samo Kapetan.“ Barlow je zatreptao. „Zar me nisi čuo? Ja sam grof od Barlowa.“ „Da, da. Čuo sam.“ Čovek je zastao, milujući bradu. „Na žalost, nikoga to ne zanima. Jedino što ih zanima je, za koliko brzo ćeš naučiti svoj posao. Ako se ne naučiš dok ne stignemo do Capea, rekao sam mojim ljudima da sa tobom mogu nahraniti ajkule.“ Zastao je, proučavajući Barlowa. „Daću ti još sat ili dva da se odmoriš pre nego što započnem tvoju edukaciju. Još uvek deluješ pomalo iznureno.“ Brod se podigao pod njegovim nogama, a Barlow je pao na kolena u očaju. „Čuvaj se pacova,“ reče Black. „Mogu biti pomalo drski. Vratiću se po tebe uskoro.“ Okrenuo se i krenuo iz prostorije, ali se zaustavio. „Oh, i još jedna stvar.“ Barlow je pogledao gore u njega mutnog pogleda. Black se nasmešio. „Lejdi Beatrice i kapetan Harcourt šalju Vam svoje najtoplije pozdrave.“


Šesnaesto poglavlje Edward East sat u salonu otkucao je ceo sat i to je odjeknulo kroz hol i radnu sobu u kojoj je Ivory sedela za svojim stolom. Ispred nje ležao je list papira, smešten tačno na centar njenog stola. Zvuk zvona jedva da se izgubio kada se Roddy pojavio na vratima. „Vojvoda od Alderidgea moli da ga primite,“ reče on. Srce joj je stalo, a leptirići su zalepršali njenim stomakom. „Molim te uvedi ga, Roderick.“ Dečak je nestao u minut kasnije zamenila ga je krupna figura Maximusa Harcourta. Bio je obučen isto kao kada ga je i prvi put videla. Grube pantalone i čizme, izlizana lanena košulja i izbledeli prsluk. Kosa mu je bila raspuštena i češala se o njegova ramena, a brada stara jedan dan. Izgledao je kao gusar. Izgledao je savršeno. „Nadam se da sam stigao na vreme.“ Ivoryni prsti stezali su se oko suknje. Sa naporom ih je ispravila i pokazala na praznu stolicu. „Jeste, zaista. Sedite, molim Vas.“ Max je prišao stolici i seo. Pogledao je u papire na njenom stolu. „Vidim da ste dobili moje pismo.“ „Jesam. Takođe sam dobila i ogrtač. Prelep je.“ „Dao sam da se napravi za prelepu ženu.“ U tišini su gledali jedno u drugo preko stola. Bože, pogled na njega oduzimao joj je dah. I bio je ovde, u njenoj radnoj sobi. A ne na Atlanskom okeanu. „Kako su se snašla braća Harris?“ Upitao je prekidajući zaglušujuću tišinu. „Prilično dobro. Mada nisu bili potpuno sigurni šta da rade sa smaragdom te veličine.“ „Verujem da će se snaći. Mislim da zahvaljujući njemu još dugo vremena neće maltretirati druge.“ „Trebalo bi da bude tako,“ složila se. „Ja ću se potruditi da ih podsetim na to s vremena na vreme.“ „A kapetan Black? Nadam se da nije bio problem.“ „Nije bio.“ „Nisam ni mislio da će biti. Potpuno je opsednut Vama.“


„Mmmmm.“ Još jednom je zavladala tišina. „Da li su bila dovoljno jasna?“ upitao je. „Molim?“ „Moja uputstva.“ Pokazao je na papire koji su stajali između njih. „Ja sam dobar sa mačem i odličan poznavalac topova, mada ne moram često da se bavim sa teškim naoružanjem. Sasvim dobro se snalazim u visini. Užad, oprema i te stvari. Govorim dobro tri jezika, druge manje dobro, ali dovoljno da mogu da naručim pivo. Imam odlične veze unutar britanske mornarice i East Indian Company. I pretpostavljam da će se u toku ovog meseca te veze proširiti i na Dom Lordova. To jest, od momenta kad počnem da prisustvujem njegovim sednicama.“ „Max –“ „Nedavno sam otkrio da sam dobar u presvlačenju leševa, nameštanju neočekivanih smrti. Naučio sam se vrednosti pametnog suzdržavanja i opreznog strpljenja, ali opet, učio sam od najboljih.“ „Šta je ovo Max?“ upitala je Ivory. Zurio je u nju. „Zar nije očigledno? Ovo je molba.“ Ivory se borila sa dahom. „Molba?“ „Da.“ „Za šta?“ Max se nagnuo napred, njegove bistre sive oči bile su uprte u nju. „Za Chegarre & Associates.“ „Želiš da te zaposlim?“ „Želim više od posla Ivory. Želim sve što si voljna da mi daš. Šta god želiš da bude. Želim te pod bilo kojim uslovima.“ O Bože. Zrno nade bilo je smešteno duboko u njenom srcu i sa svakom njegovom reči, tanana žilica oprezno je prodirala u njene grudi. „Ali, šta je sa Odisejem?“ „Otplovio je bez mene.“ Prošao je dlanovima preko bedara i slegnuo ramenima. „Vraća se za dve godine.“ Ugrizla se za usnu, boreći se da ostane pribrana. „Beatrice mora da je oduševljena.“ „Jeste. Iznenada sam postao vlasnik velikog broja pozivnica na događaje na koje bi, po njenom mišljenju, brat trebao da je prati.“ „Mmmm. A lejdi Helen? Kako je ona reagovala?“


„Lejdi Helen se juče u Liverpoolu ukrcala na brod za Boston. Ima uz sebe pratnju, dva kovčega i užasnu kutiju punu ljubičastih orhideja. Čini se da tamo ima nekog nedovršenog posla.“ „Razumem.“ „Stvarno?“ Max je ustao, zaobišao sto i spustio se na kolena ispred nje. „Spreman sam da pokušam da budem vojvoda. I brat kakvog Beatrice zaslužuje. Ali ništa od toga ne mogu ako nemam mesto gde pripadam. A ja pripadam uz tebe.“ Ivory je mogla da oseti kako joj se emocije dižu u grlo i pale joj oči. Ispružila je ruku i dodirnula mu lice, uhvatio je za ruku u prineo usnama. „Da,“ prošaputala je. „Tu pripadaš.“ „Da li to znači da imaš mesto za mene?“ „Imam mesto za tebe od momenta kada si uleteo u moj život kao Smithfieldski bik u radnju porcelana,“ rekla je pomalo nesigurno. Zatvorio je oči na kratko, stežući joj dlanove. „Mislio sam da sam te izgubio.“ „Kako se ispostavilo, nisam daleko otišla.“ „Volim te Ivory Moore. Nadam se da to znaš.“ Radost kakvu dosad nikada nije osetila, obuhvatila je celu. „Volim i ja tebe.“ „Nemoj se nikad promeniti, kako bi mi ugodila. Obećaj mi da nećeš.“ „Obećavam.“ Max je ustao i povukao je na noge. Sagnuo se i poljubio je. Bio je to sladak, nežan poljubac. Malo se povukao i posegnuo za baršunastim ogrtačem, koji je bio prebačen preko naslona stolice. Sa namerom prostro ga je preko površine stola. „Nisam smeo tražiti od tebe da biraš između mene i Chegarrea,“ rekao je mirno. „O tome –“ „To se nikada neće ponoviti. To je moje obećanje tebi.“ „Max, ima nešto što bi trebao da znaš –“ „Ima zaista. Kao na primer, koliko predivno Chegarre izgleda u plavom baršunu? Ili koliko lepše izgleda gola u plavom baršunu?“ Ivory se umirila. „Znao si.“ „Nisam znao. I skoro da mi je trebalo previše vremena da to shvatim.“ Odvezivao je vezice na njenoj haljini. „Ali sada kada znam tvoju tajnu, imam nameru da je iskoristim u svoju korist.“ Njena haljina je pala, a njegove ruke su bile na njoj, njegovu toplotu osećala je kroz tanku tkaninu svoje košulje. Sve joj je teže bilo da razmišlja. „Kako?“ „Prvo ću da te poljubim,“ rekao je, a njegove usne bile su za dah udaljene od njenih. Njegovi prsti skidali su joj košulju sa ramena. Skliznula je na pod, a Max je uhvatio za struk i poseo je nežno na baršunom prekriven sto. „A onda ću voditi


ljubav sa tobom.“ Gledao je u sto sa lenjim osmehom na licu. „Ovo želim da uradi već dugo vremena.“ Ivory je pogledala u njega, uhvativši mu lice rukama. „Onda uradi.“ „Da li Vi to meni opet naređujete gospođice Moore?“ Pogledala ga je, utapajući se u ljubavi koja mu je sijala u očima. „Da.“


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.