Vreme Suocavanja, serijal "Otudjeni" 2 deo

Page 1



Prvo poglavlje London Avgust 1819

Miriam Ellery, udovica i vojvotkinja od Ashlanda, s lancima na zglobovima bila je vezana za krevet. To je bilo zbog njene zaštite, upravnik Bedlama je rekao. Lanci su je sprečavali da luta daleko i možda ubije sebe ili drugog pacijenta. Dakako, možda nije izgledala opasno, upozorio je, ali nikada ne biste mogli zapravo reći kada bi luda žena mogla podleći neprirodnim i agresivnim impulsima. Elise DeVries je posmatrala bez komentara sa obližnjeg dovratka. Njena braon perika ju je užasno svrbela, kao i gusti brkovi i brada koji su bili nalepljeni na gornju usnu i vilicu. Ručkice naočara koje je nosila stezale su joj skalp iznad ušiju. Ali, gledajući patetičnu figuru okovane vojvotkinje pred sobom, Elise nije mogla da se obazire na svoju nelagodu. „Šta mislite, doktore?“ upitao je upravnik, brišući nos pozadinom rukava. Mislim da ste kompletna budala, želela je reći Elise. Sama pomisao da bi krhka, starija žena koja je srozano sedela na krevetu mogla povrediti drugog pacijenta je bila apsurdna. Bilo bi čudo kada bi vojvotkinja mogla zapravo podići jednu od svojih nogu pod teretom teških okova, a kamo li da juri kroz bolnicu ugrožavajući njene stanovnike. „Ovakvi slučajevi zaista mogu biti varljivi,“ konstatova Elise, snižavajući svoj glas kao što je ponekad radila prilikom izvedbi na pozornici. „Koliko dugo je Njena Milost pacijent ovde?“ Naredila je sebi da se skoncentriše. „Bio sam prisiljen dovesti svoju tetku ovde pre nekih mesec dana,“ rekao je Francis Ellery, nećak vojvotkinje od Ashlanda. Stavio je ruke na kukove, naginjući se preko Elise i takozvanog upravnika. „Prinuđeni?“ Elise ga je podstakla, pokušavajući da otkrije Ellerijeve motive da prepusti svoju tetku nezi Bedlama. „Njeno stanje se pogoršalo do te mere da više nije mogla da se brine o sebi, čak ni uz pomoć službenika. Neko je morao nešto da uradi,“ rekao je, nekako previše glatko. Nešto, zaista, pomislila je Elise. „Nije imala muža?“ pitala je, glumeći neznanje. Ona, kao i mnogi drugi koji su čitali novine, znala je da je jedanaesti vojvoda od Ashlanda nedavno umro. Pre dve godine, neka vrsta napada je ostavila mišiće starog vojvode mlitavim i uzeo mu sposobnost govora i hoda. Zatim su se on i njegova žena povukli iz društva. Koliko je Elise znala, Ashland se nikada nije oporavio. „Vojvoda je nastavio dalje,“ ozbiljno je obavesti Ellery. „I sam sam prilično razoren gubitkom, kao i svi njegovi najbliži drugovi.“


„Kakva šteta,“ reče Elise. „I nema dece koja bi se brinula o vojvotkinji?“ upita ona, okrećući glavu u pravcu u kojem je bio Ellery. „Samo kćerka koja je bila otuđena od svojih roditelja više od decenije.“ Tužno je odmahnuo glavom. „Bojim se da je na meni ostalo da se brinem o njima u ovim teškim vremenima.“ „Hmm.“ Elise se pravila da posmatra vojvotkinju, naginjući glavu na tu stranu. Ali zapravo je Ellery taj kojeg je posmatrala tajno. I što ga je više posmatrala, više su joj se instinkti povlačili. Isprva, nije mogla da precizira zašto joj je bio odbojan. Ellery je bio savršeno uredan primerak tipa sa narandžastom kosom i svilenim koncem na svom mestu. Ništa u njegovom izgledu ga nije odavalo kao nekoga otvoreno grubog ili okrutnog, ili ukazivalo da je on zlikovac kojim ga je Ellise radije smatrala. Istinu govoreći, njegov izraz lica je bila mučenička blagonaklonost, kao da je zapravo verovao sebi da je anđeo milosti kada je bila u pitanju dobrobit njegove tetke. Ipak, Ellerijeve oči su je zaustavile. Bez obzira na to koliko je dužnosti i sažaljenja želeo da istakne, tešku, sirovu ambiciju usađenu u njima je bilo teško ne primetiti. Elise se susrela sa mnoštvom muškaraca sa istim očima. A kad su oni bili u pitanju, ona je uvek verovala svom instinktu. „Da li ste pokušali da nađete njenu kćerku?“ Upitala je Elise. „Sigurno bi ona-“ „Ne. Nema svrhe,“ Ellery ju je prekinuo. „Kćer Njene Milosti se otuđila od tog svog života. Od svih nas. Nisam je video, niti to očekujem.“ Lažete, gospodine Ellery. Ellise ga je posmatrala bezizražajno. Ali zašto? Jer zapravo je vojvotkinjina kćer, lejdi Abigail, došla u Ellisinu kancelariju ranije te nedelje, ljuta, očajna i tražeći pomoć. Činilo se da je Abigail dobila pismo od dugogodišnje i odane kućepaziteljke, obaveštavajući je da je vojvoda umro, a da je vojvotkinja predana Bedlamu. Gospođa Abigail je požurila u grad samo da bi shvatila da, svet koji je ostavila za sobom u Londonu je sada njoj nedostižan. Gospodin Ellery ju je izbacio iz sopstvene kuće i zabranio joj pristup majci preko doktora ovde u Bedlamu. Nakon nekoliko očajnih dana bezuspešnih pokušaja, kako nije uspela da nađe nikoga da je sasluša među nekadašnjim prijateljima, ostala je sama. Ne znajući šta drugo da radi i kome više da se obrati, unajmila je Ellise. Zbog čega se Ellise sada našla u utrobi Bedlama, pitajući se zašto bi, starija žena koja izgleda razumno i dobrog zdravlja prema njenoj kćeri, našla vezana za krevet u bolnici za luđake. I pitala se koliko će zapravo teško biti izvući je odatle. Bilo je neophodno za Ellise da zamoli uslugu istaknutog londonskog doktora, koji joj je nabavio lažne akreditacije i žurno pismo upoznavanja, koji su zajedno osigurali njen ulazak u Bedlam. Predstavljajući se kao dr. Emmett Rowley, član Kraljevskog koledža lekara, dobila je pristup da pregleda Miriam Elleri. Da bi odbacila sumnju, odabrala je još tri pacijenta sa slučajnom plavom krvlju da ih pregleda, brinući se da najbliži rođaci tih žena se nisu tome protivili. Elise je već videla pacijente koje se pretvarala da nadgleda danas i nijedan rođak te porodice se nije umešao ili prigovorio. Niko od njih nije ni mario dovoljno da odgovori na poruku koju su direktori Bedlama poslali njihovim kućama. Činjenica


da je nećak Njene Milosti odbio da dozvoli doktoru Rowleyu da vidi njegovu tetku bez njegovog prisustva tokom pregleda sa upravnikom po njegovom izboru nije obećavala. Elise je bila sasvim sigurna da je postojao specifičan i samo koristan razlog zašto bi Francis Ellery zarobio svoju tetku na ovom mestu. Samo još uvek nije znala koji. Elise je bacila pogled po privatnoj ćeliji. „Njena nega mora da košta bogatstvo gospodine,“ primetila je ležerno. „Želim samo najbolje za svoju voljenu tetku,“ Elley reče, držeći ruke iza leđa. „Gospodin Ellery je velikodušni pokrovitelj bolnice,“ dodade upravnik. Elise je pogledala nazad u upravnika. Bolnici ili tebi? Pitala se koliko li je zapravo Elleryjeve velikodušnosti zalutalo u džepove vojvotkinjinih tamničara. „Da li Njena Milost ima puno posetilaca?“ Sledeće je upitala Elise. „Prijatelji?“ Upravnik odmahnu glavom. „Ne, previše je otuđena za bilo kakve posetioce, doktore Rowley. Sa ovakvim stanjem, ne smete imati ometanja, zar ne, gospodine? I to bi uticalo na tretman Njene Milosti, naravno.“ „Naravno.“ Odglumila je Elise da se slaže. Znači da nije samo njenoj kćerci zabranjeno da je vidi. Izgledalo je da je vojvotkinja efektivno bila odsečena od civilizacije u celosti. Zašto? Elise se pravila da pravi beleške u svesci koju je nosila. Obraćajući se upravniku ponovo upitala je: „A koji su znaci i uticaji na vojvotkinjino stanje?“ „Ne može da se seti nedavnih događaja, čak i onih koji su se desili pre nekoliko minuta. Često meša pojedince sa ljudima iz svoje prošlosti. Mnogo brblja o stvarima koje su se dogodile pre dvadeset godina kao da su se desile juče. Jadnica čak insistira na tome da joj je sin živ.“ Uglom oka je primetila da se gospodin Ellery trznuo. To je bilo interesantno. Lejdi Abigail je spomenula da je ona jedini živi potomak, i zaista je bilo lako proveriti u parohijskoj arhivi i potvrditi živorođeno dete Noah Ellery, jedini sin pokojnog vojvode od Ashlanda. Ipak detalji oko njegove smrti su bili nejasni. U nekom momentu je neko samo dopisao reči smatra se preminulim pored njegovog imena u crkvenom registru. Ali nigde nije bio upisan datum, niti da se radi o nesreći pri jahanju, u lovu, bolesti ili bilo kojem drugom uzroku. Implikacije su bile da je on jednostavno… Nestao. „Ali ona nije u pravu, pretpostavljam? Jer zapravo, njen sin i jeste mrtav?“ Elise je pitala glumeći neznanje još jednom. „Da,“ reče upravnik. Nastavio je tihim glasom: „Ali to je ipak i najbolje. Taj mladi gospodin nikad nije bio dobro u glavi.“ „Molim?“ Ovoga puta Elise nije morala da glumi zbunjenost. Upravnik je odjednom shvatio da je možda rekao previše i pogledao nervozno ka Elleryju. Ali čovek je izgledao zadovoljno. „Istina je,“ Francis uzdahnu teško i snizi svoj glas. „Moj rođak je bio udaren od rođenja. Pretpostavljam da nije iznenađujuće da i njegova jadna majka pati od iste mentalne bolesti.“ Elise se potrudila da prikrije šok i zadrži na svom licu izraz blagog interesa.


„Još jedna histerična osoba u porodici? Interesantno.“ Elise se pravila da pravi još jednu belešku u svom notesu, ali samo da sakrije iznerviranost što lejdi Abigail nije ni pomenula ovo. Niti je naišla na to negde u istrazi. Što je bilo uznemirujuće, ako je istina. „Koji su bili simptomi vašeg rođaka, ako smem pitati?“ „Nije mogao da govori. Možete li zamisliti? Vojvodin sin se spustio na nivo gestova rukama kao majmuni u menažeriji. Baš kao što je i umro, pretpostavljam.“ Ellery je odmahnuo glavom u žaljenju. „Sigurno nije bilo leka za to što je mučilo Noah.“ Elise je upila ovu novu informaciju. Pretpostavljajući da je istina da je Noah Ellery možda bio lud, to bi možda objasnilo nedostatak objašnjenja u crkvenom registru. Ako bi naslednik vojvodstva bolovao od očiglednog mentalnog nedostatka, porodica bi verovatno preuzela sve mere da se osigura da takvo dete pogodno nestane u vetar. A čak štaviše, porodica bi zatim mogla naći način da izbriše ime iz spisa. Novac je mogao prepraviti istoriju. Elise je to znala bolje no iko. „Ludilo je nešto što se očigledno proteže lozom ove porodice,“ rekao je upravnik. „U ovom slučaju sa majčine strane. Uvek kažem da jabuka ne pada daleko od drveta.“ „Strašno uznemirujuće,“ gospodin Ellery reče. „Moram reći da mi je laknulo što je moja povezanost sa očinske strane.“ „I trebalo bi gospodine,“ reče Elise. „A šta je sa kćerkom? Da li je i ona pokazivala znake takvog ludila kada ste se upoznali sa njom?“ „Pa, ostavila je sve da bi pobegla sa kovačem i otišla u Derby. I to neposredno nakon što je preuzela pokroviteljstvo nad Almackovim zadatkom da stave na probu njenu privrženost nižim klasama. U samo jednom javnom govoru, lejdi Abigail je počinila društveno samoubistvo. Nema nijednog prijatelja u Londonu. Naravno, razume se, ako ne računate gradske kovače.“ Gospodin Ellery se tiho nasmejao. Činilo se da mu je sopstvena šala naročito smešna. „Ah. Možda privremeno ludilo?“ Elise predloži stisnutih usana. Ellery je izgledao oduševljen ovom primedbom, baš kao što je Elise znala da hoće. „Veoma moguće.“ Upravnik je trljao ruke. „Pa, mogu vam reći ovo,“ rekao je. „Vojvotkinja će sve više da gubi vezu sa realnošću ukoliko ne dobije intenzivan i kontinuiran tretman. Čišćenje, tretmani hladnom vodom i restrikcije u ishrani – sve to mora biti rotaciono primenjeno ako postoji nada za njen oporavak.“ Elise je suspregnula drhtaj. „Zaista.“ Upravnik je odmahnuo glavom. „Ludilo mora biti isterano i ponekad ekstremno je jedini način. Ona je opasnost za druge, i sve dok je tako, mora ostati ovde.“ Elise klimnu. „Želeo bih da popričam sa njom.“ Ellery se namršti. „Kao što vidite doktore Rowley, ona nije u stanju da govori.“ „Želeo bih sam da se u to uverim.“ Elise je dozvolila malenu notu sumnje da prođe kroz njeno pitanje. „Nijedan drugi član porodice nije imao problem sa mojim zahtevom. Da li postoji nešto što krijete?“ „Naravno da ne.“ Ellery je izgledao mrzovoljno.


„Odlično. Neće mi trebati više od par minuta.“ Elise ga odgurnu pre nego što je imao šansu da protestvuje dalje. „Ne prilazite preblizu,“ Ellery je upozorio. „Neću biti odgovoran za Vašu sigurnost od ovog trenutka. Žena je krajnje nepredvidiva, znate.“ „Hvala Vam na Vašoj brizi,“ promrmlja Elise, odupirući se porivu da se nenadano okrene i šutne ga u potkolenicu. Elise je ostavila muškarce kod dovratka i prišla vojvotkinji, čučnuvši ispred nje tako da su se skoro gledale u oči. Dok su bile u ovom položaju, ni upravnik niti Ellery nisu mogli da čuju šta je rečeno među njima. „Vaša Milosti,“ Elise je započela tiho, pokušavajući da ne gleda u lance koji su je okruživali. Elise je znala kako je to kad te drže zatočenu. Znala je osećaj opšte bespomoćnosti koja bi došla sa takvim ograničenjem. I to ju je napravilo još odlučnijom da vidi ovu ženu oslobođenom. „Vaša Milosti?“ upitala je ponovo, sa obnovljenom odlučnošću. Vojvotkinja je nastavila da gleda u zid, usana koje su se pomerale kao da je govorila tihu molitvu, njena seda kosa je padala u neuredne pramenove oko ušiju. Elise je shvatila da je žena bila drogirana. Videla je dovoljno zavisnika od opijata da bi prepoznala znakove. Elise je sklonila njenu knjigu sa strane i pružila ruke, uzimajući ženine hladne, tanke ruke u svoje. „Abigail me je poslala,“ Elise šapnu. „Hoćete li pričati sa mnom?“ Vojvotkinja se okrenula od zida. Oči su joj bile crvene, ali su susrele Eliseine bez oklevanja. „Abigail Vas je poslala?“ pitala je glasom koji je zvučao kao da ga nije koristila neko vreme. „Gde je ona? Zašto nije ovde?“ „Želela je da bude,“ Elise reče, tražeći znake mentalne zaostalosti, ali je nije mogla naći. Sve što je videla je iscrpljenost i zbunjujuću omamljenost. „Nije joj dozvoljeno da Vas poseti. Ali je mene poslala da se uveri da ste dobro.“ „Da li ste Vi doktor?“ Elise se nasmejala ispod brkova. „Danas jesam.“ Vojvotkinjine oči su postale malo oštrije. „Francis želi da umrem ovde,“ rekla je, ispravljajući kičmu. „Ali Abigail neće dozvoliti da se to desi. Sa mnom je sve u redu i svi oni to znaju. Abigail će dovesti Noahu.“ Elise se umiri. „Vašeg sina?“ Vojvotkinja je nagnula glavu, a oči su joj izgubile fokus, njena kratka lucidnost je nestala. Elise je psovala u sebi. „Ali Vaš sin je mrtav.“ „Mrtav, mrtav, mrtav,“ vojvotkinja je ponavljala melodičnim glasom. „On nije mrtav. Samo je… Nestao.“ Reči su joj bile malo nerazumljive. Elise je želela da je prodrma, ali je bila oprezna da zadrži svoj izraz neutralnim. „Nestao gde, Vaša Milosti?“ „Nikad ga nisam vratila,“ odgovorila je i sada su počele suze da joj klize niz obraze. Elise ju je posmatrala. Šta je to značilo?


Vojvotkinja je ćutala nekoliko minuta i Elise nije bila sigurna da li je žena svesna njenog prisustva sad. „Dao mi je ruže za rođendan kad je imao sedam godina,“ reče vojvotkinja iznenada, sa setom na licu. Nerazgovetnost je nestala, ali je zvučala daleko. „Ne buket, već celu baštu damasnih ruža. Prevrtljive stvarčice, ruže od damaska. Ali Noah ih je uzgajao. To dete je moglo da učini da bilo šta iznikne. Tako divan dečak.“ „Gde je on sada, Vaša Milosti?“ Elise je podstaknu. Da li je bilo moguće da vojvotkinja zapravo govori istinu? Da je pravi naslednik vojvodstva od Ashlanda još uvek živ? Ili je to bila očajnička, omamljena želja, nošena tugom i žalošću majke koja je izgubila svog sina? „Gde je Noah sada?“ Elise je ponovila. Vojvotkinja je ćutala skoro ceo minut pre nego što je ispravila ramena ponovo. „Ko ste vi?“ pitala je Elise. „Da li ste još jedan doktor?“ Elise zatvori oči na trenutak. „Da,“ odgovori. „Ne želim da idem u hladnu vodu ponovo,“ vojvotkinja je molila, a glas joj je zadrhtao. „Gde je Abigail?“ „Ona stiže,“ reče joj Elise. „Ona će stići uskoro da Vas vodi kući.“ „Ne želim više da ostanem ovde.“ Osušeni, savijeni prsti stiskali su Eliseine ruke. „Nećete morati. Obećavam.“ Rekla je znajući da su obećanja opasna stvar. Pogotovo kad je Elise bila sigurna da bi još jedan mesec na ovom mestu ubio vojvotkinju. „Veoma sam umorna,“ šapnu vojvotkinja. „Znam.“ Elise ustade, a ženine ruke su pale daleko od njenih i ostale beživotne na njenoj izbledeloj suknji. Elise je pregledala okolinu – teški kameni zidovi i debele rešetke na vratima. Ova soba je bila kao utvrđena tamnica i bilo bi iznimno teško da se zatvorenik izvuče. Ne nemoguće, naravno, Elise je bila sigurna da je ovde bilo mnogo njih koji su mogli biti podmićeni i podstaknuti ako dođe do toga. Ali takve stvari zahtevaju vreme, pogotovo što Elise nije imala mnogo utvrđenih kontakata. A vojvotkinja nije imala luksuz dodatnog vremena. Ellery je pročistio grlo glasno iza Elise. „Mislim da je to bilo dovoljno,“ reče. „Očigledno je da je moja tetka umorna.“ „Zaista jeste.“ Elise je podigla svoj notes sa poda, pazeći na svoj izraz lica. „Šta ste otkrili o ovom pacijentu?“ upravnik je zahtevao da zna kad mu je prišla Elise. Iza njega Ellery je posmatrao sa iščekivanjem. Da su joj dati narkotici, verovatno od Vas. Da ona možda poseduje informacije koje bi sprečile gospodina Elleryja da dobije šta želi. „Njena milost je očigledno u zabludi,“ Elise reče, pažljivo birajući reči i govoreći im šta su želeli da čuju. „Meša sadašnjost sa prošlošću, ima oskudne momente lucidnosti i nije u stanju da se priseti čak ni nedavnih razgovora.“ Očekivano, oba muškarca su se opustila. „Znači vidite zašto vojvotkinja mora ostati ovde, zar ne?“ Ellery upita.


Elise nije imala poverenja u sebe da odgovori na ovo pitanje. Umesto toga je otvorila svoj notes i nažvrljala: Gde je Noah Ellery? Ako ništa drugo, bar da zaustavi sebe da ne kaže nešto što bi zažalila kasnije. „Da li bi želeli da vidite još neke pacijente dok ste ovde danas, doktore Rowley?“ Pitao je upravnik. „Imamo jednog koji misli da je pas. Laje do ranih jutarnjih sati i samo jede sa poda.“ Zakikotao se. „Veoma zabavno. Šteta što javnost ne može više da to vidi.“ Elise je duboko uzdahnula. „Ne, to je sve što se mene tiče za danas. Moje područje interesa se odnosi na dame sa pedigreom.“ „Šteta.“ „Zahvaljujem vam na vašem vremenu gospodo.“ Naterala se da izgovori te reči. „Želeo bih krenuti sad.“ „Kako želite.“ Namrštio se. „U kojoj bolnici radite, doktore? Direktori nisu rekli.“ Elise je bacila poslednji pogled na poraženu, zbunjenu ženu koja je i dalje sedela na ivici kreveta. „Nisam ni ja,“ reče i onda požuri nazad kroz lavirint hodnika koji će je izvuci iz Bedlama.

Francis Elley je gledao odvratnog doktora kako odlazi izvijajući usne. Zadovoljno je odahnuo da je doktor video upravo ono što je Francis i želeo da vidi, ali nepodnošljiva arogancija i nepoštovanje koje je koristio da se obrati Francisu je bilo dovoljno da se iznervira. Ali i to će se uskoro promeniti. Njegov otac je uvek govorio Francisu da mu je drago što je teret vojvodstva od Ashlanda pao na ramena njegovog brata. Biti mlađi sin je bio blagoslov. Oslobodilo ga je mnoštva odgovornosti i dalo mu slobodu da izabere kako će provesti život i čak koga će oženiti. Biti vojvoda nije bilo glamurozno kao što su neki mislili. Njegov otac je bio idiot. Ne samo da je Ashlandova titula dolazila sa zapanjujućim bogatstvom, već je dolazila i sa moći koju nadjačava samo prokleta monarhija. Koji čovek ne bi želeo te stvari? I sad bi to sve moglo biti njegovo. Francis je želeo – ne, trebao – sve to. Bio je tako blizu, mogao je to skoro i okusiti. Stari vojvoda je umro. Francisov otac je bio mrtav. Samo ga je jedna stvar sprečavala pravosuđe da mu preda sve što je Francis ikada želeo. I to je bio njegov ludi rođak. Koji je veoma nezahvalno nestao. Nestao nije bilo dovoljno sudu da prebaci plemstvo sa Noahe Elleryja na Francisa Elleryja. Nestao čak nije bilo dovoljno ni da se prebaci bilo šta od vojvotkinjinih imanja ili bogatstva. Pogotovo kad je vojvotkinja pričala na sva usta, bilo kome ko bi slušao, da je njen dragoceni sin još uvek živ.


Francis se sigurno rešavao problema. Tada je skrenuo pažnju na preostalu i onu vrstu pomoći koju je ovakva situacija zahtevala. Takva vrsta pomoći je bila skupa, ali će vredeti svakog penija na kraju. Ako je Noah Ellery živ, biće pronađen. I ako sud traži telo, on će im ga dati.


Drugo poglavlje

Kancelarija

Chegarre & Associates je bila ušuškana u zbrci trga Covent,

sakrivena naočigled svima u senci crkve Sv. Pavla. Duge pijace koje su okruživale bučni trg su bile krcate danas, kao i svakog dana. I kao takav, trg Covent je bio naseljen onima koji su zarađivali kao zabavljači, kako umetničkim tako i intimnim opredeljenjem, iz oronulih kuća se video saobraćaj koji je tekao u svako doba dana i noći. Niko se nije interesovao niti imao vremena da primeti dolaske i odlaske Elise DeVries. Što je upravo kako je ona i želela. Nije bilo znaka ispred otrcane zgrade u kojoj se nalazi Chegarre & Associates, niti je savetovalište reklamiralo svoje usluge u Timesu. Uprkos tome, svaka osoba u kraju – kao i mnogi van njega – znali su za čuda koje su u Chegarre & Associates činili za svoje klijente. Chegarre & Associates je bila firma posvećena rešavanju privatnih i ličnih problema bilo kojih ljudi iz naroda koji su bili dovoljno dobrostojeći da priušte astronomske cene Chegarrea. Kada se susretnu sa pretnjom poniženja, skandala, ili sramote, ne bi mogli da učine ništa bolje nego da se obrate Chegarreovom ekspertnom timu za rešenje. Elise je bila partner u firmi skoro preko pet godina, i malo šta je moglo da je više iznenadi. Potajno je uredila neugodne smrti, razdvojila skandalozne ljubavnike, ukinula nelegalne poslove, ugasila nezakonite biznise, osujetila otmice i iznuđivačke zavere, i pomogla da nestanu dugovi i zavisnosti. Firma je bila maestralna da učini da skandal jednostavno nestane. Ali nije moglo da se kaže da će rešavanje slučaja Ashland biti lako. Elise se popela istrošenim kamenim stepenicama i ušla u zgradu, zatvarajući teška drvena vrata čvrsto za sobom. Odmah je nestala graja sa trga, zamenjena blagoslovenom tišinom. Dok je spoljašnjost nekada luksuzne gradske kuće i dalje komšijama predstavljala ofucanu fasadu, unutrašnjosti je vraćena pređašnja slava. Veličanstvena prošlost je bila evidentna na detaljima ispoliranog drveta na zidovima i podu, sjaju kristalnih lustera i zidnih svećnjaka iznad glava i suptilnom sjaju mermera koji je uokviravao ognjište dobrodošlicom. Elise se naslonila na vrata i zatvorila oči, odjednom iscrpljena u nedostatku posmatrača. Skinula je svoje naočare i pritisnula oči prstima, čineći da crne tačke igraju pod zatvorenim kapcima. To što je videla sputanu ženu poput vojvotkinje probudilo je nelagodne uspomene. I sada, u tišini i privatnosti ovog mesta, ostavilo ju je i više nego uzdrmanom sećanjem na to koliko su pojedini ljudi spremni otići daleko da ostvare svoje ambicije. Što je bilo presmešno, znala je. Pohlepa i ambicija su bile stvari koje su donosile posao na njen prag i njihova rasprostranjenost je značila da članovi firme žive prilično dobro. Ali po prvi put otkada je zaposlena u Chegarreu, Elise se


pitala da li joj je možda potrebna pauza od tamnije strane ljudske prirode. Možda joj je bilo samo potrebno da ode iz Londona na neko vreme. Ili joj je možda trebalo dobro, jako piće. „Gospođice Elise.“ Eliseine oči su se naglo otvorile. „Dobar dan, Roderick,“ reče dečaku koji je stajao pred njom. Imao je oko osam godina, formalno obučen kao opremljeni maleni batler, mada je ceo utisak bio donekle uništen neukrotivim čuperkom na vrhu glave. „Nisam Vas prepoznao s prozora inače bih Vam otvorio vrata,“ reče, češući glavu. „To je donekle bila i ideja,“ Elise mu odgovori, gurajući se umorno od vrata i ulazeći u hodnik. Između ovog posla i rada kao honorarne glumice u Theatre Royal, jedva je prepoznavala samu sebe u bilo kom trenutku. Svaki dan joj je donosio novu ulogu i novu prevaru da se odigra. „Sviđa mi se taj kostim,“ Roddy reče. „Taj je dobar. Izgledate kao pravi doktor.“ Ali ona nije bila pravi doktor, Elise je tužno pomislila. Nije bila ništa za stvarno, zapravo. Bila je kameleon, plaćena da postane bilo ko u zavisnosti od situacije. Lažni podaci su je i doveli dovde. „Gospodin Alex je u sobi za crtanje, čeka Vas,“ Roddy nastavi. „Dobro.“ Elise se oraspoloži na to. Alexander Lavoie nije bio samo njen brat, već i partner u Chegarre & Associates. Kao vlasnik jedne od najekskluzivnijih kockarnica u Londonu, bio je privatno upoznat sa uticajnim i ozloglašenim članovima društva. I sam Alex je imao talenat da saznaje tajne ovih elitnih igrača i odlaže ih u svoje kofere zajedno sa njihovim novcem. Samo ovaj talenat bi mogao napraviti pametnog čoveka u veoma, veoma uspešnog. A Alexander Lavoie je bio i više nego pametan. „Lejdi Abigail je dole u kuhinji,“ Roddy joj reče. „Ponovo sprema. Kaže da ne može samo stajati čekajući i ne radeći ništa. Da li želite da je dovedem?“ „Ne još.“ Lejdi Abigail je boravila u sobama za goste na spratu gradske kuće dok Elise ne reši njen slučaj, i Elise se nije mogla setiti kad je poslednji put ostava bila puna biskvita i hleba. „Da li ste tužni gospođice Elise?“ Roddy je upitao najednom dok su išli ka sobi za crtanje. „Šta? Zašto me to pitaš?“ Elise se namršti. „Izgledali ste nekako tužno kad ste ušli.“ Zastala je u holu pred vratim sobe za crtanje. „Možda malo. Ljudi mogu biti užasni jedni prema drugima. I ponekad se rastužim kad o tome previše razmišljam.“ Roderick je klimnuo glavom. „Kad sam tužan ili ljut, volim da odem dole do reke i bacam kamenje u vodu. To me oraspoloži.“ Elise se nasmeši. „Da li predlažeš da odem do Temze i bacam kamenčiće?“ Roddy napravi facu. „Naravno da ne, gospođice Elise. Osim ako ne želite. Ali sigurno postoji nešto što volite da radite i što čini da Vam bude bolje?“ „Krave,“ reče ona. „Krave?“


„Ranije sam muzla krave kad god mi je bilo potrebno da razmišljam. Kad god mi je trebalo da odmorim mozak i smirim svoje misli.“ Roderick nabra svoj nos sumnjičavo. „Da li želite da Vam dovedem kravu? Ima nekoliko koje čuvaju –“ Elise se nasmeja. „Ne, hvala ti, Roderick. Mislim da si ti izlečio svaku tugu za sad. Mogu da preskočim mužnju za danas.“ „Srećan sam što mogu pomoći, gospođice Elise.“ Roddy joj se nasmeja pre nego što je nestao nazad u hodniku, verovatno u pravcu kuhinje i ukusnih mirisa koji su se nazirali. „Stvari su se loše odvijale ako razmišljaš o farmi i mužnji krava ponovo, sestrice.“ Otezanje se čulo na dovratku i Elise se okrenula i zatekla brata naslonjenog na okvir, prekrštenih nogu i sa čašom viskija u ruci. Imao je oči boje lešnika kao i Elise, mada su njegove više bile tamnijeg jantara, a njene bile bliže zelenim. Oboje su imali istu tamnu kosu, boje kafe, iako njegova nije imala talase dok se njena kovrdžala. On je bio visok i vitak i ožiljak koji je počinjao od njegovog uha i išao preko jagodične kosti da bi zahvatio njegovu usnu, davao mu je zastrašujući izgled. Zakoračio je napred i poljubio Elise u obraz, pre nego što je video odvratnu bradu i prethodno razmislio o tome. Elise mu je izvukla čašu iz ruke i iskapila u jednom gutljaju, dopuštajući tečnosti da joj zapali grlo. „Toliko loše?“ Alex upita sažaljivo. „Gore.“ Iskapila je ono što je ostalo. „Drže vojvotkinju okovanu za krevet drogiranu, i prilično sam sigurna da Francis Ellery plaća da je takvu drže.“ Prislonila je hladnu čašu na čelo. „Potpuno je bespomoćna.“ „Da li je luda?“ „Ne verujem da jeste. Ali čak i da jeste, ne bih to poželela ni svom najgorem neprijatelju.“ Zadrhta na tren. „Ne mogu je ostaviti takvu Alex, učiniću šta god je potrebno.“ „Znam,“ reče Alex nežno. „Sredićemo ovo. Ali ići ćemo korak po korak.“ Elise klimnu uz duboki uzdah. „Naravno.“ Pustila je previše svojih emocija da se uključe. A emocijama nije bilo mesto u ovom poslu. Ako je zaista želela pomoći vojvotkinji, morala je da se fokusira na činjenice. „Reci mi šta si uspeo saznati o Francisu Elleryju,“ reče. „Dođi,“ Alex je pozva, kao što je i njih otac uvodio u sobu za crtanje. „Ako ćemo pričati o Francisu Elleryju, trebaće mi još viskija.“ Elise ga je pratila u sobu obojenu u prikladnim plavim nijansama. Dugi Edward East sat je prikazivao vreme na zidu, dok je predivno izrezbareni nameštaj, obložen raskošnim brokatima, bio raspoređen preko Aubussonovog tepiha pod njihovim nogama. Bila je to prostorija namenjena da impresionira i opusti njihovu privilegovanu klijentelu. Alex uze čašu iz njene ruke i darežljivo je dopuni iz kolekcije kristalnih dekantera duž ormarića od ružinog drveta. Vratio joj je čašu pre no što je sipao i sebi i smestio se na sofu, naslonivši se na plišane jastučiće.


„Da li bi možda htela da sedneš?“ upitao ju je. „Stajaću.“ To je jedino što je mogla, a da ne korača. „Kako želiš.“ Elise uze odmereniji gutljaj iz svoje čaše. „Pričaj mi o Francisu Elleryju,“ ponovi. „Francis Ellery,“ Alexova gornja usna se izvi, povlačeći ožiljak, „se ne kocka u mojoj ustanovi.“ „Ne kocka se?“ Alex promućka sadržaj svoje čaše. „Nisam to rekao. Mnogo se kocka, ali ne više pod mojim krovom. On je lažov i prevarant. Dve stvari koje ne mogu imati pod krovom moje kockarnice, ako ni zbog čega drugog, oboje neizbežno vode ka nasilju. Što naravno neizbežno vodi ka uništavanju predivnog inventara, uglavnom mog. Nemaš ni ideju kako je teško skinuti fleke od krvi sa bilijarskog stola. Strašno su skupi ti stolovi.“ „Već si mi to rekao. U više navrata,“ Elise reče suvo. „Šta još?“ „Gospodin Ellery ima više kockarskih dugova. Veoma velikih dugova. A priča se da sakupljači postaju nestrpljivi.“ „Ah, mogu zamisliti da je gospodin Ellery i više nego motivisan da ima titulu vojvode Ashlanda u svojim rukama.“ Alex je piljio u Elise. „Da li si svesna koliko bogatstvo je povezano sa vojvodstvom? Samo imanje je zapanjujuće. Poslednji vojvoda je bio jedan od najbogatijih zemljoposednika u celoj Južnoj Engleskoj.“ „Svesna sam.“ Zastala je. „Nešto o pokojnom vojvodinom sinu? Da li si saznao nešto o njemu od svoje klijentele u klubu?“ „Jesam zapravo. Markiz od Heathertona, nakon nebrojeno čaša mog najboljeg francuskog brendija, mi se poverio da su oduvek bile i još uvek postoje špekulacije o dečaku. Pogotovo sada nakon smrti starog vojvode. Heatherton je video dečaka samo jednom kada je dete bilo blizu devete ili desete godine – rekao je da je on pljunuta slika svoga oca – ali nakon toga ga više nikad nije video. Nema dokaza da je ikada pohađao Eton ili neku drugu školu koja bi odgovarala vojvodinom sinu. Nema pojavljivanja na seoskim pucnjavama ili lovu, čak i kad je već bio stasao dovoljno da učestvuje. Stari vojvoda je odbio da izgovara sinovo ime i opšta saglasnost je bila ta da je dečak umro, iako niko nije to mogao da potvrdi sa ikakvom sigurnošću.“ „Huh.“ Elise se počeša po bradi. „Heatherton je nastavio i rekao da je svedočio kada je vojvotkinja upriličila užasnu scenu kada je izjavio saučešće nakon Ashlandove smrti njenoj Milosti i gospodinu Elleryju. Markiz reče da je vojvotkinja postala poprilično uznemirena. Čak šta više, preklinjala je Heathertona da joj pomogne da pronađe svog sina. Kad ju je gospodin Ellery podsetio da je Noah Ellery odavno umro, počela je da bunca, insistirajući da je živ, da bi naposletku gospodin Ellery morao sam da je povuče iz sobe i uveri se da se smestila na spratu. Uložio je naporan trud kasnije da opravda buncanje svoje tetke kao proizvod nepojmljive tuge.“ „Nepojmljive?“ Elise upita.


„Elleryjeve reči, ne moje. Ali zar nije užasno zgodno da jedina osoba koja veruje da je Noah Ellery živ je sada smeštena u Bedlamu?“ Abigail će dovesti Noahu. Elise je u podsvesti čula reči lejdi Miriam. „Nije ona jedina koja veruje da je naslednik Ashlanda živ. Mislim da i njegova sestra veruje u to.“ Alex podignu obrve. „A zašto je onda lejdi Abigail odbila da to spomene?“ „Možda ja mogu da odgovorim na to.“ Elise se zamrznu, neprijatan tračak nelagode je prošao kroz nju. Polako se okrenula ka glasu koji je maločas progovorio. Stajao je na ulazu u radnu sobu, s rukom uvučenom u prednji deo kaputa, a druga je bila na vrhu štapa sa srebrnim vrhom. Bio je fizički impresivan čovek, sa crveno-zlatnom kosom i bledo-plavim očima, postavljenim na orlovsko lice koje je podsećalo na rane portrete Tudora, pre nego što su njihovi monarsi postali žrtve poroka i ralja starosti. Obučen skupo, u najfinije tkanine satkane u savršenstvo, zaslepljujuće bela kravata je bila zavezana u čvor oko vrata. Zlatan prsten je svetlucao dok je prilagođavao svoj stisak na štapu. „King,“ reče ona pažljivim pozdravom. Bilo je to jedino ime koje je taj čovek imao. Ili bar jedino za koje je Elise čula. Ali to se moglo i očekivati od čoveka bez prošlosti koji se nemilosrdno i nasilno probio kroz redove londonskog podzemlja dok se nije našao na samom vrhu. Menjao je retke antikvitete, umetnine, nakit – bilo šta zapravo što bi moglo da se nabavi i dostigne cenu kod isključivih kupaca sa veoma dubokim džepovima i malo principa. Elise je sumnjala da postoji išta na ovom svetu što King ne bi mogao otkriti. Za pravu cenu, naravno. „Sam sam ušao,“ reče čovek. „Došlo je do odlučnog nedostatka protivljenja. Možda bi trebalo da razmislite o tome.“ „Došao si da ukradeš srebrninu King?“ Alex upita opušteno sa sofe, prekrstivši noge. Izgledao je opušteno, ali Elise nije mogla da ne oseti negostoljubivost koja je isijavala iz njega. Kingove oči su na kratko trepnule u pravcu njenog brata. „Možda danas ne, gospodine Lavoie.“ Ušao je u sobu i hodao polako ka Elise. „Boga mi, mogu videti zašto Vas vojvotkinja obožava.“ Stao je pred Elise, ispitujući njen izgled. „Siguran sam da Vas ni rođena majka ne bi nikad prepoznala.“ „Gospođica Moore nije ovde trenutno,“ Elise mu reče. Ivory Moore je bila ujedno i osnivač Chegarre & Associates i nekadašnja vojvotkinja od Knightleya. Obično je ona pregovarala sa Kingom ukoliko je bilo potrebno. „Znam. Vojvotkinja je u Chlemsfordu.“ Elise je suzila svoj pogled. Ivory jeste bila u Chlemsfordu, uređujući situaciju tamo. Ali to nije bilo opštepoznato. King slegnu ramenima u odgovor. „Tako sam čuo.“ I to je bio problem, Elise je pomislila. Čovek je bio opasan koliko i nepredvidiv poput jame pune zmija, ali imao je veze koje su dosezale kako do visokih salona,


tako i do utrobe podzemlja. I postojale su prilike kada su u Chegarre & Associates trebali njegovu pomoć. King je ispružio i dodirnuo rever Eliseinog kaputa, trljajući grubu vunu među prstima, kao da testira njen kvalitet. Jedino što je mogla učiniti jeste da stoji mirno. „Zamolit ću Vas da se odmaknete od moje sestre,“ reče Alex, polagano uzimajući gutljaj viskija, ne menjajući držanje, ali sa nepogrešivom pretnjom u glasu. Ugao Kingovih usana se podiže i on povuče ruku. „Nema potrebe da budete tako naoštreni, Lavoie. Priličan sam obožavatelj gospođice DeVries, ako morate znati. Imam veliko poštovanje prema onima koji su dobri u onome što rade.“ Alex napravi bezobraznu buku. „Poštovanje? Čudna reč izlazi iz usta čoveka koji je razmatrao da stavi na aukciju žen…“ „Koji god posao da smo imali vojvotkinja i ja, to je i bio, Lavoie. Posao.“ King pogleda hladno u Alexa. „Dosta.“ Elise stavi ruke na kukove, oslanjajući se na glumačke sposobnosti koje je King nedavno pohvalio i prikrila lice maskom dosade. „Gubimo vreme i klijenti čekaju. Zašto ste ovde King?“ King je proučavao prsten na svom prstu. „Razumeo sam da postavljate pitanja o Francisu Elleryju i sinu pokojnog vojvode od Ashlanda u ime klijenta.“ Isuse, je li bilo nečega što ovaj čovek nije čuo? Pogledala je u Alexa i videla da je odložio svoju čašu sa strane. „Moguće,“ odgovori ona. „U duhu poštovanja koje imam prema ovoj finoj firmi, mislio sam da bi trebalo da vam skrenem pažnju na činjenicu da je Francis Ellery nedavno unajmio dvoje ubica.“ Elise je osetila da joj vilica pada. „Izvinite?“ „Ne one dobre, podsećam, pošto Ellery jednostavno ne može priuštiti njih. Hvalisava pijanica se uhvatio novca koji mu je ostao i onog koji je pozajmio nakon toga. Dobre ubice, one koje mogu učiniti da ubistvo izgleda poput najnevinijeg nesrećnog slučaja, su basnoslovno skupe. Barem moji miljenici jesu. Užasna pljačka ako mene pitate, ali opet, dobiješ ono što platiš.“ Elise je pokušala da nađe smisao svemu ovome. „Zašto nam ovo govorite?“ „Zato što je meta Noah Ellery.“ Zaglušujuća tišina preplavila je sobu. „On je živ onda,“ Elise pažljivo reče. „Jeste. Ili je barem bio poslednji put kad sam ga video. I vrlo rado bih želeo da ga ja nađem pre nego što to urade ove osrednje ubice.“ Elisein um je radio ubrzano. „Kad ste ga videli poslednji put?“ „Pre dvanaest godina.“ „Gde?“ „Ovde. U Londonu.“ „Ellery je bio u Londonu?“ „Bio je. Sve dok lejdi Abigail nije napustila svetlucavost visokog društva za sobom i udala se za kovača iz Derbyja. Veoma je posvećen i zaštitnički nastrojen prema svojoj sestri, znate.“ Očima je očešao Alexa.


Elise se namršti. „Lejdi Abigail nije spomenula ništa od ovoga.“ „To je zato što lejdi Abigail nije ni znala da je bio u Londonu. Vrlo je moguće da ona pretpostavlja da je mrtav. Mogu sa sigurnošću da tvrdim da ona nikad nije učinila niti rekla nešto u proteklih dvanaest godina što bi pokazalo da veruje da je on još uvek živ.“ „Posmatrali ste je.“ King prevuče prstom preko vrha svog štapa. „Povremeno proveravao, možda.“ „A kako ste Vi znali da je vojvodin sin u Londonu?“ „To se Vas ne tiče.“ Elise je posmatrala Kinga bezosećajno, znajući da tu postoji nešto dublje od pukog profesionalnog poštovanja prema Chegarre & Associates. „I šta je zapravo, Vaš interes u vezi Noahe Elleryja?“ Nešto se promenilo u Kingovom izrazu. „To takođe nije Vaša stvar.“ „Ne, to je u stvari veoma moja stvar. Pogotovo što nemam naviku da lociram ljude za koje znam, ako ih eksponiram, da ću im život dovesti u još veću opasnost.“ Kingove nozdrve se blago raširiše. „Vi mislite da želim da mu naudim?“ Elise se namršti. „Da li želite?“ Čovekove oči su se suzile. „Da sam ranije saznao da je Francis Ellery unajmio one ljude, našao bih te ubice i platio im duplo da zaborave da je ime Noah Ellery uopšte postojalo. Možda bih im duplo platio još jednom da učine da Francis Ellery nestane zapravo. Još uvek možda.“ Mišić se opustio na njegovoj besprekorno obrijanoj vilici. „Ali oni su poput vetra trenutno. I ne mogu da ubijem Francisa. Ne još uvek. Mogao bi još uvek biti koristan u nalaženju naslednika Ashlanda.“ „I zbog čega zapravo želite da ga nađete?“ Elise ustraje, namerno ignorišući Kingovu opuštenu pretnju da će Francis Ellery biti ubijen. „Jer sam veliki dužnik Noahi.“ Na jednu sekundu, pojavila se emocija na Kingovom licu, očigledna bolna ranjivost, iako je nestala jednako brzo kao što se pojavila. „I ne želim da ga vidim povređenog.“ Elise trepnu. Dođavola. Da li se pravo ljudsko biće nalazi ispod Kingove ledene, uvrnute spoljašnosti? „Kad znate ovoliko o tom čoveku, zašto smo Vam mi potrebni da ga nađete?“ „Zato što nisam mogao. I verujte mi, pokušao sam. Ali Noah Ellery je sakrio svoje tragove previše dobro.“ „Shvatam.“ „Rečeno mi je da ste nekada bili tragač u Britanskoj vojsci. Negde u kolonijama Imperije.“ Elise se umirila. To nije bilo nešto što bi često poverila. Ali bilo je traćenje vremena razmišljati kako je King saznao za to. „Da.“ „Takođe, rečeno mi je da ste najbolji.“ „U čemu?“ „U nalaženju ljudi koji ne žele biti pronađeni.“ „Da, jesam,“ reče Elise. Znala je da King ne toleriše lažnu skromnost.


„Znam da je lejdi Abigail trenutno ovde,“ King reče. „I nadam se da nam može dati neki trag gde bi se njen brat mogao nalaziti koji nisam još otkrio. Ali znam da ona nema sredstava da plati sve potrebno u vezi ove stvari. Ali, ja imam, i želim da Chegarre od mene potraži kompenzaciju. Ali da nipošto, ni pod kakvim okolnostima, se ne otkrije moja umešanost ikome. Ovaj razgovor se nikad nije odvio, razumete?“ „Da,“ Elise zastade namršteno. Bilo je mnogo važnijih stvari u pitanju od detalja plaćanja. „Kako Francis Ellery uopšte zna da mu je rođak živ?“ „Postoje veoma tanka nagađanja trenutno,“ reče King prevlačeći vrh štapa po tepihu. „Među onima koji su znali da je pokojni vojvoda od Ashlanda imao sina. Među onima koji se sećaju tog deteta. Među onima koji su otkrili da ne postoje pouzdani podaci o smrti tog deteta, koji, koliko bilo ko može zaključiti, nije bio viđen više od dvadeset godina. Govorkanja koja su dovoljna da Fancisova ruka ne dodirne vojvodstvo Ashlanda. Barem za sada. Barem dok Noah Ellery ne bude zvanično proglašen mrtvim.“ King je pogleda, a njegove oči su bile ravnodušne i hladne kao što ih Elise nije do tada videla. Osetila je kako joj se koža ježi. Kingov štap se umirio na tepihu, a zglobovi na prstima stezali su dršku. „Izuzimam čoveka koji misli da može tražiti nešto na šta nema pravo od nekoga ko...“ Zastao je, a Elise se tiho pitala šta je to dođavola Noah Ellery učinio da zaduži takvom odanošću čoveka zastrašujućeg kao što je ovaj. „Obaveštavaćete me o napretku?“ Kingova ruka se opustila i on se uspravio. „Naravno,“ Elise promrmlja. „Vrlo dobro. Gospodine Lavoie, gospođice DeVries, uvek je zadovoljstvo,“ Ponudio im je osmeh bez topline. „Sam ću izaći.“ Tišina se razlila dok su oboje, i Elise i Alex posmatrali prazan dovratak kroz koji je upravo King nestao. „Šta misliš, da li je govorio istinu?“ Alex upita brzo ustajući. „Mislim da je King bio iskreniji nego što je ikada bio,“ Elise reče polako. „Više no što možemo reći za lejdi Abigail.“ „Tako je.“ Elise je spustila svoju čašu sa strane i skinula svoju bradu, trznuvši se dok je lepak povlačio njenu kožu. „Ne bi bio prvi put da klijent pokušava da sakrije nešto od velike važnosti od nas. Mada i da mi život od toga zavisi, ne mogu ni da počnem da nagađam zašto lejdi Abigail nije do sada kontaktirala svog brata ukoliko već zna da je živ. On bi mogao da oslobodi svoju majku iz Bedlama u trenutku.“ Počešala se po crvenilu na vilici, misleći o vojvotkinji koja je zarobljena lancima. Isti osećaj zamorne tuge koji je imala ranije ju je ponovo obuzeo. „Da li si dobro?“ Alex joj se približio. „Dobro sam.“ „Nisi. Govorila si Roddyju o mužnji krava.“


„Nedostaje li ti ikad? Dom, na to mislim?“ Elise upita iznenada, razmišljajući o voćnjacima i pašnjacima i šumama među kojima su odrasli. Gde su stvari bile jednostavne i jasne. Alex je bio tih. „Ne nedostaje mi rat,“ on reče. „Ne govorim o ratu, ili čega nas je koštao. Govorim o farmi. Kada smo još uvek bili porodica.“ „Ti si i dalje moja porodica, sestrice,“ Alex je podseti. „I nije bitno da li živimo u Jorku ili Londonu.“ „Znam.“ „Trudim se da ne gledam unazad, Elise. To čini da ne vidiš put kojim ideš.“ Elise pogleda dole. Alex je bio u pravu. Ali isto je bilo teško videti kuda ideš kada nisi mogao biti siguran ni ko si bio više. „Želiš li da se ja pobrinem za ovo Elise?“ Alex upita. „Mogu da zatvorim klub na nedelju dana – “ „Ne budi smešan,“ Elise reče, podižući glavu. „Nema ničega što me zadržava ovde. Pozorište je zatvoreno. Mastilo se nije ni osušilo na Ellistonovom zakupu, a on već priča o promeni celog interijera. Proći će meseci dok se ponovo otvori.“ Nije znala odakle dolazi ova melanholija, ali trebalo joj je da se fokusira na zadatak koji je imala pred sobom. Ako je već želela da pomogne vojvotkinji od Ashlanda, morala je to učiniti dajući najbolje od sebe. „Ja ću ovo rešiti, Alex. Ako je Noah Ellery živ, naći ću ga. To je ono što inače i radim, na kraju.“ „Tačno,“ Alex ju je i dalje posmatrao. „Pa, da li želiš moju pomoć u razgovoru sa lejdi Abigail barem?“ „Ne, mislim da će biti bolje da razgovaram s lejdi Abigail sama. Ne želim da se oseća kao da je u zasedi.“ „Shvatio sam.“ Alex pogleda u pravcu hodnika. „Ali insistiram da mi javiš ishod, Elise,“ dodao je. „Ukoliko naiđeš na živog, mrtvog naslednika.“

Roddy dovede lejdi Abigail iz kuhinje po Eliseinom zahtevu i ona je stigla u sobu za crtanje pomalo bez daha, sa izrazom nade i iščekivanja na licu. „Da li ste bili u mogućnosti da vidite moju majku, gospođice DeVries?“ Abigail je pitala, žureći napred. „Jesam,“ Elise odgovori, skidajući periku i raščešljavajući kosu prstima masirajući skalp. „Da li je bila dobro? Sigurno ste mogli videti da je sve u redu sa njom?“ Elise je dopustila da joj ruke padnu dok je posmatrala ženu pred sobom. Abigail je držala svoje ruke na snažnim kukovima, plava kosa joj je bežala iz stroge krune


pletenica na vrhu glave. Sekunde su prolazile, a Elise još uvek nije progovorila. Nada u očima lejdi Abigail je nestala i bila zamenjena dubokom pomirljivošću. „Gde živi Noah trenutno?“ Elise ju je konačno upitala. Nije želela više da gubi vreme. Žena je prebledela pre nego što se jasno crvenilo rasulo po njenim obrazima okrenuvši glavu. „Moj brat je mrtav.“ Lejdi Abigail je lagala. Ona, kao i King, je znala da je Noah Ellery živ. „U pravu ste za jednu stvar, moja damo,“ reče Elise. „Ne mislim da nešto nije u redu sa Vašom majkom ili njenim umom. Pa ipak Vaš rođak plaća enormno da bi bila zatočena, podvrgnuta mučeničkim tretmanima koji nemaju nikakvih lekovitih koristi, ali će je vrlo verovatno ubiti u roku od mesec dana. Možda dva.“ „O Bože.“ Lejdi Abigail sede naglo na kauč. „Reći ću Vam šta ja mislim, moja damo, a Vi jednostavno možete da se složite ili ne složite sa mnom. Mislim da niko ne može naslediti vojvodstvo ako trenutna, mentalno zdrava vojvotkinja insistira na tome da je njen sin, zakoniti naslednik, živ.“ Elise je prišla i sela do Abigail. „Sa takvom tvrdnjom, imanje može biti vezano u nedogled.“ Lejdi Abigail je prekrila lice rukama. „Ovo je tako strašna zbrka,“ promrmljala je kroz prste. Zvučalo je da je na ivici suza. „Prokleti Francis i njegova prokleta pohlepa.“ „Nikada niste promislili šta bi se moglo desiti nakon smrti Vašeg oca?“ „Naravno! Ali nisam ni pomislila da bi Francis mogao da uradi… ovo.“ Abigailin glas je bio jedva čujan. „Ne postoji niko kome biste se mogli obratiti za pomoć?“ Elise upita. „Stari prijatelji? Sigurno bi neko sa dovoljno političkog i društvenog uticaja mogao da se založi za Vas? Vi ste, naposletku, kćerka vojvode.“ Abigail odmahnu glavom. „Nemam prijatelje u Londonu više. Bojim se da sam spalila sve te mostove, iako moram priznati sve do sad nisam zbog toga zažalila. Članovi elite su više voljni da se udruže sa novim naslednikom vojvodstva Ashlanda nego sa kćerkom ludače.“ Besno je frknula. „A onda se ljudi pitaju zašto sam napustila London bez da sam se ijednom okrenula.“ Elise uzdahnu. Ništa od ovoga što je Abigail rekla nije bilo iznenađujuće, ali i dalje su bile na početku. „Da li je Vaš brat zaista lud, kao što Francis implicira?“ Elise je pokušala drugačiji pristup, iako je zazvučala malo okrutno zbog načina na koji su reči izgovorene. „Da li je to razlog zašto ne želi biti pronađen?“ Abigail se brinula o koncu koji je visio sa njenog rukava. Usne su joj se skupile u tanku crtu. „Možda nije govorio kad je bio dete, ali Noah nije lud.“ „Niti je mrtav,“ potaknu je Elise. Žena odmahnu glavom očajnički. Elise je osetila mali nalet zadovoljstva. Sada je bilo pomaka. „Gde je onda on? Zaista se plašim da je on jedina osoba koja ima dovoljno moći da spasi Vašu majku na vreme. Mora biti doveden nazad u London.“


„Ne znam gde su ga moji roditelji poslali. Jednog dana sam došla kući i on jednostavno nije bio tu. Imala sam samo četrnaest u to vreme, a oni su odbili da mi kažu bilo šta. Njegovo ime više nije izgovoreno u domaćinstvu sve do pre pet godina kada je otac poseo moju majku i mene i rekao nam da je Noah mrtav. Nije nam dao nijedan detalj o tome kako je umro, ali je zahtevao da prihvatimo smrt mog brata kao činjenicu i nastavimo dalje.“ Pa, to nije pomoglo. Abigail očigledno nije znala gde je Noah mogao biti. Mogla je to biti Škotska. Ili Francuska. Ili bi čak mogao biti i na mesecu. Ali ako nije imala ideju gde je otišao… „Kako onda znate da je živ?“ S prednje strane haljine, Abigail je pažljivo skinula broš i predala ga Elise. Bio je težak, nije bio izrađen od strane draguljara, već verovatnije kovača. Bio je to komad grube pojednostavljene lepote, sitnih čeličnih niti oblikovanih u ružu. „Poslao mi je ovo, šest meseci nakon mog venčanja, zajedno sa pismom.“ „Pismom? Vaš brat je najavio svoje uskrsnuće pismom?“ Dragi Bože. „Da.“ Abigail frknu, zvučeći pomalo odbrambeno. „Kad sam se povratila od šoka, uvidela sam da je to najlepši venčani poklon o kojem sam mogla sanjati.“ „Je li Vam to pismo reklo gde se nalazi?“ „Ne. Samo je pisalo da me voli i da je ponosan na mene što sam našla hrabrosti da izaberem svoju sreću. Tražio je da ga ne tražim, ali da mu verujem da je pronašao meru za sreću.“ „Da li je pisalo gde je bio poslat kao dete?“ „Ne.“ Lomila je ruke u krilu. „Ali...“ „Ali šta?“ „Čak i kad bih mogla da pronađem Noaha, ne znam da li bi se vratio u London.“ „Molim?“ Elise nije bila sigurna da je dobro čula. „Vaša majka – njegova majka – možda umre zatočena, Vaš rođak želi da ukrade celo vojvodstvo od njega, i on ne želi da se vrati u London?“ Abigail je rekla kako Noah Ellery nije lud, ali je Elise počela da se pita. Abigail je tužno pogledala u Elise. „Jedino što je rekao u svom pismu je bilo da su naši roditelji mrtvi za njega. I da se nikad ne bi vratio u svet u kojem je rođen.“ Elise je zauzdala jecaj. Sve je postajalo komplikovanije svakom sekundom. „Ali bila je poštanska marka Nottinghama na pismu,“ Abigail izusti. „I moj muž je prepoznao izradu broša. Bio je šegrt zajedno sa jednim kovačem koji je voleo da pravi takav nakit od ostataka metala. I zasigurno je pronašao inicijale na dnu nakita.“ Elise je okrenula broš i začkiljila ka sitnim slovima izrađenim duž donje ivice čelične osnove. „J.B.“ „To je kovač po imenu John Barr. On živi i radi u Nottinghamu.“ I sada je bio jedina poveznica sa nestalim vojvodom. Nije nekakav trag, zasigurno. Ali početna tačka jeste. Nije bilo sigurno da je Noah Ellery još uvek bio u Nottinghamu. Ali bez obzira koliko je neka osoba bila pažljiva u sakrivanju tragova, mali tragovi su neizbežno bili ostavljani. A Elise je bila veoma dobra u pronalaženju takvih tragova.


Nažalost, ostali su bili u potrazi takođe. „Da li još neko zna za broš ili da je Vaš brat još uvek živ?“ Elise upita hitro. „Samo moj suprug. I moja majka.“ Samo toliko je bilo i očigledno. „Jeste li joj Vi rekli to?“ Abigail klimnu. „Kada sam se udala, otac me se odrekao. Ali ona se suprotstavila mom ocu i došla da me poseti tajno kad mi se prvi sin rodio. Još uvek je bila slomljenog srca zbog Noaha. I dok je držala mog sina, slomilo se moje srce dok sam razmišljala kako bi mi bilo da izgubim svoje dete. Možda sam pogrešila. Ali sam joj rekla. Pokazala joj Noahino pismo.“ „Shvatam. Ali ste sigurni da nikome drugom niste pokazali pismo?“ „O Bože.“ Abigailino lice odjednom preblede. „Pismo. Čuvala sam ga u kutiji u kojoj je bilo par safirnih minđuša koje sam sačuvala iz moje mladosti. I ukradena je.“ „Kada?“ Elise je zahtevala. King nije spomenuo pismo, niti provalu Abigailinog doma. Ma koliko nezamislivo bilo, sveznajućem Kingu su promakle dve značajne informacije. „Dan pre nego što sam došla ovde u London. Mislila sam da su lopovi tražili nakit. Ali nisu, zar ne?“ Elise je rukama frustrirano protrljala lice pre nego što je odmahnula glavom. „Ne.“ Ako je Abigail bila u pravu da su samo ona i njena majka jedine znale za Noahino pismo, bilo je očigledno da se Elleryju, ili ljudima koje je unajmio, veoma, veoma posrećilo. Nameračili su se na kuću lejdi Abigail bez nade da će naći išta korisno i naišli na rudnik zlata. „Francis ima ljude koji traže Noahu, zar ne?“ Abigail prošapta. Elise je razmišljala da li je mudro reći Abigail sve. Na kraju joj je rekla: „Da. I apsolutno je neophodno da ga prva ja nađem.“ Lejdi Abigail je pritisnula rukom usta. „Ubiće Noahu ako ga pronađu.“ Elise klimnu nevoljno glavom, iako joj je laknulo što je Abigail shvatila. „Da.“ Zastala je. „Ako ga budu mogli naći. Izgleda da se vrlo dobro sakrio.“ Abigailine oči su se napunile suzama. „Šta da radim?“ „Vi nećete ništa da radite,“ Elise joj reče. „Ostaćete ovde kao naš gost i izbegavati Elleryja. I šta god da radite, ne spominjite svog brata, ili činjenicu da je živ, ikome van ovih zidova. Poslednje što mi treba je kad se vratim da vidim da je Vaš rođak nekako uspeo i Vas da zatvori u Bedlamu.“ „Ali – “ „Mogu da nađem Vašeg brata?“ Elise joj reče, pokušavajući da joj glas bude pun ohrabrenja iako se nije tako osećala u tom trenutku. Ako je Noah Ellery uspeo ostati nevidljiv tolike godine, neće biti lako. „Veoma sam dobra u nalaženju ljudi koji ne žele biti nađeni.“ Taj deo, barem, je bio istinit. „Ne mogu ga izgubiti ponovo,“ lejdi Abigail prošaputa. „Molim Vas, gospođice DeVries. Nađite mog brata i vratite ga.“


Treće poglavlje

Elise je zaboravila na slobodu koja je došla zajedno sa teškim životom. Oslobođena zagušenja Londona, oslobođena ograničenja suknji, oslobođena očekivanja koja su zahtevana od mlade engleskinje, Elise se osećala gotovo vrtoglavo uprkos okolnostima. Dečačka odeća koju je nosila je bila komforna, konj kojeg je jahala je bio odgovarajući i brz, sunce na njenom licu prijatno i pošumljena zemlja kroz koju je prošla kao sa slikovnice. Tako je, to nije bila neravna, gruba lepota kanadske divljine u kojoj je odrasla, ali ipak, moralo se nešto reći o komfornosti širokog, održavanog puta. I nedostatku američkih snajpera. Elise je spustila kapu niže do obrva dok je išla ka mostu koji se protezao preko reke Leen, koji bi je odveo do centra Nottinghama. U drugom životu, pre nego što je stigla u Englesku, bila je regrutovana od strane Britanije u njihovom ratu protiv Amerikanaca i postala je jedan od najboljih tragača i skauta. Godine prakse u traženju ljudi koji nisu želeli da se njihovo prisustvo zna osnažile su joj veštine i služile joj jednako kao zaposlenoj u Chegarreu. Gore levo, Elise je ušla u veliku građevinu dvorca koji se uzdizao i nadgledao grad. Pravo napred, na drugom uzvišenju, bila je čvrsta četvrtasta kula crkve St. Nicholas podignuta iznad zgrada grupisanih u svom središtu. Pašnjaci su se prostirali dalje od puta, podeljeni kamenim ogradama i isprepleteni kućama. Grupe drveća su sakrivali grad, ali snopovi dima koji su se uzdizali, odavali su prometno naselje. Krenuće od krčme, Elise zaključi, da bi utvrdila da li kovač po imenu John Barr je i dalje u naselju. Krčme su oduvek bile izvori informacija, pogotovo ukoliko je pivo slobodno teklo. A dobro postavljeno pitanje o prednosti dobrog kovača za potkivanje ne bi bilo neumesno. Ako ima drugih u potrazi za Noahom Elleryjem, nije želela da privuče neželjenu pažnju na sebe. Ili na Jonhu Barru, u svakom slučaju. Bar ne dok ne utvrdi da li postoje dokazi da John Barr zna gde se Noah nalazi. Ili da ga uopšte poznaje. Kako su stvari stajale, gajila je nadu, ali su joj očekivanja bila mala. Bilo je potpuno moguće da je kovač otišao dalje. Ili umro. Bilo je potpuno moguće da je jedina povezanost koju je imao Noah Ellery sa njim slučajna kupovina ružinog broša. Namršti se samoj sebi, ne želeći da razmatra poraz i pre no što je počela, i naterala se na lagan trk. Napred na mostu, grupa dečaka se igrala, sa dugim štapovima kojima su mahali vazduhom vitlajući kao sa drvenim mačevima. Dva pustolova su se popeli na uski kameni zid koji je bio duž ivice mosta, parirajući jedan drugome i bacajući se jedan na drugoga u, činilo se, epskoj bici između pirata duž palube broda.


Elise se morala osmehnuti. Scena pred njom joj je donela srećne uspomene. I ona se takođe igrala lažnim oružjem kao dete, sve dok nije dovoljno porasla za pravo. Uz navijanje njihovih drugova, dva dečaka su postajala odvažnija. Elise pogleda na uskomešanu reku pod njima i nasmeja se, misleći kako je samo pitanje vremena kada će se jedan maleni kapetan naći preko palube prskajući. Njen konj je usporio u hod kako je počela prelaziti most, uštrojena raga je čuljila uši dok je bitka na mostu doživljavala svoj vrhunac. A potom se začuo vrisak i dečak najbliži Elise izgubi oslonac na zidu i nestade preko ograde i potom se začu pljusak. Svaki dečak na mostu se smrznuo, boja je nestajala sa njihovih lica kako su trčali i naginjali se preko zida mosta. Elise se namršti. Dok je očekivala smeh i trijumf, čula se samo odvratna tišina. Jedan dečak otrča u pravcu grada. Na leđima svoga konja, Elise je mogla da uoči crnu kosu iznad vode dok ponovo nije nestala. Sa mučninom u utrobi, shvatila je da dečak ne zna da pliva. „Merde,“ opsova, silazeći s konja, odbacujući čizme i skidajući kaput teturajući se ka ivici mosta. Popela se na kameni zid, pretražujući vodu pod sobom. Dečakova glava ponovo izroni i bez oklevanja, Elise skoči. Ušla je u vodu lako, hladna voda joj je prekrila glavu i obgrlila toplo telo. Izronila je na površinu, tražeći dečaka. Blesak boje, bled u kontrastu sa tamnom vodom, privuče joj pažnju pre nego što ponovo nestade. Zaronila je, pružajući ruke pred sobom. Bilo je jezivo tiho pod vodom, zvuk njene krvi u ušima je bilo jedino što je čula. Pluća su počela da joj gore i kako je još jednom zamahnula, njena ruka je iznenada došla u dodir sa malim telom. Šakom je uhvatila košulju dečaka, zamahivala je očajnički i izronila na površinu. Grabeći duboke uzdahe, prilagodila je dečakovo telo sebi tako da joj je ruka bila oko njegovog vrata, zadržavajući njegovo malo lice nad vodom. Borio se divlje, što je učinilo da Elise odahne, ali isto je i pretilo da ih povuče nazad pod vodu. „Prestani da se pomeraš,“ Elise mu podviknu na uvo. Pokušao je da se okrene, mlatarajući rukama. „Rekoh, prestani da se pomeraš,“ povika ponovo. „Ili ću, svega mi, da te pustim.“ Dečak se umirio. „Vrlo dobro. Ostani tako.“ Elise je zamahivala polako kroz vodu, dozvoljavajući struji da ih vuče nizvodno. Krenula je ka najbližem nasipu, pokušavajući da korača, ali je potrajalo dok nije dotakla dno. Pokušavala je da se natera da ide napred, ali je shvatila da su joj noge umornije no što je mislila. „Prokletstvo,“ jedva je progovorila jer ju je voda zamalo preklopila. Iznenada su se pojavile jake ruke pod njenima i dečakova težina je nestala sa njenog tela. „Pustite ga,“ neko naredi. „Imamo ga.“ Zahvalna, Elise je popustila svoj stisak oko dečaka. Ruke pod njom nisu nestale ipak, i oslonila se na čvrsti oslonac zahvalna na pomoći. Sada kad je sve prošlo, osetila je drhtavicu. Uz pomoć svog spasioca, napola se spoticala, a napola puzala


uz nasip. Jake ruke su je smestile pažljivo i ispružila se na debelo ćebe močvarnih trava. Bila je svesna da diše poput zadihanog konja, ali nije je bilo briga. „Da li je dečak dobro?“ nekako upita. „Dobro je.“ Reči su bile spore i jasne i dođoše nekud iznad nje. „Njegov otac je sa njim.“ „Dobro.“ Pogledala je na gore, ali sve što je mogla videti od sunčevog sjaja je nejasan obris muškarca. Odustala je i legla ponovo na travu, pokušavajući da uspori svoje disanje. „Nadam se da će ga otac učiti da pliva od sada.“ Začuo se zvuk iznenadnog smeha. Negde dalje uz nasip, Elise je mogla čuti komešanje glasova koje se uzbuđeno povećavalo. Zatvorila je oči. Zvučalo je kao da je pola grada stajalo kraj puta iza nje. Toliko o izbegavanju neželjene pažnje. Kakav debakl. „Nećete mi umreti, zar ne?“ Glas se čuo negde niže, skoro pa direktno pred njom ovog puta, i Elise otvori oči, zureći u skup oblaka koji su hrlili preko plavog neba. „Ne još uvek, bar mislim.“ Mučila se da ustane, umorni mišići su još uvek odbijali da poslušaju. Topla ruka uhvati njenu i povuče je napred i Elise ugleda najlepše oči koje je ikada videla. Bile su zadimljene zelene boje, boje borovine u magli, boje mirnih voda koje su sakrivale velike dubine. Bile su uokvirene plavim trepavicama, smeštene na jakom, grubom licu koje je ocrtavalo sate provedene napolju. Bledo plava kosa je padala oko njegovih ušiju u nemarnim talasima, vlažni krajevi dosezali su ogoljena ramena. Neverovatna ramena, široka i moćna, kapljice vode su se spuštale pregibima mišića da bi nestajale niz njegove grudi. Usta joj se osušiše i vazduh koji je mislila da je udahnula je ponovo nestao. Čučao je pred njom, pogled pun brige je prešao uz mali osmeh preko njegovih upadljivih karakteristika. „Hmm. Pa, ukoliko umrete, mogu li dobiti Vašeg konja?“ pitao je. „Takvu životinju nisam video dugo vremena.“ „Mog konja?“ ona ponovi. Dobri Bože. Njen um je potpuno bio nestao pod tim zadimljenim pogledom. Pogledao je preko njene glave u pravcu puta. „Jedan od dečaka ga je doveo s mosta za Vas.“ Elise se mučila da udahne normalno i formira misao. Čovek je pokušavao da joj olakša. Nije bila njegova krivica što je tako izgledao. Nije bila njegova krivica što je njeno telo pretilo da napravi potpunu budalu od nje zbog toga. Ali očigledno je prošlo i previše vremena od kada je poslednji put pozvala nekog muškarca u svoju postelju jer je besramno zurila kako se njegovo telo pomeralo kad se ispravio. Suptilne senke se probiše preko njegovog torza, stvorenog od finih mišića pod naježenom zlatnom kožom. Razbacana tamno plava dlaka je prekrivala njegova prsa i protezala mu se do pupka. Oči joj se spustiše južnije, i dopustila je pogledu da luta oštrim grebenima mišića koji su oformljavali V, pre no što su nestajali u prednji deo njegovih pantalona. Njegova slobodna ruka je bila na moćnoj butini, dugih, sposobnih prstiju raširenih preko kolena. Zamišljala je osećaj tih


prstiju na svojoj goloj koži. Jer je već znala osećaj njegovih ruku pod sobom, čvrstu snagu njegovog tela nasuprot njenom. Dok te je izvlačio iz vode poput potonulog rečnog pacova, ti budalo, nije te držao u ljubavničkom zagrljaju. Užasna spoznaja ju je zatekla tom mišlju. Bez potrebe da proveri, znala je da joj je nestala kapa. Pletenica joj se otkačila, mogla je osetiti težinu natopljene kose na leđima. Pogled na natopljenu odeću pripijenu uz njeno telo potvrdilo joj je najgore sumnje. Kada bi privezala čvrsto svoje grudi ispod opuštene i vrećaste košulje, bile bi neprimetne, ali sada nije bilo ničega neprimetnog u vezi njih. Povezi su se opustili i spustili niz struk. Još gore, tanana tkanina njene iznošene košulje je bila skoro pa providna i prilepila joj se za kožu, tako da je izgledalo da ništa nije imala na sebi. Krivulje njenih grudi su bile vidljive kao i tamne areole njenih nadraženih bradavica. Čovekove oči su i dalje bile na njenom licu, ne na grudima, što je Elise odlučila da pripiše njegovom kavaljerstvu, ali niko zdravog razuma ne bi pogrešio ko je ona bila u tom trenutku. Žena obučena kao dečak. „Ne, ne možete prisvojiti mog konja,“ promrmljala je pokušavajući da odvoji košulju što dalje od grudi slobodnom rukom. „Moraću da izbegnem mnoštvo čudnih pitanja.“ Čovek ju je ponovo gledao. „Želeće da znaju ko ste,“ reče tiho, bradom pokazujući u pravcu glasova iza njih. Razumevanje koje je uočila u tim neverovatnim očima nateralo ju je da trepne. Uspela je slabo da se nasmeši. „Mislite li da bi neko primetio ako bih jednostavno otplivala odakle sam došla?“ Pokušavala je naterati svoj um da radi, ali poput mišića, činio se letargičnim, njena uobičajena genijalnost je nestala. „Možete im reći da sam sirena.“ „Sirena?“ Usta su mu se trznula i bacio je pogled ponovo preko njene glave. „Moraćete mi dati nešto bolje od toga. Reći ću im šta god poželite, ali da ste sirena neće biti dovoljno.“ Elise se namrštila na njegove reči. Reći ću im šta god poželiš? Umesto: Ko si ti? Ili, zašto si obučena kao dečak? To su bila pitanja kojim su obično ljudi započinjali? „Zašto ste tako… fini?“ upita ga, nesigurna da je fin prava reč. Da dobro opaža bi bilo bolje. Ili uviđavan. „Jednom je neko bio fin prema meni u situaciji ne tako drugačijoj od ove.“ Oči su mu prešle preko njenih neuobičajenih pantalona i bosih stopala pa se vratile na njeno lice. „I spasili ste sina mog dragog prijatelja malopre.“ „Dobro.“ Elise uzdahnu, znajući da ne može izbeći ono što sledi. Spustila je pogled, shvativši da ovaj čovek i dalje drži njenu ruku, kao da je to bila najprirodnija stvar na svetu. Rastrojena, povukla je ruku i obgrlila se rukama, nesigurna da li se njena izmoždenost ili fizička lepota ovog čoveka još uvek igrala sa razumom.


Zašto nije mogla da smisli nešto pametno da kaže? Zašto nije mogla da smisli bezbroj verodostojnih izgovora i objašnjenja koje je do sad mogla? Zašto nije ni želela? „Lakše mi je putovati sama kao dečak nego kao žena,“ reče mu. Eto, to je bila istina. Pojednostavljene istine su uvek bile bolje – bezbednije – nego detaljne laži, u svakom slučaju. „Ah. Pa dobro onda, s tim mogu baratati. Potrudiću se da Vas najgora pitanja ne dosegnu.“ Elise je osetila smešak kako se pomalja na uglovima njenih usana. „Izvukli ste me iz reke, pretili da ćete mi uzeti konja i sada se namećete kao moj vitez spasilac?“ „Pa, ako nećete umreti, mislim da Vam se duguje malo prava na vrdanje jer ste spasili momka.“ „Prava na vrdanje? Da li se može tako reći?“ „Samo za heroine.“ Onda joj se nasmejao i Elise je osetila divlje trnce u dnu stomaka. Dragi Bože! Čovek je imao jamice. Neće ona ovo preživeti. Ne bez prepuštanja ludačkoj potrebi da ga ludački poljubi kako bi otkrila da mu je ukus dobar poput izgleda. Prigušeno se nasmejala što je zazvučalo u njenim ušima pomalo nestabilno, a njegov osmeh je ponovo postao pun brige. To je bilo bolje. „Nisam ja heroina.“ Trenutno je bila glumica na određeno i žena koju su unajmljivali ljudi da im sredi probleme. Nije bilo ničega herojskog u tome. „Bojim se da trenutno jeste. Trebalo bi da se pripremite na to da će Vas tretirati kao takvu. Ono što ste učinili je bilo – “ „Nepromišljeno? Budalasto?“ Nije želela da sluša više komplimente ovoga čoveka. Ako ne prestane sa svom ovom nežnom ljubaznošću, neće se moći smatrati odgovornom za svoje postupke. Što bi sigurno bez ikakve sumnje bilo i nepromišljeno i budalasto. „Hrabro.“ Ponovo joj se nasmešio i morala je skrenuti pogled jer joj se utroba topila. „Izvolite.“ Elise se nevoljno okrenu da bi uvidela kako joj pruža klupko lanenog platna. „Šta je to?“ „Moja košulja. Skoro je suva. Možete je… na sebe. Obucite je. Ako želite. Vaša je, ahh...“ Napravio je nemaran pokret ka njenom torzu pre nego što je sklonio pogled. Elise ga je posmatrala fascinirano. On se crveneo? Pakla mu, jeste, i poriv da posegne i pređe prstima duž tih toplih, izvajanih jagodica je bio opipljiva stvar. Da isprati prste usnama i jezikom… Elise je snažno pročistila grlo. Ovo je bilo apsurdno. Čovek sa ovakvim izgledom koji je tretirao žene sa dostojanstvom i poštovanjem i ljubaznošću koju joj je pokazao ne može biti samac. Sigurno je oženjen. Sa snažnim sinovima koji su izgledali poput njega i dražesnim kćerima koje su izgledale baš poput njihove prelepe majke. Je li tako? „Hvala Vam.“ Posegnula je i prihvatila njegovu košulju. Iznenada je ustao, Elisein pogled ga je pratio. Pružio joj je ruku i uz kratko oklevanje, prihvatila ju je,


dozvolivši mu da je povuče na noge. Stajali su tamo u prljavštini i močvarnoj travi dugi minut, gledajući se, Eliseine ruke još u njegovoj. Mogla je osetiti vrućinu kako se širi s njegove kože i još toplote koja je prelazila s njegovog dlana na njen. Sveci nek‘ joj pomognu, želela je osetiti još njega. Želela je prolaziti prstima kroz ravne izbočine mišića, želela je da oseti toplotu osunčane kože pod svojim prstima. Nikada nije, za ceo svoj život, bila tako trenutno, očajnički privučena muškarcem. I to onim koji se crveni. I koji je koristio reči poput pravo na grešku i heriona bez pardona. I koji joj je skinuo svoju košulju da bi joj pružio pristojnost i zaštitu. Bilo bi lako postati potpuno ošamućen ovakvim čovekom. Imao je moć da učini da zaboravi sve oko sebe jednostavnim osmehom. Bilo je dobro što će otići za dandva, čim završi svoju potragu za Johnom Barrom ovde u Nottinghamu. Nije smela sebi dozvoliti skretanje pažnje. Naterala se da skrene pogled s njegovog i lagano zakoračila unazad izvlačeći svoju ruku iz njegove. Protresla je grubu lanenu košulju i navukla je preko glave, mučeći se da odveže svoju mokru odeću. Čim bude obukla ovu prokletu košulju i izbori se sa onim što je čeka usput, nastaviće dalje. Elise opsova tiho, suva košulja je zapela na pola preko njene glave. Mišići njenih ruku su pretili da je izdaju dok se borila da se oslobodi mokrih tkanina sopstvene odeće. „Treba li Vam pomoć?“ „Ne.“ Elise se još nekoliko sekundi mučila. „Da.“ Ruke su joj bile zamotane pod čudnim uglovima i nije mogla ništa videti. „Hmmm.“ „Da li mi se smejete?“ „Ne.“ Nasmejao se. Osetila je njegove ruke kako idu uz njene, tkaninu kako se odmotava i pada niz njene udove. Nežno je povukao kragnu svoje košulje preko njene glave, prsti su mu putovali preko njenih ramena da isprave šavove pre nego što je vešto zavezao vezice kod njenog grla. „Evo Vas, moja gospo.“ Usne su mu se izvile u poluosmeh ponovo. „Vaš vitez spasilac je nadvladao zversku košulju svojim golim rukama.“ I postao prvi muškarac koji me je obukao. Elise nikada nije doživela nešto tako čudnovato intimno u svom celom životu i učinilo je da uzdiše. Žmarci su se talasali njenom kožom dok se toplina skupljala u njenom stomaku. „Hvala Vam,“ šapnula je. Kratko joj se naklonio. „Mogu li imati zadovoljstvo i saznati Vaše ime, moja gospo?“ upitao je. Elise je shvatala da ni ona nije znala njegovo ime. Čitav razgovor, čitav zavežljaj razvratnih fantazija – nosila je njegovu košulju, iz sažaljenja – i nije zastala da upita za njegovo ime. „Elise,“ reče. „DeVries,“ dodade naknadno. Bilo je nečeg oslobađajućeg da jednostavno kaže ovom čoveku svoje ime. Jer po prvi put, nije više bila prerušena.


Nije morala da se pravi da je neko drugi. Reka se potrudila za to. „Mogu li ja znati Vaše?“ „Noah,“ reče on. Elise se zamrznu, koristeći se svim mogućim iskustvom sa scene da ne odreaguje. „Noah.“ Naterala se na mekani osmeh. Bio je skoro odgovarajućih godina. Bio je plav, poput lejdi Abigail. Što ne mora ništa značiti. Šanse da pronađe čoveka koji se nije želeo pronaći i pre nego što je zapravo i počela da ga traži su bile tanke. Šanse da se nađe taj čovek među blatom i vegetacijom rečnog nasipa su bile astronomske. Nemoguće, čak i opasan pohod. „Znači, trebalo bi da Vas oslovljavam sa Sir Noah?“ Reče lagano. „Lawson. Moje prezime,“ bespotrebno je razjasnio. „Iako Sir Noah zvuči primamljivo.“ Ponovo ju je začikavao. Noah Lawson. Elise je osetila iracionalni ubod razočarenja. Naravno da on nije bio čovek kojeg je tražila, i činjenica da se i na sekundu ponadala učinila je da se oseti budalasto. Bilo je mnogo ljudi u Engleskoj koji su se zvali Noah. Da li je zaista verovala da će biti tako lako? Da će odjahati u Nottingham i upoznati čoveka koji bi joj se jednostavno predstavio kao Noah Ellery, izgubljeni naslednik titule Ashlanda. Da će se nasmejati i upitati je kada će se uputiti ka Londonu? Da nije bila tako omamljena, Elise bi se setila da se Noah Ellery uopšte ne bi predstavio – nije mogao da govori kako bi to bilo moguće. A sve je bilo u redu sa moći govora Noahe Lawsona. Većina reči koje su izašle iz njegovih usta su joj oslabile kolena. „Lawson!“ Povik je stigao iznad njihovih glava kroz visoku travu. „Jeste li dobro? Šta radite tamo dole?“ Noah ju je pogledao. „Dobro smo,“ uzviknuo je. „Samo puštam curu da dođe do daha.“ Njegova izjava je dočekana opštom tišinom, propraćena tihim mrmljanjem muških glasova. Sledeće što se čulo je bio zvuk gaženja grančica dok su se noge u čizmama spuštale niz nasip u njihovom pravcu. „Cura?“ Elise upita. Noah izvinjavajući se slegnu ramenima ka Elise. „Bolje da imaju blago upozorenje da možda niste ono što su očekivali.“ Trznuo je glavom ka putu. „Dođite.“ Posegnuo je za Eliseinom rukom još jednom i dobrovoljno ju je prihvatila, osećala je da su joj noge olovne i još uvek nesposobne za zadatak uspinjanja uz strmi nasip reke samostalno. Išao je polako, dozvoljavajući joj da se osloni na njegovu ruku i kad su bili na pola puta ka gore, susreli su se sa medvedom od čoveka koji se spuštao ka njima, sa zabrinutošću na licu. „Božijih mi zuba čoveče, mislili smo da ste upali nazad.“ Bilo je olakšanja u čovekovom glasu. Njegove svetlo plave oči su prelazile sa Noahe na Elise. „I mislio sam da se šališ kad si rekao ‚cura‘,“ Pomerio se od Noahe da bi stao pred Elise. Elise oprezno podiže pogled ka njemu i onda, bez upozorenja, našla se umotana u daviteljskom zagrljaju.


„Hvala Vam,“ čovek je mrmljao grubo. „To je bio moj glupi sin kojeg ste upravo spasili.“ Povukao se jednako iznenada, provlačeći ruku kroz tamnu kosu, pomalo prošaranu sedima. Elise je jedino mogla klimnuti glavom. „Pa, hajte vas dvoje,“ čovek širokih okruglih grudi je naredio hrapavo. „Pre nego što ljudi počnu govoriti.“ Okrenuo se u pravcu puta. „Mnogo je ljudi koji žele da upoznaju ovu… curu. Ne možeš je imati samo za sebe.“ „Nisam je zavodio među trskom,“ Noah reče sarkastično čovekovim leđima. Elise teško proguta i pogleda sa žaljenjem ka prikrivajućoj vegetaciji. Žudnja joj je kovitlala venama i stala je na put svojim mislima pre no što su mogle biti primećene. „Skoro si go, a ona nosi tvoju odeću,“ čovek odgovori preko ramena. „Bolje moju nego tvoju,“ Noah odgovori. Medved ispred njih se nasmeja, duboki, zvonki zvuk se čuo, a Elise se pitala koja je veza između ova dva muškarca. Prijatelji? Porodica? Kako bilo, njihov razgovor je bio tako poznat, ne tako drugačiji od onih koje je ona delila sa Alexom. Elise krenu ponovo napred, teturajući se na nagibu i najednom se našla podignutom i zarobljenom snažnim parom ruku. „Pustite me,“ zahtevala je, ne znajući gde da stavi ruke ili da gleda. Poznata panika ju je zaposela. „Mogu hodati.“ „Ne, ne možete. Teturate se poput pijanog mornara,“ Noah brzo odgovori, učvršćujući stisak oko nje. Alarm je projurio kroz nju. „Ne treba me nositi.“ „Propustiću večeru budemo li išli Vašim tempom do vrha ovog brda. Verovatno i doručak takođe.“ Nastavio je duž nasipa, ignorišući njen otpor. Elise se borila jače, pokušavajući da uguši rastuću paniku, ali bezuspešno. „Molim Vas. Spustite me. Molim Vas.“ Znala je da zvuči očajno i nerazumno. Noah zastade. Elise se izvuče iz njegovih ruku i stade nezgrapno na noge, posrćući na jedno koleno pre nego što se ispravila. Nije mogla da pogleda u njega. „Žao mi je,“ reče on. „Mislio sam...“ „Bio je to divan gest, Sir Noah,“ reče slabašno, ciljajući na humor, ali bezuspešno. „Ali, ja ne mogu...“ Kako da objasni sebe? Koja bi žena paničila istog momenta kad bi bila zauzdana? Koja žena ne bi sanjala da je omotana snažnim rukama zgodnog muškarca i nošena? „Samo jednostavno ne volim da se osetim...“ Bože, samo je komplikovala. „Bespomoćno,“ Noah iznenada dodade. „Ne volite da se osetite bespomoćno.“ Zatrepta pa pogleda u njega. „Da.“ Lice mu je bilo oštro. „Zaista mi je žao.“ „Nemojte da Vam bude.“ Prošla je prstima kroz zamršenu kosu na temenu glave u očaju. „Potpuno je smešno, znam. Ali, ne mogu – „Razumem,“ reče tako tiho da ga Elise jedva čuje. Ipak, verovala mu je. Duboko je uzdahnula. „Hvala Vam.“


„Dođite, moja gospo.“ Izraz koji je imao na licu je nestao, zamenjen izazivajućim osmehom. „Bio bih oduševljen da imam čast da Vas otpratim do puta. Bio bih gladan, verovatno, ali oduševljen u isto vreme.“ „Obećavam da nećete propustiti večeru.“ Nije se mogla odupreti osmehu koji je osetila kako se pojavljuje prilikom odgovora. Ponovo ga je uhvatila pod ruku, pitajući se zašto je bilo tako lako biti pored ovog stranca. Zašto se činilo da je razume i prihvata na načine na koji nijedan stranac ne bi mogao. On ju je, smešno za koliko kratko vremena koliko ga je poznavala, sklonio s kursa i uklonio slojeve za koje je Elise mislila da su neprobojni. Baš kad je trebalo da nastavi svojim putem u roku od sata.


Četvrto poglavlje

Noah Lawson se naslonio na naslon i proučavao ženu koja se zvala Elise DeVries, trudeći se da ne izgleda kao da to čini. Vozio se sa Johnom i Sarah, nadomak mosta, kad je čuo krik i pljusak. Sa oduševljenjem i nevericom je posmatrao kako nepoznati mladić na braon uštrojenom konju, silazi sa njega, skače na niski zid i bez trunke razmišljanja baca se sa mosta u reku. Samo što to nije bio mladić. Bila je to žena – nešto što je otkrio odmah nakon što je ušao u reku da joj pomogne dok se borila sa strujom i težinom dečaka. Prvo se napela, a zatim opustila i dozvolila mu da joj pomogne do nasipa. A nakon toga – Noah nije bio siguran šta se desilo nakon toga. Našalila se, setio se, dok je ležala na gustoj travi, mokre odeće prilepljene za njeno telo, ne ostavljajući ništa mašti. Imala je obline koje su zasigurno molile da budu dodirnute. Veličanstvene grudi koje njena iznošena košulja nije mogla sakriti. Bokovi koji su isticali i uokviravali prelepo zaobljenu pozadinu koja bi bila tako dekadentna u njegovim šakama. Duge noge koje je odmah zamislio obmotanim oko sebe. Bilo je skoro pa sramotno, njegov trenutni telesni odgovor na sam pogled na nju, i bilo mu je laknulo da čuči sve vreme sa njom u travi. Trebalo mu je više dugih minuta da svoje telo dovede pod kontrolu, a njegova mokra stražnjica ne bi učinila apsolutno ništa da sakrije sopstvenu želju. Koncentrisao se da održava svoj pogled na njenom licu i svoje misli iz ponora. A onda je ona sela uspravno i nasmejala mu se i kakav god fizički odgovor da je imao, činilo se da je izbledeo u poređenju sa momentalnom povezanošću koju je osetio duboko u srži svojih kostiju. Prkosilo je svakom razumnom objašnjenju, ali je zaboravio da bude predostrožan i oprezan. Zaboravio je da se fokusira na svoje reči, kao što je to činio sa ljudima koje nije poznavao. Jednostavno je bio… opčinjen. Potpuno razoružan. Bila je prelepa na neočekivani način, njen ten tamniji nego što je uobičajno, sa očima boje lešnika koje su se igrale humorom bez pardona, i gustom kosom boje tamne kafe koju je želeo dodirnuti, čak i takvu razbarušenu. U nekoliko sekundi našao je sebe kako je zadirkuje, ne mogavši pomoći sebi, hvatajući tople zrake njenog osmeha. Osećajući kao da je zna celog svog života, umesto nekoliko oskudnih minuta. Osećajući se opasno spokojnim. Možda ga je to sada, nakon što je razmislio, uznemirilo. Nije zapravo znao ko je ona, niti odakle je. Taj manjak saznanja je trebalo da ga gurne sa ivice. Trebalo je da ga natera da beži što je brže mogao u suprotnom pravcu. Samo što on nije bežao. Umesto toga je očajnički pokušavao kako bi mogao da zadrži ovu izvanrednu ženu blizu sebe samo malo duže.


Možda jer je video sebe u njoj kakav je bio pre toliko godina. Pojedinac se nije krio bez razloga. Bez razloga nije mogla da reaguje kao usplahirena divlja mačka samo zato što joj je oduzeta slobodna volja, iako nenamerno. On je od svih ljudi to razumeo. Želeo je da joj pomogne. Želelo je da je upozna. A onda, naravno, tu je postojala činjenica da je spasila dečaka kojeg je smatrao porodicom. John će nesumnjivo izudarati svog sina čim se bude prestao tresti i kad se bude uverio da je Andrew zaista dobro. Njegova žena, Sarah, nije puštala Andrewa i njihov sin se kolebao između uzbuđenja zbog pažnje koju je dobio, sramote zbog uzroka iste i razumevanja posledica za koje je znao da će uslediti. Gospođica DeVries, s druge strane, stavila je umilan osmeh na lice dok je bila ispitivana od strane gomile meštana koji, primetivši uzbunu, nagrnuše trčeći. Gomila se smanjivala, znatiželjni su ostajali. Čudna novina pod imenom ’Gospođica DeVries’ će biti tema diskusija i prepričavanja kasnije. Noah je u početku lebdeo, uklanjajući najzlobnije gradske tračare, ali Elise mu je odmahnula, stavljajući mu do znanja da se može nositi sa time. I jeste, ali sad je njen osmeh počeo da se muči na uglovima usana, a Noah je mogao prepoznati znakove napetosti. Osetio je kako joj mišići drhte umorno dok su se peli uz to prokleto brdo i nije mogao zamisliti da će imati još snage. Kao da je mogla da mu pročita misli, Elise se okrenu, krenuvši ka njemu. Ili, bolje rečeno, ka svom konju, koji je trenutno bio vezan za kraj ovih kola. Nasmejala mu se umorno i prišla do konjske glave. „Možete li mi preporučiti neku gostionicu?“ upitala je teško. „Neku sa dobrom štalom i prihvatljivim pivom? I možda sa mogućnošću tople kupke?“ Noah se namrštio na njen zahtev. Posle svega, činilo se nesavesno samo je poslati dalje. Nije je mogao oterati. Ne samo da ga je ta misao pogodila i užasno žuljala, on najednom shvati, trebao je više vremena sa ovom ženom. Jačina te impulsivne želje ga je zatekla. „Spavaćete sa mnom večeras,“ on izbrblja. Elise je naglo okrenula glavu da je prepala konja. „Oprostite?“ Dođavola, to je zvučalo pogrešno. „Vi ćete odsesti kod mene večeras. Imam kupatilo.“ Eliseina vilica se opusti malo dok je Noah osećao ošamućujuću vrućinu u svojim obrazima. Pakla mu, to nije jedino što je pokušao reći. Mrzeo je kako se sve ovo dešavalo. Udahnuo je duboko i skoncentrisao se. „Ono što pokušavam reći jeste da Vam ja mogu ponuditi mesto da prenoćite večeras. Imam dobru štalu za Vašeg konja i kadu. I večeru. Mogu Vam dati večeru.“ „Ummm.“ Elise zatrepta. „Imam kućepaziteljku,“ požurio je dok nije odbila. „Kuva. Stvarno. Veoma dobro.“ Bio je neobjašnjivo nervozan već, plašio se da će mu iskliznuti, a njegove reči su izlazile u pogrešnom redu. „Molim Vas. To je najmanje što mogu učiniti.“ Elise je odmahivala glavom. „Hvala Vam, ali bojim se da moram nastaviti- “ „Tu ste.“ John je žurio ka njima, Sarah za njim.


Mala žena je bila bleđa nego što je bilo uobičajeno i direktno je prišla Elise kratko joj prekrivši ruke svojima. „Vi ste naš anđeo čuvar,“ reče ona, klimajući kratko na te reči. „Nikad nećemo moći da Vam vratimo dug.“ Elise klimnu, izgledajući da joj je neprijatno pod teretom tolike zahvalnosti. „Hvala Vam, ali samo sam srećna da se završilo dobro.“ „Zahvaljujući Vama,“ Sarah reče, toplih sivih očiju. „I ako postoji išta što Vam zatreba, bilo šta, molim Vas, jedino što treba je da pitate.“ „Hvala Vam,“ Elise reče ponovo. „Ali jedino što mi treba su uputstva do gostionice – “ „Nikako! Nećete odsesti u nekom leglu buba, usputnoj gostionici sami.“ Sarah je zvučala užasnuto. „Odsešćete kod nas – “ „Može prenoćiti i kod mene,“ Noah reče ubrzano. „I gospođe Pritchard. Već sam se ponudio.“ John i Sarah su oboje zurili u njega i Noah se prisilio da ne gleda u njihovom pravcu. Znao je vrlo dobro zašto su ga tako gledali. Ovo je bilo potpuno odstupanje u njegovoj redovnoj averziji prema strancima. „Šestoro dece živi u vašoj kući, a jednom će značiti da mu porodica bude bliska večeras. Kreveti su vam puni. Ali ja imam mesta. I gospođa Pritchard će biti zadovoljna što ima još za nekog da kuva pored mene.“ Znao je da John i Sarah nisu mogli da protivreče toj logici. Elise je odmahnula glavom ponovo. „Iako su obe ponude darežljive, gospodine Lawson i…“ Odlutala je dok joj se pojavljivala bora kod obrva dok je gledala u Johna i Sarah. „Izvinite, ne znam kako da Vas oslovljavam.“ Medved od čoveka zatrepta ka Noahi pa onda ka Elise. „Verujem da ste se predstavili ranije kao otac glupog sina kojeg sam spasila,“ Elise reče s kratkim osmehom u uglu usana. „Izvinite.“ John je zvučao izbezumljeno kao i njegova žena ranije. „John Bare Vama na usluzi. A ovo je moja žena Sarah.“ Pogledao je u Noahu. „I molim Vas da razmotrite ponudu gostoprimstva gospodina Lawsona.“ Elise se umirila, čudnog izraza na licu. Spojila je ruke ispred sebe i nasmejala se. „Onda dobro. Biće mi zadovoljstvo da prihvatim Vašu ponudu, gospodine Lawson. Hvala.“ Neki osećaj koji nije baš mogao razaznati je prošao Noahinom utrobom. Na kratko se zapitao u vezi njene nagle promene mišljenja, ali je onda shvatio da ga zapravo nije briga. Pomisao da će imati ovu ženu u svojoj kući činila je da jedva diše. Da jedva misli. „Divno.“ Sarah zapljeska rukama i okrenu se ka gospođici DeVries, iako je na svakih par sekundi skretala pogled ka Noahi kutkom oka. „Onda jednostavno morate doći na letnji bal sutra uveče. Pa, mi ga zovemo bal, ali zapravo i nije neki bal koliko je piknik na kome se pleše ispod ogromnog šatora kasnije,“ objasni ona. „Morate doći kao naš gost.“ Gospođica DeVries promeni izraz. „To je divna ponuda, sigurna sam, ali – “


Sarah uze njenu ruku ponovo. „Recite da ćete doći. Molim Vas. Bila bi nam čast da dođete.“ Gospođica DeVries je oklevala malo dok ne odgovori. „Bilo bi mi zadovoljstvo.“ Još jedan drhtaj prođe niz Noahinu kičmu. „Hvala Vam,“ reče Sarah stiskajući joj ruku još jednom. Nasmeja se i vrati se tamo gde ju je sin čekao, zagrlivši ga ponovo i poljubivši ga u uprljanu kosu. „Dođite,“ Noah reče Elise, pokušavajući da zvuči opušteno. „Ostavite svog konja vezanog pozadi.“ Bilo je lakše skoncentrisati se na reči sada. „Vozićete se napred sa mnom.“ Elise klimu lagano. „Da,“ je bilo sve što je rekla, a Noah je sumnjao da više nije imala snage da se raspravlja. „Drago mi je da sam Vas upoznala, gospodine Barr.“ „I Vas, gospođice DeVries. Radujem se ponovnom susretu u mnogo normalnijim okolnostima.“ Nasmejala se umorno Johnu pre no što se uputila prednjem delu kola. „Reč, Noah.“ John ga uhvati za ruku pre nego što je krenuo za njom. „Šta?“ Noah se okrenu licem ka njemu. „Šta to radiš?“ „O čemu to pričaš?“ Noah se namršti zbunjeno. John povuče nazad Noahu, dalje od kola, tihog glasa. „Gospođica DeVries. Ko je ona?“ „Šta?“ To nije imalo smisla. „Šta me to pitaš?“ „Zašto si ponudio da je vodiš svojoj kući?“ „Zato što joj treba mesto da prenoći. Zato što je spasila tvog sina od davljenja.“ Znao je da zvuči odbrambeno i pokušao je da ispravi svoj ton. „Trebalo bi da joj ljubiš noge sada.“ John podiže ruke pomirljivo. „Znam. I možda ću.“ Osmehnu se odsutno. „Nikada joj neću moći vratiti dug. Samo...“ „Šta samo?“ John prošara po tlu nogama, delujući skoro posramljeno. „Za sve ovo vreme koje te poznajem, nikada te nisam video ovakvog. Ležernog sa nekim tako brzo.“ Noah je znao na šta je John aludirao. Znao je da je Noah izbegavao prometne gostionice i držao se dalje od krčmi koje su služile putnicima iz Londona i okolnih mesta. John nikada nije pitao za detalje, ali je vrlo dobro znao da šta god je bilo u Noahinoj prošlosti, ostalo je tamo. I prošlo je petnaest godina. Petnaest godina od kad je Noah Ellery prestao da postoji. Petnaest godina od kako je izgradio svoj život kao Noah Lawson. Na samom početku, kad se prvi put našao na ulicama Londona, plašio se da će ljudi u istkanim radničkim kaputima naoružani lancima i užadima se pojaviti da ga povuku nazad u kavez iz kog je pobegao. Na početku je bio ubeđen da je svaki nepoznati čovek bio Tragač, privatno unajmljen da ga nađe i uhapsi ga. Ali niko nikad nije došao. I onda, kad je napustio London, razdaljina zajedno sa vremenom koje je prošlo je ublažila svaki dugotrajan strah. Niko nikad nije došao tražeći čoveka znanog kao Noah Ellery. A mogućnost da bi Elise DeVries bila ovde u


Nottinghamu iz tog razloga je bila toliko nategnuta da čak nije ni ulazila u obzir za duže razmatranje. „Dopada mi se.“ Zvučalo je čudno, čak i njegovim ušima. „Ona je drugačija. Ja samo… Ne znam kako to da objasnim.“ John ga je dugo gledao i češao se po glavi kao da je zagonetka od prelepe žene pred Noahinim kolima bila jednako i interesantna i zbunjujuća. „I meni se dopada, ali ne znaš ništa o njoj. Mislim da si omađijan.“ Znam da je fina. I zabavna. I žestoka. I možda i jesam omađijan.

Posmatrala ga je. Noah je mogao osetiti Elisein pogled na sebi dok je okretao svoju kobilu u pravcu kuće i usmeravao je u miran kas. Ništa nije rekao, uživao je u tišini. Uvek su se drugi borili sa tišinom, koji su osećali da moraju ispuniti prazninu ćaskanjem, ili očekivali od njega da čini isto. Ali Elise ništa nije rekla. Milju su prošli. I još uvek ga je samo posmatrala dok je vozio. Još jedna milja prođe. „Imali li nešto rečne trave u mojoj kosi?“ Našao je činjenicu da je prvi progovorio veoma ironičnom. „Ne.“ Ukoliko je bila posramljena što je uhvaćena kako ga proučava, nije to pokazala. „Moji zubi?“ Trznule su joj se usne. „Ne.“ „Da li Vam je hladno?“ Napravila je čudan zvuk i skrenuo je pogled sa leđa svoje kobile dovoljno dugo da je vidi kako grize svoju donju usnu. „Ne,“ reče mu. „Ne, prilično mi je toplo, hvala Vam.“ Pokazala je na njegovu košulju koja je još uvek bila preko njene mokre odeće. Noah klimnu, vraćajući pažnju na put. Pogled na nju u njegovoj košulji je podsticala stvari u njemu koje nije ranije iskusio. Nije primetio ranije, možda jer su bili okruženi ljudima, ali sada, na ovom putu, sami, činilo ga je… posesivnim. Zaštitnički nastrojenim. Učinilo je da se seti kako je bilo osetiti je pod rukama dok je navlačio tkaninu preko njene glave i niz njeno telo. Učinilo je da poželi saznati kako bi bilo da je skine. Kako bi bilo da svuče tu prljavštinu s njene kože i prođe rukama preko svake obline i – „Trebalo bi sad da skinete svoje čizme,“ Elise reče kraj njega. „Molim?“ Bio je preneražen mišlju da je pravac njegovih raskalašnih misli bio tako jasno vidljiv na njegovom licu. „Vaše čizme. Natopljene su. Ako ih ostavite da se suše na Vašim stopalima, trebaće tim volova da ih skine kasnije.“


Skoro je odahnuo od olakšanja. Ali nije mislio da skine čizme. Ili bilo koji deo svoje odeće. Pozajmio je jedinu košulju koju je mogao, jednu neprijatno malu, posebno da ona ne bi morala da trpi vožnju dugu tri milje pored polugolog muškarca. Možda nije vitez, ali nije bio ni kreten. „Skinuću ih kad stignemo.“ „Kako želite.“ Slegnula je ramenima pre nego što je vratila pogled na njega. „Hvala Vam,“ reče iznenada. „Što nisam skinuo odeću?“ Čizme. Mislio je reći što nije skinuo svoje čizme. Pogrešna reč se omakla. Osetio je kako mu vrućina obuzima obraze i pripremio se na dobro zasluženu pridiku. Elise se nasmeja. Okrenuo se da je pogleda. „Mislim, gospodine Lawson, da nije bilo mnogo žena koje su stajale ovo popodne na tom putu, a da nisu bile oduševljene što ste skinuli svoju odeću.“ Vrućina koja se prikradala njegovom licu je buknula. Skrenuo je pogled, ne znajući šta da kaže. „Vi ste veoma zgodan čovek, gospodine Lawson,“ Elise nastavi pored njega, zvučeći veoma zabavljeno. „I dok bi se prava dama pretvarala drugačije, i zasigurno nikad ne bi bila neotesana da to spomene u razgovoru, smatram da je ignorisanje istine bespotrebni napor.“ Noah nije znao šta da radi sa ovom ženom koja je njegovu grešku preokrenula u neočekivani kompliment. „Hvala Vam,“ pokušao je. „Nema na čemu,“ reče sa zadovoljstvom. „Ali Vi jeste u mnogo čemu dama,“ pobunio se, premeštajući se u neprijatnosti. „Lepo je od Vas što to kažete ženi koja nosi pantalone.“ Iscerila mu se, naboranih uglova očiju u nesputanom humoru. U otkucaju srca Noah je shvatio da mu je nestao vazduh iz pluća. Bože, bila je prelepa. Čak i sa kosom koja se sušila u mutan oblak bogatih smeđih talasa i sa trunjem blata na temenu, bila je najlepša stvar koju je ikada video. „Da li sam Vas postidela?“ pitala je. „Ne.“ Oči su joj zaigrale. „Možda malo,“ priznade. „Ponovo, bojim se da se ne mogu izviniti za istinu.“ Nasmejala mu se nevaljalo i shvatio je da joj uzvraća, uhvaćen u njenoj zaraznoj sreći. Čuo je kako je oštro uzdahnula i onda skrenula pogled. „Ono na čemu sam želela da Vam zahvalim je za Vašu pomoć na reci.“ Gledala je u daljinu negde preko leđa njegove kobile. „Drago mi je što ste uskočili tada.“ Noah je osetio ivice kožnih traka da mu se usecaju u dlanove dok je pojačao stisak ruku oko njih. U podsvesti, to što je uopšte pomogao ga je šokiralo. Mrzeo je reku i njenu mračnu, hladnu vodu. Mada nije ni mislio o vodi kad ju je video da se muči sa dečakom. Stare uspomene su izvirale, donoseći sa njima ružnoću koja ih je pratila svaki put. „Da.“ Bio je to jadan odgovor, ali je bio jedini za koji je verovao sebi da ga može reći.


Klimnula je kratko i zadenula buntovnu kovrdžu iza uha, očigledno ne nalazeći ništa čudno u njegovom odgovoru. „London iz?“ izbrblja, želeći da se iskupi, ali nije našao prave reči. ’’Da li si iz Londona?’’ je želeo da je pita, pre nego što su ružne uspomene našle put do njegove svesti i učinile da mu bude teško da se skoncentriše. „Jesam,“ Elise odgovori. „I moram priznati da je bilo dobro otići iz grada. Nekim danima smrad leti je bio dovoljan da padneš s konja.“ Noah je zurio pred sobom, ne želeći da veruje da je mogla ili jeste jednostavno da ignoriše ili prihvati njegov bizarni govor. Ponovo. Mora da ga smatra vickastim. Okrenula se u svom sedištu, odvajajući mokru tkaninu od svojih nogu sa odsutnim pogledom iznerviranosti. „Jeste li bili tamo?“ upita ga. „ U Londonu leti?“ Jesam. Stresao se. Jasno se sećao Londona za vreme leta. I kakav je bio London zimi. I ostalim dobima između. „Ne.“ „Pa,“ reče, lepršajući rukama u očiglednom pokušaju da se osuši brže. „Niste mnogo propustili.“ Noah ju je gledao kutom oka. Misao ga je pogodila da, u njegovoj talasastoj košulji, je izgledala kao prevelika roda koja pokušava da poleti, i najednom se uhvati da se smeši, a loše uspomene su se povlačile istom brzinom kojom su došle. „Ponovo mi se smejete,“ prokomentarisala je ciknuvši. „Da.“ „Barem ste iskreni, gospodine Lawson.“ Osmeh mu nestade. Nije bio iskren ni u vezi čega. Nije bio iskren ni u čemu više od decenije. I shvatio je da bi želeo da može. Samo na trenutak, želeo je da kaže ovoj ženi nešto o sebi što je bila istina. „Mešam reči dok govorim,“ reče iznenada. Eto. Bio je iskren u vezi toga. Njeno mlataranje je prestalo i posmatrala ga je, jedna bora joj se ocrtala na čelu. „Pa?“ „Pa?“ ponovio je. Okrenula je dlanove na gore. „Pa?“ Noah nije bio siguran šta da kaže. Naišao je na nedostatak sažaljenja i sumnje i neumesnost na koju je inače nailazio kad bi drugi postali svesni njegove poteškoće. „Zar Vam to ne smeta?“ „Ja ne znam pevati,“ promrmlja. „Ne umete pevati?“ Bio je zbunjen. Kakve je to veze imalo sa – „Zar Vam to ne smeta?“ Trepnuo je na to. „Šta?“ „Ne tolerišem da budem sputana, ali to već znate. Ne mogu podneti pacove i kad sam ljuta znam da opsujem. Veoma uvredljivo, moram dodati. Na francuskom.“ Noah je bio svestan da mu je vilica padala. „Još nešto?“ Elise se igrala svojom gustom kosom sad, pokušavajući da je ponovo uplete u pletenicu. „Šta?“ Pa, ako ga nije smatrala vickastim ranije, sad će sigurno.


S uzdahom je odustala od kose. „Mislila sam da poredimo svoje nedostatke. Ili bar nedostatke koje drugi smatraju da imamo.“ „Umm.“ „Želite li da se setim još nekih?“ Zabacila je glavu i počela da broji na prste. „Nisam umesna dama, ali to je verovatno očigledno jer nosim pantalone. Ne dozvoljavam nikome da mi dira moju pušku –“ „Vašu pušku?“ Noah nije bio siguran gde i kada je ovaj razgovor krenuo u potpuno drugom smeru. „Vi imate pušku?“ Značajno ga je pogledala. „Privezana je kaišem za mog konja. Nije baš mala. Pomislila bih da ste je primetili.“ „Zašto posedujete pušku?“ „Verovatno iz razloga zbog kojih većina ljudi ima pušku,“ odgovorila je, ne odgovarajući mu uopšte. Noah se setio dugog zavežljaja umotanog u masnu tkaninu. „Mislio sam da su to šipke za šator. Ili nešto slično.“ Iskreno nije ni mislio mnogo o sadržini istog, uopšte. „Šipke za šator.“ Zacerekala se. „Veoma ste duhoviti, gospodine Lawson.“ Odmahivala je glavom i razmišljala šta bi mogla sledećim prstom da navede. „Sad, da vidimo. Rečeno mi je da ponekad hrčem dok spavam –“ „Stanite,“ Noah zausti. „Nije ovo na šta sam mislio uopšte.“ Nije želeo da započne poređenje navodnih propusta, ova apsurdna diskusija stvari koje su bile nevažne. Ovi… nedostaci koje je mislila da ima nisu bili nedostaci. To su bile stvari koje su je činile jednom od najintrigantnijih ljudi koje je ikada upoznao. Elise je susrela njegov pogled. „Zaista me nije briga ako ne možete pronaći prave reči svaki put, gospodine Lawson. Ali bi me zaista bilo briga kad biste dirali moju pušku bez pitanja.“ Osećaj nečega nepoznatog je raslo u njegovim grudima, stezalo i cedilo njegovo srce. Nešto što je preplavljivalo njegove vene, nešto nesmotreno i divlje što je učinilo da ga napusti sav oprez. Sve što je mogao da uradi je da je ne dotakne. Da ne uroni rukama u njene blatom umrljane kovrdže i ljubi je bezumno. Nikad nije sreo nekog poput nje. Bio je preplašen da nikad ni neće. „Sasvim fer,“ izgovori. „Drago mi je da smo to rešili.“ Naslonila se nazad, trepnuvši kad su kola naišla na rupu na putu. „Ko je John Barr?“ Noah udahnu duboko, pokušavajući da ponovo nađe balans. „John? On je kovač. Jedan od najboljih. Nema šta ne može popraviti. Plugove, oružje. Potkovaće i vašeg konja, takođe, ako Vam je potrebno. Ima mirnu ruku čak i sa najsvadljivijim konjima.“ Elise odmahnu glavom. „Ne, mislim, ko je John Vama? Rekli ste da Vam je njegov sin porodica. Jeste li u rodu?“ Bilo je potpuno razumno pitanje. Pažljivo je odgovorio. „On je moja porodica. Ne po krvi, ali isto porodica.“ Uglom oka video je kako se nasmejala. „Ah.“ Bilo je razumevanja u tom jednom uzdahu. „Da li Vi imate porodicu?“


Njene oči boje kestena su ga opet pronašle. „Imam. Brata po krvi. I sestru. Ne po krvi, ali isto porodica.“ Shvatio je da se smeška zajedno sa njom. „Imaš li braću ili sestre?“ upita ga. Osmeh mu ispari. „Ne.“ Bio je trenutan, siguran odgovor, ali uspomene na nežne oči Abigail i njenog hrabrog srca preplavile su mu misli. „Žao mi je,“ Elise reče kraj njega. „Izvinite?“ „Nisam želela da Vam vraćam bolne uspomene.“ Isuse, da li je bio toliko providan? „Imao sam jednom sestru,“ priznao je. A onda nije mogao da se natera da kaže bilo šta drugo. „Kako se zvala?“ pitala je. „Abby,“ rekao je, shvativši da nije izgovorio ime svoje sestre naglas više od decenije. „Njeno ime je bilo Abby.“ Osetio je Eliseinu ruku na ramenu, laki, lepršavi dodir. Izgledalo je kao da je želela da ga pita još nešto, ali se predomislila. Dođavola, skoro pa su stigli kući. Još jedna milja u ovim kolima i priznaće svaku duboku, mračnu tajnu o svojoj prošlosti ženi koju nije ni poznavao. Bilo je zastrašujuće kako mu se lako male istine omaknu sa usana u njenom prisustvu. „Uskoro stižemo.“ Naveo je svoju kobilu na poznatu stazu koja je vodila kroz šumarak. Elise se uzvrpolji još jednom, po svoj prilici zbog nelagodnosti u svojoj mokroj odeći. „Hvala Bogu.“ Osećaj koji je delio svim srcem.


Peto poglavlje

Elise je pronašla Noaha Elleryja. Poimanje te činjenice ju je zanelo. Protivila se šansama. Približila se carstvu prokletim čudima. Elise se i dalje mučila da poveruje da su bogovi sudbine odlučili da se zabave na takav način. Nije pripremila nikakav plan, kasno uvidevši da je to užas. I sramotno. I neprofesionalno. Ali u odbranu, ono na šta se Elise pripremila kada se zaputila u Nottingham je bila zamorna potraga za Johnom Barrom u nadama da će joj možda dati neki trag o boravištu Noah Elleryja. Pa, John Barr je sigurno to i učinio. Zagrlio ju je, predstavio se i onda insistirao da večera sa budućim vojvodom od Ashlanda. U vožnji nazad, Elise je ispitivala čoveka koji se predstavljao kao Noah Lawson. Suptilno, koristeći se svim trikovima prevare i brige koje je ikada naučila, i slučajnosti su počele da se slažu poput velikog broja drvene građe dok nisu formirale zid koji je bilo nemoguće ignorisati. A Elise je godinama unazad naučila da ne postoje takve stvari poput slučajnosti u poslovanju kod Chegarre & Associates. Noah je lagao kad je rekao da nikad nije bio u Londonu za vreme leta. To je bilo lako za protumačiti. Imao je sestru po imenu Abby. To otkriće je bilo čista sreća. Elise je želela da ga pritisne više, ali slomljeni izraz na njegovom licu jasno joj je rekao da joj ništa više neće reći na tu temu. Bar u tom trenutku. Mešam reči kad govorim. Ta opaska je oduvala njenu zadržanu nevericu. Njegovo priznanje ju je i dotaklo i opustilo van svake mere. Istina, činio je to kad je bio uznemiren, toliko je postalo očigledno, iako je on na to gledao kao na nesavladivu prepreku. Elise se nosila sa mnogo muškaraca i njihovih mana od kad je u Chegarre & Associates, i u poređenju sa opasnim i destruktivnim porocima i izborima tih individua, povremeno izvrtanje fraza nije čak ni bilo od značaja. I ne bi ga sprečilo da govori u svoje ime, niti da kaže Francisu Elleryju da ide dođavola, pomislila je sa žestokom satisfakcijom. Elise je napravila neoprostivu grešku pretpostavljajući da Noah Ellery ne može da govori. Što je natera da se migolji. Pretpostavke su bile opasne stvari. Kasno uvidevši, Noahina sestra nikad nije rekla da on ne može govoriti. Samo je rekla da nije. Elise je samo mogla da pogađa da Noahina sklonost da ponekad iskoristi pogrešnu reč ga je sprečavala da govori dok je bio dete, iako to nije mogla jednostavno pitati uz poskakivanje na seoskom drumu. Zapravo je bila potpuni gubitnik kad je u pitanju povesti raspravu u vezi pravog razloga njenog dolaska u Nottingham. Čovek koji je pobegao od svoje prošlosti, dozvolio je svima da misle da je mrtav i izgradio novi život sa fiktivnim imenom,


ne bi bio u žurbi da ode bilo gde sa njom. Elise jednostavno nije smela pogrešiti i izbrbljati istinu. Morala je pristupiti ovoj situaciji pažljivo, u ne suprotstavljajućem maniru, da osigura saradnju Noahe Elleryja. Njen posao bi bio mnogo lakši ukoliko se ne bi svađao sa njom i da nije morala da brine da će možda ponovo nestati. Ali iz svih tih obrazloženja, Elise se osećala kao da je stupila na binu, a da nije zapamtila scenario i bez ideje koju ulogu bi trebalo da igra do kraja ove predstave. „Moja kuća je iza ovog grebena,“ Noah reče, prekidajući joj misli. Jedva je završio svoju rečenicu kad su se nadvili na taj isti greben i Elise pogleda dole u blagi pogled na pejzaž. Kasno popodnevno sunce je dodirnulo sve sa zlatom, stvarajući pozadinu koja je delovala magično. Debela stabla hrasta, breze i glogovog drveta okruživala su dvorište, bacajući velike senke koje su padale na krov velikog ambara, a sakrivale ono što se činilo Elise da je morala biti kuća. Šačica krava je smireno gledala u ograđeni pašnjak uklesan poput ćebeta među drvećem, a malo krdo svinja je šetalo besciljno ispod delimično natkrivenim oborom. Zraci sunca su bleštali sa reke, vidljivi samo izvan zemljišta i drveća koja su oivičavala obalu. Vazduh je bio gust od vrućine tog dana i povetarac se umirio. Pesma ptica je odjekivala oko nje, a povremeno bi uhvatila pogledom perje i krila među lisnatim granama. „Ovo je sve Vaše?“ upitala je kad su počeli da se spuštaju niz greben. „Da.“ Zatvorila je oči i duboko uzdahnula. Prošlo je mnogo vremena otkad je osetila… da je kod kuće. Krhko ćebe mira se spustilo na nju. Ovo su bili zvuci i mirisi koji bi je vratili u detinjstvo. Na vreme kad su stvari bile jednostavne. Sve dok nisu bile. Dok ih rat nije koštao doma. Dok nisu morali da prebegnu preko okeana da bi izbegli neizvesnu budućnost. Elise otvori oči da bi shvatila prekasno da je Noah posmatra. Ugrizla se za usnu, pitajući se šta li joj je video na licu u tom trenutku spuštenog garda. Ali ništa nije rekao, samo je navodio svoju kobilu oko poslednjeg zavoja staze i zaustavio je ispred ambara. Noah je skočio sa svog sedla, i Elise učini isto, krenuvši pravo ka svom konju odvezujući ga. „Vaš dom je predivan,“ reče mu, čekajući, uzdi čvrsto uhvaćenih u stisku. „Niste videli kuću.“ Noah je odvojio svoju kobilu od kola i krenuo ka Elise. „Nije bitno,“ promrmlja. I nije bilo. Prirodna lepota i mir koji su je okruživali bili su vredni hiljade pozlaćenih palata. „Pa, sam sam je sagradio pa Vas molim da imate obzira prema mom ponosu kad je budete videli.“ Smeškao joj se dok je pokazivao da ga prati u hladnu, mračnu unutrašnjost ambara. Svaka pora na telu joj se zapalila. Prokletstvo, ali nije mogla razmišljati kad bi joj se tako nasmešio. Poriv da okusi te nežne, oble usne ponovo ju je preplavio. Pustila je Noahu da hoda ispred nje, očima odmeravajući usput kako mu se omanja košulja


zateže na ramenima i kako mu pantalone prijanjaju uz zadnjicu, bedra i snažne noge. „Možete odvesti svog konja u prvu štalu levo ako odgovara,“ reče preko ramena. Elise se trznu, potresavši svog konja po drugi put u nekoliko sati. „Hvala.“ Prekorila je samu sebe tiho. Šta god se događalo, nije smela da dozvoli sebi da bude obuzeta čovekom za kojeg joj je klijent platio da ga povrati. Pa, ispravila se, ako bi da bude iskrena, već je verovatno bila obuzeta. Ali mogla je to biti sa distance. Ono što nije mogla jeste da se uplete sa Noahom Elleryjem. Intimno, emotivno, fizički. Ne samo da je bilo neprofesionalno, distrakcije su bile opasne. Uzdahnula je. Ovo bi bilo mnogo lakše da je naslednik Ashlanda bio arogantna svinja. „Uže možete staviti ovde,“ dodao je, prigušenog glasa koji je lebdeo iz sakrivene senice. „Ima mesta za nekoliko sedla i kuke za uzde pored konjske opreme.“ Elise je shvatila da je Noah već rasedlao svoju kobilu dok je ona i dalje stajala nepomično, izgubljena u svojim mislima. Brzo je svoju ragu uvela u ambar i bila dočekana s valjano očišćenim podom i čistim mirisom dobrog sena. Rasedlala je svog konja, ostavljajući svoj tovar i pušku sa strane, i osigurala konja u štali koju joj je Noah pokazao. Dok je sklanjala svoje sedlo i uzde, Noah je već bio ubacio seno u štalu i okačio kofu s vodom unutra. „Spremni?“ pitao je. Ne, nije bila spremna. Nije bila spremna nimalo. Nije spremila još uvek nijedan argument, niti smislila dobro uvežbano objašnjenje koje bi joj pomoglo u ubeđivanju mrtvog čovek da se vrati u London. Noah se sagnu pa prebaci njenu torbu preko ramena bez muke. „Mogu sama to nositi,“ protestvovala je Elise. „Znam da možete.“ Nije napravio nijedan pokret da joj je vrati. Morao je prestati činiti stvari poput ovih. „Hvala Vam.“ „Nema na čemu. Hajte sada. Umirem od gladi.“ Izašao je iz ambara. Ne znajući šta drugo da radi, Elise je zgrabila svoju pušku, još uvek pažljivo zamotanu u tkaninu i pratila ga dok je išao stazom ka drveću.

Kuća je bila prelepa. Elise nije morala da glumi divljenje. Možda bi je trebalo nazvati kolibom, ali nije izgledala poput ijednih malih, loše podignutih prebivališta na koje je nailazila na putu kroz selo. Ovo je bila čvrsta zgrada, a usmerenost na detalje i pažljivu umešnost u njenoj izgradnji je bila očigledna. Zidovi su bili izgrađeni od kamena, skoro boje meda na kasnom svetlu. To je bila posebna priča, silazeći sa staze, mala prozorska okna na mnogim prozorima su sjajila u dobrodošlicu. Krov nije bio od slame kao što je očekivala, već je bio prekriven tablama poput kuća u Londonu. Ali


sva ova lepota je izbledela u pozadini jer su okruženje kolibe, koliko je Elise mogla videti, bile bašte. Ruže u nijansama sjajne roze boje eksplodirala je iz mora zelene, takmičeći se sa živahnim tamno crvenim i ljubičastim slezovima i različcima. Nedostajala je precizna ozbiljnost koje su odavale bašte u Londonu i umesto toga je cveću dozvoljeno da cveta, prazni prostori su bili ispunjeni bojom. Na neki način je Elise tako zamišljala baštu iz bajke, ako su takve uopšte i postojale. „Damasne ruže,“ Elise prošapta. „Poznajete ove ruže,“ Noah reče blizu nje, zvučeći zadovoljno. Ne, ne poznajem. Ne znam ništa o ružama, samo da ih je sedmogodišnji dečak jednom zasadio kao poklon svojoj majci. Elise je zastala kraj raskoši cveća i pružila ruku da dodirne ružičastu ružu, latica neverovatno mekanih pod njenim dodirom. „Bašta je Vaša?“ pitala je, mada je već znala odgovor. „Jeste.“ Prišao je i stao pored nje. Omamljujući miris ruža se širio oko nje, propraćen suptilnim koncertom pčela i ptica u pozadini. „Ovo je...“ Zastala je, misleći da predivno zvuči neadekvatno. „Izvanredno.“ Bio je tih, mada je Elise mogla osetiti njegov pogled na sebi. „Mislim da bih možda ovde trebala provesti noć,“ reče meko. „Među svim ovim savršenstvom.“ Zacerekao se, dubokim bogatim smehom. „Gospođa Pritchard bi imala napad kad bih Vas pustio da ovde prespavate,“ rekao joj je. Zastao je, a smeh mu je izbledeo. „Ali hvala Vam. Možda bih Vam nakon večere mogao pokazati i ostatak.“ Elise je duboko uzdahnula. Ne bi trebalo da ga pohvaljuje. Ne bi trebalo da stoji u njegovoj bašti ruža, govoreći o stvarima koje se ne bi smele desiti. Ne bi trebalo da razgleda bašte večeras. Trebalo bi da imaju veoma ozbiljan razgovor u kojem je veoma sumnjala da će on želeti da učestvuje. Ovo je bilo bez smisla, ovo suptilno, ali namerno ispitivanje. Mogla se skrivati zauvek u žbunju, čačkati i tapkati po periferiji, u nadi da će se nešto korisno pojaviti. Ali do tada bi vojvotkinja od Ashlanda bila mrtva, a Francis Ellery bi nasledio bogatstvo. Bolje rešenje je bilo da mu jednostavno kaže istinu. Da li je zaista mislila da ako se suprotstavi Noahi da će on pobeći? A ako bi i pobegao, onda on nije bio muškarac kojeg je ona trebala uopšte. Niti čovek kojeg je njegova sestra trebala. I ništa nije postojalo što bi Elise mogla učiniti da to popravi, bez obzira na to koliko je možda želela da je drugačije. Ako se desi najgore, Elise bi bilo najbolje da prihvati poraz i vrati se u London da nađe druge opcije. I stvarno, ružičnjak je bio dobro mesto kao bilo koje drugo. „Gospodine Lawson,“ počela je nesigurna kako da kaže ovo što je trebalo da izgovori, ali znala je da mora reći. Noah je prošavši pored nje izabrao jedan od cvetova, lako lomeći stabljiku. Pružio joj je sa laganim osmehom. „Za Vas, moja gospo.“


Elise je pomislila da nikada neće znati da valjano udahne vazduh ponovo. „Zbog čega?“ „Zbog toga što jeste.“ Nijedan muškarac joj nije ranije dao ružu samo zato što je bila svoja. I zasigurno ne dok su stajali u magičnoj bašti okupani zlatnim zalaskom. Sve misli o Londonu su nestale, a bila je savladana tolikom žudnjom koja joj je ukrala svako zrno pameti koje joj je ostalo. Veoma polako je pružila ruku i prihvatila ružu, prstima očešavši njegove. Nijedno se nije odmaklo. Usudila se pogledati u njegovo lice i posesivni pogled koji je videla u njegovim očima učinio je da sve oko nje nestane. U tom trenutku nije se mogla setiti ni gde je bila, ili šta je tu radila. Nije se mogla setiti zašto je bilo nemoguće samo da ga dodirne ili jednostavno zakorači i poljubi ga. „Nebesa, gospodine Lawson, počinjem da mislim da ste oteti iz sveta mašte – Oh Bože.“ Zvuk lupanja vrata i iznenadan prekid rečenice je uvuklo Elise u strah. Žena je stajala smrznuta baš ispred kuće, krpa joj je nepažljivo visila s prstiju. Njene smeđe oči su odavale šokantno iznenađenje, a pramenovi srebrne kose su joj padali preko rumenog lica. Noah se povuče s oklevanjem, sklanjajući ruku s Eliseine. „Izvinjavam se zbog zakašnjenja, gospođo Pritchard,“ reče, nameštajući torbu na leđima i krećući se ka kućepaziteljki. Pogled gospođe Pritchard je išao sa Noahe do Elise pa ponovo na njega. „Da Vam predstavim gospođicu DeVries, ovo je gospođa Pritchard.“ Izraz lica gospođe Pritchard je odavao iznenađenost i zapanjenost. „Drago mi je upoznati Vas.“ Elise progovori, dajući sve od sebe da doda toplinu i normalnost svojim rečima. Kao da nije upravo uhvaćena u ružičnjaku, obučena u mokre pantalone, na dah od poljupca sa čovekom kojeg nikad nije smela poljubiti. Gospođa Pritchard zatrepta ka njoj, kao da je shvatila da je stvarna po prvi put. „I meni,“ odgovori zaneseno. „Dobro došli.“ „Gospođica DeVries će boraviti kod nas večeras,“ Noah nastavi olako razgovor, kao da su takve stvari često dešavale. Što je Elise posumnjala, sudeći po komičnom unezverenom izrazu lica gospođe Pritchard, da je bio slučaj. „Šta Vam se desilo sa košuljom?“ Zurila je u Noahinu izgužvanu, neodgovarajuću opravu. „Pozajmio sam svoju gospođici DeVries,“ reče joj Noah. Gospođa Pritchard naglo vrati pogled ka Elise. „Vi ste šta?“ zašištala je neznatno. „Njena je bila mokra.“ Krpa je ispala iz ruku gospođe Pritchard u neprimetnu gomilu na pod. „Pomalo je duga priča,“ Noah požuri da doda, bez sumnje uvideći izraz na kućepaziteljkinom licu. „Bila sam u poziciji da pomognem gospodinu Barru i njegovom sinu danas popodne,“ reče Elise pitajući se zašto je osećala da treba da se pravda.


„Nije pomogla Andrewu, spasila ga je da se ne udavi,“ Noah reče gledajući razdraženo u Elise. „Uh. Da, pa, pošto sam putovala kroz Nottinghamm, gospodin Lawson je bio dovoljno učtiv da mi ponudi mesto da prespavam večeras. I mogućnost da osušim svoju odeću,“ Elise razjasni. „Shvatam,“ gospođa Prithcard reče, jasno ne razumevajući ništa. „Zašto ne bismo ušli unutra?“ Noah predloži. „Onda ću Vam ispričati čitavu priču. Očajan sam domaćin ostavljajući gospođicu DeVries da stoji cedeći se u mojoj bašti. Možda, gospođo Pritchard, možete smestiti gospođicuu DeVries dok se ja presvučem?“ Sagnuo se i podigao krpu što je pala i vratio ju je kućepaziteljki. „Naravno.“ Kućepaziteljka se izgleda otrgnula od šoka i na licu joj se pojavio osmeh. „Molim Vas uđite.“ Noah joj je pridržao vrata i kućepaziteljka je požurila ponovo unutra, a Elise ju je malo sporije pratila. Napravila je četiri koraka kad je zvuk radosnog laveža prekinuo tišinu i nejasni obris belog krzna prođe pored nje, rasipajući šljunak pod šapama. Tri šape, najmanje, Elise je shvatila, posmatrajući biće kako skakuće oko Noahe, mrdajući ceo zadnji deo leđa snagom repa. Bila je to neodređena rasa, glava i telo mu se nisu slagali, uši su mu virile sa glave u nelogičnim uglovima, i nedostajao mu je donji deo prednje noge. „Moj pas,“ Noah reče skoro izvinjavajući se. „Zovem ga Square.“ „Square.“ Elise ponovi. Mešanac se okrenu kad ču svoje ime i za sekund se Elise našla objektom njegove veoma razdragane pažnje. „Ne shvata da je trougaon,“ Noah reče prigušenim šapatom. „Nemoj mu to reći.“ Smeh joj pobeže pre nego što se mogla zaustaviti. Sagla se da počeška stomačić psa, koji se okretao pod njenim nogama i gledao je pun nade. „Šta mu se desilo s nogom?“ „Bio je uhvaćen u lovokradičinu zamku, mislim. Našao sam ga dok je jeo ono što je ostalo od istrulele ribe. Noga je već bila na pola ozdravila. „Preživeli,“ Elise reče tiho, gladeći mekano krzno. „Da.“ Mogla je osetiti težinu Noahinog pogleda na sebi. „To je zašto ga nisam jednostavno mogao...“ „Ubiti.“ „Da.“ Želela je da ga pogleda, želela je da otkrije šta bi pronašla u njegovim očima. Želela je znati šta je Noah Ellery preživeo da bi postao čovek kakav je danas. Samo što nije mogla. Isuviše se plašila šta će on možda videti u njenima. „Možeš mi verovati,“ reče joj u tišini, a njegove reči su odavale da mu je njeno ćutanje već reklo toliko toga. Reklo mu da je ona razumela značenje reči preživeli. Elise se uspravi, a pas razočarano zalaja. Reč poverenje odjednom joj zastade u grlu kao oštra kost, otežavajući joj da guta, otežavajući joj da misli na bilo šta drugo.


Nije bila pozvana da govori o poverenju. Uopšte nije bila ona za koju ju je smatrao. Bila je vuk u jagnjećoj koži, došavši da mu izvuče dobro poznati tepih pod nogama. „Uđi unutra,“ reče joj umilnim glasom. Pogledala je u ružičastu ružu koju je držala u ruci. Nije mogla ući u kuću ovog čoveka. Nije mogla jesti njegovu hranu, spavati pod njegovim krovom, prihvatiti njegovu darežljivost – njegovo cveće, za Boga miloga – dok se pretvarala da je neko drugi. Imajući skrivene motive. Krivica joj se komešala u utrobi. Prokletstvo, šta joj se desilo? Nikad nije bila ovako… rastrzana. Uvek je bila profesionalna i sabrana, čak i kad su situacije išle niz brdo. Njen brat ju je optužio jednom da je poput plaćenika, mada je ona to više smatrala komplimentom nego kritikom. Nikad sebi nije dozvolila emocijama da je šamaraju, ali u poslednjih nekoliko sati bila je izubijana od strane više njih. A ovaj rastući osećaj krivice je bio poslednja kap. Mogla je otići, naći neko mesto, pregrupisati se i vratiti se s planom kako postupati sa Noahom Elleryjem. „Mislim da bi bilo najbolje da pronađem gostionicu –“ „Ne. Ne želim da čujem za to. Uostalom, gospođa Pritchard je veoma zadovoljna što ima gosta o kom će da brine. Ako Vas sad otpratim, verovatno će moju glavu večeras servirati na tacni.“ Noah joj se smešio ponovo pokušavajući da joj olakša, znala je. „Sigurno ne želite biti odgovorni za to.“ Elise shvati da se smeši uprkos svim svojim dobrim namerama. „Zadovoljna? Gledala me je kao da vidi jednoroga koji je upravo izašao iz ružičnjaka.“ „Ne možete je kriviti. Nemam naviku da kući dovodim nepoznate žene. Pogotovo one obučene u pantalone koje su mi tražile da se pravim da su sirene.“ Pružio je ruku da joj dodirne dugu traku na njenoj vlažnoj kosi koja se uvijala na njenom ramenu. Novo lumpovanje leptira se izmigoljilo i udaralo joj o rebra. „Onda dobro.“ Pokušala je da razmišlja racionalno. Nije mogla da pobije ovaj njegov argument. Bila je miljama daleko od grada, ni mrak nije bio daleko i svaka njena vredna imovina je bila ili na njegovim leđima ili jela slamu u njegovoj štali. Možda je ovo bilo najbolje. Mogla je iskoristiti ovo malo vremena da prouči ovog čoveka i zaključi šta bi najbolje moglo ubediti sledećeg vojvodu od Ashlanda da se vrati u London. Pomakla se i njena kosa je spala s njegovih prstiju. Ako je želela da sačuva razum, nije to mogla činiti dok ju je ovaj čovek dodirivao. „Pokažite put, gospodine Lawson.“


Šesto poglavlje

Noah je bio u pravu. Gospođa Pritchard, jednom kada je prešla preko prvobitnog šoka i dobila objašnjenje o popodnevnim događajima, pokazala se zapravo toplom, razdraganom ženom koja se užurbano trudila oko Elise kao da je bila važan kraljevski gost, a ne bizarni uljez. Pokazala je Elise zadnji deo kuće i uvela je u sobu ispunjenu kasno – popodnevnom svetlošću koje je dopirala kroz velike prozore koji su gledali na reku. Unutrašnjost kuće, poput spoljašnosti, bila je svedok pažljivog dizajna, jednostavnog, ali baš zbog toga još prijatnijeg. „Mislim da će Vam ova soba odgovarati,“ gospođa Pritchard reče dok je išla ka prozorima da ih otvori da uđe povetarac. „Lepa je,“ Elise ju je uveravala. Pogledala je okolo, upijajući blede zidove, izrezbareno uzglavlje kreveta, umivaonik i ogromni ormar naslonjen na udaljeni zid. „Kada je baš pored kuhinje,“ gospođa Pritchard reče, gurajući glavu u ormar i vadeći presavijeni peškir, koji je stavila na kraj kreveta. „Stavila sam vodu da se greje.“ „Molim Vas, nemojte se toliko mučiti.“ Prokleta krivica ju je ponovo obuzimala. Ona nije zaslužila ovu dobrotu. „Koješta, uopšte se ne mučim. Mogu Vam ponuditi sve bolje od River Leena.“ „Hvala Vam.“ Nije bila sigurna da li će biti važno da li je čista kad se Noahine tajne budu raspadale oko njega. „Imate li suvu odeću?“ „U mojoj torbi.“ Elise pokaza na mesto gde ju je Noah spustio, baš pored vrata Gospođa Pritchard otvori usta pa ih ponovo zatvori. „Imam haljinu,“ reče joj Elise. „Ne brinite. Pantalone su samo za putovanje. I kao što ispade, za plivanje,“ dodade sa žalosnim grčem na ustima. Žena je podarila Elise još jedan nežan osmeh, kao da ju je posmatrala pažljivo. „Veoma ste hrabri.“ Elise slegnu ramenima, bilo joj je neprijatno u toj pažnji. „Svako bi postupio isto.“ Gospođa Pritchard je bila sumnjičava. „Ne bi baš svako skočio s mosta za dečakom kojeg ne poznaje.“ „To je bio više kontrolisani upad,“ Elise se ogradi, misleći kako ju je ženin opis prikazao poput rastrojenog šišmiša. Gospođa Pritchard se nasmeja pre no što je još jednom promotrila Elise, oduševljena ovoga puta njenim izrazom. „Sad vidim zašto ste ga tako obuzeli.“ Obuzet njome? Dragi Bože, ali nije mogla podstaknuti tu misao, čak ni ako joj to ubrzava puls. „Gospodin Lawson je veoma ljubazan.“ To je jedino na šta je mogla misliti.


„On zasigurno to i jeste,“ gospođa Pritchard se složi. Njene oči su lagano prelazile preko ružičaste ruže koju je Elise još uvek držala u ruci. „Mada on ne...“ Ona odmahnu glavom lagano i ma šta je imala na umu da kaže ostade misterija. Ne, šta? Elise je želela da zna. Šta nije radio čovek koji je sebe nazivao Noah Lawson? Na hiljade pitanja se motalo po Eliseinom umu, pitanja koja je mogla pitati – morala pitati – o Noahi. „On ne dovodi nepoznate žene kući,“ ona reče, pokušavajući da joj glas zvuči vedro. „On nikoga ne dovodi kući,“ gospođe Pritchard promrmlja, jedva dovoljno glasno da Elise čuje. „Osim Barrovih, naravno.“ Elise pogleda u ružu u svojoj ruci, sklonivši deo informacije i pokušavajući da se pretvara kako je to nije neverovatno usrećilo. „Znači da radite za gospodina Lawsona dugo vremena?“ „Deset godina. Ne bih znala šta bih radila da nije gospodina Lawsona. Moj muž, neka počiva u miru, bio je kočijaš u zdanju Corley za Barona Corleya. Ali kad je moj William umro, bila sam prepuštena sebi. Nisam imala gde otići.“ „Žao mi je.“ „Nemojte da Vam bude. Gospodin Lawson je od onih dobrih. Postao mi je sin koga nikad nisam imala. Bila sam srećna ovde.“ Gospođa Pritchard je bila mirna na trenutak pre nego što je obrisala ruke o kecelju. „Pa, hajte da Vas vidimo čistom,“ reče dohvativši peškir. „Staviću tu ružu u vodu za Vas, ako želite, dok se Vi kupate.“ „Volela bih to veoma.“ Elise prinese cvet svom nosu i duboko udahnu, a žudnja i želja su se jako pridizale i brže no što se mogla setiti zašto je to bilo neprihvatljivo. Nemoguće.

Elise DeVries je bežala od nečega. Ili, pre, od nekoga. Noah je razmatrao sve mogućnosti dok se kupao i presvlačio, a ova mu se činila najočiglednijom. Putovala je prerušena. Sa puškom, za Božje ime, mada to nije nužno značilo da je znala da je koristi. Pitao se da li je Elise njeno pravo ime čak. Nije da je bilo bitno. Prokletstvo, on bi se poslednji kladio na to. Promotrio je mogućnost da je ona kriminalac – ali iz iskustva je znao da kriminalci nisu imali naviku da rizikuju svoje živote da bi spasili živote ljudima koje nisu poznavali. I nije imala onaj divlji, proganjani izgled onih koji su nemilosrdno bili gonjeni od strane zakona. Ali je bilo očigledno da je nešto skrivala. Pristala je kraj reke na njegovo gostoprimstvo, ali čim je dospela ovde pritajila se. Neka uznemirenost joj je prekrila lice i njen laki osmeh je bio zatamnjen. Pa, na jedno veče barem, Noah se mogao postarati da bude zaštićena. Zaštićena i zbrinuta, bez pitanja.


John Barr je učinio isto za Noaha pre toliko godina. Nije znao Noahine tajne na zimski dan kad je pronašao opreznog osamnaestogodišnjaka kako se krije u njegovoj radnji pored kovačnice pokušavajući da se ugreje. Zapravo, John nije znao njegove tajne ni sada, ali to nikad nije ni bilo važno. Tada je pomogao Noahu i pomagao mu je i tokom ovih godina. Pomogao mu je da ponovo stvori samog sebe. Pomogao mu je pronaći sreću u novom životu. Noah nije nikad mogao otplatiti taj dug, ali možda je mogao pomoći nekom drugom ko se našao u sličnoj situaciji. Bio je snažno privučen njome, nije bilo svrhe pretvarati se da nije. Ali bilo je tu nečega više od pukog fizičkog privlačenja. Trenutak kad je Elise skočila s mosta, trenutak kad mu se nasmešila tim prelepim očima, postala je više od običnog stranca. U trenutku kad je sela pored njega na kolima i slušala ga, ali ne red njegovih reči, postala je više od nekoga koga nije poznavao. Postala je neko koga je veoma želeo da upozna. Predivni mirisi su se širili iz kuhinje i mogao je čuti gospođu Pritchard kako pevuši radosno. Zastao je na tren, da ga ne primeti, gledajući svoju kućepaziteljku kako secka povrće sa zadovoljnim osmehom na licu. Izgledalo je da ni gospođa Pritchard nije više bila imuna na Eliseinu živahnost poput njega. Njegova domaćica je vrlo verovatno već sad razmatrala koju bi tortu mogla napraviti da proslavi njihove zaruke. Noah se zamisli, ubrzanog pulsa. Zamalo da poljubi Elise u bašti. Nikad, u svom životu nije želeo da poljubi ženu na način na koji je želeo da poljubi Elise DeVries. Ali je oklevao, ne želeći da je plaši. Dođavola, njega je plašilo, način na koji su mu emocije i želje izvirale zbrkane tako da ih ni on nije mogao razvrstati. Iskreno, kakav to muškarac ljubi ženu isti dan kad je upozna? Začaran muškarac, glas u njegovoj glavi predloži. „Gospodine Lawson.“ Elise je stajala na kraju kratkog hodnika, zatvarajući vrata od kupatila. Obraza neznatno rumenih, njena duga, tamna kosa sklonjena uredno s lica, iako je nekoliko pramenova pobeglo iz te urednosti i kovrdžalo se kraj njenog obraza. „Nadam se da me niste dugo čekali.“ Ugladila je rukom skoro samosvesno nabore na haljini koji su odavali njena putovanja, i Noah se našao kako žali za gubitkom njene košulje i pantalona. Što je bilo blesavo, znao je. Ako ništa drugo, mogao je tvrditi da je bio užasnut pogledom na nju u pantalonama i da je odahnuo što je obukla nešto mnogo… prikladnije. Pa ipak, ova obična, jednostavna braon haljina koju je nosila nije išla na ruku ovoj ženi. Nije odražavala njen duh. Kad bi Elise morala nositi haljinu, trebala je biti živahna. Svila boje grimiza ili safira koja bi šuškala dok bi se kretala. Ne, kad bolje razmisli, trebalo bi to biti smaragdni saten, oivičen kristalima koji bi davali odsjaj i iskre svaki put kad bi uhvatili svetlo. Baš poput nje. „Gospodine Lawson?“ On zausti. Šta ga je pitala? Nešto da ju je dugo čekao? „Ne, uopšte.“ Moguće da bi čekao do kraja večnosti na ovu ženu ako bi ona zatražila. „Mada sam pomislio da je


moguće da ste se pretvorili u sirenu,“ reče zadovoljan kako su te reči lako izašle iz njegovih usta. Nasmešila mu se tad i čitav hodnik obasjala. Srce mu je zastalo. „Nisam sigurna da li ste razočarani ili zadovoljni što nisam,“ odgovori mu. „Zadovoljan, mislim. Mislim da bi đavolski teško bilo baratati repom za stolom. Mada moram priznati da ste mnogo vremena proveli u kadi.“ „Morala sam Vam dati vremena da izujete čizme.“ Zabacila je glavu i podigla jednu obrvu začikujući. „Recite mi, gospodine Lawson, koliko je to trajalo?“ Noah pogleda na kratko u plafon. Bio je spreman da iseče svoje čizme lovačkim nožem sve dok nije uspeo da ih skine. „Nije važno.“ „Ah.“ Elise mu se zlobno smeškala. „Ako se sećate, predložila sam Vam da ih skinete ranije da bi izbegli tu poteškoću. Ipak ste izabrali da ne poslušate glas razuma.“ „Da, pa, taj glas razuma se bio neposredno pre toga bacio s mosta,“ Noah primeti. „Prisutnost razuma je za razmatranje.“ „Nigde se nisam bacila. Bio je to kontrolisani pad. Zašto to moram konstantno govoriti?“ promrmljala je, ali je smeh igrao u njenim prekrasnim očima i Noah je skoro zaboravio da postoji iko drugi na svetu dok nije začuo gospođu Pritchard kako pročišćava svoje grlo iza njega. „Večera je uskoro gotova, gospodine Lawson,“ reče. „Poslužiću je u trpezariji.“ Zaustio je pa se okrenuo. „Hvala.“ Gospođa Pritchard je gledala u Elise i Noaha sa oduševljenim, ali blago zamagljenim pogledom pre no što se vratila nazad u kuhinju. Prokletstvo, zaboravite tortu, njegova domaćica je već izabrala sveštenika koji će izvesti venčanu ceremoniju. Okrenuo se ka Elise i ponudio joj ruku. Osmeh joj nestade iz očiju i uznemirenost se vratila. Nakon sekunde oklevanja, Elise zakorači napred i uvuče svoju ruku pod njegovu, dozvolivši mu da je vodi u trpezariju. „Trpezariju?“ pitala je. „Vaša kuća ima trpezariju?“ „Nije to velika prostorija,“ reče joj, nudeći odvraćanje pažnje koje bi umanjilo uznemireni pogled među njenim obrvama. Nije bila poput bogate trpezarije na trgu St. Jamesa koje se sećao iz detinjstva. „Ali svi Barrovi stanu u nju kad dođu.“ Zastao je na vratima. Kroz mnoštvo prozora bašta je bila vidljiva, priuštivši svojim uzurpatorima predivan pogled. Bio je tu dugi sto za posluženje u središtu prostorije, sto koji je izrađen od drvene građe sa njegovog imanja. A nisu se sve stolice slagale, dve su imale visoke blokove drveta postavljena na svojim sedištima. „Za dvoje manje dece,“ rekao je Elise, uhvativši je kako ih proučava. „Oni su uvek uključeni.“ Tiho je klimnula glavom i nije mogao razaznati da li je to odobravala ili smatrala apsurdnim. „Nikada mi nije bilo dozvoljeno da delim obroke sa svojim roditeljima kad sam bio mali,“ rekao je, ne imajući ideju zašto je morao da joj se objašnjava. „Jeo sam u jaslicama. Sam.“ „Tvoja porodica je bila bogata znači.“ To je bila više izjava nego pitanje.


„Da.“ Njegovo objašnjenje je odalo još malo njegove prošlosti i nije bilo svrhe da poriče sad. Ako je bila iznenađena, dobro je to krila. „Vaši roditelji su –„ „Umrli.“ Stara bol, ona koju je onda uspeo zatupi, vratila se. „Žao mi je.“ „I meni.“ Bilo je lakše verovati da su umrli. To je bilo ono što je on činio. „Mmmmm.“ Ruka joj se izvukla iz njegove i ušetala je dalje u prostoriju, ostavljajući veći deo stola među njima. U blizini ivice stola, gospođa Pritchard je postavila za dvoje. Ona jedna ružičasta ruža koju je dao Elise je stavljena u malu teglu između posuđa. Uvek je jeo sa svojom domaćicom, uglavnom za malim stolom u kuhinji, ali bilo je jasno da večeras gospođa Pritchard nije imala nameru da im se pridruži, nije bilo sumnje da su joj se romantične misli motale glavom. Noah je posmatrao Elise kako ide kraj posuđa i čaša, prstima putujući površinom stola. Stala je na samom kraju, gde je šahovska tabla gurnuta sa strane, sa kutijom malih svetlo obojenih vojnika pored nje. „Igrate li?“ Noah je upita. „Šah ili vojnika?“ Nešto nalik osmehu dodirnu joj usne. „Bilo šta.“ Reče joj šaljivo. Uzela je malog vojnika sa puškom, njegov tamno zeleni kaput je bio živopisan dok su se poslednji zraci sunca prolamali kroz prozore. „Da,“ prošaputala je i Noah nije znao na koji deo njegovog pitanja je odgovorila. „Vojnici su od Andrewa,“ rekao je polako ispunjavajući tišinu. „On smatra moj trpezarijski sto najboljim bojištem. A njegove starije sestre vode rat na šahovskoj tabli i ukoliko se nađete preko puta njih i dopustite da Vam pažnja popusti, naći ćete se u njihovoj nemilosti.“ Elise je okrenula malog vojnika. „Imate li Vi dece?“ upita ga iznenada. „Nemam.“ Zapanjila ga je direktnost pitanja. „Ženu?“ „Ne.“ „Jeste li vereni? Ili obećani na neki drugi način?“ „Nisam.“ „Mmm.“ Noah zatrepta, brzina pitanja mu je malo poremetila ravnotežu. „Jeste li Vi?“ „Jesam li šta?“ Elise uzvrati. „Udati? Ili na drugi način obećani?“ Shvatio je da je zadržavao svoj dah čekajući odgovor i naterao se da izdahne. „Oh.“ Izgledala je zbunjeno. „Nisam.“ Stajali su, posmatrajući jedno drugo. Noah nije bio potpuno siguran šta se događalo. Postojale su čudne struje koje su kružile sobom koje nije razumeo. Njen izraz je bio intenzivan, pogled ponovo uznemiren.


„Da li biste mi se pridružili napolju?“ Noah je upita impulsivno. „Još uvek ima vremena do večere. I želeo bih da Vam pokažem ostatak bašte.“ I mrzeo je ovu… distancu koju osetio da ona stavlja između njih u ovoj sobi. Veoma nežno je vratila vojnika sa puškom nazad u kutiju. „Da.“

Noah ju je poveo u toplinu rane večeri, izduženih senki i umirujućeg povetarca. Elise je šetala kraj njega, ne dodirujući ga, mada svesna svakog njegovog pokreta. Stalno je držala pogled nekud izvan bašte i na tamnim mrljama drveća u blizini reke dok su se približavali ivici kreveta od ruža, bojeći se da, ako ga pogleda, njen će se razum razneti i nit misli nestati. Ponovo. Noah ju je zatekao u hodniku nakon njene kupke, na prečac i nespremnu na pogled na njega. Presvukao se u odeću koja je bila formalnija, a njegov kaput i stražnjica, iako jednostavni i prilagođeni za selo, su bili izvanredno sašiveni i savršeno mu pristajali. Elise je zadržala dah. Obučenog tako, sa svojim gracioznim, moćnim držanjem, bilo ga je lako zamisliti u večernjoj opravi, kako vlada plesnom salom. Izgledao je baš kao vojvoda. A onda joj se nasmešio i svet oko nje se zamaglio i ponovo se borila da se seti zašto je ovde. Borila se da se priseti da je Noah Ellery bio posao. Ovo je moralo prestati. Nije imalo smisla odugovlačiti neizbežno suočavanje. Suočavanje koje, po svoj prilici, će okrenuti ovog čoveka protiv nje svakom ćelijom njegovog bića. Pa ako tako bude… neka bude. Lejdi Abigail je nije zaposlila da se ponaša poput zaljubljene budale. Unajmila je Elise da pronađe njenog brata i bezbedno ga doprati u London. Elise stade na ivici bašte sa ružama, ne želeći da hoda dalje. Nije mogla da ignoriše ono što će se upravo dogoditi. Noah je prišao i stao kraj nje. „Nisam ona kojom me smatrate,“ rekla je tiho. Što je bila smešna stvar za reći. Nije znala za koga ju je Noah smatrao da je, mada nije znala drugi način da počne pričati. „Imate li problema sa zakonom?“ Elise ga je iznenađeno pogledala. To pitanje nije očekivala. „Ne.“ „Znači niste lopov?“ „Ne.“ „Da li neko pokušava da Vas povredi?“ „Šta? Ne.“ Mogla je osetiti kako joj se obrve spajaju. „Zašto bi Vi –“ Ućutala je, shvativši. Mislio je da ona beži od nečega. Ili nekoga. Razumna pretpostavka. Ona koju bi, da je na njegovom mestu, i sama verovatno pomislila. Pa ipak joj je ponudio svoj dom. Setila se gospođe Pritchard. Nisam imala gde da odem, domaćica je rekla. Negde niz reku, Square zalaja. Još jedna izgubljena duša koju je Noah prihvatio i zaštitio. I sad je pokušavao to da učini za nju.


Gospodin Lawson je od onih dobrih. Noah je sigurno to bio. „Ne, nisam lopov.“ Elise uzdahnu duboko, želeći u jednom nerealnom trenutku da je tako jednostavno. „Ali to ne znači da me poznajete ili –“ „Ono što ste danas uradili na mostu mi je reklo sve što trebam znati o Vama.“ Stao je pred nju tako da je bila prinuđena da gleda na gore. „Ne.“ Zatvorila je oči na kratko. Nije mogla da se zakopava sve dublje ponovo. „Ne sve.“ „Znam da ne volite pacove, psujete na francuskom i ponekad hrčete.“ „To nije –“ „Znam da pored Vas ne mešam redosled reči.“ „Pardon?“ Noah je tražio njen pogled. „Danas, kad sam pogrešio, nije Vas bilo briga.“ „Naravno da nije.“ Nije bila sigurna šta je želeo dokazati time. „Da li se to često dešava?“ „Kada sam nervozan.“ Već je to nagađala. „Unervozila sam Vas?“ „Ne Vi. Sam sam to učinio. Tada sam se brinuo da ne pomislite da brzam. Ili da sam budalast. Ili oboje.“ Zastao je. „Nisam želeo da odete. Želeo sam Vas ovde. Želeo sam...“ Elise pogleda ka njemu, a njen pogled je ostao uhvaćen u njegovom zadimljeno zelenom. „Šta ste želeli?“ Zaželela je povući to pitanje odmah nakon što ga je postavila jer je odgovor bio jasan u njegovom tinjajućem pogledu. U sumraku, njegova ruka je pronašla njenu koja je bila na suknji. Njegovi prsti se upletoše u njene, topli i snažni. „Želeo sam znati kakav je osećaj dodirnuti Vas,“ prošapta. „Želeo sam saznati kakav je osećaj poljubiti Vas.“ Želja projuri kroz nju, intenzivna, primitivna, da ju je ostavila da drhti i komeša se u njenoj utrobi. On podiže svoju drugu ruku i prevuče prstom preko njenog lica, palcem očešavši osetljivu kožu njene donje usne. Bila je svesna da joj uzdasi izlaze plitko i jedva čujno, ali isto su i njegovi. Ova… stvar koja je bujala među njima je bila nešto što nikad nije iskusila – izvan svega što je ikada mogla kontrolisati. Svoju slobodnu ruku je podigla da bi dotakla njegovu, nameravajući da je skloni, ali njegovi prsti se jednostavno uviše oko njenih, zarobljavajući ih u njegovoj toplini i šaljući još treperavih trnaca kroz njene udove. Premestio se, približivši se, njegovo telo na dah od njenog. Trebala bi se odmaknuti. Trebalo bi nešto da kaže. Očajnički je pokušavala da misli, ali kao da je bila opijena, nesposobna da formira i najosnovniju – Njegove usne dotaknuše njene i sve ostalo prestade da postoji. Ljubio ju je nežno, s poštovanjem, kao da se plašio da bi se slomila. Pustio je jednu njenu ruku, prstima klizeći potiljkom njenog vrata, milujući nežnu kožu pod njenom teškom pletenicom, i topila se pod njegovim dodirom, nesposobna da se odupre. Produbio je poljubac, jezikom izazivajući uglove njenih usana, a trnci koji su se stvorili u njenoj utrobi postali su nepodnošljivi svrab. Prepustila se pod njegovim nasrtajima, približavajući ga sebi, trebajući ga još više. Čula ga je kako je


meko zastenjao, a njeni prsti su grčevito stezali njegove, drugom rukom hvatajući se za njegov kaput. Njegova usta su prešla klizeći preko njene vilice i niz njen vrat, svaki dodir njegovih usana je bio precizan i oslobađajući, ostavljajući je da uzdiše. Stisnula se uz njega, osećajući snažni dokaz njegove želje preko tkanine na njegovim preponama, i vratio je svoja usta na njena, zahtevajući više ovoga puta. I drugu ruku je oslobodila iz njegove, dopustivši svojim rukama da se pomeraju duž njegovog vrata, mrseći prste kroz njegovu kosu dok su se njegove ruke spuštale i savijale na njenim leđima. Plenio ju je svojim jezikom, elektricitet se širio da se upitala li bi je uzeo baš tu, po sred predivne bašte – Uzdahnula je i otrgla se iz njegovih ruku, užasnuta, drhteći i teško uzdišući. Šta je dođavola to radila? Šta je kog đavola mislila? „Ne mogu ja ovo.“ Glas joj je bio hrapavi šapat. „Žao mi je.“ Disao je teško poput nje. „Nisam mislio… Nisam smeo...“ Srce joj se bolno žacnu. „Molim Vas, nemojte da Vam bude žao,“ reče pokajnički. „Ja sam ta koja se treba izviniti.“ Zbunjenost je prekrila njegov pogled. „Izviniti za šta?“ „Jer Vam ne govorim razlog zbog kog sam ovde.“ „Ne razumem.“ Elise uzdahnu duboko. Ako je postojala i najmanja sumnja da je ovaj neverovatan čovek, koji ju je upravo bezumno ljubio u bašti ruža, Noah Ellery, saznaće za koji sekund. Pogledala ga je pravo u oči. „Vaša sestra, Abigail, me je poslala da Vas pronađem.“


Sedmo poglavlje

Nije mogao disati. Vazduh mu je izbijen iz grudi odjednom, a crnilo je okruživalo uglove njegovog vidnog polja. Samo uz pomoć sirove snage volje Noah je uspeo da se održi na nogama, iako su mu kolena pretila savijanjem i stomak pretio da će se pobuniti. Ledeni znoj je prekrio njegovu kožu, mučnina se javljala u talasima. Ništa ga nije moglo pripremiti za predivnu sačekušu u ovoj ženi. Gledala ga je u tišini, očima boje lešnika koje su postale skoro zlatne od zalazećeg sunca. Znala je. Znala je, znala je, znala je. Odjekivalo je u njegovoj glavi, sve do kostiju. Znala je ko je on, ili ko je nekada bio, iako je bilo užasavajuće nejasno kako je saznala njegov identitet. Pokušao je srediti svoje misli, ali njegov um je odbijao da sarađuje. Podigla je ruku ka njemu, kao da je želela da ga umiri, ali se udaljio od nje. „Žao mi je,“ rekla je ponovo, glasom koji je očigledno dolazio sa veće udaljenosti. „Ovo je bilo...“ Rekla je bez daha. „Nisam ovako nameravala da sve ovo uradim.“ „Ne,“ uspeo je reći, reči su se mešale u njegovoj glavi bez smisla. Želeo je sve poreći, ali nije mogao sastaviti potrebne rečenice. „Samo me saslušajte –“ „Ne.“ Elise pogleda u svoje ruke. „Vrlo dobro znam da ste Vi Noah Ellery, naslednik vojvodstva od Ashlanda. Pretvarajući se da niste predstavlja nam samo gubitak vremena.“ Mogao je ponovo da diše, mali tračak vazduha je odagnao tamu s njegovog vida. „Nisam ja.“ Elise uzdahnu u očiglednoj frustraciji i sa pogledom koji je oslikavao razočarenje. „Vi ste očajan lažov.“ On nije bio užasan lažov. Bio je genijalan lažov. Živeo je laž petnaest godina, i sve do sad niko nije otkrio njegovu tajnu. „Abigail Vas treba.“ Fokusirao se na te reči, fokusirao se na značenje tih reči. Abigail Vas treba. Nije spomenula njegovog oca. Niti majku. Samo njegovu sestru. Jedinu osobu u njegovom detinjstvu koja ga nije gledala sa sažaljenjem. Ili besom. Jedina osoba koja je branila malog dečaka kad niko drugi nije hteo. Jedina osoba koja je želela da ga popravi. Poriv za povraćanjem se blago smanjio, ali ga je zamenio novi strah. „Šta se desilo Abigail? Da li je povređena, da li je –“


„Ona je dobro,“ Elise ga je pažljivo posmatrala i mrzela što ga je tako zatekla i naterala ga da se toliko oda. „Ali joj je potrebna Vaša pomoć. Potrebno joj je da se vratite kući. U London.“ Zurio je u nju pre nego što se okrenuo, idući kroz baštu u zatamnjene pašnjake. Nije znao kuda je krenuo, ali morao je da se kreće. Nije mogao više samo stajati pod napadom tajni koje je Elise DeVries otkrila. Nije bio siguran koliko je daleko otišao dok se nije sapleo i stao, a u sivilu zalaska hrabro je pokušavao da ostane senka. Negde bliže reci, sova je zahučala, ispuštajući jeziv zvuk preko pašnjaka. Tada je shvatio da Elise stoji pored njega. Nije je čuo, niti je očekivao da će moći da ga isprati na neravnom zemljištu. „Ko ste Vi?“ upita iznenada, sa dobrodošlim besom koji je zamenio strah. Menjajući osećaj izdaje i poniženja. Verovao joj je. Spustio svoj gard i dozvolio sebi da veruje da je osetio povezanost sa ovom ženom. Isuse Hriste, on je poljubio. „Radim za firmu Chegarre & Associates u Londonu. Angažovana sam da Vas pronađem.“ „Šta je Chegarre & Associates?“ odbrusio je. „Advokati? Istražitelji?“ Mada da su bili istražitelji nekako povezani sa Tragačima, do sada bi bio uhapšen. „Ne baš. Mi pomažemo ljudima da pronađu rešenja za situacije koje su… teške. Ljudi se okreću nama kada im normalno pravosuđe i društvo okrenu leđa.“ To mu ništa nije značilo. „A ja sam… verujem –“ Stao je i skoncentrisao se na svoje reči, puštajući bes da kola u njemu slobodno, puštajući ga da mu sredi misli. „A ja bih verovatno trebalo da poverujem svemu što kažete?“ Čuo je Elise kako je nezadovoljno uzdahnula. Bilo je bledo klupko tkanine i ona je to pružala ka njemu na dlanu svoje ruke. Nešto što se presijavalo u tami odlazeće svetlosti. „Abigail mi je ovo dala da Vam dam. Da biste znali da govorim istinu kad Vas budem pronašla.“ Istog momenta je prepoznao šta je, mada je mislio da to nikad više neće videti. Posegnuo je i uzeo broš iz Eliseine ruke, pazeći da je ne dodirne. Čelična ruža je bila topla na njegovoj koži, glatkih ivica gde je počivala. Setio se dana kad ju je John napravio za nju. Sklopio je šaku oko nje i zatvorio oči. „Abigailin muž je kovač, prepoznao je rad gospodina Barra, pa sam došla u Nottingham da njega nađem i po mogućnosti dobijem neki trag o Vašem mestu boravka.“ Glas joj je bio tih i bez promena. „Nisam očekivala ovo. Nisam očekivala Vas.“ Noah je otvorio oči i zurio u reku, srebrnu traku među drvećem. Odlično je znao čime se bavio Abigailin muž. Iz tog razloga je izabrao baš takav poklon. Ali nikad nije razmotrio mogućnost da bi nečiji majstorski rad mogao biti prepoznat. Kada su prve vesti o Abigailinom odlasku iz društva izbile, Noah je čitao o detaljima u Londonskim tabloidima. Svaki izveštaj osvetoljubivo iscrpan, pakostan i zlonameran na račun načina na koji je kćerka jednog vojvode odbacila čitavu svoju budućnost i okaljala ime Ashland sramotom i poniženjem. Kada je Abigail pobegla iz Londona u Derby, Noah ju je pratio izabravši Nottingham kao mesto boravka. Dovoljno blizu da s vremena na vreme proveri


Abigail, ali dovoljno daleko da slučajni susret bude krajnje neverovatan. Noah nikad nije bio ponosniji na svoju sestru u celom svom životu. I zamolio je Johna da joj napravi taj broš da bi ona to znala. Bilo je rizično. Ali joj je verovao da će čuvati tajnu njegovog postojanja za sebe. I činilo se da ga jeste čuvala. Sve do sad. „Da li je Abigail dobro? Dobrog je zdravlja?“ „Da, ali –“ „Njen muž, njena deca – oni su svi dobro?“ „Koliko mi je poznato. To nije razlog zbog –“ „Treba li im novca?“ Noah nije imao mnogo u poređenju sa Ashlandovim bogatstvom, ali bi prodao šta god bi morao da joj pomogne. „Ne. Ali –„ „Ko još zna da ste ovde?“ zahtevao je da zna. „Niko, naravno.“ Elise je izgledala poprilično iznervirano. „Chegarre & Associates deluju sa tajnim i poverljivim stvarima, tako da mi to shvatamo veoma ozbiljno. Radim ovaj posao već dugo vremena i sumnjam da postoji nešto što mi možete reći, a da već nisam čula. Ali nisam zainteresovana za Vašu prošlost, pored činjenica koje su povezane direktno sa trenutnom neprilikom. Moj posao nije da sudim o ljudima, niti formiram mišljenja. Moj posao je da pomognem onima kojima je pomoć potrebna. Poput Lejdi Abigail. Poput Vas.“ Noah se pitao koliko zapravo toga ova žena zna o njegovoj prošlosti. Kad bi znala ono što je učinio, ono što je postao. „Vaš otac je umro,“ Elise reče pre nego što ju je mogao prekinuti. „A Vaša majka – “ „Stanite.“ Mržnja, ozlojeđenost i stara sećanja na teror – sve se skupilo takvom silinom da ga je skoro ugušilo. Bilo je glupo, znao je. Trebalo bi da je iznad takvih reakcija, i nadalje, trebalo bi da oseća žaljenje ili jad ili tugu. Normalna osoba bi osećala te stvari kad bi ga obavestili o smrti roditelja. Ali on nije mogao osetiti nijednu takvu emociju. One su bile ugušene još davno u paklu u koji je bio bačen od strane dvoje ljudi kojima je najviše verovao. „Došli ste čak iz Londona da mi kažete da mi je otac mrtav?“ „Da, ali to nije sve –“ „Nije trebalo da se mučite,“ viknu. „Ne postoji ništa što mi možete reći o vojvodi od Ashlanda što bih želeo čuti. Što se mene tiče, oboje su odavno mrtvi.“ Eliseine usne su se razdvojile. „Abigail je napomenula da ćete možda to reći-„ „Dalje,“ Noah je škrgutao zubima. „Znajte da ne postoji ništa što bi me namamilo da se vratim. Recite mi, da li se i dalje smatram mrtvim u prosvećenim dvoranama Londona?“ Suzila je pogled. „Da.“ „Nameravam da tako i ostane, gospođice DeVries. Ništa što ćete reći neće mi promeniti mišljenje.“ „Vi imate odgovornost prema –“


„Nemam odgovornost ni prema čemu,“ zarežao je. „Ni prema ocu, ni prema majci. Ni prema Ashlandovom gomilom zemljišta i vezama sa titulama i koferima punih novcem.“ „Kada biste mi ikada dozvolili da završim rečenicu, htela sam reći da imate odgovornost prema Vašoj sestri.“ Zamerio je sebi na osećaju krivice koja mu je namreškala nos. „Rekli ste mi da Abigail nije u nikakvoj opasnosti. Niti nemaštini.“ „Možda, ali to se ne može reći za Vašu majku –“ Noah podiže svoju ruku. „Vratićete se u London ili odakle ste već došli –“ „London. Vaša sestra je u Londonu trenutno.“ Nije to znao. Ali nije ni bilo važno. „Onda recite Abigail da niste uspeli da me nađete. Ili joj recite šta god je potrebno da shvati da se neću vratiti. Nikada.“ U London. Onom starom sebi. „Želite da lažem Vašu sestru?“ „Činite se prilično veštom u tome. U laganju, mislim.“ Noah je video da se trznula, ali je stegao srce. „Nikad Vas nisam lagala.“ „Znali ste ko sam ja i pustili ste me da poverujem –“ Nije to mogao reći naglas. Pustila si me da poverujem da postoji nešto između nas. Verovao je da je postojala povezanost koju nikada nije osetio sa drugom ženom, nešto izvanredno. Razočarenje je bilo ponižavajuće koliko i razarajuće. Elise je odvratila pogled. „Nisam znala ko ste u početku. A ako mislite na ono što se desilo u bašti… to je bilo stvarno.“ Zvučala je potčinjeno. „Nikad se to nije smelo desiti i izvinjavam se za manjak mog profesionalizma. Ali samo zbog toga. Tračak nade mu se uskovitlao u utrobi ali je zamrzeo sebe zbog toga. Znao je bolje. „Morate otići.“ Ona nije trebala ostati ovde. „Ne.“ Ponovo se okrenula ka njemu, čvrstog pogleda. „Neću otići odavde bez Vas.“ „Hoćete.“ To je bilo naređenje. „Vaš rođak, Francis Ellery, zna da ste živi.“ Rekla je bez upozorenja. „Šta?“ Po drugi put, kao da ga je ponovo udarila u stomak. „Pismo koje ste poslali svojoj sestri uz broš je ukraden iz njenog doma pre nekog vremena. Verujem da je uzet od strane gospodina Elleryja ili ljudi koji rade za njega. Uz to… ah, istragom s moje strane sam otkrila da je Francis Ellery unajmio dvoje ubica da Vas nađu i učine da Vaša smrt nije samo pogrešna glasina.“ „Ubice.“ Nikada u svom životu nije čuo nešto tako smešno. Pogotovo uz činjenicu da je ona izrekla reč ubice na isti način kao što drugi kažu poreznici. „Ne možete zaista očekivati da poverujem u to.“ Elise je isturila glavu. „Trebalo bi. Poslali ste pismo Abigail običnom poštom. I mada je sigurno stiglo anonimno, to pismo je nosilo markicu Nottinghama koja će neminovno dovesti te ljude ovamo, ako već nije.“ Noah je u očaju odmahnuo rukama, ignorišući nesigurnost koja ga je izjedala.


Elise se namrštila. „Mislim da ne shvatate zapravo o čemu se radi ovde. O kojem bogatstvu. O kakvoj moći. I na šta je sve spreman Vaš rođak da bi osigurao da postane sledeći vojvoda od Ashlanda. Ne mogu – neću – otići odavde kad je Vaša bezbednost u pitanju.“ „Prvo, gospođice DeVries, potpuno sam sposoban da se brinem o sebi. Ne treba da se brinete o meni poput dadilje. Drugo, moj rođak, kao i bilo ko drugi, veruje da sam mrtav. Ne postoji razlog zbog kojeg bi orobio kuću moje sestre tražeći dokaz o mom postojanju ili unajmljivanju ubica.“ Zvučao je poput idiota govoreći to naglas. Bilo je apsurdno. Elise odmahnu glavom. „Nažalost, ne. Razlog zbog kojeg se Abgail vratila u London – razlog zbog kojeg me je unajmila jeste što, nakon smrti Vašeg oca, Vaša majka je napravila grešku i javno insistirala da ste živi.“ Noah je osetio kako mu je utroba propala, ponovo. „Kako… majka...“ Nije mogao da pronađe reči. Elise se trgnu. „Abigail joj je rekla. Sada žali zbog toga. Ali možda možete razumeti dilemu s’ kojom sam se susrela. Neću Vas ostaviti nezaštićenog.“ Noah se nasmeja, zvukom koji je bio suv i bez humora, misleći na pušku koja je sada bila naslonjena na zid Eliseine sobe. Nije više sumnjao ni na sekundu da je znala kako da je koristi. „Kako da znam da Vi niste ubica?“ Bila je tiha za dva otkucaja srca. „Nisam ubica.“ Zvučala je čudno. „Da jesam, do sada biste bili mrtvi.“ „Isuse.“ Protrljao je lice rukama. Osećao je kao da je zakoračio na stranicu neke priče gde je stvarnost bila otrgnuta u čast mašte i farse. Nije znao u šta da veruje. „Ne želim titulu,“ rekao je, pretvarajući se, samo na trenutak, da je sve što mu je Elise rekla istina. „Vratite se u London i recite Francisu da je može imati uz moje pozdrave.“ „On je u sred pohoda da ubije Vašu majku.“ „Molim?“ „Od kad je javno govorila o Vašem postojanju, gospodin Ellery je Vašu majku poslao u Bedlam da bi unazadio te tvrdnje. A vojvotkinja će biti mrtva za manje od mesec dana ukoliko ne dokažete da je u pravu.“ Mislio je da je pogrešno čuo. „Bedlam,“ ponovio je polako. „Tako je. Poslednji put kad sam je videla, bila je okovana i pod dejstvom opijata.“ Elise ga je ponovo gledala pažljivo. „Abigail želi da se vratim u London da spasim svoju majku iz Bedlama.“ Ironija je bila prevelika i Noah se uhvatio kako se smeje, gromkim i glasnim smehom koji se graničio sa histerijom. Nije bilo duhovitosti u njegovom smehu i nakon nekoliko sekundi izbledeo je kao što se i pojavio, ostavljajući ništa osim velike zjapeće jame… ništavila. Nakon svega – godina terora i očaja i bola – trebalo je da dobije neprirodno zadovoljstvo u ovakvoj neprilici. Ali jedino što je mogao da uradi jeste da spreči sopstvene uspomene na taj pakao da postanu slobodne i da sakate njegovu sposobnost da misli.


Njegov otac je bio taj koji ga je probudio u sred noći, nagovorivši svog usnulog sina da izađe iz toplote kreveta da čuje žamor novih štenaca u štali i da ih vidi, odvodeći ga iz kuće gde Noah nije pronašao štence već crnomanjastog čoveka sa neopisivom snagom. Otac je njegovim zarobljivačima dao oštar mig, naredio Noahi da se ponaša i ostavio ga da se bori dok ga je čovek zaključavao u kola sa rešetkama poput neke opasne zveri. Prislonio je lice na rešetke, strah je kolao čitavim njegovim malim telom i ugledao je svoju majku kako posmatra s prozora na spratu. I dok je kočija lupala i tresla se na putu ka drumu, video je kako je samo spustila zavesu. Noah se pitao, ne po prvi put, da li je Abigail znala kuda su ga poslali. Da li je znala za mučenje kojem je bio podvrgnut od strane ludih doktora koji su mu govorili da će ga popraviti. Obećali da će govoriti poput diplomca sa Etona u roku od nekoliko meseci, njihovi tretmani su garantovali uspeh. Pitao se da li je Abigail znala za okrutnost i bezosećajnost upravnika i čuvara, koji pacijente nisu smatrali ni za šta osim gamadi. Noah je proveo te prve mesece moleći se da će njegova majka intervenisati i spasiti ga Bedlama. Ali leto se pretvorilo u jesen, a zatim u zimu i hladni vetrovi su hučali kroz pukotine zidova. Čuvari su nastavili svoje mučenje, a ostali pacijenti oko njega su ili pali u postelju ili umrli od dizenterije i kolere i stvari koje Noah nije znao da imenuje. A onda je prestao sa molitvama. Prestao se nadati. Prihvatio je da niko nikad neće doći da ga spasi. I niko nikad nije. „Vi ste jedini koji je može osloboditi,“ Elise je govorila. „Pa, možda i postoje i drugi načini koje mogu istražiti, ali oni će nam oduzeti previše vremena i neće spasiti Vašu majku.“ „Ne.“ Okrenuo se od nje i krenuo nazad u pravcu bašte. Gospođica DeVries nije imala pojma šta je od njega tražila. „Kao što rekoh, i moja majka i moj otac su mrtvi već odavno.“ Ona se najednom našla pred njim, tiha i brza kao i ranije, njena sposobnost da se snalazi u tami ga je živcirala. Njen izraz lica je bilo teško pročitati u nedostatku svetlosti. „Koliko puta do sada je lejdi Abigail tražila pomoć?“ Glas joj je bio varljivo neutralan, ali ga je pogodila i iz rane mu je krvarila krivica. Nikad. Nijednom. „Tako sam i mislila.“ Mora da je pročitala odgovor iz njegove tišine i glas joj je poprimio oštrinu. „Ako i dalje želite da odbijete pomoći, barem imajte pristojnosti da se suočite sa sestrom i sami joj to kažete.“ „Ne mogu. Vi ne razumete.“ „Možda bi ste se iznenadili,“ reče, ali nije bila nepristojna. „Ne.“ „Onda, bojim se, Vaša Milosti, da smo u ćorsokaku.“ Noah se zaledio pre no što je refleksno gledao okolo. „Nemojte me…“ Stao je. „Nemojte me tako oslovljavati. Ikada.“


Elise je bila tiha na kratko. „Niko drugi ovde ne zna ko ste Vi zapravo, zar ne?“ upitala je iznenada. Graška hladnog znoja mu je klizila niz leđa dok nije shvatio koliku moć ima ova žena nad njim. Pa ipak joj je mogao odgovoriti samo istinom. „Ne.“ Ponovo ga je posmatrala, oči su joj svetlucale na poslednjim obrisima svetlosti. „A John Barr?“ Noah odmahnu glavom. Bio je samo jedan cilj u laganju i poslednja stvar koju je trebao je bila da ona to pitanje postavi Johnu. „On zna da sam Noah Lawson. To je sve,“ reče hrapavo. „I nikad nije pitao? Hmmm...“ Mislio je da je naišao na notu odobrenja u njenom promrmljanom odgovoru. „Recite mi zašto ne želite da se vratite u London. Pravi razlog.“ Udahnuo je duboko da se smiri. Osetio je tanani tračak olakšanja da nije znala sve. Nije znala istinu. „Nije bitno.“ „Ipak mislim da jeste.“ Postojala je nežnost u njenim rečima koju nije mogao podneti. Noah ju je zaobišao i nastavio hodati. Nije postojalo ništa na ovom svetu što bi ga navelo da priča o svojoj prošlosti sa ovom ženom koja je već znala i previše njegovih tajni. „Pokupite svoje stvari. Odvešću Vas nazad u grad.“ „I šta ćete reći Vašoj domaćici?“ Zapeo je pre no što je stao. „Da li mi pretite?“ Elise je ispustila uzdah. „Ne, ne pretim Vam. Ali činjenica sa tajnama i lažima jeste, gospodine Lawson, da imaju naviku da se vrlo brzo zakomplikuju. Gomilaju se, postanu izvrnute i komplikovane, sve do momenta kad se ne možeš setiti šta je stvarno.“ Noah je mogao osetiti kako su se niti njegovog života polako plele i počele da se razmrsuju, red po red, petlja po petlja, i nije mogao učiniti baš ništa da to zaustavi. Emocije su mu se mešale divlje, čitav haos stvari koje nije mogao ni da započne da ih sređuje. Nije se mogao skoncentrisati, nije mogao postaviti reči po redu da bi mogao da izgovori ono o čemu je razmišljao. U polutami, Elise je spustila svoju ruku na njegovu. „Nemojte reći ništa sada,“ rekla mu je i pitao se, ponovo, kako je mogao biti lako čitljiv pred ovom ženom. Odmakao se od nje, mrzeći koliko je zvučala logično. Čuo je saosećanje, ali čelična snaga koja je ležala ispod toga je bila nepogrešiva. „Znajte da ma kakve god tajne Vaše znam, one će ostati baš to. Imate moju reč. Nikad ih neću upotrebiti protiv Vas. Ali kakva god Vam bude odluka, dugujete svojoj sestri objašnjenje. I mora doći od Vas, ne od mene. Bilo da odlučite da se vratite u London kao gospodin Lawson ili vojvoda od Ashlanda, to će biti Vaša odluka.“ Zastala je. „Ali Vas neću ostaviti nezaštićenog. I neću napustiti ovu farmu bez Vas.“


Osmo poglavlje

Za večerom je bilo veoma tiho, prekidana samo zbog promrmljanih zahvala na račun gospođe Pritchard koja im je spremila jednostavan, a opet ukusan paprikaš i sveži hleb. Oboma je uputila zbunjene poglede, ali ništa nije komentarisala u vezi napete tišine i umesto toga najavila glasno da se povlači ranije. Elise bi to možda smatrala zabavnim da se nije osećala krajnje jadno. Nikada nijedan posao nije izvela loše poput situacije sa Noahom Elleryem. Trebalo je još malo da se informiše pre nego što je napustila London, ali bila je u žurbi i sada je žalila zbog svoje prenagljenosti. Taj mladi gospodin nikada nije bio dobro u glavi, takođe. Ne znam kuda su ga roditelji poslali. Te dve izjave, činile su se nepovezane, ali najednom su se spojile i učinile da se kosa na Eliseinom vratu podigne. Neverica je ratovala sa sumnjom. Nije želela da poveruje. Nije želela ni da pomisli na to. Ali ako je Noahina reakcija o majčinom zarobljavanju u Bedlamu bila ikakav pokazatelj, Elise je radije mislila da je već znala odgovor na to. Nikad, u svom životu, nije naišla na tako dubok, turoban odgovor na jednostavno obaveštenje. A ako je ono na šta je sumnjala istina, i ako je Noah Ellery proveo neko vreme kao pacijent – zatvorenik – u Bedlamu kao dete, Elise nije bila potpuno sigurna da je želela da zna kakve sve uspomene gone ovog čoveka. Niti, mislila je u sebi, su je zanimale. Ali je istinski žalila jer se nije adekvatno pripremila. Kao rezultat toga, čovek koji je sedeo preko puta nje za stolom, za vreme tog bolnog obedovanja ju je pogledao samo jednom. „Budite spakovani u zoru,“ je bilo sve što je rekao pre nego što je opet nestao u noć. Elise mu je dala minut i onda ga je tiho pratila, stari instinkti su je preuzimali. Nije odmakao daleko – samo do kraja drvoreda na samom kraju svojih pašnjaka, gde je stajao posmatrajući reku skoro sat vremena. Elise je kružila i izviđala šumu koja ih je okruživala, i grmlje, ali nije naišla na znak nekog drugog čoveka. Nije bilo znakova da je neko našao ili pratio Noah Ellerya. To saznanje joj je omogućilo da malo lakše diše, mada joj je saznanje da je to isto trebalo uraditi čim je došla ovde na farmu pričinilo nelagodu. Nije dozvoljavala sebi da je pometena i da kao rezultat toga dovede oboje u potencijalnu opasnost. Čekala je sa njim, sakrivena, sve dok se nije vratio u kuću. Ušunjala se u svoju sobu i pokušala da zaspi, iako nije činila ništa osim što se okretala cele noći, dok je krevet škripao, a njene misli bile u metežu. Jedino što joj je bilo jasno, pre nego što je prestala da pokušava da zaspi i iskrala se iz kuće, je bila odluka da neće spakovati ništa osim ako vojvoda od Ashlanda ne krene sa njom.


Krava koju je muzla se pomerila i Elise se pokrenula, shvativši da je bila neaktivna. Uzdahnula je i prilagodila stolicu ponovo, odmarajući čelo na životinjinom toplom boku i prigrlivši njene ritmičke pokrete. Na nebu na istoku su se prikazale izbledele platine koje su oglašavale izlazak sunca. Na kratko je sklopila oči, poznata rutina bi joj lagano smirivala uznemireni um, čak i kad joj ne bi davala odgovore. Možda je trebalo da kaže Roddyju da joj dovede kravu – „Šta kog đavola mislite da radite?“ Noahin zahtev je došao s vrata štale i Elise se pokrenula, povlačeći vime mnogo jače no što je nameravala. Krava je lupila zadnjom nogom u negodovanju. „Mislim da je to očigledno,“ rekla je blago, ne mogavši ga videti. „I zamolila bih Vas da ne vičete ni na jedno žensko u neposrednoj blizini dok ne završim.“ „Zašto muzete moju kravu?“ „Zato što mi pomaže da mislim. I trebalo je to uraditi.“ Noah promrmlja nešto podlo i onda se začu još jedno negodovanje životinje. Mali oblak prašine se pridiže, prvi zraci zore su obasjavali trunčice koje su igrale po gredama. Dok je bila pod životinjom, Elise je ugledala ivicu njene torbe na zemlji. „Zaboravili ste svoje stvari u kući,“ reče Noah. „I Vašu pušku. Bio sam slobodan da Vam ih oboje donesem. Molim Vas odmaknite se od moje krave.“ Elise je nastavila da muze, čvrst žubor mlazova koji udaraju kofu je bio jedini zvuk u tišini. „Jeste li me čuli, gospođice DeVries?“ Nije odgovorila. „Da li želite da Vam osedlam konja?“ pitao je. Elise ostade tiha. Čula je niz promrmljanih psovki. „Da li me namerno ignorišete?“ Noah je tražio odgovor negde sa druge strane goveđe barijere koja je i dalje stajala među njima. „Da.“ „Morate otići.“ Mogla je čuti iznerviranost u njegovim rečima. „I otići ću. Sve dok ste Vi sa mnom.“ Nije postojala mogućnost da pristane da drugi ishod. Ruke su joj zadržale mirnoću, mlazevi mleka su počeli da se sležu kako se kofa punila. „Ne idem nigde sa Vama, gospođice DeVries. Niti Vi možete ostati u mojoj kući.“ „To je u redu. Spavaću ovde.“ Verovatno je to imalo više smisla ionako. Kad bi ostala u kući bilo bi mnogo teže dolaziti i odlaziti neprimećen ukoliko zaista neko posmatra. Bilo bi pametnije za nju da ostane u štali. „Na šta mislite kad kažete ovde? U Nottinghamu?“ „Ne. U Vašoj štali.“ Poslednji mlaz mleka se izlio u kofu. „Ja – Vi – ne.“ Lanac slogova se zapetljao. „Spavaćete u mojoj štali preko mene mrtvog.“ „A to je nešto što zapravo pokušavam da sprečim.“ Noah je napravi neki neartikulisani zvuk. Elise ga je ignorisala i uzela kofu, postavljajući je pažljivo kraj ostalih, pre nego što je ustala s mesta gde je bila


šćućurena na stolici. Lupnuvši kravu po zadnjici i izvukavši životinju iz štale, okrenula se ka Noahi. Šta god je nameravala reći umrlo joj je na jeziku. Još uvek je stajao na dovratku, tračci nove sunčeve svetlosti su osvetljavali linije njegovog tela i pozlaćivali ga. Bio je odeven u grubu odeću, a iznošena tkanina njegovih pantalona i kaputa ga je grlila i ničim nije prikrivala moć koja je bila pod njima. I najednom je ponovo bila u ružičnjaku, prisećajući se kakav je osećaj biti u njegovim rukama. Kako je njegova toplina prolazila kroz tkaninu u njenu kožu, i pridruživala se vrelini koja je rasla u njoj. Njene oči su ostale na njegovim usnama dok se sećala kako ju je zapovednički poljubio, kako ju je ostavio bez daha. Kako je bilo sasvim nemoguće odoleti mu i snažnoj privlačnosti koja ju je prigrlila i ubrzo savladala. I sudeći po trncima na koži sada, činilo se da ni nakon svega, ništa se nije promenilo. Želja da ga poljubi ponovo, da mu dotakne lice i izbriše brigu i frustraciju i bes koji su se skupljali, sada je bila poražavajuća. Sve dok se nije setila da je ona odgovorna za sve te stvari. Progutala je, ona tužna krivica joj je bila teret na grudima zajedno sa jednakom merom žaljenja. Osećaj da joj nešto nezamenljivo klizi neopozivo iz prstiju je bio oštar. Urazumi se dođavola, naredila je svojoj svesti. Noah Ellery je bio posao, ne prosac i morala je to zapamtiti. U suprotnom, emocije bi stale na put dobrom rezonovanju i zdravom razumu, a to je bilo opasno. Podigla je pogled nadajući se da izraz na njenom licu nije odao nijednu njenu misao, ali on nije gledao u nju. Umesto toga je gledao u kofe s mlekom. „Vi ste pomuzli sve moje krave,“ rekao je, a ona nije imala predstavu da li je ljut ili zadovoljan. Barem nisu više diskutovali o njenom smeštaju. „Imate odlične muzare,“ rekla je. „Odlične naravi. Sve je lakše kada se ne morate boriti za saradnju.“ Naglasila je poslednju rečenicu. Pogledao ju je, skupivši obrve. „Mislio sam da ste iz Londona.“ „Jesam.“ Namrštio se na kofe. „Verovali ili ne, ljudi u Londonu znaju da muzu krave,“ rekla mu je. „Oni imaju krave u Londonu. Mnogo njih.“ Vrteo je glavom. „Vi niste odrasli u gradu.“ Elise se sagnula da podigne dve teške kofe. „Nisam,“ složila se gledajući dole u mleko u svojim rukama i mislila je da je to vrlo očigledno i nije vredno rasprave. Noah joj se isprečio na putu, ruku prekrštenih na grudima. „Odakle ste? Poreklom.“ Elise je prilagodila stisak na drškama. „Sa sela.“ Nasmešila mu se učtivo. „Sada, ako biste bili ljubazni, odneću ovo gospođi Pritchard. Tamo su još dve kofe koje treba odneti.“ Pokazala mu je glavom na njih. „Neće ovo tako moći,“ Noah reče ne pomerajući se. „Dugujete mi istinu o sebi obzirom da znate toliko toga o meni.“


Elise je oklevala. Ništa mu nije dugovala. I nije često delila svoju prošlost ni sa kim. Ali s druge strane, Noah joj više nije naređivao da ide ili joj pretio da će joj osedlati konja, ili na bilo koji drugi način je terao sa imanja. Možda je ovo bila prilika. Ona bi mu ponudila skraćenu, pažljivo skrojenu verziju svoje prošlosti, ali samo u pokušaju da napravi pomak sa čovekom od koga je trebala da joj ponovo veruje. „Blizu Yorka.“ „Vi ste iz Yorkshirea.“ „Ne. Kanada.“ Noah je zurio u nju. „Iz kolonija.“ „Tako je. Sad mi se sklonite s puta. Ovo je teško.“ Odgurnula ga je, ali je ipak bio brži. „Tamo ste odrasli na farmi.“ „Da.“ „Jeste li tamo rođeni?“ „Tamo smo sva moja braća i ja rođeni.“ „Vaša braća? Rekli ste da imate samo jednog.“ Reči su mu bile presvučene sumnjom. Elise je sklopila oči, psujući sebe jer se izletela. „Moj najstariji brat je umro. Samo je Alex ostao.“ Osećaj tuge ju je uhvatio nespremnom i ujela se za obraz. Možda je okruženje probudilo stare, srećne uspomene iz detinjstva, gorko – slatke, sada kao podsetnik na toliki gubitak. Njena braća su bila njen svet – odgajali su je od smrti njihovih roditelja, kad je imala šest godina. „Alex i Jonathon su obojica bili vojnici. Treći Yorkširski puk pod komandom majora Williama Allena. Jonathon je bio ubijen u odbrani Yorka.“ Nije znala zašto se osetila prisiljenom da objasni to, umesto da podseti sebe da je umro boreći se za nešto u šta su svi verovali. Alex se borio pored njega kad je poginuo. Sve do današnjeg dana, nije govorio o tome što se desilo na bojnom polju. Elise je takođe bila tamo tog dana, iako joj nikada nisu dodelili jaknu niti pantalone puka. I kao i uvek, bila je duh, njeni nadređeni su je slali duboko u neprijateljske teritorije da pronađe njihove trupe, posmatra ih i prikuplja informacije o njihovom kretanju, pozicijama i mogućnostima. Informacije koje, na kraju, nisu pomogle da se spase njen brat. „Žao mi je,“ Noah reče, rečima koje su zvučale kruto, kao da bi i najmanji znak saosećanja i sažaljenja uništilo njegovu odlučnost da je drži na distanci. Elise je samo klimnula glavom i sagnula je pred njim nastavljajući prema kući. „Da li ste zbog toga napustili svoju farmu?“ Elise se momentalno prisetila ugljenisane drvene građe i ruševina koje se dime. „Tamo više nije postojala farma. Nakon što su se Britanci povukli, Amerikanci su razorili zgrade, zaklali životinje i spalili voćnjake.“ Videla je Noaha kako gleda unaokolo kao da je zamišljao kako bi izgledalo da se vrati kući nakon dužeg vremena i pronađe sve što je sagradio uništeno. „Žao mi je,“ rekao je ponovo. „Zašto ste došli u London?“ Noah je ponovo stao pred nju i bila je prisiljena da stane.


Zato što je policija ostala kad su se britanski vojnici povukli i nije ostalo ništa u Yorku osim opasnosti. Ljuti američki oficiri su tražili izgovore da kazne one koji su ostali lojalni Kruni. Nije bila sigurna da li joj je bilo uopšte prijatno u kom smeru su krenula ova pitanja. „Zbog pozorišta.“ To je bio prigodno lakomisleno i varljivo. Ali delom tačno. „Pozorišta?“ „Da. Honorarno radim kao glumica u pozorištu Royal u Drury Laneu. Kada nisam previše zauzeta nalazeći nestale vojvode, naravno.“ Okrznula ga je i nastavila hodati prema kući. „Vi ste glumica?“ Bio je sad pored nje i zvučao neubeđeno. Mogao je shvatiti to kako je želeo. Ali bolje nepoverljiv nego ljut. „Ponekad.“ Ponovo je bolje prihvatila drške pazeći da ne prospe mleko. „Pa to objašnjava mnogo,“ promrmljao je ispod glasa. Elise se zaustavi naglo. „Šta bi to trebalo da znači?“ pitala ga je. „Prilično ste uspešni u obmanjivanju ljudi. Mene ste obmanuli od samog početka. Sve ste nas obmanuli.“ Elise je spustila kofe i stavila ruke na kukove, a bes se skupljao u njoj na samu pomisao da se sve što se desilo od kad se našla na onom Nottinghamskom mostu juče bilo deo đavolske spletke. „Mislite da sam sredila da dojašem u Nottingham i sačuvam dečaka kako bi popločala put ka Vama? Mislite da mi je zadovoljstvo što sam baš ja osoba koja Vam je dovela prošlost u Vaš veoma mirni život ovde?“ Noah je ćutao i da joj je život zavisio od toga, nije mogla da mu iščita izraz lica. „Postoji nešto što se nauči kad si glumica,“ Elise reče. „Svako veče staneš na tu pozornicu. Svako veče se pretvaraš da si neko ko nisi. Ali na kraju se spuštaju zavese, tvoja publika ode kući i kostimi i šminka se skidaju.“ Pogledala ga je. „Niko se ne može doveka pretvarati da je neko drugi.“ „Ne pretvaram se, ako na to aludirate.“ Njegovo lice je poprimilo ljutiti izraz. „Čovek kojeg ste došli pronaći više ne postoji.“ Elise odmahnu glavom. „Više nemate deset godina, Vaša Milosti,“ reče, namerno koristeći njegovu titulu. „Vi ste vojvoda, sviđalo Vam se to ili ne. Vi ste čovek sa bogatstvom i moći pod vrhovima prstiju ako se odlučite da ih koristite. Ali najvažnije, Vi ste čovek sa sestrom i majkom koje ga mnogo trebaju.“ Videla je tračak besa u njegovim očima. „Da li to preispitujete moju čast?“ Elise mu se približila korak bliže, odbijajući da bude zastrašena njegovim gnevom. I dobro je da ovo razjašnjavaju, stojeći na stazi između štale i kuće gde nije bilo svedoka osim šačice vrabaca. „Ne sumnjam u Vašu čast. Samo iznosim činjenice.“ „Činjenice,“ ponovio je izvijajući usnu. „Nemate pojma o kakvim činjenicama govorite.“ „Onda mi recite.“ Skrenuo je pogled pa ga vratio na nju, a bes mu se oslikavao na obrazima. „Da Vam kažem? Tek tako?“ „To bi bio početak. Biću od daleko veće pomoći ako bih potpuno razumela sa čime bih se mogli susresti kad se vratimo u London.“


„Isuse. Ne postojimo mi. Vi… nervi...“ Odlutao je, tražeći reči i sudeći po njegovom izrazu, Elise nije sumnjala da neće biti prijatne kad ih pronađe. „Vaša sestra me je preklinjala da Vas nađem,“ reče, sasekavši šta god je hteo reći. „I jesam. Neću se izvinjavati jer sam radila svoj posao. Niste jedini koji imate stvari u prošlosti koje biste najradije zaboravili. Niste jedini koji je morao raditi svašta da bi preživeo.“ Postojao je deo nje koji ju je upozoravao da prestane, da ga jednostavno ostavi tu samog i pusti Noahu Ellerya da misli o njoj šta poželi. Sve dok je posao odrađen, ostalo nije bitno. Samo što, shvatila je sa malom zaprepašćenosti, da joj je bilo bitno. Bilo joj je veoma stalo šta je mislio o njoj. Stalo joj je do njega. Prokletstvo. Ublažila je ton. „Nisam Vam neprijatelj, mada mogu razumeti da se tako sada čini. Uz Vas sam, ne protiv Vas.“ „Stvarno?“ Bilo je oštrine u njegovim rečima. „Jeste li to pokušavali da dokažete u ružičnjaku? Da ste uz mene?“ Osetila je kako joj se vrelina kretala ka licu. „Ne. To nije –“ „Nije šta? Još jedna stvar za koju ne osećate da se trebate izviniti?“ „Ono što se desilo sinoć među nama je bilo… savršeno. Bar na trenutak.“ Gledala ga je, stojeći toliko blizu da je mogla videti zelene mrlje u zenicama. „Tako da ne, neću se izvinjavati zbog toga.“ Trepnuo je, izraz lica mu se promenio kao da je iznenada i sam shvatio koliko su bili blizu. Ipak, nijedno se nije pomerilo. Elise je osećala kako joj puls kola venama, bolnu žudnju koja je potpaljivala i obuzimala joj telo. Pokušala je da taj osećaj suzbije, ali je bilo isuviše kasno, zdrav razum i inteligencija su isparili od tolike vreline. Skupila je ruke u tkaninu njenih skuta da bi se sprečila da ga dodirne. Kosa mu je bila opuštena i padala preko ušiju i čela i molila da njeni prsti prođu kroz nju. Snažna vilica je bila prekrivena jednodnevnom bradom, izazivajući je da oseti njenu teksturu. Uz kragnu njegove košulje je bila oštra ivica i navodila ju je da palcem pređe preko nje, a zatim preko tamne kože ispod nje i preko njegove – „Još nešto?“ Noah upita hrapavo. „Oprostite?“ Dragi Bože, bila je beznadežna. Nije mogla čak ni da se seti o čemu su razgovarali. Nakon svega, nakon svih predavanja i striktnih podsetnika samoj sebi, nakon pažljivo obrađene i učvršćene svoje odlučnosti, čim je blizu ovog čoveka, njen razum se rasprši na tinjajuću gomilu pepela. Nikada nije želela muškarca onako kako je želela ovoga. „Da li postoji još nešto zbog čega ne želite da se izvinite? Elise ga je pogledala, shvatajući da je uzdrmanost besom izbledela s njegovog lica potpuno i bila zamenjena sa nečim daleko opasnijim. Njegov zadimljeni pogled je uhvatio i držao njen, i bilo je napete žudnje koju je videla u ružičnjaku, želju i potrebu koja je njena kolena pretvorila u tečnost i utrobu u vatru. Ni on nije bio imun kao ni ona od onoga što se budilo među njima. Bezobzirna glad je kolala kroz nju, sad svakim damarom njenog srca.


„Da,“ rekla je. „Neću se izvinjavati zbog ovoga.“ I poljubila ga je. Bilo je to požureno zadovoljenje, očajnička potreba da dokaže da je ono što se desilo u bašti bilo savršeno. I ispravno. I neizbežno. I mislila je da će ovaj poljubac biti brz, kratko utaženje žeđi koja verovatno nikada neće biti zaista utažena. Samo što se njegova ruka podigla i uhvatila stražnju stranu njenog vrata i onda joj je uzvraćao poljubac, i koje god da je imala niti kontrole i uzdržanosti za koje se držala su isparile. Obmotala je ruke oko njegovog vrata, prste uvijajući oko razbarušenih plavih kovrdža koje je žudela da dodirne. Ugrizla mu je donju usnu pre nego što je pustila usnama da putuju linijom njegove grube vilice, nalazeći onu tačku na njegovom grlu gde je mogla da oseti kako mu srce lupa. Imao je ukus soli i vreline i muškarca, i pustila je rukama da padnu, klizeći pod njegov kaput i preko platna njegove košulje. Njene ruke su lutale preko njegovih grudi i po njegovim ramenima, preko svakog grebena čeličnih mišića definisanih pod njenim dodirom. Zasiktao joj je na uvo pre nego što mu je ruka na njenom potiljku navela njene usne da se vrate njegovim, i ustima nasrnuo snažno na njena ponovo. Slobodnom rukom je klizio niz njenu kičmu i zadnjicu, privlačeći je bliže. Opkoračila mu je jednu od butina, suknje su se joj se uvile oko nogu i bila je nemoćna da se pomeri. Nije da je želela da to uradi. Osećaj njegovog tela prislonjenog celom dužinom na njeno je bio razarajući. Krao joj je dah, misli, fokus, ostavljajući je samo sa opustošenim mislima i potrebom koja je kolala njenim telom. Načinila je prigušen zvuk frustracije i izvukla krajeve njegove košulje iz pantalona, uvlačeći ruke pod tkaninu i dozvoljavajući im da tumaraju njegovom kožom. Osećala je da drhti pod njenim dodirom, mišići su se trzali pod njenim dodirima kako se pomerao. Ona se pomerila, kruta izbočina njegove erekcije je bila zarobljena pod njenim bokom. Još jedan zvuk frustriranosti se začuo iz njenog grla. Nije postojalo ništa na svetu što ne bi dala da ga ovog trenutka oseti celog na sebi. Celog njega unutar sebe. Noahine ruke su joj uhvatile glavu, držeći je u milosti njegovog ludački talentovanog jezika. Sagnuo je glavu, usnama lutajući s njenih ka udolini njene vilice, a rukama je prelazio preko njenih ključnih kostiju ka ramenima, a zatim ka grudima. Nevoljno se izvila pod njegovim dodirom, svaki nervni završetak njenog tela je zahtevao više. Napao je prevoj njenih grudi, prvo rukama, a zatim ustima, pre nego što su njegovi dlanovi obujmili njihovu tešku punoću kroz materijal njene haljine i palčevima kružio i dražio osetljive vrhove bradavica. Glavu je izvila unazad malo, butinama stiskajući tvrdoću njegove butine dok joj je telo tražilo oslobađanje. Bila je mokra i bolna i negde je izgubila kontrolu u onome što je započela, ali je odavno prešla tačku gde ju je bilo briga. Malo se pomerio i ruke spustio na njen struk, privlačeći je jače na čeličnu dužinu svoje butine. Nije bila sposobna ni za šta osim da se opija osećajem ovog čoveka oko nje i pod njom. Dah mu je bio hrapav i nejednak. Bila je neizmerno zadovoljna saznanjem da ga je njen dodir kompletno obuzeo kao što je nju njegov. „Noah,“ uspela je da šapne, nesigurna da li je to bila molba ili upozorenje.


Kao da mu je njen glas ušao u lobanju, zabacio je glavu i opsovao meko. Nek joj sveci pomognu, bila je u nevolji. Njen svet je bio uzdrman od zadovoljstva koje je pronašla u rukama ovog čoveka dok su se pipali i nespretno rukovali odećom poput omamljenih adolescenata. Nije mogla ni da zamisli kako bi bilo odvesti ovog čoveka u svoj krevet i dozvoliti mu da joj radi šta god poželi. Noah je upasavao krajeve svoje košulje u pantalone, nepravilnih pokreta. Stao je. Oči su mu potražile njene, želju je prekrila zbunjenost. „Ne razumem šta mi radiš?“ „Onda nas je dvoje,“ odgovorila je nežno. Osećaj žaljenja u samoprekora se obrušio na nju u trenutku kad se odmakla. Nikad nije pustila da joj kontrola ovako daleko izmakne. „Ali šta god da je u pitanju, ne menja ništa.“


Deveto poglavlje

Izgubio je razum. Ovoga puta stvarno. Noah bi to možda našao smešnim da mu se život nije urušavao pod nogama. Zamahivao je sekirom više no što je bilo potrebno, i još jedna cepanica se raspolovila pod oštricom, mali delovi se raštrkaše pod silinom. Ostavio ih je tu da leže, među hiljadama sličnih delova i dohvatio novu cepanicu, nameštajući je na široki panj. Ponovo je zamahnuo sekirom, mišići su mu vrištali protestno, ali je zanemarivao bol. Prigrlio ga, čak. Trebao je nešto nepromišljeno, nešto da odnese kakvo god bilo to ludilo koje ga je uhvatilo od kad je izvukao prelepu ženu iz reke Leen. Otišao je do štale jutros, uveren da je imao čvrst stav povodom onoga što je morao uraditi, odlučan da će videti Elise DeVries bezbedno daleko od njegove farme. Dalje od njega. Samo što… Samo što se nekako našao ljubeći je ponovo. I ne samo ljubeći je. Želeći je takvim intenzitetom koji je prkosio razumu. Ignorišući sve što ju je zapravo i dovelo u njegov život. Ne razumem šta mi radiš. Izbrbljao je tu istinu dok mu je um još uvek bio usporen i omamljen požudom. Bila je poput zavisnosti, nešto čemu je bio nemoćan da odoli, čak iako je shvatao koliko je bila opasna. Nikad nije iskusio takvo nešto pre, i uznemirilo ga je neopisivo. Twack. Još jedna cepanica je pala pod njegovom oštricom. Čak je i sam mogao da oseti vrelu krv i kako mu se prepone ukrućuju misleći o njoj. Misleći o njenim raskošnim oblinama, njenim pametnim ustima, kako se činilo da zna kako da ga dodirne na način na koji je želeo. Nije bila stidljiva, niti je bilo tragova kukavičluka i lukavstva. Bila je žena koja je tačno znala šta želi, a to ga je uzbuđivalo neizmerno. A tu su i bile njene reči za koje se nije želeo uhvatiti. Uz Vas sam, ne protiv Vas. Pa, i nije bila, zar ne? Samo njeno prisustvo je pretilo svemu što je izgradio. Ipak duboko u sebi, da li je Noah zaista verovao da će njegova prošlost ostati zakopana zauvek? Da li je zaista očekivao da ga niko nikad neće prepoznati? Govoreno mu je još od najranijeg doba da je pljunuta slika svoga oca. Bilo je verovatno da je vreme samo naglasilo sličnost. A postoji sigurno velika količina sreće da ga do sada niko nije prepoznao. Ili, u najmanju ruku, što ga nije pitao za poreklo. Da, možda je izbegavao prepune konake gde su putnici iz Londona opijali, ali ukoliko nisi potpuni pustinjak, bilo je nemoguće u potpunosti izbeći strance. Kad je Noah napustio za svagda London, nije mnogo razmišljao o dalekoj budućnosti, osim da želi da ostane nevidljiv i ostane relativno blizu Abigail tako da


je može nadgledati neprimećeno. Jednom kad se ovde nastanio, dani su se pretvorili u nedelje pa onda mesece pa zatim godine, i Noah je dozvolio vremenu da mu stvori iluziju o bezbednosti. Ali to je bilo samo to zapravo. Iluzija. I možda bi trebalo da zahvali Elise DeVries koja se pojavila na njegovom pragu i nije Tragač ili sudija za prekršaje. Što nije značilo da će ići igde blizu Londona. Bez obzira na priču koju mu servira. „Očekujete zimu ranije?“ Gospođa Pritchard je stajala na uglu kuće, ruku na bujnim bokovima odmeravajući haos oko njega od one uredne gomile cepanica koje su čekale da se iscepaju. Noah dohvati još jednu cepanicu iz splasnute gomile i postavio je na panj. Znoj mu je ulazio u oči, a košulja mu je bila zalepljena za telo. Twack. „Treba se to obaviti pre ili kasnije,“ promrmlja. „Drva će se brže osušiti ovako.“ „Mmm-hmm.“ Njena sumnjičavost je bila glasna i jasna. Noah je izbegavao da pogleda u svoju domaćicu. Umesto toga je posegnuo za još jednom cepanicom i ispustio je na panj. Pogledao je u prstenove koji su bili vidljivi na panju gde je duga sekira odvojila stablo. Išli su u krug i u krug, postajući sve manji i manji kako su se približavali sredini. Baš kao i njegove misli, gomilale su se u nerazrešive krugove, ne vodeći se nikakvom logikom. „Imam sestru,“ rekao je iznenada, naslanjajući se na dršku sekire i zureći dole u udubljenja i proreze koji su prekrivali površinu panja. Nije znao zašto je to rekao. Osim što je Abigail bila jedina njegova bol. Bilo je čudno, koliko mu je nedostajao neko ko toliko dugo nije bio tu. I govoreći o njoj naglas najednom ju je učinilo bližom. „Imate?“ Mogao je čuti iznenađenje u domaćicinom glasu. „Živi u Derbyu. Sa svojim mužem i decom.“ „Vi ste ujak.“ Sad je gospođa Pritchard zvučala oduševljeno. „Jesam.“ Pogodilo je Noaha to što nije razmišljao zaista o tome na taj način. Da nikad nije zaista razmišljao kakva su bila Abigailina deca. Da li su bila nežna i darežljiva kao što je ona bila kao mala. Još jedan sloj krivice ga je prekrio poput tamne ugljene prašine. Noah je proveo toliko vremena fokusiran na svoj život, na održavanje i zaštitu svoje nove, savršene stvarnosti, da mu je to dalo premalo vremena da razmisli o njenoj, čuvao je misao da je bila zadovoljna. „Treba joj moja pomoć. Mojoj sestri, mislim.“ „Pa kada krećete?“ Noah podiže pogled. „Zbog čega mislite da idem?“ Gospođa Pritchard se namršti. „Ona je Vaša sestra.“ „Nisam je video veoma dugo.“ „Pa?“ Njegova domaćica je počela zvučati poput Elise. „Želi da dođem u London.“ Gospođa Pritchard uzdahnu duboko. „Ukoliko ste zabrinuti zbog farme, nemojte biti. Tu sam ja i Carterova dva najmlađa momka uvek traže neki posao. Bili su od izvrsne pomoći za vreme prošlogodišnje žetve.“


„Nisam zabrinut zbog farme.“ Farma je bila poslednja stvar o kojoj se brinuo. „Onda oko čega brinete?“ Svega ostalog. Ali ništa što bi mogao reći gospođi Pritchard. Ništa što bi odnelo prokletu krivicu koja je rasla od trenutka kad je Elise izustila reči Abigail Vas treba. „Ona je Vaša sestra,“ njegova domaćica je čvrsto ponovila, dodajući još krivice na njegovu odveć znatnu gomilu. „Znate šta treba da uradite. Ništa drugo zapravo nije važno.“ „Nije baš tako jednostavno.“ „Samo ako izaberete da ga zakomplikujete.“ Noah se nasmeja podrugljivo u tišini. Ništa on nije odabrao. Komplikovano je odabrano u njegovo ime. Komplikovano je bilo pokrenuto onog dana kada su njegovi roditelji odlučili da ga prokrijumčare iz svoje kuće u kola sa rešetkama. „Možda,“ rekao je, samo da ne bi morao da se raspravlja. Izvukao je sekiru iz panja i podigao je iznad glave. „Da li Vam je Vaša sestra ikad pomogla kad je Vama bilo potrebna pomoć?“ Thunk. Sekira je nespretno skliznula sa cepanice, a drvo je tupo udarilo o zemlju. Uspomene o prkosnoj devojčici sa kikicama i kecelji su skliznule u njegov um. Abigail je bila njegov najveći šampion i njegov najhrabriji branitelj. Barem dok nije dovoljno porastao da sam bije svoje bitke. A onda ga je naučila kako da se bori pametno, a kako prljavo. Noah je šutnuo palu cepanicu na stranu i zabio oštricu sekire ponovo u panj frustrirano. „Da li ovo – što uključuje Vašu sestru – ima veze sa gospođicom DeVries?“ domaćica je upitala. „Da. Ne. Na neki način.“ Obrisao je lice rukavom, ne znajući ni odakle da počne kad bi morao da pruži dalje objašnjenje. „Mislim da mi morate reći šta se to tačno dešava.“ „Kako to mislite?“ Bio je to patetičan način da odugovlači. „Da li me smatrate praznoglavom, gospodine Lawson?“ Gospođa Pritchard je pitala, mada nije bilo otrova u njenim rečima. „Ne.“ Pročistio je grlo. „Naravno da ne.“ „Sa Vama sam već deset godina, gospodine Lawson. Deset godina, i za tih deset godina nikada Vas nisam čula da ste pomenuli sestru. Ili majku, ili oca. Ili dom iz detinjstva, uopšte. Mislite da nisam nikada primetila? Nikada se pitala?“ „Ali nikada me niste pitali.“ „Zato što nikada nije bilo bitno. Sve do sada, koliko mi se čini.“ „Komplikovano je.“ „Da, stalno to govorite. I sada ste ovde cepajući drva kao sumanut, izbegavajući gospođicu DeVries i najverovatnije ćete sebi izazvati infarkt pre nego što rešite što se treba rešiti.“ Noah je prešao rukama kroz oznojenu kosu. „Pokušao sam razgovarati sa El gospođicom DeVries. Odbija da posluša razum.“ To, i činilo se da nije mogao


skloniti ruke s nje. Što je bio potpuno drugačiji kotao nerazumnog. I neprihvatljivog. „Ona će se vratiti u London uskoro.“ Sama. Gospođa Pritchard je prekrstila ruke preko svojih bujnih grudi. „Jeli ona u opasnosti? Vaša sestra?“ Noah odmahnu glavom. Da je to slučaj, bio bi već na pola puta ka Londonu i dođavola s posledicama. „Ne. Ona je dobro.“ „Jeste li Vi u nekoj vrsti opasnosti?“ „Šta? Zašto biste pomislili takvo što?“ Noah je zurio u gospođu Pritchard. „Gospođica DeVries me je pitala da li sam primetila nešto čudno u poslednje vreme.“ Bilo je brige na njenom licu sada. „Želela je da zna da li je bilo stranaca koji su svraćali, ikoga da pita za Vas ili nekog drugog čoveka po imenu Noah. Bilo koga da li sam primetila nepoznatog u gradu ili da je neko od žitelja primetio.“ „Kad Vas je to pitala?“ „Jutros. Kad je pravila džem.“ „Šta?“ Nije bio siguran šta ga je više uznemirilo – što je Elise uznemirila njegovu domaćicu sa svojim urnebesnim pitanjima ili što nije imala nikakvu nameru da ode. „Gde je ona sada?“ pitao je. Gospođa Pritchard slegnu ramenima. „Ne znam. Ali se jeste presvukla u onu odvratnu košulju i one pantalone koji su se sušili u njenoj sobi i otišla.“ „Otišla kuda?“ Pogled gospođe Pritchard je od namrštenog prešao u namrgođeni. „Ne znam gospodine Lawson. Nisam ja ona koja joj je davala ruže juče u bašti pa je ignorisala sledećeg dana.“

Noah je prokrčio svoj put u tamni enterijer štale, puštajući oči da se prilagode svetlu. U uglu je i dalje ležala Eliseina torba gde ju je ranije ostavio. Bizarna mešavina olakšanja i iznerviranosti je prošla kroz njega. Pogledao je ka zidu i primetio da su uzde njene kobile i dalje visile na svojoj kuki, pored njenog sedla. Kuda god da je otišla, nije otišla daleko. Pogled mu se vratio na mesto gde je ležala torba. Teške kopče su se presijavale tupo na svetlosti, vireći ispod nauljene tkanine. Sledio se. Njena puška je nestala. Gde je dođavola ta žena otišla? Izjurio je iz pozadine štale, puštajući očima da lutaju pašnjacima koji su se pružali čak dole do drveća. U daljini pokret mu je zapao za oko – poznato mahanje repom i nakrivljeni hod. Pas je podigao glavu i omirisao vazduh, a zatim uz lavež, nestao među drvećem. Kog je đavola Square tražio pored reke? Da li je tamo Elise otišla? Da li je uvrtela sebi u glavu da ode u lov nakon što je napravila džem i pomuzla njegove krave? Ne bi ga iznenadilo, ali prokletstvo, ovo mora prestati. Pre no što je razmislio, koračao je ka gustom grebenu drveća. Šta god


da je ta žena radila, nije bilo ništa dobro. Trebao ju je na njenom konju i na putu za London, ne da luta po njegovom posedu i preti njegovom zdravom razumu. Došao je do kraja drvoreda i zastao. Vetar je bio jak danas i lišće je igralo nad njegovom glavom, grane glogova i breza klepetale i lelujale se. Ušao je u šumu i kako je išao dublje, zvuk je postajao zaglušujući, a veći, deblji hrastovi su širili svoje krošnje i pravili gusti baldahin iznad. Pratio je jedan od mnogih tragova jelena, ali nije bilo traga Elise. Ni znaka od Squarea takođe. Nastavio je. Sunčeva svetlost je nestala, šuma je postala tamna i hladna, mada ništa od toga nije doticalo Noahu. Dolazio je ovde često samo da bi stajao u miru i tišini. Grane su bile debele, drevni trupci su se uvijali i zapetljavali, i sam vazduh je šaputao o magiji i legendama kojima su ove šume obilovale. Ali danas je šuma bila tiha. Suviše tiha. Nešto nije bilo u redu. Veoma polako je Noah izvukao svoj lovački nož iz korica na prsluku. „Ne bi trebalo da ste ovde sami.“ Noah se okrenuo, svaki mišić na telu mu se napeo, a nož je usmerio u instiktivnom luku. Elise nije stajala ni tri koraka od njega, oči su joj preletele preko njegovog noža na kratko da bi se vratile na njegovo lice. „Taj nož bi bio beskoristan ako bi imali pištolje.“ Zaista je bila obučena ponovo u košulju i pantalone, a izbledeo i iznošen plavi kaput nekog vojničkog porekla je bio zakopčan preko njenog torza. Kosa joj je bila pozadi vezana snažno dalje od lica i potpuno prekrivena pohabanom kapom. Bio je skup torbica preko njenog struka i grudi, a njena puška se ljuljala na prevoju njene ruke. Da je nije čuo da govori, zamenio bi je za mlađanog vojnika. Jedva ju je prepoznao. I nije izgledala uopšte poput žene koja je bila nagnuta nad kofom mleka jutros. Žena koja ga je gledala sa željom, a onda ga bezumno ljubila na sred staze. Ova Elise je izgledala grubo, daleko i... opasno. „Odakle si se dođavola stvorila?“ zahtevao je, kad bi samo mogao da prikrije zvuk svog srca koje lupa u njegovim ušima. Elise naglo pokaza na grane masivnog hrasta nad njima. Noah je sebe naterao da udahne duboko i zarobi joj pogled. „A šta si samo mislila da radiš?“ režao je kroz stisnute zube. „Ljuljati se na drveću tražeći svojeg unutrašnjeg Robina Hooda?“ Elise pokaza na šumu oko njih. „Izviđala sam.“ „Ne možete biti ozbiljni.“ Naterao se da mu pogled ostane na njoj, a ne da odluta da bi ispitao svoje okruženje. Nije želeo da prihvati apsurdnost takvog pojma. Nije mogao – nije želeo da poveruje laskavosti koju je prodavala. Elise ga je samo posmatrala, njene oči boje lešnika poput zatamnjene karamele u senkama šume. „Mogla sam Vam prerezati grlo. Ili Vas upucati. Morate biti pažljiviji.“ Noah je pustio da se njegova iritacija vidi. „Prvo, nisam siguran zašto ovo moram reći ponovo, ali sam savršeno sposoban da se čuvam. Drugo, morate mi prestati


predlagati drugačije. Ne samo da ste uzbunili moju domaćicu, nego ste nastavili sa navodima da sam bespomoćan što je prokleto uvredljivo. Svaki drugi čovek bi zahtevao dvoboj pištoljima u zoru.“ „I bilo koji drugi čovek bi izgubio.“ Puška je i dalje bila čvrsto u njenim rukama. „I nikada nisam rekla da ste bespomoćni.“ „Jeste li uvek tako arogantni?“ „Više mi se sviđa vešta. I da se zna, dvoboji su za glupane. Uvek postoje svedoci, teren i uslovi nisu uvek optimalni i mnoštvo pištolja za dvoboje su nepouzdani. I u preciznosti i u izvedbi. Postoje mnogi načini da se reše takve situacije. Mogu Vam ponuditi da imate veći izbor ako biste se našli u takvim okolnostima u budućnosti.“ Ovo poslednje je izrečeno hladnom otuđenošću da je mali drhtaj jurnuo duž Noahine kičme. „Šta, poput noževa i lanaca?“ pitao je nemarno, pokušavajući da zamaskira njegovu iznenadnu uznemirenost. Nije želeo da zamisli kakav „drugačiji izbor“ bi to zahtevalo, niti je želeo da prihvati da bi budućnost sa njima dvoma postojala. „Nisam baš to imala na umu.“ Procenjivala ga je jedan poduži trenutak. „Upoznati ste sa uličnim tučama.“ To je bila činjenica više nego pitanje. Oči su joj prešle preko noža u njegovoj ruci ponovo. „Najviše Vam je prijatno sa oštricom u blizini. I verujem da ste prilično… vični.“ Ponovo izjava, ali ova ju je izgleda zadovoljila. Noah oseti kako mu se vilica stiska. „Mi nećemo voditi ovaj razgovor.“ Vratio je u korice nož namerno i na peti se okrenuo, odlazeći nazad stazom ka kući probijajući se kroz gusto lišće. „I još jedna stvar,“ dobacio je preko ramena, pokušavajući da dostigne hladnokrvnost koju nije osećao: „Želim da se klonite moje kuhinje.“ Razgrnuo je grane s puta i čekao na pobijanje njegove naredbe za koju je bio siguran da će uslediti. Samo što nije usledilo. Umesto toga iza sebe je čuo zvuk veverica i uzbuđeni zov ptica. Zaustavio se i okrenuo i video… ništa. Kao da je Elise iščezla u vazduhu. Razgledao je po granama iznad svoje glave, ali ništa osim ponekog lista se nije pomerilo. „Elise?“ rekao je u prostor oko sebe, osećajući se budalasto i ne malo uznemireno. „Držaću se van Vaše kuhinje ukoliko se Vi držite podalje od ove šume. Nije bezbedna. Bar ne za sada.“ Noah je umalo iskočio iz svoje kože. Okrenuo se i našao Elise kako stoji na stazi, nekako se našla ispred njega. „Prokletstvo,“ opsova. „Prestanite da mi se šunjate tako.“ Bila je poput fantoma u ovoj prokletoj šumi. „Bolje ja nego neko drugi. Pokušavam da se postaram da kad se vratite u London, to ne bude u borovoj kutiji. Niste ni od kakve koristi ni meni ni svojoj sestri u borovini.“ Noah podiže ruke. „Vaš rođak je unajmio –“ „Moj rođak ne bi znao da unajmi pešaka, a kamo li ubicu,“ Noah viknu na nju.


„A kako Vi to znate? Kada ste poslednji put razgovarali sa Vašim rođakom?“ Elise ga je posmatrala ravnodušno. „Je li to bilo pre ili nakon što je odrastao i prokockao sav novac koji je imao? Da li je to pre ili nakon što se našao u dugovima prema ljudima koji predugo pamte, ali su prekratko strpljivi?“ Da je Francis izgubio novac na kocki nije bilo iznenađujuće. Nikad nije bio nešto bistar kao dečak. Mada je nadoknađivao sve čistom pakosti. On je bio onaj tip koji je uživao u čupanju krila leptirima i bockajući oči žabama. Ali da ode daleko kao što je ona govorila… Noah ju je gledao mrko. „To nije poenta. Francis je oduvek bio okrutan, ali –“ „Ali sada više nije dete. Sada je očajan. A očajni ljudi su opasni ljudi.“ „Recite mi kako ste tačno došli do takve informacije. Da je Francis Ellery unajmio ljude da me ubiju.“ Eliseino lice je palo. „To nije bitno –“ Noah se glasno nasmejao. „Kao što sam i mislio.“ „Da li insinuirate da izmišljam sve ovo?“ Elise je pitala, s rumenilom na obrazima. „Da li ste sreli te ljude?“ pitao je. „Koje?“ „Te takozvane ubice koji su mi na tragu?“ Elise je stisnula svoje usne. „Ne.“ „Znate njihova imena? Koliko su plaćeni?“ „Ne, ali –“ „Ali ništa. Nemate ništa.“ Njene predivne oči su postale prorezi. „Imam mnogo više od ništa. Imam vojvodu od Ashlanda koji stoji predamnom –“ „Ne. Želim. Titulu.“ Grizao je kroz svaku reč. „Nije me uopšte briga da li želite da budete siromah ili prokleti kralj Engleske kad dođe do toga, Vaša Milosti.“ Bilo je oštrine u njenom glasu koju nije zanemario. „Ali me jeste briga ako iz gluposti poginete zbog toga. I briga me je što imate sestru i majku kojima je potrebna Vaša pomoć. Moj posao je da se postaram da je one dobiju na ovaj ili onaj način.“ Krivica koja se toliko dugo krčkala u njemu, pokrenula je uspomene o strahu i smrti, te se izbrbljao u besu. „Da sam i pomislio da je Abigail u ikakvoj opasnosti, ne bi postojala ta sila koja bi me sprečila da dođem do nje. Ali nije.“ „To se ne može reći za Vašu majku.“ Noah se okrenuo, svaki mišić mu se napeo na telu, a ledeno hladan drhtaj mu je prošao kostima. Bilo je pogrešno, znao je, da oseća toliku mržnju i ozlojeđenost prema nekome toliko dugo. Bolji čovek bi oprostio svojoj majci njenu izdaju i napuštanje. Bolji čovek bi oprostio, ili bar pokušao da zaboravi posledice tog napuštanja. Ali on nije mogao da uradi ništa od toga. Nije bio bolji čovek. „To nije moja stvar,“ zasiktao je. „Vi niste čovek koji dopušta da drugi pate.“ Elisein glas se podiže. Noah se trgnu. „Ne poznajete me gospođice DeVries. Nemate ni ideju šta bih ili ne bih uradio.“


„Znam –“ „Vi… ništa… Vi ne znate ništa.“ Njegova krv je vrila kroz njega, emocije mu otežavale razmišljanje, bilo je teško disati. „Znam dovoljno da znam da ne biste ostavili svoju majku u Bedlamu.“ „Tamo je ona mene ostavila kad sam imao deset godina!“ Tišina se teško rasula po završetku tih reči. Tišina koja je disala sa šumom oko njega, odzvanjala pod baldahinom posrebrenog lišća iznad njih. Na bokovima su Noahine šake bile savijene u pesnice, iako kajanje koje je očekivao nakon svog priznanja nije stiglo. Zapravo je postojao nemerljiv, čak i neobjašnjiv osećaj olakšanja. Njegovo priznanje, njegovo oslobađanje od te tajne ovoj ženi je bilo nepromišljeno i nespretno i potpuno nedokučivo. Nije mogao da počne objašnjavati zašto je rekao Elise DeVries nešto što nije čak ni John Barr znao. Možda jer je i sama čuvala toliko svojih tajni. Možda je njegov pristup bio poput pukotine na brani gde je mirno istakanje istine grizlo ivice dok istinitost nije raspršila sve laži i tajne, ostavljajući ga ogoljenog. Možda ne usvojena potreba da ima još jednu dušu na ovoj zemlji kojoj bi otkrio pravog sebe. Ali koji god bio razlog, stojeći ovde, sa drvećem kao jedinim svedocima njegovoj ludosti, Noahu nije bilo žao. Najednom je postao svestan da Elise nije progovorila. Susreo je njen pogled, samo da bi uvideo da ga gleda, ne odajući emocije. Ni užasnutost, ni gađenje, ali najčudnije, ni iznenađenje. „Već ste to znali.“ Reči su mu bile jedva čujni šapat. Izdigla je glavu kao da je to zahtevalo odgovor. „Da. Mislim da jesam.“ „Ja… Vi...“ Noah nije znao šta da kaže na to. „Mislili ste? Da li Vam je Abigail to rekla?“ nekako je rekao. „Abigail ne zna.“ „Hvala Bogu,“ promrmlja. „Niko ne zna gde ste nestali. Samo da ste nestali kao dete sve dok, sve do nedavno, niste smatrani mrtvim.“ „Skoro sam umro na tom mestu,“ rekao je, osećajući se pomalo obamrlim. „Nekoliko puta.“ A mnogo više puta je želeo da umre. Molio se za to. Preklinjao za to. Elise spusti svoju pušku i nasloni je na drvo. Prišla je bliže, tako da je bila ispred njega. Stavila je ruku na njegove grudi, direktno preko njegovog srca, gde je mirno kucalo. „Ali niste.“ Noah spusti glavu. „Nisam mrtav. Ili nisam luđak?“ „Pa, ovo prvo je očigledno. A što se tiče ovog drugog… jeste li? „Jesam li šta?“ „Luđak?“ „Ne,“ izusti. „Dobro, veoma mi je drago da smo to razjasnili.“ Elise je zvučala kao da se smeši, ali se pomalo bojao da je pogleda.


I upravo je uradila istu stvar kao i onda kada je izbrbljao svoje prvo priznanje. Njeno prihvatanje da je pomešao svoje reči. Nekako je sve to uređivala da od nečega zaziranog i užasavajućeg postane nešto… što nije. Nešto što jednostavno jeste tako. Deo njegove prošlosti, deo njega koji nije zasluživao niti više niti manje pažnje od nekog drugog dela. I drugu ruku je podigla i spustila mu na grudi. Mogao je osetiti toplinu njenog dodira kako prožima kroz hladnoću koja se ranije smestila u njegovim kostima. To je bilo jedino što je mogao uraditi da je ne privuče sebi u zagrljaj i zakopa glavu u mekoću njenog vrata i dopusti njenoj snazi da otera sve njegove duhove. A zajedno sa tim je došla i posramljenost. Kad je postao preterano osetljiv? Tako slabašan? Otkad mu je trebala žena da bi pronašao hrabrost i ostao nesalomiv? I to žena koja je imala sopstvene namere sa time. „Ne želim Vaše sažaljenje,“ prošapta, pokušavajući da povrati što god je ostalo od njegovog dostojanstva. Ne sme se ponoviti debakl sa staze od jutros, kad je dozvolio primarnim zahtevima svog tela da izbrišu sve njegove odluke, namere i zdrav razum. „Ne, nisam očekivala da biste,“ odgovorila je. Njene ruke su iznenada skliznule i uhvatile mu lice pre nego što je mogao da se izmakne. Sledio se pre no što je podigao oči ka njoj. Gledala ga je na takvom nivou, intenzivno na njen način, kao da je virila kroz njegovu spoljašnjost i čitala mu dušu. „Imate udela u mom otežavanju i frustraciji u ovom trenutku, ako ćemo iskreno,“ rekla je, mada je to izgovorila sa malim osmehom. „Iako je to jednostavno zbog toga što činite moj posao malo težim i još uvek nismo na putu za London.“ Zastala je. „Ali nikada nećete imati moje sažaljenje. Preživeli nikad nije čovek za žaljenje. To je čovek za poštovanje.“ „Ne mogu se vratiti u London,“ rekao je, želeći da ga razume više od ičega na svetu. Nije se raspravljala niti ga podsetila na Abigail ili njegovu titulu ili na bilo koju stvar koju mu je već predočila. „Zašto?“ Ruke su joj i dalje bile na njegovom licu. „Ja… ubio sam.“ „Ah.“ Nije ustuknula niti se žacnula. Nije bilo ni uzdaha razočarenja, niti senke strepnje. Mada je Noah trebalo da zna bolje. „Reci mi,“ je bilo jedino što je rekla. Odmakao se od nje tad, da je ostao gde je bio, posustao bi pred porivom da je samo poljubi i iskoristi to kao izgovor da zaustavi ovaj razgovor. „Bio sam u Bedlamu pet godina,“ rekao je pokušavajući da odvoji činjenice od emocija koje su bile protkane kroz njih. „Od kad sam imao deset godina dok nisam napunio petnaest.“ Povukao je list sa grma i pratio tanane linije njegove smaragdne površine svojim prstima. „Moj otac je rekao čoveku koji je došao po mene da sam vrtlarev sin i bio sam primljen pod lažnim imenom. Pretpostavljam da bi se poštedelo dostojanstvo naše porodice sve dok se moja sposobnost govora u potpunosti ne obnovi.“ „Šta se desilo kad ste napunili petnaest?“ Elise upita, a on se prisetio koliko je opažala. „Pobegli smo.“


„Vi?“ Noah se prisilio da priča ravnim tonom. „Dečak, Joshua, istih godina kao i ja, koji je bio primljen pre nego što sam ja stigao. Često, tokom godina, oni bi nas okovali zajedno. Kao deo našeg individualnog ozdravljenja, kako su nas uveravali ludi doktori i čuvari, mada Joshua nije imao problema sa govorom. Tu noć kad smo pobegli, bili smo takvi – okovani jedan za drugog. Jednom od čuvara čiji smo bili štićenici se dopao Joshua. Zlostavljao ga je na načine o kojima neću dalje da pričam. Imao je nameru da to ponovi i tu noć, bez obzira na to što smo bili okovani jedan za drugog. Zato što smo bili okovani jedan za drugog. Čovek mi je rekao da posmatram. Rekao mi je da ću možda naučiti nešto pre nego što dođem na red. Nikad nije imao tu priliku.“ Noah je primetio da je iscepkao list u svojoj ruci i pustio deliće da padnu, posmatrajući ih kako padaju na vrhove njegovih čizama. „Uz ključeve, kučkin sin je nosio i nož za pojasom. Sačekao sam dok nije postao… ometen. A onda sam bio brži od njega.“ Spustio je glavu. „I nije mi žao zbog toga. Opet bih to učinio.“ Elise ga je posmatrala u tišini, oči su joj bile u senci kape i u potpunosti nečitljive. „Bilo je i ostalih. Nakon što sam pobegao. Živeo sam na ulicama Londona nakon što sam pobegao, i bilo je onih koji bi me rasporili, ako ništa drugo onda zbog odeće.“ Spustio je opet glavu. „I od njih sam bio brži.“ Tišina se pustila i produžavala, vetar je zviždao kroz grane nad njima pre nego što bi se umirio ponovo. Gavran je zagraktao veoma glasno pre no što se i sam utišao. „Nisam od koristi Abigail ako me uhapse čim se vratim,“ Noah reče, ako ništa drugo bar da razbije tišinu. Elise isturi glavu, ali ostade tiha. „Recite nešto,“ Noah je zatražio. „Zašto Vam je drago što Abigail ne zna ništa o tome šta Vam se događalo kad ste bili dete?“ „Šta?“ To nije očekivao. Očekivao je pritkost, potvrdu da je učinio ono što je bilo potrebno, molbe da ignoriše ikakvu nadolazeću krivicu. Sve stvari koje je Joshua konstantno isticao u mesecima nakon njihovog bekstva. „Mislite da Abigail nije dovoljno snažna da podnese istinu?“ Noah trepnu. „Moja sestra je jedna od najsnažnijih osoba koje poznajem.“ „Zašto je onda držite u neznanju?“ „Zato što ne želim da zna šta sam učinio. Šta sam postao.“ Ta tama je bila njegov teret, ne njen. „Ono što ste postali,“ reče Elise: „Je čovek koji ste trebali postati oduvek. Svaka tragedija, svaka radost, svako dostignuće i svaki promašaj su Vas načinili čovekom koji stoji sada preda mnom. Ne možete se doveka kriti od njega.“ „Ja...“ Noah izusti bespomoćno. „To je razlog zbog kojeg niste videli niti govorili sa sestrom? Zbog čega ste skriveni na farmi u Nottinghamu?“ „Da,“


Elise odmahnu glavom pre no što ga je intenzivno pogledala. „Vaši roditelji su napustili vojvodu od Ashlanda kad je imao deset godina, zato što su pogrešno mislili da je nesposoban. Nesposoban da jednog dana preuzme moć i bogatstvo i odgovornosti i sve ono dobro što bi proizašlo iz tih stvari kad bi to dete izraslo u muškarca. Ne dozvolite da Noah Lawson učini isto. Pođite sa mnom u London. Vaša sestra zaslužuje da zna kakav ste čovek postali.“ „Niste me čuli?“ Noah je konačno pronašao svoj glas. „Uhapsiće me.“ Mrzeo je što je zvučao tako odbrambeno. „Nećete biti uhapšeni. Zahvaljujući taštini Vaših roditelja ili očaju, ili oboje, Noah Ellery nije ni postojao u Bedlamu. Na dalje, stara zgrada i većina spisa više ne postoji. Ako želite da se vratite u London kao vojvoda od Ashlanda, mogu Vas opskrbiti sa veoma zadovoljavajućim objašnjenjem za Vaše predugo odsustvo, zajedno sa svakom potrebnom papirologijom i dokazima.“ Noah je zurio u nju. „Chegarre & Associates je firma sa daleko dosežnim izvorima, Vaša Milosti,“ reče mu Elise. „Predlažem Vam da ih iskoristite.“ Noahini prsti se saviše u pesnice, bledi osećaj nestvarnog je obuhvatio čitav ovaj razgovor. „Ništa od ovoga što sam Vam rekao nije Vas uznemirilo?“ Pitao je grubo. „Zar Vas činjenica da sam ubica nije pokolebala?“ Po prvi put, Elise je sklonila pogled, njena staloženost se polako gubila, senka koja je ličina na žalost je prešla preko njenog lica. „Ne.“ „Kako možete to reći?“ „Zato što razumem da ono što ste morali učiniti niste Vi.“ Stajala je ukrućeno i sa momentalnom spoznajom, Noah je shvatio da vojnička odeća nije maska. Puška koju je nosila nije pozorišni rekvizit. Ništa osim progonjenog pogleda nije joj prešlo preko lica. Vojnik pred njim je bio deo nje. „Vi znate kako to izgleda. Ubiti.“ „Da.“ Bilo je jedva čujno. „Bili ste strelac.“ To nije bila nepoznanica. Noah je čuo priče iz Waterlooa o ženama koje su pratile svoje muževe u bitke i borile se uz njih. Nije mogao ni zamisliti da su kolonijalne armije bile išta drugačije. „Ne. Bila sam tragač, što je zahtevalo da nalazim američke trupe i oružje i izveštavam o njihovim kretnjama i brojnosti.“ Izučavala je šumu i Noah se prisetio kako je lako nestala na ovakvom terenu. „I sama sam činila šta god je bilo potrebno da bih preživela da vidim sledeći izlazak Sunca.“ Bila je bleđa nego što ju je ikad video, očiju fiksiranih iznutra na nešto što je samo ona mogla videti. Ali u glasu joj je mogao čuti istu notu očaja i pustoši koja mu je bila toliko poznata. Razumela je kako je biti gurnut u situacije gde su samo dva ishoda. Ubij ili budi ubijen. Noah se onda pokrenuo, stajući pred nju, prstima obujmivši njenu vilicu i bez razmišljanja šta radi, poljubio je. U kratkom, nežnom poljupcu, ponudio joj je isto što je i ona njemu već ponudila. Razumevanje. Snagu. Saosećanje. Osetio je kako je nešto one ukrućenosti nestalo iz


njenog tela i spustio je ruke, približavajući je sebi. Pustila je da je privuče u svoj zagrljaj. „Zašto si to uradio?“ pitala je. „Zato što si se prisećala,“ šapnuo je, odmarajući svoje čelo na njenom. „Zvučiš poput mog brata.“ „Pametan čovek.“ „Ima svoje trenutke.“ Ćutali su neko vreme. „Zašto si se borila?“ Noah je pitao u tišini. „Zašto si ti u Nottinghamu?“ Odgovorila je na pitanje svojim. „Zato što nisam mogao ostaviti Abigail. Trebalo mi je da znam da je bezbedna.“ Elise se zatim odvojila od njega. „A ja nisam mogla – želela ostaviti svoju braću. Oni su bili ceo moj svet.“ Elise je prešla prstima preko cevi puške koja je i dalje bila naslonjena na stablo. „Ova Baker puška je pripadala Jonathonu. Mom najstarijem bratu. Ali uvek sam bolje baratala s njom nego on.“ Nasmejala se tužno. „Naše prodavnice sa divljači su mu otežavale u tome, ali ga to nije sprečavalo da pokuša. „Nedostaje ti.“ „Svakog dana.“ Podigla je pogled ka njegovom. „Kao što tebi nedostaje tvoja sestra. Ali za razliku od mog brata, Abigail se još može videti. Dodirnuti, pričati s njom –“ Elise se naglo zaustavi, smirivajući telo. Noah se namršti, pre nego što postade svestan zvuka laveža koji je Square pravio u daljini. „Da li tvoj pas često ovako laje?“ Elise upita uzimajući pušku. „Kad imamo posetioce.“ Noahi se nije dopao osećaj nelagodnosti koji se usadio u njega. Prokletstvo, ali Elise je učinila da zazire i od senki. Elise je već bila u pokretu, provlačeći se kroz drveće i gusto lišće. Noah ju je pratio, zamalo naletevši na Eliseina leđa kad se naglo zaustavila na obodu šume. Virnuo je preko njenog ramena, osećajući se smešno, a onda još više kad su se kola zaustavila ispred njegove kuće i Sarah bila potpomugnuta od strane svog muža. Kraj njihovih nogu Square je skakutao radosno i bio nagrađen češkanjem od Johna. „Za Boga miloga, to su John i Sarah,“ Noah progunđa. Gledao je kako je Sarah podigla klupko zelene tkanine s kraja kola i nastavila ka kući, mašući gospođi Pritchard pozdravljajući je kad je otvorila vrata. „Sarah izgleda lepo.“ Elise je prokomentarisala kraj njega. Po prvi put, Noah je primetio da je Sarah zaista sređena, u haljinu bledo plave boje. Pored nje je John imao na sebi uredne pantalone i kaput koji Noah nikad nije video pre. Izgledali su kao da idu— „Prokletstvo.“ Noas prođe rukama kroz kosu. „Šta nije u redu?“ Elise se okrenu ka njemu zabrinuto. „Došli su po nas. Zbog piknika.“ Elise je trepnula ka njemu. „Na onaj na koji su te pozvali nakon što si izbavila Andrewa iz reke. Na onaj kojem si pristala prisustvovati kao njihov počasni gost.“ „Ah.“ Zatvorila je oči na kratko. „Zaboravila sam.“ „Hoćeš li ići?“


Oklevala je. „Da li ti prisustvuješ ovom pikniku?“ „Zašto ne bih?“ „Ukoliko prisustvuješ, to će te eksponirati. Tamo će biti gužva.“ Noah dovede svoje misli u red. „Ta gužva koju spominješ je sačinjena od komšija. Prijatelja. Ljudi koji me poznaju. Mada bih mogao smisliti izgovor za tebe.“ „Apsolutno ne. Ako ti ideš, onda moram i ja.“ „Ti moraš?“ Noah podiže obrve. „Da.“ „Kao šta? Moj telohranitelj?“ „Ako insistirate na tom izrazu.“ „Za ljubav--“ Noah prođe rukama kroz kosu. „Već smo razgovarali o ovome. Čak i da poverujem da postoje ubice koje me traže, nije potrebno da lebdite nada mnom.“ „Neću lebdeti. Zapravo, nećete ni znati da sam tamo. Kanalisaću svog unutrašnjeg Robina Hooda.“ „To je apsurdno. Znam ove ljude. Neće biti ubica na pikniku.“ Dopustio je sarkazmu da se uvuče u poslednju rečenicu. Elise slegnu ramenima. „Ne ostavljam te samog.“ Pokušao je biti iznerviran, ali nešto u načinu na koji je to rekla mu je donelo toplinu. Teralo ga da je ponovo poljubi. Pročistio je grlo. „Dobro. Onda ćeš prisustvovati pikniku sa mnom kao normalno ljudsko biće. Nećeš lebdeti okolo. Bićeš elegantni gost Sarahe Barr. I nećeš poneti svoju pušku.“ „Pristajem na ono prvo. Ali nosim svoju pušku.“ Stisnula je vilicu. „Reci mi da se šališ.“ „Da li izgledam kao da se šalim? Moram se postarati da budeš bezbedan.“ „Pa šta? Želiš ići okolo sa napunjenom puškom i uperiti je u svakoga dok ti nedam neki tajni znak da je u pitanju prijatelj?“ Elise porumene. „Ako bude potrebno.“ „Nije ti potrebna prokleta puška na prokletom pikniku.“ „Dobro. Ostaviću je skrivenom u kolima ako to zvuči bolje.“ „Ne, to ne zvuči bolje. I dalje zvuči ludo.“ Nasmešio se. „A ja bih to trebao znati najbolje.“ Elise istanji svoje usne i skrenu pogled. „Ne volim da se svađam sa tobom,“ rekla je iznenada. „Volela bih da imaš poverenja u mene.“ „Da imam poverenja?“ Noah je osetio kako mu se naboralo čelo. „Ti si čuvar mojih najvećih tajni. Znaš više o mojoj prošlosti od ikoga. Nemam drugog izbora nego da ti verujem.“ Elise odmahnu glavom i ponovo se susrete sa njegovim očima. „Poverio si mi se i zbog toga sam zahvalna. Počastvovana. I nikada neće postojati prilika kada ću izdati tu čast. Ali poverenje je više izbor. A kad bi zaista verovao, ne bi se sada raspravljali.“ Bio je Noahin red da se okrene.


„Ti si željen, Noah. Potreban. Ne samo zbog potencijala koji imaš, već jednostavno zbog onoga što jesi.“ Čvrstina se vratila u njen glas. „Tvoja sestra veruje u tebe. Uvek jeste i mislim da to znaš.“ Noahu je bilo baš briga za Francisa Ellerya ili njegove dugove ili šta god je planirao za bogatstvo Ashalndovih, mada ga je ljutilo da je uvukao Abigail u njegove mahinacije vođene pohlepom. Ali Elise je delomično bila u pravu. Po prvi put, Abigail je trebala svog brata više nego što je on nju trebao. Ali najvažnije, trebalo je da zna da nije bila sama. Ali što se tiče njegove majke… Noah je zatvorio oči. Svaki put kad je pokušao da pronađe oproštaj u sebi za koji je znao da bi trebalo da ima, sve što je mogao videti u svom umu je navlačenje zavese na prozoru kad se okrenula od prestrašenog deteta. Najednom je osetio Eliseine usne da su se očešale o njegove i oči mu se otvoriše. „Ne gledaj unazad, Noah Ellery. Jer i ja verujem u tebe. A kad to budeš shvatio, tada ćeš mi verovati.“ Noah je zurio u nju, sićušna iskra nade se potpalila i borila da baci svetlo u tamnu jamu koju je činila njegova prošlost.


Deseto poglavlje

Elise je

posmatrala sebe u visokom ogledalu, ne znajući da li da bude

zaprepašćena ili zadovoljna. „Boja Vam pristaje.“ Iza nje, Sarah se začu. „Izgledate predivno.“ Zaista je izgledala lepo, Elise prizna bez uobraženosti, procenjujući svoj odraz u ogledalu istom objektivnošću koju je primenjivala iza scene u pozorištu kad bi procenjivala kostim. Haljina koju joj je pokazala Sarah nije bila kompleksna, prikladna seoskom pikniku, ali upečatljivija svojim jednostavnim krojem. Skoro savršeno joj je stajala, mada je korset bio malo uzan, ali suknja je padala nežno preko njenih bokova i komešala se pri člancima. Bila je boje trave, a uz njen ten i smeđu kosu, nijansa joj je laskala. Traka belog veza u neobičnom šablonu je oivičavala prsluk i porub, a potpuni utisak je bio, zaista, predivan. Međutim, predivno je uočljivo. Elise nije želela da bude uočljiva. Grizla je usnu. Njena braon haljina bi bila daleko bolja. Niko se ne bi sećao žene u mišje braon haljini koja, sa dovoljno veštine, mogla je jednostavno nestati u pozadini i ostati nevidljiva dokle god je za to bilo potrebe. „Haljina je predivna,“ Elise reče, pokušavajući da pronađe prikladan izgovor u svojim mislima. „Ali ne mogu pozajmiti takvu finoću –“ „Vaša je.“ Sarah joj se nasmeši. „Oprostite?“ „Haljina. To je poklon. Znam da Vam se nikada ne mogu odužiti za dug koji kao porodica imamo prema Vama, ali Vas molim da prihvatite ovo kao uspomenu.“ Pa, pakla mu. Nije postojao način da se izvuče iz ovoga, a da ne bude užasno uvredljiva ili jednostavno nepristojna, a Elise nije želela ništa od toga. „Onda hvala Vam,“ reče susrećući Sarahin pogled. „Privilegija mi je da prihvatim.“ Prešla je rukama preko haljine. „Gospodin Lawson će doživeti infarkt kad Vas bude video,“ Sarah reče, zvučeći beskrajno samodopadno i ujedno zadovoljno. Elise je ignorisala način na koji joj se utroba okrenula i iznenadnu samosvesnost koja ju je spopala. „Ne verujem da će moja pojava da utiče na ičije zdravlje na bilo koji način,“ promrmlja. Sarah napravi zvuk neverice. „Svaki punokrvni čovek će –“ „Hoće li tamo biti mnogo ljudi?“ Elise upita, ne želeći da nastavlja razgovor za koji nema pametne odgovore. I razmišljala je, ukoliko već ne može proći nezapaženo, bar se može informisati šta da očekuje. „Uvek je velika posećenost,“ Sarah joj odgovori, darujući Elise pogled kojim je govorila da nikoga nije prešla. „Svi iz okoline su pozvani. Zemljoposednici, trgovci, zanatlije. Lokalna gospoda često navrate, mada imaju potrebu da jednostavno paradiraju tuda u pokušaju da podsete sve da se njima treba diviti. Biće igara pre


večere, takmičenje u pucanju za muškarce, kriket za žene. A nakon toga, biće muzike i plesa.“ Sarah joj se nasmeši. „Čak i da gospodin Lawson pokuša da Vas privoli samo za sebe, potrudiću se da Vas upoznam sa nekim ljudima za koje mislim da će Vam se zaista dopasti.“ „Zvuči predivno.“ I jeste zvučalo zabavno, Elise je razmišljala. Zvučalo je baš poput žetvenih igranki koje su imali u Yorku kad su se prijatelji i porodica okupljali da se opuste i uživaju u večeri terevenke pre no što stigne hladnoća i zima se nastani. Samo što ona nije bila ovde da bi se zabavljala. Nije bila ovde da bi plesala. A zasigurno nije bila ovde da bi sklapala prijateljstva. Ovo poslednje je začudo rastuži. „Izvolite.“ Sarah dohvati malu torbu koja je ležala na krevetu. „Vaš izgled nije još uvek kompletan. John je napravio ovo za Vas.“ Elise odmahnu glavom. „Ne, molim Vas. Ne treba mi ništa više –“ Reči su zamrle jer ju je Sarah ignorisala i sagnula se blago, učvršćujući nešto na prednjoj strani njenog prsluka. Žena se odmakla, a Elise je spustila pogled na broš koji je sada počivao na njenim grudima. Bio je napravljen od finog čelika, sličan onoj ruži koju je Noah dao Abigail, samo što je ovaj imao siluetu drveta. Uvijene niti čelika su bile vezane zajedno da bi formirale stablo, onda bi se raširile, svaka delikatna grančica se upetljavala u drugu. Sarah je susrela Eliseine oči u ogledalu. „To je hrast, simbolizuje snagu i porodicu. Hrabrost i snagu koju ste dali nesebično našoj porodici nikad neće biti zaboravljene.“ Elise pruži ruku da dodirne broš. „Hvala Vam,“ je bilo sve što je mogla prozboriti jer joj se grlo sumnjičavo steglo. „Zauvek ćete biti deo naše porodice,“ Sarah reče. „Čak i kad Vas Vaša putovanja odvedu daleko.“ Elise stisnu prste oko broša baš kad je Sarah spustila svoje ruke oko nje i privila je u nežan zagrljaj. Kako se ovo dogodilo, ovo uplitanje u živote ljudi koje nije imala nameru ni da upozna? Otkad je stigla u Englesku, Elise je uvek bila zadovoljna da bude na distanci sa vezama, bilo intimnim ili onim drugim. Ponajviše zbog činjenice da je uvek bila u nekoj ulozi, a svaka povezanost, ma koliko zadovoljavajuća bila, je bila prolazna. Zato što bi u nekom momentu morala postati neko drugi. Sve do sada. Sada je postojao deo nje koji je želeo nešto… manje proračunato. Manje simulirano. Nešto stvarnije. Možda zato što je bila u seoskom okruženju i to je vratilo njenu želju da pripada negde. Možda je to bilo shvatanje da su postojala, zaista, mesta gde su ljudi od nje zahtevali da bude ništa drugo osim… sebe same.


Noah, sveže okupan i presvučen, naslanjao se na kola, u dubokom razgovoru sa Johnom kad su žene izašle iz kuće. Podigao je pogled i ugledao Elise i njegov razgovor se završi naglo u sred rečenice. John takođe ostade tiho, oči mu se raširiše malo na njegovom širokom licu. Za sve ono vreme provedeno na pozornici, tokom svih onih provokativnih uloga koje je odigrala za vreme rada za Chegarre & Associates, trebalo je da je oguglala na pažnju bilo kog muškarca. Ali, osećala je težinu Noahinog pogleda kroz celo telo pa sve do vrhova prstiju na nogama. Učinilo ju je da se zarumeni i uznemiri i postidi u isto vreme. „Zar ne izgleda gospođica DeVries krasno?“ Sarah reče pored nje, dajući svom suprugu značajan pogled. John se ispravi i pročisti grlo. „Izgledate izuzetno krasno večeras, gospođice DeVries,“ rekao je, stajući odmah do svoje supruge. „Skoro isto poput moje Sarah.“ Sarah lupi Johna po ruci, ali se smešila dok je to činila. „Pristrasan sam.“ John joj se nasmeši. „Gospodine Lawson?“ Sarah podstaknu. „Da,“ Noah prošapta hrapavo. „Krasno.“ Oči su mu još uvek bile na Elise, intenzivnog pogleda koji joj nimalo nije olakšavao. Smanjio je razdaljinu među njima, uzimajući Eliseinu ruku i prislanjajući usne na njene prste. Oči mu nisu ni na tren ispustile njene dok joj je puštao ruku, mada je mogla i dalje osećati vrtoglavu senzaciju njegovih usana na svojoj koži. Pogled mu se spustio i ruka mu posegnu ka brošu zakačenom na sredini njenog prsluka. Veoma nežno je pratio ivice čelika, spoljnom stranom svojih prstiju prelazeći prevojem njenih grudi. Elise uvuče dah, bradavice joj se ukrutiše momentalno i odupirala se porivu da se izvije po tim mučeničkim dodirom. John i Sarah su i dalje stajali veoma blizu. „Broš je divan, gospodine Barr,“ reče Elise pokušavajući da joj reči budu jednake. „Uvek ću ga čuvati.“ „Nema na čemu,“ John joj reče, mada se činilo da su reči dopirale sa razdaljine jer jedino na šta se mogla koncentrisati je bio Noahin dodir. „Zaista prelepo,“ Noah potom reče iako Elise nije znala da li uopšte govori o brošu. Imala je kratak prizor u glavi njega kako pomera ivice njenog prsluka sa strane smenjujući svoje prste usnama, a vrućina prođe kroz nju. „Predstavlja njenu hrabrost i snagu,“ Sarah dodade. „Savršen je,“ Noah reče, očešavši joj struk dok je spuštao ruku. Elise je ispustila uzdah za koji nije znala ni da ga je zadržavala i svet se vratio u fokus. John i Sarah su se pomerili, John je pomagao svojoj supruzi da se popne na prednje sedište. Noah je navodio Elise bliže zadnjem delu gde je druga klupa zauzimala celu širinu kola. Pogledala ga je i progutala. Oči su mu bile vrele, vilica stisnuta i izgledao je kao da je želi progutati. „Da li imam rečnu travčicu u kosi?“ prošaputa mu na uvo, očajnički pokušavajući da zvuči jedro. Zbunio se. „Šta?“ „Ili na mojim zubima?“


Noah trepnu. „Zuriš.“ Noah se nasmeja i sagnu glavu. „Ti kradeš moje rečenice.“ „Da.“ „Veličanstvena si,“ rekao je, a smeh je bledeo kad mu se pogled spustio na njena usta i Elise napravi težak korak unazad. Da nije napravila neku razdaljinu među njima, pružila bi mu ono što je želeo bez obzira gde su stajala jer, Bog neka joj je u pomoći, želela je isto. Ranije je bilo lakše kad je bio zadubljen u sećanja, stari ostaci straha i besa su bili dovoljni da suspregnu vrelinu koja se izgleda potpaljivala svaki put kad bi se privukli. U onoj šumi njegov dodir je bio pun nežnog razumevanja, ponuđene podrške, ne želje. Podelili su stvari koje su prošle i načinile ih onakvima kakvi jesu. Elise je bila užasnuta Noahinim priznanjem, bilo joj je nemoguće zamisliti kako bi dete podnelo sve što je on. Bila je besna u njegovo ime što su dozvolili da se to desi. Iako nije mogla nikome to priznati. Pokazati ijednu emociju. Noah je bio u pravu. Nije trebao njeno sažaljenje. Nije mu trebalo njeno ogorčenje, njena užasnutost ili bes. To su sve bile emocije koje su naglašavale destruktivnu moć tajni poput onih koje joj je Noah poverio. Takvim tajnama se rukovalo pažljivo. Elise ispravi svoje suknje kojima ispravljanje nije bilo potrebno, nesposobna da uzvrati Noahi pogled u trenutku. Želela je reći nešto lepo. „I ti si veoma zgodan.“ Dragi Bože. Zvučala je poput mucajuće debitantkinje. Ona, koja je pametno razgovarala sa prinčevima i generalima i guvernerima kada su okolnosti nalagale. I bila je dobra u tome. Mada, nije ni prema jednom bila žestoko privučena. Noah ispruži svoju ruku i nakon momenta oklevanja, stavila je svoju u njegovu. Stisnuo ju je, blagi stisak, ali svakako je poslao nove iskre putem njene kože. „Stavio sam tvoju pušku pozadi,“ reče on brzo. „Pod klupom je.“ Elise je oklevala. „Hvala ti,“ šapnula je. „Činilo se lakšim nego se raspravljati sa tobom pred Johnom i Sarahom.“ Glas mu je bio osoran. Ona ga pogleda. Nije ovo bila zapravo pobeda, ali prihvatiće je. „Naravno. Kako promišljeno.“ „Da, pa.“ Pročistio je grlo. „Dođi. Vaša kočija Vas čeka, moja gospo.“ Elise pogleda ka kolima i drvenoj klupi. „Žalim što nije kočija,“ Noah reče. Pogledala je dole u njenu ruku i dalje u njegovoj. U tom trenutku nije postojalo mesto na kojem bi radije bila. „Ja ne.“

Žalim što nije kočija.


Noah načini primedbu lakomisleno, a um mu je stvarao viziju o Elise DeVries. Ali sada se pitao da li bi bilo vredno prigrliti titulu samo kako bi imao flotu kočija na raspolaganju. Zatvorena, privatna prevozna sredstva u kojima bi možda navukao zavese i onda privukao Elise sebi u krilo i radio joj šta poželi. Snažni vojnik koji ga je slušao mirnog i nekolebljivog srca tog emotivno nabujalog popodneva je bio zamenjen eteričnom princezom. Transformacija ga je paralisala koliko mu je oduzela dah. Elise je bila prava žena i morao se potruditi da ne dozvoli rukama da prelaze preko njenih predivnih oblina prikazanih do savršenstva u toj zelenoj haljini. Kosa joj je bila prikačena u neku modernu frizuru mada su dugi pramenovi pobegli da bi milovali nežni prevoj njenog vrata i uokviravali joj lice. Bila mu je potrebna sva moguća skoncentrisanost da ne zakopa svoje prste u njenu kosu da bi joj osetio usne i kožu. Sedeo je nabijen i ukočen pored nje na prokletoj klupi na kolima, klupi koja nije bila dovoljno široka da im dozvoli zaseban prostor. Svaku džombu, svako naglo skretanje kočije ih je guralo jedno ka drugom, butinu ka butini, bok ka boku. U jednom trenutku je Noah stavio svoju ruku na njena leđa da bi ih umirio kad su prelazili preko dubokog ulegnuća na putu. Osetio je da je zadrhtala na letnjoj vrućini i povukao je svoju ruku, uplašen da bi njena reakcija dovela do toga da zaboravi da nisu sami. Obzirom na vreme i mesto, njegovo iskušenje u obliku Elise nije bilo fer. A onda, kada su stigli, još više je zažalio jer ne poseduje privatnu kočiju gde bi možda uspeo da zadrži Elise sakrivenu i samo za sebe. Kako se kočija Barrovih pridružila ostalim sličnim prevoznim sredstvima. Začuli su se povici dobrodošlice uz zvuke frule i gusli koji su se već protezali vazduhom. Pridružili su se veseloj družini, krčeći svoj put kroz ljude, Sarahina ruka je bila povezana sigurno sa Eliseinom dok je Sarah započela niz iscrpljujućih upoznavanja. Elise je bila slika opuštene galantnosti, ali često bi se okretala, kako bi se uverila da je Noah još uvek tu. Pratio ih je otpozadi i posmatrao kako su žene upućivale znatiželjne, ali prijateljske osmehe Elise. Stariji muškarci su skidali svoje šešire mašući sa svetlucanjem u očima, a mlađi muškarci su zamuckivali kao budale dok su se spoticali međusobno u svom predstavljanju. Noah se naterao da opusti svoju vilicu, svestan da škrguće zubima. „Vidim da si još uvek omađijan,“ John se pojavi iznenada sa strane i pruži mu pehar s pivom u ruku. „Nisam omađijan.“ Noah je gledao kako se čovek u tamnom kaputu saginje nad Eliseinom rukom i biva nagrađen lepim osmehom. „Izgledaš spremno da zadaviš Stuarta Howardsa.“ John pokaza na čoveka u tamnom kaputu, koji je sada mahao naglašeno rukama i pričao neku vrstu priče sa priličnom animacijom, koja je bila i Elise i Sarahi zabavna. „Nemam nameru da ikoga zadavim,“ Noah odgovori razdraženo. „Gospođica DeVries je veoma… društvena.“ „Društvena? Ma kako da ne, Noah Lawson.“ „Izvini?“


„Ti jesi omađijan kao što je i ona.“ John se nasmeja, dubokim tutnjavim zvukom. „Možda jesam stariji od tebe, ali nisam slep. Niti glup. Vas dvoje zamalo zapaliste zadnji deo mojih kola pogledima koje ste upućivali jedno drugom.“ Noah oseti da je porumeneo. „Komplikovano je.“ Uzeo je popriličan gutljaj piva. Pored njega John frknu. „Kao čovek sa šestoro dece, mogu, sa punim pravom, reći da nije.“ Noah se zagrcnu, a John ga razdragano potapša po leđima. „Čuo sam da je napravila džem od borovnica nakon što je pomuzla krave jutros,“ reče njegov prijatelj. „Spasila mi je sina, a moja žena je prosto obožava. Zbog nje se smeješ. Zaboravi na bilo šta što sam ti rekao da budeš obazriv. Možda bi trebalo da razmisliš da je zadržiš.“ John lupi Noahina leđa još jednom pre nego što odluta dalje. Kad je Noah povratio svoj dah, ponovo je pogledao u Elise, ali nije više bila na istom mestu. Blesak zelene zajedno sa plavom mu je privukla pažnju i video je Elise i Sarahu kako lutaju blizu ivice polja, do oblasti koju je okruživala niska kamena ograda i sa postavljenim drvenim metama. Šačica muškaraca je stajala opušteno u razgovoru pod hladom otvorenog šatora sa jedne strane, a kolekcija vatrenog oružja je bila naslonjena na ogradu. Video je kako Sarah pokazuje ka poljani, bez sumnje objašnjavajući Elise pravila takmičenja u pucanju koje će ubrzo početi. Elise je slušala na pola, očima pretraživala ivice pašnjaka pre no što je pregledala skupine ljudi koje su stajale najbliže njima. Njeno opušteno držanje se malo izgubilo i sad je izgledala obazrivo i na oprezu. Noah odmahnu glavom i krenu ka ženama. „Gospodine Lawson.“ Sarah ga dočeka radosno dok im je prilazio. „Pitala sam se gde ste to nestali.“ „Vaš muž me je poveo u stranu,“ rekao je lako pokazivajući na pivo u ruci. „Nije mu mnogo trebalo,“ Sarah reče ironično. Pogledala je iza Noahinog ramena i najednom mahnula nekome. „Izvinite me na trenutak,“ reče prolazeći pored njega. „Želiš li piće?“ Noah upita Elise koja je i dalje posmatrala okruženje kao da je očekivala hordu Huna da iskoče iza drveća. „Ne, hvala,“ Elise promrmlja. „Dozvoli da preformulišem.“ Noah joj dade svoj pehar. „Molim te, uzmi piće.“ Ponovo ga je pogledala. „ Ne, hvala. Moram ostati oštrog uma.“ „Moraš se opustiti.“ „Ne mogu. Ima mnogo ljudi ovde.“ „Da, a oni svi pripadaju ovde.“ Zadržao joj je pogled. „Moj život nije u opasnosti.“ Osetio se budalasto što je to rekao, okružen ljudima koje je poznavao već deceniju. Eliseino držanje se malo opusti. „Reći ćeš mi ukoliko se nešto promeni?“ „Reći će Vam ako se šta promeni?“ Sarah se vratila, pomalo bez daha. „Reći joj ukoliko se predomislim oko učestvovanja na takmičenju u pucanju,“ Noah reče glatko. „Nećete se takmičiti?“ Sara upita.


Noah je pogledao u poljanu. „Nisam još uvek odlučio.“ „Pa, trebalo bi.“ Sarah se okrenu ka Elise. „Gospodin Lawson je pobedio na takmičenju u pucanju prošle godine, znate,“ reče joj. „Pobedili ste prošle godine?“ Eliseine oči su se urezivale u njega. „Niste spomenuli da ste… vešti s vatrenim oružjem.“ Susreo je njen pogled. „Niste nikad pitali.“ „Touché.“ Pomislio je da je video kako joj se trznula usna. „Koliko ste to zapravo vešti?“ „Oh, nisam loš.“ „Pobedio je trideset drugih takmičara,“ Sarah dodade. Tamna obrva se izvi. „Trideset?“ „Polovina je bila pripita, siguran sam,“ rekao joj je. „Pfft.“ Sarah napravi zvuk neverice. „Niko nije bio pripit i Vi to vrlo dobro znate gospodine Lawson.“ Ubola ga je prstom u grudi. „ Ne mislim da bi iko učestvovao u ičemu što uključuje vatreno oružje i velike količine alkohola. Zato se prvo puca, a zatim je kroket. Jer za razliku od pucanja, kroket se poboljšava što većom količinom alkohola.“ Elise se nasmeja na to, a Noah zateče sebe kako se sa njom smeje. „Slažem se,“ reče. Držanje joj je sad bilo opuštenije, Noah primeti. Zapravo, Elise se nestašno smešila dok je prilazila puškama koje su bile naslonjene na kamenu ogradu. Izabrala je dugačku vojničku musketu, prelazeći rukom preko gvozdenog punjenja puške. „Ukoliko ne želite da se takmičite, da li biste želeli da pokažete svoje znanje, gospodine Lawson?“ ona upita. Noah spusti svoje pivo na vrh ograde i zakorači, osećajući se laganijim nego ikada pre i ne baš malo nesmotren. „Šta dobijam time?“ „Očuvanje svog ponosa, kao prvo.“ Elise reče, ispitujući pušku kritički. „Nisam zabrinut za svoj ponos.“ „Reče čovek koji još nije imao privilegiju da izgubi od devojke.“ Približila mu se, zaustavljajući se na dah od njega. „Je li to izazov, gospođice DeVries?“ Elise se nasmeši pakosno i isturi glavu. „Jeste.“ Noah oseti uzbuđenje iščekivanja i nešto u potpunosti drugačije kako mu juri kroz vene. „Onda prihvatam.“ „Koji su ulozi?“ Pitala je. „Osim Vašeg ponosa, naravno.“ „Čini se da ste sigurni da ću izgubiti.“ „Hoćete.“ Iza Elise, Sarah je slušala njihov razgovor raširenih očiju i velikim zanimanjem. „Mislite da možete pobediti gospodina Lawsona u takmičenju u pucanju?“ „Mogla bih.“ Noah se nasmeši, sviđajući mu se način na koji mu se Elise osmehnula. „Veoma je upoznata sa vatrenim oružjem. I načuo sam da je veoma, veoma dobra.“


Sarahine obrve se podigoše do ivice kose, čak iako se pridružila Elise sa oduševljenim osmehom. „Onda svakako, gospođice DeVries, mislim da biste trebali pokazati gospodinu Lawsonu stvar ili dve o –“ „Gospodine Lawson!“ Obraćanje preklopi šta god je Sarah nameravala sledeće reći. „Gospodine Lawson!“ Noah se okrenu da bi video ženu koja jaše ka njima na lepom sivom konju, rasterujući ljude koji su stajali na njenom putu poput vode pred brodskim pramcem. On tiho zastenja. „Oh sveci sačuvajte nas,“ Sarah promrmlja ispod glasa, odavajući njegove misli. „Njeno Visočanstvo dolazi da muči kmetove.“

Žena na sivoj kobili je bila mlada, verovatno nije imala više od dvadeset, obučena u složenu jahačku opremu. Njena plava kosa je bila sjajna i elegantno podvučena pod obodom šešira koji je osenčio njen besprekoran, mlečni ten. Konjušar koji je putovao s njom se povuče na neoprezni zamah njene ruke, a ona je zauzdala svoju kobilu da bi stala tačno ispred njih. „Gospodine Lawson,“ reče žena, meko bez daha u glasu. „Tako mi je laknulo što Vas vidim krepkog.“ Oči su joj prešle preko Noahe od glave do pete kao da je procenjivala nagradnog bika dovedenog na pijacu. „Gospođice Silver,“ Noah se ispravi. „Zadovoljstvo Vas je videti.“ Način na koji se držao je govorio Elise suprotno. „Naravno,“ reče žena, očima prelazeći na Elise. „Gospođice Silver, želim Vas upoznati sa gospođicom DeVries.“ Noahino predstavljanje je zvučalo ukočeno. „Zaista.“ Oči gospođice Silver su sada bile zauzete procenom Eliseine haljine, njene kose. Njena usna se izvi malo kad je ugledala dugu pušku koju je Elise i dalje držala u ruci. „Čula sam da ste spasili dete od davljenja, gospodine Lawson. I jednostavno sam se lično morala uveriti da ste dobro. Pretrnula sam od brige.“ Lično se morala uveriti. Elise zauzda zabavljeni frktaj, znajući da se žena nije zanimala nimalo za Noahino zdravlje, ali isuviše za glasine o curi. „To nisam bio ja.“ „Hmmm?“ Gospođica Silver je i dalje procenjivala Elise. „Nisam ja,“ Noah ponovi strpljivo. „Govorite glasnije gospodine Lawson. Jedva Vas mogu čuti.“ Žena je svoj bič nestrpljivo lupkala po rubu svog sedla, a njena kobila se pomaknu samo da bi bila vraćena. Maniri su sprečavali Noahu da se obrati ovoj ženi onako kako je zaslužila da joj se obraćaju. Srećom, Elise nije patila od takvih problema. „Gospodin Lawson je


pokušavao da pronađe pristojan način da Vam kaže da ste pogrešili, a istovremeno da poštedi Vaš ponos, gospođice Silver,“ reče. „Izvinite?“ „Žao mi je što Vam moram reči da ste pogrešno informisani.“ „Da li Vi znate ko sam ja?“ Gospođica Silver je zahtevala, a svaki slog je bio leden. „Da li bi trebalo?“ Dok Elise nije znala ko je, sa sigurnošću je prepoznala šta je. Odbojna. Razmažena. Dato joj je za pravo. Nepromišljena. Nosila se sa toliko njih da bi ih prebrojala za vreme rada u Chegarre & Associates, i sve su bile iste. I uopšteno je bilo celishodno jednostavno im reći šta su želele čuti i poslati ih dalje. „Poštovana gospođica Silver je kćerka barona Corleya,“ Noah reče zvučeći iznureno. „Tako je i bolje Vam je da to upamtite,“ odbrusi. „Kako impresivno,“ Elise promrmlja, trudeći se da dovoljno poštovanja unese u svoje reči. „Nikada ranije nisam upoznala kćer barona,“ nastavi ona savršenom iskrenošću. Njena klijentela je bila sklona trendu da se ženama obraća sa „Vaša Milosti.“ Gospođica Silver se ispravi malo. Noah se nagnu ka Elise sa pogledom punim neverice. Sa zakašnjenjem je shvatila da se broj ljudi okupio, verovatno da bi se započelo takmičenje u pucanju i slušao razgovor. „Gospođica DeVries je bila ta koja je spasila dete od davljenja,“ Noah prekinu, utegnutog glasa, gubeći strpljenje. „Andrew Barr je bio neverovatne sreće da neko takve sposobnosti i hrabrosti bude u blizini da mu pomogne kad je pao sa tog mosta.“ „Pff. Bilo ko je mogao spasiti tog dečaka,“ gospođica Silver se durila ispod daha, očigledno uvidevši veliki izuzetak u odnosu na Noahu koji se obraćao Elise kao sposobnoj i hrabroj. „Ne, ne bi mogao.“ Sada je Noah zvučao poprilično iznervirano. „Bio je potreban izuzetno snažan plivač da bi se sačuvao njegov život.“ Lice gospođice Silver dobi buntovnički izraz. Zurila je u pušku u Eliseinim rukama, dopuštajući da se vidi prezir. „A pretpostavljam da smatrate da možete pucati dobro kao što i plivate, gospođice DeVries?“ „Bolje.“ To je bila Sarah koja je odbrusila odgovor, besna i ogorčena u Eliseino ime. „Može pucati bolje.“ Zainteresovana buka se čula iz gomile iza njih koja je čula razgovor, a Elise je zastenjala za sebe. Poslednja stvar koja joj je trebala je bio spektakl. Po prvi put, gospođica Silver je postala svesna da je imala publiku. Dopustila je da se joj samodopadni osmeh razvuče preko lica. „Ah, gospođo Barr. Zvučite veoma uvereno. Nisam to očekivala od Vas. Ali kao što to obično biva, odličan sam strelac. Mali moj hobi, ako dozvolite. Možda, ukoliko nam gospođa dozvoli, bi mogle otkriti koja od nas je naj… vičnija.“ Usmerila je samozadovoljan, pobednički pogled u Noahinom pravcu.


Elise odole porivu da frkne. Videla je takvo držanje u dvoranama Mayfaira, ali nikada nije imala privilegiju da ga vidi u sred ograđenog pašnjaka. „Mislim da ne postoji nikakva potreba da se dokazuje--“ „Naravno da osećate potrebu da odbijete. Nisam ni mislila da ste zapravo hrabri koliko gospodin Lawson misli da jeste.“ Gospođica Silver frknu. „Merde,“ Elise reče ispod glasa. Da li ju je ova upravo nazvala kukavicom? Pred gomilom ljudi? Ova žena sa ptičijim mozgom ju je upravo gurnula u veoma nezgodnu poziciju. Noah zakorači napred strogog držanja, stisnutih pesnica sa strane. „Pazite šta govorite, gospođice Silver.“ Elise je zurila u Noaha, zapanjena. Nije bilo važno što gospođica Silver i njena dečija mišljenja ne znače ništa, ili što je Elise savršeno sposobna da vodi računa o sebi. Noah je svakako uskočio njoj u odbranu. Toplina koju do sada nije osetila se širila njome, ispunjavajući i najmanje uglove njenog srca. Želela ga je dodirnuti, obgrliti ga i nikad pustiti. Gospođica Silver je ustuknula, stisnutih očiju. „Pazite na svoj ton, gospodine Lawson,“ odbrusi nazad. „Nemojte zaboraviti da se obraćate boljem od sebe. Ja sam kćerka barona, a Vi ste… ništa.“ „Gospođica Silver me nije uvredila,“ prekinu ih Elise na brzinu. Pored nje, napetost u Noahinom telu je bila opipljiva. Nagla se ka njemu. „Iako cenim Vašu vitešku sklonost ka grešci, Sir Noah, molim Vas, pokušajte se setiti šta sam Vam rekla o dvobojima,“ šapnula mu je na uho. Žestoko se namrštio. „Nisam imao nameru da izazovem na dvoboj idiota od devojke,“ prosiktao je. „Dobro je čuti.“ Zastala je. „Možda bi joj trebali spomenuti da ste vojvoda i da ćete Vi uzeti u obzir njen ton.“ Noah razgorači oči ka njoj. „Bilo bi zabavno videti je kako se onesvešćuje sa svog ponija. Dajem šiling da će pasti zadnjicom sa samovara preko leđa te kobile, umesto klizanja sa strane poput vreće repe.“ „Elise,“ prosiktao je s užasnom. „Ili bih se možda mogla vratiti ovde i posetiti je kao francuska princeza. Kad bolje promislim, postoji bavarska carica koja mi duguje uslugu.“ „Šta? O čemu dođavola pričaš?“ „Bilo bi zabavno oboriti gospođicu Silver s njene pobožne društvene percepcije, zar ne mislite?“ Elise reče sanjivo. „Ti si luda.“ Noah je blenuo u nju. „Moj brat često koristi reč dijabolična.“ Ali se Noah sada već opirao smehu, tako da je bilo kakvo đavolsko ludilo koje je posedovala bilo vredno toga. „O čemu šapućete?“ Gospođica Silver je zahtevala da zna. Elise podiže glas. „Oh, o samovaru i repama--“ „Možda bi želeli mene da izazovete da se takmičimo umesto nje, gospođice Silver.“


Noah saseče Elise, gledajući je upozoravajućim pogledom kojem je nedostajala svaka stvarna pretnja. „Zašto bih pobogu želela to?“ Gospođica Silver upita. „Vi ste pobedili prošle godine na takmičenju, gospodine Lawson. Koja je svrha takmičiti se protiv nekoga koga vrlo verovatno ne možete pobediti?“ Elise uguši frktaj. „Stvarno kakva je?“ promrmlja. Noah je gurnu laktom. „Želim da pucam protiv gospođice DeVries.“ Gospođica Silver udari svojim bičem na ivicu sedla poput mrzovoljnog deteta, a njena kobila ispravi uši. „I mogu da pomislim samo na jedan razlog zbog kojeg bi ona odbila.“ Elise je mogla pomisliti na više, ali je izgledalo besmisleno da se raspravlja o bilo koje. „Vrlo dobro, gospođice Silver. Ukoliko se gospoda slaže da odlože svoje takmičenje na kratko, biću srećna da prihvatim Vaš izazov.“ Prešla je pogledom oko sebe ka sve većoj skupini i bila je dočekana žestokom saglasnošću. Dođavola. „Dobro.“ Gospođica Silver je izgledala samozadovoljno. Noah promrmlja nešto pogrdno ispod glasa pre no što je iznenada skliznuo pored nje i nestao u gomili. Gde se dođavola uputio— „Šta se ovde događa?“ Pitanje je došlo od čoveka koji je krčio sebi put među posmatračima. Tata,“ gospođica Silver uzviknu sa konja. „Stigao si baš na vreme.“ Lord Cornley frknu, linije na njegovom licu se produbiše. „Na vreme za šta?“ Bacio je sumnjivi pogled na ljude koji su se okupili oko kobile njegove kćeri i pogladio je prednjicu svog finog kaputa. Njegova aura samovažnosti je bila gotovo jednako upečatljiva poput vrha njegove glave kroz njegovu proređenu kosu. „Učestvovaću u takmičenju u pucanju.“ „Mislim da nećeš.“ Njegove male oči se skupiše još više. Gospođica Silver mu pokaza u smeru Elise i Sarah. „Ali gospođa Barr je rekla da nisam dobra. Rekla je da je gospođica DeVries bolji strelac od mene,“ podrhtavala je, a usne su joj drhtale, a oči čekale na znak. „A ja znam da je to nemoguće jer si me upravo ti učio da pucam.“ Elise ju je posmatrala potpunom zapanjenošću. Devojka je propustila svoj poziv na londoskoj pozornici. „Da li je to istina, gospođo Barr? Baron upita, okrećući svoj suženi pogled ka Sarah. „Zato što je moja kćerka veoma vešt strelac. Ili strelkinja, ako se tako može reći. Uvrediti njenu sposobnost je isto kao da ste mene uvredili. To nije nešto što biste želeli uraditi, mislim.“ Sarah napravo mali zvuk nezadovoljstva i Elise se odupre porivu da razdraženo udahne. Od svakog pompeznog idiotluka. Gospođica Silver nestrpljivo pozva svog konjušara rukom i čovek se pojavi s njene strane i pomože joj da sjaše. Gospođica Silver je izgleda uzela očevu izjavu kao odobrenje njenog učestvovanja. Koračala je ka Elise i ispružila ruku. „Dajte mi pušku.“


Bez reči je Elise predala musketu gospođici Silver. Bila je dobra, novija verzija standardnih pešadijskih musketa. Njeno sjajno orahovo poreklo još uvek nije bilo izdubljeno, a mesingane prevlake su bile još uvek neoštećene ogrebotinama. Devojka se vratila do oca, oboje su ušli u razgovor koji Elise nije mogla čuti. Napravila je predstavu dok je pregledala predmet i gledajući u metu na buretu. Nakon beskrajnih minuta gospođica Silver i njen otac klimnuše. „Koristila sam ovakvu ranije. Ova će fino poslužiti,“ odlučila je pre no što su oboje pomerili da bi paradirali duž početka poljane, žmirkajući u pravcu meta. „Izvoli.“ Noahin glas je bio blizu njenog uha najednom i Elise je našla svoju pušku i torbicu u rukama. Pored njega je čekala Sarah, izgledajući užasno zabrinuto. Elise ga je iznenađeno gledala. „Hvala ti.“ „Žao mi je zbog ovoga,“ Noah reče naglo. „Gospođica Silver je--“ „Dete,“ Elise dodade. „Sa dečijim pogledom na to koliko je važna na svetu.“ Gledao ju je, vilica mu je bila mirna. „Da. Ali njen otac joj popušta. U njegovim očima njegova kćer ne može da pogreši i to njegovo uverenje se graniči sa iracionalnim.“ „Ma nemoj mi reći,“ Elise odgovori sarkastično. „Baron takođe poseduje deo imanja pored Johna i Sarah. Upravo su u procesu kupovine te zemlje zbog proširenja Johnovog posla.“ „Trebalo je držim usta zatvorena,“ reče Sarah tužno. „Shvatam.“ Elise je držala poznatu težinu puške u svojim rukama. „Da li?“ Noah upita. „Naravno. Potrebno Vam je da izgubim od ovog deteta.“ „Da.“ Žaljenje ispuni njegove reči. „U baronovoj prirodi je da kazni gospođu Barr ili njenog muža na neki način zbog, kako bi on to video, podsticanja njegove kćerke u namešteno takmičenje u kojem ona bolno gubi, što bi pričinilo njegovoj kćerki neviđenu uznemirenost.“ Lice mu se iskrivi neugodno. Elise frknu. „Šta ja dobijam time?“ Noah trepnu pre no što izvi usne. „Ponovo kradeš moje rečenice.“ „Izvrsna sam glumica. Imam talenat pamćenja dobrih rečenica,“ saglasi se. „Ali sigurno bih trebala očekivati neku uslugu od mog viteza spasioca?“ Potapšao je džepove. „Nemam više svilenih traka i cveća.“ „Šteta. Smisliću nešto drugo.“ „Šta želiš?“ Elise mu se nasmeši sporim, pakosnim osmehom. Zakoračila je napred i pridigla se na vrhove prstiju. „Pomislićeš da sam hrabra. Ili budalasta. Ili oboje.,“ šaputala mu je na uho. Videla je kako je zadržao dah u grudima, čula njegov lagani izdisaj, čak i kad su mu se prsti savili, a potom ispravili. Pogled koji joj je pružio je bio užaren i Elise se zapitala da li je možda otišla predaleko. „To su ponovo moje reči, gospođice DeVries,“ reče tihim glasom. „Kao što rekoh, gospodine Lawson, pamtim samo one dobre.“


„Vrlo dobro, moja gospo.“ Noah se blago nakloni, iako svojim očima nije ispuštao njene. „Napravili ste dogovor.“


Jedanaesto poglavlje

Elise uzdahnu duboko, polako izdišući, opuštajući telo. Gledala je dole ka buretu, oči su joj pronašle čisti znak na samoj vanjskoj ivici mete na koju je ciljala gospođica Silver. Bilo je čudo da je žena uopšte pogodila metu, budući da je koristila musketu, a ne pušku, ali Elise je morala da joj oda počast što je mogla da se nosi sa težim oružjem sa minimalno buke. Sve mete su bile izbledele, crni krugovi u umanjujućim veličinama naslikani na njihovim licima, a ona koju je gospođica Silver izabrala je na osrednjoj udaljenosti. Ali nije bilo pokreta. Nije bilo vetra, niti kiše, ili dima, ili magle. Nije bilo vrisaka ranijih ili umirućih muškaraca, niti groma stopala ili kopita koji su označavali lovce i lovinu. Bez povika, bez zvižduka artiljerije. Bilo je zbunjujuće, taj nedostatak ometanja, Elise je mislila. Ali uprkos tome, staviće svoj metak tamo gde je potrebno. Elise je bila ogorčena što mora namerno promašiti. Bilo je tako primamljivo jednostavno staviti čist pogodak na centar te mete, ako ništa drugo bar da vidi izraz lica gospođice Silver. Ali gospođica Silver nije vredna ikakvih posledica koje bi Barrovi ili bilo ko drugi osetio zbog njene sposobnosti da manipuliše očevim krhkim egom. Sa malim žaljenjem Elise izabra mesto na ivici mete, razmišljajući koliko bi trebalo da bude blizu pogotku gospođice Silver. I onda, van mete, pokret joj je ulovio pogled. Nejasni obris sive boje na vrhu kamene ograde na kraju poljane. Elise se nasmešila. I pucala.

Noah je posmatrao Elise kako je opalila iz puške, upijajući trzaj puške takvom lakoćom da je bilo jasno bilo kome ko je posmatrao da je hiljadu puta do tada pucala iz puške. Puška je bila poput nastavka njene ruke, stav joj je bio siguran, svaki pokret znalački. Posebno u minuti kad je namerno nameštala cev u sekundi pre no što je ispalila. Dok su oči svih ostalih odletele ka meti, njegove su ostale na ženi u zelenoj haljini, koja se uspravila. Mali osmeh joj se igrao na usnama, kao da je upoznata sa zabavnom tajnom. „Promašila si,” gospođica Silver jer objavila nemilosrdno s mesta s kog je gledala, i sklopila ruke s užitkom. Okrenula se s pobedničkim osmehom ka Elise. „Možda će još malo vežbe poboljšati Vaše pucanje, gospođice DeVries.” „Sigurna sam da hoće.“ Elise napravi izraz lica kao da je prikladno kažnjena i da joj je teško, ali Noah nije bio siguran da li da se smeje njenoj glumačkoj sposobnosti ili da bude besan u njeno ime zbog cele snishodljive farse.


Ali onda je Elise uhvatila njegov pogled i namignula mu, i šta god je u sebi gajio, nestalo je jer su najednom bili partneri. Sa tobom sam, nisam protiv tebe. Bitka se u njemu vodila, epsko potezanje konopca, u kojem je jedna strana oprezna i gorčina mu se duboko usadila. Ovo je ono što ga je držalo na distanci i bezbednim od prošlosti prethodnih godina, stvari koje su mu osigurale njegov samački opstanak. Ali sada se Noah pitao da li zaista želi distancu i bezvrednost i dalje. S druge strane, divljenje i nada su rasli u njegovim srcu i svesti. Jer otkad je Elise DeVries dojahala u njegov život, donela je sa sobom i saznanje da nije zaista bio sam. I insistiranje da, ako on tako izabere, može biti Elise sve što se činilo da je mislio da može biti. Verovala je u njega. Čak i znajući sve, verovala je u njega. Više nego što je i sam verovao u samog sebe. I to saznanje je činilo teškim Noahine pokušaje da se skoncentriše na bilo šta osim na prelepu ženu koja još uvek drži Baker pušku. Nije mogao skrenuti pogled s nje. Ignorisao je gomilu ljudi kako brblja i pokazuje ka metama. Ignorisao je i gospođicu Silver koja je stajala i prihvatala pohvale svog oca blizu ivice polja. Ignorisao je ljude koji su nailazili još uvek i zagledali u Elise sa radoznalošću. Otišao je do nje i stao, jednostavno trebajući da bude blizu nje. Elise mu se nasmejala kratko pre nego što se sagnula da ispita kraj na kremenu na pušci. „Gde je Sarah?“ „Sa Johnom je,“ Noah reče, pokušavajući da pogodi džentlmensko ponašanje trudeći se da se odvrati od sve obuzimajućeg poriva da je poljubi i tako održi ovaj uzbudljivi osećaj saveza samo još koji trenutak duže. „Naravno. Molim te da me obavestiš ukoliko taj maleni trol od barona uvali u neku nevolju, ili bilo kome sa kim je povezana, u narednom periodu.“ „Zašto? Učinićeš da ga transportuju nekuda?“ Noahine obrve se skupiše, njena izjava mu je donela dovoljno odvraćanje pažnje koje mu je bilo potrebno da se fokusira na nešto drugo osim na želju koja mu je kolala venama. Elise podiže glavu i pogleda ga s odobravanjem. „Zašto, to je odličan predlog, gospodine Lawson.“ „Šalio sam se.“ „Ja nisam.“ „Mogla bi to učiniti.“ „Da. Mada postoje drugi u Chegarre & Associates koji imaju daleko bolje veze u tom segmentu od mene. Prosledila bih gospođu Barr njima.“ Noah oseti kako mu se otvara vilica. „Verujem da je moj performans bio adekvatan?“ Elise upita, vraćajući pažnju na Baker. Noah pročisti grlo. „Nisi morala potpuno promašiti.“ „I nisam.“ „Postojala je oznaka na meti.“ „Ah, da, pa nisam pucala na tu metu,“ reče mu čisteći posudu za punjenje.


„Pa onda na šta si dođavola pucala?“ „Bio je tamo pacov.“ „Pacov?“ Noah je zurio u nju. „Šta? Gde? Nisam video pacova.“ „Na dalekoj ogradi. Trčao je pri vrhu. Oko jardu ulevo od kapije.“ Završila je sa čišćenjem i podigla glavu. „Rekla sam ti da mrzim pacove. Postoje ljudi koji kažu da su oni nosioci Crne Smrti, znaš?“ „Udaljena ograda.“ Noah je bio svestan da je ponavljao svoje reči kao blesav, ali ta udaljena ograda je bila najmanje dva puta udaljenija od mete. „Da.“ Spljeskala je muvu koja je letela oko njenog struka. „Slušaj, umirem od gladi. Svo ovo gubljenje me je izgladnelo. Misliš da ćemo dobiti što god da jedemo?“ Noah je zakuca teškim pogledom. „Ostani ovde.“ „Šta--“ ona započe, ali Noah je već trčao preko polja, idući ka udaljenoj ogradi. Prišao je drvenoj kapiji i skrenuo levo, koračajući izmerenim koracima duž grubog kamenog zida. Ukoliko je tu zaista bio pacov onda bi trebalo da nađe— Naglo je zastao, zatim se nagnuo preko ograde. Ležeći na mirisnoj travi, nakon dobrog broja koraka iza ograde, je bio pacov. Ili ono što je ostalo od njega. Ćušnuo ga je nogom, muve su se razletele s njegovog krzna, a telo mu je bilo još uvek toplo. Okrenuo se i zurio nazad u pravcu Elise, njena zelena haljina se lako mogla ugledati među muškarcima koji su se još uvek skupljali. Mogao je videti da je stavila ruke na kukove i odmahivala glavom. Polako se Noah vratio do njihovog šatora. Izvila je obrvu ka njemu, stegnute vilice. „Šta ste pronašli s druge strane ograde, gospodine Lawson?“ „Pacova.“ „Zaboga. Nemojte reći. Je li bio mrtav?“ „Jeste,“ promrmljao je. „Zamislite samo. Znate, mogli ste se poštedeti duge šetnje da ste mi samo verovali,“ Elise reče sa sarkastičnošću u glasu. „Druga žena bi možda zatražila svoje izuzeće zbog Vašeg kompletnog nepoverenja u nju.“ Noah se trgnu. „To nije fer.“ „Da, pa mnogo toga u životu nije fer, gospodine Lawson- Upravo sam namerno učestvovala na takmičenju u pucanju sa blesavom devojčicom koja bi bila mrtva u roku od nedelju dana na kanadskoj zimi kad bi se uzdala u svoju veštinu pucanja da se prehrani. To nije fer.“ „Oborili ste pacova sa ograde daleko na kraju prokletog polja. To je…“ „Sposobno?“ upita, zvučeći mrzovoljno. „Neverovatno. Skoro nemoguće.“ „Nemoguće?“ Elise napravi nepristojnu buku. „Dobra stvar je što se ni Vi ne uzdate u svoju veštinu sa puškom da biste se nahranili takođe.“ Frknu. „Jeste li uvek ovako laskavi prema ženama koje pratite na letnje piknike?“ Noah prođe rukom kroz kosu, osećajući se kao poslednji nitkov. Bila je u pravu. „Žao mi je.“


Elise uzdahnu. „Izvinjenje prihvaćeno.“ Spustila je šaku na njegovu ruku. „Jednom prilikom, gospodine Lawson, iznenadićete me. Jednostavno ćete mi poverovati kad Vam kažem nešto.“ Potapša ga po ruci, a Noah joj uze ruku u svoju. Privuče je bliže, ne želeći da joj pusti ruku. „Hvala što ste izgubili.“ „Nema na čemu.“ Ustegnuto se rukovala sa njim. „Molim Vas da mi nikada više ne tražite takvo što.“ „Neću.“ Zastao je, puštajući očima da lutaju njenim predivnim licem. „Dobro je.“ Ponovo mu se smešila. „Rado ću izgubiti u mnogim stvarima ukoliko je potrebno, ali pucanje ne može biti ta stvar. I sama imam ponos, znate.“ „Ti si...“ Odlutao je, nemoćan da izabere reč. Neverovatna. Neuporediva. Sa mnom. I zaista je bila. Po prvi put u svom životu kao odraslog, više nije bio sam. Jeste, imao je divne prijatelje i ljude koji su mu bili dragi su ga okruživali, ali oni su uvek održavali pažljivu distancu. Čak i John, njegov najbliži prijatelj, nije znao njegovo pravo ime. Upustio se u veoma malo veza sa ženama, znajući da takvi odnosi će uvek biti lišeni bilo kakve stvarne intimnosti izvan fizičkog zadovoljstva. Nisu se mogle šaputati nade i snovi i prošlost jer Noah nije mogao – nije želeo – da otkriva nešto stvarno. Žene, poput i svakog drugog, su znale samo individuu koju je marljivo predstavio, pažljivo odabrano lice Noahe Lawsona. I sva ta budnost je bila zaista usamljeni poduhvat. Sve do Elise. Dok nije sreo ženu koja je znala njegove tajne. Dok nije ta ista žena odbila da ga napusti, odbila da se povuče, odbila da prihvati njegovo odbijanje. Umesto toga, ona je preuzela još nekoliko tajni s mesta na kojem su teško počivale na njegovim ramenima u svoje nepokolebljivo srce. I tako učinivši, olakšala mu je teret. „Šta sam ja?“ Elise upita, gledajući ga zagonetno. Zaustio je, shvativši da je još uvek čekala da završi ono što je krenuo reći. Samo što nije mogao. Postojale su reči i osećanja i žudnje koje su se gomilale u njegovoj glavi i srcu i nije ih mogao poslagati ni u jednu rečenicu kojom bi izrazi šta je njemu Elise DeVries. Pružio je ruku i dodirnuo joj je lice, koristivši se jezikom kojim je mogao govoriti u tom trenutku. Zenice joj se raširiše, a disanje joj postade plitko i bi mu naporno da se seti da stoji pod šatorom, okružen ljudima koji su se šetkali, razgovorima koji su nailazili i gubili se oko njega. Bio mu je napor setiti se zašto je nije mogao poljubiti baš tu. Bolna potreba za njom je bila adut da izgubi svaki delić zdravog razuma. „Ako nastavite tako da me gledate, gospodine Lawson, učiniću nešto glupo, onda ćete Vi uraditi nešto još gluplje i naći ćemo se venčanima do jutra,“ promrmlja. „Nismo u londonskoj plesnoj dvorani,“ rekao je, ako ništa bar da prikrije čežnju koja ga je kidala na mogućnost da odvede ovu ženu u svoj krevet. I da je tu zadrži neograničeno. „Ne, mi smo na prokletom ovčjem pašnjaku. Okruženi oružjem. I ljudima. I ovčijom balegom. Zaista ne vidim prednosti.“ Zvučala je kao da je bez daha.


Prešao je palcem duž njene vilice. „Stvarno mi je potreban fijaker. Onaj sa bravom na vratima.“ Ona zadrhta i oliže donju usnicu. Svaka kapljica krvi u njegovom telu mu se skupi u međunožju. „Ne možeš ni da pojmiš koliko te želim u ovom trenutku.“ Nije imao šta da joj ponudi osim istine, stojeći tu pod šatorom. „Dao bih ti--“ Prelamanje musketa puče kroz vazduh dok je takmičenje u pucanju bilo u toku. „Hrane,“ reče mu sklanjajući mu se iz dosega. Ruka mu pade sa strane. „Šta?“ Jedva da je mogao misliti kroz maglu požude, „Možete mi dati hranu.“ Glas joj je bio nemiran. Noah napravi nekoliko velikih uzdisaja. „Idem sada, gospodine Lawson.“ Okrenula se i uputila van polja, dalje od njega. Dalje od nesmotrenosti koja ih je zatočila. „Kuda?“ Požurio je za njom. Dovoljno krvi mu se vratilo u mozak da prekine njegovu ošamućenost. „Da pronađem nešto za jelo.“ „Bar mi onda daj svoju pušku. Vratiću je u kola.“ Otvorila je usta kao da bi se raspravljala. „Nema nepoznatih lica ovde, gospođice DeVries. I ukoliko bi neko i mogao poželeti da mi naudi bio bi potpuni idiot da učini išta pred malom vojskom od ljudi koje smatram prijateljima.“ Još jedan zvuk mukete se ču uz njegove reči. „Prijatelji koji trenutno koriste oružje, inače.“ Prešla je prstom preko Bakerovog bureta nesigurno. „Jesi li siguran?“ „Siguran sam.“ Ispružio je svoju ruku. Još uvek je oklevala. „Ako si zabrinuta zbog večere, sve što će biti posluženo je već mrtvo.“ Ona napravi grimasu. „Jako smešno.“ „Trudim se.“ Polako je predala pušku u njegovu ispruženu ruku. „Verujem Vam da mi kažete ukoliko se nešto promeni, gospodine Lawson.“ „Razumem. I hvala Vam.“ „Za šta?“ „Zato što mi verujete.“ Elise odmahnu glavom. „Ne trebam Vaše lepe reči, gospodine Lawson. Možete mi zahvaliti tako što ćete mi jednom vratiti uslugu.“

„Kladim se u svako dugme od mesinga koje sam ikada prodao u svojoj radnji da je gospođica DeVries namerno izgubila u pucnjavi protiv kćerke Lorda


Corleya,“ Stuart Howards reče, skoro vičući da bi ga čuli zbog glasne muzike oko njih. Tlo pod Noahinim nogama je vibriralo uz noge igrača koji su se vrteli okolo. Noah je osluškivao. Blago opijeni Howards je bio jedan od desetine muškaraca koji su komentarisali zajedno s Noahom popodnevno takmičenje u pucanju, nadajući se da će on potvrditi ili negirati tu izjavu, koja je izgledala kao opšta saglasnost mase. Bilo je tu previše veterana koji su posmatrali i koji su prepoznali ne samo neobično oružje, već i stručnost ruku koje su ga držale. „Moguće,“ Noah odgovori nejasno. Isti odgovor je dao i ostalima. Oči su mu pretraživale gomilu, tražeći ženu o kojoj se pričalo. Howards uze veliki gutljaj iz svog vrča piva. „Odakle je gospođica DeVries?“ upita, dok mu je rumenelo lice što od alkohola što od toplote. Noahine oči nađoše tad Elise. Stajala je kraj ivice podijuma za igru, nogama taktirajući uz muziku i izrazom zamišljenosti i čežnje na svom licu. Po prvi put nije gledala u gomilu, tražeći pretnju za koju je znao da ovde ne postoji. Umesto toga je posmatrala plesače, izgledajući kao da bi im se vrlo rado pridružila. „York,“ Noah reče rastrojeno. „Ah, cura sa severa.“ Howards klimnu samom sebi kao da je to objasnilo sve. Kroz masu tela koja su se vrtela u seoskom plesu, Eliseine oči sretoše Noahine, kao da je osetila da je posmatra. Pokaza glavom ka igračima i podiže obrvu. Licem joj se razli u iznenadan, prozračan osmeh. U momentu Noahina krv uzvri i ubrza mu se puls. Bio je izgubljen. Želeo je ovu ženu više od ičega što je bilo razumno i racionalno. Pristao bi na ples ovde, sada, ali znao je da to neće biti dovoljno. Howards obrisa usta svojim rukavom. „Mnogo posetilaca prolazi kroz grad ove godine,“ reče. „Dobro je za posao, znate, iako mora da se obraća pažnja. Nekoliko njih baš juče u mojoj radnji se raspitivalo o--“ „Izvinite me, Howards,“ Noah ga prekinu. „Ali tamo je dama koja traži partnera za ples.“ A Noah nek bude proklet ako bude plesala sa nekim drugim. Elise je pripadala njemu i samo njemu. Već je krčio svoj put ka njoj pre no što je Howard imao šansu da mu odgovori. Što je donekle bilo nepristojno, ali Noah se nije mogao naterati da ga bude briga. Nije ga zanimalo da priča o dugmićima od mesinga i prodaji u radnji sa Howardsom. Jedini fokus mu je bio na ženi u zelenoj haljini zbog koje mu se utroba uvijala od iščekivanja i želje. U nekoliko sekundi je povukao Elise od posmatrača u masu igrača, koji su pijančili u radosti i slast je isijavala iz njenih očiju kad je izvila glavu i nasmejala se.


Dvanaesto poglavlje

Vožnja

kući je bila ispunjena radošću, Barrovi su održavali razgovor

živahnim i konačno ostaviše Noahu i Elise pred kolibom pre nego što su okrenuli svoja kola i uputili se domu. Square ih dočeka s mesta na kom je spavao kraj vrata, sa istezanjem i srećnim mahanjem repom. „Jesmo li otpravili gospođu Pritchard kući?“ Elise upita. „Kuća je mračna.“ „Predložio sam gospođi Pritchard da bi možda mogla na nekoliko noći ostati kod svoje prijateljice,“ Noah joj reče. Elise se okrenu ka njemu iznenađeno, mesečina je obasjavala srebrne tračice u njenoj kosi. „Šta? Kada? „Noah posegnu i zabaci joj opušteni pramen iza uha. „Zamolio sam je baš pre nego što smo krenuli na piknik. Zato što, zapravo, ako je moj rođak zaista izgubio razum i neko me zaista traži da bi ubio vojvodu koji više ne postoji, nisam želeo da pri tome i ona nastrada.“ „Hvala ti,“ Elise prozbori. „Hvala što mi veruješ.“ „Čisto da se zna, i dalje se osećam kao budala,“ Noah reče prilagođavajući stisak oko Eliseine puške, koju je uzeo iz kola. „Ne zanima me kako se osećaš. Jedino da to još uvek možeš. I želela bih da tako i ostane. Šta si rekao gospođi Pritchard?“ „Ništa.“ „Ništa? Nije te pitala zašto--“ „Ne, nije pitala. Jednostavno je počela sa raznoraznim zaključcima i ja sam joj dopustio.“ „Zaista?“ Elisein ozbiljni izraz lica je bio zamenjen smeškom. „Kakvim zaključcima?“ „Onom vrstom koja će joj slomiti srce ukoliko se ne udaš za mene do sledećeg četvrtka. Najkasnije petka.“ „Oslobodiću svoj kalendar.“ „Bio bih veoma zahvalan.“ Nasmejao se. Čudna tišina je pala među njih, miris ruža se prostirao među njima na toplom letnjem vazduhu, a jasna mesečina je tvorila čudne oblike i senke oko njih. „Jesi li uživala večeras?“ Noah je upita kroz tišinu. Nije znao zašto ju je to pitao. „Jesam.“ „Zvučiš iznenađeno.“ „Možda i jesam. Večeras sam se prisetila vremena kada su stvari bile… jednostavnije. Vratilo mi se mnogo srećnih uspomena.“ Zastala je. „Hvala ti na tome.“ „Ništa nisam uradio.“


„Plesao si sa mnom.“ „Ne dobro.“ Elise mu se nasmeši. „Ne slažem se. Mislim da ste prilično poletni, Sir Noah.“ Noah oseti kako mu ogromna pesnica steže grudi. Ovakvi trenuci bi ga skoro uništili. U nekom drugom životu bi bili neki obično ljudi, dva ljubavnika koja jednostavno stoje pod punim mesecom u bašti s mirisom ruža. I postojali su momenti ove večeri, trenuci ispunjeni plesom i muzikom i smehom, kad je zaboravio zbog čega je Elise ovde. Momenti kad bi zaboravio da je njeno samo prisustvo predstavljalo svet koji ga je čekao da polegne pravo na njega, svet pun kompleksnosti i gorčine. Ali ti sitni isečci vremena su nestajali. I u ovom životu, u ovoj stvarnosti, oni su stajali na ivici želje, dok je nepoznat kotao okolnosti vrio pod njima, čineći svaki korak rizičnim i nesigurnim. Posegnuo je ka njenoj ruci kao da bi mu taj pokret priuštio ravnotežu. Dopustila mu je da je uzme i osetio je kako joj prsti obavijaju njegove. „Šta činimo ovo Noah?“ Elise upita iznenada kroz tišinu, a glas joj beše turoban, bez ikakvog smeha. Nije želeo ovaj razgovor. Želeo je da se drži mašte na samo još par minuta u kojoj bi možda odveo Elise unutra i skinuo je. Polegao na svoj krevet i vodio ljubav s njom na način na koji je želeo od prvog trena kad mu se nasmešila. Učinio bi je svojom ove večeri i za zauvek. Da bi uvek možda sa njim igrala na piknicima. Da bi pomuzla njegove krave kad god bi poželela. Tako da bi on mogao sasvim i potpuno da je zavoli. „Ne znam.“ „Ne možemo ovako nastaviti.“ U ovoj bledoj noći, pogled joj je bio opustošen. „Pretvarati se. Želeći da su stvari drugačije. To će sve učiniti težim, a na kraju neće ništa rešiti.“ Bila je u pravu i mrzeo je to. „Treba mi tvoj odgovor Noah,“ Elise prošaputa. „Treba mi da mi kažeš hoćeš li se vratiti u London.“ Noah oseti poznatu prazninu u sebi, tu crnu prazninu koja je bila puna boli i ozlojeđenosti. Radost i sreća večeri se survala u tu jamu u trenutku, ostavljajući ga žalosnim. Želeo joj je reći ono što ona želi čuti. Da bi napustio sve što je stvorio u Nottinghamu. Da će odjuriti u London, uzeti titulu koju nikada nije želeo, a čineći to spasiti majku koja ga nikad nije želela. „Želim to. Samo ne mogu. Samo… ne još uvek.“ „Ne želiš. Dve veoma različite stvari.“ Noah skrenu pogled. Praznina postade pritisak, razarajuća težina koja je umanjivala njegovu mogućnost da udahne. „Dala sam obećanje pomoći tvojoj majci Noah, a to je obećanje koje nameravam održati. Iako sudbina šapuće da ona to nije zaslužila.“ Glas joj zadrhta lagano. „Rekla sam da neću otići odavde bez tebe, ali sam slagala. Zato što, uistinu, ne


mogu te naterati ni na šta. Ne mogu te naterati da popneš na konja i odjašeš u London. Ne mogu te naterati da preuzmeš titulu koja je s pravom tvoja.“ Noah je neodređeno gledao u noć, osećajući se jadnije no ikada. Elise je znala ući u srž svačemu do kostiju, otklanjajući pretvaranja i izgovore koje su prekrivale istinu. I za sobom je ostavljala kosture strahova i sumnji i tajni koje bi štrčale poput izbeljenih kostiju na surovom svetlu. „Ne mogu ti dati odgovor koji želim da ti dam jer ne znam da li joj ikada mogu oprostiti,“ Noah izgovori. I to je bila istina. I bila je ružna. Mrzeo se zbog toga. „Ne znam da li ikada mogu oprostiti majci zbog onog što je učinila.“ „Onda nemoj.“ Noah se šokirano okrene ka njoj. Elise ga pogleda. „Kriviš je za ono kroz šta si prošao. Onog što si morao učiniti. I ne mogu ti reći da nisi u pravu što to činiš.“ Njeno razumevanje je bilo poput noža koji se uvrće duboko u njegovo srce. Manje bi bolelo da ga je grdila, optužila da je nečastan, bezosećajan i okrutan. Sve optužbe kojim se počastio više nego jedanput. „Živeo sam poput divlje životinje u tom kavezu pet godina.“ Reči su pobegle, poput otrova koji se cedi iz inficirane rane. „Još uvek imam ožiljke od lanaca. Vezivali su me i okretali na ljuljašci ili me polivali ledenom vodom satima dok se ne bih onesvestio. Spavao sam na istrulelom senu i povraćci i izmetu, zaleđen zimi, bez mogućnosti da pobegnem na leto. Tukao sam se sa ostalom decom za komadiće hrane ili bih u suprotnom umro od gladi. Ubio sam čoveka koji je silovao dečaka jedva starijeg od mene.“ Disao je teško. „Postao sam--“ „Ti.“ Prekinula ga je, u očima joj je buktalo. „Postao si ti. Ono što si preživeo te nije slomilo, Noah Ellery. Učinilo te je jakim. Snažnijim od bilo kojeg čoveka kojeg poznajem.“ Disala je teško poput njega. „Ne mogu ti reći da ćeš jednog dana naći oproštaj. Ne mogu to znati. Ali ono što znam jeste da su dela tvoje majke jednom odredile tvoj život. Nemoj joj dopustiti da ga određuje više. Imaš potpunu kontrolu sada Noah. Odluči šta želiš da učiniš s njom.“ Elise pusti da joj ruka spadne iz njegove i posegnu za svojom puškom, uzimajući je iz njegovog stiska. Noah je stajao nepomično. Popela se na prste i očešala svojim usnama njegove, nežnim, srceparajućim poljupcem koji je bio završen i pre no što je počeo. Povukla se i zakoračila stepenicama u kuću, okrenuvši se samo jednom. „Odlazim s prvim svetlom,“ je bilo sve što je rekla.

San je dolazio polako, a kad bi stigao bio je nemiran, ispunjen teskobnim, nemirnim senkama. Noah se probudi iznenada, okupan znojem, nesiguran koliko je dugo spavao, ali je još uvek bio mrak. Čudan osećaj uznemirenosti se nastanio


sobom. Mogao je čuti cvrčke napolju, a vazduh oko njega je bio gust i vlažan. Mesečeva svetlost je sijala kroz prozor, iako nestajući na kratko kad bi njome prešli oblaci. Ustao je koliko tiše je mogao, skliznuvši s kreveta i iz sobe. Nije se zamarao paljenjem sveća, mesečina je obasjavala sve u sobama koje je znao srcem. Zastao je kraj Eliseinih vrata, jedva dišući, pokušavajući da čuje bilo šta što bi mu reklo da je još uvek budna. Pa i hrkanje, možda. Ali ni zvuk se nije začuo odatle. „Elise?“ prošaputa. Nije bilo odgovora. Stajao je ispred vrata, nesiguran. I osećajući se glupavije nego što je već duže vreme. Što je, uzevši u obzir nedavne događaje, govorilo nešto. Ali šta je dođavola mislio da radi, šunjajući se po sopstvenoj kući bosonog, razmatrajući špijuniranje žene koje nesumnjivo spavala u svom krevetu? Postojala su imena za muškarce koji su to činili. I nijedno nije bilo laskavo. Prigušeni lavež mu uspravi glavu. Uzdahnuo je i napustio Eliseina vrata, ušetavši tiho u trpezariju. Kroz visoke zidove, bašta je bila mirna i tiha, okupana bledom svetlošću. Mogao je videti linije drveća na ivici pašnjaka, tamne mrlje u kontrastu sa rekom u pozadini. Neka belina mu uhvati pogled, a još jedan lavež dopre do njega kako je Square nestao među drvećem. Neprijatan drhtaj mu se uspinjao kičmom. Square nikad noću nije napuštao kuću. Povremeno bi spavao u štali kad bi vreme bilo kišovito ili hladno, ali noćima poput ove, spavao je pred kućom. Nije postojao razlog da ide niz reku. Osim… Noah se zamrznu u parališućem trenutku pre nego što je požurio nazad u Eliseinu sobu i uletevši u njenu sobu. Posteljina je bila zgužvana, jastuci udubljeni, ali krevet je, poput sobe, bio prazan. „Prokletsvo,“ Noah opsova samom sebi. Mogao je videti njenu novu zelenu haljinu, okačenu s poštovanjem na klinovima na zidu. Njena ružna braon haljina je takođe bila tu, pored nečega što je izgledalo poput izbledelog plavog kaputa koji je nosila ovog popodneva. Ali njene košulje i pantalona nije bilo. Mora prestati da radi ovo. Ovo nestajanje. Ne samo da je bilo neprihvatljivo, već i opasno. Zaboravite na lutajuće ubice, uvek je postojala mogućnost lovokradica i lopova. Ili rupe u koju bi se mogla spotaknuti i slomiti zglob. Ili drveća s kojeg bi mogla pasti i slomiti vrat. Požurio je dalje od prozora, ne zamarajući se da se vrati u svoju sobu po svoju košulju, ali je izvukao svoj nož iz njegove korice kraj vrata. Izašao je u noć i zviždao Squareu. Nije bilo odgovora. Nespokoj se provukao kroz njega, ali ga je zanemario. Bila je dobro, rekao je sebi. Verovatno se provlačila među drvećem ili radila što god je Elise DeVries mogla raditi noćima obasjanim mesečinom. Žena je verovatno noćobdija. Pa, ne bi se iznenadio ako bi se, ovakvim noćima, ona pretvorila u sovu. Ili u šišmiša. Ili jednu od vila gospođe Pritchard. Elise je dokazala više nego jedanput da se mogla pretvoriti u bilo šta. Stigao je do reke, ne shvatajući da je već trčao. Još jednom je zazviždao, boreći se sa rastućim osećajem panike. Ovoga puta je bio nagrađen kevtanjem iz pravca reke,


propraćen naglom tišinom. Ledeni strah koji je suspregnuo sada se uvijao prstima kroz njega, podižući mu kosu na vratu. Nešto nije bilo u redu. Nešto se desilo. Noah je sada trčao prema gustom lišću, preskačući ogradu i jureći preko polja. Još jedan lavež i išao je još brže. Mesec nestade pod oblicima oblaka koji su činili da njegovo okruženje prekrije tama. Trčao je dalje i došao do drveća baš kad se Mesec ponovo pojavio bar da mu održi znamenitost. Išao je kroz žbunje poput uspaničene životinje, izvirući na obode reke, uzimajući vazduh. Svetlost nestade ponovo i borio se da vidi kroz tamu. Osetio je hladnu i vlažnu njušku na svom dlanu u isto vreme kad je osetio kako mu nešto mekano leže na bosa stopala. Odmah je ustuknuo, nož izvukao pred sobom i osetio se izloženim i oslepljenim. Zavesa oblaka nastavi dalje. Odmah je mogao razaznati rundavo belo krzno Squarea, koji je sedeo iščekujući pred njim, usta razvučenih u balavi osmeh, dok mu je beli rep lupkao po tepihu osušenog lišća. Toplota koja je prekrivala Noahino stopalo ispostavi se da je mlitavi glodar neodređene boje. Šta se dođavola događalo? Da je Elise u nevolji sigurno, pas bi bio uznemiren, ne dajući mu poklone u vidu mrtvih pacova. Spustio je nož, osećajući se glupo. Iznova. Ali ako je Square bio ovde, Elise nije mogla biti daleko. Izviđanje, bio je siguran da bi mu to rekla kad bi se pojavila iz šume poput drvenog patuljka. A onda bi ga pitala zašto diše poput zajapurenog bika, oznojenog lica i grudi, pulsem koji mu zuji u ušima od sprinta od kuće. Naučiće je on pameti onog momenta kad je bude našao. Naravno, ukoliko su lovokradice i ubice i lopovi i vile završili sa njom. Strah koji ga je skoro ugušio je izbledeo. Sagnuo se i podigao Squareov poklon, bacajući ga nazad u pravcu psa sa nestabilnom zahvalnošću. Prokleti pas je barem bio obziran. Posmatrao je Squarea kako se nezgrapono spušta niz nasip i leže blizu ivice s vodom, spuštajući pacova. Video je kako je životinja isturila svoje uši nečemu u vodi, pre nego što je nastavio pažljivi pregled svoje poslednje nagrade. Noah je ispratio pseći pogled i srce mu je zastalo. Plutala je licem na gore u vodi, obučena samo u dugu košulju, a kosa joj se kovitlala oko nje u oblaku tamne boje na srebrnoj površini vode. Oči su joj bile sklopljene, a lice opušteno, kože blede na mesečini. Nije se pomerala. S mučeničkim krikom, Noah se pokrenu.


Trinaesto poglavlje

Voda je bila hladna nasuprot njenoj toploj koži, osećaj bestežinskog stanja koji naiđe uz plutanje bio je ublažujući i smirujući. Ne mogavši da zaspi, Elise se iskrala iz kuće dole ka drveću, tražeći prostor što dalje od čoveka koji je spavao samo zid dalje od nje. Pobegla je na nasip i nije mogla odoleti srebrnoj vodi koja ju je dozivala u toplini noći. Uklizila je u vodu, okrećući se na leđa i posmatrala ćebe od zvezda nad sobom. Zvuci sveta su utihnuli pod vodom i Elise prigrli tu tišinu, koristeći šum da smiri njen ubrzani um i sredi svoje misli. Vratiće se u London bez njega. Razočarenje ju je duboko zaseklo, dublje no što bi ona ikada priznala. Verovala je da bi Noah učinio za svoju majku ono što je vojvotkinja odbila da učini za svog sina. I Elise je verovala da, ukoliko bi navela Noaha da shvati da nije sam, bi možda on mogao prebroditi nezamislivu bol i patnju od napuštanja. Oboje su podbacili. Ali Elise se stavi na Noahino mesto i zagleda se u dubine sopstvene svesti, nije mogla sa sigurnošću reći da bi drugačije reagovala od njega. Elise je možda znala kroz šta je sve prošao, ali nije to preživela. Nije bila dete prisiljeno na sudbinu goru od pakla od strane dve osobe kojima je to isto dete poverilo svoju sigurnost i bezbednost. Teralo ju je na plač. Ali plakanje ništa ne rešava. Tako da je vreme da nastavi dalje iz poraza i potraži druge opcije. I hoće, naravno, insistiraće da Noah nestane na kratko – možda bi sada bilo savršeno vreme da otputuje na Kontinent. Bavaria je bila lepa u ovo doba godine, čula je. Mogla mu je zasigurno osigurati neke veze. Jednom kad bude krenuo, reći će Kingu da je pronašla Noaha Elleryja i da je on odbio njenu ponudu da mu pomogne u ičemu osim da ga sigurno izvede iz Engleske zauvek. Mada je King bio sumnjivo kopile i verovatno zahtevao neki dokaz Noahine bezbednosti. Morala je razmisliti šta bi mogla ponuditi kao dokaz da govori istinu. I postojala je tanka nit, koja je bila ono derište Joshua, koji je patio i pobegao sa Noahom iz Bedlama, mada je verovatno da je Joshua mrtav. Dečaci na ulicama Londona retko su preživljavali dovoljno da odrastu, bez obzira na to koliko su bili sposobni. Ako ne bi podlegli izgladnjavanju ili bolesti, nasilju ili poroku, mogli bi se naći kao žrtve nasilnog ulaska u mornaricu ili postati lopovi. Takvi dečaci su nestajali. Iako ne bi zasigurno previše razmišljala o neizbežnom nestanku jednog Francisa Elleryja. Samo se nadala da je King to predvideo kako bi se potrudio da mu telo bude pronađeno. Poslednja stvar koju je vojvodstvo trebalo je još jedan nestali naslednik. Bilo bi drugih koji bi se provlačili iz porodičnog stabla u redu za titulu i bila je uverena da bi bilo koji od njih bio bolji od trenutnog kandidata.


Uklanjanje Francisa Elleryja bi verovatno rešilo problem vojvotkinje takođe. Nebitno koliki deo novca koji je Ellery uspeo pozajmiti ili izmoliti i dalje koristio da mu zadržava tetku u lancima. Bez tog novca ili obećanja za većim, bilo bi mnogo lakše urediti izbavljenje vojvotkinje od Ashlanda. Možda je ovo bilo najbolje za sve. Možda je Elise trebala predložiti ovo i ranije. Zasigurno je imalo prednosti, barem bi funkcionisalo u odsustvu pravog naslednika vojvodstva Ashlanda. Što je bilo u redu, ako ne i potpuno nezadovoljavajuće. Toliko nezadovoljavajuće, zapravo, da jedino što Elise nije mogla uraditi je bilo da vrišti od frustracije. Uprkos svemu, želela je da Noah ispolira svoj prokleti oklop, zajaše svog prokletog belog konja, natakne Francisa Elleryja na vrh svog prokletog koplja. Želela je da polegne pravo na titulu i bogatstvo koje bi procvalo pod njegovim upravljanjem i njegovom odvažnošću i principima. Jer jeste bio sposoban. I neverovatan. I… Pljusak vode joj preklopi nos jer joj je glava jedva virila nad površinom. Čelični stisak joj je obujmio zglobove i vukao je. Oči su joj se odmah otvorile kao da se instiktivno borila za slobodu, um joj je registrovao osećaj prstiju koji joj bolno pritiskaju kožu. Elise se izvijala i trzala, ali napadačev stisak nije popustio. Strah je ophrva, zajedno sa momentalnim instinktom za borbom. Podigla je noge i šutnula, i noga joj udari u izloženu polutku zadovoljavajućom silom. Prsti oko njenog zgloba popustiše i ona se oslobodi, zamahujući snažno što dalje od napadača. Izronila je kašljući i očajnički je pokušavala da shvati odakle bi sledeći napad mogao nastupiti. Pitala se da li ih je bilo dvoje u vodi. Ili je možda jedan ubica otplivao, a drugi ipak čekao na obali. Ali sve što je mogla videti je bio oblik tamne glave izvan vode, nekoga ko je mlatio i rukama i nogama tako da su od Mesečevog odraza ostajali fragmenti. Pregledavala je vodu s mesta na kojem je bila, oči su joj skenirale obalu. Gde mu je partner? Kasno je uvidela da je bila neoprostivo glupa, ostavljajući se izloženom tako. Ali je bila uljuljkana u nedostatak svakog znaka aktivnosti i prigrlila Squarea kao društvo. Oslonila se na znanje da bi pas reagovao na nečije prisustvo mnogo pre njenih čula. Tako je zver omanula pozamašno s te strane. Prokleto stvorenje nije ni zalajalo. Oči su joj se zaustavile na psu, koji je sedeo na nasipu, posmatrao spektakl, zabačenom glavom i mašući radosno repom. Zurila je u neverici. Prišao joj je bar jedan napadač, a sve što je pas radio jeste gledanje? I mahanje repom? Nije baš očekivala odbrambenu postojanost, ali nekakav odgovor bi bio fin. Kako se njen napadač spustio niz nasip i ušao u vodu, a da pas nije ustao ni da istraži šta se dešava? Osim ukoliko je Square poznavao napadača. Pogled joj se prebaci na mlatarajući oblik u vodi između nasipa i nje. Začula je zlobnu psovku. Žamor smeha joj je pobegao, a olakšanje joj je stvorilo vrtoglavicu.


Videla je Noaha kako besno mlatara pokušavajući da održi glavu nad vodom dok je uzaludno pokušavao da dođe do obale. Njen tobože napadač je izgleda bio njen tobože spasilac. Mogla je samo da zamisli kako mu je izgledala plutajući tamo na mesečini, zatvorenih očiju, opuštenog tela. Pomislio je da se udavila. I skočio je da je spasi, mada je u mnogome postalo jasno da ne zna da pliva. Na šta li je mislio? Brzo je doplivala do Noaha, pažljivo održavajući razdaljinu među sobom i mučenikom. „Udahni duboko i prestani mlatarati,“ zapovedila je. Trznuo se iznenađeno, ali je učinio što je rekla. „I ne dotiči me.“ Provukla je ruku oko njegovog vrata, kao što je učinila sa Andrewom Barrom i vukla ga polako ka plićaku. Mogla je osetiti koliko mu je svaki mišić bio utegnut, bilo u strahu ili besu. Veoma je sumnjala da je bilo ono prvo u pitanju. Stopala joj dotakoše meku zemlju, ali ga nije još uvek pustila, niti je dala ijedan znak da se oslonila na noge. Noah je i dalje bio okrenut ka sredini reke. „Na šta si mislio? Nisi smeo skočiti u vodu kad si znao da ne znaš da plivaš,“ Elise progunđa. Osetila je da se trznuo. „Na šta sam ja mislio?“ Glas mu se podiže i odjeknu vodom. „Ni o čemu nisam razmišljao. Pokušavao sam da te spasem,“ promrmljao je kroz stisnute zube. „Žao mi je.“ „Žao ti je? Mislio sam da si mrtva.“ Žal se borila sa iznerviranošću. „Da si samo na trenutak razmislio o tome, setio bi se da mrtvi ljudi tonu. Oni ne plutaju.“ Zastala je. „Barem ne nekoliko dana.“ „Ako je to pokušaj da budeš smešna gospođice DeVries, možeš se uveriti da se ne smejem.“ Elise ga pogleda popreko. „Moraš naučiti da plivaš. Jedini ko je bio u opasnosti od davljenja si bio ti. Završio bi na dnu da nije bilo mene.“ „Zbog tebe zamalo da završim na dnu!“ zarežao je. „Možeš stati sad,“ Elise reče naglo i pusti ga. Noah zagunđa i skoči na noge okrećući se da bi je pogledao. Razborito je otplivala dalje od njegovog domašaja. „Nisam te želela uplašiti.“ „Nisam se uplašio,“ uzviknu. „Naravno.“ Gledao ju je još malo pa se okrenuo i gazio bliže nasipu, brišući vodu s lica. „Kako dođavola ne znaš plivati?“ Elise upita, prigrlivši priliku da mu se približi. „Sigurno je bilo jezerceta ili ičega sličnog na bilo kojoj gomili zemlje koju je posedovala tvoja porodica? Sigurno te je neki drug idiot izazvao da skočiš u nekom trenutku. Takva vrsta gluposti je poput obreda za svakog dečaka na zemlji.“ Noah napravi nepristojan zvuk. „A kako bi ti to mogla znati?“ „Imala sam dvojicu braće, u slučaju da si zaboravio. Imala sam pet godina kad je Jonathon mene izazvao.“ „Nikad nisam išao blizu vode kao dete.“


„Nikad?“ „Jeste li gluvi gospođice DeVries?“ „Samo iznenađena.“ „Kako sam odrastao, bio sam sklanjan od pogleda i s puta ikome ko bi mogao da primeti da je sin vojvode od Ashlanda neprikladan. Nije bilo prijatelja da me izazovu na bilo šta.“ Rekao je sa gorčinom. Eliseino srce je patilo za malim dečakom koji je bio ostavljen sam da posmatra kako svet živi bez njega. Srce joj se slomilo za detetom koje nije zaslužilo nikakvu teskobu niti tugu kroz koje je prošlo. Prišla je bliže obali i stala, spustivši ruke na kukove. „Izazivam te,“ reče. „Šta?“ „Izazivam te da uskočiš.“ „Ne budi budalasta.“ Prekrstila je ruke na grudima. „Učini to. Izazivam te.“ Noah podiže ruke uvis. „Vraćam se nazad u kuću.“ „I šta onda?“ „I onda ništa. Idem u krevet poput normalne osobe.“ Zakoračio je nasipom. „Šta će se desite sledeći put kada dete poput Andrewa Barra upadne u reku? Ili jezero? Ili baru? Šta se dešava ako je nekome potrebna pomoć i ti je ne možeš pružiti jer si večeras odbio i da pokušaš? Hoćeš li stajati pored i posmatrati?“ Učinila je to namerno, apelovala na njegovu zaštitničku prirodu. Apelovala na njegov osećaj galantnosti i dobrote i nije se razočarala. Zaustavio se i okrenuo. „Potonuću pravo na dno.“ Elise je mogla videti uznemirenost na njegovom licu, oštrinu pod mesečinom. Kapi vode su se još slivale niz prsa, poput tananih dijamanata koji bi pali i nestali svakim uzdahom. „Ne, nećeš. Biću pored tebe.“ Stajao je u tišini i Elise je pusti da se tišina razvuče, ne želeći da prekine tu krhku mogućnost koja se polako ukazivala. „Ne možeš me naučiti da plivam za pet minuta,“ reče na kraju. „Ne. To zahteva vreme. I vežbu. Nakon večeras nećeš moći preplivati Channel, ali te mogu naučiti kako da plutaš.“ „Znam plutati,“ naruga se. „Mmmm.“ „Ne veruješ mi.“ „Nimalo.“ „Mogu.“ „Onda dokažite, Sir Noah. Osim...“ „Osim šta?“ Elise stavi ruke pod miške i razmaše laktovima, ujedno kokodakajući. „Jesi li me ti to upravo nazvala kukavicom?“ Usta mu se širom otvoriše. Spustila je ruke i nestašno se nasmeja. „Ukoliko Vam perje paše Sir Noah...“ Gledao ju je s nevericom. „Ponašaš se kao da imaš dvanaest godina.“


„Ciljala sam na oko devet.“ „Nemoguća si.“ „A ti odugovlačiš.“ Podiže ruke u znak poraza. „U redu. Plutaću jedan minut i onda izlazimo iz vode i vraćamo se pravo kući. Jesam li jasan?“ „Kristalno.“ Nasmešila mu se pobednički. „A sad da te vidimo kako plutaš.“ Noah frknu, ali ukliže nazad u vodu. Zaustavio se kad je stigao do nivoa grudi. Udahnuo je duboko i zabacio noge pred sebe. Celo telo mu je nestalo s vidika Elise se smejala kad se vratio nazad na površinu kašljajući i pljuvajući. „Vrlo dobro, Sir Noah, vrlo dobro.“ Stala je pred njega. „Plutate poput kamena.“ „Nisam bio spreman taj put,“ odbrusio je odbrambeno. „Pa, svakako, molim Vas, ne dozvolite da Vas ja zaustavljam.“ Sad je stajala pored njega. Namrštio joj se, ali je duboko uzdahnuo. Ovog puta, kad je zabacio noge, Elise je koraknula napred i stavila mu ruku ispod leđa. Noah je odmah pokušao da podigne glavu, ali mu je slobodnom rukom gurnula čelo nazad. „Gledaj gore u mesec,“ rekla mu je. „I za milost dragu, opusti se.“ Učinio je kako mu je rečeno, iako je još uvek mogla osetiti da ukrućenost kola njegovim telom. Sklonila je ruku s njegove glave i odmakla mu ruke od tela da bi bile raširene po površini. Polako se pomerala dužinom njegovog tela, uvek mu pridržavajući leđa. Prešla je rukom pod njegovu butinu i podigla mu noge gore kako bi i one bile na površini vode. „Zatvori oči,“ uputi ga. „I diši duboko.“ „Šta radiš –“ Noah započe, ali ga ona ućuta. „Veruj mi,“ rekla je. Pogledom je prelazio njenim licem. I onda zatvorio oči. Elise se nasmeši dok ga je proučavala na bledoj svetlosti. Ovako je želela uvek da ga pamti. Ovako, izbrisanih bora zabrinutosti sa lica, njegove oštre crte lica koje odaju mir i ono što je izgledalo poput začuđenosti. Voda je tekla nežno kraj njegovih bokova i grudi dok mu je pridržavala leđa, a tenzija i ukočenost koju su ranije bili toliko evidentni su nestali. Ona ga je pridržavala, a on joj je to dopuštao. Konačno je dozvolio sebi da joj veruje. Na nekoliko ukradenih trenutaka, dozvolila je sebi povlasticu da uživa u osećaju ispravnosti koji ju je obuzeo. Ovog trena on je bio njen i dala bi sve kad bi mogla da ga zadrži uz sebe zauvek. Ali ništa ne traje zauvek i ma šta god se desilo, od danas, od naredne nedelje, u narednim godinama, ona ne bi mogla zadržati ovog vojvodu kraj sebe. Sa gorko slatkim osmehom, nežno je sklonila ruke s njegovih leđa i pustila ga da se sam održava. Videla je kako mu se prsti savijaju, ali je ostao plivajući po vodenoj površini. Elise se polako udalji od njega, idući ka obali. Popela se na travnati obod reke, obukla ostavljene pantalone i sela na nasip, a voda joj se cedila po leđima s kose. Nije bila sigurna koliko je prošlo vremena pre nego što su Noahina stopala pronašla rečno dno ponovo i izlazila iz vode idući ka njoj. Bila je pogođena njegovom potpunom


lepotom, što je učinilo mnogo intenzivnijim izostanak uzdaha. Spustio se kraj nje, oboje su posmatrali vodu u tišini. Elise zadrhta malo i Noah pruži svoju ruku oko nje i privuče je bliže sebi. Prsti mu prođoše golom kožom njenih leđa gde su opuštene pertle njene košulje povukle okovratnik dovoljno da joj ramena budu izložena. Dodir mu naglo stade odmah iznad njenih lopatica. „Elise?“ Prsti mu se pokrenuše ponovo, istražujući uništenu kožu njenih leđa i grebene ožiljaka tkiva koje nikada nije čisto zaraslo. Nije mogao videti staru ranu ranije jer je uvek bila prekrivena odećom. Zaboravila bi na povredu danima, mada bi je ponekad u vlažnoj hladnoj zimi bolelo rame. Naslonio se nazad, povlačeći košulju dalje od ramena i niz njena leđa i čula mu je brzi uzdisaj. „Možeš kriviti mog brata Alexa.“ Uzdahnula je, spuštajući ruku na toplinu Noahine butine. „Koliko je dobar sa novcem i brojevima i slično, toliko je grozan kao hirurg.“ Prsti su mu pratili najgore prevoje ožiljka i mogla ga je zamisliti kako pokušava zaključiti koja bi povreda napravila takvu oznaku. „Bila si upucana.“ Izdahnuo je užasnuto. „Da.“ „Isuse, Elise. Kada?“ „Kada nisam bila nevidljiva koliko sam mislila da jesam.“ „Molim?“ Elise uzdahnu. „Američki vojnici imaju oštar vid i dobro ciljaju. Ili možda samo osrednje. Na kraju krajeva, nisu me ubili iako rana gotovo da jeste.“ „I tvoj brat je bio tamo? Nije ti mogao naći dobrog hirurga?“ Bilo je oštrine u Noahinom glasu kao da je krivio Alexa za nešto što je bio njen propust. Elise frknu. „Alexu je trebalo tri dana da me pronađe. Kada su ljudi koji su me upucali shvatili da nisam mrtva, vezali su mi ruke i noge i nosili me nazad u okolinu svog kampa. Ostavili su me tamo, vezanu uspravno na borovinu veći deo dana.“ Zaustavila se. „Taj osećaj bespomoćnosti je bio gori od bilo kog bola.“ Noahina ruka se stegne oko njenog ramena. Nije joj bilo potrebno da joj išta kaže jer je on, od svih ljudi, razumeo bolje nego iko. „Ali drugog dana, infekcija se ustalila, mada se sećam kroz maglu da su mi sipali vodu niz grlo i zahtevali da odgovaram na pitanja koja nisam mogla više razumeti. Trećeg dana su odustali i ostavili me da umrem. Rečeno mi je da me je Alex pronašao tog dana. Izvadio je nožem metak iz mog ramena uz svetlost jedne sveće, isuviše uplašen da raspiri vatru u slučaju da smo otkriveni. Polegao me je u potok i sedeo sa mnom naredna dva dana pokušavajući da ohladi groznicu koje ne mogu da se setim.“ Najednom zastade, verovatno shvatajući da je rekla i više no što je potrebno, ali nije želela da Alex bude izabran kao krivac. „Tako da ne, moj brat mi nije mogao naći boljeg hirurga. Bio je dve milje iza neprijatelja i devet milja udaljen od dobrog hirurga sa ničim do nožem, puškom i umirućom sestrom.“ „Žao mi je.“


„Zbog čega ti je žao? Preživela sam zahvaljujući Alexu. Došao je po mene iako sam već bila precrtana sa liste nestalih lica i smatrana mrtvom. Došao je po mene kad mi je najviše trebao. A onda je učinio ono što je morao.“ Noah je ćutao, ruke su mu mirovale na njenoj koži. Mesečina se ugasi i uvuče ih u tminu dok su se oblaci kotrljali i uvećavali. „Onda sam mu dužan,“ izgovori Noah naposletku. Elise se okrenu, želeći da mu vidi lice. „Ti? Spasio je moj život, ne tvoj.“ „Ne. Mislim da je spasio i mene takođe. Jer mi je tebe darovao.“ „Možda bi želeo da mu lično zahvališ,“ Elise predloži nežno. „Verujem da hoću.“ Noah joj pronađe ruku u tami i uplete prste sa njenima. „Ali prvo moram videti Abigail. Jer je predugo nisam video. Zato što su sestrama nekad potrebna braća.“ Elise se ukoči i stisnu svoje prste oko njegovih. Mesečina se spusti po njima ponovo, drhteći dok nisu ustali. „Jesu,“ složila se skoro se plašeći i da diše. „Trebalo mi je mnogo vremena da to shvatim.“ Bilo je jedva čujno. „I zbog toga mi je zbilja žao.“ „Mislim da će ti Abigail oprostiti,“ Elise šapnu stegnutog grla. „Nadam se. Hoćeš li ti?“ „Nemam šta oprostiti.“ „Ali –“ Stavila je slobodnu šaku na njegove usne. „Ne želim se svađati sa Vama, Sir Noah.“ Noah ju je posmatrao neko vreme pre no što je pustio njene prste i ustao. Pružio joj je ruku. „Ni ja.“ Elise stavi svoju ruku u njegovu i dozvoli mu da je pridigne i pogodi je to da je upravo ovaj gest, ova izdužena snažna ruka na travnatoj rečnoj obali, prvo što joj je ukralo srce. Stajali su na nasipu, ne govoreći, kao da su bili prestrašeni da bi mogli razbiti sablasnu čaroliju koja kao da je bačena na kraju reke. Vazduh iznenada poče da se kreće jače, a sparna vrućina bi dotaknuta prvim uzburkanim hladnim povetarcem koji je dobijao na jačini i klepetao lišće. Mesečina ponovo nestade pre nego što se pojavi nanovo kad prođe još oblaka. U daljini je Elise mogla videti kratke obrise svetlosti. Prigušena tutnjava joj je dopirala do ušiju. „Trebali bi požuriti,“ Noah prošapta. Elise klimnu bez reči i dozvoli sebi da bude vođena kroz drveće i preko polja ka kući. Toplota Noahinog širokog dlana se šunjala uz njenu ruku i grejala joj celo telo iako je temperatura vani naglo opadala. Prve kišne kapi padoše baš kad su požurili u dvorište, Square nađe najkraći put kroz usku stazu pod zaklonom štale, a Elise i Noah zalupiše vratima kuće za sobom jer se vetar najednom osilio. Kroz kuću se spustila potpuna tmina, čineći skoro nemogućim da ga vidi. Jedino je mogla da ga oseti, njegovu vrelinu, njegov dodir. Skoncentrisala se na uzimanje mirnih udisaja, dok je želja činila da je svuda boli. Ništa od toga nije osetila prošli


put kad su stajali jedno pred drugim, odeće mokre koja se cedila, ruke uhvaćene u njegovoj. Ali ova potreba beše drugačija. Nešto se promenilo. Nešto teže, vrelije, s većim očajanjem no ikada se usadilo u nju zahtevajući oslobađanje. Odsjaj munje osvetli sve na sekundu pre nego se prolomi grom. Činilo se kao da su i bogovi neba bili nemirni poput nje. „Ti bi me pobedila, znaš,“ Noah izusti tiho. „Izvini, molim te?“ Pokušala je videti mu lice, ali je bilo nemoguće. „Da sam pokušao da budem bolji od tebe na onom polju za pucanje, ti bi me pobedila.“ „O čemu to govoriš?“ Bila je momentalno ometena. „Zašto je to bitno?“ „Nikad nisam susreo ženu sa tvojim samopouzdanjem.“ Elise se nasmeja podrugljivo. „Čini mi se da si to nazvao arogantnošću.“ „Pogrešio sam. To je samopouzdanje. I oduzima dah.“ Privukao ju je bliže i ona se spotaknu napred, druga ruka joj pade na njegova prsa. Pod njenim dlanom mogla je osetiti rasipanje kose i toplotu njegove gole kože. Vani je nanovo duvao vetar i zveketao prozorska okna. „Hvala ti,“ prošaputala je nesigurna šta drugo reći. „Želeo bih da mogu raditi to što ti možeš.“ Podiže glavu iznenađeno. „Šta? Misliš sa puškom? Zato što te mogu naučiti kako da rukuješ Bakerom mnogo brže nego što te mogu naučiti da plivaš, uveravam te – “ „Ne govorim o plivanju i pucanju. Mislim na...“ Zaustavio se. „Što znaš ko si. Ne znam da li čovek koji sam postao ovde, sada, se može pomiriti sa čovekom koji mora postojati u Londonu.“ „Oni su ista osoba Noah. Lawson, Ellery, Ashland, ime nije bitno. Tvoj put je jedino bitan zbog lekcija koje si usput naučio, a ne konačna destinacija.“ U tami njegova druga ruka nađe joj stranu lica, a prstima skloni mokru kosu preko njenog ramena pre no što dodirnu ivicu njene vilice. „Ali ti si tako sigurna. Sigurna u ono što jesi.“ „Sigurna sam kad sam sa tobom.“ Ta neugodna istina pobeže pre no što se mogla zaustaviti, pre nego što ju je mogla povući nazad u duboke jame njenog uma gde se razvijala bez nadzora i priznanja. Ruka koja je držala njenu se stisnu. „Ne razumem.“ „Nije važno. Nije bitno.“ Elise spusti glavu, odmarajući je na njegovim širokim grudima, slušajući mirno kucanje njegovog srca. Slobodnu ruku prisloni nežno na njen vrat, držeći je blizu sebe. „Radije ću misliti da jeste.“ Elise izvi usne. „Sada ti kradeš moje rečenice.“ „Duguješ mi ih nekoliko.“ Tišina se razli dok je Elise tražila reči kojima bi objasnila, dok je Noah strpljivo čekao.


„Kad sam sa tobom, kao sada, bez publike, zaboravim sebe. Zaboravim ulogu koju bih trebala da igram, zaboravim replike koje bih trebala izgovoriti. Sa tobom izlazim iz senki,“ reče tiho. „Ali ostatak vremena, ja sam glumica Noah. Žena koja manipuliše iluzijom da bi postigla šta god je zatraženo od mene, bilo na pozorišnoj sceni ili u Londonskoj plesnoj dvorani. Danas sam bila samo cura sa puškom. Sutra ću morati biti neko drugi. Za nedelju dana od danas, nećeš me više prepoznati. Samu sebe neću prepoznati.“ „Ti si mnogo više od samo cure sa puškom.“ Rekao je oštro i sa takvom strašću da je osetila utrobu kako joj se stegne i ubrza puls. „Vidim te, Elise DeVries. Bez obzira na odeću koju bi mogla nositi ili koju god masku bi morala imati, vidim tvoje hrabro srce i vidim tvoj predivni um. Vidim tvoje saosećanje i tvoju nadu, tvoju prilagodljivost i tvoju snagu. Ako ti ne znaš ko si ti, znam da ja znam.“ Zaslepljujući snop svetlosti napadne joj oči, ispraćen momentalnim udarom groma. Njegove reči učiniše da poželi da zaplače zbog njegovog tihog ubeđenja. Bilo je ironično, zapravo. Koliko su bili sigurni u ono drugo. Oboje su videli više u onom drugom no u sebi samima. „Tako sam umorna od pretvaranja,“ šapnula je. „Ponekad nisam sigurna da li se mogu setiti ko sam nekada bila. Ili ko želim da budem sutra.“ „Ko želiš da budeš sutra?“ pitao je hrapavim glasom. Elise zatvori svoje oči. „Ne želim da pričam o sutra.“ Umirio se. Ruka na njenom vratu je stisnu, prsti mu prolaze kroz kosu na njenom potiljku. Drugom rukom pusti njenu i prsti mu putovaše njenom rukom, preko ključne kosti ostavivši je na njenom licu. „Onda hajde da pričamo o sada.“ Usne su mu bile na par centimetara on njenih. Mogla je čuti njegovu glad i njegovu potrebu i hrapavost u njegovom glasu. Podigla je drugu ruku na njegove grudi i prešla preko njih, zatim preko stomaka i po leđima, pritiskajući svoje telo na njegovo. Uzdasi joj behu teški i natopljena tkanina njene košulje se trljala o njene osetljive bradavice. Povuče joj glavu na gore nežno. „Ko želiš da budeš u ovom trenutku?“ pitao ju je s usnama na njenim. Glas mu je bio grub i pun obećanja. Njena unutrašnjost se topila pulsirajući u tečnu vrelinu. Vlažnost joj se skupljala među nogama. On će je uzeti sada, osim ako ga ne zaustavi. Ukoliko se ne odmakne od njegovog dosega i povuče se. Progutala je, reči joj ostadoše u grlu. „Sada, u ovom istom trenutku, ko želiš da budeš Elise?“ „Tvoja,“ šapnu. „Želim biti tvoja.“


Pronašao joj je usne u tami u trenu kad se grom prolomio nebom i kiša udari po krovu i prozorima. Odražavalo je nemir koji je prolazio kroz njegovo telo, potrebu i glad za ovom ženom koja je zasenila sve što je bilo razumno i razumljivo. Ljubio ju je pre nego što je shvatio ko je ona bila i šta će tražiti od njega, uhvaćen u vrtlog intenzivne želje kojoj je bio nemoćan odupreti se. I ljubio ju je posle, još uvek ne mogavši joj odoleti, ali ovo, ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo spajanje srca i duša, iskrivljeno priznanje da su bile vezani ne samo okolnostima već i sudbinom. To je bilo mnogo više od pukog poljupca i neće biti povratka odakle ih je ovo vodilo. Uvukao je ruke dublje u hrpu njene mokre kose, usnama jako pritiskao njene. To je bilo priznanje, tvrdnja o kaleidoskopu emocija koje su se borile za prevlast u njemu. I pod ovim napadom, srela ga je na pola puta. Tačno kao što je znao da hoće. Pokušao je da se umiri zato što, Bog mu pomogao, trebao bi biti nežan i strpljiv i pažljiv. Želeo je biti sve to – zaslužila je sve te stvari – ali ova potreba koja ga je ispunila je bila divlja i poput ničega što je ikada doživeo. Bilo je nepodnošljivo tvrd, erekcija mu je pulsirala pod mokrim ograničenjem njegovih pantalona. Na svojim grudima je mogao osetiti čvrst pritisak njenih grudi i prošao je rukama duž njene kičme, uzimajući je čvršće u svoj zagrljaj. Poriv da je uzme, da je uzme brzo uz zid, na stolu, na podu, bilo gde, gde bi se mogao ukopati u njenu vrelinu i pronaći oslobađanje od ovog mučenja, činio ga je lakomislenim. Još jedan zvuk groma se prolomi nebom, klimajući sve zidove njegove kuće. Spustio je ruke do njene zadnjice, čvrsto je privijajući uz sebe, očajnički se plašeći da neće imati kontrolu da učini ovo savršenim za nju. Ruke mu se pomeriše kako bi dodirnule njene grudi, a koža joj je plamtela ispod natopljene hladnoće njene košulje, ali to nije bilo dovoljno. Ništa nije bilo dovoljno. Želeo je sve njeno nasuprot svemu njegovom. Ruke mu se pomaknule na rub njene košulje i povukle tkaninu, pokušavajući da je skloni s njenog tela i preko ruku, ali tkanina beše mokra i uvrnuta i nije sarađivala i u njegove usne Elise napravi frustrirajući zvuk. Bez razmišljanja, prsti mu oslobodiše rub i krenuše ka vezicama na vratu njene košulje, uvijajući šavove i vukući iznošeno platno. Znao je da bi rastrgao tkaninu ako bi je dovoljno snažno povukao, spuštajući se niz njeno grlo ka grudima. Prsti mu se stegnu i osetio je da prve iznošene ivice popuštaju. Negde izvan njegove omamljenosti usled požude, savest ga podseti da ovo nije bilo ni pažljivo ni strpljivo. Osećao se potpuno van kontrole i jedva se prepoznavao u tom trenutku. Bez upozorenja, Elise prekinu njihov poljubac. „Učini to,“ uzdahnu. Noah se umiri. Nije zasigurno mogla prozreti o čemu je razmišljao. Podigla je ruka do njegovih i prekrila ih svojim. „Ne želim išta između nas.“ Dah joj je izlazio plitko. „Ništa.“ Noah stisnu oči na kratko, pokušavajući da povrati kontrolu. Njene reči su ga gurale dalje i dalje od onoga što je ostalo od njegovih nežnih namera. „Učini to Noah.“ Elise podiže ruke i uvi prste u njegovu kosu, usnama na njegovom uhu, a jezikom pređe preko osetljivog mesta u udubljenju njegovog vrata pod ušnom školjkom. „Elise –“


„Izazivam te.“ Noah zareža i povuče jako, tkanina se lako povinova njegovim rukama. Ona zakorači unazad dok je on zabacivao mokru tkaninu iza njenih leđa, ruke je spustila kako bi spustio tkaninu niz njih. Košulja joj pade na pod kraj nje, zaboravljena i pantalone joj se pridružiše. Još uvek je mogao čuti njeno ubrzano disanje, mogao udahnuti miris kiše na njenoj koži, mogao osetiti vrelinu njenog tela blizu njegovog. Munja osvetli još jednom kroz prozore i na jedan kratkotrajan trenutak ju je mogao videti. I onda se crnilo vratilo, ali pogled na nju se usadio u njega, izbio mu vazduh iz pluća i iznudio zvuk iz njegovog grla koji nije prepoznao. U sledećem trenutku, ruke su joj bile na njemu, klizila je prstima i dlanovima preko grudi, uz rebra, do pojasa njegovih pantalona. Spretnim pokretima je krenula ka dugmadima, svaki dodir njenih prstiju po njegovoj pulsirajućoj erekciji je bio pravo mučenje. Pantalone mu se olabaviše i ruke joj se spustiše ispod pojasa, gurajući mokru tkaninu preko bokova i niz butine. Spustila se na koleno, shvatio je, kad je osetio kako joj ruke klize duž krutih mišića njegovih butina, a zatim i listova dok ih je spuštala niz noge ka gležnjevima. Izašao je iz pantalona, šutnuo ih u stranu, a onda stajao zamrznut, dok su joj ruke klizile po kolenima, a zatim po unutrašnjosti njegovih bedara. Osetio je njenu kosu nasuprot svog kurca dok se saginjala, a onda su joj usta zamenila prste dok je stavljala vatreni trag poljupca duž unutrašnjosti njegovih nogu i idući sve više. Uzela mu je muda u ruku, a zatim pomilovala duž njegove erekcije i on zastenja na neopisivom zadovoljstvu njenog dodira. Prsti mu se upletoše u njenu kosu, a njene ruke kliznuše preko njegovih bedara i preko njegove stražnjice. A onda ga je uzela u usta i skoro da je svršio baš kad joj se jezik zavrteo oko vrha njegovog kurca. Munja zabljesnu i Noah na tren vide Elise kako kleči pred njim, njenu tamnu glavu povijenu dok ga je istraživala ustima. Nikada nije u celom svom životu, video nešto tako erotično, savršeno otkačeno, dok mu se tinjajuća požuda koju je pokušao da kontroliše, raspirila u vatrenu oluju koja mu je kolala venama, duboko se ugnezdivši u podnožje njegove kičme i učinila da mu kurac pulsira u iščekivanju. Lagano se zateturao i prisilio da se spusti na kolena pred njom. „Neću izdržati,“ prošaputa neujednačeno s rukama još uvek u njenoj kosi. „To mi je i bila namera,“ promrmljala je pronašavši njegova usta ponovo u mraku i duboko ga poljubivši. Zadrhtao je od sirovosti njenih reči, osećajući posesivnost koja je prolazila kroz njega i ostavljala ga u mučenju. Preuzeo je kontrolu nad poljupcem i zubima uhvatio donju usnu, a jezik mu je odgovarao njenom. „Želim da osetiš ono što osećam kad sam sa tobom,“ promrmljao je, a usta su mu prelazila niz njenu vilicu prema vratu. „Želim da znaš šta mi činiš.“ Elise rukama uze njegove zglobove, drhtavim prstima prelazeći mu po mišićima. „Možeš li to osetiti?“ pitala je. „Možeš li osetiti kako drhtim?“ Možda je klimnuo glavom, ali postajalo je naporno disati, a ne pričati.


„To ti meni činiš.“ Povela mu je ruku preko grudi da bi joj obuhvatio nabreklu bradavicu. „Ti to činiš.“ Pomerila mu je prste dalje, preko nežnog nabora trbuha i pritisnula ih među svojim butinama. „I ovo ti činiš.“ Sad je Noah bio taj koji je drhtao, čak i nakon što mu je pustila ruku. Bila je mokra i vrela, i gurnuo je prste u tu veličanstvenu vrelinu, dlanom svoje šake pritiskao njenu pubičnu kost. Zašištala je i povila se pod njim, kukovima trzala kad je gurnuo prvo jedan prst u nju, a potom i dva. Uhvatila ga je za ramena, glava joj pade unazad. Noah ih povuče pre no što ih ponovo vrati u nju, ona zacvile, a bokovi joj se zavrteše prema pritisku. Sagnuo je glavu, ustima nađe dojku, potom bradavicu, a zubima je pustošio čvrsti vršak pre nego što ga nežno zasisa. Svaki mišić u Eliseinom telu se napeo, a ona se povuče sa istim očajem koji je on imao trenutak ranije. „Neću izdržati,“ ona prodahta. „Nije mi ni bila namera,“ uspeo je uzvratiti. „Oh Bože.“ Napravila je prigušen zvuk koji je možda bio i smeh. Prohladan vazduh je ulazio u prostor između njih dok je udar munje slao blistavi bljesak kroz prostoriju, a grom udarao iznad glave. Noah se nagnu napred, prezirući tako malu udaljenost između njih. Prešao je prstom preko njene donje usne, sada natečene i mekane. Još jedan talas posesivnosti je urlao kroz njega, žudnja toliko oštra da je prerasla u fizičku bol. „Reci mi Elise. Kaži mi šta želiš.“ Čuo je kako je udahnula, čuo joj je neravnomernost u glasu kad je progovorila. „Želim da me učiniš svojom. Želim da te osetim duboko u sebi. Želim da osetim tvoju kožu nasuprot moje. Želim da čujem svoje ime kad svršiš. Želim tvoje noći i najdublje fantazije koje idu uz njih. A kada ja svršim, želim da mi tvoje ime bude na usnama.“ Noah zatvori oči znajući da je zauvek izgubljen. Neće se nikad oporaviti od nje. Nikad neće pronaći drugu koja bi mu dala ono što mu je ona upravo darovala. Zaposela mu je i srce i dušu i svu tamu i svetlo koje bi se u oboma mogla pronaći. Pronašao je njenu ruku, nekako se podigao na noge i povukao je sa sobom. Bez sekunde oklevanja, podigao ju je u naručje.

Noah je nosio Elise u njenu sobu, a panika koju je uvek osećala sa takvim gubitkom kontrole je bila potpuno odsutna. Sve je bilo napeto među njima, naglašenije od svega što je mogla prepoznati. Bio je deo nje sad, utkan u tapiseriju njenog bića i verovala mu je svojim životom. Čvrsto je obmotala ruke oko njegovog vrata, osetivši snažne ruke kako je drže i dok ju je ljubio, sićušnim poljupcima koji su joj činili da dahće u potrebi. Umalo je doživela vrhunac prvi put kad je prstom ušao kroz pukotine njenog bića. Mogla mu je dopustiti da je dovede na ivicu i obuzme je jednostavno samo rukama.


Ali, znala je da joj to ne bi bilo dovoljno. Ne ovoga puta. Želela je njega celog, želela je osetiti svu njegovu snagu i moć dok je uzima. Doći će vreme kad će moći da gleda. Kad bude bilo dovoljno svetlosti da mu gleda u oči dok bude vodio ljubav sa njom, da vidi sjaj njegovog tela, da gleda kako im se tela spajaju. Ali ove noći će se osloniti na ostala čula. Ukus znoja s njegove kože, zvuke njegovog zadovoljstva, osećaj kako mu telo dolazi do vrhunca. Iznenada je zastao u tami i sagnuo se, a Elise je jedva imala vremena da primeti hladnu posteljinu njenog kreveta pre no što se spustio dole, nadvijajući se nad njom, poljupcima koji više nisu draškali već behu gladni pustošenja kojem je jedva čekala da se prepusti. Kolenima joj razdvoji bedra, klečeći joj među nogama i uspravljajući se, ostavivši usne na usnama, ali su mu ruke sada prelazile preko ključne kosti kako bi istražile velikodušne grudi. Pokrio ih je dlanovima, a palčevima milovao osetljive vrhove bradavica. Elise je zvučala zadovoljno čak i kad su joj se leđa izvijala na krevetu i još više se gurala ka njegovom dodiru dok su joj se noge stezale oko njegovih bokova. „Tako predivno,“ Noah prošapta u tminu. Elise nije mogla odgovoriti, osećaj njegovih ruku, njegova koža na njenoj, brisala joj je iz uma sve osim senzacije njegovih prstiju dok su putovali preko njenih rebara, a zatim utonuli među njene noge, pozivajući ih da se rašire. Sagnuo se, pritisnuvši usne na pupak, zatim na meku kožu njenog unutrašnjeg bedra mučeći je dodirom koji joj je oduzimao dah. Želja se spuštala niz njen trbuh i nadimala se u lupnjavu koja se pojačavala svakim izazivajućim dodirom. A onda su mu se usta našla tamo, jezik mu je činio neverovatne stvari da su joj se prsti uvili u posteljinu u pokušaju da se izvije ka nečemu. Nešto što bi je održalo da se ne raspadne na sitne komade. „Noah,“ uzdahnu. Trebalo joj je da ga zaustavi. Trebalo joj je da se nikad ne zaustavi. Podigao je glavu, trenutni gubitak njegovog učinka je bila strašna, okrutna stvar, ali onda je njegovo telo prekrilo njeno, a njegova težina i vrelina su je gurnuli duboko u dušek. Trljanje njegovih grudi o njene dovodilo je do opojnog trenja, a srce mu se treslo pod njegovim rebrima. Oslonio se na laktove, a Elise omotala noge oko struka, izdižući kukove. Pod stopalima je osetila kako su mu se mišići zadnjice napeli, a mogla je osetiti kako mu se kurac trlja od ulaz u njene nabore. Stisnula je noge, rukama prelazila po njegovim leđima, pozivajući ga u sebe. Mogla je čuti njegovo teško disanje, mogla je osetiti znoj na njegovoj uzavreloj koži dok se borio da održi kontrolu. „Nije dovoljno,“ molila je. „Celog tebe.“ Napravio je izmučeni uzvik i ušao u nju, zakopavajući se do balčaka. Elise zastenja, dok su joj se kukovi izvijali uživajući u ispravnosti njegovog ispunjenja, istežući je, istinski je čineći svojom. Ostao je nepokretan na trenutak, vreme je zastalo u osećajima pre nego što se pomerio, povlačeći se, a zatim uranjajući u nju u dugim, glatkim udarima.


Pod njenim kapcima zvezde su plesale i eksplodirale. Bila je na ivici provalije, želela je, trebala da ga povede sa sobom kad bude svršila. Sad je ona pomakla svoje noge, petama se oslonivši na njegovu zadnjicu, a unutrašnjim mišićima stezala se oko njega ljuljajući bokove. Zastenjao je i izvukao pre nego što se zabio u nju ponovo, jače ovoga puta. „Nemoj stati,“ izdahnula je. On izusti sirov, očajnički uzvik i posluša sa čvrstim, promišljenim nasrtajima koji su slali savršene strele agonije zadovoljstva kroz nju. Dočekala je svaki njegov udar, osećajući tenziju u celom biću, naraštaj energije i iščekivanja koji su kolali sve više i više. Pod njom krevet se naginjao i ljuljao, dok je nad njima grmljavina i dalje besnela, utopajući se u zvuke mesa o meso i male zvukove želje. Osetila je da se njenim telom komešaju prvi talasi oslobadjanja, obgrlila mu je leđa, noge stisnula čvršće oko njegovih bokova pre no što ju je talas njenog orgazma oborio. Njegova snaga joj iznudi sav vazduh iz pluća i rastrga joj glas iz grla dok joj se telo trzalo, ostavljajući je neosetljivom ni na šta drugo osim na mučno zadovoljstvo koje je nemilosrdno udaralo kroz njene udove. Elise se povrati dovoljno da čuje Noahu kako stenje, snažno gurajući u nju, dok mu se kukovi trzaju, pre nego što se izvuče iz nje, osloni na njen stomak, svršavajući na meko udubljenje njenog kuka. Glava mu pade na njeno rame, uzdisao je duboko, dok su mu se kukovi pomerali još uvek u malim, sporim pokretima. Prelazila mu je rukom po glavi, prstima kroz kosu i preko ramena, tromo, bez ikakve misli osim zadovoljstva koje je imala samo jer ga je dodirivala, ovde, na ovaj način. Ovde je pripadala. Bez obzira na to ko je bila ili ko će možda tek postati, pripadala je ovom čoveku. U svojoj potrazi za Noahom Elleryjem, pronašla je nešto što nije ni znala da je tražila. Ovde, u sigurnosti njegovih ruku, pronašla je utočište, oslobođeno tajni i veština. Ovde je pronašla samo osećaj ispravnosti i gorko-slatku bol u grudima koja joj je govorila da više nije ona odlučivala kome će pripasti njeno srce. On je polagao pravo na njega isto kao što je to činio i sa njenim telom. Noah se promeškolji, pridigavši se na laktove. Kiša koja je udarala u prozore i krovu je popustila, ali je grom i dalje odjekivao, iako se udaljio. Sagnuo je glavu i poljubio je, lakim leptirovim dodirima usana, njene nežne i mekane. „Ne pomeraj se,“ reče. Elise je bila poprilično sigurna da još dugo neće moći da se pokrene, njeno telo je bilo zasićeno do nepokretnosti. „Mmm,“ bilo je sve što je mogla izustiti, nadajući se da će to shvatiti kao znak njenog pristanka. Otkotrljao se s nje i ustao, nestajući negde u kući pre no što se vratio minut kasnije. Spustio se do ruba kreveta, puštajući da nešto padne na pod pokraj nje prigušenim udarcem. „Šta je to bilo?“ upita ona. „Moj nož. Moja odeća. Ono što je ostalo od tvoje košulje. I zamena.“ „Doneo si mi košulju?“ „Jednu od mojih. Za slučaj da ti je hladno.“


Njegove ruke je pronađoše u tami i Elise uzdahnu dok je on prislonio nešto glatko i hladno na njen stomak. Tada je shvatila da joj je uništenom košuljom prelazio kožom brišući tragove svoje sperme sa nje. Prsti su mu sledili trag tkanine, prateći krivinu njenog kuka i njene nabujale grudi. „Hvala ti,“ promrmlja. Noah spusti vlažnu tkaninu na pod i rukom pređe preko njenog obraza, saginjući se da spusti usne na njeno rame, još jedan tuš poljubaca po njenoj vlažnoj koži. Osetila se obožavanom i čuvanom i razarajuće srećnom. Elise začu škripu kreveta dok se premeštao, prebacujući se preko nje i ispruživši se na drugoj strani kreveta, tela prislonjenog uz njeno. Voda je kapala u nekom uglu, poslednji i usamljeni svedok potopa od malopre. Napolju, senke su se pomerale, bljeskovi srebrne mesečine koja je sijala dok su se poslednji kišni oblaci razilazili i hitali nebom. „Spavaj,“ prošaputao joj je na uho. „Zora će vrlo brzo doći. A put do Londona je dug.“ Elise klimnu, mada nije pitala Noaha da li će on krenuti za London. Nije pitala za titulu niti bogatstvo ili advokate koji su čekali zadržavajući dah, pitajući se da li će se naslednik Ashlanda materijalizovati. Nije pitala za Francisa Elleryja jer je bilo dovoljno, za sada, da je Noah tu za svoju sestru. Zato što je bilo dovoljno, za sada, da je on kraj nje.


Četrnaesto poglavlje

Nešto je razbudilo Noaha. Otvorio je oči, soba je i dalje bila mračna, mada se kroz prozore videlo da je nebo izgubilo dubinu crnog baršuna, bilo je obojeno najsitnijim sivim tonovima. Zora nije bila daleko. Pored sebe je mogao osetiti Eliseinu toplotu dok je ležala tako sklupčana kraj njega. Napregnuo se da čuje, a onda je začuo tihu škripu. I tada je znao zbog čega se probudio. Veoma polako, glumeći uspavano rastezanje, Noah se okrenu, zakopa lice u Elisino rame usnama blizu uha. „Elise,“ šapnu. Gotovo odmah se probudila. „Neko je u kući,“ prošaputao je. Disanje joj osta usporeno i jednako, ali uz njegovo telo je osetio da su joj se mišići napeli. Klimnula je i udaljila se od njega, ali se vratila u sekundi. Naslonila se napred, očešavši mu usne poljupcem, tako skrivajući pokret ruke kojom je pod čaršafima našla njegovu i nešto čvrsto pritisnula na njegov dlan. Prsti mu se sklopiše oko toga i najednom Noah shvati da je to bio njegov lovački nož. Mora da ga je podigla sa poda pored nje. Kroz otvorena vrata, još jedna škripa dosegnu mu do uha, a zatim neodređeno grebanje. Prepoznao bi taj zvuk bilo gde. To je bio zvuk isučene oštrice. Laganim pokretima Noah privuče svoju pod posteljinom i namesti svoje telo tako da je bio između Elise i dovratka, kao da se okretao u snu. Bili su saterani u ovu sobu, a jedina prednost im je bila iznenađenje. „Želim da se spustiš na pod kad ti budem rekao, razumeš?“ Noah prošaputa, usnama još uvek na njenom vratu. Elise je okleva. „Nemaš oružje.“ „Pod krevetom je,“ promrmljala je. „Šta?“ „Moja puška. Pod krevetom je. Napunjena je.“ Noah sklopi oči. Naravno da je bila. Začula se još jedna škripa, ispraćena tišinom, a bledi miris neopranog tela i mokre vune mu dopre do nosa. U uglu oka je video, senka se pomerila u dovratku, praćena blagim uzdahom. Bio je barem jedan uljez. U zagušljivoj tišini, začulo se pomeranje, zvuk vlažne tkanine dok je ruka mahala nekom vrstom geste. Noah je gledao odozdo spuštajući trepavice dok se još jedna figura odvojila od one na vratima, ušavši u sobu i sada slabo vidljiva ispred prozora spavaće sobe. Drugi čovek je napravio pokret ka nepomičnoj formi Elise, a zatim grubo pokazao na prepone.


Ledena smirenost se nastanila tada u Noahinom telu, ona koju nije osetio jako dugo. Krvarila je njegovim venama, usporila mu srce, fokusirala mu misli i pojačala mu čula. U treptaju oka je ponovo imao petnaest godina, u mračnoj ulici Londona, boreći se za svoj život, suočavajući se sa svima koji su bili odlučni da mu oduzmu bilo kakvu sitnu kovanicu ili imovinu koju je Noah imao na sebi ili umirali pokušavajući. Noah je preživeo tog dana i mnoge druge poput tog u godinama koje su dolazile. Baš kao što će preživeti i sada. Ako su ovi ljudi pametni, pokušaće prvo njega da ubiju. Treba uvek ukloniti najveću pretnju što je brže moguće. Ne samo da bi se tako uvećale šanse za opstanak, već bi često slomilo i samopouzdanje u drugima. Imao je iskustva u tome. Iskustvo koje nije ni želeo ni tražio, ali je dobio svakako. Ironično je da je mislio da je to najbolje zaboraviti. Zato što se svega sada prisećao. Ukoliko su pomislili da siluju Elise, morali bi njega prvo ubiti. Jer Bog mu pomogao, rasporiće ih na deliće ako bi samo spustili ruku na nju dok on još uvek diše. Smrad uljeza je postajao jači. Ušli su dublje u sobu, bliže krevetu sad i mogao je čuti blagi uzdah. Pod njim Elise pritisnu prste na njegovu ruku, samo jednom. A onda se vazduh oko njega pomerio i sve ode dođavola. Noah se uzdignu i udari dok je čovek najbliži krevetu skočio prema njemu, kratki bodež je uhvatio s obe ruke i podigao ga iznad glave. Noah je levom podlakticom blokirao ubicu kad je lovačkim nožem prešao preko ubicinog izloženog grla. Krv je snažno liptala i čovek ispusti bodež, a oštrica zazvecka na drvenom podu. Ruke su mu grebale vrat, a Noah ga odgurnu nazad, što dalje od kreveta. Elise nestade nekud i Noah se očajnički nadao da je sigurna tamo gde je, ikako zaštićena. Ali nije imao vremena da se uveri jer je već bio na nogama, okrećući se prema drugom čoveku koji je još uvek čekao u podnožju kreveta. Smrad smrti je sada ispunjavao sobu, bakreni tonovi krvi izmešani sa tamnijim mošusom straha. Šok od smrti njegovog partnera učinio je da drugi čovek okleva, dovoljno da ga košta. Noah je bio na nogama, a um mu je procenjivao pretnju dugog bodeža. Dobro za ubadanje, beskorisno za rezanje. Nameravali su tiho da ih ubiju. Nameravali su da se prikradu dok Elise i Noah spavaju, brutalnim, brzim napadom koji bi doveo do polagane smrti, dok krv njihovih života curi na belu posteljinu, skuplja se po podu. Ovi ljudi su došli da ubiju, a zatim uteknu. Nisu došli spremni za borbu. Preostali ubica ga napade svojim bodežom, a Noah se lako povuče, čuvši kako se čovek grči od napora. Namestio je svoj nož, polako kružeći, a hladan bes mu je činio svaki pokret promišljenim i sigurnim. Ubili bi Elise nakon što bi je silovali, u šta nije sumnjao. Možda je bila snažna, čvrsta i otporna, ali ne bi mogla sama da savlada dva muškarca. Jer ovo nije prostor gde bi puška bila prednost. Ovo je bila arena za borbe u kojoj je naučio da se ističe. Tip borbe bez pravila i bez savesti gde pobednik nije dobio ništa sem odlaganja sopstvene smrti.


„Spusti oružje,“ Noah reče ravnomerno, „i možda te pustim da živiš.“ „Ne.“ Ubica je teško disao i uzmicao. „Šteta. Mada ti obećavam da će ti smrt biti brza,“ Noah mu reče, prilagođavajući stisak oko drške svog noža. „Što je i više no što zaslužuješ.“ Zabacio je glavu, neznatno čučnuvši, jednostavno čekajući svoju priliku. Ubica je zazviždao i grabio iza sebe ka okviru vrata, a bodež mu je kolebao u sivom mraku. Noah je mogao da vidi beonjače čovekovih očiju, da vidi mahnite pokrete. Najednom je shvatio da je ovo bila borba koju nije mogao dobiti i da se povlači, mada Noah nije imao nameru da ga pusti. Tada se Noah nagnu i nož mu zapara trbuh ubice. Čovek zagunđa i zatetura se nazad, ali Noahova ruka promaši i uhvati u pesnicu čovekov kaput. Čovek je mahao i izvijao se i izvuče ruke iz kaputa u potpunom očaju. U iznenadnom trzaju, ubica se okrenu brže no što je Noah mislio da je moguće, bacajući kraj sebe jednu stolicu i prođe kroz vrata, zalupivši ih za sobom. Psujući, Noah odbaci stolicu u stranu i otvori vrata, ali ubica se već povukao niz hodnik i otišao mu iz vidokruga. Noah ga je sledio, ali je bio prisiljen da odmeri svoje pokrete da bi izbegao potencijalnu zasedu. Na pola hodnika, postao je svestan nečijeg prisustva pored sebe. „Vrati se u sobu,“ Noah prosikta. „On beži,“ Elise reče, ignorišući ga. Glas joj je bio hladan i kontrolisan i Noah nije bio siguran da se ona uopšte obratila njemu. Pokušao je da se postavi ispred nje, ali ona se spustila bliže tlu, mičući se bešumno i okretno. Bila je obučena u košulju i ništa više, s puškom u ruci i izgledala je poput sablasti koja klizi kroz njegovu kuću. To je bilo dovoljno da šok prodre kroz njegov bes. Stigli su do kuhinje, i Noah zastade, vrata prema vrtu su se ljuljala na šarkama. Bez oklevanja, Elise je prešla prostoriju i prošla kroz vrata, Noah sad beše njoj za petama. S druge strane ruža, bela košulja se nagnula u sivoj svetlosti dok je ubica bežao preko pašnjaka. Čovek je posrnuo, a ruke su mu se razmahale pre nego što se ispravio i nastavio trčati. Elise je još uvek bila ispred Noahe, i dok su prolazili kroz ružičnjak, ona se zaustavila. Čuo je njen izdah i video je kako je pušku pridigla do ramena. „Nemoj ga ubiti,“ izgovori Noah hladno. „Mrtvi ljudi ne govore.“ Nije ga pogledala, ali je klimnula skoro neprepoznatljivo. Ruke joj se prilagodiše, a prst joj pomilova okidač. Pucala je. U daljini čovek pade, a zamah ga odnese napred pa se prevrnuo na travi. Ptice uzleteše sa drveća u iznenađenju, odvlačeći pogled ka reci. Ubica pade na bok, a zatim se pridignu na kolena, neujednačeno puzeći ka drveću. Elise spusti pušku, miris baruta beše oštar u vazduhu. Noah ispusti uzdah koji nije bio svestan da je zadržavao i pređe ostatak koraka do Elise. Elise se okrenu ka njemu, bledog lica u suprotnosti sa tminom njene kose.


„Jesi li povređena?“ upitao je, očima i rukama pregledajući joj telo. Bio je uplašen da je dodirne i da je ne dodirne ujedno. „Ne.“ Odmahnula je glavom. „Nisam povređena.“ Obuhvatio ju je rukama, zgnječivši je uz sebe, lica zakopanog u njenu kosu, gde joj je pala preko ramena. Ruka mu je ležala na njenim leđima i on je mogao osetiti kako joj srce lupa. Cev Bakera je bila uhvaćena između njih i neprijatno se pritisnuo uz njegova rebra. Nije bilo važno. Trebao mu je ovaj kontakt, trebao je znati da je cela. I još uvek njegova. Nakon minute, Elise je pokušavala da se povuče pa ju je pustio. Tamne mrlje krvi su sada zamrljale njenu košulju tamo gde je bila pritisnuta uz njega. Svojim prstima mu je prešla preko grudi, rebara, donjeg abdomena tražeći povredu pod sivom svelosti. „To nije moja krv.“ Prsti joj se umiriše i pogledala ga je i jednostavno klimnula glavom. Ništa manje nije očekivao. Jer, baš poput njega, i ona je imala ovakvo iskustvo ranije. „Hvala ti,“ rekla je. Nagnuo se da je poljubi, teškim, posesivnim poljupcem koji je stvoren od ludila i opasnosti poslednjih nekoliko minuta. Nije je pitao za šta mu se zahvaljuje, kao što nije ni pokušao da umanji svoje postupke u toj spavaćoj sobi. Učinio je ono što je bilo potrebno da je zaštiti i to bi učinio ponovo – Um mu se raščistio, misli su mu se fokusirale. Ledena tišina koja ga je ranije obuzela je još uvek pulsirala njegovim venama, iako je sada bila drugačija. U ćelijama Bedlama i na opasnim londonskim ulicama, ta ista hladna smirenost mu je spasila život više puta nego što je želeo da zapamti, ali je uvek bio praćen osećanjem očaja. Saznanje da ga svaka situacija dovodi do smrti. Neprestano stanje ’ubij ili budi ubijen’, a nikad se nije znalo gde i kada će naići sledeća pretnja. Ovo je bilo drugačije. On je bio drugačiji. Stojeći ovde, u Nottinghemskom ružičnjaku, on više nije bio očajni mladić, nemoćan da spreči sledeću pretnju nasiljem koja će neizbežno doći, usmerena na njega ili Elise, ili čak Abigail. Ili bilo koga drugo ko bi mogao biti pod njegovom zaštitom. Moć da kontroliše budućnost, ako je prihvati, je bila njegova da je uzme.

Noah je dovukao ubicu nazad i vezao mu noge i ruke. Ostavio je čoveka koji je ležao na zemlji u sred ružičnjaka pre no što je nestao u kuću i otišao po telo prvog ubice. Bez reči, Noah je prebacio mrtvog ubicu preko ramena i krenuo preko pašnjaka i nestao među drvećem koje je obrubljivalo reku. Kada se vratio bio je praznih ruku, a lice mu je imalo čvrst, nepopustljiv izraz.


Pustio je Elise da nadgleda ubicu koji je još uvek živeo, i čak da nije bio vezan, ne bi mogao brzo otići nekud. Pogodila je ubicu u zadnji deo butine – ne njen najbolji hitac, ali je obavio posao. Metak je bio zakopan duboko u mišić, a njegove vunene pantalone su bile natopljene krvlju. Trebalo bi da pronađe hirurga za nekoliko sati. Ružne stvari su se dešavale sa tako dubokim ranama ukoliko se ne bi odmah sanirale. Sad je Noah prolazio vrtom i nazad. Navukao je pantalone, ali ne i košulju, a grudi i ruke mu bejahu prekrivene krvlju i znojem. Mišići i tetive su se savijali i nabijali dok se kretao, polako i sa hladnom svrhom. Kosa mu je padala preko čela, vlažne kovrdže prilepljene na kožu, a pod obrvama, oči su mu blistale od hladnog, divljeg besa. Ruka mu je i dalje bila obmotana oko drške njegovog lovačkog noža, a oštrica blistala pod grimiznim talogom, jezivom bojom u ranim zracima zore. Elise je gledala, tiho. Ovo je bio Noah kojeg nikad nije videla. Isprva ju je zapanjila ova transformacija. Ovo je bio ulični borac, čovek koji je bio gurnut do krajnjih granica, koji se odigao i učinio to sa smrtonosnom efikasnošću. Borio se naporno, borio se pametno, i na kraju, borio se za nju i pored nje. Nije bilo oklevanja. Nije bilo preispitivanja. Bio je moćan i veličanstven, opasan i krajnje nemilosrdan. I ukrao joj je dah i oslabio joj kolena. I potpuno uzbudio. Noah je stao blizu stopala ubice. Čovek koji je smrt učinio svojim zanatom je to mogao prepoznati kad ga je pogledao u lice, a on se borio pre nego što je pao u prašinu. „Koliko ti je Francis Ellery platio da me ubiješ?“ Noah upita u dosadnom, nepristrasnom tonu. Čovek izvi usta u taknu liniju. „Neću ništa reći,“ promrmlja. „Da, pa to je zasigurno tačno.“ Noah čučnu i pokaza na čovekovu nogu vrhom svog noža. „Bićeš mrtav za dva sata. Možda tri. I ikakva šansa da kažeš nešto i spasiš se će nestati.“ Ubica je bledo posmatrao Noaha crvenim očima. „Nema veze. Nije ni bitno. Koliko god da ti je Ellery platio nije bilo dovoljno da pokriješ svoj život.“ „Pedeset funti,“ izusti čovek. „Pedeset funti?“ Ponovio je Noah. „Dvadeset pet unapred, dvadeset pet kada to bude učinjeno.“ Noah je promatrao vrh svoje oštrice. „Dođavola, ali jesam li toliko dugo bio van Londona da vojvode tako malo vrede?“ Lice mu je bilo ozbiljno, a reči mu behu oštre. I odlučne. I sigurne. Elise oseti da nešto jedri u njoj. „Vojvoda?“ Čovekova glava pade na zemlju i on zastenja. „Nikad nije rekao da si ti vojvoda.“ „Ah, pa dobro. Siguran sam da je taj mali detalj smetnuo s uma u svojoj nespretnoj žurbi da zatraži vojvodski tron. Znam da trenutno verovatno ne izgledam tako, ali onda nisam očekivao da će tvoj kolega toliko krvariti u svom


pokušaju da me ubije. Veoma neugodan posao, ubistvo vojvode. Stvarno, trebalo je da tražiš više novca.“ Čovek pod njegovim nogama opsova. „A onda naravno, postoji pitanje koje potežem sa tvojim namerama prema dami.“ Oči ubice su se okrenule ka Elise koja se naslonila na Baker, još uvek obučena samo u košulju. „To nije dama –“ uspeo je da se nasmeje, pre nego što se vrh Noahino noža uvrteo u tkaninu njegovih pantalona u blizini njegovih prepona. „Pažljivo,“ reče Noah. „Upucala me je!“ „I možda je zamolim da to učini ponovo.“ Noah mu reče još malo uvrćući nož. „Ili ne. Mislim da joj duguješ izvinjenje.“ „Šta?“ Ubica je pogledao Noaha s mišlju kako je ovaj izgubio razum. „Imao si nameru da je siluješ, a zatim ubiješ, verujem. Ili možda obrnutim redom? U svakom slučaju, ja to izuzimam. Izvini se.“ „Ti si lud,“ hroptao je ubica. „Tako mi je rečeno.“ Nož mu je skliznuo duž muških pantalona, dugmići su klizili ka zemlji dok su se konci uredno rezali. „Žao mi je,“ ubica izdahnu u Eliseinom pravcu. Noah se uspravi. „Tako sam i mislio. Nemoj otići nikuda,“ reče, ledenim glasom. „Ako se budeš ponašao lepo, možda se setim toga kad te odvedem u grad i ostavimo te u blizini pravog hirurga.“ Pogledao je u Elise pre nego što se osvrnuo. „Svi znaju da šume mogu biti opasne. Lovokradice i tome slično. Loša sreća je da te zamene sa divljači, iako uverljivije od objašnjavanja kako si pogođen dok si pokušavao ubiti vojvodu.“ Ubica opsova ponovo. Noah se okrenu ka Elise. „Pođi sa mnom.“ Pogled mu je bio vreo i čvrst, a naelektrisano uzbuđenje išlo je ravno do njene kičme, koža joj je bila naježena. Uvatio ju je za ruku i uveo u kuću kroz otvorena kuhinjska vrata, zalupivši ih nogom za sobom. Noah se okrenu, vrteći je u krug i pritiskajući je na čvrstu površinu. „Treseš se,“ rekao je. Uzeo joj je pušku iz ruke i odložio zajedno sa nožem. „Da.“ Nije primetila dok on nije to izgovorio. Bila je svesna jedino uzbuđenja koje ju je prožimalo, očajnička potreba koja ju je učinila mokrom i željnom i nemirnom. „Na sigurnom si, Elise.“ „Znam to,“ uzdahnu, posmatrajući ga, utapajući se u vrelinu i moć koje su plamtele iz svake njegove pore. „Ne drhtim zbog toga.“

Umirio se na tren pre nego što su mu se usne našle na njenima, a prstima povlačio kraj košulje, podižući je preko njenih bokova, zatim rukama prelazio preko nežne kože njenih rebara i donjih leđa. Znao je da nadolazi ova oluja. Rasla je


u njemu, emocija zatočenih unutra koje su zahtevale fizičko oslobađanje. Oslobađanje koje bi potvrdilo spoznaju da su još uvek živi kad je smrt bila tako blizu. To je pojačalo njegova čula, zapalilo mu krv i učinilo svaki dodir gotovo nepodnošljivim u toj oštroj ekstazi. Elise je otkopčavala dugmad na njegovim pantalonama, povlačeći ih da padnu dok se nisu rastvorile potpuno. Kurac mu iskoči slobodan odakle je bio sputan tkaninom i ona uze njegovu dužinu u ruku, zatvarajući prste oko njega i kipuće zadovoljstvo je zujalo kroz njega. Zastenjao je, grlenim zvukom kojim je bio rastrgan negde duboko u sebi. „Trebam te,“ rekao je drhtavo i to je bilo jedino upozorenje koje je dobila pre nego što se sagnuo i rukama prihvatio za zadnjicu i podigao je naspram sebe. Elise ga obgrli nogama oko struka, rukama oko vrata, pridižući se sve dok nije osetila njegovu dužinu kako uranja kroz svilenu vrelinu njenog bića. Gurnuo ih je jače uz vrata, oslanjajući je na leđa i ramena, a pomerajući jednu ruku među njima, navodeći glavu svog kurca ka njenom ulazu. Glava joj pade na vrata, oči su joj svetlucale, jagodice joj obli jako rumenilo. Bez sekunde oklevanja, gurnuo ga je duboko. Zacvilela je i stegla noge, snopom drhtavih mišića omotanih mu oko struka. Celo telo joj se napreglo sad, bokovi trzali, čvrstim, brzim pokretima bez kontrole dok je tražila oslobađanje. On nije želeo kontrolu. On je želeo nju, sve što je ona bila, bez ograničenja i rezerve. Živa. Stisnuo je rukama njenu zadnjicu, a onda se pokrenuo, promišljeno ulazeći u njenu mokru vrelinu, slušajući malene, slomljene zvuke užitka koje bi načinila svakim naletom. Trenje njihovih tela je bilo nemilosrdno, zadovoljstvo opako i vrelo. To je bilo previše i nedovoljno istovremeno. Srušila se na njega, i baš tad je osetio kako se njeni unutrašnji mišići grče oko njega i ona viknu, prsti joj stegnuše mišiće njegovih ramena, a lice joj beše zakopano u udolini njegovog grla. Vid mu se zamuti, buka oslobađanja mu prođe kroz kosti; pakao vatre i plamena. Tada su talasi užitka došli, jedan za drugim, sa tako divljim intenzitetom da se morao boriti za vazduh. Snažno se zabio jednom, dvaput pre nego što se izvukao i svršio pod pukotinom njene zadnjice. Bio je potrošen i drhtao je i da se Elise nije tako čvrsto omotala oko njega i stisnula uz vrata, verovatno bi samo skliznuo na pod. Držao ih je tako, oboje su teško disali. Elise tada rastvori noge i kliznu niz njegovo telo kako bi stala na sopstvene noge, rukama i dalje omotanim mu oko vrata. „Uplašio sam se,“ reče, poimajući istinu kad ju je izgovorio. „Ne za sebe. Zbog tebe. Bojao sam se da bih te mogao izgubiti.“ Čelom se oslonio na njeno, mešajući im znoj. „Ovde sam,“ prošaputala je, još uvek nejednako dišući. „Znam.“ Elise podiže glavu, a oči joj potražiše njegove. „Šta se sada dešava, Vaša Milosti?“


Nazivala ga je tako i ranije, a on se uvek odupirao tome, odbacivao je istinu. Ali tada nije bio spreman. Možda mu je onda falilo razumevanja ili vere u sebe samog da bi to mogao. Više ne. „Skupi posteljinu iz spavaće sobe i spali je. Vidi šta možeš učiniti sa podom. Ostaviću joj poruku, ali ne želim da gospođa Pritchard pomisli da sam te ubio kad se vrati. Ili pak, da si ti mene ubila.“ U tim rečima je postojala opojna snaga, začetak… nečega što je predugo nedostajalo. „Vrlo dobro, Vaša Milosti,“ odvrati Elise, a usta joj se iskriviše u spori osmeh. „Moraću poslati poruku susedima i srediti da se Carterovi dečaci brinu o farmi neko vreme.“ Noah je razmišljao naglas. Spustio je pogled na krvave grudi, a zatim na Elisinu divlje umršenu kosu i natopljenu košulju. „Koliko će ti trebati da se spremiš za polazak?“ „Neće mi trebati mnogo, Vaša Milosti.“ Iz njenih očiju je blistalo odobravanje. Odobravanje i još nešto što ga natera da uzdahne. „Dobro.“ Vojvoda od Ashlanda joj susrete pogled. „Idemo u London.“


Petnaesto poglavlje

Naposletku su koristili poštansku kočiju na putu za London, žrtvujući svaki lični komfor zarad brzog, kažnjavajućeg tempa koji njihovi konji nikad ne bi preživeli. Nije bilo stajanja osim u slučajevima kada su se menjali konji, a pošta utovarala i istovarala, kao i putnici što su se izmenjivali. Razgovor je bio ograničen, ne samo zbog prisustva ostalih putnika, već i zbog osećaja utrnutosti koji se u njima samostalno usadio. Svakom miljom koju su prošli, Noah se povlačio u mislilačku tišinu. Elise nije pokušavala da ispuni tišinu ispraznim razgovorom. Oboje su trebali vremena da razmisle jer su se svakim gradom i zaseokom koji su prošli, približavali važni problemi. Vojvoda od Ashlanda bi trebao imati veoma pametan plan. Bilo je malo verovatno da ih je neko pratio ili da ima ikakav razlog da sumnja da su oni išta osim umornih putnika, ali nisu reskirali. Oboje su nosili kape kako bi delimično sakrili svoje crte lica i bili su obučeni u jednostavnu, neupadljivu odeću. Čovek sa sela i njegov mlađi brat putuju u London u potrazi za poslom u jednoj od mnogo fabrika, ako neko bude pitao. Niko nije. Iskrcali su se u Londonu pod teškim nebom i mirnim rominjanjem kiše, što je Elise služilo odlično. Na putu nije bilo vidljivih otvorenih kočija ispunjenim kicošima i njihovim dama koje su se nadale da će videti nekoga i biti viđene. Pešaci su držali glave pognutim, a koraci im behu žustri, niko nije želeo da se zadržava na vlazi. Nije da je očekivala da će biti prepoznata, ali Elise nije bila ni približno spremna da predstavi vojvodu od Ashlanda Londonu. Povela ih je na jug peške kroz ulice, prolazeći kraj poznatih znamenitosti dok su se približavali Covent Squareu. Noahino lice se uozbiljilo, u očima se video oprez, a izraz lica mu je bio mračan i nečitljiv. Priznala je sebi da je mali deo nje žalio za Noahom Lawsonom. Tugovala je u njegovo ime nad gubitkom života tako drugačijeg od onog u koji će zakoračiti. Oplakivala je gubitak jednostavnih zadovoljstava kao što su igre vojnika i šaha sa decom u trpezariji sa neodgovarajućim stolicama. Noah je činio pravu stvar, znala je. Ali, to je imalo cenu. Stigli su do Covent Squarea, zaobišavši severozapadni ugao crkve Sv. Pavla i krenuli trgom do stare gradske kuće. Dok su se peli uz izlizane stepenice, Noah još jednom pogledao u istrošenu fasadu zgrade, a onda se susreo sa njenim očima, sa slabom senkom nesigurnosti koja mu je lebdela preko lica, koju je prvi put videla otkako su krenuli za London. „Da li je Abigail ovde?“ pitao je, pokazujući na teška drvena vrata. „Jeste,“ odgovori mu. „Trebala bi biti. Tvoja sestra se složila ostati s nama sve dok se stvar oko vaše majke ne reši. Ili dok tebe ne nađemo.“


Videla je kako mu se vilica stegla. Iz svog džepa, Elise je izvukla čeličnu ružu koju je pokupila iz Noahine sobe pre nego što su napustili Nottingham. „Mislim da bi želela da joj se ovo vrati lično,“ reče Elise tiho. Pritisnula je broš na Noahinu ruku. Prsti mu se zatvoriše oko njenih, dok je topli čelik bio uhvaćen među njima. „Elise –“ Vrata se iznenada otvoriše. „Pada kiša dovoljno da se udave patke,“ nepotrebno reče Roderick. „Ulazite ili ne?“ Elise krenu, a ruka joj skliznu sa Noahine. „Zdravo Roderick.“ „Dobar dan i Vama, gospođice Elise.“ Proviri pored nje da odmeri Noahu. „I dobar dan Vama, gospodine.“ „Dobar dan,“ odgovori Noah, zvučeći pomalo zatečeno. Roddy zatreperi i otvori šire vrata, a Elise i Noah uđoše. Dečak je za njima zatvorio vrata, prateći ih dalje u hodnik. Elise se okrenu ka Noahu. „Vaša Milosti, mogu li Vam predstaviti Rodericka. Roddy, Njegova Milost, vojvoda od Ashlanda.“ „Ah.“ Roddyjeve obrve se na tren podigoše. „Onda Vas nisam pozdravio kako treba. Dobar Vam dan, Vaša Milosti,“ rekao je s veselim samopouzdanjem. „I zadovoljstvo mi je upoznati Vas.“ Noah je znatiželjno proučavao dečaka. „Zadovoljstvo mi je upoznati tebe Roderick.“ „Vojvotkinja je u svojoj radnoj sobi,“ Roddy izusti. „Baš jutros se vratila. Da pošaljem po nju?“ Elise će razgovarati sa Ivory ubrzo. „Ne, naći ću je malo kasnije. Da li je lejdi Abigail slobodna Roderick?“ Roddyjevo lice se ozari. „Oh, je. U kuhinji je sa kuvarom ponovo. Spremala je celo popodne.“ Mala ruka nestade u džepu njegovog kaputa, i on povuče ono što je izgledalo kao kolač umotan u maramicu. „Dala mi ih je pet,“ reče pre nego što se namrštio, izgledajući nezadovoljno. „Rekla mi je da ih sve pojedem. Rekla mi je da mi treba još mesa na kostima.“ Uglom oka je videla Noahu kako se smeje. „Možeš li je pozvati, molim te? I dopratiti je u salon? Sačekaćemo je ovde.“ Roddy vrati kolač nazad u džep. „Hoću. ‘Oćete li čaja da donesem? Mogu da tražim kuvaru dok sam tamo.“ „Ne, hvala ti,“ Elise reče. „Potrebna nam je samo lejdi Abigail.“ Roddy slegnu ramenima. „Kako želite,“ rekao je i nestade u utrobi kuće. Elise se okrenu ka Noahi. „Roderick je –“ „Znam u potpunosti šta je Roderick,“ Noah reče, usana izvijenih blago u uglovima. „Imao je svoje pametne prste u mojim džepovima u roku od tri sekunde kako sam ušao u kuću.“ Elise se ugrize za usnu. „Greši.“ „Ne, zapravo je vrlo dobar. Nažalost, imam više iskustva nego što želim da se setim sa momcima poput njega.“


„Ništa nisi rekao.“ „Nisam želeo da mu povredim osećanja.“ Elise oseti kako joj se srce stegnu. Naravno da nije želeo. Noah podiže broš koji je još uvek držao u ruci. „Da li bi i ovo uzeo?“ „Ne. Roddy uglavnom traži malo skriveno oružje ili bilo šta što bi moglo da napravi problem. Ili bilo od pomoći, zavisno od situacije.“ Noah je podrobno pogleda. U ognjištu je gorela vatra, terajući vlagu i Elise se približi dugačkim prozorima s pogledom na trg i oslobodi teške zavese, puštajući ih da se zatvore preko stakla. Elise je veoma sumnjala da je Francis Ellery imao ikakvu ideju o tome gde je Abigail, niti da mu je stalo kuda je otišla, ali nije želela rizikovati. Sigurno ne kad je Noah ovde. Počela je paliti lampe kako bi bilo dodatne svetlosti. Potajno je gledala Noaha dok je lutao sobom, prstima prateći poleđinu tapacirane sofe od ružinog drveta. Zaustavio se pored visoke, uske police za knjige koja se uzdizala do plafona i izvukao skupocenu knjigu u povezu, otvorivši je i zatvorivši pre no što ju je vratio na policu. Nastavio je do ognjišta pa prošao, idući ka prozoru gde povuče tešku zavesu pre no što je pusti da padne. „Noah.“ Elise pređe preo sobe i zaustavi se pred njim. Uzela mu je ruke u svoje, otvorivši mu prste kako bi videla čeličnu ružu. Ivice su se urezale duboko u njegov dlan kako je stezao čvrsto. „Imao sam deset godina kad me je poslednji put videla.“ Zurio je u broš. „Mnogo je prošlo,“ Elise meko izusti. „Ne znam šta da joj kažem.“ Podiže pogled. „Ne znam šta da kažem. Mislio sam da znam, ali ne znam. Šta ako nisam, šta –“ „Ona nikad nije želela savršenstvo Noah. Ona samo želi tebe.“ Čula je kako teško izdiše. Sklopila mu je prste oko broša ponovo. „Ne zaboravi koliko je tvoja sestra zapravo snažna,“ prošaputala je. „Neka te sestra upozna.“ Pridigla se na prste i utisnula poljubac u njegov obraz. Zgrabio ju je i pritisnuo uz sebe, držeći je čvrsto kao da je nikad neće pustiti. Obgrlila ga je rukama oko leđa i odmarala glavu na njegovim grudima. Iz hodnika prodre u sobu zvuk žurnih stopala i podignutih glasova. Elise podiže glavu. „Dobro došli kući, Vaša Milosti,“ prošaputa pre no što se udalji potpuno od njega. U narednom momentu, vrata salona se potpuno otvoriše, Roddy se sklonio s puta lejdi Abigail dok je naglo zastala na vratima. Kosa joj se odvajala od pletenice, imala je mrlju brašna na rumenom obrazu, a prljava kecelja joj beše preko njene jednostavne haljine. Elise začu njen uzdah kad je ugledala Noaha. „Momče reče da je vojvoda od Ashlanda ovde,“ rekla je, slomljenim glasom. „Mislila sam da priča priče.“ „Ne.“ Vojvoda pređe sobu i stade pred svoju sestru. „Govorio je istinu.“


„Noah.“ Nije ni bilo pitanja zapravo. „Da.“ Ruke mu behu stisnute sa strane. „To sam i dalje ja. Mada mogu zamisliti da izgledam i zvučim malo drugačije no što me se sećaš.“ Abigail stavi ruku preko usana, jedna joj suza pobegnu i napravi oštru putanju preko brašna na njenom obrazu. Jecaj joj zastade u grlu. „Ovo pripada tebi.“ Pružio joj je čeličnu ružu. „I vreme je da ti ga vratim.“ Abigail posegnu za brošom, a ruka joj se zaustavi postiđeno do Noahine. „Bojim se, ako te dodirnem, probudiću se,“ prošaputa. „I uvideću da je sve ovo samo san i da nisi stvaran i da ćeš nestati ponovo.“ „Stvaran sam, Abby. I ne idem nikuda.“ Abigailina ruka se zatvori preko ruže i još jedna suza skliznu niz njen obraz. „Nedostajao si mi Noah.“ U otkucaju srca, Noah uvuče sestru u svoj zagrljaj, a Abigail se oslanjala na njega plačući sada već bez zadrške. „I ti si meni nedostajala Abby,“ reče joj sa žestinom. Elise ih je posmatrala, s knedlom u grlu. Uhvatila je Rodickov pogled i glavom odmahnula u pravcu vrata, a dečak klimnu glavom pre no što izađe putem kojim je došao. Elise ga je u tišini pratila, skliznuvši kraj Noaha i Abigail idući prema vratima. Abigail je pokušavala da progovori kroz suze, imala je niz pitanja i uzvika koji se nisu mogli razaznati. Elise nije mogla razumeti Noahine promrmljane odgovore, ali nije ni morala. Vojvoda od Ashlanda je najzad bio kući.


Šesnaesto poglavlje

Moram primetiti da je skakanje s mosta bilo donekle budalasto.“ Ivory

Moore, osnivač Chegarre & Associatesa, sipala je još viskija u kristalnu visoku čašu bez postolja, stavivši je potom na sto pred Elise. Napolju, sunce je zašlo i sobu je obasjao blagi sjaj ognjišta i lampi koje su bile upaljene. „Bio je više kontrolisani pad,“ uzrujano je rekla Elise i popila dobar gutljaj, prihvatajući vatru koja joj je palila grlo na putu do stomaka. Ne bi trebalo biti toliko uznemirena. Prkosila je smešnim izgledima. Uspešno je završila misiju. Vojvoda od Ashlanda je bio bezbedan u Londonu, skriven u njihovoj sobi za crtanje sa svojom sestrom sve dok ne smisle plan kako ga vratiti na njegovu punopravnu poziciju. Trebala bi slaviti. Osim što je Elise provela veći deo sata prolazeći detalje o događajima koji su doveli do pronalaženja i povratka u London jednog Noahe Ellerya, Vojvode od Ashlanda, i ništa od toga joj nije donosilo zadovoljstvo. Govorila je pažljivo izmenjenu verziju koju je pažljivo izgovarala, monotonu listu činjenica i događaja koji su se dogodili, počevši od mahnitog izjašnjavanja lejdi Abigail i završivši ponovnim susretom Noaha Elleryja sa svojom sestrom u salonu u hodniku. I to joj ostavi praznu hladnoću koja joj se gnezdila u utrobi. Zato što, duboko u sebi, je znala da je u pronalaženju vojvode od Ashlanda izgubila Noaha. Izgubila je čoveka koji joj je zarobio srce. Ivory sede na stolicu iza svog stola i nasloni se, a Elise je mogla osetiti mudar pogled koji je procenjuje. Uzela je još jedan gutljaj, nadajući se da će Ivory pripisati boju lica piću. „Kako je bilo u Chelmsfordu?“ Elise promrmlja pokušavajući da preusmeri razgovor. „Uspešno. Profitabilno.“ Ivory nezainteresovano odmahnu rukom, ignorišući je. „Pričaj mi o Ashlandu.“ Elise je pogleda oprezno. „Upravo jesam.“ „Ne, ispričala si mi gde je bio. Kako je živeo. Detalje njegove prošlosti. Imena njegovih najbližih. Koliko ti je trebalo da otputuješ. Nisi mi ništa rekla o tom čoveku. Njegove snage. Njegove slabosti.“ Elise je zurila u svoj viski, a ćilibarska tečnost joj nije pružala pametnu inspiraciju kako dati odgovor na to pitanje, a da ne otkrije dubinu svojih osećanja. Zadržala je dah i prigrlila masku neutralnosti. „Ljubazan je. Inteligentan. Odan.“ Bog joj pomogao, ali zvučalo je kao da opisuje tronogog psa po imenu Square. „Izuzetno zaštitnički nastrojen prema onima do kojih mu je stalo,“ pokušala je. Prokletstvo, to nije bilo bolje. „Društveno svestan.“ Ivory se nagnu napred i pažljivo ju je posmatrala, podigavši obrvu.


„Preživeo je pet godina u Bedlamu i još tri na ulicama Londona,“ nastavila je Elise. „I verovao je da je ono što je morao uraditi da bi preživeo ga učinilo… manje vrednim, nekako.“ „Verovao? Ali više ne?“ Ništa nije promicalo Ivory. „Ne. Našao je mir neki u svemu tome.“ „Kako znaš to?“ Elise se borila održati izraz lica nečitljivim. Nije bila sigurna da je uspela. „Spomenuo je toliko.“ „Tebi?“ „Da?“ „Veruje ti onda.“ To nije bilo pitanje, mada je trebalo odgovoriti. Elise se najednom priseti živopisne uspomene na trenutke kraj reke pod mesečinom i oluje koja je usledila. „Da.“ „Mmmm.“ „Nisam sigurna da se pomirio sa izborima koje je njegova majka napravila.“ Elise uze oprezan gutljaj svog pića. Ako ništa drugo, bar da može raditi nešto s rukama da bi izbegla da pogleda u Ivory. „Napušteno dete ima daleko sećanje.“ „Zaista. Mogu da zamislim koliko je to teško. On je samo čovek. Nije svetac.“ Elise je frknula, nesposobna da se kontroliše. „Ne, nije svetac.“ „Mmmm.“ Elise je mrzela kada bi Ivory to radila. Taj jedini zvuk joj je govorio da je Ivory shvatila mnogo više no što je trebalo. „Nemoj meni mmmm,“ progunđala je. „Samo me pitaj šta želiš da znaš.“ „Jesi li zaljubljena u njega?“ Elise ju je pogledala. Istina je bila jedina opcija. „Da.“ Ivory uzdahnu i nasloni se nazad ponovo. Pogled joj smekša i podiže otvoreno pismo sa stola, komad krvavo crvenog voska se skotrlja sa izlomljenog pečata. „Imamo situaciju kojoj je potrebno pristupiti u Bathu uskoro,“ rekla je. „Ako želiš, možeš poći odmah –“ „Ne.“ Elise spusti čašu na površinu stola najpažljivije moguće. Znala je da joj Ivory nudi bezbolan izlazak. Pa, ne baš bezbolan jer je bilo prekasno za to, ali ipak, lakši izlazak iz svega. „On nije moj da ga mogu zadržati, znam. Ali nadziraću ovo. Videću ga kako se penje na poziciju za koju je rođen jer mu je suđeno da bude vođa među ljudima. On ima predivno srce i briljantan um.“ Ivory ju je procenjivala. „Sigurna si?“ „Jesam.“ „Mmmm.“ Okretala je pismo prstima sa bledom linijom među obrvama. Još voska pade na sto. Elise se namrgodi. „Misliš da nije dobra ideja da ostanem. Obzirom na to da je on klijent. I vojvoda.“ Ivory ispusti pismo, sa izrazom žalosti na licu. „Nisam to rekla. Bog zna da ne mogu baciti drvlje i kamenje na taj račun. Bilo bi… urednije ako bi se sklonila iz ove


situacije, zbog oboje. Ali ne mogu da odbacim činjenicu da ćeš mu biti potrebna i ti i tvoje veštine.“ Elise ustade, ne mogavši više sedeti. „Dobro. Zato što ga neću ostaviti.“ Shvatila je da nije bila baš u pravu. Ostaviće ga. Kada mu više ne bude bila potrebna. Ali do toga još nije došlo. „Ispratiću ovo do kraja.“ Ivory podiže tešku knjigu koja je ležala kraj pisama i otvorila je na označenoj stranici. Knjigu koja je sadržala tajne i skandale nekih od najistaknutijih engleskih porodica, počeo je ispisivati Ivoryn pokojni muž, lukavi i postari vojvoda od Knightleya, a njegova udovica i njeni saradnici su je dopunjavali. „Pretpostavljam da si već ovo pogledala,“ reče Ivory. Elise stade kraj ognjišta, a toplota iz njega je sušila svu vlagu koja je ostala na njenoj odeći. „Naravno. Odmah nakon što je lejdi Abigail stigla. Ali nije bilo ničega, osim skandala da se lejdi Abigail udaje ispod svog ranga.“ „Slažem se.“ Ivory je pregledala kratke unose. „Pokojni vojvoda i njegov otac pre njega su bili izuzetno obični. Upravljali su vojvodskim imanjima sa razumnim stepenom kompetencije, ili bi barem angažovali one koji su to mogli. Učestvovali u parlamentu. Pažljivo investirali sa prosečnim dobitkom. Ako su i imali ljubavnice, to su činili diskretno i predvidivo. Isto tako, ako su se njihove žene uključile u nešto neprimereno vojvotkinjama, nemam nikakav podatak o tome. Nema dvoboja, nema iznuđivanja, skandaloznih poslova, nema vanbračne dece. Pokojni vojvoda je bio sjajan primer savršenog engleskog aristokrate.“ „Sve dok taj savršeni sjajni primer nije odlučio da je njegov desetogodišnji naslednik faličan i predao ga Bedlamu.“ Ivory zatvori knjigu. „Ipak, ovde nema ničega što bi to sugerisalo. Što znači da koga god je pokojni vojvoda unajmio da mu sakrije sina, taj je to učinio veoma dobro. Da je bilo glasina, Knightley bi čuo. Potvrdio ih i zapisao ih.“ „Onda je bezbedno pretpostaviti da mi možemo izgraditi prošlost novog vojvode kako nam odgovara.“ „Možda.“ Ivory pruži ruku preko stola uzimajući Eliseinu čašu i ispijajući ostatak viskija. „Možda? Niko ne zna gde je Noah Ellery proveo poslednjih dvadeset godina svog života.“ „Osim čoveka koji je verovatno znao i platio ti da ga nađeš. Rekla si mi da je King znao da je Ashland bio u Londonu pre dvanaest godina.“ Elise stavi ruke na kamin, naginjući se bliže vatri. To ju je i dalje morilo zbog nedostatka transparentnosti. „Dugujem mu veliki dug.“ „Oprosti?“ „’Dugujem mu veliki dug.’ To mi je King rekao kada sam ga pitala zašto mu je stalo.“ Ivory je ćutala neko vreme. „Noah Ellery je dugo živeo na ulici. Mislim da je verovatno da je tvoj vojvoda imao priliku da spasi njegov život ili možda nekog drugog ko je važan Kingu.“ „Ali kako je onda King znao ko je on? Njegov pravi identitet?“


Ivory slegnu ramenima. „Možda mu je Ashland rekao?“ Elise se namrgodi. „Čak i da nije, postoji veoma malo stvari koje King ne može otkriti za sebe ako mu se prohte,“ Ivory je podseti. „King je poslovan čovek prvo i osnovno.“ Elise pogleda Ivory značajno preko ramena, sećajući se o poslednjem poslu koji je njen poslodavac obavljao sa njim. „Ne počinji,“ Ivory reče uzvraćajući pogled Elise. „Da ne započinje šta, Vojvotkinjo?“ Glas je došao sa dovratka. „Alex,“ Ivory reče toplo ustajući i obilazeći sto. „Stigao si u pravi čas. Hvala što si došao.“ „Naravno. Roddy je imao podosta da kaže kad mi je otvorio vrata.“ Elise se odgurnu od kamina i okrenu, posmatrajući svog brata koji je najpre pozdravio Ivory pre no što je zakoračio ka Elise i promatrao je intenzivno, kao da je tragao za štetom. „Sestrice,“ rekao je povlačeći je sebi pa je onda odmaknu na razdaljinu dužine ruke. „Izgledaš...“ „Kao dečak?“ Elise predloži. „Drugačije.“ Elise se nasmeja iako je zazvučalo izveštačeno. „Izgledam drugačije svakog dana Alex. To mi je posao.“ Alex ju je promatrao, a Elise se uplašila kako nikoga nije prevarila. „Roddy mi reče da si pronašla našeg davno izgubljenog vojvodu.“ „Jesam,“ rekla je oprezno, pazeći da joj reči nemaju prizvuk ičega neprofesionalnog. „To je bilo brzo, čak i za tebe.“ Elise bezbrižno slegnu ramenima. „Imala sam nešto sreće na putu do tamo. I uslugu poštanske kočije na putu nazad.“ Alex ustuknu. „Varvarski način putovanja.“ „Ali brz.“ „A mali problem sa ubicama?“ upita. „Oni više nisu problem.“ „Ah.“ Alex je razmatrao. „Otpravila si ih?“ „Ashland je. Pa, jednog od njih. Drugog je ostavio meni.“ Njen brat je izgledao nevoljno impresioniran. „Mislim da će mi se možda dopasti ovaj vojvoda.“ Zastao je. „Mada moram priznati da sam manje nego zadovoljan činjenicom da su te postupci Francisa Elleryja možda dovele u veću opasnost nego što bih želeo.“ Glas mu je bio hladan. „Voleo bih da sam ovo znao ranije.“ „O čemu govoriš?“ „Francis Ellery će uskoro biti na putu na divno jednonedeljno putovanje na selo, zahvaljujući markizu Heatheronu i njegovom poprilično… neočekivanom, ali velikodušnom pozivu. Otišao sam u kuću njegovog gospodstva odmah nakon Roddyjevog dolaska i našao markizu koja se upravo spremala da krene. Predložio


sam Heatheronu da bi možda želeo otputovati sa gostom. Mislio sam da će biti od pomoći ako Ellery bute odsutan iz Londona u skorijoj budućnosti.“ „Dobro odigrano,“ Ivory promrmlja. „Jeste?“ Alex je izgledao poprilično zadovoljan sobom. „A markiz se jednostavno složio sa tim?“ Elise upita. „Heatherton je poneo sa sobom tri sanduka mog najboljeg francuskog brendija kao… poklon za rastanak. Njegovo lordstvo je dobilo dobru kompenzaciju.“ Alexov pogled se suzio. „Ali sada se pitam da li je trebalo samo da prepustim Elleryja Kingu da se igra sa njim.“ Ivory mu se namrgodi. Alex podignu ruku. „Samo zato što ne volim Kinga ne znači da on nije koristan, Vojvotkinjo.“ „Poslednje što nam je potrebno je da Francis Ellery negde osvane mrtav. Podudarajući se sa Ashlandovom iznenadnom pojavom, bilo bi previše sumnjivo,“ reče Ivory. „Ona ima pravo. Odsustvo Francisa Elleryja nam kupuje malo vremena,“ ubacila se Elise. „To je važno jer je Njegova Milost bila odsutna dvadeset godina. Besprekorno ponovno upoznavanje sa londonskim društvom će zahtevati određene veštine.“ Alex stisnu prste ispred grudi. „Koliko veština, zapravo?“ Elise pogleda ka Ivory. „Nisam u potpunosti sigurna.“ „Zašto?“ Imao je bolan izraz lica. „Molim vas, nemojte mi reći da je novi vojvoda priglup.“ „On nije priglup,“ rekao je vojvoda od Ashlanda sa dovratka.

Noah je zakoračio u radnu sobu i zagledao u ljude koji su se u njoj skupili. Tu je bila Elise, stojeći blizu ognjišta, gledajući ga očima koje nije mogao pročitati. Pored nje je stajao muškarac sa istom tamnom kosom, istim bogatim tenom. Oči su mu bile za nijansu zlatnije od Elisenih, a uski ožiljak mu se protezao od uha do vrha gornje usne. Njen brat, Noah pretpostavi, primetivši instiktivni način kojim se muškarac postavio pred njom. Njegovo poštovanje prema tom čoveku je raslo. Druga osoba u sobi je bila jednostavno obučena žena, njena kestenjasta kosa je bila elegantno skupljena. Nije bila živahna poput Elise, ali je ipak bila lepa na način koji nije mogao opisati. Tamno smeđe oči su ga procenjivale dok se naslanjala na masivni sto. „Vaša Milosti.“ Prva je progovorila ta žena. „Dobrodošli u London.“ Uspravila se, a oči su joj skliznule pored njega i ona se toplo nasmeši. „Lejdi Abigail. Verujem da je Vama najdraže što ste se ponovo spojili sa bratom.“


Iza Noahe njegova sestra šmrcnu. „Nemate pojma,“ reče ona. To je bio emotivno iscrpljujući sat, nemoguće vreme u kojem su podeljena dva života nošena žaljenjima i srećom, ali oni su načinili početak. I ako bi bogovi bili voljni, imaće godine pred sobom da nadoknade one koje su već izgubili. „Vaša Milosti, mogu li Vam predstaviti Ivory Moore.“ Elise odgurnu brata da priđe i stane bliže Noahi. „Gospođica Moore je vlasnik Chegarre & Associatesa i pomoći će Vam u povratku u londonsko društvo. „Zadovoljstvo mi je, gospođice Moore.“ Noah nagnu glavu. „Zaista je zadovoljstvo,“ rekla je iskreno i sklonila opušteni pramen kose iza uha rukom. Zlatna traka je blistala s prstena, egzotično oblikovana i postavljena uz polirani rubin. Noah bi pomislio da je to venčani prsten, da se nije predstavila kao gospođica Moore. „A ovo je moj brat,“ Elise reče, okrenuvši se lako, „Alexander Lavoie. I on će raditi sa nama.“ „Lavoie?“ upita on, zbunjen. „DeVries je bilo prezime naše majke. Prisvojila sam ga kad sam počela da glumim.“ „Ah.“ Noah je promatrao tvrdoglavog muškarca čiji je pokušaj prijatnog izraza lica bio nedovoljan da prikrije njegovu sumnju. „Gospodine Lavoie. Gospođica DeVries je o Vama govorila veoma pohvalno.“ Lavoiein pogled se nakratko spusti na Elise, a lice joj se zarumeni. „Jeste?“ Reč je imala spekulativnu notu. „Kako je to… fino.“ Oči mu se vratiše na Noaha. „Onda, Vaša Milosti, pošto se moja sestra pokazala kao vrlo razgovorljiva, moram pretpostaviti da Vas je upoznala sa trenutnim okolnostima oko vojvodstva Ashlanda? I dalje imate potrebu za brzom akcijom, obzirom na Vaše dugo odsustvo?“ U njegovim rečima je bio izazov, znao je Noah. Neka vrsta testa. „Gospođica DeVries me je zaista upoznala sa trenutnom situacijom, gospodine Lavoie,“ Noah reče ravnomerno, ne gledajući Elise. „I šta god mislili o mom odsustvu do sada, molim Vas budite sigurni da mi nije stalo do Vašeg mišljenja. Uopšte.“ Lavoie podiže obrvu, iako je postojao trag nevoljnog odobravanja. „Barem zvuči poput prokletog vojvode,“ promrmljao je u sestrinom pravcu. „Vidim zašto si –“ „Možda, budući da smo svi ovde, bismo se mogli prihvatiti stvari koje su nas spojile,“ predloži Elise malo glasnije nego što je bilo potrebno. „Slažem se,“ reče gospođica Moore jednako glasno. „Molim Vas, sedite.“ Sela je u stolicu iza masivnog stola, a Noah je sačekao da dame sednu u stolice nasuprot njemu. Izvukao je malu klupu ispod prelepo izrezbarenog klavira koji je krasio udaljeni zid radne sobe. Notni list, ugrožen njegovim pokretima, odlepršao je na pod s vrha klavira. Sagnuo se da ga podigne. „On ne želi da me voli“, pročitao je. Prošlo je mnogo vremena od kada je govorio strani jezik, i to je učinilo reči još ugodnijim. Četiri glave su se okrenule ka njemu.


„Tako je,“ gospođica Moore reče. „To je arija iz Handelovog dela ‘Tamerlano’. Jedan od mojih omiljenih kompozitora. Jeste li upoznati sa njim?“ „Ne.“ Noah pogleda ponovo u note. „Nikad je nisam čuo. Ali je naslov predivan.“ Odjednom je počeo da shvata da mu se gospođica Moore obratila na italijanskom, a on joj je istim odgovorio. „Koliko tečno govorite?“ gospođica Moore upita, sužavajući pogled. „Dovoljno da bih vodio ovaj razgovor,“ Noah odgovori, i dalje govoreći na italijanskom. „Mogu upitati isto.“ „Pevam,“ odgovori ona jednostavno. Noah baci pogled na list muzike u svojoj ruci. „Vi ste operska pevačica.“ „Bila sam operska pevačica. Sada radim… druge stvari.“ „Kako ste naučili da govorite italijanski?“ Elise ih prekinu, gledajući Noahu, praveći brazdu na svom čelu. Abigail ga je posmatrala širom otvorenih očiju. Prebacio se na engleski. „Joshua me je naučio.“ „A ko je bio Joshua?“ Alex upita u blizini kamina. „Stari poznanik,“ Noah odgovori, ne skidajući pogled sa Elise. „Govorio je da je to jedini civilizovani jezik vredan znanja.“ Elise uzdahnu ka njemu. „Ali –“ „Tada sam počeo da govorim. Joshua je uživao u tome. Morali smo ispuniti nekoliko sati.“ „Da li govorite francuski?“ „Dovoljno da se snađem. On me je učio vulgarnim rečima.“ Elise se najednom nasmeši. „Zavisi kako se koriste.“ Lavoie glasno pročisti grlo. „Sve je ovo fascinantno, ali možemo li se okrenuti poslu?“ reče iziritirano. „Kako ćemo najbolje oživeti vojvodu koji je već dve decenije mrtav? Uz dužno poštovanje, Vaša Milosti, nećete moći jednostavno da ušetate u Dom Lordova i kažete‚ ’Izvinite što kasnim gospodo. Šta sam propustio?’” Noah skloni pogled sa Elise. „Svestan sam toga.“ Gospođica Moore stavi ruke na svoj sto. „Alex je u pravu. Kada Vaš rođak sazna za Vaš povratak, učiniće sve što je u njegovoj moći da Vas diskredituje. Da Vas prozove varalicom. Osim ako ne uspemo da izmislimo istinu i utvrdimo izvan svake sumnje da ste Vi vojvoda, bila bi njegova reč protiv Vaše.“ Noah se spustio na klupu, iznenada se osećajući iscrpljeno od dugih sati putovanja i svega što je bilo pre toga i usledilo nakon putovanja, sve to je uzimalo svoj danak. „Kako se nadate to postići?“ „Ne plaćaju nam da se nadamo da će se stvari dogoditi onako kako mi želimo, Vaša Milosti,“ reče Alex glatko sa svog položaja blizu kamina. „Plaćeni smo da učinimo da se tako desi.“ „Postoji prednost da se Parlament završio.“ Elise je sad bila na nogama, kružeći sobom. „Dobra većina društva se povukla u svoja seoska imanja da bi uronili u kućne zabave i lov. Dok svi ti pojedinci čuju za Vas, Vaše postojanje će jednostavno biti činjenica, a ne spekulacija. Moći ćemo ostaviti više mesta za tračeve osim onih


stvari koje mi kontrolišemo.“ Okrenula se gospođici Moore. „Ovo se mora obaviti suptilno.“ „Slažem se.“ Gospođica Moore je prešla rukama preko kožne presvlake notesa koji je počivao pred njom. „Postoji nekolicina individua u Londonu trenutno koji, sa dovoljno finesa, će imati priliku da se sete da su se zaista, susreli sa novim vojvodom od Ashlanda.“ „Finesa?“ To je bila Abigail koja je progovorila i ona je zvučala prestrašeno. „Šta to znači?“ Noah je vrlo dobro znao šta to znači. „To znači da sa dovoljno izvora, postoji dovoljan broj ljudi koji može biti...“ Ucenjen? Primoran? Podmićen? Odlutao je, nesiguran koliko bi daleko otišli u Chegarre & Associates. „Uveren,“ Elise predloži. „Ohrabren,“ gospođica Moore dodade učtivo. „Da. To.“ Noah protrlja lice. Reč nije bila značajna. „Shvatam,“ Abigail reče, a Noah je poprilično bio siguran da jeste. „Udesiću neophodne pripreme,“ gospođica Moore reče, a u glasu joj se čuo čist poslovni ton. Okrenula se ka Noahi. „Moraćete se ponovo useliti u kuću u Mayfairu sutra,“ gospođica Moore mu reče. „I Vi i Vaša sestra. Ukoliko odsednete bilo gde osim tamo bi bilo čudno i ne bi nam pomoglo da ubedimo ikoga da ste vojvoda od Ashlanda.“ Noah odmahnu glavom. „Ne želim Abigail tamo. Ako Francis sazna da smo tamo –“ „Francis je trenutno van grada. I biće skoro cele nedelje.“ „Kakva slučajnost.“ Gospođica Moore pogleda u Lavoievom pravcu. „Ne slučajnost. Pamet.“ Vratila je pogled na Noaha. „Bez obzira, zadužiću nekolicinu ljudi da čuvaju kuću.“ „A to se ne smatra čudnim?“ Noah upita cinično. „Nećete ni znati da su tu.“ Noah napravi zvuk neverice. „Dajem Vam svoju reč.“ Gospođica Moore se nagnu preko stola. „Ljudi koje ja upošljavam su odlični da budu nevidljivi. Nećete ih videti. Nećete ih ni čuti. Jedina osoba kojoj će se pokazati će biti Francis Ellery u slučaju da se vrati i pokuša nešto glupo.“ Zastala je. „U tom slučaju će ostati malo verovatno dok njegovo telo ne bude pronađeno.“ Noah je zurio u nju. „Moraćete što pre predstaviti javnosti Njegovu Milost, Vojvotkinjo.“ Lavoie je prišao i seo na rub stola gospođice Moore. „Sat otkucava.“ „Slažem se,“ gospođica Moore reče ponovo, promatrajući čoveka. „Prvo advokati, tu nema rasprave. Morali bi biti u stanju da se pozabavimo situacijom u Bedlamu. Mislim da se svi možemo složiti da su to naše dve najhitnije potrebe i da im se treba posvetiti pre nego što Francis Ellery postane uopšte svestan da su se dogodile.“ Zastala je. „Biće nam potreban Alderidge. Njegovoj Milosti će biti


potreban neko sa vidljivom moći čija reč neće biti preispitivana. A kada stignu u Bedlam, verovatno će nam biti potreban lekar.“ „Znam jednog dobrog,“ promrmlja Elise. „Dobro.“ „Razmotrite da iskoristite moj klub da napravite jedno od društvenih predstavljanja.“ Lavoie sklopi ruke i pogleda u sestru, a potom i u gospođicu Moore. Žena je lupkala prstima po stolu. „Apsolutno. Ali trebaće nam nešto da privučemo publiku. Turnir možda? Nešto neobično. Nešto drugačije od onoga što klub nudi.“ Lavoie klimnu glavom. „Dopada mi se ideja. To će doneti dovoljan broj ljudi koji se još uvek zadržavaju u Londonu i traže nešto da im odagna dosadu.“ „Uredite to.“ Gospođica Moore se okrenu ka Elise i zastade. „I dalje želite da učestvujete u ovakvom kontekstu, gospođice DeVries?“ Poslednjem pitanju je nedostajala oštra efikasnost koju su imala prethodna i to je nateralo Noaha da se uspravi. Pitanje je bilo postavljeno tiho, gotovo nežno, kao da je gospođica Moore zažalila zbog potrebe da ga postavi. „Da,“ Elise odgovori, izbegavajući njegov pogled. Gospođica Moore klimnu. „Vrlo dobro,“ reče i efikasnost joj se vrati u glasu. „Ime?“ Upita Elise. „Francusko? Austrijsko? Ili neko drugo?“ „Francusko mislim, jer ga govoriš bolje nego ostale. Nećemo riskirati kad već nema za tim potrebe.“ „Razumem.“ Pa, barem Elise jeste. Zato što, da mu život od toga zavisi, Noah nije mogao ni pokušati da razume razgovor koji se desio pred njim. Mogao je biti i na ruskom, koliko je on razumeo. „Ko je dođavola, Alderidge?“ Noah je zahtevao, pokušavajući uhvatiti red. „Vojvoda od Alderidgea je prijatelj,“ reče mu gospođica Moore. Lavoie zakoluta očima. „Prokletstvo, Vojvotkinjo. Bog neka me sačuva svih prijateljstava u tom slučaju.“ Noah zastade iznenadno zbog načina Lavoieovog obraćanja. On je mislio da je Vojvotkinja čudan nadimak za gospođicu Moore kad ga je začuo po prvi put, ali sada… oči mu padoše na zlatnu traku na njenom prstu. „On je Vaš muž.“ „Jeste.“ „Vi ste vojvotkinja.“ „Mnogo sam ja toga.“ Slegnu ona ramenima. „Ali Vaše ime –“ „Je samo ime.“ Njen bogati braon pogled uroni u njegov, prikrivajući tajne za koje je znao da leže u njima. „I možda, gospodine Lawson, jednog dana Vam ispričam svoju priču.“ Noah izdrža njen pogled. Lavoie se odgurnu od stola. „Krajem nedelje onda? Verujem da želiš malo da uzburkaš vodu pre no što pustiš ajkule u moj klub.“ Otišao je do vrata.


„Svakako. U narednih nekoliko dana ću organizovati niz društvenih pojavljivanja,“ odgovori gospođica Moore. „Takođe ćemo morati da skrenemo pažnju na situaciju koja se zove Francis Ellery do tada.“ Elise je to rekla. „Njega ostavi meni,“ reče Lavoie i Noah podiže pogled, zapanjen hladnom nemilosrdnošću njegovih reči. Lavoie mu sretne pogled i nevoljno slegnu ramenima. „Izuzimam činjenicu da su njegovi podanici doveli moju sestru u opasnost.“ „Ne.“ Noah stavi ruke na kolena pa ustade. „Ostavićete Francisa Elleryja meni.“ Lavoie ga je promatrao dugo. „U redu, Vaša Milosti.“ Gledao je između Elise i Noahe, zatim otvorio usta da kaže nešto, ali se učini da se predomislio. „Drago mi je da si se vratila na sigurno sestrice,“ je bilo sve što je rekao pre nego što je nestao s vidika. „Šta mogu ja učiniti?“ Abigail upita iznenada kroz tišinu. „I ja želim pomoći.“ Noah se okrenu ka mestu gde mu je sestra sedela. „Želim da se vratiš nazad u Derbz. Natrag svom mužu i svojoj deci, gde si bezbedna.“ Lejdi Abigail se uspravi na noge i odjuri do Noahe. „Moj muž i moja deca ne zavise od mene da bi preživeli, Noah Ellery,“ viknula je. „Zasigurno će im kvalitet obroka patiti na kratko, ali biće dobro. Ne napuštam te. Ne sada.“ „Ali možda će biti opasno –“ Abigail se podboči. „Možda. Pogotovo ako ponovo predložiš da bi trebalo da podvijem rep i pobegnem od bubašvabe od našeg rođaka. Nisam se povlačila pred njim ni kad sam imala deset godina. Zar stvarno veruješ da ću to učiniti sada?“ To ga je toliko podsećalo na devojčicu sa pletenicama i u kecelji koje se sećao da mu se grlo steglo. „Ne.“ „Odlično. To je najpametnija stvar koju si rekao tokom celog ovog razgovora.“ Noah podiže pogled ka Elise koja ga je gledala, sa nežnim, blagim osmehom na licu. „Šta god budete trebali da učinim, šta god bude trebalo da se uradi da ovo ispade kako treba, učiniću to,“ izjavi Abigail. I on će.


Sedamnaesto poglavlje

Trebalo bi da spava. Elise je znala da će biti iscrpljena, znala je da treba da potraži svoj krevet i odmori se da bi mogla ostati oštrog razuma i čiste glave. Samo što je u kući oko nje bilo tiho satima, Elise se okretala i bacala, a um nije mogao da joj se umiri. Njene prostorije su joj se najednom činile poput pećina. Prazne. Malo nalik na to kako se osećala iznutra. Poslednji dani putovanja su bili dar, svaki minut sa čovekom koji joj je ukrao srce je bilo nešto što treba ceniti. Ali sada je ostala bez tih minuta. Ova noć, znala je, označila je početak kraja. Elise će učiniti ono u čemu je najbolja tokom naredne nedelje, i uz pomoć Ivory i Alexa, videće Noahu kako se vraća na svoju punopravnu poziciju. Elise pređe prstom po brošu koji su joj dali Barrovi, a čelik je lagano blistao u svetlosti jedine sveće koju je ostavila da gori na svom umivaoniku. Kažiprstom je pratila pramenove grana, a metal pod prstom je bio topao. Hrabrost i snaga su bili ono što je predstavljeno upletenim hrastom. Dve stvari koje je trebala da bi se mogla udaljiti od Noaha Elleryja. Samo se nadala da će imati dovoljno od oboje da to i preživi. Elise gurnu svoju izvrnutu posteljinu i ustade iz kreveta. Ležanje u ovom krevetu je bilo besmisleno. Spavanje beše nemoguće isto kao i pre sat vremena. Zapalila je mali fenjer i ušetala u svoj veliki garderober, ostavljajući svetlo i broš na dugačak pult u središtu sobe. Oko nje su bile police i police sa kostimima. Većinom su bili presavijeni, razvrstani po svrsi i stilu, ali neke od ekstravagantnijih haljina su bile navučene na lutke krojača kako bi se njihove svile i saten sačuvali od gužvanja. Prvo je otišla do polica, birajući stvari koje će joj trebati sutra. Odeću je odložila na pult kraj fenjera, zajedno sa odgovarajućom perikom i dodacima. Zatim je pažnju usmerila na haljine na lutkama. Bilo ih je desetak, neverovatno skupih, izrađene kreacije koje su bile namenjene garderobi plemića. Prešla je rukom preko jednog remek-dela od ledeno plave svile i plave čipke, sa biserima utkanim uz rubove steznika. Bila je zapanjujuća i jedna od njenih omiljenih, ali je bila suštinski engleskog izgleda. Trebalo joj je nešto daleko drugačije, razmišljala je dok je razgledala haljine i odbacivala redom. Krem boja je bila isuviše devičanska, šafran isuviše uredan – Naglo se zaustavila na kraju. Nije ovo dugo nosila. A bilo je savršeno. „Da li zaista nosiš sve ovo?“ Glas je došao njoj iza leđa i Elise skoro iskoči iz sopstvene kože. Okrenula se sa srcem u grlu. „Merde.“ Oslonila se na policu da bi se umirila.


Noah se naginjao na pult, obučen jedino u pantalone i košulju i nije se ni trudio da je zategne pri vratu, zureći u niz odeće koja ih je okruživala. „Nisam mogao da spavam.“ Prisilila se da uzdahne sporim, dubokim uzdasima. „Pa si mislio da ćeš bolje spavati u mojoj sobi?“ Pogledao ju je. Oči su mu sledile glatki luk njenog vrata i spustile se do dubokog izreza njene košulje koji je bio labavo privezan pri vrhovima njenih grudi. Pogled mu nastavi dole, a pogledom ju je skidao baš tu gde je stajala. „Ne. Uopšte nisam imao na umu da spavam.“ Vatra je prostrujala kroz nju, ukrala joj dah i naterala je da oseća kao da bi mogla da se raspadne tu. Morala se potruditi da se distancira od njega, znala je. Pripremiti ih oboje za vreme kada neće biti ništa jedno drugom osim sećanja. Nije trebala stajati tu u garderoberu u svojoj košulji pitajući se imali dovoljno mesta na tom pultu da je uzme tu. To bi samo otežavalo stvari. Elise se prisilila da razmišlja kroz maglu želje koja se uzdigla. Zakoračila je unazad, kao da bi joj više prostora u tome pomoglo. „Noah –“ „Želim te, Elise.“ Meko svetlo je iskrivilo stroge senke na njegovim crtama lica. „I trebam te. I ne samo sada. Već za zauvek.“ Odmahnula je glavom, a reči su joj izvijale srce. „Ne trebaš me, Noah.“ Noah uze broš koji je bio na pultu pored njega još uvek. „Grešiš. Učinila si me boljim.“ „Samo sam ti pokazala kakav možeš biti. Oduvek si bio bolji.“ „Hoćeš li ostati?“ pitao je, zureći u ispolirani čelik. Znala je šta ju je pitao. Znala je šta je želeo da mu kaže. Ali nije mu mogla obećati ništa više no što mu je imala za ponuditi. „Biću ovde da nadgledam,“ prošaputala je, znajući da je stvarnost morala biti izrečena u ovom razgovoru. Sve osim toga će ih više povrediti na kraju. „Ali moraš znati da moja uloga ovde nije ista kao što je bila u Nottinghamu. Gornje lestvice londonskog društva su te u kojima se gospođica Moore ističe. Veruj njenom vođstvu. Ona te neće pogrešno voditi.“ Noah klimnu. „Nakon večeras, kada me budeš video, ja neću biti ja. Kada sve ovo krene, Elise DeVries više neće postojati. Biću bilo koja osoba koju vojvoda od Ashlanda treba da postanem u bilo kom trenutku. Da li shvataš?“ Uspravio se i umanjio daljinu među njima. Razdvajao ih je dah, tela su im se skoro dodirivala. „Da. To znači da neću moći da uradim ovo.“ Sagnuo je glavu i poljubio je nežno. „Nećeš moći to da uradiš,“ složila se sa prećutnim žalom, dok joj se srce lomilo u male, oštre delove. „Ili ovo.“ Prešao je rukama preko njenog lica, prateći obris obrva, jagodica, ivice usana, nežnim, mekim dodirima. „Ne.“ Gorela je. Spustio je poljubac na njeno čelo pre no što je naslonio svoje na njeno. „Trebalo je da ti verujem još na početku.“


Elise odmahnu glavom. „Nije bitno. Veruješ sada.“ „Da. Šta god da kažeš, obećavam da ću verovati –“ „Ne,“ prekinula ga je. „Veruješ u sebe sada. Ma šta da se dogodi.“ Spustila je ruku na njegovu, osećajući čvrstinu pod njegovom košuljom. „Ponosna sam na tebe, Noah Ellery.“ Potpuno se umirio. Podigla je glavu i pogledala ga. „Niko mi nikad nije to rekao.“ Izašlo je iz njega kao davljenički šapat. Dodirnula mu je lice. „Trebalo je.“ Ispustio je drhtavi izdah. „Okliznućeš se na svoj govor u nekom trenutku,“ rekla je tiho. „Da.“ Prekrio je njenu šaku svojom. „Mogu da zamislim glasine koje je moj rođak hranio tokom godina. Znam da će u nekom trenutku neko reći da sam glupan. I kada to urade –“ „Nećeš ih izazvati na dvoboj,“ Elise naglasi. „Slažem se. Unajmiću tebe da pucaš umesto mene.“ „Baš smešno.“ „Ukoliko budem brinuo za mišljenja koja nisu bitna, misliću na tebe. O tvojoj veri u mene. Razmišljaću o tome šta je zaista važno.“ Stisnuo je čelični broš koji je još uvek držao u ruci. Elise oseti kako joj dah zastade u grlu. „Misliću o onome što mi je Francis Ellery možda oduzeo, a što nema nikakve veze sa vojvodstvom Ashlanda. I videću kako plaća za svoja nedela.“ „Verovatno ćeš stajati u redu,“ Elise promrmlja, misleći na Kinga i kakav god udeo on imao u ovome. „Znaš li šta je najveća ironija u svemu ovome?“ Noah upita. „Činjenica da je društveno ambiciozna gospođica Silver nazvala vojvodu ništarijom?“ „Pa, i to,“ rekao je, a senka osmeha mu dodirnu usne. „Šta onda?“ Noah ju je gledao. „Bedlam me je izlečio. Ne institucija, ne ludi doktori, ne čistke ili izgladnjivanja, već društvo s kojim su me okovali.“ „Joshua?“ „Da. Kao dete nisam mogao oformiti reči koje sam želeo reći dovoljno brzo. Preskakao bih reči ili koristio pogrešne. I koliko se moji učitelji ili moj otac trudili da izbiju te greške iz mene, one su postajale još gore. I onda sam manje govorio. Sve dok nisam jednostavno prestao.“ Elise je odmarala svoju glavu na njegovom ramenu. „U Bedlamu je uvek bilo tako bučno. Ljudi su plakali. Pričali. Vrištali. Joshua i ja bi bili nekada zaključani u sobi bez prozora. Bez svetlosti, samo tama. Ali takođe nije bilo ni zvukova, pa i nije bila neka kazna ako se uzme kao sklanjanje od konstantne graje. A tu bi Joshua i ja pričali o slikama.“ „Slikama? Misliš, umetnosti?“


„Da. Znanje koje je posedovao o umetnicima, pogotovo onima iz renesanse, bilo je zapanjujuće. Slikari, skulptori, ljudi koji su stvarali svetove iz ničega osim malo platna i ulja, mermera i bronze. Proputovao je Kontinentom kad je bio dečak, video mnoštvo njihovog rada lično, ili izložbe onih koje nije.“ Elise se namršti i podiže glavu, čudan osećaj joj se peo uz kičmu. „Mislim da mu je to bio način da ostane pri sebi,“ Noah nastavi, nesvestan njenog nemira. „Nakon godinu dana skupio sam hrabrost i pitao ga jedno pitanje. Nakon dve godine bi on slušao mene kako recitujem imena i njihove radove njemu. Bilo mi je lakše da ponavljam stvari koje sam čuo. Nikada nije kritikovao moj govor, samo me ispravljao. Mislim da je mario više za moju sposobnost da upamtim što je bilo potrebno sto dvadeset godina da se završi Basilika svetog Petra i što sam mogao da opišem Navicella mozaik koji se može videti unutra. Ili što sam se mogao setiti da Sansovinove statue Marsa i Neptuna čuvaju ukrašeno stepenište džinova na ulazu u Duždovu palatu koje je trebalo da prestavlja moć Venecije nad zemljom i morem.“ Sveti, sveti pakao. Labavi krajevi koji su mučili Elise su se iznenada vezivali sami u čvorove zapanjujućom brzinom. „Šta mu se desilo?“ Elise upita, težeći da zvuči neutralno. „Tri godine nakon bekstva smo ostali zajedno. Preživljavali na ulicama.“ Noah je kružio prstima preko njene ruke. „Bio je rođeni vođa tamo. Tamo gde bih ja preživljavao, on je cvetao.“ „A nakon tri godine?“ „Abigail je pobegla. Nije da sam bio deo njenog života, ali moja sestra je bila jedini razlog zašto sam toliko dugo ostao u gradu. I dalje sam mogao da je nadgledam iako iz daleka. A kad je napustila London i ja sam.“ Zastao je. „Joshua je izabrao da ostane. To je bio poslednji put da sam ga video. Volim misliti da je preživeo. Volim misliti da je pronašao svoju meru za sreću.“ Elise je s teskobom progutala. Dečak kojeg je Noah znao kao Joshua je zasigurno preživeo, mada nije bila sigurna da bi mogla komentarisati o njegovoj sreći. Mnogo mu dugujem. Joshua je King. King je bio Joshua. I ono što je dugovao Noahi je bio njegov život. Čovek koji se odmarao na vrhuncu londonskog podzemlja je nekad bio vezan za dečaka koji je bio brz sa nožem. Nemilosrdni diler koji se specijalizirao za ukradenu umetnost jednom je naučio mladog vojvodu da govori. „Elise?“ Noah ju je posmatrao začđjeno. „Jesi li dobro?“ „Jesam.“ Um joj je jurišao. Dala je reč Kingu da će njegova umešanost ostati poverljiva. Ne samo da bi je posledice ako prekrši datu reč takvom čoveku nju usporile, već su išle i protiv njene časti. Nasilna i neizreciva dela koja su ova dva čoveka pretrpela i veza koja je nastala su stvari koje su bile samo njihove. Ono što je postojalo između Noahe i Joshue, i ma šta god još moglo biti između njih, nije bilo na njoj da se petlja. „Mislim da je preživeo,“ reče jednostavno.


„Razgovarao sam sa Abigail večeras,“ Noah reče iznenada. „Nakon što smo otišli gore. Pristala je ostati u kući za odmor u blizini Kilburna.“ „Kako si uspeo da je ubediš u to?“ Elise upita pomalo iznenađena. „Mojoj majci će biti potrebno mesto za oporavak. Abby će se za to postarati.“ To je na mnogo nivoa imalo smisla. „Mislim da je to dobra ideja,“ rekla mu je. Noah je privuče sebi ponovo, obgrlivši je rukama. Stajali su u tišini dugo. „Šta ako ne budem mogao oprostiti majci?“ Noah upita, sumornim glasom. „Šta ako nisam dovoljno dobra osoba da oprostim majci za ono što je uradila?“ Elise se povuče unazad i pogledala ga. „Onda oprosti sebi Noah.“ Noah zatvori na kratko svoje oči, pre nego što ih otvori i pogleda je. Otkucaj srca potom, odmaknu se od nje i zaustavi pored vrata garderobe pruživši joj ruku. Elise ostavi čelični broš na pult pažljivo razmatrajući. Hrabrost i snaga mogu čekati do sutra. Veče bi bilo njihovo, i mada bi sve to stvari učinilo gorim, Elise se nije mogla naterati da mari. Tiho je krenula ka njemu, uhvativši ga za ruku i dopuštajući mu da je povede na stranu kreveta. Ruke su mu se približile vezicama njene košulje, i jedna po jedna povezica su se opustile dok oprava jednostavno nije skliznula s njenih ramena i bešumno pala na pod. Elise zadrhta kad joj je hladni vazduh dodirnuo kožu. „Ne želim više da govorim o prošlosti večeras,“ rekao je. „Ne želim da pričam o osobi koja sam nekad bio ili o osobi koja ću biti sutra.“ Prebacio je svoju košulju peko glave, puštajući je da padne preko njene oprave, a pantalone su je pratile. Sagnuo je glavu i poljubio je, dugim, senzualnim poljupcem koji ju je ostavio željnom. Usne mu se prebaciše sa njenih usana na vrat, preko ključne kosti, a zatim na njene grudi. Elise zatvori oči dok se on igrao svakom bradavicom, jezikom i zubima čineći da sve u njenom telu pati od potrebe. Povukao se iznenada i popeo na krevet, legavši na jastuke na njenom uzglavlju. „Dođi ovamo.“ Elise je stala na trenutak, diveći se veličanstvenom čoveku koji je sada bio ispružen na sredini kreveta, dok su mu oči sjajile od želje. Svetlost je obuhvatila njegovu plavu dlaku rasutu mu preko grudi, dok su polako tamnile kako su se spuštale preko grebena njegovog stomaka i između njegovih kukova sve do mesta gde je njegov kurac štrčao, tvrd i spreman za nju. Svakim svojim brzim uzdisajem, svakim svojim pokretom, mišić nabijen pod napetom kožom, zahtevao je da bude dodirnut. I bio je, u ovom trenutku, beskrajno dodirljiv. Bio je, u ovom trenutku, još uvek Noah. Još uvek njen. Ovo će biti zbogom, iako to još nije znao. Ona će zadržati ovo sećanje i pažljivo ga odložiti sa ostalima. Kada bude dovoljno snažna, povratiće ih. Setiće se svakog trenutka kako je izgledalo zaljubiti se u ovog čoveka. Ovog vojvodu. Elise se spustila do kreveta i puzala preko njega, opkoračivši mu bedra. Prešla mu je rukama preko grudi, a prsti su joj se igrali tvdrim vršcima njegovih bradavica. Sagnula se i zamenila ruke usnama, usisavši obe. Njene bradavice su mu se češale o stomak, a njegova erekcija je bila pritisnuta na meku kožu njenog stomaka.


Premestila je svoje telo napred, a zatim natrag, nežnim trenjem duž njegovog penisa zbog kojeg se uvijao pod njom. Elise se pridiže s njegovog tela, puzeći na kolenima i pridržavajući se sa obe strane njegove glave. Njegove ruke joj se spustiše na ramena pre no što su se spustile niže i prekrile joj grudi. Stisnuo joj je bradavice dovoljno jako da pošalje vrele senzacije ravno do spoja njenih butina, izazivajući konstantu bol koja je stvarala nemilosrdan pritisak. Osećala je kako mu dužina pritiska na nabore njenih usmina i pružila je ruku među njih da ga usmeri, prstima očešavši sopstvenu vlažnost. Zaljuljala se samo malo napred i sada je mogla osetiti tupi vrh njegovog glavića spremnog na ulazu u svoju vaginu. Pod njom su mu se kukovi izdizali, a pokreti uguraše njegov vrh u nju. Zadržala ih je tako, dopuštajući da očekivanje naglasi zadovoljstvo koje je raslo, praveći vrtlog žudnje i čežnje i potrebe koja je eskalirala u svakoj ćeliji njenog tela. Noahine ruke su joj sada bile na kukovima, a koža mu se kupala u znoju. Želji. Iščekivanju. Elise se spusti na laktove, pažljivo održavajući njihova tela spojenim i poljubi ga, vrelim otvorenim poljupcem koji joj je uzvratio. Polizala mu je donju usnu, prešavši jezikom preko njegove vilice i duž vrata. Lagano je usisala venu koja se tu napinjala, lizala so sa njegove kože. Napravio je neartikulisani zvuk, ali se nije pomerio. Elise namerno zanjiše bokovima unazad, nameštajući ga napola u sebi, uživajući u osećaju kako je ispunjava onako kako nijedan muškarac neće nikada. „Ko želiš biti upravo sada, Noah?“ šapnula mu je na uvo, osećajući kako joj telo doseže dubine. Bila je blizu. Tako blizu. Ponovo se pomerila, osetila njegov kurac kako uranja dublje i ona dahnu kako su prvi grčevi njenog vrhunca preuzeli njenu nutrinu. Ruke mu stisnuše njene bokove, a prsti uroniše u njeno meso. „Tvoj,“ promrmlja on kad ju je povukao na dole, nabijajući se potpuno u nju. „Tvoj,“ ponovio je, nabijajući se ceo u nju. „Tvoj,“ ponovio je, snažno ulazeći i poslavši Elise u ambis ekstaze. „Želim da budem tvoj.“


Osamnaesto poglavlje

Ned Miller je bio odlučan advokat. Ili je barem tako Ivory Moore rekla Noahu. Gospodin Miller je bio prvi u svojoj porodici koji se postavio na tako uzvišenu poziciju, i veoma se ponosio time, rekla je. Kako bi se inače sin prodavca uspeo višim stepenicama među plemstvom? I to ne samo da im tapše po ramenu, već da ih posavetuje? Noah je prošao kroz vrata advokatske kancelarije, puštajući da se za njim zalupe, dok su mu polirane čizme glasno udarale po drvenim podovima. Jutros se oblačio sa posebnom pažnjom koju nikad nije ispoljavao u odeću koja je bila bolja od svega što je upamtio da je ikada nosio. Predstavljanja su bila kritična, ali je Noah znao da čak ni prokleti princ neće moći da pronađe manu. Znao je da izgleda kao vojvoda. Sada je samo morao da ubedi u to sve prisutne ovde. Noah je primetio zastajkivanja u džungli ove industrije dok su se glave podizale naglo da bi izvidele novi dolazak. Svuda oko njega su bili ljudi nagnuti preko stolova, sa hrpom papira i notesima i posudama sa tintom pred sobom. Sa njegove leve strane uzano stubište je vodilo ka drugom spratu, niz vrata se video duž hodnika. Sa desne strane je bio red stolica uza zid, trenutno okupiran sa lepo obučenom ženom i nekim ko je izgledao kao njena sluškinja, kao i sa dva mlada gospodina. Svi su čekali na usluge gospodina Neda Millera, činilo se. I svi su ga radoznalo gledali. Savršeno. Noah zastade, osvrćući se okolo sa neprimerenim nestrpljenjem, sve vreme vodeći računa da svaka osoba ima dobar pogled. Bio je siguran da je većina službenika i pomoćnika upoznata sa pravnim poslovima njegove porodice. Barem onim poslovima koji se tiču nestalog naslednika. A oni koji nisu bili, uskoro će biti. Kao po komandi, mladi službenik mu nervozno priđe. „Mogu li Vam pomoći?“ „Da. Možete me odvesti da vidim gospodina Millera,“ žustro odgovori Noah. „Ah, da, pa gospodin Miller nije trenutno dostupan.“ Službenikov pogled odlete ka vrhu stepenica. Noah podiže malo svoju obrvu i nabora čelo. „Primiće me.“ Službenik pogleda ponovo u Noahu, nesigurnost mu je lebdela na licu. „Da li biste mi rekli svoje ime?“ upita ga. „Da.“ Pustio je da mu se nestrpljenje čuje u rečima. „Recite mu da vojvoda od Ashlanda želi prijem. Očekuje me. Moja sestra je pisala ranije u moje ime da obavesti gospodina Millera o mom dolasku.“ Graja koja se čula oko njega, a zatim umirila, sada je prestala. Službenik pred njim je brzo trepnuo. „Vojvoda od Ashlanda? Ali –“ „Želite li to napismeno?“


„N-ne.“ Službenik se povlačio ka stepenicama. „Reći ću mu, naravno, Vaša Milosti. Ako biste samo sačekali momenat.“ „Hvala Vam.“ Noah ga je posmatrao kako žuri uz drvene stepenice i kuca na prva vrata. Noah je bio zadovoljan kako se lako prenosio zvuk do mesta na kom je stajao. „Ne sada, Donnelly.“ Odgovor iznutra je bio ispunjen neodobravanjem. „Trenutno sam zauzet.“ „Oprostite, ali ovde dole je čovek dole –“ „Zauzet, Donnelly.“ Sad je glas zvučao ljutito. Noah se zaputio ka stepenicama i poče da se penje, svestan da se publika nije ni trudila da sakrije da više ne radi. Službenik se ljuljao na prstima. „On tvrdi da je vojvoda od Ashlanda, gospodine.“ „Šta?“ Noah je stigao do vrha stepenica i čuo grebanje stolice o pod. „Rekao je da Vas je njegova sestra trebala obavestiti o njegovom dolasku...“ Glas činovnika se izgubio. Noah je ignorisao službenika i gurnuo je vrata kancelarije da se potpuno otvore. „Gospodin Miller?“ Upita on, obraćajući se sredovečnom čoveku sa naočarama na nosu. Stajao je iza stola, s rukama na bokovima. Perifernim vidom, Noah je video drugu osobu da sedi u ovoj sobi, ali za sada je zadržao pažnju na advokatu. „Mogu li Vam pomoći?“ Gospodin Miller je procenjivao Noahin izgled i malo se namrštio. „Vaš činovnik nije bio siguran da li ste na raspolaganju.“ Noah to izgovori kao optužbu. Iza njega, službenik se udalji. Advokat se narogušio. „Imam sastanke sa drugim klijentima, gospodine. Važnim klijentima. Dakle, ukoliko želite da sačekate u prizemlju, biću uskoro dole.“ Okrenuo se ka drugoj osobi u sobi. „Zaista mi je žao, Vaša Milosti. Ovo je najnepravilnije...“ Zastao je unezveren jer se čovek pridigao na noge. Noah ga pogleda. Čovek kojem se Miller obratio sa „Vaša Milosti“ je bio potpuno obučen u crno, s dvodnevnom bradom na licu i suncem izbledelu kosu vezanu u bezbrižan rep. Bio je visok i impozantan i susreo je Noahine oči sa svojim ledeno sivim, dajući Noahi gotovo neprimetan znak. „Alderidge?“ Noah se prisilio da se široko naceri. „Prokletstvo Alderidge, izgledaš kao prokleti pirat. Zar nemaju ličnu poslugu u Indiji? Ili bar makaze?“ Vojvoda od Alderidgea mu susrete široki osmeh svojim. „A da li je to Ashland ispuzao iz toskanskih vinograda ili gde god si se dođavola krio?“ Uglom oka je video da se advokatova vilica otvorila. „Krio sam se na selu po Engleskoj u poslednje vreme, ako baš moraš znati. Vreme nije ni izbliza prijatno kao u Italiji. Međutim, ako čovek želi da postane vojvoda, mora shvatiti ljude koji čine temelj ove zemlje, slažete li se?“ Mahnu rukom ka gospodinu Milleru. „Čovek ne postaje uspešan advokat bez proučavanja zakona, zar ne?“ „Zaista. Iako ne mogu da zamislim da je tvoj otac bio preterano oduševljen tom idejom.“


„Moj otac nije bio previše oduševljen bilo kojom od mojih socijalnih… istraživanja. Užasavala su ga,“ priznao je Noah uz iskrivljeno odmahivanje glave. Alderidge klimnu. „Moje saučešće zbog njegove smrti.“ „Hvala. Došao sam ovamo direktno čim sam stigao u London. Nisam još bio ni do kuće u Mayfaru. Možda, ako ti nije prevelika gnjavaža, mogao bi svratiti i javiti mojoj majci da sam se vratio? Pisao sam, naravno, obaveštavajući nju i Abigail o svojoj nameri da se vratim, ali bilo je nemoguće dati im išta osim puke ideje. Putovanja su očigledno nepouzdana.“ „Naravno. I sam sam u Londonu tek jedan dan. Rado ću to učiniti.“ „Piće kasnije? Karte?“ „Može, voleo bih to. Još uvek mi duguješ flašu dobrog brendija od prošlog puta kada smo igrali u Bombaju.“ „I dalje nisam uveren da nisi varao.“ „Svaki pravi pirat vara, Ashland.“ „Vaša Milosti?“ Gospodin Miller konačno progovori, mada Noah nije bio siguran kome se obratio. Sudeći po užasnutom izgledu advokatovog lica, koji je gledao negde između njih dvojice, Noah nije bio siguran da čak ni advokat to nije znao. „Jesmo li gotovi gospodine Miiler?“ Alderidge upita. „Ukoliko ću već svratiti u Mayfair da obiđem vojvotkinju, moram poći. Siguran sam da te gomila papirologije čeka Ashlande. Ali si u dobrim rukama sa gospodinom Millerom.“ Advokat proguta zvučno. „Ah, u vezi toga.“ Vojvoda od Alderidgea pogleda u advokata pa onda u Noahu. „Zar gospodin Miller i njegovi saradnici više ne vode računa o tvom imanju Ashlande?“ Noah slegnu ramenima. „Bio je naveden u papirima mog oca, a moj otac je uvek govorio s uvažavanjem o ovoj firmi. Ali zaista priznajem da sam bio predugo odsutan da bih bio siguran. Nedopustivo s moje strane, znam.“ „Vi jeste vojvoda od Ashlanda?“ Gospodin Miller izusti. „Jesam.“ Noah se namrgodi. „Kakvo bizarno pitanje,“ Alderidge prokomentarisa, zvučeći nezadovoljan. „U odbranu gospodina Millera, nikada se nismo upoznali,“ Noah istaknu. „Ah, naravno,“ Alderidge slegnu ramenima. „Pa, mogu Vam potvrditi gospodine Miller. Ovaj čovek što stoji pred Vama je uistinu vojvoda od Ashlanda. Ukoliko odradite dobar posao sa papirologijom, možda pronađe i za Vas bocu dobrog brendija takođe.“ Advokat se sruči u svoju stolicu. „Ali smatrani ste mrtvim.“ „Šta?“ Noah se nasmeja, iako nije bilo mesta humoru. „To je apsurdno.“ „Vaš otac nikad nije govorio o Vama.“ „Moj otac je imao napad pre dve godine i nije mogao uopšte govoriti,“ Noah viknu. „A-ali pre toga. Niste postojali. Nigde Vas nismo mogli pronaći u Engleskoj.“ „Ovo bi Vas moglo iznenaditi gospodine Miller, ali postoje i druga mesta na svetu gde se može dobiti obrazovanje koje odgovara jednom vojvodi. Odsustvo sa Etona ne negira moje postojanje.“


„Ni ja nisam bio na Etonu takođe,“ Alderidge dobaci. Advokat pročisti svoje grlo. „Ali nigde ne postoje indikacije –“ „Znam da sam bio van Londona predugo, ali bio sam u kontaktu sa svojom porodicom. Pitajte moju sestru ili majku. Bilo koja od njih će sigurno garantovati za moje postojanje, ako ne i za moju tačnu lokaciju u bilo kom trenutku.“ Noah uhvati samog sebe kako govori polako, skoncentrisan na svaku reč. Iza svog stola, advokat se preznojavao. „Postoji li neki problem, gospodine Miller?“ Alderidge upita. Gospodin Miller povuče svoju kragnu, kao da je odjednom nestalo vazduha u sobi. „Vaša sestra… ah...“ „Lejdi Abigail?“ Noah dodade. „Bilo je teško doći do nje.“ Noah se naruga, ali ne prijatnim zvukom. „Šta mislite pod tim, teško? Ona živi u Derbyju, ne u Damasku.“ „Um, da. Svakako, ali –“ „A moja majka? Ona živi pola milje odavde u Mayfairu.“ Noah je govorio pažljivo. Ovo je bio kritičan deo. „Hm.“ Advokatove oči su se prebacivale po sobi, kao da je tražio način da pobegne. „Čini se da Vaša majka ima neke poteškoće u poslednje vreme.“ „Poteškoće?“ Noah spusti ruke na kraj Millerovog stola. „Kakve poteškoće?“ „Šta se događa gospodine Miller?“ Alderidge je zahtevao iza njega. Advokat pogleda u Noaha. „Možda bi ovo trebalo biti privatan razgovor, Vaša Milosti –“ „Alderidge ostaje.“ „Da. U redu onda.“ Gospodin Miller udahnu duboko. „Čini se da je Vaša majka primljena u Bedlam.“ U kancelariji se prostrla zaglušujuća tišina, a Noah pusti da se otegne. Prsti gospodina Millera su bili beli na rukohvatima njegove stolice. „Od strane koga?“ Noah ostavi glas ravnim. „Ah, od strane Vašeg rođaka. Gospodina Elleryja. Rečeno mi je da on uplaćuje mesečno bolnici u njeno ime. Iz njegovog fonda, razume se, ne iz vojvotkinjinog,“ dodao je žurno, kao da bi detaljisanje umanjilo odvratnost. „Zašto je moja majka odvedena u Bedlam?“ „Pa. Hm. Činilo se da je patila od nekih, ah, zabluda.“ „Kakve vrste zabluda, gospodine Miller?“ „Um. Ona, ah, insistirala je da ste Vi… živi.“ Noah je zurio kamenog pogleda u advokata. „Bila je primljena u Bedlam jer je insistirala da sam ja živ,“ ponovio je. „D-da.“ „Živite li Vi u zabludi, gospodine Miller?“ Noah upita. „N-ne.“ „Znači možete da potvrdite da stojim pred Vama, veoma živ –“


„Pokazujući izuzetnu količinu suzdržanosti, dodao bih,“ Alderidge zagunđa iza njega. „Da, da.“ Ned Miller klimnu. „Da li je moja sestra svesna trenutne situacije moje majke, gospodine Miller?“ upita Noah mračno. „Jeste.“ Gospodin Miller je pokušavao da ne skviči. „Da li Vam je tražila pomoć?“ „Jeste.“ „A postoji li razlog zbog kojeg ste izabrali… da ne… pružite tu pomoć?“ Gnev zbog Abigail se pridizao, čineći svaku reč naglašenom. Gospodin Miller se trznuo. „Vaš rođak, gospodin Ellery, je vodio računa o tome. Obzirom da je to bila porodična stvar, mislio sam da je najbolje poštovati Vašu privatnost.“ „Ah, da, Francis,“ Noah povuče ruke s advokatovog stola i uspravi se. Nasmejao se, ali to nije bio umilni osmeh. „Trebalo je da znam.“ Gospodin Miller se namrštio i posmatrao je oprezno Noaha kako skuplja šake u pesnice pa ih ponovo opušta. „Da li biste želeli da ja –“ „Želim da me slušate veoma pažljivo, gospodine Miller. Pogledaćete u papirologiji šta je potrebno da preuzmem kontrolu nad vojvodstvom. Vratiću se sutra u ovo vreme i očekujem da sve bude u najboljem redu. Da li možete učiniti to gospodine Miller?“ „D-da.“ „Dobro. Zato što sada moram otići i izvući svoju majku iz Bedlama, gde je, koliko sam razumeo, zatočena zbog zločina govorenja istine.“ „Poći ću ja sa tobom,“ vojvoda od Alderidgea reče. „Ali, gospodin Ellery je rekao da ste mrtvi,“ Miler je krkljao. „Insistirao je na tome.“ „Moj rođak je upao u neviđene dugove, gospodine Miller. Nešto što biste i sami zaključili da ste uzeli vremena da to istražite. Gde bi drugo dobio sredstva koja mu tako očajnički trebaju, ako ne iz porodične blagajne?“ Advokat je pocrveneo i ubrzano se pravdao. „Nije dobio ni peni od mene,“ izusti. „I zbnog toga sam Vam zahvalan. Francis Ellery je pokušao da napravi budalama obojicu, gospodine Miller,“ Noah reče tiho. „I zbog toga, nećete pomenuti ovaj razgovor mom rođaku ukoliko budete imali nesretnu priliku da ga vidite.“ Miller klimnu. „Postaraću se za gospodina Elleryja.“

Noah se spusti niz stepenice na glavni sprat, a njegovi koraci su bili nadglasani zvukom manite tutnjave dok je legija činovnika koji su prisluškivali na dnu


stepenica, bežala natrag do svojih stolova i glumila da radi. Skupo obučeni ljudi koji su čekali na stolicama su jednostavno zurili. Noah je držao pogled pravo, držanje mu je bilo ukočeno i mračan izraz lica. Sada je bilo potrebe za malo glume. Izašao je na sjajnu sunčevu svetlost ulice. Duboko je uzdahnuo, puštajući da izađe jutrošnja tenzija iz njega. Trebao je izvanrednu koncentraciju da bi njegove reči bile u redu. A on je to učinio, i bilo kakva greška bi se verovatno pripisala njegovom besu. Bes koji nije zahtevao mnogo razmišljanja poput ove male drame koju je odigrao. Dao bi sve da je imao kraj sebe Elise sa svojom mirnom odlučnošću. Ali znao je da je to nemoguće. Umesto toga je dugovao veliki dug čoveku koji je iza njega izašao na svetlost. Okrenuo se i obratio vojvodi kojeg nikad nije upoznao. „Hvala Vam zbog ovoga,“ Noah reče, trudeći se da ga ne mogu čuti. „I pravo je zadovoljstvo upoznati Vas.“ „Zadovoljstvo je potpuno moje,“ Alderidge odgovori. „Žao mi je zbog okolnosti.“ Noah sagnu glavu. „I meni je.“ „Bili ste odlični, inače,“ Alderidge dodade. „Mislim da je gospodin Miller bio odgovarajuće uveren.“ „Gospodin Miller je izgledao kao da će dati svoje račune.“ „Dobar početak onda.“ Alderidge ga je posmatrao. „Navići ćete se na to, znate,“ reče iznenada. „Navići na šta?“ „Biti vojvoda.“ Noah ga je gledao. „Otkrivam mnogo više prednosti nego mana.“ Alderidge zastade. „Sigurno više prednosti nego biti pirat.“ Noah nije bio siguran šali li se ili ne. „Vaša Milosti?“ Hrapavo obraćanje se čulo negde iza Alderidgea. „Nadam se da ne kasnim.“ Oba muškarca se okrenuše i ugledaše pognutog, jednostavno obučenog muškarca koji je držao kožnu doktorsku torbu. Naočare su stajale pod hrpom iskrzane smeđe kose, a nestilizovana brada je pokrivala većinu lica, dajući mu pomalo starinski izgled. „Baš naprotiv. Stigli ste baš na vreme, doktore Rowley.“ „To je dobro čuti.“ Doktor premesti svoju torbu. „Verujem da je Vaš sastanak bio uspešan,“ reče čovek i sretnu Noahin pogled po prvi put. Naočare koje je čovek nosio nisu u potpunosti prikrile zabrinutost u njegovim kestenjastim očima. Noah se zaledio u zapanjenom prepoznavanju. Bila je sablasna kako se potpuno transformisala. Način njenog držanja, maniri, način na koji je govorila i kretala se, ništa nije ostalo od Elise DeVries u ovom pomalo pognutom lekaru. Osim, naravno, očiju koje je tako dobro poznavao. „Bio je,“ Alderidge potvrdi, pošto Noah nije mogao govoriti. Elise prebaci pogled na Alderidgea. „Ah. Onda sam i to srećan čuti.“


„Da.“ Vojvoda se okrenu ka Noahi. „Bio sam nepromišljen Ashlande, da ne predstavim svog ličnog lekara, doktora Rowleya. Doktor Rowley je pristao da nas prati danas i da nam da svoje profesionalno mišljenje o zdravlju stare vojvotkinje od Ashlanda, u slučaju da je to potrebno. „Naravno.“ Noah konačno pronađe svoj glas. Želeo je da je dodirne. Želeo je posegnuti za njom i privući je sebi i tu je zadržati ceo dan. Celu noć. Zauvek. Ali nije, zato što vojvoda ne može besramno ljubiti pognute lekare na londonskim ulicama. Ovo je bilo na šta je mislila kad je rekla da neće biti ono što jeste. Da će biti prisutna, ali njemu nedostupna. Bilo je teže nego što je pretpostavio da će biti. „Onda, trebalo bi krenuti, zar ne?“ Elise izvuče sat iz svog džepa i razmotri ga pre no što je pogledala u pravcu advokatove kancelarije. Pola tuceta lica koja su gledala kroz prozor su se sagnula od pogleda. „Trebali bi,“ Alderidge se složi. „Prva domina je pala i povukla sa sobom druge. Moja kočija je baš na ulici.“ Elise odloži svoj sat i stavi šaku na Noahin rukav, poznati, ali prolazni gest koji je značio mnogo. „Idemo po Vašu majku, Vaša Milosti.“


Devetnaesto poglavlje

Bedlam je bio odvratan kao što ga se sećala. Jedina prednost ovoga puta je bila to što je gledala kako vojvotkinju od Ashlanda oslobađaju i nose kroz bolničke hodnike pod hladnim navodjenjem ne jednog, već dvojice vojvoda. Njeno stručno mišljenje i usluge nisu bile potrebne, barem kad se radilo o Miriam. Međutim, što se ticalo Noahe, ostajala je što je više mogla blizu njega. Kad je ušao u zgradu, bilo je bled kao krpa. I mada je to možda bila nova zgrada sa dvoranama koje su bile sa manje gužve i zidovima koji nisu bili označeni pukotinama i truleži, zvukovi i mirisi su bili isti. Stalna graja koju je opisao, dugotrajni smrad urina i previše tela. Ipak, on je bez oklevanja kročio kroz instituciju, čvrstih usana i kamenim licem izdavao naređenja precizno i kontrolisano. Tek kad su oslobodili udove nesvesne vojvotkinje, Noah se osloni na nju radi potpore. Teški zveket lanaca dok su čuvari mahnito radili ključem oko vojvotkinjinog zgloba, činio je da stisne pesnicu u nevidljivi zadnji deo njenog kaputa tamo gde su stajali, kao da mu je trebalo da se drži nečega. A onda su oslobodili vojvotkinju, a Noah je pustio Elise, i za pola sata su se vratili u kočiju vojvode od Alderidgea. Pustili su Elise da izađe četvrt milje od trga Covent pre no što je vozač poterao konje dalje, idući na kraj Londona, na najbliže imanje Ashlandovih, blizu Kilburna. Lejdi Abigail je već otišla tamo toga jutra, nesrećna što ostavlja brata, ali nije bila u stanju da se prepire sa činjenicom da će vojvotkinji trebati mnogo brige da bi se oporavila. Noah bi trebao da se vrati u kuću u Mayfair ranije uveče, ali kako je Alderidge rekao, prva domina je oborena, a sada su sve iza padale sve brže i brže. Vojvoda od Ashlanda treba da se zabavlja na večerašnjoj maloj, neformalnoj večeri koju je Ivory uredila. To je bila Ivoryna specijalnost, ta suptilna i vešta manipulacija društvom, i ona je to radila bolje i lukavije od ikoga. Elisina uloga u uvođenju Noahe Elleryja u titulu Ashlanda se privodila kraju. Večeras će dva grofa i vikont, zajedno sa svojim ženama, izjaviti svoje saučešće, ali i ispoljiti svoje oduševljenje i zadovoljstvo što se Noah vratio sigurno da preuzme svoje mesto tamo gde je stao njegov otac. Sutra popodne će biti pažljivo izvedena vožnja duž Rotten Rowa, gde će markiz i bogata udovica jednog barona stvoriti vrlo javnu i radosnu scenu dok budu pozdravljali vojvodu od Ashlanda koji se vratio u London. I bilo je još dogovorenih događaja poput tih, svako vreme i mesto je izabrano razmatranjem, svaka osoba je odabrana pedantno i udešeno tako da svi shvate šta bi bilo na kocki za njega ili nju. I svi su bili ohrabreni da sa drugima podele vest o srećnom susretu sa novim vojvodom.


Dok je posmatrala kako joj Alderidgeova kola nestaju iz vida niz put, potpuno je shvatala koliko joj je van domašaja Noah Ellery klizio. Do kraja nedelje, Elise će biti svedok konačnog akta u ovoj izvedbi kojim će vojvoda od Ashlanda potvrditi svoju punu vlast i moć i preuzeti kontrolu nad životom koji je oduvek bio njegov. Životom u koji se ona ne bi uklopila. To je znala sve vreme. Ali je to nije držalo dalje od crne, zjapeće praznine zbog čega se osećala kao izdubljena ljuštura onoga što je nekada bila. Pogled joj se zamuti, Elise se okrenu od mesta odakle se videla kočija i krenu hodati. Stigla je do trga Covent i skoro stigla do kamenih stepenica Chegarre & Assosiatess kada joj je čovek stao na put. „Dobar dan, doktore.“ Elise zastade, šaka joj se stegnu oko ručke doktorske torbe dok su blede oči promatrale njenu masku sa interesovanjem. „King.“ Čovek očisti nepostojeću prašinu s prednje strane svog kaputa. „Pitam se, koliko li sam te puta video pod maskom nekog lekara, jesi li pokupila odista bilo kakvo znanje doktora.“ Elise pročisti svoje grlo i probra svoje reči pažljivo. „Znam kada je muškarčevo grlo prerezano, kada krv curi svetlo crvena i u obilnim količinama. Znam da kad se metak puške uglavi u mišiće noge drugog čoveka, da je krv tamnija, krvarenje sporije i treba mu više vremena da umre.“ King nagnu glavu, a crveno-zlatna kosa mu zablista na suncu. „Zaista?“ „Noah Ellery to zna takođe.“ Njegove blede oči se pomeriše. „Shvatam.“ „I mislila sam da hoćeš.“ „Vojvoda od Ashlanda se vratio u London.“ To nije bilo pitanje. Nije se iznenadila. „Jeste.“ „Impresioniran sam, gospođice DeVries. Čini se da tvoje usluge vrede svaki peni. I možda još koji.“ „Šta ti želiš od njega, King?“ Elise upita, umorna od ove igrice. Čovek je pogleda značajno. „Brineš se za njega.“ Elise je ignorisala način na koji joj srce poče lupati nepredvidivo i bolno. „On je klijent, King. Vodim računa o svim svojim klijentima,“ rekla je, ciljajući na umornu nestrpljivost. „Naravno da to činiš.“ Položio je vrh svog štapa na prašinu pod nogama. „Recite mi gospođice DeVries, jeste li otkrili moje učešće u ovoj… aferi vašeg vojvode?“ „Naravno da ne.“ Ostala je pri tome, znajući da sve drugo može izvesti na videlo sve zaključke koje je donela u vezi sa prošlošću koju su ova dvojica muškaraca delila. Njegove hladne oči su se urezivale u njene. „Začudo, verujem ti.“ „Odlično. Sad, šta ti želiš King?“ pitala je ponovo. „Samo da se poravna moj deo duga u potpunosti.“ „Oprosti?“


King izvadi malu baršunastu torbu iz unutrašnjosti svog kaputa i povuče konopac. Iz dubine torbe su bleštali dijamanti, hiljadu duga je bilo zatočeno u brilijantnim kamenčićima. „Žao mi je što nemam novčića pri ruci. Ali, u stvari, to je glomazno i teško je transportovati uz ikakvu diskreciju. Verujem da će ovo pokriti preostali dug koji imam prema vojvotkinji i tebi.“ Zatvorio je torbu i pružio joj je. Prihvatila ju je, zatvarajući ruku oko baršuna. „Tvoj dug je onda poravnan.“ King ispravi ramena. „Nije baš još uvek.“ „Šta to znači?“ „Znači da nije još uvek.“ Onda se okrenuo, nestajući u gomili pijace, a Elise ostade stojeći na stepeništu Chegarre & Associatesa, stiskajući torbu sa dijamantima i ne razumevši ništa.


Dvadeseto poglavlje

Francis Ellery je bio iznenađen iznenadnim pozivom Markiza od Heatherona da mu se pridruži na jednom od njegovih mnogobrojnih seoskih imanja. Ali u to vreme je bio veoma zadovoljan time. Ne samo što bi živeo, jeo i pio poput prokletog kralja na Heathertonov račun nedelju dana, takođe se radovao i zabavi. Zasigurno bi tu bile i lepe žene, možda padne i dobar pucanj ili dva na ptice, i sigurno večeri ispunjene igrama i drugim… atraktivnim zanimacijama. Ako bi Francis dobro odigrao svoje karte, možda bi uticajni markiz čak mogao dati koju lepu reč za njega advokatima i sudu. Osim što nije bilo zabave. Nije bilo žena ili igara sa kartama ili pucanja. Umesto toga je bilo ovaca. Stotine i stotine ovaca koje bi markiz izvlačio Francisu svaki dan da ih vidi. Činilo se da je Heatherton bio pod utiskom da bi Francis bio zainteresovan za poljoprivredu, u smislu da se primenjuje na velikim imanjima koja nisu slična onima koje su posedovali Ashlandi. Ne želeći da se otuđi od moćnog čoveka, Francis je izdržao predavanja o ograđenim prostorima, cenama vune i stočarstvu. Propatio je kroz razgovore koje je markiz vodio sa seljanima, raspravljajući o stvarima poput biljaka za svinje i kopitima, zaboga. I nakon pet dana. Francis je bio spreman upucati bilo kog od tih prokletih seljana ili po mogućnosti Heathertona lično, samo da bi zaustavio agoniju dosade. Kada je markiz bio pozvan na jedno od svojih drugih poseda, Francis se u sebi radovao. Odmahnuo je na Heathertonova izvinjenja što im je poseta prekinuta onim što se nadao da je prikladno pokazivanje razočarenja i odmah se spakovao. Nikada nije osetio veće olakšanje nego kad je video London da se nazire na horizontu. Zapravo, želeo je da se vrati takođe i iz drugih razloga. Dobio je samo jednu kratku poruku od ljudi koje je unajmio da pronađu Noaha – jedva čitko pismo koje je otkrilo da su našli informacije koje su ih navele na trag Noahu Elleryju. Dvojica muškaraca su bili uvereni da neće trebati mnogo dok otkriju idiota od njegovog rođaka i odstrane ga, ukoliko je još uvek živ. Francis je bio oduševljen. Stvarno, koliko je teško bilo pronaći poremećenog? Samo što je to bila poslednja poruka koju je primio. Od tada nije bilo ničega, i nije ga ništa čekalo kad se vratio kući. Nikakva potvrda da mu je rođak pronađen, niti potvrde da je mrtav. Ništa osim tišine. Što je bilo uznemirujuće. Francis shvati da je malo toga mogao učiniti u ovom trenutku. Podsetio se da treba da bude strpljiv i rekao sebi da je, ma koliko bila dosadna njegova zemlja, ovo bio korak u pravom smeru. Važni ljudi poput markiza Heathertona su već činili pravu stvar i udruživali se sa sledećim vojvodom od Ashlanda. To saznanje mu je


podizalo raspoloženje. A u paru sa iznurujućom dosadom protekle nedelje, bilo je dovoljno da izvuče Francisa napolje da pronađe razbribrigu koja mu je bolno nedostajala. Možda će krenuti od ovčijeg kotleta.

Noah je video jednom leoparda. Bio je deo putujućeg sajma, a egzotična mačka je bila zatočena u ogromnom, ukrašenom kavezu. Noah je stajao pozadi i promatrao stvorenje koje je hodalo napred-nazad, napred-nazad, ograđen prelepo ofarbanim rešetkama i podvrgnut dugom redu posmatrača. Leopard bi zarežao kad bi se neko isuviše približio kavezu pre no što bi nastavio svoje neprekidno koračanje. Noah se nikada nije osećao više poput te mačke kao sada. Iako je pazio da ne zareži. Nedelja je bila beskrajna, stalni tok istih posmatrača koji su prolazili kako bi pogledali novo stvorenje u svojoj sredini. Mnogi od njih su bili podmetnuti od strane gospođice Moore, znao je, ali kako god da je uspevala… ohrabrila ih je da prihvate novog vojvodu od Ashlanda samo uz pomoć prošaputane sumnje efikasno. Sa svakim novim licem koje je dolazilo i prolazilo, širila se reč, i više ih je sledilo ne želeći da budu jedini dovoljno nepristojni da ne prihvate vojvodu natrag u centar društva. Ali i da zadovolje svoju radoznalost, naravno. Pod obukom gospođice Moore, pobrinuo se da kontroliše razgovor. Svaka greška u njegovom govoru je bila praćena samoomalovažavanjem na italijanskom i žalosnim objašnjenjem da i dalje nalazi sebe kako uranja u jezik koji mu je postao poznatiji od engleskog tokom godina. Iako bi se greške dešavale mnogo ređe no što se bojao. Takođe se potrudio da ih obezbedi sa uverljivim opštim informacijama. Da, većinu svog detinjstva je provero u inostranstvu. I da, proveo je vreme u Engleskoj. Ako bi neko želeo biti efektivan vojvoda, mora shvatiti kako su ljudi ovog naroda zaista živeli, zar ne? Niko mu još uvek nije protivrečio. I zaista je bilo koristi od toga da bude vojvoda, otkrio je Noah, a jedna od njegovih sposobnosti je bila da ignoriše bilo kakva pitanja na koja nije mario da odgovori. Hladan pogled ili uznemireno mrštenje su bili dovoljni da zaustavi i najupornije. Bilo je čudno međutim, biti okružen vojskom ljudi sve vreme. U Nottinghamu se bio navikao na tišinu, navikao na nenametljivo prisustvo gospođe Pritchard, navikao na odvojenost svoje farme. Ali ovde, postajala je stalna struja čovečanstva, u i van njegove kuće, bilo da se radi o posetiocima ili mnoštvu posluge koji su radili da bi vojvodstvo bilo vođeno glatko.


I pored svih ljudi oko njega, Noah se nikada nije osećao usamljeno kao sada. Nedostajala mu je Elise. Užasno. Shvatio je da je napravila korak unazad, dopuštajući svojim kolegama da učine ono u čemu su najbolji da bi ovo ostvarili. Elise mu je rekla da će se to desiti. Rekla mu je da neće tad biti uz njega. I on je njoj rekao da razume. Nije se bio pripremio na stvarnost toga. Konačno je poslao poruku Chegarre & Associates, pitajući za Elise, ali Roddy se pojavio na njegovim vratima nekoliko sati kasnije informišući ga da gospođica Elise nije dostupna, da pomaže drugom klijentu čiji je sin nestao. Nestao na dnu boce domaćeg džina, Roddy pomisli sa zgroženim odmahivanjem glave, ali ipak. Gospođica Elise nije mogla da bira koga će i šta ići tražiti. Osećao je kao da je gubi. Bila je njegova jednom, veličanstveni deo vremena, ali sada, ovde, na ovom mestu, osećao se kao mu poput vode klizi kroz prste. Poslednji put je video Elise u Bedlamu, njena prisutnost je bila jedina stvar koja je uspela da zadrži uspomene koje su pretile da će ga slomiti svojom moći. Bila mu je potrebna sva kontrola da se podseti na svoju odgovornost. Da se podseti da treba da vidi svoju majku na sigurnom kod Abigail, a ne da jednostavno izađe iz kočije sa Elise kada je izašla i skliznula u gomilu. Stajao je kraj prozora u svojoj spavaćoj sobi, gledajući ulice Londona kako se smračuju, pitajući se gde je Elise sada i očajnički se nadao da je sigurna. I pitajući se da li možda i ona misli na njega. Na vratima se začu oštro kucanje i njihovo otvaranje. „Jeste li spremni da se obučete Vaša Milosti?“ Njegovog oca – pa sada, njegov sobar je stajao na vratima. Noah se osvrnuo ka mestu gde je čovek već odložio njegovu večernju odeću, tešku crnu opravu koja je savršeno odgovarala njegovom raspoloženju. Nakon nedelju dana nastupa, večerašnji u klubu Lavoie će biti poslednji. Gospođica Moore ga je uverila da je, u oskudici društvenih događaja u gradu, ovo doba godine, turnir koji je Lavoie dogovorio bio nestrpljivo iščekivan i biće dobro posećen. To bi bio odlučujući završetak nedeljnog rada u njegovo ime. Sve što je trebalo da uradi jeste da sledi scenario koji mu je dodeljen. A nakon toga će moći otići i potražiti Elise.

Francis Ellery se smestio u svom klubu. Pa, on ga je tako nazivao, ali nije zapravo bio. Ne kao Whiteov ili Brookov ili Boodleov. Nije bio siguran u kojem će ga služiti kada bude postao vojvoda od Ashlanda. Možda White. Ili možda sva tri ako mu se tako prohte. Ustanova u kojoj je sada sedeo nije bila ni blizu St. Jamesu, ali makar alkohol nije bilo toliko razvodnjen i stolovi za igru nisu uvek bili tako rigidni. A bilo je i žena.


Voljnih žena koje nisu mnogo marile da li ste običan gospodin, iako ste bili u srodstvu sa prokletim vojvodom. „Još jedno?“ Devojka koja je služila bila je savijena preko stola, držeći bocu… pa dobro, nečeg alkoholnog u svojoj ruci. Džin možda? Francis nije mnogo mario šta je to bilo, samo da može da uživa u spektakularnom prikazu dekoltea. „Da.“ Ispružio je čašu da je ponovo napuni. Bog je znao da je prošle sedmice manjkalo i džina i žena. Devojka je dopunila njegovu čašu i Francis se potapša po krilu. I devojka tome pridruži stavljanje novčića koji joj je dao među grudi. „Gde su svi?“ Upita Francis. Sto sa kartama za kojim je sedeo je bio još uvek prazan, iako noć uveliko ne beše mlada. Neobično. „U Lavoie. Priređuju turnir s kartama.“ Devojka slegnu ramenima. „Svi to znaju.“ Ellery zakipta. Sada je postojao čovek koji je bio sav simbol nepodnošljive arogancije. Lavoie je imao petlje izbaciti ga iz kluba zbog jednostavnog nesporazuma i onda mu je zabranio bilo kakav dalji pristup njegovoj ustanovi. Kad Francis postane vojvoda, videće tog čoveka uništenog. Uništenog i kako beži iz grada. Samo jer tako želi. „Pretpostavljam da zato niste doveli svog rođaka ovam‘ noćas, gospodine Ellery,“ reče devojka dok se vrpoljila na njemu. Francis samo što ne prospe svoje piće po njenoj haljini. „Šta?“ rekao je grubo. Dođavola, ali mora da je pijaniji nego što je mislio. Mislio je da je devojka rekla – „Vašeg rođaka. Vojvodu.“ Devojka mu namignu, a prstima je lutala po njegovim grudima. „Volela bih da mogu… uslužiti vojvodu.“ „Moj rođak,“ Ellery izusti, „je mrtav.“ Devojka u njegovom krilu stavi bocu u stranu, a ruke su joj sad lutale niže. Prsti joj behu u njegovim pantalonama, ali Ellery je bio previše uznemiren njenim neobičnim komentarima da bi to uopšte primetio. „Pa, nešto je zasigurno mrtvo, a to nije vojvoda od Ashlanda,“ promrmlja ona, dok joj prsti postaše hrabriji. Ellery ustade na noge pustivši je da mu se otkotrlja s krila i udari u stranu stola. „Ko… kako… zašto me pitaš o mom rođaku?“ Devojka se uspravila, trljajući brzo nabreklu čvorugu na čelu i pogledala ga oštro. „Ima li ovde problema?“ Jedan čovek, građen poput bika se stvori pored devojke. Oči mu odmeriše Francisa, a usne izviše. Polako je shvatao da je prosuo sadržaj svog pića na svoje pantalone. Stisnuo je zube. „Ne.“ „Pitala sam ga za njegovog rođaka. Vojvodu. A onda je postao zloban,“ devojka se naduri. „Mislim da je ljubomoran.“ „Mislim da je vreme da krenete, gospodine Ellery.“ „Moj rođak –“ „Ima novca i više manira od Vas,“ čovek izusti. „Sad izlazi napolje.“ „Moj rođak je mrtav,“ Francis povika.


Čovek nalik na bika se baci prema Francisu, podiže ga za okovratnik i povuče prema vratima. „Tvoj rođak je u Lavoieu zajedno sa svima ostalima koji se i dalje nalaze u Londonu.“ Otvorio je vrata i bacio prostački Francisa na pločnik. „Dozvolite mi da Vam dam neki savet, Ellery, iako je sigurno da ga ne zaslužujete. Ostavite džin,“ reče mu, brišući dlanove prednjim delom kaputa. „Čini da zvučite kao ludak.“


Dvadeset prvo poglavlje

Gomila u Lavoie je bila impresivna. Više ljudi nego što je Elise očekivala, koji nisu napustili zlovoljnu letnju vrućinu Londona zbog čistog vazduha i hladnih vetrova engleskog sela. Muškarci su blistali u formalnom večernjem ruhu, stvorivši savršenu tamnu foliju za žene koje su se vrtele kroz sobu u briljantno obojenim haljinama. Poput nje, svaka žena je nosila masku sa detaljima, vešto kreiranu od filigrana i perja i svih vrsta ukrasa. Apsurdno zaista jer su identiteti mnogih bili očigledni, ali šarada anonimnosti je omogućila uživanje u stvarima koje su se ženama činile nemogućim. To je bila jedna od onih stvari koje su učinile Lavoie toliko popularnim. Pogled joj je prelazio svakim stolom gde su igre na sreću bile u punom jeku, gomile igrača su bile okružene još većom gomilom ljudi koji su se smejali, pili i flertovali i takmičili da bi ih čuli. Iznenada, Elise se zaledi, a okolina joj nestade iz vida, a oči joj se prikovaše za čoveka u centru sobe. Noah je stajao pored stola za faro, okružen grupom maskiranih žena, nekim lepršavim lepezama i provežbanim, brzim pokretima, dok su drugi jednostavno gledali u njega. Bilo je i mnogo muškaraca oko njega takođe, a Elise je mogla čuti mnogo lakog smeha zajedno uz potrebno kikotanje. Noah je bio savršen, a njegov sobar je bio čovek vrsan u svom poslu, efekat je bio zapanjujući. Ali osim toga, način na koji se držao je bio taj koji je učinio da joj se prsti izviju, a puls preskače. Izgledao je krajnje opušteno, savršeno kao kod kuće u pozadini bogatstva i moći i privilegijama koje donosi titula. Izgledao je kao pravi vojvoda. Izgledao je kao da im pripada. „Da li je u radnji nestalo tkanine sestrice? Ili je tvoja krojačica plaćena samo za pola haljine?“ Elise se odmače od teške draperije koja ih je skrivala od sprata za igru. Njen brat je stajao pored nje, praveći se da proučava sadržaj čaše koju je ležerno držao u ruci. „Zaboga Alex, ali ti zasigurno znaš da udeliš kompliment ženi. Čudo je kako ne nasrću na tebe svake noći.“ „Dao bih ti više komplimenata da si uspela pronaći više tkanine,“ reče on razdraženo. Elise poravna rukom hladnu svilu svoje haljine. „Nema ništa loše u vezi moje haljine.“ „To nije haljina, već krivično delo koje iščekuje da se dogodi.“ „Nisam obučena ništa drugačije od ostalih žena ovde.“ „A bilo koja od tih žena nije moja sestra.“ „To je samo još jedna od mojih uloga koju treba da odigram večeras, Alex.“ Alexove oči susretoše njene. „Uloga,“ ponovi on pre no što uze gutljaj iz svoje čaše. „Ova noć je samo šlag na poslovnoj torti, ako i postoji. Kako čujem, tvoj


vojvoda je preuzeo London silinom oluje. Za nedelju dana, uspeo je navesti gomilu njih da popadaju od truda da nadmaše jedni druge u dobrodošlici Ashlandovog naslednika. To je postalo takmičenje, a jedini pobednik je Noah Ellery.“ Elise oseti da joj se pluća skupljaju, a reakcija postade još gora, ne bolja, svakim danom koji je provela bez Noahe. Dok je ona bila presrećna njegovim uspehom, rupa koju je ostavio u njenom životu kada je raširio krila ju je gušila. „Ivory je bila briljantna,“ Elise reče, koristeći hladni profesionalizam da sakrije nemir koji je osećala u dubini. „Vojvotkinja je samo postavila okvir. Tvoj vojvoda je bio briljantan.“ „On nije moj vojvoda.“ Tamna obrva se podiže polako. „Mogao bi se razlikovati. Pitao je za tebe, znaš.“ „Znam. Roddy mi je rekao.“ Ali to nije ništa promenilo. Ona više nije bila deo Noahinog sveta. „Odlazim u Bath večeras,“ Elise reče iznenada. Nije se bila još uvek odlučila sve do ovog trenutka. Njen brat prekrsti ruke i pogleda je. „Rumsford afera.“ „Da.“ „Vojvotkinja te je pitala da se postaraš za to?“ „Da,“ Elise mu reče. Izlaz koji joj je Ivory ponudila je još bio na snazi. A sada je bilo pravo vreme da ga iskoristi, makar da sačuva zdrav razum. „Da li tvoj vojvoda zna za to? Da odlaziš?“ Elise se namršti. „Zašto bi to bilo bitno?“ „Mogao bi izuzeti tvoje odsustvo.“ „Rekao si da je dobro bez mene. Briljantan, mislim da je bila reč koju si koristio. Ne mogu da zamislim da će se išta promeniti ili da mu mogu ponuditi bilo šta da mu pomogne u njegovoj ulozi.“ Svaka reč koju je izgovorila je bila poput sitnog stakla, prodirući u ono što je ostalo od njenog srca. Alex je rukama prešao po licu. „Vidim kako ga gledaš. On gleda u tebe na isti način. Kao tvom bratu, ne mora da mi se to sviđa, ali –“ „U njegovom životu nema mesta za mene,“ rekla je Elise i znala je da Alex može čuti kako joj se srce lomi. „Zato što je vojvoda?“ Elise skrenu pogled. „Alderidge je prokleti vojvoda. I to ga nije sprečilo –“ „Alderidge i Ashland su veoma različiti ljudi. Nikada nije bilo neizvesnosti ko je Alderidge. Ali Ashland je drugačiji. Potrebno je da ljudi i dalje veruju u njega kao vojvodu. Da ga shvataju ozbiljno. Što znači da će morati ozbiljno da se oženi. Sa ženom koja nosi težinu titule iza svoga imena. Inače sve što smo uradili je bilo uzalud. Znaš to jednako dobro kao i ja Alex.“ „Možda,“ rekao je nevoljno, iako se nije činio ubeđenim. „Samo želim da budeš srećna, Elise.“ „Srećna sam.“ Alex je pogleda u neverici.


Podigla je ruke poraženo. „Ili ću biti. Iskreno, biću dobro. Samo treba da se vratim na posao.“ „Možda bi trebalo –“ „Najbolje za sve je da odem, Alex.“ Nije mogla da stoji ovde i da pokušava da opravdava sebe i dalje. „Odigraću svoju ulogu ovde večeras, a onda idem.“ „A šta je sa Francisom Elleryjem?“ Alex bi uporan. Elise uzdahnu, iznenada se osećajući izmorenom. „Šta sa njim, Alex?“ „Ti mrziš labave krajeve.“ „Francis Ellery je labavi kraj koji će biti presečen ubrzo, nakon što se vrati u London. Ili od strane zaposlenih u firmi ili verovatno od strane samog vojvode od Ashlanda. Ako postoji jedna stvar koju sam naučila, to je da se Noah Ellery može brinuti o sebi.“ Nasmejala se pomalo tužno. „On me ne treba da lebdim nad njim.“ Alexova usta su se spojila, čineći da se ožiljak na njegovoj gornjoj usni ističe u kontrastu sa bogatstvom njegovog tena. Ali nije davao nikakve dodatne komentare. „Hoćemo li završiti sa ovime onda?“ ona upita. Alex je pogleda pre no što zabaci glavu. „Ako će to dovesti do toga da ranije obučeš neku odeću, onda svakako.“

Noah oseti da bi mu lice moglo otpasti od napetosti zbog osmeha koji je držao čitavu noć na njemu. Budi simpatičan, rekla mu je gospođica Moore. Pristupačan i pristojan. Jer kao što je rekla više no jednom, ljudi su daleko više skloni da podrže one u čijem društvu uživaju od onih koje smatraju nepodnošljivim kopiladima. Noah nije više želeo da bude simpatičan. I pristupačan. I pristojan. Prisilio se da opusti prste oko konjaka koji je čuvao celu noć bojeći se da bi mogao slomiti staklo ako zadrži trenutni stisak. Postojao je još jedan čin da izvede, znao je. Slučajni sastanak sa članom francuske aristokratije koji će ga javno identifikovati i podsetiti ga na slučajni susret u Veneciji pre no što nastavi dalje. Ali sve što je želeo je da izvini sebe iz sve te gužve ljudi i ode direktno do trga Covent. I Elise. Ne bi mogao, ne bi želeo, pustiti da još jedan dan prođe, a da je ne vidi. Dodirne je. Bila mu je potrebna poput vazduha. I nije bilo važno ako ne bude bila tamo kad bude stigao. Roddy bi znao gde je. I s radošću bi poklonio dečaku celo Ashlandovo bogatstvo u zamenu za njeno mesto boravka. Verovatno je Elise bila – Koračala ka njemu. Kosa joj je bila sklonjena s lica i ostavljena puštena niz leđa u zavesu tamnih, sjajnih kovrdža. Tanane vezice malenih kristala su utkane kroz njenu frizuru i sa svakim pokretom iskrile i plesale. Pod njenom zlatnom maskom, njene lepe oči su bile stručno obrubljene kalajom. A njena haljina, ono što je bilo od nje, je bila vizija


greha. Tamno smaragdna svila je bila prekrivena sa još sićušnijim kristalima koji su odvažno nisko dosezali, prelazeći joj preko nabora grudi odmah iznad bradavica. Svila se čvrsto držala za njen struk i bokove pre no što je padala dole i vrtela oko njenih nogu. Jednom je maštao o ovoj haljini. I maštao je o ženi koja ju je nosila više puta nego što je od tada mogao da izbroji. Izgledala je egzotično i nedodirljivo, a Noah je vrlo dobro znao da u ovoj sobi nije bilo muškarca koji nije zamišljao kako dobro bi bilo sve te obline osetiti. Ili okusiti. A činjenica da je Noah to već znao učinilo je njegovo disanje plitkim i poslalo toplinu kroz njegove vene. Elise je ušla sa Lavoiem pod ruku, čovekom koji je izgledao s blagom dosadom proračunat, opušten način i Noah mu dade pohvalu što nije zario zube u sve muškarce koji su slali pohotne poglede njegovoj sestri, na svim licima se videla svaka razuzdana misao. Lavoie je pognuo glavu, slušajući nešto što mu je Elise govorila dok su prolazili, a Elise iznenada podiže pogled, susrećući njegove oči. Kao da ga je udarila munja silinom koju je slao njen pogled kroz njegovo telo. Pokušao je misliti, pokušao je da se seti kako da diše. Pokušao se setiti zašto je ne bi trebao pokupiti i pobeći odavde tako brzo koliko ga noge mogu nositi. Zato što je, dođavola, sad imao kočiju. Sa vratima. I bravom. „Oh,“ Elise udahnu u zapanjenom prepoznavanju, pre no što se zaustavi pred Noahom, gledajući ga i spuštajući ruku na svoj veličanstveni dekolte. „C’es formidable“ Lavoie podiže tamnu obrvu. „Comtesse, jeste li se upoznali sa Njegovom Milosti?“ Obiman broj ljudi koji je stajao se razilazio da bi napravio mesta za Elise i Lavoiea. Elise izvuče ruku iz bratove i pruži je ka Noahi. „Ali, naravno da smo se upoznali.“ Noah uze Eliseinu ruku, osećajući toplinu prstiju. Privukao joj je ruku usnama i pritisnuo poljubac na prste. Promatrao je kako joj se pogled pali i dah zastaje. „Zaista. Imali smo sreće… sresti se...“ Zastao je, um mu se isprazni, koncentracija i misli mu se narušiše gotovo neobuzdanom potrebom da je poseduje. „Sresti se u Veneciji,“ rekla je lako. „Njegova Milost mi je pokazala Bogove.“ „Neptuna i Marsa.“ „U Duždevoj palati.“ „Tako je.“ Uz trud Noah joj pusti ruku. Bilo je lakše razmišljati kad je nije dodirivao. „Veoma mi je žao što sam čuo za smrt Vašeg supruga.“ „A meni zbog Vašeg oca.“ Noah klimnu u znak prihvatanja. „U poseti ste?“ upita. „Oui. Veoma mi se dopada Vaša zemlja, Vaša Milosti.“ „Možda bih mogao da Vam pokažem nešto više od nje jednom prilikom.“ „Oui, veoma bih to želela. Gospodin Lavoie mi može pokazati kuda. Ali molim Vas, nemojte dozvoliti da Vas zadržavam od Vaših prijatelja i zabave.“ Podarila mu je još jedan lagani osmeh, ali ovaj se činio gorko-slatkim. „Bonne chance, Vaša Milosti,“ šapnula je.


Vratila je ruku na Lavoievu. To je bilo sve što je trebalo da se dogodi, Noah je znao. Brza, ali neophodna javna potvrda bogate udovice da je Noah zaista postojao izvan granica Engleske. Ali dok ju je gledao kako odlazi, rastao je osećaj nemira, njegovo početno uzbuđenje što je vidi je ustupalo mesto nečemu što je bilo približno strahu. Sa srećom, Vaša Milosti. Poželela mu je dobru sreću, ali sada, kada je Elise nestala sa vidika sa svojim bratom, zvučalo je kao zbogom.

Elise nije gubila vreme vukući šal čvrsto preko ramena i prolazeći kroz privatna vrata iz Alexove kancelarije koja su vodila u usku uličicu koja se protezala između zgrada. Krenula je u pravcu ulice. Unajmiće lakeja da je vrati na trg Covent kako bi mogla da se spakuje za svoj put u Bath. Rumsfordov dosije je bio u Ivorynoj gornjoj fioci, Elise je znala i ona će ga pogledati kad bude napravila putni plan. Večeras je bila greška. Ona nikada nije trebala insistirati na tome da odigra ovu ulogu. Biti tako blizu Noahi, a ipak nemoguće daleko, je bilo gotovo i više no što je mogla. Naterala se da ne zaplače. To je bilo jedino što je mogla da se ne bi jednostavno bacila u njegov zagrljaj pred – Vrata iza nje su se otvorila, a Elise se trznula i okrenula samo da bi videla Noaha na kraju uličice. Oni su stajali nepomično skoro minut, zureći jedno u drugo. „Kuda ideš?“ zahtevao je. „Vrati se unutra. Molim te.“ Okrenula se i nastavila hodati ka ulici. „Kuda ideš Elise?“ Noah ponovi i mogla je čuti zvuke njegovih koraka za sobom. Elise se zaustavi na vrhu uličice, leđima okrenuta ulici. „Vraćam se kući, Vaša Milosti.“ Poželela je da je zamolila Alexa da iskoristi njegovu kočiju. Poželela je da se već udaljava od ovog kluba. Poželela je da bude bilo gde osim ovde. Zato što nije znala da li će biti dovoljno jaka da se pozdravi sa Noahom po drugi put. Smanjio je razdaljinu među njima, zastavši ispred nje. „Ostani sa mnom.“ Oči su je pekle. „Ne mogu, Noah. Neću rizikovati sve što si postigao i budućnost koja je pred tobom. Učinićeš toliko dobra. A ja ne mogu biti vidljiva u ovom svetu.“ „Onda ja ne želim ovaj svet ako te ne mogu imati u njemu.“ Posegnuo je ka njoj, ali se odmakla. „Neću ti dopustiti da sve žrtvuješ.“ Elise pogleda ulicu, tražeći kočijaša, ali je ulica bila lišena opreme, samo se šačica pijanih veselo smejala dok su se spoticali duž pločnika. „Vaša Milosti –“ „Prestani me zvati‚ Vaša Milosti,“ zarežao je. „Želim da kažeš moje ime. Na onaj način kao kad smo se upoznali. Na onaj način kada si odbila da se sakrivam.“ Približio joj se još jedan korak. „I na način kao kad sam bio duboko u tebi, a ti mi krala samu dušu.“


Čvrsto je stisnula oči, a srce koje je mislila da je slomljeno, slamalo se i dalje. Ruke su joj se nevoljno stezale oko šala, a rubovi čeličnog broša zabili u dlan. Hrabrost i snaga. Nikada ih nije više trebala nego sada. „Ja –“ počela je, ali nikad nije dobila šansu da završi započeto jer joj se oko vrata obavila teška ruka i povukla je unazad, a hladna oštrica noža dodirivala kožu njenog grla. „Tako je, prestani ga zvati Vaša Milosti.“ To je došlo iza nje i sa svakim slogom se oštrica kraj grla prislanjala više. Zaledila se, prisiljavajući se da ostane mirna. Prisilila se da se prilagodi pre no što nerazumno deluje. Njen napadač je bio jak, daleko jači od nje. Zaudarao je na džin, a njegov naglasak nije bio ulični. U stvari, bio joj je poznat glas. Francis Ellery. „Nemoj se boriti, moja mala bubamaro,“ rekao joj je Ellery u uho. Nešto hladno i teško se vuklo po vrhovima njenih grudi, a Elise sa užasom shvati da u drugoj ruci drži pištolj za dvoboj. Noah se takođe smrznuo, ruke mu se stegoše na bokovima, ali sada su se i spuštale dok mu se celo telo opuštalo. Videla je taj pogled već ranije jednom. Osim što ovaj put nije imao nož. U svojoj elegantnoj večernjoj odeći nije imao oružje. Bez noža, bez mača, čak ni komad razbijenog stakla. „Pusti je,“ reče Noah ravnim glasom. „Jer, moram te upozoriti, dama ima daleko više resursa na raspolaganju nego stvorenja koja si mučio u detinjstvu.“ „Hriste, na poniju, stvarno si to ti,“ reče Ellery. „Govorna verzija tog malog idiota koji se krio iza suknji svoje sestre. Iskreno, nisam verovao kad sam čuo.“ „Mogu da zamislim tvoje razočarenje, gospodine Ellery.“ „Gospodin. Trebalo bi me zvati Vaša Milosti. Ne gospodine.“ Elise oseti da je Francis stisnuo ruku na svom nožu. „Neće niko doći da pokupi ostatak svoje isplate, ako se pitaš.“ Izgledalo je kao da Noah traži najbolji ugao. „Pusti ženu da ode. Tvoja zavada je sa mnom.“ „Jeste. Ali ću vas uskoro oboje ubiti.“ Ispružio je pištolj i uperio u Noahu. „Možda će misliti da je ovo bila svađa ljubavnika.“ Nasmejao se na to. „Nekako je zvučala kao takva.“ Elise oseti kako joj ledeni znoj obliva kožu. Noah je kružio, tražeći poziciju. Znala je da će dobiti jednu šansu za to, ali u njenoj glavi joj je glas govorio da neće biti dovoljno brz. Francisu bi bilo teško da promaši svojim pištoljem na tako malom dometu. „Moj otac je bio idiot,“ reče Francis. „Ali je uvek tvrdio da, ako želiš da se posao odradi kako treba, uradi ga sam. Barem je u tome bio u pravu.“ Eliseini prsti su prelazili preko broša na prednjici njenog šala. Malo se izvila, dovoljno da sakrije svoje pokrete dok je spuštala čelik sa tkanine, uhvativši naoštreni kraj među prste. Noah spusti pogled na kratko, kao trenutno razumevanje, pre no što ga vrati nazad na Elleryja.


„Ne mogu dopustiti da polu-lud postane vojvoda,“ podsmehnuo se Francis. Namestio je Elise. „Ti ćeš uzgajati idiote.“ Pištolj napusti njene grudi i mahao je njime pred njom. „Ali barem nećeš sa ovim –“ Elise spusti ruku i zamahnu šiljatim brošem u Elleryjevu butinu, što bliže njegovim preponama. On progunđa od bola, njegovo držanje se dovoljno umirilo da bi se Elise okrenula i izvukla iz njegovog stiska. U isto vreme, Noah se okrenu napred, postavljajući se između Francisa i Elise, ramenom uranjajući u struk svog rođaka. Zvuk pištolja je bio zaglušujući. Noah se zatetura natrag na Elise, njene teške suknje su joj se zapetljale oko nogu, a ona se našla zarobljenom pod Noahinom težinom dok su oboje padali na zemlju. Francis je bio oboren na leđa, ali se podizao, gurajući se na noge. Elise se borila pod Noahom, sa srcem u grlu. Noah je još disao, osećala je, ali mu je glava bila prekrivena krvlju koja je izgledala gotovo crno na prigušenom svetlu. Zastenjao je i pokušao da ustane, ali njegovi pokreti su bili tromi i nestabilni, a on se gotovo odmah srušio na nju. Francis se sada podigao na noge i prišao im je, bacajući pištolj u stranu. Podigao je svoj nož ispred sebe. Elise je pokušala da oslobodi svoje suknje i noge pod Noahom, ali su bile beznadežno isprepletene. Bila je zarobljena. Bes koji nije nikada poznavala je prolazio kroz nju, uništavajući strah. „Nikada ovo nećeš preživeti,“ rekla je Francisu. „Ako ubiješ ikoga od nas bićeš progonjen kao životinja i uništen. A nećeš videti kad će se to desiti.“ „Ne, biću vojvoda,“ rekao je kad je sreo njen pogled. „Čim ovaj umre –“ Čovek se naglo zaustavi, dok mu je nož klizio niz ruku. Imao je blago iznenađeni izraz na licu dok je padao na kolena, a onda pao nimalo galantno. Na mestu na kom je Ellery stajao, sada je bila još jedna figura. Uz sve gasove na ulici, bilo je teško razaznati njegovo lice. Čovek se lagano sagnuo, izvlačeći dugačku oštricu nalik na mač koja je bila zakopana u Francisovom lešu, brišući krv o Francisov kaput pre no što ga obloži onim što se činilo kao štap. Malo se okrenuo ka svetlu, a tad je Elise ugledala crveno-zlatnu kosu i orlovske crte lica. Laganim pokretima je preskočio Elleryjevo telo i čučnuo pored Noaha. Lagano ga je gurnuo na leđa, dalje od Elise. Ona se izvukla ispod Noahe i kleknula pored njega, prstima je gurala kosu u stranu tražeći ranu. Kakav god da je bes osećala sad je nestao, zamenjen užasavajućim strahom. „Udahnite duboko, gospođice DeVries,“ King reče kraj nje. „On je preživeo mnogo gore stvari i živeo da ispriča priču.“ Elise izdahnu, pokušavajući da se umiri. Kind se približi bliže. „Metak je samo okrznuo lobanju. Biće mu potrebno ušivanje i imaće užasavajuću glavobolju, ali neće umreti.“ Noah se pomeri, oči mu se otvoriše. Pronašao je Elise i blago se osmehnu. „Jesi rekla da su dueli… pištolji… nepouzdani.“


Ovoga puta se Elise nije borila sa peckanjem u očima ili bolom u grlu. Olakšanje se izli iz nje, čineći je kenjkavom. „Jesam,“ rekla je dok joj je suza klizila niz obraz. Noahine oči se premestiše na čoveka koji je klečao pored nje, a ovaj put se namrštio pokušavajući da poveže lice koje je video sa sadašnošću. „Verujem da je moj dug podmiren,“ reče King. Zvukovi povišenih glasova ih prekinuše. King je stajao iza ugla te uličice i uz ulicu ka ulazu u Lavoie. „Imaćemo društvo kroz par minuta,“ rekao je. „Skuplja se manja gomila, bez sumnje da istraži zvuk tog pucnja, iako će biti teško da odrede odakle je tačno došao iz reda ovih zgrada.“ Izašao je na pločnik i podigao svoj štap za hodanje i kroz nekoliko sekundi je zastala kočija ispred uličice. Džin od čoveka je izašao iz njene unutrašnjosti i čekao, verovatno na naređenja. „Oslobodi se tela,“ King naredi. „Zamotaj ga i stavi u kočiju. Ima rupu u sebi pa povedi računa o tapacirungu.“ Pored Elise, Noah se mučio da se pridigne na noge. Elise je stajala, a šal joj skliznu sa ramena. Obgrlila je rukama Noahin struk i pridržala ga, iako se njihao kao mladica na olujnom vetru, a oči mu nisu bile fokusirane. „Joshua?“ Noah je zvučao omamljeno. King priđe Noahu sa druge strane i stavi vojvodinu ruku preko svog ramena. „Trebaće mi minut da bezbedno odvedem Njegovu Milost odavde,“ rekao je Elise. „Mislim da niko od nas ne želi ikoga da se pita kakva je slučajnost da je vojvoda od Ashlanda pretrpeo ranu od pištolja za dvoboj iste noći kad je nestao Francis Ellery.“ Oči su mu procenjivale gola ramena i dekolte sa hladnom otuđenošću. „Odvratite pažnju i otklonite ove nazovi heroje, gospođice DeVries. Preusmerite ih. Idealno, sprečite ih da dođu do ove uličice. Poveriću se Vašem pametnom jeziku i činjenici da trenutno izgledate kao kurtizana koju samo kralj može priuštiti.“ „Telo ne sme biti pronađeno,“ reče Elise, konačno pronašavši svoj glas. King je pogleda oštrim negodovanjem. „Molim Vas, odustanite od uvrede moje inteligencije, gospođice DeVries. Ili ću možda početi da preispitujem Vašu.“ Elise skliznu od Noaha. Savi se i povrati predmet sa zemlje gde je ležao. Ispravila se i sa prstima koji se više nisu tresli, prikačila čelični broš u unutrašnjost Noahinog kaputa. „Hrabrost i snaga, Noah,“ rekla je. „Ti ih imaš oboje.“ Uzvik se začuo negde s kraja ulice. „Gospođice DeVries, morate krenuti,“ upozori je King. „Ili će ovo prerasti u situaciju koju ni Chegarre neće moći objasniti.“ Noahine obrve se izviše. „Ne ostavljaj me Elise,“ rekao je usporenim rečima i pomalo nerazgovetno. Zvuk glasova se približavao. „Požurite, gospođice DeVries –“ „Ne ostavljam te Noah,“ prošaputala je, očešavši svojim usnama njegove poslednji put. „Oslobađam te.“


Dvadeset drugo poglavlje

Vikontesa Rumsford je bila hladna kao nijedna žena koju je ikada Elise imala prilike da upozna. Sedela je u uglu sobe na stolici, zagledana u svoju kćer. S vremena na vreme bi šmrcnula, njeno nezadovoljstvo je kapalo iz neprirodnog izraza. „Koliko je prošlo od Vašeg poslednjeg ciklusa?“ Elise upita blago šesnaestogodišnjakinju, crvenooku devojčicu koja je nesrećno sedela na ivici kreveta prekrivenog lepom cvetnom tkaninom. „Četrnaest nedelja,“ njena majka viknu. Elise suspregnu iritaciju koja je rasla. Lejdi Rumsford je efektivno sprečila svoju kćer da odgovori na bilo koje pitanje koje joj je Elise uputila. „Bilo je samo jednom,“ devojčica je balavila. „To je bila greška.“ „Četrnaest nedelja,“ ponovila je lejdi Rumsford. „I sačekala je do pre dve nedelje da mi to kaže. I samo zato što sam je pitala nakon što sam čula kako njena sobarica kaže sobarici u vešeraju da njena gospodarica bi trebala da se opusti ako je ikada nameravala da privuče Lorda Durlopa u nešto više od povremenih trzaja kada se budu venčali.“ Kćerka lejdi Rumsford pogleda dole, rukama izvijajući suknje u krilu. „Otpustila sam te obe zajedljive drznice bez preporuka,“ lejdi Rumsford nastavi. Iako to ne menja činjenicu da je Edith nekome već dopustila da je povremeno ubode.“ „Nema potrebe da budete grubi,“ Elise reče ravno. „Nije Vaša kćerka ona koja treba da se uda za erla kad napuni osamnaest, zar ne? Znate li koliko smo se trudili da osiguramo tako povoljan brak? Znate li koliko je novca njenog oca potrošeno? Titula grofice nije jeftina. A ovo je kako je odlučila da nam se oduži.“ Lejdi Rumsford se upustila u teške uvrede. „Da li je ovo ono što ti želiš?“ Elise iznenada upita devojku. Edith pogleda u nju. „Želim biti grofica,“ reče tužno, tonući u novu rundu suza. „Možete li učiniti da ovo nestane?“ Lejdi Rumsford je zahtevala. Elise se iznenada oseti umorno. „Imamo mesto gde Vaša kćer može provesti svoje ograničenje,“ rekla joj je misleći na izolovano imanje koje je Chegarre & Associates posedovali severno od Yorka upravo u te svrhe. „Ne samo da će Vaša kćerka dobijati odličnu negu od našeg osoblja, što uključuje i dve babice, ona će imati priliku da ima i tečajeve.“ „Tečajeve?“ Vikontesina usna se izvi. „Svakako, moja gospo. Vaša kćerka će uskoro otići u ekskluzivnu školu za devojčice da bi nastavila svoje školovanje u svemu što je potrebno za dan kada bi trebala postati grofica.“ „Shvatam.“


„Drago mi je zbog toga. Sada, moram Vas upozoriti da takva… škola je skupa –“ Lady Rumsford odmahnu rukom, ukazujući da to nije imalo nikakvog značaja. „Da li Vaš suprug zna?“ Elise upita. „Bože, ne.“ Lejdi Rumsford se strese. „Niti će saznati ikada. Da li je to jasno?“ „Naravno.“ „Koliko brzo može otići?“ „Biće mi potrebno dva dana da uredim potrebne aranžmane.“ „Učinite to.“ „Kada se dete rodi, pronaći ćemo mu dobru porodicu –“ „Nije me briga za dete,“ Lejdi Rumsford je prekinu. „Dokle god mi možete garantovati da niko neće saznati za ovu nesrećnu okolnost i da moja kćerka neće trpeti nikakve trajne posledice.“ Elise je zurila u vikontesu, iznenada joj je trebalo da pobegne. Daleko od ambiciozne prevare i bezobzirnosti i bezdušne pohlepe. „Bićemo u kontaktu,“ reče naglo. I pobeže.

Reka Avon je tekla pod njom, oblaci koji su lebdeli nebom su se ogledali i uokviravali između ivica nasipa. Porodica pataka je uznemirila portret, talasi su zamaglili slike dok su se njihali po površini. Elise se naslonila na ivicu mosta, a kameni zid je bio topao pod njom od dodira kasno popodnevnog sunca. Zurila je u vodu ispod nje, gledajući kako teče. Nezadovoljstvo koje ju je mučilo otkako je napustila London se vratilo obnovljenom snagom. Osvrnula se oko sebe u lepom gradu, predivnoj arhitekturi koja se uzdizala veličanstveno u vazduh, drveće koje se tiho ljulja na obali reke, sunce je sve natapalo svojim zlatom. Nekada davno, Elise je živela za ovo. Avantura, mogućnosti, novine svakog novog mesta. Ali sada se osećala samo kao varalica. Sada se samo osećala izgubljeno, svako novo mesto i svaka nova uloga u koju je ušla je bila strana i nepoželjna. Mogla je pokušati da okrivi lejdi Rumsford i njen tip. Neprestano izlaganje truleži koja se nastanila pod savršeno ispoliranom površinom je sigurno počela da je sustiže. Ali to nije bilo baš tako. Ako bi Elise bila iskrena prema sebi, to je činjenica da je na kratak vremenski period dobila dar pripadnosti. U trenutku kada je uzela ruku Noahe Elleryja na blatnoj obali, postala je njegova. I u tom procesu se pronašla ponovo. Podsetila se na stvari koje su joj bile važne. Jednostavne stvari koje bi je usrećile. I pronašla je pravu ljubav. Misli joj odlutaše ka Noahi. Ona je prestala da prati koliko se to puta desilo u toku svakog dana ili svake noći, jer je to bila vežba osuđena na propast. I nije postajalo bolje. Nadala se da će ta udaljenost olakšati praznu bol koja ju je obuzimala većinu


dana, ali i to je bilo uzaludno. Čak i da se vrati u Kanadu, ne bi bilo dovoljno da se nešto promeni. Ne možeš se udaljiti od jedinog čoveka kojeg voliš bez ožiljaka. Bilo je teško spavati većinu noći, teško jesti danima i nemoguće misliti – „Nadam se da nemaš nameru skočiti.“ Elise naglo podiže glavu, a laktovi joj kliznuše sa kamena, ogulivši joj kožu. Veoma sporo se okrenula i pronašla vojvodu od Ashlanda kako stoji desetak koraka od nje, pažljivo je posmatrajući svojim zadimljenim zelenim očima. Bio je ležerno obučen, kaput i pantalone su mu bili jednostavni, čizme prašnjave, a plava kosa zamršena vetrom. U ruci je držao ružičastu ružu. Zurila je u njega, suvih usta, srce joj je lupalo. „Kako si me pronašao?“ izbrbljala je. „Tvoj brat je predložio da počnem odavde.“ „Shvatam.“ Nije bila sigurna da li bi trebalo da poljubi Alexa ili jednostavno da ga upuca zbog mešanja, sledećeg puta kad ga bude videla. „Ovo je za tebe, miledi.“ Noah reče, smanjujući razdaljinu među njima i pružajući ruku. Bez reči Elise prihvati ružu. Spustila je prste oko stabljike, shvativši da se tresu. „Je li tvoja glava u redu?“ Noah je pogleda. „Da li pitaš za moju povredu ili preispituješ moje razloge da dam prelepoj ženi ružu?“ Oboje. „Tvoju povredu.“ „Ah. Misliš na ranu koju sam zadobio u prilično sramnom prevrtanju koje sam dobio od svog konja.“ „Naravno.“ „Prilično sam se oporavio. Ništa što šačica šavova i dva dana sna nisu mogli popraviti.“ Gledao ju je, oči mu postadoše ozbiljne. „On je drugačiji. Dečak kojeg sam nekada poznavao kao Joshua.“ „Mogu da zamislim da on kaže isto i za tebe.“ „Ti znaš ko je on. Ko je nekada bio.“ „Da,“ „Nikada ništa nisi rekla.“ „Ne,“ odgovorila je jednostavno. „Te tajne nisu bile moje da ih odajem.“ Noah se naslonio na zid pored nje i zagledao se u reku. Dugo je ćutao. „Ako skočiš, ne mogu te spasiti, znaš,“ rekao je iznenada. „Zato što je moj instruktor plivanja otišao pre nego što smo završili moje časove. Što, da se zna, me je jako rastužilo.“ Elise se takođe okrenu prema reci, ne gledajući ga. Progutala je teško. „Ima mnogo ljudi koji Vas mogu naučiti da plivate, Vaša Milosti, ako niste primetili.“ „Ne želim razne ljude, Elise. Želim tebe.“ Elise ostade tiha, nije mogla da odgovori. Noah je stavio šiling na kameni zid između njih. „Repa,“ rekao je. „Oprosti?“ „Jednom si se kladila u šiling da li će gospođica Silver skliznuti s ponija kao vreća repe ili poput magarca preko samovara. Kažem, repa.“


Elise je zurila u njega. „Moram se vratiti na svoju farmu da bih sredio neke detalje, kao što je komad zemlje koji kovač trenutno pokušava da kupi od neposlušnog barona. Mislio sam se propisno predstaviti i ubrzati stvari. Nadao sam se da ćeš ići sa mnom. Ako ni zbog čega drugog, onda radi zabave.“ Elise je osetila kako joj se usne izvijaju. „Budite ljubazni, Vaša Milosti.“ „Pokušaću.“ Postojala sena osmeha na njegovim usnama takođe. „Jednom mi je neko rekao da mogu učiniti dobre stvari kao vojvoda. Voleo bih da krenem odatle. Klimnula je, bojeći se da progovori. „Moj rođak nije ponudio nikakvo protivljenje mom povratku, koji je ućutkao sve koji su sumnjali. Činilo se da ga je obuzeo poriv da putuje kontinentom, pošto je oslobođen odgovornosti vojvodstva.“ „Ma nemojte reći?“ Noah pogleda u nebo, posmatrajući oblake kako plutaju plavim morem. „A Abigail mi kaže da se moja majka lepo oporavlja.“ Osmeh mu je izbledeo. „Drago mi je to čuti.“ Zastala je. „Da li si je video?“ „Ne,“ rekao je i prebacio svoj pogled na porodicu pataka koja je sada plivala uzduž nasipa u blizini. „Nisam spreman još uvek da je vidim.“ „Razumem.“ „Znam da razumeš.“ Okrenuo se ka njoj. „Ti si jedina osoba koja zaista razume. Ili koja će ikada razumeti.“ Spustila je ruku na njegovu, nesposobna da se odupre. „Daj sebi vremena.“ „Hoću.“ Pokušala je skloni svoju ruku s njegove, ali ju je uhvatio brzo i zadržao. „Vaša Milosti –“ „Noah,“ rekao je. „Bez obzira koje ime sam imao, oduvek sam bio Noah sa tobom.“ Elise je pokušala očajnički da se priseti zašto se ovo nije smelo dogoditi. „Zašto si ovde?“ „Došao sam da te odvedem.“ „Zašto?“ „Zato što kad si otišla, odnela si moje srce sa sobom.“ Ne čekajući da odgovori, uhvatio joj je lice rukama i poljubio je. „Uzela si mi dušu, odnela moj život sa sobom. I ne mogu da živim bez tebe.“ Prsti su joj se stegli oko stabljike ruže, a trn joj se zabio u meso. „ Ne mogu – mi ne možemo –“ „Ne možemo šta?“ „Ti si vojvoda,“ prošaputala je. „Treba ti žena sa titulom. Neko drugi –“ „Nisi u pravu. Ne treba mi niko drugi. Ali tako si u pravu. Ja jesam vojvoda. I to, što sam nedavno otkrio, daje mi moć da uradim šta god dođavola poželim.“ Poljubio ju je ponovo i onda se povukao gledajući joj lice. Stajala je nepokretna, bojeći se da se nada. Plašeći se da si dopusti da veruje.


Noah uzdahnu i skinu kaput, uredno ga stavivši preko niskog kamenog zida. Popeo se na zid pored njega, seo na ivicu okrenutoj prema reci i prebacio noge da mu vise preko. „Volim te Elise,“ rekao je, počevši da skida svoju levu čizmu. Elise uzdahnu, čak i dok je bila uvučena u talas emocija koje su se sastojale od radosti i ushićenja toliko intenzivnih da je mislila da bi se mogla ugušiti od njihove snage. Bacio je čizmu u stranu i počeo da skida onu na desnoj. „Šta to radiš?“ ona zakrešta. Njegova druga čizma udari o zemlju, a on pogleda preko ivice. „Misliš li da je hladna kao Leen?“ upita on. „Noah. Šta zaboga radiš? Ne znaš da plivaš.“ „Pa, rekao sam ti da te volim.“ Smeh joj pobeže, na ivici histerije. „I to ćeš dokazati tako što ćeš skočiti s mosta?“ „Računam na to da ćeš skočiti za mnom. Zato što ne odlazim odavde bez tebe.“ Približio je bok više ivici. „Ti ćeš me pratiti nazad u London ili u Nottingham ili gde god bi me život mogao odvesti, činila to kao Elise DeVries ili kao vojvotkinja od Ashlanda, to nije važno. Ja, svakako, preferiram ovo drugo, ali sam spreman čekati.“ Sada se ozbiljno smejala, suze su joj tekle niz lice. Noah se osvrnu ka njoj. „Možda bi i ti želela skinuti čizme. Biće potrebno osam volova da ih kasnije skineš ako se pokvase.“ Elise protrlja oči, a pogled joj je bio nejasan nered. „Tvoje čizme?“ Upita on, pokazujući na njene čizme. „Sačekaću.“ „Ne skidam čizme,“ šapnula je, sva ljubav koju je osećala prema ovom čoveku joj je nadimala srce. „I ne moraš čekati.“ Zamahnuo je jednom nogom preko zida ka njoj. „Ne moram čekati na šta?“ Elise potraži njegove oči. „I ja volim tebe, Noah Ellery.“ Ponovo zamahnu drugom nogom. Popunila je razdaljinu među njima, ruke su joj bile na njegovim grudima. Pod dlanovima je osetila ritam njegovog srca. Posegnuo je ka kragni svoje košulje i otkačio nešto što je bilo pričvršćeno za unutrašnjost. „Ovo pripada tebi,“ rekao je, otvarajući ruku. Na svom dlanu, pod popodnevnim suncem je bleštao čelični broš. „Hrabrost i snaga. To je ono što si mi dala. A sada želi, da vratim uslugu. Zauvek.“ Noah ga prikači na vrh njenog steznika sa beskrajnom brigom. „Reci da, Elise,“ promucao je. „Reci da ćeš se udati za mene.“ „Da.“ Mislila je da će se jednostavno razneti od sreće i ljubavi koje su je ispunile. Uhvatio ju je za potiljak i povukao prema sebi, duboko je poljubivši. „Hvala Bogu,“ šapnuo je na njene usne. „Mislio sam da ću morati da te izazovem da postaneš moja vojvotkinja.“


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.