Igra Zivota, serijal "Otudjeni" 3 deo

Page 1



Prvo poglavlje London, April 1820

Protivnici lejdi Angelique Archer su bili pijani. Pobrinula se za to, ne zato što je mislila da nije dovoljno pametna da ih pobedi, već zato što je naučila da ništa ne prepušta slučaju. A pijan kartaš je bio glup kartaš. Pijani, zaboravili su da paze na svoje izraze lica. Zaboravili su na malo bogatstvo koje je ležalo na stolu ispred njih. I zaboravili su da je poslednji as odigran pre tri ruke. Angelique je osetila kako joj se ledene kapljice znoja kotrljaju niz kičmu dok je rukom doticala masku koja joj je pokrivala lice. Počela je strašno da je svrbi, ali nije mogla još da je skine. Otići će posle ove ruke, kako ne bi privukla neželjenu pažnju na sebe. Nije želela da drugi posetitelji počnu da se pitaju ko je ona i kako je uspela da ostvari toliki dobitak. Nije smela biti zapamćena. Jer za četiri noći, moraće sve ovo opet da ponovi. U Londonu nije bilo mnogo mesta u kojima je dama mogla da se prepusti ovako neobičnoj aktivnosti, kakvo je bilo kockanje, ili barem ne gde je moglo da se osvoji čitavo malo bogatstvo samo u par ruku. A klub poznat pod imenom Lavoie's bio je jedan od njih. Bio je to ekskluzivan klub koji je ugošćavao one koji su posedovali titulu, bogatstvo, moć ili kombinaciju sva tri. Muškarci su bili obučeni u besprekorno krojena večernja odela, tamnih boja koje su bile savršena podloga za briljantne, bogate nijanse svilenih i satenskih haljina koje su nosile žene u klubu. A nakit od dragulja koji je svetlucao pod mekim, suptilnim svetlom, bio je vredan kraljevske otkupnine. I kako bi se svemu tome dodao i dodir misterije i ekstravagancije, žene su nosile maske, čija je glavna namena bila da sakriju identitet i dozvoli im da uživaju u zabranjenom. Mada Anglelique ovde nije bila iz odvažnosti. Ona je bila prosto i jednostavno očajna. „Uzimate li još jednu kartu, gospođo?“ Gospodin koji je delio ovu ruku blago se zaljuljao prema njoj, očiju fokusiranih na njene grudi. Angelique se držala ležerno, gušeći oštre reči koje su joj bila na vrhu jezika. Ako je mogla dobiti peni za svakog muškarca koji je blenuo u njen preterano velikodušan dekolte, dosad bi bila bogatija od Pape. I onda ne bi morala da sedi za ovim stolom i trpi nepoželjnu pažnju drugih.


Baron, podsetila se, kada je pogledala u jako nacvrcanog gospodina koji je i dalje buljio u njen dekolte. Najvažnije od svega je bilo to da je baron ostvario čitavo malo bogatstvo skorašnjim srećnim ulaganjima, a Angelique se spremala da ga oslobodi velikog dela toga. Pretvarala se da razmatra njegovo pitanje. Naravno da neće uzeti kartu. Imala je već dobitnu kombinaciju u rukama. Kada bi se baron potrudio da pogleda svoje karte i karte one dvojice koja su već prešla zbir od dvadeset jedan, shvatio bi da je njen dobitak siguran. Ali kombinacija francuskog brendija i engleskih grudi učinila ga je nesmotrenim. „Ne znam.“ Angelique je napućila usne i spustila ruku do svog steznika i prstima se igrala sa čipkom koja je oivičavala zlatnu svilu. Predvidljivo, baronove oči su se raširile. Bože, mrzela je ovaj deo. „Imate samo dve karte,“ podsetio ju je baron, posežući za čašom brendija, i ne gledajući je u lice. „Možda bih mogao… da Vam predložim da rizikujete.“ „Hmmm.“ Angelique je spustila ruku na sto. Morala je osigura to, da ako ovaj čovek izgubi, to učini srećan. Jer će izgubiti mnogo. „Jedna intrigantna ponuda.“ Izvila je usne u nešto, za šta se nadala da liči na osmeh. „Nije li?“ promrmljao je baron, uzimajući poveliki gutljaj brendija. „Zadržaću svoje karte,“ rekla je Angelique glumeći bespomoćnost. „Bojim se da nemam Vaš avanturistički duh.“ Baron se nemarno nakezio. „Važim za prilično avanturističkog čoveka. Možda bih mogao to da Vam i pokažem.“ Angelique je pogledala u preostale karte na gomili i u one dve koje su stajale ispred njega na stolu, okrenute licem na dole. Bile su još dve dvojke i sedmice, jedna osmica i devetka koje još nisu odigrane. Još uvek je postojala mogućnost da on pobedi sa pravom kombinacijom, u zavisnosti šta ima u rukama. Pomerila se, osećajući da se guši. „Zašto da ne? Pokažite mi svoje karte?“ Baron se nasmejao, a ona dvojica koja su ostali da sede za stolom, zacerekali su se. Angelique se zakikotala, dok joj se stomak okretao. „Vrlo dobro, gospođo.“ Okrenuo je svoje karte. Jedna osmica i sedmica. Angelique zamalo da se onesvestila od olakšanja. Bilo je nemoguće da je pobedi. „Petnaest,“ promrmljala je. „Dovoljno za pobedu?“ Baron je već pomalo zlobno gledao i Angelique je blago zadrhtala. Mogao je da joj bude otac.


„Šta Vi mislite?“ našalila se, pokušavajući da koketira iako tu disciplinu nije baš savladala u svojoj ranoj mladosti. Ali na barona je delovalo. „Nije dovoljno.“ Stavio je svoju čašu sa strane i okrenuo drugu kartu. „Sedamnaest,“ izračunala je Angelique. Druga dvojica za stolom, nagla su se zainteresovano. „Ništa ne radim polovično,“ izjavio je baron i prevrnuo još jednu kartu. „Devetnaest.“ Jedan od muškaraca posegnuo je za flašom brendija koju je Angelique donela sa sobom za sto. Napunio je svoju čašu gotovo do vrha. „Šta ćete da uradite?“ upitao je barona, a njegove oči prešle su na Angeliqueine karte koje su još neotkrivene ležale na stolu. Na gomili je ležala još samo jedna karta. Devetka. Ako je baron okrene, njegov zbir biće dobro preko dvadeset jedan i izgubiće ruku. Ako ostane na već dobijenom, njenih dvadeset bolje je od njegovih devetnaest. Bilo kako bilo, Angelique pobeđuje i imaće sredstava za celu nedelju, namiriće najhitnije poverioce i što je najbitnije, imaće da plati školarinu za svoja dva mlađa brata. Baron je pogledao u nju. „Devetnaest gospođo. Lep zbir, rekao bih.“ Podigao je svoj brendi i ispio ostatak iz čaše pre nego što je spustio na sto. „A sada mi pokaži svoje karte, lepotice.“ Angelique je duboko udahnula. Ovo je bio teži deo. Osloboditi se gubitnika, pokupiti dobitak i skliznuti iz kluba nezapaženo. Srećom imala je veliko životno iskustvo u disciplini ostati nezapažen. Niko se nije sećao Angelique Archer.

Alexander Lavoie je zapazio ženu u zlatnoj haljini onog minuta kada je ušla u klub. Ne zato što je bila preupadljiva, već zato što je uradila sve kako bi ostala nezapažena. Što je bilo zadivljujuće s obzirom da je bila okružena hordama muškaraca i žena koji su došli da vide i budu viđeni. Već je dolazila dva puta dosad i nije se družila ni sa kim. Niti se uključivala u druge aktivnosti koje je Alexander stavio na raspolaganje svojim posetiocima i po kojima je njegov klub bio poznat i zbog čega je i postao tako popularan. Izbegavala je duvan i alkohol koje je nabavljao od krijumčara iz Hastingsa i Dovera. Ignorisala je egzotične slatkiše i finu hranu koja se retko mogla naći i u najboljim londonskim


trpezama. Bila je imuna na talentovane muzičare koji su pružali prelepu pozadinu mnogim razgovorima koji su se vodili, a u kojima nije učestvovala. Nije se sastala niti sa ijednim muškarcem, ni na otvorenom, niti u jednoj od privatnih soba koje je klub posedovao. Ono što je Alex znao zasigurno bilo je da je ona ovde dolazila samo poslovno. Imala je kontrolu nad stolom za kojim se igrao blackjack od trenutka kad bi sela. Nekako je održavala razgovor za stolom vedrim, čak i dok je sistematski svojim protivnicima oduzimala velike sume novca. A to je radila svaki put. Oh, izgubila bi povremeno neku ruku, ali su iznosi, znao je Alexander, bili jadni. Bio je sasvim siguran da je, kad je izgubila, to učinila namerno kako bi izbegla svaku sumnju. Ali, nije imao pojma ko je ona, osim da je veoma, veoma dobar kartaš koji se trudio veoma, veoma jako trudio da ostavi utisak da je nešto drugo. Bio je neizmerno zantrigiran njom. A trebalo je mnogo ovih dana kako bi se Alexander Lavoie zaintrigirao. Ona svakako nije pripadala soju žena koje su redovno posećivale njegov klub. Bogate udovice, povremene glumice ili operske pevačice i iscrpljene, dosadne dame koje su tražile uzbuđenje koje im je falilo u njihovim uređenim životima. Ove žene, koje su bez obzira na maske, bile prepoznatljive, barem Alexu, provodile većinu vremena u klubu flertujući, pijući i smejući se i onda bi možda odigrale jednu ili dve ruke. Žena u zlatnoj haljini bila je nešto sasvim drugo. A činjenica da nije mogao da je prepozna uzbuđivala ga je. Bila je dama, bio je prilično siguran u to. Njeno držanje i govor ukazivali su na to da je odrasla i kretala se u visokim krugovima. Nije bila previsoka, a nije se mogla smatrati ni malom. Kosa joj je bila tamno plava, prošarana pramenovima boje meda. Njene oči, onoliko koliko je mogao da vidi od maske, bile su plave, mada nije imao priliku da pogleda direktno u nju. Sumnjao je da je to bila slučajnost. Zlatna haljina, koju je imala na sebi, bila je iznošena i u ovoj gomili žena koje su pomerale granice mode do rizičnog, delovala je obično. Ali krivine koje je zlatna svila grlila, bile su sve samo ne obične. A njen sadašnji protivnik, baron Daventon, svoj pogled nije podizao sa njenih grudi. Alex nije bio iznenađen kada je spustila svoj par kraljica na sto i oslobodila barona od njegovog preostalog novca. Ali ono što ga je iznenadilo, bio je smešan osećaj zadovoljstva, kada se to dogodilo. Baron je ovo i zaslužio, pomislio je pre nego što se zapitao zašto uopšte o tome i razmišlja. Ili na kraju, zašto se brine o nečemu što ne utiče na njegove sopstvene interese. Kao na primer, koliko bi


Daventon još mogao izgubiti od svog skoro stečenog bogatstva i koliko će od tog gubitka biti usmereno u Alexovu blagajnu. Ili koliko će daleko baron ići kako bi povratio izgubljeno. Ukoliko je Daventon bio čovek koji se dao lako isprovocirati ili sklon pretnjama ili bilo kakvom drugom vidu idiotizma, Alex je voleo da zna unapred. Jer ipak je čišćenje kluba od krvi bio naporan posao. I skup. I nezgodan, jer je uključivao i druženje sa vlastima. Alex je izvadio svoj sat i primetio da nema ni dva ujutro. Znao je da će žena u zlatnoj haljini uskoro otići. Sudeći po njenim ranijim posetama, nije ostajala duže od tri ujutro. Dovoljno vremena da ostvari svoj cilj. A opet nedovoljno vremena da bi je bilo ko zapamtio. Osim njega. Ko na znak, žena plavih očiju je ustala, zlatna svila njene haljine treperila je na svetlu dok je suptilno spuštala svoj dobitak u torbicu. Baron nije delovao zadovoljno, i po prvi put otkako ih je Alex posmatrao, baron ju je pogledao u lice. Naglo je spustio svoju ruku na njen zglob u momentu kada se okrenula i pošla od stola. Alex se uspravio, gledajući kako se žena trznula, iako je ostala na mestu, a izraz joj ostao nepromenjen. Nije nosila rukavice i Alex je mogao da primeti razliku u boji kože na mestu gde su se Daventonovi prsti zabili u njenu kožu. Alexa je preplavio osećaj posesivnog gneva, kada je krenuo napred. Preko sobe uhvatio je kretanje jednog od čuvara koji su bili tu da održavaju red. Golijat je takođe primetio problem i krenuo u tom pravcu. Alex mu je dao znak rukom da se zaustavi. Ovo je bila situacija koja je iziskivala lično njegovu pažnju. I davala mu mogućnost da jednom za svagda utvrdi identitet pametnog kartaša u zlatnoj haljini.

Baron je šokirano zaćutao kada je Angelique položila svoje karte na sto, a njegovi prijatelji počeli da se smeju i ismevaju ga. Anglique ga je sa oprezom pogledala dok je kupila svoj dobitak sa stola, odupirući se porivu da strpa novac u torbicu i trčeći napusti klub. Srce joj je lupalo u ušima, a još jedna kapljica hladnog znoja kliznula joj je niz leđa. Koliko god puta da je to uradila, nikad nije postalo lakše.


Angelique se ponadala da će sve proći u redu, dok je baronova ruka nije zgrabila za zglob kada se okrenula od stola. „Gde misliš da si krenula, moja lepotice?“ upitao je, a njegovi prsti su joj se bolno nabijali u kožu. Uz ogroman napor oduprla se nagonu da istrgne svoju ruku iz njegovog stiska. Jer, morala je da spasi sebe. Nije smela sebi da dozvoli scenu – nije smela na sebe da skreće pažnju. Tako da umesto da ga šutne u koleno, za čim je čeznula, nagnula se i oslonila svoj kuk na njegove grudi, ignorišući gađenje koje je osetila. „Pomislila sam da je možda vreme za novu razonodu.“ progugutala je. „Noć je ipak još uvek mlada.“ Baron je malo popustio stisak, mada ne dovoljno da se otrgne. „Ukrala si mi sav novac,“ rekao je, neujednačenim glasom. „Teško,“ odvratila je mirno. „Pobedila sam u kartaškoj igri. Ako će Vam biti lakše, setite se da je to samo kap u moru za bogatog čoveka kakav ste Vi.“ Iz svog iskustva je naučila da je sa ovakvim muškarcima lakše izlazi na kraj kada se podilazi njihovom egu. Činilo se da baron popušta. „Možda,“ rekao je nerazumljivo. Povukao je njenu ruku kako bi je primakao još bliže sebi. „Možda bi ipak mogla da smisliš neki bolji način kako bi mi olakšala veče.“ Prsti njegove slobodne ruke, pružili su se i stisnuli joj levu dojku. Angelique se borila da ostane pribrana, pokušavajući da ublaži uzaludan bes koji joj se peo grlom. Nije bila kao ostale žene u klubu. Žene koje su imale iskustva u umetnosti zavođenja i koje su svojom veštom ženskom lukavošću motale oko prsta svoje muške obožavaoce. Angelique se nikada nije isticala u tom životnom umeću. Na kraju, nikada kada je to bilo važno. „Molila bih Vas da skinete svoju ruku s mene,“ rekla je hladno. „Staviću svoju ruku gde god ja hoću,“ podsmehnuo se Daventon. „Mislite li onda da milujete sve igrače za stolom, moj gospodaru?“ upitala je. „Ili samo one koji su Vam na dohvat ruke? Jer, možda gospodin pored Vas ima nešto da kaže povodom toga.“ Začulo se kikotanje i podvriskivanje za stolom. Očigledno, nije bilo pomoći od ovih kretena koji su situaciju u kojoj se našla smatrali smešnom. „Mislim da ste ovaj klub zamenili Almackom,“ odgovorio je baron. „Uradiću ono što se meni sviđa.“ „A ja mislim da ste Vi ovaj klub zamenili bordelom.“ Maksimalno se potrudila da ga laktom ne opali po nosu. Ali, na stranu neželjeni spektakl koji bi napravila, krv bi bilo đavolski teško skinuti sa zlatne svile.


„Ali, kod tebe je moj novac,“ prodahtao je Daventon. „Trebao bi za to da dobijem nešto.“ Pritisnuo je još jače njene grudi. Angelique se izvila i naglo zaustavila ugledavši grdosiju koja je išla prema njima. Laknulo joj je kad je videla da se zaustavio i okrenuo. Poslednje što joj je trebalo bilo je privlačenje pažnje na – „Dobro veče, gospodo. I moja gospo.“ Sledila se, zatvarajući oči na kratko. Prepoznala je odmah glas Alexandera Lavoiea. Pratila je kretanje vlasnika ovog kluba potajno i čula ga je nekoliko puta dok je razgovarao sa posetiocima, ali kada god bi se približio, spuštala bi glavu i trudila se da nikad ne pogleda direktno u njega. Trudila se da ostane nezapažena po svaku cenu. I činilo se da funkcioniše. Razgovarao je često sa ljudima koji su se kockali, razgovarao sa ženama koje su mahale svojim lepezama i trepavicama. Ali nikada nije pogledao dva puta u njenom pravcu. Što je bilo upravo ono što je htela. Bilo joj je potrebno ovo mesto, bili su joj potrebni ljudi koji su igrali black jack i bio joj je potreban novac koji su donosili sa sobom. Nije mogla sebi da priušti Lavoieovu pažnju ili da se dogodi išta što bi ugrozilo njen pristup onome što je postalo izvor prihoda njene porodice. Ali sada, izgleda da se najgore upravo dogodilo. „Verujem, lorde Daventon da držite svoju ruku na nečemu što Vam ne pripada,“ nastavio je Lavoie iza nje, zvučeći kao da se dosađuje. „To se Vas ne tiče,“ zarežao je Daventon. „Ne slažem se s tim,“ blago je rekao Lavoie. „Ovo je moj klub i samim tim ovo me se veoma tiče. I zato što se večeras osećam velikodušno, ljubazno ću Vas podsetiti da je ova žena dama, a ne kurva. I uzeću za zlo svakome ko misli drugačije.“ Preko stola, dvojica muškaraca sa kojima je ranije igrala, naglo su ustali i uz izvinjenje otišli. Čak se jedan od njih u žurbi da što pre ode odatle i sapleo o stolicu. Ispravio je, brzo pogledao u Lavoiea i nestao. Angelique je ostala nepomična, leđima i dalje okrenuta Lavoieu, a obrazi su joj goreli od poniženja. Bilo je dobro što nije mogao da joj vidi lice. Njen zglob je i dalje bio zarobljen u Daventonovoj mesnatoj ruci, a baron je prošao očima preko nje i izvio usne. „Ova dama je uzela mnogo mog novca,“ rekao je. „I upravo je razmišljala o načinu kako da mi to nadoknadi.“ Njegovi prsti ponovo su stisnuli njenu dojku, a Angelique je pokušala da se otrgne. Osećala se kao da je isčašila ruku. „Da li je zaista?“ Lavoie se narugao, spustivši glas.


Angelique je poželela da se zemlja otvori i proguta je. Bila je ponižena, besna i prestravljena što je izgubila svaku mogućnost da se izvuče iz ove situacije sa što manje posledica. „Da li Vi znate ko sam ja?“ upitao je Daventon. Iza sebe mogla je da čuje Lavoieov smeh, zvuk koji je poslao drhtaj kroz njeno telo. „Znam. Vi ste mali čovek koji je uspeo da napravi još manje blago u drogiranom i pijanom kapricu. Mada bih Vas upozorio da trošite previše. Zato što će se Vaš partner, sa kojim ste zajedno investirali, možda jednoga dana dovoljno istrezniti i shvatiti da mu njegov deo bogatstva nije isplaćen. Čudno je to što se niko nije setio da mu to već kaže, zar ne? Na Vašu sreću, jer mi je rečeno da ima lošu narav i sklonost prema pištoljima.“ Angelique je osetila kako joj se usta otvaraju, a Daventon je naglo pustio njenu ruku. Zateturala se unazad, gotovo se spotaknuvši o svoju suknju. A, snažna ruka ju je zadržala, uhvativši je za donji deo leđa. Osetila je toplotu njegove ruke kroz sve slojeve odeće. Još jedan drhtaj prošao je njenim telom, mada ovog puta bio je to drugačiji osećaj od onog ranije. Ovaj je bio prožet toplinom i ludim nagonom da se još jače osloni na ruku koja ju je pridržavala. Uznemirena, Angelique se ispravila, a Lavoieova ruka je pala. Trebalo bi da joj je laknulo. Ali, umesto toga osetila se gotovo razočarano. „Savetujem Vam da dalju zabavu pronađete negde drugde, Daventon,“ rekao je Lavoie tiho negde blizu njenog uva. „Na nekom drugom mestu, gde ja neću morati da svedočim Vašem lošem prosuđivanju i biti primoran da smišljam načine kako to da ispravim.“ Baron je bledeo pod svojim brkovima i otvarao je i zatvarao svoja usta kao šaran na suvom. Trenutak kasnije, ustao je kružeći očima po prostoriji kao da želi da utvrdi ko je čuo Lavoieove reči. „Izlazi,“ ponovio je Lavoie. „Odmah.“ Baron s oteturao, ne osvrnuvši se, prema vratima i nestao u tami. Angelique je zurila u svoje ruke koje su stezale torbicu i poželela je da može da učini isto što i baron. Želela je da nestane u noći. Ali poželeti nešto, naučila je do sad, bilo je potpuno beskorisno. „Da li ste dobro, moja gospo?“ Osetila je kako se Lavoie pomerio, stao ispred nje, dok je ona pokušavala da pokupi deliće svoga dostojanstva i shvati kako da se reši njegove pažnje. „Jesam, hvala Vam.“ „Da li ste sigurni?“


Nije joj bilo pomoći. Trebala bi da mu se obrati ili da rizikuje da napravi još veću scenu bežeći kao preplašeni zec uhvaćen u kupusu. Podigla je glavu i srela njegove oči. I zabuljila se. Viđala ga je dosad iz daljine, naravno, ali nikad ovako blizu. Njegove oči su verovatno na dnevnoj svetlosti bile boje lešnika. A na ovom slabom svetlu, bile su boje tamnog ćilibara, a inteligencija koja je svetlucala u njihovim dubinama bila je nesumnjiva. Bio je za glavu viši od nje, a njegovo telo bilo je gipko i vitko. Imao je tamnu kosu koja je nemarno padala preko njegovog čela i oko ušiju, uokvirujući oštre jagodice i jaku vilicu. Njegov ten bio je za nijansu tamniji od uobičajenog, a dug, tanak ožiljak protezao se od gornje usne, preko desnog obraza do vrha uva. Čula je glasine, naravno. Da je bio penzionisani plaćeni ubica. Penzionisani špijun. Ili možda ne tako penzionisani. Nekako je izgledao kao plaćeni ubica, pomislila je nepovezano. Mračan. Opasan. Nepopustljiv. U divljem, nesmotrenom trenutku, Angelique se zapitala kakav bi bio osećaj dodirnuti nedodirljivog čoveka. Zapitala se šta bi se dogodilo kada bi svojim prstima prešla preko ruba njegovog ožiljka. Zapitala se da li su mu usne mekane onoliko koliko mu je lice tvrdo. Zapitala se – Ukočila se, zgrožena u kom pravcu su njene misli išle. Šta je, za Boga miloga, s njom? Alexander Lavoie nije bio čovek koji bi se igrao ili glupirao pod bilo kojim okolnostima, bez obzira na debakl koji ju je učinio predmetom njegove pažnje. Imao je moć koja je mogla da uništi ono malo što je od njenog života ostalo, samo ako bi to želeo. Činilo se da čeka da ona odgovori nešto. Misli su joj lutale, pre nego što je našla odgovarajući odgovor. „Ah, da. Da. Hvala Vam. Dobro sam.“ „A ja sam tako nemaran. Dozvolite mi da se predstavim. Alexander Lavoie Vama na usluzi.“ „Zadovoljstvo mi je.“ Ukoliko je očekivao da mu uzvrati svojim predstavljanjem, načekaće se. „Verujem da Vam baron Daventon neće praviti probleme u budućnosti. U suprotnom, molio bih Vas da mi se obratite.“ Rekao je to kao da komentariše vremenske prilike. „Bili ste prilično, ah, ubedljivi.“ Zvučalo je bolje nego preteći. Pogotovo zato što joj je bilo neprijatno da ga pogleda u oči. „Ubedljiv,“ ponovio je sa zadovoljstvom u glasu, kao da tu reč izgovara po prvi put i otkriva da li mu se dopada. „Da, zaista. Pa, moj posao i jeste da znam tačno ko je u mom klubu. I moj posao jeste da znam zašto su u mom klubu. Smatram te detalje neizmerno vrednim.“


Srce joj je preskakalo i još jednom je osetila kapljice znoja na svojim leđima. Bože dragi. Nije želela ni da pomisli da Lavoie zna tačno ko je ona. I mogućnosti da zna sve o porodičnoj sramoti koju je tako hrabro pokušavala da gurne ispod tepiha. Morala je da ode. Sada. „Hvala Vam još jednom gospodine Lavoie.“ Krenula je prema izlazu. Pratio ju je. „Nadam se da ćete mi dozvoliti da Vas ispratim? Veoma mi je neprijatno što ste dovedeni u tako... neugodan položaj u mom klubu.“ „Hm...“ Misli, naredila je sebi. Reci nešto što će ti pomoći da pobegneš, a da ga ne uvrediš. Njene oči letele su u pravcu ulaznih vrata, ali reči su izostale. Zašto nije mogla da misli? „U budućnosti ću se pobrinuti da Vam se takve stvari više ne dešavaju, kada ste u mom klubu,“ nastavio je Lavoie. Ideja da je verovao da je bespomoćna, odvezala joj je jezik. „Cenim Vašu pomoć, gospodine Lavoie, ali molim Vas verujte mi da mi Vaša pomoć nije bila potrebna. Mogu se brinuti o sebi i sama.“ Spustila je oči, zažalivši zbog tona kojim mu se obratila. Traženje rasprave sa Alexanderom Lavoieom nije bilo ni pametno niti od pomoći. „U to ne sumnjam.“ Lavoie je zvučao kao da je u njoj našao svoj izvor zabave. „Ako je suditi po Vašem dobitku, možete se pobrinuti za sebe poprilično zadivljujuće.“ Angelique se okrenula, njen pogled sudario se sa njegovim. Na vrhu jezika bilo joj je objašnjenje koje bi otklonilo svaku sumnju. Ali, dah joj je zastao, a svaka iole pametna misao isparila je iz glave pod njegovim intenzivnim pogledom. „Bez obzira na to, moram insistirati da pođete sa mnom.“ Njegove oči i dalje su bile na njoj. Angelique nije mogla da diše pod intenzivnim pogledom ovog čoveka. „Ne mogu. Moram da idem kući.“ Požalila je svoje reči istog momenta kada ih je izgovorila. Mrzela ih je. Zvučala je kao mala uplašena školarka. A tako davno je prestala da se plaši. „I hoćete.“ Njegove neobične oči pogledaše preko njenog ramena, a onda se vratiše na nju. „Na žalost, mislim da smo privukli više pažnje nego što bi iko od nas dvoje želeo. I neću sigurno pustiti usamljenu ženu u noć sa punom torbom novca. Ja ću Vam osigurati pratnju tako ćete i Vi i Vaš dobitak bezbedno stići kući.“ Angelique je zurila u njega, nesposobna da pomogne sebi, iako se njen um borio da smisli odgovarajuće izvinjenje koje će joj obezbediti beg. „Hvala, gospodine Lavoie. Ali sam ovde sa nekim. Neću biti sama.“ Još uvek je postojala mogućnost


da on ne zna ko je ona. Tako da sigurno nije mogao da sazna gde živi. Nije mogao da otkrije ništa o njoj. „Laganje Vam ne pristaje, moja gospo.“ Lavoieov glas je bio ležeran. „Sad, o svemu ovome možemo diskutovati ovde ispred svih ili možemo pronaći neko intimnije mesto gde ćemo razgovarati o... detaljima našeg aranžmana.“ Angeliqueino srce je sišlo u pete. Na kratko pomislila je da naprosto pobegne. „Nećete daleko stići u toj haljini, moja gospo,“ rekao je, kao da joj je čitao misli, što je bilo zastrašujuće. Usne su mu se trznule, povlačeći ožiljak. „A i pada kiša. Šetnja do kuće biće Vam mnogo hladnija nego kada ste dolazili ovde.“ I po drugi put za samo nekoliko minuta, Angelique je ponovo zurila u njega. Kako je uopšte mogao znati da je došla pešice? „Rub Vaše haljine, moja gospo. Na njemu je blato. Bilo je bolje po ovakvom vremenu da ste obukli tamno zelenu haljinu koju ste imali na sebi i pre četiri nedelje. Mada na Vama ta zlatna boja izgleda zadivljujuće, tamna tkanina bi ipak sakrila fleke od blata.“ Sve njene nade da je ostala nezapažena sada su potonule. I da li joj je on upravo... podelio kompliment u isto vreme kada ju je i nazvao lažljivicom? „Primetili ste me.“ Bilo je smešno to reći, ali Angeliquein mozak izgleda da se zaledio. Zagonetan osmeh pojavio se na njegovom strogom licu. „Naravno da sam Vas primetio. Na početku svake večeri od jedne od mojih devojaka kupujete velikodušno jednu bocu skupog francuskog brendija za svoje protivnike. Skupa investicija, ali verujem da je zbog efekta alkohola vredna ulaganja. Naizmenično nosite zelenu i zlatnu haljinu, mada ste menjali masku svaki put kada ste bili ovde. Ništa razmetljivo ili posebno za upamtiti, što i jeste, pretpostavljam, Vaš cilj. Mada, po meni, kroj gornjih delova Vaših haljina uništio je i ono malo razuma koji brendi nije kod Vaših protivnika.“ U grlu joj se formiralo nešto što je moglo da bude i histeričan smeh kao i histerični jecaj. „Ali, Vaša igra je ono što me najviše intrigira, moja gospo. Mali ulozi na početku, a onda se povećavaju kako igra ide dalje i kako se špil smanjuje. Večerašnji dobitak bio je veći od svih koje ste dosad ostvarili, što je za pohvalu, moram priznati. Pobedili ste toliko puta da se to više ne može pripisati sreći, a nema nijednog dokaza da ste varali.“ Ovo poslednje zvučalo je više kao optužba, nego kao komentar.


Gotovo je. Sada će joj Alexander Lavoie zabraniti pristup klubu. I ona ostaje bez opcija. Ili bar opcija o kojima bi razmišljala. Još jedan talas gneva ju je obuzeo, preteći da je uguši. Proklela je okolnosti koje su je dovele dovde. Proklela je sudbinu koja ju je stvorila kao ženu, a ne muškarca. I proklela je onoga koji je stajao ispred nje, koji je uzimao u obzir sve samo ne to da je pametna. „Ja ne varam,“ prošaputala je besno. „Znam. Što Vas čini još fascinantnijom.“ „Fascinantnom?“ blesavo je ponovila Angelique. Da li joj je davao kompliment opet? „Da. Fascinantnom.“ I dalje je bila kao pribodena pod njegovim pogledao, kao buba na kolekcionarskoj ploči. Nikada se nije osećala tako izloženom, kao sada. I prezirala je uzbuđenje koje je osetila zbog mogućnosti da ju je čovek kao što je Lavoie smatrao fascinantnom. „H-hvala Vam,“ promucala je, uznemirena činjenicom koliko ju je brzo ovaj čovek uzdrmao. „Nema na čemu. Ali, molim Vas, učinite mi samo jednu uslugu.“ „Da?“ Da li se složila ili upitala? „Odlično.“ Očigledno, on je smatrao da je prvo u pitanju. „Vi ćete me pratiti,“ rekao je Lavoie, pružajući joj ruku. „Tako da mogu učinim neophodne pripreme za Vaš siguran povratak kući.“ Angeliqueino uzbuđenje se rasprsnulo kao balon od sapunice. Bila je nadmudrena šarmom i lepim rečima. Bes se ponovo podigao u njenim grudima, ali je ovog puta bio usmeren na nju samu. Lavoie je tako lako izmanipulisao kao... pa, kako je ona manipulisala muškarcima koji su sedeli preko puta nje za kartaškim stolom. Nekako je uspeo da provuče galantnost kroz svoju manipulaciju, tako da je onemogući da odbije njegov zahtev. Uprkos svemu, bila je zadivljena. „Da li biste radije da Vas ja ispratim kući?“ Upitao je prekinuvši tišinu, a u njegovom glasu bilo je oštrine. Angelique je znala kada u rukama nema dobitnu kombinaciju. Ovo je bila jedna od tih situacija. „To neće biti potrebno. Biće mi zadovoljstvo pratiti Vas.“ Njene reči nisu zvučale ubedljivo, ali je spustila svoje prste na njegovu ruku u svakom slučaju, i dalje stežući svoju torbicu drugom rukom. Lavoie ih je proveo kroz klub, pored bogato ukrašenih zidova, svetlucavog nameštaja i kroz brbljivu, nasmejanu gužvu. Poneko bi bacio pogled na njih, ali to nije bilo ništa više od puke radoznalosti. I brzo bi svoju pažnju usmeravali na


traženje sopstvene zabave i zadovoljstva. Angelique je znala da je maskirana žena pod rukom Alexandera Lavoiea uobičajena stvar. Ali ona nije nikad, ni za milion godina, želela da bude jedna od njih. Iako je pokušavala da svoj dodir na njegovoj ruci održi lakim, mogla je da oseti snagu njegovog tela pod svojim prstima. Na pola dvorane on je njenu ruku nežno poklopio svojom i osećaj njegove kože na njenoj bio je neverovatan. Nije imala rukavice, jer je sa njima bilo nemoguće igrati karte, ali je požalila što ih nema, makar samo zbog barijere koju bi stvorile protiv njegovog milovanja. Kako bi ublažile osećaj senzualnosti koji je lickao njenu kožu, koji je treperio u njenim venama i podrhtavao u njenom stomaku. Nije srela nijednog muškarca koji ju je mogao dovesti do ivice kao što je mogao ovaj. I to iz svakakvih mogućih razloga. Postojao je deo nje koji je još uvek bio u stanju besnog poniženja. Sve je to učinilo gorim nastup Alexandera Lavoiea. Nije joj bila potrebna njegova pomoć. Nije joj bilo potrebno spašavanje od pijanog, sedokosog pohotljivca. A opet sa druge strane bio je deo nje koji je bio ushićen njegovim uplitanjem. To je isti onaj jadni deo nje koji je uživao u njegovim komplimentima i učinio da joj se puls ubrza kada joj je ponudio svoju zaštitu i pomoć kao da je bila princeza dostojna takvog štovanja, a ne samo igrač black jacka za kojeg je u jednom momentu pomislio da vara. Došli su do teških drvenih vrata na kraju kluba i čudovišni čovek, koji je ličio na nešto između vola i boksera se pomerio i otvorio im vrata. „Molim te dovezi moju kočiju pozadi, Jankins,“ Lavoie je rekao. „Naravno, gospodine Lavoie.“ Čovek – vo – je klimnuo glavom i kada su oni ušli u sobu, on je zatvorio vrata za njima, brzo kako ih je i otvorio. Zvuk muzike i razgovora naglo je nestao. „Možete skinuti svoju masku, moja gospo,“ rekao je Lavoie, odlazeći do poliranog stola na kome su ležale otvorene poslovne knjige. „Zašto?“ Upitala je Angelique. „Zato što smo sami. A rečeno mi je da ta stvar počinje đavolski da svrbi posle izvesnog vremena.“ „Ne svrbi me,“ slagala je, trudeći se da se ne počeše. Pogledala je po sobi i zapazila težak, muški nameštaj. Slike konja u trku visile su na zidu obloženom drvetom. Dve kožne fotelje bile su postavljene pored kamina, u kome je gorela vatra i bacala senke na tepih na kome su one stajale. Ormar za knjige na zidu najbližem njoj, bio je ispunjen sveskama i poslovnim knjigama i zatvarao se drvenim panelima, a svaki od njih imao je svoju ključaonicu. Sve ovo se moglo i


očekivati u radnoj sobi kao što je ova. I ništa od svega toga nije joj govorilo ništa o čoveku koji je stajao preko puta nje. Lavoie je na kratko pogledao u nju pre nego što je slegnuo ramenima i izvadio ključ iz džepa svog kaputa. „Kako god želite.“ Otključao je fioku na radnom stolu. „Stavite svoj novac na sto, moja gospo,“ rekao je Lavoie. „Ne.“ Odgovorila je Angelique i jače stegla torbicu sa novcem uz sebe. „Neću Vam ga ukrasti,“ rekao je on, i Angelique nije bila potpuno sigurna da joj se ne podsmeva. „Šta želite da učinite sa njim?“ Znala je da zvuči kao sumnjičavi trgovac ribom, ali više je nije bilo briga. Ako je već nameravao da joj zabrani pristup klubu, bio joj je potreban svaki peni dok ne pronađe drugo rešenje. „Hteo sam da Vam konvertujem Vaš dobitak. Da Vam ne bude glomazan za nošenje. I očigledan.“ Iz fioke stola izvadio je drvenu kutiju i stavio je na sredinu stola. „Oh.“ Nije se pomerila, gledajući kutiju sa nepoverenjem. Izgledala je kao jedna od kutija za pištolje za dvoboj koju je imao njen brat. Bila je svesna toga da je posmatra. „Silujem i pljačkam device samo ponedeljkom i sredom, znate,“ Lavoie je rekao suvo, naslonivši se na masivni sto. Sada je znala da joj se podsmeva. „Ja nisam –“ počela je obrecnuvši se, ali se naglo zaustavila i pocrvenela. Bila je besna jer se zabavljao na njen račun. I užasnuta što je skoro uspeo da iz nje izvuče nešto tako neprikladno. Iako možda sve to i nije više bilo važno. Budući da je lejdi Angelique Arher stajala u kockarnici sama sa verovatno plaćenim ubicom, stežući torbicu sa novcem koji je osvojila. I sve zbog toga što je neotesani baron uporno stiskao njenu levu dojku. Pitanje njenih vrlina bilo je besmisleno u ovom trenutku. „Nisam idiot,“ pokušala je da se povrati nekako, podižući ponosno bradu. Lavoie je nakratko spustio pogled, pre nego što je opet podigao glavu. „Nisam ni pomislio da jeste. Izvinjavam se. Moja primedba je bila gruba i nepotrebna. Pokušao sam da Vas opustim.“ Angelique je odvratila pogled. „Nije važno.“ Više zaista nije važno. Srećno do kraja života za nju bilo je u kartama kao i u zamku u oblacima. U kartama. Možda bi se i nasmejala ovoj šali da se nije osećala tako jadno. Lavoie je otvorio kutiju koja je ležala na stolu. Na svetlosti sveća, svetlucanje zlata privuklo je njen pogled. Pokazao je na njenu torbicu. „Dozvolite da Vam pomognem,“ rekao je.


Ove tri reči oduzele su joj i ono malo smirenosti što je u njoj ostalo. On je bio prva osoba koja je rekla tako nešto – koja joj je ponudila pomoć, mada on nije mogao da zna šta je ona želela da to znači. Ali Lavoie nije izistinski mogao da joj pomogne. U ovome je bila sama. Ali mogao je da razmeni novac. Angelique se ispravila. „Ako insistirate.“ Spustila je tašnu na njegov sto. Lavoie je pogledao na trenutak pre nego što je dohvatio tašnu, odvezao je i istresao iz nje novac na površinu stola. „Želite li nešto da popijete dok ja brojim novac?“ upitao je. „Ne.“ „Nešto da pojedete?“ „Ne.“ „Da li želite da stojite tu i gledate dok brojim novac?“ „Da.“ Podigla je bradu. „Vrlo dobro.“ Počeo je da slaže novčiće u uredne redove. Angelique je prekrstila ruke i gledala, a oči su joj se spustile do poslovnih knjiga koje su ležale u blizini poređanih novčića. Ona najbliža njoj bila je otvorena i izgledala je kao knjiga isporuke, dokumentujući sve što je klub kupio u toku prethodne nedelje od brendija do hleba. Ništa drugačija, zaista, od one koju je ona vodila u svom domaćinstvu, samo što je ovde bilo uključeno mnogo više nula. Oči su joj klizile niz uredne kolone brojeva, ali dok je stigla do ukupnog zbira mrštila se. „Da li nešto nije u redu sa mojim brojanjem?“ Lavoie je upitao, još uvek brojeći. „Naravno da ne.“ Da li prokleti čovek ima oči i sa strane? „Da li ste sigurni? Zato što izgledate kao da ste progutali limun.“ Angelique se namršti. Opet joj se podsmevao. „Sve je u redu sa Vašim brojanjem, gospodine Lavoie,“ odgovorila je hladno. „Ali Vaš nedeljni račun je nešto sasvim drugo.“ U istoj sekundi se ugrizla za usnu, proklinjući svoj dugački jezik. Šta se sa mnom dešava, večeras? Bez obzira šta je Lavoie rekao, bez obzira što joj se podsmevao, trebala bi biti za toliko oprezna da samo jednostavno klima glavom i smeši se. I drži usta zatvorena. Lavoie je prestao da broji njen dobitak i podigao glavu. „Molim?“ „Ništa. Govorila sam bezveze.“ „Očigledno ne mislite da je ništa.“ Zurio je u nju na njegov neumoljiv način, čineći da se opet oseti izloženom. Angelique je pročistila grlo i spustila pogled na knjigu. „Ako baš morate da znate, Vaš nedeljni zbir kupovine je netačan.“


Lavoie je podigao jednu uglađenu obrvu. „To je malo verovatno.“ „Zašto to mislite?“ „Zašto što ja radim nedeljne račune. I nemam naviku da grešim.“ „Naravno. Zaboravite da sam išta rekla.“ Angelique je skrenula pogled, podsećajući sebe da je se ništa od ovoga ne tiče. Mogla je da oseti njegove oči na sebi. „I niko ne može da izvede zbir tako brzo. I još čitajući naopačke.“ „Kao što sam rekla, zaboravite da sam išta spomenula.“ Ali Alexander Lavoie očigledno nije želeo da zaboravi. Odgurnuo je gomilu njenih novčića i privukao knjigu bliže sebi. Angelique je osetila kako joj se stomak zgrčio. „Možda biste mogli završiti brojanje novčića, kako bih ja otišla –“ „Ne još.“ Prelazio je prstom po poslednjoj koloni, a čelo mu se nabralo u koncentraciji. Stigao je do kraja i sada se i on mrštio. „Bili ste u pravu.“ Nije osetila pobedu njegovim priznanjem. „Kako?“ upitao je. „Kako ste to izveli?“ „Nagađala sam. A sada, ako mogu da pokupim –“ „Prokletstvo,“ disao je ubrzano. „Čuo sam za ljude kao što ste Vi.“ Lavoie se uspravio, opet se zagledavši u nju tim čudnim očima. „Stvarno ne znam o čemu pričate.“ Odmakla se od njegovog stola, kao da je mogla da se sakrije u praznom prostoru između njih. „Dvesta osamdeset šest pomnoženo sa trista pedeset četiri.“ Sto hiljada dvesta četrdeset četiri. „Upravo ste izračunali u svojoj glavi, zar ne?“ I dalje je posmatrao. „Ne.“slagala je. „Podeljeno sa osam.“ Dvanaest hiljada šesto pedeset pet. I po. „Ne možete se odupreti.“ Ove oči boje ćilibara videle su previše. „Znate tačan rezultat.“ „ Ne,“ slagala je. „Vi… vidite brojeve. Da li je to tačno?“ Angelique odmahnu glavom. Uspevala je da sakrije sklonost prema brojevima još od ranog detinjstva, iako joj je majka postala donekle svesna činjenice da ima mnogo više uspeha u razumevanju kompleksa konjukcije nego koraka u kotilonu. Naročito kada je uhvatila Angelique kako se iz bratovljeve sobe iskrada sa knjigom iz matematike za Božić kada je napunila osamnaest. Ako je htela sebi da osigura dobar brak, trebala je da se usredsredi na lekcije koje odgovaraju mladim


damama, savetovala ju je majka dok je izvlačila knjigu iz Angeliqueinih ruku. A geometrija nije bila jedna od njih. Osim toga, šaputala joj je majka, gospodin – barem onakav kakvog bi jedna dama poželela za muža – ne voli žene čije sposobnosti nadmašuju njegove. Tako je Angelique poslušala, skrivala je svoje nenormalne tendencije i trudila se da bude ono što su njeni roditelji i društvo u celini od nje očekivali. Za svoje dobro. „Moja gospo?“ Lavoie ju je prekinuo u njenom razmišljanju. „Želela bih da odem, sada,“ rekla je Angelique. „Mmmm.“ Primakla se stolu, a njene oči bile su prikovane za novac koji je ležao na njegovoj površini. Nije mogla da ode bez svog novca. „Vi brojite karte.“ Lavoie je odsutno lupkao prstima po stranici knjige. „Pamtite sve odigrane karte. I to koristite u određivanju mogućnosti u sledećoj ruci. Recite mi, da li koristite sistem bodovanja? Ili zapravo pamtite svaku pojedinačnu kartu?“ „Ponavljam, nemam pojma o čemu govorite,“ insistirala je Angelique, dok joj je sopstveni glas zvučao piskavo u ušima. Brojeve je jednostavno slagala u glavi. Lavoie se nagnuo napred. „Pamtite svaku kartu, zar ne?“ „Ja ne znam –“ „Moja damo, to je da ili ne odgovor. Učinite sebi i svojoj visokoj inteligenciji uslugu i odgovorite na pitanje.“ Angelique je trepnula. „Da.“ „Hvala.“ Prestao je da lupka prstima po knjizi i umirio se. „Nemam dugo sto za black jack,“ rekao je Lavoie. „Nisam želeo da se bavim upošljavanjem obučenih delitelja, i da budem iskren nisam očekivao da će igra postati tako popularna. Ostavio sam da igrači dele, rotirajući se, kao što i sami znate. Ali to ne donosi novac klubu. U stvari, jedina zarada koju mi black jack donosi je od pića i svega ostalog što klijenti u toku igre naruče.“ „Zašto mi to govorite?“ „Zato što nikada nisam video black jack igrača sa Vašim sposobnostima. I zato mi je drago da je to Daventonov novac koji ste uzeli, a ne moj.“ „Sposobnosti?“ „Da? Što Vas čini još fascinantnijom,“ zastao je. „Pretpostavljam da niste zainteresovani za posao.“ „Posao?“ Bila je svesna toga da ponavlja njegove reči kao da je maloumna, ali u poslednjih par minuta razgovora sve joj se u glavi zamutilo. Sposobnosti.


Fascinantna. Posao. Bože dragi. „Da,“ Lavoie se blago nagnuo napred. „Dame nemaju posao.“ Angelique je pokušala da zvuči ubedljivo, znajući da je to ono što je trebala da kaže. To su joj utuvili u glavu još kada je tek prohodala. Dame odrastu i dobro se udaju i postanu supruge koje žive svoje živote u potpunoj udobnosti. One ne učestvuju u proizvodnji. Ili kockanju. Osim onih koje se uopšte ne udaju, ili se udaju loše, ili im roditelji umru, a njihovo porodično bogatstvo nestane, a njihov brat koji je skoro nasledio titulu ne može da ostane trezan dovoljno dugo kako bi to bogatstvo potražio. Tada dame rade ono što moraju kako bi porodicu održale na okupu. Pogledala je u njega, a njen oštar odgovor ga je, kao i svi ostali zabavljao. „Čudan odgovor od dame koja moj sto za black jack već koristi kao svoje lično mesto poslovanja.“ Lavoieova usna se izvila, a njegov ožiljak je učinio da to više izgleda kao podsmeh, a ne osmeh. Skrenula je pogled, prezirući istinitost njegove izjave. „Ja to ne radim. Dame nemaju posao,“ ponovila je, iako je to bio jadan pokušaj odbrane. „Dame nemaju poslove za koje drugi ljudi znaju,“ odgovorio je. „Šta? Šta to znači?“ Angelique je ponovo pogledala u njega. Lavoie je obišao sto i naslonio se na njega stajući ispred nje. Opušteno je prekrstio noge u čizmama, ne skidajući pogled sa nje. „To znači, moja gospo, da jednom kada prestanete da se pretvarate da ste užasnuti i shvatite da Vam nudim potencijalnu zaradu koja će za jedno veče biti veća nego Vaše tri večeri za stolom, možda ćete želeti da razmislite o tome. Želim da igrate u visoke uloge za black jack stolom, koji će imati najmanje šest igrača i koji će igrati protiv kuće, a ne jedni protiv drugih. Koji će igrati protiv Vas.“ Angelique je zanemela. „Ne morate mi odmah dati odgovor,“ rekao je, nagnuvši glavu. „Znate gde me možete naći. Platiću Vam za Vaše vreme, naravno i imaćete procenat od Vašeg – mog – dobitka. Obećavam Vam da će Vaš identitet ostati tajna. I za razliku od ljudi koje ste morali da podnosite ranije za stolom, obećavam da Vam ja neću dirati grudi. I svako ko bi pokušao tako nešto u budućnosti u mom klubu, odgovaraće meni lično.“ Osetila je kako ponovo crveni, dok je neželjeno uzbuđenje prolazilo kroz njeno telo kao letnja oluja. „Recite mi da ćete razmisliti o mojoj ponudi,“ navodio je Lavoie.


„Dobro.“ Prvi šok je prošao i Angelique se trudila da sabere svoje misli. Bila bi idiot ako bi ga odbila. Nije mu u potpunosti verovala, ali sadašnja situacija joj nije ostavljala mnogo izbora. I nije mogla da porekne da je njegova ponuda, kao i on sam, bila više nego… intrigantna. Uzbudljiva. Fascinantna. Lavoie se odgurnuo od stola i sada stajao tačno ispred nje. Očima je prešao preko njene kose, njene maske, njene haljine, kao da je procenjivao – divio se – onome što je video. „Sa umom kao što je Vaš, mislim da ćete biti briljantni,“ promrmljao je. „Mislim da ćemo Vi i ja postati sjajni partneri.“ Dah joj je izleteo iz pluća. Posle komplimenata Alexandera Lavoiea osećala se pomalo, kako je bar ona zamišljala, kao onaj koga je pregazio dvojac trkačkih konja. Bez daha. Ošamućen. Mlitav. Podigao je ruku i dotakao rub njene maske, jantarne oči pratile su njegove prste. A onda, bez upozorenja, prsti su mu se spustili na njeno rame, krećući se po njenoj goloj koži od vrha ramena do ruba zlatne svile haljine. Zadrhtala je i naježila se. Obećavam da neću dirati Vaše grudi. Ali u jednom ludom trenutku, Angelique se ponadala da razmišlja o poljupcu. Lavoie je spustio svoju ruku. „Nabaviću Vam bolju masku,“ rekao je. „Neku koja će pokriti više Vašeg lica. I drugačiju haljinu. Nešto….“ Preleteo je očima preko njene figure. „Bez mrlja od blata.“ Okrenuo se prema stolu i počeo da vadi zlatne novčiće iz kutije. Angelique je udahnula, pokušavajući da napuni pluća potrebnim vazduhom, pokušavajući da povrati osećaj ravnoteže. Sa zakašnjenjem je shvatila da je Lavoie već napunio torbicu zlatom i da je sada uredno vezuje. „Vaša večerašnja zarada, moja gospo,“ rekao je dok se okretao prema njoj i pružao joj torbicu. „Hvala,“ promrmljala je dok ju je uzimala, pazeći da ga ne dodirne. Namrštila se. Znala je koliki je bio njen večerašnji dobitak. Znala je koliko vredi svaki zlatni novčić. Konverzija je bila jednostavna, ali se nešto nije slagalo. „Preteška je,“ rekla je testirajući težinu u svojoj ruci. „Dali ste mi previše, a ja ne želim milostinju.“ „Shvatite to kao avans,“ rekao je Lavoie nemarno. „Nisam prihvatila Vašu ponudu.“ „Onda ga sutra možete vratiti uz svoje odbijanje.“ Angelique je suzila oči. „Ne bojite se da ću ga ukrasti? Da se nikad neću vratiti?“ „Vi niste lopov, moja gospo. Znam ko ste. I znam gde da Vas nađem.“ Kao da ju je polio buretom hladne vode. Ta činjenica bila je zaboravljena pod opojnim utiskom njegovog zlatnog jezika i vrelog dodira. Sada je sedela na njenim


prsima kao težak teret, i Angelique je shvatila da je ono što je preostalo od njene časti i dobrog imena, i imena njene porodice, sada u milosti ovog čoveka i njegove volje, jer je znao ono što niko nije. Znao je ko je ona.


Drugo poglavlje Alex još uvek nije znao ko je ona. Što je bilo zapanjujuće. Ponosio se time što je bio u stanju da izvuče informacije iz ljudi, a da oni toga i ne postanu svesni. Bio je vešt u tome da ih navede da otkrivaju stvari o sebi koristeći se usavršenim sistemom pretpostavki i insinuacija, ubacivanjem očiglednog i nejasnih referenci koje je predstavljao kao razumevanje. Koristio se laskanjem, nagađanjem i kada je bilo potrebno malim lažima. I nikada nije bio tako jadan kao sa ženom u zlatnoj haljini. Kod nje ništa nije upalilo. Od samog početka bilo je jasno da žena u zlatnoj haljini nema nameru da skine masku ili se predstavi. Bila je ljigava, ali ne i slaba. Ispod cinične, sumnjičave spoljašnjosti, krila se čelična volja. Očigledno je bilo da joj je novac koji je za stolom osvojila bio od ogromnog značaja. Ona ga nije htela, ona ga je trebala. Ali, za šta, Alex nije mogao ni da pogađa. Izgleda da ona ništa od toga nije trošila na sebe. Nije nosila ogrlicu, naušnice, čak ni ukrasne šnale. Bliži pogled na haljinu mogao je da otkrije blagu diskolorizaciju duž šavova, što je ukazivalo na to da je prepravljena i nije sašivena za nju. Došla je pešice do kluba, što je značilo da nije imala svoju kočiju, a nije želela ni da troši novac na unajmljivanje jedne. Alex je počeo da se pita nije li ona jednostavno jedna dobra glumica, a ne dama. I time što joj nije skinuo masku nadajući se da će je prepoznati, bio je potpuno izgubljen. Njegovi uobičajeni trikovi nisu uspeli. Možda ga je otkriće da pored veličanstvenog tela i prelepih plavih očiju, ova žena poseduje i briljantan um, izbacilo iz igre. To je govorilo nešto. On je navikao da bude okružen pametnim ženama. Njegova sestra, Elise, je bila jedna od njih i povrh svega izuzetan igrač. Ali, čak ni ona nije mogla da uradi ono što je ova žena mogla. I Alex je sumnjao da mnogo njih u čitavoj Engleskoj može. I činjenica da je ona sletela baš u njegov klub, bila je prilika koju nije smeo da propusti. Alex je neće pustiti da ode tek tako lako. Bila ona dama ili ne. A da je ona on i da nosi pantalone umesto suknje, da li bi bio tako odlučan? Mučio ga je glasić u glavi. Da li je želite zbog posla ili nečeg sasvim drugog? Alex se namršti. Od samog početka ova ga je žena fizički privlačila, mogao je slobodno da prizna. A njena inteligencija učinila ju je još poželjnijom. A onda , tu


je bila i njena nedovršena izjava. Ja nisam devica. To je bilo zanimljivo, jer nije umela da se nosi sa muškim udvaranjem, bilo da je to muž ili ljubavnik. Sva ova zapažanja su mogla da mu pomognu u otkrivanju njenog identiteta. Kalkulišući i objektivno razmatrajući, držeći subjekta na distanci, kao što je radio hiljadama puta dosad. Ali on se izgubio i napravio idiotsku grešku time što ju je dotaknuo, prekrio svojom rukom njenu i vodio je kroz klub. Taj dodir na njega je delovao kao udar munje, koji ga je ostavio pomalo dezorijentisanim. A malo kasnije, iako je znao da to nije pametno, predao se svojim porivima i prevukao prstima preko neverovatno glatke, beskrajno meke kože ramena. Želeći da je izvuče iz te zlatne svile i istraži ostatak. Prvo svojim prstima. Onda svojim jezikom. A posle toga, svojim„Gospodine Lavoie? Da li ste dobro?“ Alex se trgnuo, shvativši da se još uvek nalazi usred svoje kancelarije. A žena o kojoj je razmišljao, ga je bojažljivo posmatrala ispod svoje maske. Pomerio se, diskretno povlačeći pantalone kako bi sakrio svoje polu - uzbuđeno stanje. Nije morao da se još više osramoti. „Sasvim dobro.“ Krenuo je prema zidu, koji je bio najbliži ormaru, zahvalan što ima još posla osim fantaziranja o ženi koja je za njega bila misterija. Okrenuo se i pružio joj ruku. „Ispratiću Vas do moje kočije.“ Žena ga je pogledala. „Vrata su tamo.“ Pokazala je glavom u suprotnom pravcu. Alex je pritisnuo kvaku na debelom drvenom panelu zida. Skrivena vrata su se otvorila. „Ovaj izlaz je nešto diskretniji. Vodi u uličicu koja se nalazi između mog kluba i zgrade pored. Moja kočija će čekati na ulazu u glavnu ulicu.“ „Oh,“ Polako je krenula prema njemu, još uvek čvrsto stežući torbicu sa obe ruke, kao da se plašila da će je oteti. Držao je vrata, kako bi izašla u noć ispred njega. Mrak i prolećna svežina su ih obavili kada su se vrata kluba zatvorila za njima. Retke kišne kapi padale su oko njih. Na kraju uličice, Alex je mogao videti svog vozača kako čeka pored kočije ispod plinske ulične svetiljke. „Zar niste imali šal?“ Alex je upitao, videvši je kako drhti. Mora da se smrzavala sa svom tom golom kožom ramena i leđa. „Bilo je toplije kada sam krenula od kuće,“ rekla je ukočeno. „Evo,“ rekao je, skidajući kaput sa sebe. „Obucite ovo.“ Sustio joj ga je otpozadi na ramena, pre nego što je uspela da protestvuje. Naglo je zastala. „Ne mogu ga uzeti.“


„Već jeste.“ Alex je prošao pored nje nastavljajući da ide prema kočiji, ne ostavljajući joj drugi izbor nego da ga prati. Njegov vozač ga je video kako dolazi i pozdravio ga klimanjem glave. „Dobro veče, gospodine Lavoie.“ Njegove oči su preko Alexovog ramena kliznule na Angelique kada je došla do kraja uličice. „Samo jedan putnik?“ upitao je. „Samo jedan, Matthews.“ Potvrdio je Alex. Matthews je radio za Alexa od momenta kada je otvorio svoj klub. Kao veteran španskog rata, dobar sa konjima i oružjem, pokazao se dragocenim tokom svih ovih godina. Alex je sumnjao da je ostalo mnogo što Matthews nije video ili čuo, a on ga je bogato plaćao da zaboravi. Kao francuski konjak, diskretan prevoz je bila jedna od usluga koju je Alex obezbeđivao svojim posetiocima, kada je to bilo potrebno. Sve je imalo svoju cenu, naravno. „Kuda, gospodine Lavoie?“ upitao je Matthews. „Dama će ti dati svoju adresu,“ rekao je Alex polako, čuvši da ona dolazi iza njega. To mu je bila najbolja šansa za otkrivanje njenog identiteta. Ukoliko sazna gde živi, lako će utvrditi njeno ime. Zakoračio je unazad prema ženi pod maskom. „Pobrini se da stigne sigurno do svojih ulaznih vrata, Matthews,“ Lavoie ga je upućivao bez da je skinuo svoj pogled sa nje. Nije smeo da rizikuje da kasnije zatraži od njegovog vozača da je ostavi na sred neke ulice ili trga. „Razumeo sam, gospodine Lavoie.“ Alex je video kako skuplja svoje obrve. Pogledala je u vozača i kočiju i počela da skida njegov kaput sa sebe. „Molim Vas zadržite ga, moja gospo. Možete ga ostaviti u kočiji ili mi ga vratiti sutra uveče kada ćete mi dati i odgovor na moju ponudu.“ Stisnula je svoje usne. „Gospodine Lavoie, ja...“ Zaglušujući pucanj iz pištolja razlegao se ulicom, uplašivši konje. U isto vreme, nešto je zazviždalo pored njegovog uva i udarilo u zid iza njega. Alex je skočio prema ženi, povukavši je bliže kočije. Začulo se još nekoliko pucnjeva, a meci su se odbijali o zidove zgrada i trotoar. A zatim se začuo manijakalan smeh. „Stani i predaj se!“ reče neko. Konji, koji su takodje bili veterani ratova i naviknuti na artiljerijsku vatru, učinili su ono zašta su bili istrenirani. Što je ništa. To je dalo Matthewsu priliku da izvadi svoj komplet pištolja, skrivenih ispod vozačevog sedišta. Alex je čuo kako povlači oroz. Pomerio se napred, tražeći napadača. Pod svetlošću ulične lampe, video je zlikovca na petnaest koraka dalje. Još dvojica muškaraca stajali su odmah iza njega, a Alex nije znao da li su mu bili sa njim ili ne. Banda kriminalaca, sve ovo bi


učinila još težim. I neurednim. On bi morao da potegne mač, nakon što bi Matthews pucao. Ali za razliku od lopova, Alexov vozač bi mnogo pametnije iskoristio svoje metke. A Alex je preferirao mač nad vatrenim oružjem. Napadač je stajao na sredini ulice, pištolj mu je visio u jednoj ruci, a drugoj ruci imao je nešto svetlucavo. I on se... smejao. „Prokletstvo, trebao sam da budem drumski razbojnik,“ zakokodakao je stranac. „Uvek sam to želeo da kažem. Stani i predaj se!“ Podigao je svoju drugu ruku i Alex je shvati da je to bila pljoska koju je držao. Nagao se unazad i potegao dobar gutljaj, obrisao usta rukavom svog skupog kaputa, teturajući se. Blago se okrenuo prema drugoj dvojici muškaraca. „Šta mislite , momci? Kakav sam bio?“ Alex je zarežao. Čovek je bio potpuno pijan. Bio je takodje, sudeći po kvalitetu kaputa i sjaju čizama, ne odrpan i očajan kriminalac, već gospodin sa veoma lošom moći rasuđivanja i idiotskim smislom za humor. „Da pucam, gospodine Lavoie?“ upita Matthews ljubazno, nišaneći u čoveka na ulici. „Ne!“ Odgovorila je žena, a glas joj je bio pun užasa i očaja. „Ne pucajte u njega!“ Prošla je pored Alexa, skinula masku i stala tačno ispred može biti drumskog razbojnika, uspešno blokirajući Matthewsovu metu. „Šta to radiš, Geralde?“ upitala je. U bljesku prepoznavanja, Alex je shvatio ko je bila pijana budala na ulici. Gerald Archer, mladi Markiz od Huttona. Alex je imao nesreću da ga sretne više nego jednom, otkako mu je otac umro i on nasledio titulu, pre oko godinu dana. Hutton je bio pun arogancije i nezrelosti i čini se da je večeras bio u dobroj formi. Alex je pogledao u drugu dvojicu muškaraca iza njega. Prepoznao je i ovu dvojicu. George Fitzherbert, vikont Seaton i Vincent Cullen, baron Burleigh. „Baš smo se rashlađivali, kada sam te ugledao, Ang. Spašavam te od kakvog god nitkova, sa kojim si bila,“ Hutton se zakikotao,mašući pištoljem ispred žene. „To je ono što dobra braća rade, zar ne?“ Pogledao je u svoje prijatelje tražeći potvrdu. Oni su podigli svoje pljoske u zdravici, a Alex je gledao u ženu u zlatnoj haljini. Gledao je u Angelique Archer. Jer ona nije mogla biti niko drugi. Zapravo nikada nije upoznao sestru Markiza od Hattona, iako mu se zbog pregršt glasina i brojnih razgovora koji su se godinama vodili u njegovom klubu o lejdi Angelique činilo da je poznaje oduvek. Ili bar kontradiktornost karaktera lejdi Angelique koji su vešto opisivali zli jezici društva. Kao jedina ćerka starog Markiza od Hattona, pričalo se da uz sebe nosi neverovatan miraz, koji je stavljao u klasu nekih američkih naslednica, koje su nedavno pristigle na obale Engeske. Što ju je, u kombinaciji sa visokom titulom


njene porodice, smeštalo u sam vrh londonske liste najpoželjnijih udavača. Ipak, u jednoj sezoni u kojoj je učestvovala, nije imala nijednu ponudu za brak. Ili bar ne javnu. Alex je čuo svakakve špekulacije i razloge njenog neuspeha da pronađe muža. Ili čak i nepodobnog muža. Bila je frigidna. Bila je nečija ljubavnica. Bila je maloumna. Imala je užasne sklonosti. Bila je neplodna. Imala je nezakonito dete. Jedino u čemu su se tračeri složili bilo je da je čudna, hladna, odbojna i krajnje nedruštvena. Bila je jednoglasno nazvana Mramorna lejdi. Alexander je slušao, kao što je to uvek radio, ali malo pridavao pažnje tim pričama, koje su mu bez potvrde, bile potpuno apsurdne. I onda se društvo okrenulo drugom predmetu interesovanja, a Angelique Arher je bila zaboravljena. Takođe je nestala iz društva, mnogo pre smrti oca, koja je njenog brata učinila novim markizom. Zašto se onda iznenada pojavila usred najzloglasnijeg londonskog kockarskog pakla? Bože dragi, ova je žena postajala sve fascinantnija iz minuta u minut. „Kolko si popio večeras?“ obrecnula se lejdi Angelique, gurnuvši bratovljev pištolj u stranu, kojim joj je još mahao ispred nosa. Pao je na ulicu uz zveket. Pod svetlost ulične svetiljke iskočio je Seaton. „Bolje joj odgovori, Hutton,“ uzviknuo je. Žene su ga smatrale privlačnim, znao je Alex, ali moderna frizura i kvalitetna garderoba nisu mogli da prevaziđu njegovu besćutnu pompeznost. Angelique je pogledala gore kao da je upravo shvatila da njen brat nije sam i povukla se kao da je udarena. Prebledela je. „Trebala sam da znam da ćete i Vi biti ovde, Seatone,“ rekla je. „Da li ste zaista? Jer, ja nisam očekivao da ću Vas naći u mračnoj uličici ispred kockarskog pakla u ranim jutarnjim satima.“ Oči su mu se spustile na prednju stranu njene haljine, upravo onde gde je Alex i očekivao. „Opa, kakva haljina. Skoro da Vas nisam prepoznao.“ Seaton nije delovao da je pijan koliko i njegov prijatelj. Mladi markiz se zaljuljao pre nego što se ljutito okrenuo prema svom prijatelju. „To je moja sestra, Seaton,“ rekao je nerazumljivo. Ispravio se koliko je bio u stanju u tom trenutku. „Da se zna, nisam popio dovoljno.“ „Mislim da bi mladi gospodin trebao biti odveden kući, pre nego što ubije nekoga.“ Alex je zakoračio napred, na svetlost ulične svetiljke, njegovom strpljenju za Huttonovo detinjasto ponašanje i kompletno dešavanje došao je kraj. „Ne treba mi Vaša pomoć, gospodine Lavoie.“ Činilo se da je lejdi Angelique uspela da pronađe svoj glas, mada je zvučao pomalo nervozno.


„Svestan sam toga. Ali, to ne znači da je nećete dobiti,“ odbrusio je. „Vaš brat skoro da me je pogodio, a bilo je blizu da pogodi i Vas. Smatram to izuzetno bezobzirnim idiotizmom.“ „Ti,“ Hutton je uperio svoju pljosku u Alexa i uhvatio Angelique za ruku. „Drži se podalje moje sestre. Ti i tvoje pokvarene... namere.“ „Nema potrebe da se mešate. Ovo su porodične stvari, gospodine Lavoie.“ Lejdi Angelique je uspela da se oslobodi Huttonovog stiska. „Ne, ako se to događa ispred mog kluba,“ nije se složio Alex. „To me se onda veoma mnogo tiče. I postaje veoma mnogo moj problem. A kažu da sam dobar u rešavanju problema.“ „Možda bi trebali da krenemo?“ Predlog je došao od vižljastog muškarca, Burleigha, koji je delovao nervozno. Čovek je bio tanja, vitkija verzija Huttona, sa istom plavom kosom i uskom vilicom, ali mu je nedostajalo samopouzdanja kojeg je Hutton imao kao borbeni jarac. „Mi ne želimo probleme,“ dodao je, povlačeći nervozno svoju kravatu. Možda je bar jedna od ovih budala imala mozga. „Dobro je čuti,“ rekao je Alex. „Ja ne odlazim!“ nerazgovetno je uzviknuo Hutton. „Ja-ja-ja te izazivam!“ „Molim Vas, nemojte.“ Alex se okrenuo obrativši se Burleighu i Seatonu. „Mislim da bi bilo pametno, gospodo, da svog prijatelja odvedete kući, pre nego što se desi nešto zbog čega ćemo požaliti. Kaput koji nosi deluje da je nov. I skup. Ne bih želeo da ga uništim. Da li znate koliko je teško ukloniti krv sa fine tkanine? Kaput će biti bezvredan ako na sebi bude imao rupe od metka ili mača. Ili i jednog i drugog.“ „Ne idem nikuda dok ne skloniš svoje ljigave ruke sa moje sestre,“ vikao je Hutton. „Seaton, Burleigh bićete moji sekundanti.“ „Znaš da moja majka ne odobrava dvoboje,“ rekao je Burleigh. „Neće joj se svideti, ako se budem upleo u jedan.“ Seaton je frknuo na to. „Onda bi možda, Burleigh, trebao da otrčiš kući kao svaki dobar dečak i dozvoliš muškarcima da ovo reše.“ „Niko ne trči nigde!“ Izjavio je Hutton. „Rešićemo ovo kao džentlmeni!“ „Razmislite dobro, gospodo moja, pre nego što se složite sa zahtevom Vašeg mladog prijatelja,“ rekao je Alex mirno. „Jer, ja nisam gospodin. A tela se strašno nadimaju u ovo doba godine posle dana ili dva provedenog u Temzi.“ Burleigh je uznemireno dahnuo i pročistio grlo. „Ne uzimajte ga za ozbiljno. Suviše je pijan.“ Gurnuo je Seatona. „Zar ne?“ Seaton je stajao mračnog pogleda. Potegao je još jednom iz svoje pljoske. „Možda.“


„Idemo i zaboravimo da se ovaj nesporazum ikada dogodio.“ Burleigh je gledao trojicu muškaraca. Seaton je spustio svoju pljosku u džep kaputa i stao ispred Alexa, tako blizu da su Alexove oči zasuzile od alkoholisanog Seatonovog daha. „Vi me ne možete uplašiti,“ podsmehnuo se. „Mmmm.“ Alex je bio nepomičan. „Ne samo da sam naslednik vojvodstva, već sam i redovan posetilac Jacksonovog kluba, znate,“ nastavio je Seaton, a prsa su mu se nadimala sa svakom izgovorenom reči, a ruke stisnule u pesnice. „Bolji od tebe su pali ispred mene na kolena. I bilo bi mi zadovoljstvo – aaaap.“ Alex je izvukao nož, koji mu je brat poklonio za njegov dvanaesti rođendan i koji je bio jedna od stvari od kojih se nije odvajao. Trenutno je bio pritisnut u meko tkivo Seatonovog donjeg stomaka, a tkanina pantalona polako je popuštala, šav po šav. Znao je da su njegovi pokreti sakriveni od pogleda lejdi Angelique. „Verujem, gospodine, da ste želeli da kažete da će Vam biti zadovoljstvo da svog prijatelja ispratite kući.“ Alex je blago uvrnuo nož. „Pravila koja ovde važe nisu toliko civilizovana kao pravila u Bond Streetu.“ Bledo Seatonovo lice sada je bilo tamnocrveno. „Idite sada, gospodine, pre nego što neki pucanj trgne i ja napravim neželjen pokret. Ja ću se pobrinuti za njegovo gospodstvo.“ Hutton je promrmljao nešto nerazumljivo i posrnuo prema njima, ali je Burleigh uspeo da ga uhvati za rukav kaputa. Markiz je izgubio ravnotežu i sleteo zadnjicom na pločnik. Njegova pljoska glasno je odjeknula i odskočila i usledio je niz psovki kada se Hutton okrenuo i puzao napred na sve četiri u nameri da je dohvati. Seaton se povukao, ispravljajući svoj kaput, kao da pokušava da ispravi svoj povređeni ponos. „Hutton je Vaš,“ obrecnuo se, a Alex nije bio siguran da li se obraća lejdi Angelique ili njemu. Seaton je otišao, a Burleigh se trudio da pomogne markizu da ustane, ali ga je Hutton udarao po rukama. „Ne treba mi tvoja pomoć,“ roktao je. Najzad je uspeo da se dočepa svoje pljoske. Burleigh je pogledao bespomoćno u Alexa. „Idite.“ Progovorila je Angelique i zvučala je potišteno. „Ja ću se pobrinuti za svog brata.“ „Ali moja gospo...“ „Idite,“ ponovila je.


Burleigh je pogledao u Alexa tražeći potvrdu. Ili dozvolu. Alex je osetio da mu se usna iskrivila. Neopaženo, vratio je nož u korice ispod kaputa i slegnuo ramenima. „Čuli ste damu.“ Burleigh je pogledao u Huttona, koji je sada pokušavao da ustane. Izgledalo je kao da hoće nešto da kaže, ali onda je uzdahnuo i okrenuo se, a njegova vitka figura stopila se s mrakom. Markiz se najzad pridigao i sada je stajao razbarušen i prljav ispred njega. „Izazivam te, ti-ti…“ Odustao je na pola rečenice. Pogledao je iza sebe, tražeći podršku i bio iznenađen kada je shvatio da je sam. „Nikoga Vi ne izazivate,“ rekao mu je Alex. „Vi idete kući. Tamo ćete se otrezniti. Pronaći lonac kafe. I možda nešto malo pristojnosti i poštovanja. I kada sve to uradite, možete ponuditi izvinjenje svojoj sestri.“ „Šta ste rekli?“ Hutton se ljutito okrenuo prema Alexu. Angelique je uznemireno uzdahnula. „Gerald –“ „Jeste li sigurni da ne želite da pucam u njega, gospodine Lavoie?“ Upitao je Matthews sa svog mesta. „Užasno je glasan.“ „Deca često jesu,“ uzdahnuo je Alex. „Kako ste me nazvali?“ upitao je Hutton. Ponovo je ispustio pljosku i podigao pesnice. „Odgovaraćete zbog toga. Hajde momci, sredimo ga!“ pozvao je, očigledno zaboravljajući da je sam. „Geralde, prestani,“ naredila je Angelique. „Praviš budalu od sebe.“ „Gospodine Lavoie?“ upitao je ponovo Matthews nišaneći. „Nemoj pucati,“ Alex je rekao svom vozaču, još jednom uzdahnuvši. Hutton se zaljuljao i zamahnuo prema Alexu. Alex se sagnuo. „Kukavice!“ zaurlao je Hutton i još jednom zamahnuo u Alexovom pravcu. Alex ga je lako izbegao. „Unapred primite moje izvinjenje, moja gospo,“ rekao je i izbegao još jedan Huttonov udarac, tako da je ovaj krenuo napred nemajući u šta da udari. „Za šta?“ Upita ona dok se njen brat ispravljao i pripremao za još jedan napad. „Za ovo.“ Alexov udarac pogodio je Huttona u slepoočnicu i ovaj se srušio kao vreća kamenja na pločnik. Alex se lecne i savije ruku. Prokletstvo. Trebalo bi da pronađe malo leda za zglobove pre zore. „Da li ste ga ubili?“ Upitala je Angelique tihim glasom, zureći u nepokretnu hrpu, koja je bila njen brat. „Naravno da ga nisam ubio,“ odgovorio je Alex uhvativši njen pogled. „Plemiće kraljevstva ubijam samo utorkom i četvrtkom. Stvarno imate sreće što je danas subota.“


Zatreptala je pre nego što se zacrvenela, što je bilo vidljivo ispod ulične svetiljke. Što je bilo mnogo bolje nego prethodno bledilo. „Trebao sam da pucam u štene, sa titulom ili bez nje,“ reče Matthews sa svog mesta, zvučeći nezadovoljno. „Pogodak u meso i to je to. Dobio bi nešto teže od glavobolje što bi ga podsetilo na to da vodi računa o manirima sledeći put kada uleti u očev ormar sa pićem.“ „Možda sledeći put,“ promrmljao je Alex. Pored njega, Angelique je još uvek stajala nepomično, zureći u brata. Pijani markiz je sada glasno hrkao, pljoska je ležala pored njega, a piće iz nje curelo je na rame njegovog kaputa. Njegovo lice već je pokazivalo znake prekomerne upotrebe alkohola već duži vremenski period – njegova opuštena brada, natečenost oko očiju, popucali kapilari na nosu. Ako ga alkohol ne ubije, dovršiće ga kurve, narkotici, ili šta već ide uz piće. Alex je video to dosad previše puta. Napravio je grimasu, ali je prikrio veći deo svog gađenja. „Još jednom se izvinjavam zbog svog ponašanja,“ rekao je, pažljivo gledajući Angelique dok je čekao svog vozača. Prvi put je imao priliku da je prouči bez maske. Svetlost sa ulice otkrila je visoke jagodice koje su bacale senku duž njene vilice. Krupne plave oči, okružene tamnim trepavicama, bile su uokvirene ravnim nosom i lučnim obrvama. Predivno sazvežđe pegica bilo je raspršeno preko nosa i obraza, skrivenih dosad. Nije se mogla nazvati lepom – njene crte lica su bile prejake, a struktura kostiju previše stroga. Alex je imao bolje reči, koje su uključivale i njenu tihu rezervisanost i izvanrednu inteligenciju. Frapantna, više joj je odgovaralo. Zapanjujuća, je bilo još bolje. „Ja sam ta koja mora da se izvini zbog ponašanja mog brata, gospodine Lavoie.“ Angeliqueina divna usta stisla su se u ravnu liniju. „On obično nije...“ „Ponašanje Vašeg brata nije ničija krivica, već njegova, kao i ponašanje njegovih prijatelja,“ rekao je Alex. „I on kao i oni odgovorni su sami za sebe.“ „Ali, ipak – “ „Ali, ništa. Vaš brat je markiz. On ima odgovornost i prema sebi i prema svojoj porodici. Verujem da imate i mlađe braće i sestara, takođe?“ Alex se kroz maglu prisećao da je u porodici bilo i blizanaca. „Da,“ rekla je Angelique tiho. „George i Phillip. Njima je dvanaest godina. Pohađaju Harrow.“ „Ah. Dobro je da su daleko.“ „Da,“ zvučala je prigušeno. „Dobro je.“


„Želite li da negde odvedemo Vašeg brata?“ Alex je razmišljao o sedam dana u šupi ili zatvoru koji bi možda markizu više koristio. Da su bili u Yorku, maloj koloniji gde je Alexander odrastao, sa radošću bi ga ostavio usred kanadske divljine samog da nađe put nazad. „Kući.“ Sada je zvučala beskrajno tužno. „Odvešću ga kući. Da se sredi.“ Alex je osetio ubod sažaljenja prema ovoj ženi, iako je pazio da to ne pokaže. Bio je potpuno siguran da je zadnje što je želela sažaljenje. Porodicu ne možeš da biraš i nije bilo lako sa takvim inbecilom od brata. Sa bratom do koga joj je očigledno stalo, bez obzira na njegove postupke. Markiz od Huttona nije imao pojma koliko je imao sreće. „Hajde, Matthews,“ reče Alex žustro, kada im se vozač pridružio. „Smestimo njegovo gospodstvo u kočiju kako bi stigao kući u jednom komadu.“


Treće poglavlje Kada je Alexander Lavoie zatražio od barona Daventona da skloni ruku sa njene leve dojke, Angelique je pomislila da noć ne može biti gora. Ali pogrešila je jako, jako mnogo. Jer sada je Alexander Lavoie uz pomoć svog vozača neumoljivih očiju, smeštao njenog onesvešćenog brata na plišana sedišta svoje kočije, uspešno izbegavajući bale koje su curile iz uglova Geraldovih usta, kao i blato i konjski izmet razmazan na leđima Greladovog kaputa. Ali, uspeo je da ugrabi momenat i preko sedišta prostre platno, pre nego što je njenog brata uvukao unutra. Zapitala se ne bi li trebala da uzme svoj dobitak i ode do londonskih dokova i kupi kartu za Ameriku. Ili Afriku. Ili Indiju. Ili bilo koje drugo mesto, ma da se ukrca na prvi brod koji isplovljava sutra ujutro. Ideja da jednostavno ostavi sve iza sebe bila je neverovatno primamljiva. Ali nije mogla da ode od odgovornosti. Nije mogla da ostavi blizance. I nije mogla da napusti Geralda. Kada postane teško, Angelique Archer nije bežala. Ikad. I zato je sada, držala konje dok su se Lavoie i njegov vozač rvali sa njenim zahrkanim, balavim bratom. Naslonila je glavu na vrat najbliže životinje. Odavno je prodala svoju kobilu i tri kastrata koje je njena porodica držala kao jahaće konje, kao i konje za kočiju. Udišući njihov, njoj jako poznat miris, iznenadila se koliko su joj nedostajali. Koliko je čeznula za jednostavnom radošću koja se mogla naći u brzom galopu – „Ne bi oni nigde otišli, moja gospo.“ Ovo obraćanje ju je izvuklo iz njenih jadnih misli. Bio je to vozač, koga je Lavoie zvao Matthews. Čovek je teško disao, zbog prethodnog naprezanja. „Ali sve jedno Vam zahvaljujem.“ Angelique je zatreptala. Ljubazan ton njegovog glasa bio je u suprotnosti sa žestinom njegovog lica. „Naravno,“ promrmljala je, puštajući konje. „Kuda, moja gospo?“ upita on. Do ivice zemlje, htela je da kaže. Nije pravila pitanje koja bi to ivica bila, samo neka je dug pad. „Bedford Square.“ „Vrlo dobro,“ Matthews je zaklimao glavom, popeo se i sklonio pištolje ispod sedišta. Onaj zao i jadan deo nje, deo koji se plašila da suviše ispituje, zapitao se zašto mu jednostavno nije dozvolila da puca u njenog brata. Rana u meso, kako je


i sam rekao, nešto što bi njenog brata nateralo da shvati ozbiljnost njegovih večerašnjih postupaka. Nešto što bi ga sklonilo od puta uništenja kojim je išao. „Moja gospo,“ ovoga puta Lavoie je bio taj koji joj se obratio. Stajao je na vratima kočije. „Molim Vas dozvolite mi da Vam pomognem da uđete.“ Angelique je teško progutala i zaklimala glavom. Krenula je prema Lavoieu i prihvatila ruku koju joj je ponudio. Potreba da obavije prste oko njegove ruke bila je momentalna. Pod svojim dlanom osetila je toplinu i snagu, koji su joj bili tako potrebni, makar i na minut. Umesto toga, pokupila je svoju suknju i zakoračila u kočiju, puštajući Lavoievu ruku sela je nasuprot bratu. Razmišljala je o tome šta će raditi sa Geraldom kada stignu kući. Ostaviće ga da prespava u holu, odlučila je. Njemu će ionako biti svejedno. Tako da je bolje da leži na poliranom mermeru u slučaju da povrati. Prošle nedelje, Gerald je upropastio jedini preostali tepih u radnoj sobi. Angelique je uspela da prikupi ostatke svog ponosa i pripremila se da se zahvali na neki način Lavoieu pre nego što je zatvorio vrata kočije. „Gospodine Lavoie, moram Vam se još jednom izviniti i iskreno Vam zahvaliti –“ Naglo se zaustavila kada je Lavoie ušao u kočiju i povukao vrata za sobom, zatvarajući ih. Spustio se na sedište pored nje i dva puta lupio rukom u krov kočije. Kočija je krenula napred. „Šta radite?“ upitala je Angelique, pokušavajući da se skloni od toplote koja je izbijala iz Lavoiea, koji je sada bio pritisnut uz nju. Njegova bedra. Njegov kuk. Njegova ramena. Zadrhtala je, svesna svakog centimetra njenog tela koji je dodirivao svaki njegov centimetar. „Sedim u svojoj kočiji,“ Lavoie se blago okrenuo od nje, petljajući oko malog prozora blizu njegovog ramena. Mali komadić prostora koji je uspela da napravi između njih nestao je kada je njegova butina počela da pritiska njenu. Pokušala je da se odmakne, ali mali prostor kočije to nije dozvoljavao, naročito sa njenim bratom ispruženim nasuprot njih. „Uveravam Vas gospodine Lavoie da mogu sama da se nosim sa svojim bratom. Nema potrebe da nas pratite.“ Osetila je, pre nego što je videla, kako Lavoie savija svoju desnu ruku. „Mmmm.“ „Ne želim da Vas ometam u Vašem poslu.“ Ignorisao ju je. Pokušala je još jednom. „Gospodine Lavoie molim Vas, nije potrebno da Vi –“ „Verovatno nije. Ali ja ću Vas pratiti u svakom slučaju.“ U narednoj sekundi, šarka je zaškripala i propustila dobrodošao svež, prohladan, noćni vazduh u kočiju. „Bolje.“ Lavoie je duboko udahnuo. „Ako želim da budem ošamućen, radije bih da to bude od viskija, nego od isparenja Vašeg brata.“ Ispružio je noge u čizmama


koliko god je mogao u skučenom prostoru i gurnuo Geraldovu blatnjavu čizmu svojom. Njen brat je tiho frknuo, ali se nije pomerio. „Koliko je dugo već ovakav?“ „Kakav?“ Upitala je Angelique. Znala je tačno šta je mislio, ali nije želela da priča o tome. Naročito ne sa Alexanderom Lavoieom. Pored nje, Lavoie se pomerio i Angelique je osetila da je posmatra. „Moja gospo,“ Bilo je i nežno i prekorno, a Angeliqueini zubi su se stisnuli. Njegovo sažaljenje bilo je daleko gore od njegove osornosti. „Moj brat jednostavno ne zna svoje granice,“ prisilila je sebe da odgovori. Čula je Lavoieov kikot, ali bilo je to na silu. „Vi ga branite.“ Nije bilo nikakve modulacije u njegovoj izjavi, tako da Angelique nije znala da li je to bila optužba ili divljenje. „On je moj brat,“ pokušala je da svoj glas održi mirnim. „Ne možete ih napustiti. Čak i kada donose nerazumne odluke. Ali pretpostavljam da Vi to ne možete razumeti, zar ne?“ Osetila kako se ukočio pre nego što mu se telo ponovo opustilo. „Mogli biste se iznenaditi.“ Angelique je sumnjala u to. „On je još mlad.“ „Ipak, ima ljudi njegovih godina, koji su –“ Lavoie je zastao. „Neće doživeti starost, ako se bude opijao do besvesti,“ bilo je sve što je promrmljao. „Hvala Vam, doktore. Nisam bila svesna toga,“ Angeliqie je odgovorila i pogledala kroz prozor. „Za šta je novac?“ Naglo je upitao Lavoie. „Novac koji ste osvojili večeras u mom klubu. I prethodnih večeri.“ „Zašto je to važno?“ Angelique se nije okrenula. „Nije važno. Sve dok ga Vaš brat ne uliva u svoje grlo.“ Angelique se okrenula prema Lavoieu i gledala ga ćuteći neko vreme. „Mislite da bih mu dala novac da ovo radi?“ nekako je uspela da progovori. „Mislite li da išta od ovoga smatram smešnim? Išta manje od strašnog?“ Posmatrao je. „Ne.“ „Zašto ste onda i pretpostavili tako nešto?“ Bila je besna. „Nisam ništa pretpostavio. Pokušavam da razumem. Ako imate nekih poteškoća, moja gospo, dozvolite mi da Vam pomognem.“ Eto ga, ponudio joj je svoju pomoć ponovo. U jednom užasavajućem trenutku, Angelique se umalo prepustila porivu da ovom strancu ispriča sve. Da mu ispriča o advokatima koji su došli u njihov dom ozbiljnih lica, sa strašnim upozorenjima i nerazumnim objašnjenjima o tome šta je njihov otac radio kada je potajno počeo da prodaje Hutton imovinu, komad po komad, pre pet godina. Ili gde može biti


novac od tog prodatog bogatstva i o njenoj nesposobnosti da otkrije i najmanji trag. Mogla je da mu ispriča o bratovljevoj nevoljnosti da pomogne, ili barem brine, sve dok je njegova sledeća pinta plaćena i njegova sledeća kurva bila voljna. Ali nije mogla. Niko nije znao. I ostaće tako. Mala sreća u svoj ovoj velikoj nesreći bila je ta da Gerald dokle god je nesmotreno i neodgovorno trošio ono malo novca koji je mogao da skupi, nije mogao da izgubi porodično bogatstvo. Jer je ono već bilo izgubljeno. I ma koliko je Alexander Lavoie bio iskren u svojoj ponudi da pomogne, nijedan vlasnik kockarskog pakla nije bio u stanju da joj pomogne. Lavoie nije mogao da joj kaže gde je nestalo porodično bogatstvo. Nije mogao da joj kaže kako da ga vrati. Nije mogao da pretvori njenog brata u nešto što nije. Angelique je još uvek mogla da oseti njegove oči na sebi u zamračenoj unutrašnjosti kočije, dok se svetlost uličnih lampi povremeno probijala kroz mrak. „Ne možete mi pomoći,“ rekla mu je. „Mmmm.“ Nije bila sigurna da li se slaže ili raspravlja. Preko puta njih, njen brat se trgnuo i glasnije zahrkao vrativši se svojoj uspavanosti. Lavoie je pročistio grlo. „Možda bih onda mogao da pomognem Vašem bratu u nekim situacijama u budućnosti. Nešto kao... odvesti ga kući uveče kada to bude bilo potrebno. Da li bi to bilo u redu, moja gospo?“ „Zašto biste to uradili za njega?“ Lavoie je prekrstio noge. „Ne bih to uradio za njega. Uradio bih to za Vas.“ Angelique je osetila kako joj se u grudima širi neobična toplina. „Čak iako odbijete moju poslovnu ponudu, moje poštovanje prema Vama neće biti ništa manje. Voleo bih da mislim da mogu da ostanem Vaš prijatelj.“ Raširio je prste jedne ruke preko kolena. Toplina iz grudi počela je da se širi celim telom. „Recite mi šta znate o prijateljima njegovog gospodstva. Burleighu i Seatonu.“ Toplina se raspršila, a njen stomak se okrenuo, kao i svaki put kada bi se spomenulo ime Georgea Fitzherberta, vikonta Seatona. Isto se desilo i kada je shvatila da stoji na ulici iza njenog brata. A onda je George nestao, a njen brat je pokušao da napadne mogućeg plaćenog ubicu, i time je skrenuo njenu pažnju i potpuno je zaboravila na Georgea. I sada joj je taj isti plaćeni ubica postavljao pitanja na koja nije želela da odgovori. Radije bi pričala o bratovljevim opijanjima. Bože, radije bi pričala o ruci barona Daventona na njenoj dojci.


„Moja gospo?“ obrati joj se Lavoie. „Burleigh i Seaton?“ „Ne znam ih,“ promrmljala je. Što u stvari i nije bila laž. Njen otac i stari baron Burleigh su bili veoma bliski prijatelji, a produkt toga bilo je prijateljstvo njihovih sinova, iako je Vincent bio nekoliko godina stariji od Geralda. A, što se tiče Seatona, mislila je da ga poznaje bolje od ikoga. Dok nije otkrila da ga ne poznaje uopšte. „Ponovo lažete, moja gospo.“ Angelique se ispravila kada je obuzeo bes. Ma dođavola sva aristokratska arogancija. Okrenula se prema Lavoieu, pokušavajući da vidi izraz njegovog lica koje je bilo u senci. „Da, lažem.“ Izrekla je grubo. „Zašto?“ Činilo se da nije bio zabrinut zbog njene grubosti. „Zato što Vas se to prokleto ne tiče.“ Gotovo da je mogla da čuje uzvik zgražanja svoje majke zbog upotrebe takve reči. Ali prokletstvo, osećala se dobro. Trebala bi češće da koristi reč prokleto. Prokletstvo. Lavoie ju je posmatrao još nekoliko trenutaka, pre nego što se smestio u ćošak kočije i zagledao u nju. Tišina se spustila na mračnu unutrašnjost kočije. „To je to?“ Upitala je Angelique ne mogavši da izdrži. „Molim?“ „Nećete me dalje ispitivati?“ Podsmehnuo se. „Ne, moja gospo. Neću Vas dalje ispitivati.“ „Podsmevate mi se.“ „Pomalo.“ „Zašto?“ Prasnula je, osećajući se pomalo glupo. „Ispitivanja su nešto što radite samo petkom?“ Lavoie se nasmejao, a bogat zvuk njegovog smeha zaplesao je njenom kožom. „Nedeljom, ako već morate da znate. Ali ako bih Vas dalje ispitivao, to ne bi bilo u kočiji u pokretu.“ „Šta, odveli biste me u svoju tamnicu, koju, sigurna sam imate ispod kluba?“ reče Angleque glasom punim sarkazma. „Vezali biste mi ruke i noge preko postolja i rastezali dok ne dobijete ono što želite.“ „To nije baš ono što sam mislio,“ smeh je nestao, a zamenilo ga je nešto drugo. „I ne bih Vas vezao kako bih dobio ono što ja želim. Osim, naravno, ako Vi ne biste na tome insistirali. Onda bih uradio bilo šta.“ Odjednom nije bilo dovoljno vazduha u kočiji. Trebala bi biti užasnuta. Skandalizovana. Umesto toga, osetila je vrućinu, puls joj je udarao u ušima. I taj isti puls kao da je odjekivao negde duboko u njenom stomaku, šaljući čudna


strujanja kroz celo njeno telo. Grudi su joj postale teške i zategnute, a na raskršću svojih nogu osetila je udar nemira. Kočija se zatresla, nagnuvši Angelique ka Lavoieu. Ona instiktivno pruži ruku kako bi se zadržala, da bi je našla na jednoj od njegovih butina, tvrdim mišićima ispod tkanine njegovih pantalona. Čula je kako je usisao vazduh. Kočija se smirila. Povukla je ruku, zakopala je u suknju i pokušala da diše normalno. „Izvinjavam se,“ promucala je, pitajući se zbog čega se uopšte i izvinjava. Ali nije mogla da dodirne ovog čoveka i da se nada da će zadržati bilo kakvu kontrolu nad sobom. Njegov dodir dovodio ju je do gubitka usredsređenosti. Gubitka koncentracije. Gubitka pravca svemu, što nije bio on. „Nije potrebno nikakvo izvinjenje, moja gospo,“ odgovorio je. „Ja sam taj koji se treba izviniti, ako sam Vas svojim komentarima opet uznemirio.“ Osim, naravno, ako Vi na tome ne insistirate. Onda bih uradio bilo šta. Angeloque je zadržala dah, čak i dok je bedra držala stisnutim, kroz njeno telo je i dalje strujalo nešto što je ličilo na uzbuđenje. Dragi Bože, šta joj je? Ove reči su i bile za očekivati od čoveka koji poseduje kockarnicu. Mesto gde su bogate žene kojima je bilo dosadno dolazile da se zabave. Čovek kao što je Lavoie imao je sigurno na stotine ljubavnica, i bez svake sumnje bio uspešan u krevetu kao i u poslu. Njegove reči su trebale da je šokiraju, i znala je da ih je zaslužila. Ponašala se kao oštrokondža, a nije imala pravo da to čini, ne kada joj je ovaj čovek, u stvari, pomagao. „Gospodine Lavoie, ja –“ Odozgor se začuo udarac, a onda se začuo Matthewsov prigušen glas, koji ju je spasio od završavanja rečenice. „Skoro smo stigli,“ rekao je vozač. „Da li želite da stanem ispred kuće? Ili da vozim iza do štale?“ „Mislim da ćemo pomoći njegovom gospodstvu do ulaznih vrata, Matthews. Plašim se da bi bilo šta drugo izazvalo pitanja, ako budemo viđeni.“ Odgovorio je Lavoie hladno. Nagli povratak u stvarnost, bio je dovoljan da otkloni ludilo koje ju je obuzelo. Kočija je naglo skrenula, konji su usporili svoj hod i u trenutku kočija se zaustavila. Lavoie je otvorio vrata i izašao iz kočije, pružajući ruku prema Angeliquei. Pokupivši svoju torbicu i suknju, Angelique mu je dozvolila da joj pomogne da siđe. „Hoće li neko iz kuće izaći da pomogne?“ Lavoie ju je upitao, gledajući u mračnu rezidenciju.


„Ne.“ Jedina sluškinja koja je ostala, bila je umorna i stara Tildy, a buditi je u ove sate bilo bi beskorisno, a isto tako i okrutno. Domaćica je jedva mogla da nosi pola kante ulja uz stepenice, a kamoli pijanog markiza. Mathews se pojavio sa strane kočije. „Želite li njegovo gospodstvo u kući, moja gospo.“ Angelique je zaklimala glavom, odjednom iscrpljena. Samo je želela da ode na sprat, oslobodi se ove teške haljine i ostatka odeće i uvuče u krevet ispod gomile pokrivača. „Ostavite ga u holu. Na podu. Neće moći da padne ili… uprlja nešto. Ja ću mu doneti pokrivač.“ Matthews je slegnuo ramenima i ušao u kočiju. Lavoie i njegov vozač su uspeli da izvuku Geralda i popnu ga uz stepenice. Angeliqe im je otvorila vrata, prošla kroz poznati, zamračeni hol, i upalila sveću. Bila je to jeftina, voštana sveća, koja je cvrčala i prskala ne dajući mnogo svetla. U ovom momentu to je bila prednost, jer je slabo osvetljenje prikrivalo činjenicu da je hol bio skoro potpuno bez nameštaja. Spustila je sveću na mali, dekorativni sto koji je ostao i posmatrala kako su Lavoie i Matthews pažljivo spustili Geralda na pod. „Sigurni ste da ga ne želite na spratu?“ upitao je Mathews, gledajući u hrpu, koja je bila njen brat. „Sigurna sam, hvala.“ Nije želela da iko vidi ostatak kuće. Hol je izgledao dovoljno loše – iz ostatka kuće je odavno bilo prodato sve za šta se mogla postići bilo kakva cena. Vozač je slegnuo ramenima. „Vrlo dobro. Biću napolju kad me budete trebali, gospodine Lavoie.“ Matthews je otišao u pravcu kočije, ostavljajući Angelique samu sa Lavoieom. Posmatrala ga je oprezno, nesigurna šta reći mogućem plaćenom ubici koji ju je dopratio iz kockarnice, ponudio joj posao, a sada stajao preko puta nje u sred mračnog hola. „Gospodine Lavoie –“ „Ne sviđa mi se što ste potpuno sami u ovoj kući,“ rekao je Lavoie iznenada, zapanjivši je. „Nisam sama,“ uzvratila mu je Angelique. „Imam… poslugu.“ Dobro, jednog, ali ima. „A i Gerald je tu, naravno.“ „Naravno,“ usna mu se izvila kada je pogledao u njenog obeznanjenog brata pored njegovih nogu. „Ako niste primetili, Vaš brat tek treba da se povrati. I još nisam video ni jednog slugu.“ Od novog talasa iscrpljenosti gotovo da se zaljuljala. „Biće on dobro. Ja ću biti dobro. Sve će biti dobro, gospodine Lavoie.“


„Mmmmm.“ Počela je da mrzi taj zvuk koji je izlazio iz dubine njegovog grla. „Zahvaljujem Vam na svemu što ste učinili za mene večeras, gospodine Lavoie. Zaista, veoma sam Vam zahvalna. Ali, ne trebam više Vašu pomoć. Mogu se pobrinuti –“ „Ne biste trebali,“ na slaboj svetlosti sveće, njegove oči su bile boje starog zlata. Prišao joj je korak bliže. „Ne biste trebali…“ odlutao je u mislima. „Šta?“ Reč joj je zastala u grlu. Stajao je tako blizu nje, da je mogla da oseti toplinu njegovog tela, miris duvana i viskija i nečeg mračnijeg. „Da budete sami.“ Uhvatio je njenu ruku, podigao je i poljubio unutrašnjost njenog zgloba. Usta su joj se osušila, a osećaj čežnje ponovo je prošao kroz nju, zapalivši vatru u njenoj utrobi. „Volim da budem sama,“ rekla je, shvativši da njen glas drhti isto kao i njeno telo. Polako je podigao glavu. „Lažljivice,“ prošaputao je nežno. Ruka joj je ležala na njegovom dlanu. Mogla ju je povući kad god je htela. Umesto toga, ostavila ju je gde je i bila. Zato što je Alexander Lavoie bio u pravu. Privukao je sebi, spustivši njihove ruke dole, svoje prste isprepleo je sa njenim. Slobodnom rukom dotakao joj je ivicu vilice i polako spustio do krivine vrata. Jednim brzim pokretom skinuo joj je kaput sa ramena. Zadrhtala je, a onda još jednom kada je su se njegovi prsti savili oko potiljka, iako je osećala sve osim hladnoće. Veoma polako, spustio je glavu, a njegove usne bile su za centimetar udaljene od njenih. Mogla je da oseti njegov dah na svom obrazu. Zamrznula se u mestu, plašeći se da se pomeri. Plašeći se da se ne pomeri. Poljubiće je. Ovde. Sada. I neka joj Bog pomogne, želela je to. Želela je da joj uradi mnogo više. Tada se pomerio, savivši glavu u stranu, dotakao je svojim usnama njen obraz. Bio je to jedan neverovatno kratak, nežan kontakt, koji ju je naterao da zatvori oči. A onda se udaljio, svež noćni vazduh ispunjavao je prostor između njih, hladeći njeno vrelo telo. Otvorila je oči i jedva uspela da priguši osećaj razočaranja koje je raslo u njoj. Lavoie je oslobodio njenu ruku i u sledećoj sekundi, Angelique je osetila toplinu njegovog kaputa koji je ponovo spustio na njena ramena. U ovom trenutku ne bi mogla da sastavi smislenu rečenicu i ako bi joj život od toga zavisio. Zakoračio je unazad, a senke na licu su mu se produbljivale kako se udaljavao od slabe svetlosti sveće. „Na žalost ne mogu da se zadržim onoliko koliko bih želeo.


Ali, molim Vas recite mi da ćete razmisliti o mojoj ponudi?“ Njegov ton je bio prikladniji za razgovor o vremenu nego o onome što se upravo dogodilo. I šta se upravo dogodilo? Ništa, rekla je sebi. Ništa se nije dogodilo. Ali to ništa, ostavilo ju je potpuno dezorijentisanu, njeno telo u plamenu, a njen um raspršen. Ništa ju je ostavilo u žestokoj borbi protiv konfliktnih emocija keje su se sukobljavale u njoj – užas, uzbuđenje, gubitak, čuđenje. Nije znala koje prvo da prihvati. Ili poslednje. Ili sve. „Moja gospo?“ Šta ju je pitao? Da razmisli o njegovoj ponudi? Kojoj ponudi? Njen požudom zbrkan um probijao se kroz izmaglicu i konačno se dovoljno razbistrio da je mogla da shvati da je mislio na svoju raniju poslovnu ponudu. Njegovo pitanje ju je meteorskom brzinom vratilo u stvarnost. Dok je zamišljala kako je Alexsander Lavoie ljubi, potpuno je zaboravila na brata koji je hrkao na dva koraka od nje. Zaboravila je da joj se porodica klatila na ivici propasti. Zaboravila je svoje odgovornosti. Zaboravila je sve. Uzbuđenje i čuđenje su nestali, ne ostavljajući joj ništa osim krivice i tuge. Ona nije bila žena koja se vratila sa bala u svoj dvorac u oblacima sa svojim princem i pravom ljubavi. Bila je žena koja se vratila iz kockarnice u praznu kuću sa mogućim plaćenim ubicom i bezosećajnim, rasipnim bratom. Rukom je pritisnula usne, koje su još uvek treperile u uzaludnom iščekivanju, a žaljenje je došlo brzo i palo teško. Nije mogla da radi za Alexandera Lavoiea. Ikada. Ne samo zbog toga što je kompletna njena jadna stvarnost, ove večeri bila izložena ispred njega, tako da je može proučavati i procenjivati u svoje slobodno vreme, već i zbog toga što se ona izložila. Pokazala je ranjivost za koju se toliko trudila da ostane zakopana pod slojevima dužnosti i otuđenosti. Njena želja da je poljubi bila je toliko jaka, da ju je potresla. Nije posumnjala ni jedne sekunde, da on toga nije bio svestan. „Žao mi je, ali ne mogu raditi za Vas,“ rekla je, gledajući u svoja stopala. „Ah,“ ćutao je jedan trenutak. „Ponovo sam učinio da se osećate neugodno.“ „Molim?“ „Ne mešam posao i zadovoljstvo. To samo komplikuje odnos, izvinite zbog igre reči,“ zastao je. „Molim Vas, budite sigurni da biste mi učinili čast ukoliko biste prihvatili moju ponudu. Naš odnos bi ostao čisto profesionalan u svakom trenutku.“ Angelique je trepnula, trudeći se da sastavi smislenu rečenicu. „To nije ono… to znači –“


„Dođite sutra u klub. I donesite mi svoj odgovor tada. Imate dovoljno vremena da razmislite.“ Nije joj dao vremena da odgovori, već se samo okrenuo na svojim petama i krenuo prema vratima. Zaustavio se na vratima. „Nadam se da ćete pristati, gospođice Angelique. Mislim da bismo Vi i ja bili veoma dobri zajedno.“


Četvrto poglavlje Kancelarije

Chegarre & Associates, nalazile su se u haotičnom Covent Squareu, na korak od Drury pozorišta i u nezgrapnoj senci St.Paul crkve. Stara gradska kuća, nekad je bila ugledna kao i sam trg. Ali sada, neuredne pijace i bučne radnje privlačile su drugačiju vrstu ljudi nego što je to bilo vek ranije. Zabavljača svih vrsta, kako umetničkih tako i intimnih, bilo je ovde na pretek. Covent Square nije nikada spavao zbog ljudi koji su svoje usluge nudili i prodavali svakodnevno i onih koji su znali gde da nađu šta im treba i imali novčić da tu uslugu sebi priušte. Okruženje kompanije, s jedne strane prenatrpana zgrada, a sa druge bordel, kao i beskrajne gužve na ulici potpuno su odgovarale partnerima Chegarre & Associates, jer su ih činile manje primetnim. Alexander Lavoie je bio partner firme preko šest godina i verovao je da je malo toga ostalo što bi moglo da ga iznenadi. Iznude, otmice, nezakonita poslovanja, bekstva, neugodne smrti – bile su samo neke od stvari zbog kojih su im se obraćali ljudi u očaju koji su još očajnije želeli da sve od toga nestane. Mahniti ljudi koji su želeli da prikriju svoje užasne izbore, loše procene, grešnu pohlepu i potpuni idiotizam. A partneri Chegarre & Associates su bili izuzetno stručni u tome da učine da skandal nestane. Naravno, sve to uz veoma veliku nadoknadu. U tim kancelarijama Alex se našao sa prvim jutarnjim sunčevim zracima, zureći u viski koji je ležao na dnu čaše, besmisleno. Barem je on mislio da se njegovo trenutno stanje može tako nazvati, jer je sa tim imao malo iskustva. On je ipak više bio čovek od akcije. Prilagoditi, iskalkulisati, reagovati. Iako bi za njega bilo bolje, da je poslednji deo noći izbegao. Prilagoditi, iskalkulisati i onda držati ruke k sebi. Znao je da je dodirivanje Angelique Archer loša ideja. Ali ni to ga nije sprečilo da je zamalo poljubi. Što bi bila najlošija ideja ikada. Ona nije bila kurtizana koja je došla u njegov klub i ponudila nekoliko sati ili čak meseci uzajamnog zadovoljstva. Ona je bila dama. Najprimamljivija, najsenzualnija žena koju je ikada sreo u svom životu. A ona toga nije bila svesna. Namerno je bio grub u svojim komentarima, više nego jednom, i pitao se, gledajući unazad, da li je to podsvesno radio kako bi stvorio barijeru između njih. Podsetnik njoj da drži distancu. Podsetnik njima da dolaze iz različitih svetova.


Osim što njene reakcije na njegove vulgarne primedbe nisu bile onakve kakve je on očekivao. Ne bih Vas vezao da dobijem ono što želim. Osim, naravno ako Vi ne insistirate na tome. Čuo je kako je zaustavila dah, video je kako joj pogled postaje vruć. A to je bilo opasno. Prokletstvo, da njen smrdljivi, balavi brat nije ležao na podu pod njihovim nogama, on bi – „Svestan si toga da je ovo moja kancelarija, zar ne?“ Alex je podigao oči sa viskija, pazeći da ne ispusti težak dnevnik kojim je balansirao u drugoj ruci. „Dobro jutro i tebi, Vojvotkinjo.“ Ivory Moore mu je uputila blago optužujući pogled suženih očiju. „Ljudi obično kucaju, kada naiđu na zaključana vrata.“ „Došao sam rano. A ti nisi bila u svojoj kancelariji. Znao sam da nećeš zameriti.“ Ivory je zatvorila vrata za sobom, krećući se prošla je pored Alexa i prišla komodi na kojoj su stajali dekanteri sa pićem. Podigla je onaj sa viskijem i u otkucaju srca, natočila sebi jednu čašu. „Jesi li ubio nekoga?“ upita ona spustivši dekanter. „Zašto me to pitaš?“ „Piješ svoj doručak. To nikad nije dobar znak.“ „Kuvar nije imao spremnog lososa. I ne, nisam nikog ubio. Mada bih mogao o tome da razmislim.“ Ivory se okrenula uzimajući jedan lenj gutljaj. Jutarnje svetlo, koje se probijalo kroz prozor davalo je njenoj kestenjastoj kosi zlatan sjaj i učinilo da njeno lice blista. Ona klimnu prema dnevniku. „Koga tražiš?“ Dnevnik koji je Alex držao bio je jedan od stotinu i sadržavao je tajne, skandale i detaljne lične podatke najistaknutijih i najuticajnijih porodica u Engleskoj. Kolekciju dnevnika započeo je Ivoryn prvi suprug, veoma moćan i veoma pametan vojvoda od Knigtleya. Stari vojvoda imao je reputaciju majstora u nametanju, rešavanju nerešivih problema i posle njegove smrti, Ivory nije samo zadržala ove vredne informacije, već ih je i veoma vešto koristila u svojoj uspešnoj firmi Chegarre & Associates nastavljajući njegov rad. „Markiz od Huttona,“ odgovorio je Alex, vraćajući svoju pažnju na beleške ispred njega. „Pokojni markiz ili novi?“ upitala je Ivory nabravši nos. „Obojica, mislim.“ „Mogu li pitati, zašto?“ Alex je oklevao. Stvarno, zašto? „Imao sam sreću da upoznam lejdi Angelique Archer sinoć.“


Podigla je svoju obrvu. „Ah. Zloglasna Mramorna Dama.“ Ivory se namrštila. „Gde?“ „U mom klubu.“ „U tvom klubu?“ Ponovila je sa nevericom. „Da.“ Alex je prstom prešao preko datumima na marginama stranice dnevnika. „Piše da je njen otac prodao Wooliston imanje pre dve godine.“ Ivory se odgurnula od komode, a njena vunena suknja je lepršala dok se približavala stolu koji je stajao na sredini sobe. „Da. Što ne bi bilo interesantno ukoliko ne nastaviš da čitaš i vidiš da je pokojni markiz od Huttona prodao gotovo sva Hutton imanja.“ Zaustavila se pored njegovog ramena. „Zašto je Mramorna Dama bila u tvom klubu?“ „Igrala je blackjack,“ odgovorio je Alex, rastreseno. Prelazio je očima po beleškama o prodatim Hutton imanjima. „Gospode Bože. Mislio sam da su lordovi vezivali imanja za titule, sve kako se ovo ne bi desilo.“ Ivory je slegnula ramenima. „Ako su i bila vezana, sva su bila oslobođena u isto vreme. Jer sva su prilikom prodaje bila slobodna imanja.“ Alex odmahnu glavom. „Nije mnogo ostalo. Kako je pokojni markiz mogao sve ovo da proda, a da ne izazove govorkanja? Ovo bi sigurno izazvalo svakakve vrste špekulacija.“ „Najveći deo imanja bio je na samom severu duž Škotske granice, ili na zapadu duž granice sa Velsom. Bez velikih kuća ili dvoraca, uglavnom farme i pašnjaci. Isto tako, rudnici uglja. Ta zemlja je poslednja prodata, jer su ti rudnici znatno doprinosili Huttonovim prihodima. I sve je prodato različitim ljudima u različito vreme i u dužim vremenskim razmacima.“ „Ipak ti znaš o tome.“ „Moj suprug je kupio lanac rudnika, pre nego što smo se venčali. Spomenuo je da je Hutton tražio potpunu diskreciju u vezi transakcije. To mi je bilo interesantno, tako da sam odlučila da... istražim podrobnije i ono što sam otkrila nalazi se na tim stranicama. Nisam bila sigurna da će mi informacije biti od koristi, ali u tom trenutku činilo se čudnim.“ „Alderidge je kupio rudnik uglja? Šta, dosadilo mu je da bude gusar?“ Ivory je napravila grimasu. „Mislim da je reč koju tražiš kapetan. Moj suprug veruje u raznovrsnost kada je investiranje u pitanju.“ „Ah, da. Siguran sam da to uče u gusarskoj školi. Nikad ne zakopavaj svo svoje blago na jednom ostrvu.“


„Nisi došao da bi razgovarao o mom suprugu,“ rekla je nestrpljivo. „Došao si ovde radi informacija o Archerima. I možda da otkriješ zašto je Mramorna Dama dangubila za tvojim stolom za blackjack?“ „Ona nije dangubila.“ „Ali upravo si rekao –“ „Ona je dominirala mojim blackjack stolom. Voleo bih da je zaposlim.“ Alex je pregledao ostatak strane. „Pričaj mi o novom markizu. Sinu. Ovde nema gotovo ničega.“ „Zato što on i jeste ništa. Koliko sam ja razumela, njegova inteligencija je ispod prosečne, kao i njegova politička sposobnost i sve ostalo što se ne odnosi na kurve i piće. U stvari, rečeno mi je da je opijanje jedino u čemu je spretan.“ Spustila je svoju čašu na ivicu stola. Alex je savio usne od odvratnosti. „Ubuduće, možeš zadržati za sebe detalje Huttonove telesne kompetentnosti, Vojvotkinjo.“ „Pitao si. Čekaj, šta si mislio kada si rekao da je dominirala tvojim blackjack stolom? I zaposliti je da radi šta? Ili su to ona vrsta detalja koje bi zadržao za sebe?“ upitala je glumeći nevinost. Alex ju je pogledao mršteći se, iako ga je zbog ideje Angelique Archer polegnute preko zelene čoje njegovih kartaških stolova steglo u preponama. „Dama je olakšala Daventona i druge za stolom za pozamašnu svotu novca. Želim da je zaposlim kao delitelja.“ „Kao delitelja?“ „Tako moji klijenti ne bi igrali jedni protiv drugih već protiv kuće. Više novca će se zaraditi ako se zna šta se radi. A lejdi Angelique, veruj mi, zna odlično šta radi.“ Spustio je dnevnik na policu. „Reci mi zašto je pokojni markiz prodao imanja i rudnike?“ „Iskreno, nemam pojma.“ „Piše da je markiza umrla pre pet godina. Da li se sećaš od čega?“ „Od neke bolesti. A njenog muža ubio je drumski razbojnik –“ „U blizini Batha. Da, sećam se da sam čitao o tome.“ Ivory ga je gledala svojim pronicljivim očima. „Ima li još nešto što bi želeo da podeliš sa mnom, Alex? Nešto što si otkrio o Mramornoj Dami, a što je uzrok tvoje male posete meni? Osim toga , naravno, činjenice da je vešta u kartama?“ Ona je više od briljantne. I lepa. I sama. I ja je želim. Za daleko više od deljenja karti. Alex je zavrteo svoju čašu pre nego što je iskapio. Kada je pogledao u Ivory Moore, lice mu je bilo bezizražajno. „Ona nije ono što se pretvara da jeste.“ „To je prilično zagonetna izjava, čak i za tebe, Alex.“


„Rezidencija u kojoj ona i njen brat žive je prazna. Odzvanja onako kako odzvanjaju kuće bez nameštaja. Ničega nema na zidovima. Ničega na podovima. Nema slugu. Nema vatre u ognjištima.“ „Razumem.“ Ivory je prelazila prstom preko ivice svoje čaše. „I kada si tačno bio u njenoj kući?“ „Prošle noći.“ „Da li je ona znala da si tamo?“ Alex ju je zgroženo pogledao. „Nisam provalio u kuću.“ „Naravno da nisi. Te veštine čuvaš za moju kancelariju.“ Trznula je usnama. Alex se naslonio na sto i svoju čašu spustio pored Ivoryne. „Njen brat je previše popio. Bila joj je potrebna pomoć da ga odvede kući, a ja sam bio u poziciji da joj pomognem. Verujem da su Hutton kočije prodate sa sve umetničkim slikama i srebrninom. I rudnicima i pašnjacima.“ Zastao je. „Vidiš li kuda idem sa ovim Vojvotkinjo?“ „To sugeriše na to da sadašnji markiz i njegova porodica žive u donekle... oskudnim okolnostima, iako su uspeli da održe zadivljujuću fasadu.“ Alex je otišao do kraja ukrašene Chippendale police za knjige koja je stajala pored police sa dnevnicima. Naslonio je rame na policu i polako je pogurao u stranu, prikrivajući postojanje polica i njihovog sadržaja. „Fasada se mogla platiti srebrninom,“ rekao je zamišljeno. „Ali, ja želim da znam šta se desilo sa starim Hutton bogatstvom koje se sistematski i tajno gomilalo.“ „Zašto? Možda je markiz investirao u nešto drugo. Možda je osetio potrebu da svoje bogatstvo pokloni siromašnima. Ili crkvi. Znaš dobro kao što znam i ja da to šta plemići rade sa svojim novcem nije naša briga. Naravno, sve dok nas ne uposle da to postane naša briga.“ Ivory je bila u pravu. Šta je stari markiz od Huttona uradio sa svojim novcem i imanjem nije bila njegova stvar. I ako je mladi markiz želeo da propije ono što je ostalo, nije bila njegova stvar, takođe. Lejdi Angelique niti je tražila njegovu pomoć, niti mu se poverila. Tačnije, bila bi verovatno užasnuta kada bi znala, koliko on zna. Ali, on jednostavno nije mogao da je napusti. Naročito, pošto je poljubio. „Ja –“ Nije imao priliku da odgovori, jer se začulo žustro kucanje na vratima. Ne samo da mu nije zasmetalo, već mu je i laknulo zbog ometanja. Otišao je i otvorio vrata, a na njima je stajao dečak od otprilike devet godina, uredno obučen u livreju. „Dobro jutro, Roderick“, pozdravio ga je Alex. „Oh, dobro jutro, gospodine Alex. Nisam znao da ste tu,“ uzviknuo je dečak, širom otvorenih očiju.


Alex je širom otvorio vrata. „Video si me kako ulazim, Roderick. Bio si sakriven ispod stepeništa.“ Dečakovo lice se sneveseli. „Kako ste znali?“ progunđao je prolazeći pored Alexa. „Potrudio sam se da me ne vidite.“ „Istina. Ali tvoja iznenađena reakcija na moje prisustvo bila bi prikladnija ukoliko bi ti gorila otvorio vrata. Tvoja gluma bila je očajna. Mislio sam da radiš na njoj.“ „I radim. Vežbam sa gospođicom Elise.“ „Onda ti možda moja sestra nije naglasila da ako zaista želiš da ti ljudi veruju, manje je više. Previše naglašavanja uvek privlači pažnju.“ „Huh.“ Roderick prođe mršavom rukom kroz svoju tamnu kosu. „Treba li ti nešto Roderick?“ Upita ga Ivory, došavši do vrata. „Da.“ Dečak je ispravio svoja koščata ramena kao da se priprema da najavi kralja. „Braća Harris mole da ih primite, Vojvotkinjo.“ „Vidiš? Sada ti verujem,“ rekao je Alex. „To je bilo dobro, Roderick.“ Dečak se namršti. „Ne izmišljam.“ „Banda lopova želi audijenciju kod Vojvotkinje u –“ Posegnuo je za svojim džepnim satom, ali mu je džep bio prazan. Ispružio je ruku. „Moj sat, Roderick.“ Dečak mu se drsko osmehnuo, ali je iz svog džepa izvadio sat i vratio ga Alexu. „Trebao bi Vam lanac za njega. Ovako i nije neki izazov, gospodine Alex.“ „Imaću na umu. I kada tvoje glumačke sposobnosti dostignu tvoje džeparoške, zaposliću te. U međuvremenu -“ Alex je pogledao u sat - „nije li pola osam ujutro rano za sastanak sa lopovima?“ „Oni nisu više lopovi,“ izjavio je Roderick. „Oni su gospoda otkako su se obogatili i penzionisali.“ „Je li tako? To sve objašnjava.“ Okrenuo se prema Ivory. „Da li si ih očekivala?“ „Ne.“ Slegnula je ramenima. „Ali biće mi drago da ih vidim. Molim te Roddy, uvedi ih.“ „Vrlo dobro.“ Dečak se razvedri i nestade. „Da li vraćaju nešto što su ukrali?“ upita je Alex suvo. „Ne.“ Ivory se namršti. „Zašto?“ „Zvučala si veoma zadovoljna njihovim dolaskom.“ „Drago mi je da su ovde. Njihovo penzionisanje ostavilo je rupu i priznajem, nisam bila u mogućnosti da je adekvatno popunim. Nema mnogo ljudi, koliko sam mislila, čije se umeće sa oružjem podudara sa poznavanjem londonskih ulica.“ Zvuk koraka koji su se približavali vratima, učinili su da se oboje okrenu. Bila su to tri brata, različite visine, ali su svi imali tamnu kosu, iste tamne oči, ali isti grub izgled koji su duge godine vojskovanja uklesale u njihovo lice. Poslednji put kada


ih je Alex video, njihova garderoba se uklapala sa radničkim masama na londonskim dokovima, ali ovoga jutra izgledali su kao... gospoda. Bili su dobro obučeni, preciznije, njihova sređena kosa bila je mnogo kraća nego što se Alex sećao i čistih obrijanih lica. Izgledali su kao hiljade drugih ljudi koji su šetali londonskim ulicama. Alex je mogao da prođe pored njih, ne prepoznavši ih. Najviši od njih, skinuo je šešir i trapavo se naklonio Ivory. „Jutro, Vojvotkinjo,“ rekao je skoro stidljivo, očito glasnogovornik tria. „Dobro jutro, gospodo Harris,“ Ivory se osmehnula, pozdravivši svu trojicu. „Sećate se mog kolege, gospodina Lavoiea?“ Tri para očiju pogledaše u njegovom pravcu, uz neku vrstu mumlajućeg pozdrava. „Moram reći da sam iznenađena. Šta mogu učiniti za vas?“ Svoju pažnju su ponovo usmerili na Ivory, a najviši istupi napred. „Ah, da.“ Njegove oči lutale su sobom. „Pitali smo se, ako...“ Zastao je. „Nije da nemamo poštovanja, razumete,“ pokušao je ponovo. „Naročito pošto ste bili tako dobri prema nama i sve to, na našem poslednjem poslu.“ „Vaša isplata je bila zarađena,“ prokomentarisala je Ivory. „Samo smo...“ Pored njega, najniži od braće nervozno je zagunđao. „Moj brat želi da zna da li biste možda imali neki posao za nas. Volimo što jedemo redovno i nosimo toplu odeću, ali istinu govoreći, nama je dosadno.“ Visokom Harrisu je očigledno laknulo zbog bratovljeve otvorenosti. „Ah, razumem.“ „Ne moramo da krademo,“ rekao je Visoki Harris. „Ali možda nešto da Vam se preuzme. Povrati. Sa problematičnog mesta?“ „Moram priznati, da se radujem što su Vaše usluge ponovo dostupne,“ rekla je Ivory. „Ali na žalost, nemam ništa što treba biti... preuzeto za mene u ovom trenutku.“ Tri lica su se sneveselila na isti način kao i Roddyjevo. „Pa, javićete nam ako se nešto promeni?“ upitao je Visoki Harris. „Naravno.“ Braća su se okrenula kako bi otišli. „Znam da ste dobri u preuzimanju. A kakvi ste u praćenju?“ Alexovo pitanje ih je zaustavilo. Ignorisao je Ivoryn upitan pogled koji mu je uputila. „Najbolji,“ odgovorio je Visoki Harris. „Želite li da tip zna za to ili ne?“ „Ne zanima me zastrašivanje. Još uvek,“ odgovorio je Alex nastavljajući da ignoriše Ivoryne podignute obrve. „Želim da pratite dve osobe. Diskretno. Veoma


diskretno. Pravite beleške gde idu. S kim razgovaraju. Šta rade. Ukoliko troše novac, na šta su ga potrošili. Bilo šta interesantno što budete videli. Podnećete mi izveštaj sutra uveče, ranije, pre nego što se klub otvori.“ Ideja je bila impulsivna, ali što je više o njoj razmišljao, više mu se dopadala. „Razumeli smo, gospodine Lavoie.“ Iza, Visokog Harrisa, Ivory je prekrstila ruke. „Molim Vas sačekajte me napolju. Uskoro ću Vam se pridružiti kako bih Vam dao više detalja i platio Vam za Vaš trud,“ rekao je Alex brzo. „Treba mi samo trenutak nasamo sa Vojvotkinjom.“ „Naravno.“ Braća Harris su se cerekala u glas dok su odlazili. „E, pa pojavili su se u pravom trenutku,“ rekao je Alex kada su se za njima vrata zatvorila. „Angažovaćeš ih da prate Mramnornu Damu?“ rekla je Ivory sa nevericom u glasu. Alex se namrštio. „Da, pratiće lejdi Angelique. Ono što je još bitnije, pratiće njenog rasipnog brata.“ „Zašto?“ Alex je pročistio grlo. „Kao što sam rekao, želim da zaposlim lejdi Angeliqueu. I zbog toga, moram da znam sve o njoj i njenoj užoj porodici. Prezirem kosture koji iskaču iz ormara i prave nered po mojim podovima.“ Tako, ovo je zvučalo dovoljno hladno i profesionalno. „Dalje, ja ovo smatram uslugom, Vojvotkinjo, jer na ovaj način možda otkriješ još nešto o porodici Archer, a što se ne nalazi u tim tvojim dnevnicima.“ Ivory je spustila svoje ruke i pogledala ga. „Vrlo dobro. Videću sta mogu da saznam.“ „Hvala.“ Ako je neko mogao da izvuče informaciju iz kamena što se londonskog društva tiče, bila je to Ivory Moore. Krenuo je prema vratima. „Gde ideš?“ Upitala je Ivory, ponovo prekrštajući ruke na grudima. „Imam nekoliko poslova da završim. A onda kući.“ Alex je malo začkiljio na jutarnje svetlo koje je ulazilo u sobu. „Odavno je prošlo moje vreme za spavanje.“

Bilo je to kasno jutarnje svetlo koje se probijalo kroz prozore, što je probudilo Angelique. Nije dobro navukla teške zavese, kada se konačno domogla kreveta


nešto pre zore, srušivši se u njega iscrpljena. Iako je bila toliko umorna, dugo nije mogla da zaspi. I posle svega što se prethodne noći dogodilo, reči Alexandera Lavoiea su odzvanjale u njenoj glavi, kao što su odzvanjale i njenim telom. Verujem da ćemo nas dvoje biti veoma dobri zajedno. Želela je da iskusi koliko dobri, pa makar i na trenutak. Jer, Angelique je počela da sumnja da je njeno iskustvo u intimnim zadovoljstvima bilo užasno... neadekvatno. Prošla noć je bila debakl, ali u nekoliko ukradenih trenutaka Alexander Lavoie je učinio da se oseća željenom. Obožavanom. I sama pomisao na dodir Alexandera Lavoiea na njene usne i njenu kožu i njegove usne tako blizu njenih izazvala je ponovno migoljenje, nemir, pulsirajući bol koji je bubnjao u samom njenom jezgru. Rukom je prešla preko grudi, stomaka i tog jako osetljivog mesta ispod tanke tkanine njene košulje. Zatvorila je oči i izvila kukove. Kako bi bilo imati njegove usne na njenim? Kakav bi bio osećaj njegovih ruku na svim ovim mestima koje je sad dodirivala? Njegova toplina na njenom golom telu, njegovi prsti koji se spuštaju sve niže i niže – njene oči su se širom otvorile i povukla je ruku sa mesta na koje je zalutala. Šta ona to radi? Ležala je na leđima obavijena gomilom zgužvanih čaršava i zagledala se u plafon, osećajući da joj obrazi gore i gledala prašinu na sunčevim zracima. U kući je bilo tiho kao u grobu i sada je bila srećna zbog toga. Ovo je bio razlog zašto nije mogla da radi za Alexandera Lavoiea. Bila je poprilično sigurna da bi mogla da pređe preko činjenice da dama radi u kockarnici, deli za blackjack stolom i olakšava gospodu malih bogatstava. Mogla bi da se pomiri sa mogućnošću da bude prepoznata. Mogla je da prihvati i činjenicu da više nije dama, već zaposlenik, ništa drugačiji od bilo koje Drury Lane glumice. Mogla je da pređe preko svega toga. Ali nije mogla da pređe preko Alexandera Lavoiea. Nije čak bila sigurna i da li će ikada više moći da se kocka u njegovom klubu u potpunosti fokusirana i skoncentrisana. On je bio gospodin, a i nešto mnogo opasnije. I shvatila je da joj se dopadaju oba dela njega i previše. Sela je, pokušavajući da iz glave izbije sebične želje. Imala je toliko toga da uradi danas. Prvo je bilo da dogovori plaćanje školarine za blizance. Harrow nije bila krčma u kojoj bi vlasnik mogao da bude stavljen na čekanje za još neko vreme uz ozaren osmeh i velika obećanja. Direktori su joj iskazali svoje nezadovoljstvo njenim kašnjenjem plaćanja, iako je imala uspeha da ih primiri dugom listom izgovora zbog spore tranzicije sredstava sa njenog pokojnog oca na sadašnjeg markiza od Huttona. Time je samo kupila malo vremena. I zato je bilo najbolje da prvo reši plaćanje školarine za dečake.


Ono što ostane biće dovoljno da namiri troškove domaćinstva. Ugalj je trebalo platiti. Ostave su trebale biti dopunjene. I Angelique je trebala da obavi dug i ozbiljan razgovor sa Geraldom o njegovom ponašanju prošle noći. Nije bila sigurna da će to mnogo pomoći, ali je morala da pokuša. Zato što je moralo da prestane. Angelique je spustila noge, sela na rub kreveta i pogledala prema prozoru. Gospode Bože, mora da je podne. Izgleda da je spavala snom mrtvih, kada je konačno uspela da zaspi. Pored prozora, njena zlatna haljina ležala je na podu u gomili. Angelique se namršti. Nije je ostavila na podu. Ostavila je prebačenu na stolici ispod prozora, sakrivši torbicu ispod nje – Ne, ne, ne, ne. Angelique je skočila sa kreveta, i posrćući poletela do mesta gde je haljina ležala. Podigla je sa poda, znajući već da je kasno. Protresla je pre nego što ju je bacila na krevet, padajući na kolena i ruke pored stolice. Ali džabe. Njena torbica je nestala. Novac je nestao. Na trenutak je pomislila da će povratiti. Duboko je udahnula, boreći se protiv mučnine. A već sledećeg trenutka obuzeo ju je bes, nikad jači stvarajući crne, plešuće tačke na rubovima njenih očiju. Bez razmišljanja, podigla se na noge, gurnula na vrata i poletela niz hodnik. Otvorivši vrata Geraldove sobe, pronašla je na podu njegovu sinošnju odeću bačenu na gomilu, peškir bačen na krevet i polu pun umivaonik sapunjavom vodom, a njegov pribor za brijanje razbacan na površini pored umivaonika. Ali njenom bratu nije bilo ni traga. Hol je bio prazan, samo je pokrivač kojim je prošle noći pokrila Geralda ležao na malom stočiću na sredini hola. Vrata su zaškripala i Angelique se okrenula, ugledavši Tildy kako stoji iza nje sa malim krčagom vode u kvrgavim prstima. Žena je zaskvičala od iznenađenja kada je ugledala Angelique pogledavši gore. „Gde je Gerald?“ upita je Angelique promuklo. „Ja-ja ne znam.“ Žena je treptala ubrzano. „Njegovo gospodstvo je otišlo, moja gospo.“ „Otišao? Kada?“ „Biće pre sat vremena.“ Krčag je drhtao u Tidynim rukama. Angelique je udahnula duboko u pokušaju da se smiri. „Da li je rekao gde ide?“ Možda bi mogla da ga pronađe. Da ga presretne pre nego što uradi nešto glupo, kao što je trošenje novca koji bi njegovu mlađu braću zadržalo u školi. „R-rekao je da ide da nađe nov kaput. Nešto o tome kako mu je poslednji upropašten? A onda u klub?“ Izbledele plave oči, gledale su kroz sedu kosu sa strahom. „Ovako dobro raspoložen nije bio već dugo vremena.“ Domaćica je dodala.


Oh Bože. Gerald je uzeo novac iz njene sobe, dok je ona spavala. Želela je da izgrdi Tildy jer je nije probudila, jer je dozvolila Geraldu da napusti kuću. Ali ništa od toga nije bila Tildyna krivica. Sirota žena nije mogla znati za novac i nije mogla zaustaviti Geralda od odlaska, čak i da je htela. Bila je njena i samo njena krivica. Trebala je bolje da sakrije torbicu sa novcem. Trebala je da je stavi pod madrac, ili ispod jastuka. Trebala je da otputuje direktno u Harrow iz kluba i spusti prokleti novac u direktorove ruke direktno. Obavila je ruke oko struka. Kako je Gerald uopšte znao da ga ima? A ni sav novac nije bio njen. Ta misao zaledila joj je krv u žilama. Nešto od tog novca bio je Lavoieov – predujam, koji je planirala da mu vrati kada odbije njegovu ponudu za zaposlenje. Teško je progutala, a znoj je počeo da je probija. „Da li znaš u kom pravcu je otišao?“ Angelique je upitala domaćicu koja je još uvek sleđena stajala ispred nje. „Ne, moja gospo. Da li je sve u redu, moja gospo?“ „Ne,“ odgovorila je Angelique. „Ništa nije u redu. Već dugo ništa nije u redu.“ Ne rekavši ništa više, Angelique se krenula i požurila uz stepenice. Nije imalo svrhe stajati usred hola. Trebala je da ode i nađe Geralda pre nego što bude prekasno. Ako bude imala sreće, pronaći će ga kod krojača ili možda u prodavnici tekstila, kako bira tkaninu za novi kaput. Ako bude imala sreće, pronaći će ga i uzeće ono što je ostalo od novca nazad.


Peto poglavlje Angelique nije imala sreće. Nije uspela da nađe Geralda, iako je potrošila ceo dan pokušavajući. U očaju, čak je otišla i do Burleighove i Seatonove kuće, samo da bi joj bilo rečeno da oni nisu kod kuće i ne znaju kada mogu očekivati svoje mlade gospodare. Angelique se nije zamarala ostavljanjem poruka bilo kome od njih. Nije bilo sumnje da gde god da je bio Gerald, tu su bili i Burleigh i Seaton, takođe. Angelique nije znala koliko bi moglo biti sati, kada je konačno stigla kući, ali bilo je dobro posle ponoći. Stopala su joj bila žuljevita i bolna, bila je toliko gladna da se skoro onesvestila, a ovoliku bespomoćnost i obeshrabrenost nije osećala nikad u svom životu. Prešla je preko hola i krenula uz stepenice. Bila je na trećem stepeniku kada su je noge izdale i ona je potonula, suviše iscrpljena da bi se pomakla. Naslonila se na zid, jer joj se vrtelo u glavi. Angelique je pretpostavljala da je zlato, koje se nalazilo u torbici nestalo. Nadati se drugačije, nije bilo realno, niti je bilo od pomoći. Ono što je morala da uradi, bilo je da razmotri trenutne opcije koje su joj bile dostupne. Prva opcija bila je prodaja ove rezidencije. Ona je bila jedna od nekoliko stvari koje su im ostale za prodaju. Ali nije mogla ona da je proda. Samo je Gerald mogao to da uradi. Čak i da pristane na prodaju, nalaženje kupca bi im oduzelo vreme. Vreme koje ona i blizanci nemaju. Druga opcija je bila da ispiše blizance iz škole i ode na sever. Možda bi mogla da nađe posao kao guvernanta na jednom od velikih imanja, ali sa dva dečaka uz sebe bilo bi teško. Nije imala rođaka kojima bi se obratila. Bake i deke su odavno bili mrtvi i sahranjeni, kada su njeni roditelji još bili deca. Oni koji su ostali od šire porodice njene majke, bili su negde u Americi, a njen otac je bio poslednji u Archer liniji dok se Gerald nije rodio. Ideja o tome da se odrekne svoje nezavisnosti i preda se dobročinstvu nekih udaljenih rođaka, koji bi se osećali primoranim da je prime, nije joj se svidela. Uradila bi to u krajnjem slučaju, ako sve ostalo propadne, morala bi zbog dobrobiti blizanaca. Ali, ne dok joj ne ponestanu druge opcije. A ostala je još jedna. Prihvatiti ponudu Alexandera Lavoiea. Da bude iskrena, nije bila sigurna da ima drugog izbora. Lavoie joj je dao predujam. A iako Angelique nije imala mnogo, imala je čast. I ponos. Ona bi mu to vratila, ako ne u novcu, onda u službi. I možda, ako bi ovo mogao da joj oprosti, i


ako bi njena igra za blckjack stolom bila dovoljno dobra, možda bi joj ponudio još jedan predujam. Dovoljan da barem smiri direktora Harrowa. Angelique je obavila rukama svoja kolena i povukla ih prema sebi, spustila glavu na njih i zatvorila oči. Mogla bi to da uradi. Trebala bi to da uradi. Ovaj gubitak, neuspeh, nije bio kraj sveta. Uvek postoji put napred. Bilo joj je i gore. Začuo se zvuk zatvaranja vrata, a njeni mišići vrata su se bunili dok je podizala glavu. Bože dragi, da li je zadremala u podnožju stepenica? Čulo se neravnomerno koračanje, koje je odzvanjalo praznim holom. Gerald je stigao kući. Barem je išao na dve noge. Angelique je čekala da je ponovo obuzme bes od ranije, da bi se suočila sa bratom, ali nije osetila ništa. Samo ogromna zjapeća praznina, sa tragovima tuge i rezignacije. „Opa!“ Gerald je stigao do stepenica i zamalo se sapleo o nju. „Ang, jesi li to ti?“ Začula je komešanje, tihu psovku, a onda se sveća upalila. Gerald je gurnuo prema njoj sveću koju je držao u ruci. „To si ti. Zašto sediš na stepenicama u mraku?“ „Gde si bio?“ Upitala ga je tupo. Bolesno sladak miris širio se oko njega. Njegove plave oči bile su krvave, a plava kosa u neredu kao i njegova odeća. Modrica na njegovoj slepoočnici bila je podsetnik na prošlu noć. „Tu i tamo.“ On se naceri i pogleda je. „Drago mi je što sam te našao. Imam nešto za tebe.“ Petljao je po džepu i izvadio vrećicu od plavog baršuna vezanu uskom trakom. „Šta je ovo?“ upitala je, prihvativši vrećicu koju joj je gurnuo u ruku. „Poklon,“ reče on. „Izvinjenje.“ Angelique odveza traku i istrese sadržaj na svoj dlan. Par naušnica zablistao je na slaboj svetlosti sveće, sedef obrubljen zlatom. Zurila je u njih, nepokretna, a srce joj je još više potonulo. „Znam da je moje ponašanje prošle večeri bilo nerazborito. Nisam se pokazao u najboljem svetlu, priznajem.“ „Nerazborito.“ Ponovila je Angelique, ne verujući šta je čula. „Da. Ali, Ang možeš li da me kriviš? Ti jednostavno ne smeš da budeš ni blizu Lavoieovog kluba. I još gore, sama. Da li znaš kakva je to vrsta kluba? I šta znači tvoj odlazak tamo? I da se družiš sa takvim čovekom –“ „Takvim čovekom?“ Bljesnula je iskra ljutnje. Gerald je zatreptao. „Lavoie. On je đavo, Ang, sa reputacijom. Sa opasnom reputacijom sa kojom ti ne smeš biti povezana. Ali, ne brini. Seaton i Burleigh su obećali da neće ništa reći.“ „Oh, jesu li? Kako velikodušno sa njihove strane.“


Po prvi put Gerald je izgledao kao da je shvatio da nešto nije u redu. „Ang? Nešto nije u redu?“ Ništa nije u redu. Angelique je spustila glavu. „Odakle ti novac za ovo?“ Ispružila je ruku sa naušnicama. Gerald se trznuo. „Ah da. O tome. Došao sam kod tebe da vidim da li imaš par novčića za pitu sa kobasicom. Bio sam gladan, a u kuhinji nije bilo ničega za jelo. Nisam želeo da te budim – izgledala si tako umorno.“ Rukom je povlačio svoju kravatu. „Mislio sam da ti neće smetati.“ „Ništa nije ostalo, zar ne?“ Ruka mu je pala sa kravate. Gerald je zavrteo glavom. „Ne.“ To je već znala, ali se ipak osetila kao da je ošamarena. „Nemam ga ali nije kao…“ zastao je. „Isuse, Ang, da li ti to plačeš?“ Bio je šokiran. Angelique je dotakla svoje lice i otkrila da jeste. Suze su klizile niz njene obraze i kapale sa brade. Bože, mrzela je plakanje. Suze su činile njenu kožu zamrljanom, oči podbule i nisu ništa rešavale. Bila je sigurna da je Gerald nije nikada video kako plače. „Ti si budala,“ rekla je. „Taj novac je bio važan.“ „Misliš da ne znam?“ narogušio se Gerald. „Nisam kompletni idiot.“ Angelique ga je ljutito pogledala. „Ne? Da li uopšte znaš kako si došao kući sinoć?“ „Da,“ odgovorio je Gerald odbrambeno. „Pa, otprilike. Ali, znam da sam pokušao da te zaštitim.“ „Da me zaštitiš? Umalo si me ubio!“ „Šta?“ Gerald se namršti. „Ne, to je nemoguće.“ „Imao si pištolj i izigravao si drumskog razbojnika.“ Njen brat je odmahivao glavom. „Burleigh i Seaton nisu rekli ništa o tome. Rekli su samo da je moj postupak bio častan, s obzirom na okolnosti u kojima smo te pronašli.“ Pritisnula je slepoočnice prstima. „Naravno da su ti to rekli.“ Pogledala je na gore. „Odakle je došao pištolj, Geralde?“ On je i dalje delovao zbunjeno. „Ne znam. Burleigh uvek nosi jedan ispod kaputa. Uvek se plaši da će biti opljačkan ili tako nešto.“ Angelique je protrljala lice rukama. Nije imalo smisla ponovo proživljavati događaje od sinoć. Događaji od jutros bili su bitniji. „Gde si potrošio novac?“ To je bilo ono što je važno. „Morao sam da nabavim nov kaput. I jelo, naravno. A ostatak sam investirao sa Seatonom.“


„Molim?“ Angelique je naglo podigla glavu. Možda nije sve bilo izgubljeno. Možda je bilo moguće vratiti ostatak. „Seaton i njegov otac su investirali u brodsku kompaniju. Ponudili su mi da i ja uložim. Ang, pružila mi se prilika koju nisam mogao da ispustim – tovari na ovim brodovima vrede kraljevskog otkupa. Uplata je otišla kompaniji ovog popodneva i oni koji su bili dovoljno pametni da ulože pre uplovljavanja broda, biće bogati.“ „Bogati?“ Angelique je ponovila, a nada koja se javila polako je potonula. „Nije li ti to Seaton rekao i prošli put kada si mu dao novac da investira“ „Oluje su potopile te brodove,“ protestvovao je Gerald. „Ko je mogao da predvidi da će se to desiti?“ „Da li si siguran da brodovi uopšte postoje?“ Gerald je zurio u nju. „Na šta ciljaš?“ „Kakva je to brodska kompanija?“ upitala ga je. „Nisi čula za nju.“ „Isprobaj me.“ Možda je mogla da podnese zahtev kompaniji direktno. „Nije važno.“ „Nije važno ili ne postoji?“ Njen brat je ustuknuo. „Nemoguće je da misliš da bi me Seaton lagao?“ „Ne želiš da znaš šta ja mislim na šta su tvoji prijatelji sve spremni,“ promrmljala je gorko. Gerald se namrštio. „Seaton me je upoznao sa pravim ljudima sa pravim vezama. Odveo me na prava mesta. A Burleigh je svo vreme bio uz mene. Još uvek je bio u žalosti za svojim ocem, kada se naša majka razbolela, ali mi je bio velika podrška tokom svega toga. I novčano mi pomaže svaki put kada sam ja kratak s novcem iako se jedva može nazvati bogatim.“ Angelique je zatvorila oči, a zvuk frustriranosti pobegao joj je iz grla. „Ne znam koji je tvoj problem, Ang.“ Njene oči su se otvoril. „Moj problem je taj, što je novac koji si ukrao iz moje sobe bio za školarinu blizanaca. Pored drugih stvari.“ „Kako sam mogao da znam?“ branio se. „Jer nisi više dečak. Trebao bi da budeš muškarac. Trebao bi da budeš prokleti markiz!“ uzviknula je. „Ipak jedina osoba na koju možeš da misliš si ti sam. Jedine potrebe do kojih ti je stalo su tvoje.“ „To nije istina. Uložio sam taj novac za nas. Da pomogne nama. Nije pošteno s tvoje strane.“ „Ništa nije pošteno, Gerald. Ovo nije igra.“ „Znam to. Trudim se. Ali teško je.“


„Teško?“ ponovila je. „Mislim da će objasniti Phillipu i Gregoryu zašto su izbačeni iz škole biti teže.“ „Izbačeni? Škola ne može to da uradi!“ viknuo je Gerald. „Mogu i hoće.“ Angelique je obrisala lice rukama. „Neće moći da kažu ne markizu. Ja ću razgovarati sa njima.“ „Već jesi.“ „Šta?“ „Napisala sam mnogo pisama u tvoje ime, navodeći kašnjenje sredstava, papirologiju, opšti metež nakon smrti našeg oca. I bili su strpljivi. Dosad.“ Pocrveneo je u licu. „Zar ne možeš nešto da im pošalješ? Deo školarine? Ja ću se snaći za ostatak.“ „Nemam šta da pošaljem, Gerald.“ Angelique je ustala. Uhvatio je za ruku. „Nemoj se ljutiti. Molim te. Stalo mi je. Jeste zaista. Nabaviću novac.“ „Kako?“ „Ne znam. Možda mi Burleigh može pozajmiti.“ „Burleigh nema tu količinu novca. Znaš to isto kao i ja.“ Gerald je delovao nesrećno. „Onda ću opet razgovarati sa advokatima. Mora da im je nešto promaklo.“ Angelique je zagunđala. „Ništa njima nije promaklo. Ali, možemo da prodamo ovu kuću. I dečaci ne moraju da pohađaju Harrow.“ Senka ogorčenosti prekrila je lice njenog brata. „Ne. Svaki muški potomak ove porodice pohađao je Harrow već generacijama unazad. Neću ih ispisati. Otac na to ne bi ni pomislio da je živ, pa neću ni ja. Gde bismo živeli kada smo u Londonu, ako ne ovde? U nekoj kolibi u St.Gilesu? Ja imam nekog ponosa, Ang, trebala bi i ti.“ „Ne mogu sebi da priuštim ponos u ovom trenutku, Geralde. A ne možeš ni ti.“ Angelique je povukla svoj rukav koji je još uvek bio uhvaćen njegovim prstima. „Samo me pusti. Samo me ostavi na miru.“ Njen brat je pustio. „Vidi, žao mi je, Ang, stvarno. Nadoknadiću ti to. Obećavam.“ „Tvoja obećanja više ne vrede mnogo,“ odgovorila mu je umorno. „Mogu to da popravim.“ „Mislim da ne možeš.“ „Dokazaću ti da grešiš.“ Njegova vilica je bila postavljena na isti način kao kada je imao 4 godine.


Angeliique se okrenula i poÄ?ela da se penje stepenicama. NauĹĄnice su i dalje bile u njenoj ruci, a njihovi rubovi su se urezivali u njeno meso. Mogla bi ih prodati ujutro. Nije se trudila da odgovori bratu. Prestala je odavno da veruje u bajke.


Šesto poglavlje Izgledala je pomalo kao iz bajke. Ne, ne iz bajke, pomislio je Alex. Bajka se činila neadekvatnom. Na sebi je imala svoju zlatnu haljinu, golih ramena i velikim dekolteom, koji je bio zapanjujući, kao što ga se i sećao. Kosa joj je ponovo bila zategnuta, ali vetar je neke pramenove oslobodio, tako da su joj uokviravali lice i padali preko golih ramena. Ova žena bila je puna života, potpuna suprotnost vodenastoj, vilenjačkoj lepoti koja je bila trenutno popularna u društvu. Mogla je biti Freya ili Aphrodita. A boginja je trebala biti obožavana. A ovu ženu provokativne senzualnosti njena briljantnost učinila je mnogo više neodoljivom. I vratila se njemu. Alex je odmah ustao od stola. „Hvala ti, Jenkins,“ reče on ogromnom čoveku koji je dopratio lejdi Angelique u njegovu kancelariju. „Molim te, zatvori vrata za sobom.“ Jenkins je klimnuo glavom i diskretno izašao kao što je i ušao. Angelique je ostala da stoji na vratima. Njene oči, zaklonjene maskom koju je nosila, prvo su prešle preko sobe, pre nego što su se zaustavile na njemu. Njen pogled učinio je da svaki nerv u njegovom telu zaigra. Ispravila je ramena i krenula napred. Gledajući je kako mu prilazi, blago je skupio obrve. Držala se ukočeno, kao vojnik koji se spremao za bitku. Lice joj je bilo bledo, a ruke stisnute sa strane. Imajući u vidu šta su mu braća Harris saopštila prethodne večeri, znao je i zašto. Bila je duga lista mesta koje je Gerald Archer obišao i stvari koje je uradio sa malim bogatstvom u vidu zlatnih kovanica. Sa druge strane, lejdi Angelique je kasno ujutro napustila kuću, prilično uznemirena i provela dan lutajući ulicama Londona očajnički tražeći brata. Alex je pretpostavljao da je mladi markiz uzeo njen novac bez njenog znanja i saglasnosti. Nije znao šta bi uradio povodom toga. Onaj častan deo njega imao je želju da mladog markiza natakne na ražanj, zbog stresa koji je prouzrokovao kod svoje sestre. A onaj mračniji deo bio je zadovoljan što je možda upravo sebično, idiotsko Huttonovo ponašanje dovelo ovu izvanrednu ženu nazad na njegova vrata. „Dobro veče, moja gospo,“ rekao je, dolazeći joj u susret. Osetio je njen blagi miris – ne cvetni, kao što se moglo očekivati od otmene dame, već nešto egzotičnije. Jače. „Dobro veče, gospodine Lavoie.“


„Vi ste zapanjujući.“ Izgledalo je kao da ju je preplašio. Pogledala je u njega širom otvorenih očiju, ispod oboda perja koje je krasilo masku. „Hm, hvala Vam.“ Sklopio je ruke na leđima, kao da podseća sebe da se ovde radi o poslu. A ne zadovoljstvu. „Drago mi je da ste se vratili. Nadam se da ste imali vremena da razmislite o mojoj ranijoj ponudi?“ „Da.“ Grizla je svoju gornju usnu i Alex je morao da skrene pogled. Želja da je poljubi bila je uznemirujuća. Čekao je da nastavi, ali činilo se da joj je ponestalo reči. Njeni prsti više nisu bili stegnuti u pesnice, sad su stezali svilu haljine. „Da, razmislili ste i došli da me odbijete? Ili da, razmislili ste i možemo započeti, ono što ja mislim da će biti prosperitativno partnerstvo?“ upitao je pažljivo. Njeni prsti su se primirili. „Došla sam da prihvatim Vašu ponudu, gospodine Lavoie.“ Alex je to očekivao, ali nije mogao u sebi da zaustavi žestoko uzbuđenje koje ga je obuzelo. „Ni ne znate koliko mi je drago što to čujem.“ „Mogu li sada da počnem? Večeras?“ Alex je na licu imao dobro uvežban izraz blage zainteresovanosti. U njenom glasu bilo je nečega što je htela da sakrije. Isto nešto što je bilo vidljivo u njenom krutom držanju. Očaj. Odlučnost. Oba. „Vrlo ste... entuzijastični.“ „Ne vidim zašto bi odugovlačili. Onog momenta kada se pozorišta zatvore, Vaš klub će biti pun, kao i svake večeri. Zašto čekati?“ „Veoma dobar argument, moja gospo,“ rekao je konačno. Pri mutnoj svetlosti njegove kancelarije, njene oči bile su boje olujnog mora i bilo ih je teško pročitati. „Skinite masku.“ Morao je da joj vidi lice pre nego što nastave ovaj razgovor. Suviše njenih izraza bilo je sakriveno. Oklevala je za trenutak, a onda uradila kako joj je rekao. Njene oči srele su njegove bez oklevanja. „Zašto ste pristali na ovo? Da radite za mene?“ upitao je. „Zato što ste me pitali.“ „Mogli ste da kažete ne.“ „Ne, nisam mogla.“ Bio je to gotovo šapat, ali je čuo eho ostataka njenog ponosa. Alex je posegnuo za jednom njenom rukom i osetio koliko joj je koža hladna. „Opet ste došli pešice,“ prokomentarisao je blago. „Bilo je prijatno veče,“ Angelique je povukla svoju ruku.


„Mmmm.“ Oboje su znali da laže. Vazduh je još uvek bio suviše svež u rano proleće, tako da je veče bilo daleko od prijatnog. „Od sada ćete koristiti moju kočiju.“ „To nije –“ „Molim Vas, bez rasprave. Nećete pobediti.“ Utihnula je. „Onda Vam se zahvaljujem,“ rekla je nekoliko trenutaka kasnije. „Nema na čemu.“ „Postoji još nešto o čemu bih htela da razgovaram sa Vama, gospodine Lavoie, pored mog zaposlenja.“ Podigla je bradu. „Naravno. Koliko Vam je potrebno?“ upitao je. Trznula se kao da ju je neko udario. „Molim?“ „Koliko Vam je novca potrebno?“ Otvorila je usta, ali nije pustila glas. Za trenutak, Alex je pomislio da je pogrešio, dok nije čuo kako je uzdahnula, a njena ramena se spustila. „Biću srećan da Vam dam avans u bilo kojoj sumi koja Vam je potrebna,“ rekao je, trudeći se da mu glas zvuči ležerno, kao da je ova situacija nešto što doživljava svakodnevno. „Zašto biste to uradili?“ „Zato što ste pitali.“ Vratio joj je njeno pitanje. Izgledalo je da se bori da pronađe reči. „Ali, nisam –“ „I zato što mogu. Jer sam mislio ono što sam rekao ranije. Mogu da pomognem. U svemu što Vam treba.“ Mislio je svaku reč koju je izgovorio, a zanos koji je osetio, uznemirio ga je. Odavno je ostavio svog belog konja i oklop zarad proračunatog ulaganja i profitabilnosti. Osim, naravno, ako bi mu platili da jaše u bitku. Na kratko je zatvorila svoje oči. „Moja mlađa braća pohađaju Harrow. Sa smrću mog oca, neka sredstva su bila... još uvek su... hm, nedostupna. Kasnim sa plaćanjem školarine. Ne bih volela da budu izbačeni.“ „Naravno da ne.“ Nedostupna? Moglo se i tako reći. „Srediću to sa školom direktno.“ Pogledala ga je šokirano. „To nije potrebno,“ rekla je. „Mogu ja –“ „Ja ću to srediti,“ ponovio je Alex. Alexander Lavoie je bio jedan od najbogatijih ljudi u Londonu, iako je samo nekolicina njih to znala. Mogao je lagano platiti kompletnu školarinu za sve trenutne učenike Harrowa. Dođavola, mogao je da kupi celu prokletu školu, samo ako bi hteo. „Onda Vam se zahvaljujem,“ delovala je još uvek nesigurno. „Da li Vam je potreban i avans za Vaše lične potrebe za ovu nedelju?“


Spustila je pogled. „Ako biste mogli,“ odgovorila je jedva čujno. „Nije nikakav problem, moja gospo. Kako god Vama odgovara,“ rekao je nemarno. „Vratiću Vam to sa kamatom.“ Lejdi Angelique je podigla svoj pogled prema njemu. „Vrlo dobro.“ Nije želeo da joj povredi ponos raspravljajući se. „Imaćete svoj novac na kraju večeri.“ „Samo tako?“ „Da li ga želite sada?“ „Ne. Ja... hm... ne.“ Pročistila je grlo. „Hvala Vam.“ „Nema potrebe da mi zahvaljujete,“ rekao je. „Zadovoljstvo mi je. Vaše sposobnosti doneće nam koristi oboma.“ Alex se pružio preko stola i dohvatio kristalni dekanter sa viskijem. Napunio je svoju čašu, samo kako bi time zaposlio ruke umesto da je dodirne ponovo. „Ukoliko Vam bude trebala bilo kakva pomoć u budućnosti, molim Vas ne ustručavajte se da mi se obratite. Dobro partnerstvo podrazumeva i poverenje, zar ne?“ „Da.“ Nije zvučalo uverljivo. „Da li postoji još nešto što bih trebao da znam? Šta god mi kažete u ovoj kancelariji ostaje strogo poverljivo, naravno.“ „Ne.“ Očigledno, nije imala poverenja u njega. Još uvek. „Mmmm. Ima li išta što biste voleli da znate? O klubu? Išta što biste želeli da me pitate?“ Otvorila je usta, a onda ih zatvorila, kao da se predomislila. Njena ramena su se još jednom ispravila, a njen glas, kada je progovorila bio je jasan. „Da li ste razmišljali o šablonu po kome bih igrala?“ Alex je zamalo ispustio dekanter. „Molim?“ „Moraćemo dozvoliti bar nekolicini vaših posetitelja da postignu neki uspeh, a poneki igrač moraće da postigne i značajan uspeh za stolom za blackjack ako želite da privučete one pojedince sa debelim novčanicima, koji će biti dovoljno pohlepni i sigurni da će sledeća ruka biti pobedonosna za njih. Želela bih uputstva o tome kako želite da se pozabavim maksimiziranjem profita i popularnosti igre.“ Iz skrivenog džepa na haljini izvukla je papir koji mu je pružila. „Ovo su neki od scenarija sa minimalnim opasnostima koje neću moći da izbegnem. Ovo su samo osnovne mogućnosti, ali sam mislila da biste želeli da ih pogledate.“ Alex je veoma pažljivo spustio kristalni dekanter na površinu stola, boreći se za dah. Ovo nije bilo dobro, uopšte. Zaboravljajući na svoje viteštvo i belog konja, bio je poprilično siguran da se zaljubio.


„Razmišljali ste o ovome,“ rekao je pažljivo, prihvatajući papir koji je držala u ruci. „Naravno. Ponosna sam na svoje sposobnosti, gospodine Lavoie. I ne bih želela da Vam dugujem duže nego što je potrebno.“ Razvio je papir i pregledao uredne kolone brojeva ispisane kosim, lepim rukopisom. U trenu je uvideo da je ona uradila procenu zarade koristeći različite strategije, u zavisnosti od predviđenih pravila. „Sve su mogućnosti izračunate za sve slučajeve bilo da koristimo jedan ili dva špila. I naravno, uklanjanje pojedinih karti iz igre takođe će uticati na ishod, kao što će ograničiti dilera na određeni broj rezultata tokom igre.“ Zastala je. „Nisam bila sigurna šta imate na umu.“ Nije imao ništa na umu, jer je njegov mozak prestao da funkcioniše. Zurio je u nju, srce mu je lupalo, a žudnja pretila da uništi i ono malo pameti koja mu je ostala. „Jesam li preterala?“ Ponovo je grizla svoju usnu, gledajući ga u oči. „Ne.“ Izletelo je iz njega. „Bože, ne.“ Prokletstvo,morao je da se sabere. Spustio je papir na sto pored dekantera. „Neizmerno ste me impresionirali, lejdi Angelique.“ Bio je nagrađen osmehom, koji je zapravo dopro i do njenih očiju, prvi koji je video od trenutka kad ju je upoznao. „Dobro,“ bilo je sve što je rekla. Alex je pročistio grlo i odmakao se. Bilo je teško odoleti Angelique Archer koja govori o strategiji igre. Jer Angelique Archer dok to radi, smeši se, a od toga on se topio. Možda nema više ni trunke pameti u njemu, ali ostalo mu je malo ponosa. „Pre nego što dođemo do toga“ – pokazao je glavom na njene jednačine – „postoji još jedan detalj u vezi Vašeg zaposlenja ovde. Manje važno, ali svejedno neophodno.“ Značajno je pogledao u mrlje od blata na njenoj haljini. „Pitanje Vaše odeće.“ Njen osmeh je nestao. „Ja nemam ništa –“ „Svestan sam toga.“ Otišao je do zadnjeg dela kancelarije i vratio se sa dugačkom, ravnom kutijom u rukama. Nezgrapan paket stavio je na svoj sto. „Šta je to?“ upitala je zabrinuto. „Haljina.“ „Za mene?“ „Da. Shvatio sam da ta boja ne odgovara mom tenu. I suknja pokazuje suviše od Vašeg gležnja. Dame bi se mogle pobuniti.“ Zafrktala je. „Veoma smešno.“


„Ako se sećate, razgovarali smo po pitanju Vaše haljine poslednji put kada smo se videli u mojoj kancelariji.“ „Nismo razgovarali uopšte. Vi ste... komentarisali.“ „Mmmm.“ Blago se osmehnuo. „Pa, u svakom slučaju, želeo sam da budem –“ „Drski?“ Njene oči su se skupile kada je pogledala u kutiju. „Vidite sad, hteo sad da kažem spreman. Mrzim kad moram da ukažem na očigledno, ali evo nas.“ Video je kako joj se grče mišići vilice. „Hajdete, moja gospo. Otvorite je. Pogledajte. Vidite da li će Vam se svideti?“ Gledao je u Angelique dok je otvarala kutiju, sklonila sloj tankog papira. Ruka joj se smirila i ispustila je lagan izdisaj. Posegnula je u kutiju, dodirujući glatki saten i svilu vrhovima prstiju sa poštovanjem. Haljina je bila boje tropskih mora, penušava, tirkizna. Zamišljao je kako će njena sjajna koža izgledati pod tom egzotičnom bojom. Zamišljao je kako će steznik prigrliti njene grudi, sa zlatnim i belim delikatnim, ali upadljivim vezom na sebi. Zamišljao je kako će saten milovati svaku njenu krivinu pre nego što pređe preko njenog struka. Ono što nije mogao da zamisli bio je način na koji su joj oči omekšale ili kako je prstima prešla preko usta. Prišao je bliže, ne skidajući oči sa nje. Izraz njenog lica vredeo je svakog penija koji je dao za ovu haljinu. Tkanina je bila iz uvoza i bila je skupa, a vojska švalja bila je angažovana kako bi bila sašivena za ovako kratko vreme. Platio bi je i deset puta više. Okrenula se prema njemu i mogao je da vidi konfliktne emocije na njenom licu. „Haljina je izuzetna, gospodine Lavoie. Ali to je previše. Ja jednostavno ne mogu da prihvatim –“ „Možete i hoćete.“ Pažljivo se trudio da mu glas bude strogo poslovan. „Posetitelji mog kluba očekuju glamur, ekstravaganciju, bogatstvo.“ A ti to zaslužuješ, pa čak i više. „Ovo je još jedna rasprava u kojoj nećete pobediti, moja gospo. Ako želite da proverite svoje verovatnoće za mojim blackjack stolom, to ćete raditi obučeni kako priliči mojoj ustanovi.“ Čestitao je sebi na ovoj izjavi. Bila je mnogo bolja od priznanja da je hteo da joj pokloni nešto lepo. I bilo je mnogo bolje od priznanja da je želeo da je vidi obučenu lepše od bilo koje druge žene. Njene oči su se vratile kutiji. Posegla je za haljinom i izvadila je iz kutije, a saten je kliznuo nečujno preko stola na pod. Podigla ju je na grudi, gladeći je rukom spreda. „Nikad nisam videla ništa slično. Neverovatna je.“ „Isprobajte je.“ Poskočila je. „Sada?“


„Ne vidim zašto bi odugovlačili,“ rekao je, vraćajući joj opet njene reči. „Ako haljina zahteva prepravke, moralo bi se to učiniti odmah, mada sam siguran da će Vam odgovarati. Ja sam dobar poznavalac ženskih mera.“ Nozdrve su joj se raširile, a usne stisnule. „Ah. Čuli ste za moj harem,“ rekao je sa sarkazmom u glasu. Pocrvenela je, ali podigla bradu. „Da. I deluje poprilično iscrpljujuće.“ Nasmejao se. „Zar ne?“ „Nisam sklona tome da verujem u sve što čujem.“ „Na moju žalost. Reputaciju ljubavnika, kakva je moja, dobro je održavati. A razumni ljudi kakvi ste Vi, štetni su za dobre tračeve.“ Usne su joj se iskrivile, pre nego što je uspela da se suzdrži. „Mene se ne tiče, gospodine Lavoie, šta radite kako biste zabavili sebe.“ Alex je uzeo svoju kristalnu čašu proučavajući šare na njoj. „Upravo suprotno, moja gospo. Žene mene koriste. Kao distrakciju od svoje stvarnosti. Ja sam skandalozna, zla avantura za kojom žude u svojim običnim, dosadnim životima. A u retkim prilikama, kada mi to odgovara ja ih pustim da me iskoriste, jer i meni to pričinjava zadovoljstvo u tom trenutku.“ Podigao je pogled prema njoj i video njenu tamno plavu obrvu izvijenu. „I to Vas čini srećnim?“ Njegovi prsti stezali su čašu. Kakvo apsurdno pitanje. „Nikada me nije učinilo nesrećnim.“ Dugo ga je gledala, a on se opirao porivu da se uzvrpolji kao dečak. Što je bilo još apsurdnije. „Uprkos mojoj reputaciji, moja gospo, budite sigurni da moja veština u ženskim merama ne dolazi iz mog harema, već od moje sestre. Čini se da uvek zahteva širok spektar... odeće, a vrlo često nije tu kada istu treba probati.“ Zašto je ovo dođavola objašnjavao? Od kada je imao potrebu da se pravda bilo kome? „Vaša sestra.“ „Da.“ „Da li živi ovde? U Londonu?“ „Uglavnom.“ „Da li radi u Vašem klubu?“ „Da, radi, povremeno.“ „Šta ona misli o Vašoj reputaciji?“ Alex se nasmejao. „Ako je ikada upoznate, možete je pitati.“ Angelique je nagla glavu. „Prati Vas i reputacija plaćenog ubice, takođe,“ rekla je. „Mmmmm. Čudo je da imam vremena da doručkujem pored svega što radim.“


„Da li ste? Plaćeni ubica?“ „Da li je važno?“ „To nije odgovor.“ „Da li želite da neko bude mrtav?“ Trepnula je. „Ne momentalno.“ „Dobro je. Jer sam u potpunosti angažovan do kraja oktobra.“ Angelique ga je i dalje posmatrala, imajući promišljen izraz na licu. „Vi sve ovo smatrate veoma zabavnim.“ Nije bilo kritike u njenim rečima, samo čuđenja. „Uglavnom, da. Smatram to korisnim. Reputacije – javno mišljenje – njima se može manipulisati kako bi se postigli ciljevi sa zapanjujućom efikasnošću.“ „Ne uvek,“ promrmljala je. Njeno lice se smračilo. „Ah. Govorite o svojoj nekadašnjoj reputaciji.“ „Molim?“ Nabrala je čelo. „Mramorna Dama.“ Angelique se zagledala u njega. „Tako su Vas zvali tokom Vaše sezone, zar ne? Provodadžije, pijana gospoda, debitantkinje.“ „Kako to znate?“ prošaputala je. „Znam mnogo stvari, moja gospo.“ Prebledela je, ranija boja joj je nestala. „Kakve veze ima šta su mislili o meni? Kako su me zvali?“ „Nema veze.“ „Da li ste onda samo okrutni?“ „Ne, samo sam realan, moja gospo. I iskren. Želim da znam da li će Vaša prošlost ometati Vašu sposobnost da radite svoj posao.“ „Ja nisam – Ovo nema nikakvog smisla.“ „Rezervisana. Nepristupačna. Hladna. To je ono šta i ko su mislili da jeste. Da li je to tačno?“ „Da,“ rekla je čvrsto ne skrenuvši pogled. „Ipak, žena koja stoji ispred mene nije ništa od toga.“ „Da li bi to trebao da bude kompliment?“ „Da li želite da bude?“ „Da li je važno?“ „Sve je važno, moja gospo.“ Skrenula je pogled, a njeni prsti pratili su vez na tirkiznom satenu. „U vreme moje sezone, mislila sam da je moja budućnost već – “ naglo je zastala. „Mislili ste da je Vaša budućnost već šta?“


Zavrtela je glavom. „Nebitno je sada.“ Alex je radije mislio da je ono što je htela da kaže bilo bitno. Pokušao je na drugačiji način. „Recite mi zašto su Vas zvali Mramorna Dama. Šta ste predstavili svetu i društvu da bi Vas tako nazvali?“ Angelique je podigla glavu. „Ništa.“ „Mislim da je to potpuno tačno. Ali potrebno mi je da mi objasnite ništa.“ Njene oči držale su njegove. „Ozbiljni ste.“ „Ne često. Ali u ovom slučaju, da.“ Naslonio se rukama na ivicu stola i posmatrao je. „U mom poslu, mišljenje i iluzija su često jedno te isto. Iluzija koju sam ovde stvorio učinila me je bogatim čovekom. I ako ćete raditi za mene, moraćete da postanete majstor u tome.“ Učinio je da se oseća neugodno, znao je. I više nego neugodno. Posramljeno. Samosvesno. Ali je podnosila to stoički. Nije se rasplakala, nije pobegla. U stvari, video je iskru interesovanja u tim inteligentnim očima. Steglo ga je u grudima. „Recite mi šta ništa znači,“ Alex je upitao ponovo. „Moram da insistiram da mi kažete što je objektivnije i iskrenije moguće.“ „Dobro onda,“ zaćutala je za trenutak. „Nisam bila dobra u stvarima u kojima bi dama trebala biti.“ „Kao šta?“ „U plesu. Zato nisam plesala.“ „Ikada?“ „Možda jednom ili dva puta.“ „Zašto?“ „Zato što sam užasna plesačica. Nisam bila u stanju da zapamtim ni osnovne korake.“ „I da li ste to rekli svojim partnerima?“ „Naravno da ne. Bila sam suviše zauzeta pokušajima da ih ne osakatim.“ Gledala je u njega kao da je poludeo. „Ko ne može da odigra prosti valcer?“ „Ja. Nikad nisam naučio.“ „Ne mogu da zamislim da je plaćenom ubici valcer često potreban,“ promrmljala je, pokušavajući da sakrije osmeh. „Da, smrt u toku plesa je užasan način da se napusti ovaj svet.“ Video je da su joj se usne izvile. „Neću tražiti od Vas da plešete valcer za blackjack stolom. Tako da je to nevažno. Dalje?“ „Nisam mogla da vodim male šarmantne razgovore. Bilo mi je teško da se pretvaram da uživam u razgovorima, čija me tema nije interesovala. U početku


sam pokušavala, ali suvišna, stalna poređenja materijalnih stvari i konstantni tračevi su postali zamorni. Prestala sam da... učestvujem posle nekog vremena.“ „Razumljivo. I takođe nevažno. Ja predlažem – ne, u stvari – insistiram da svoje komentare i konverzaciju svedete na minimum dok delite karte i igrate. Verujem da će to i Vama odgovarati?“ „Da. Naravno.“ Zurila je u njega zamišljeno. „Znači, niste plesali. Niste se bavili tračevima. Još nešto što Vas je udaljilo od društva?“ Pogledala je u ekstravagantnu haljinu koju je i dalje držala u rukama. „Ovo će možda zvučati plitko i površno, ali ni moj izgled nije pomogao. Moja majka je potrošila čitavo bogatstvo na moje haljine za tu sezonu. Lepe, blede haljine, dizajnirane da, ah, sakriju moju...“ Angelique je izvukla ruku ispod haljine i pokazala na svoj steznik. „Po njenim rečima, moju pomalo ne modernu figuru.“ „Ne modernu?“ Alex je osetio kako mu je vilica pala. Njena figura bila je razorna, sa oblinama od kojih bi čovek izgubio pamet. On je to znao. „Moja majka je želela da izgledam najbolje moguće. Želela je da izgledam kao prava, elegantna dama. To je bilo neophodno, kako je rekla, da bih privukla pravu vrstu gospode. Vrstu koja bi me tretirala kao takvu.“ Alex je i dalje pokušavao da shvati kako je iko mogao da pomisli da je ova žena išta manje od perfektne. Angelique je blago slegnula ramenima. „I zbog toga, moje su haljine bile bezoblične. Bez forme. Izgledala sam kao široka, bleda, nabijena motka.“ „Oblačili ste se tako da ugodite svojoj majci?“ zvučao je grublje nego što je hteo, ali bio je ljut zbog nje. „Naravno da jesam. Umirala je. Oblačila sam se tako kako bi je učinila srećnom.“ Alex je osetio kako mu se želudac stegao. „Žao mi je.“ „Bilo je to davno. Ne tražim Vaše sažaljenje. U njenu odbranu, ona je zaista želela najbolje za mene. A u svoju odbranu, bila sam tada jako mlada, a majčino mišljenje bilo mi je veoma važno. Verovala sam u njen sud o mom izgledu i učinila sve da sakrijem svoje mane.“ Rekla je to sa objektivnošću koju je i tražio od nje, što je bilo dobro. Zato što je on izgubio svu svoju. Zbog ogromne potrebe da pređe rukama preko svih njenih oblina i pokaže joj koliko su u stvari moderne i besprekorne, uvio je prste oko ivice stola takvom jačinom da je pomislio da će slomiti ružino drvo. Zapitao se da li ju je iko drugi dodirnuo onako kako je on čeznuo da je dodirne. I da li će biti prvi koji će joj skinuti odeću i zadovoljiti je tako da će i svoje ime da zaboravi. I da li će biti prvi


pod kojim, oko koga i na kome će se raspasti. Želeo je da je čuje kako šapuće njegovo ime, opet i opet, jer jednom nikako ne bi bilo dovoljno – „Da li je to dovoljno , gospodine Lavoie?“ upitala je. Alex se trznuo. „Molim?“ „Objašnjenje moje prošlosti i nesretne... iluzije.“ „Mmmmm.“ Pokušavao je da isčupa svoj um iz mračnih, razvratnih mesta po kojima je klizio i posegnuo za čašom koju je ostavio na ivici stola. Popio je ostatak vatrene tečnosti, iako mu ona nije pomogla da razbistri glavu. Samo mu je još više zagrejala krv. Prokletstvo, bio je u nevolji. „Hvala Vam na iskrenosti,“ uspeo je da kaže. „Nema na čemu.“ Ponovo je imala zamišljen izraz na licu. „Ali, morate znati da ja više nisam ta nesigurna devojka,“ lejdi Angelique je nastavila. „Naučila sam mnogo u godinama nakon sezone. Moji neuspesi iz prošlosti neće uticati na moje ponašanje ovde.“ „Slažem se.“ „Stvarno?“ „Već ste dokazali šta možete da uradite sa zlatnom haljinom i bocom mog najboljeg brendija.“ „Da li bi to trebao da bude kompliment?“ Postavila je još jednom isto pitanje. Nagnuo je glavu. „Da li želite da bude?“ Ovoga puta malen osmeh pojavio se na njenim usnama. „Da.“ „Dobro. Onda ga smatrajte takvim.“ „Nikada nisam imala nameru da budem drugačija,“ rekla je iznenada. Naježio se. Nije želeo ni jednu drugu verziju ove žene osim one koja je stajala ispred njega. „Različito je dobro.“ „Ne kada pokušavate da obezbedite sebi muža.“ „I da li to ono što želite? Muž?“ „Zar nije to ono što sve dobro odgojene dame žele? Muž. Velika kuća. Lepe haljine. I ostale stvari koje ih čine srećnim.“ „To nije odgovor.“ Uzdahnula je. „Tada sam mislila da to želim.“ „A sada?“ Pročistila je grlo. „Ne. Ali ponekad sam se pitala da li bi mi muž bio... od pomoći.“


Alex se namrštio. „Pretpostavljam da mislite na trenutnu... nedostupnost Vašim porodičnim fondovima. Mislite da bi Vam muž rešio sve dileme sa kojima se suočavate?“ „Možda,“ rekla je oprezno. Čini se da je bila u stanju da iskreno diskutuje o svojim nedostacima veštine na plesnom podijumu, dok je misteriozni nestanak finansijskih sredstava njene porodice i dalje bio zabranjen. „Ne slažem se sa tim. Dokazali ste da ste više nego sposobni da se starate o sebi. Ako Vam bude trebala bilo kakva pomoć u budućnosti, znajte da ne raspolažem sa malim resursima i mogu Vam pomoći bez da tražim da se udate za mene.“ Ignorisao je uzbuđenje koje ga je obuzelo. Nije bio tip za ženidbu, ali sama ideja o takvoj vrsti partnerstva sa ovom ženom i svega što uz to ide učinila se mnogo privlačnijom nego što je želeo. Zurila je u njega, širom otvorenih očiju i ruku zaleđenih na haljini koju je još uvek držala. Njene usne su se razdvojile, i samo brzo podizanje i spuštanje njenih grudi ukazivalo je na to da je čula šta je rekao. Da, nije želeo da je oženi, niti je ona želela da se uda za njega, ali to nije značilo da oni nisu mogli – Pobegao je i od te provalije što je brže mogao u sigurnost poslovnog razgovora. „Većina klijentele, barem oni koji raspolažu velikim sumama novca su muškarci. Vaša lepota će privući njihovu pažnju. A misterija koja Vas okružuje zadržaće tu pažnju. Bićete zagonetni, ali ne i udaljeni. Van domašaja, ali nesvesna. Muškarci će se boriti za privilegiju da igraju za stolom koji ćete Vi kontrolisati i takmičiti se da izgube novac od Vas.“ „Hoće li?“ Gledala ga je skeptično. „Ne verujete mi?“ „Ne.“ „Zašto?“ „Zato što ja nisam ta žena. Inteligentna da. I znam da posedujem... fizičke osobine kojima skrećem pažnju muškaraca. Ali nisam lepa, misteriozna ili zagonetna.“ Rekla je to sa istom objektivnošću sa kojom je govorila i ranije. „Grešite.“ Odložio je čašu na stranu i prišao joj, uzimajući haljinu iz njenih ruku, držeći je na blagom svetlu. Boje tropskih mora blistale su u njegovim prstima čak do poda. „Ova haljina je sačinjena za Vas, lejdi Angelique. Ali ako želite, možete je ostaviti ovde. Ostavite je i idite, razići ćemo se kao prijatelji. Bićete dobrodošli da igrate u mom klubu kad god to želite, ali nećemo biti partneri.“ Primakao se za pola koraka. „Ili možete pokušati. Obucite je. Ostanite. Vidite koliko možete


postići. Postanite šta god želite. Postanite ko god želite,“ pružio joj je haljinu. „Na Vama je.“

Postojala su još jedna vrata u zadnjem delu njegove kancelarije koje Angelique nije videla kada je prvi put bila ovde. Bila su skrivena, a otvorila su se nečujno kada ih je Alexander otključao. Njegove privatne prostorije, kako je objasnio, a ona je nezainteresovano očekivala da će je uvesti u svoju kuhinju. Može ih slobodno upotrebiti da se presvuče u privatnosti. Neće biti ometana. Biće u kancelariji ako joj bude išta zatrebalo. Ono što joj je trebalo bila je pamet. Potpuno je izgubila pamet, pomislila je kada se našla u sred onoga što se pokazalo kao spavaća soba Alexandera Lavoiea. Ako se izuzme Geraldova, ona nikad nije bila u muškarčevoj spavaćoj sobi. Nije ni sumnjala da je bila daleko od prve žene koja je videla privatne odaje Alexandera Lavoiea, ali opet osetila se pomalo kao voajer. Pokušavala je da ignoriše uzbuđenje koje joj se spuštalo niz kičmu i obuzimalo joj celo telo. Trebala bi se jednostavno presvući ovde, brzo i završiti s tim. Umesto toga, prebacila je haljinu preko stolice blizu vrata i ušla dublje u sobu. I ova soba, kao i njegova kancelarija, bila je bez ukrasa, osim velikog kreveta na sredini sa četiri stuba koji su se sjedinjavali na sredini. Sačinjen od tamnog drveta koji je blistao na slabom svetlu, sa prekrivačem boje tamnog rubina koji ga je činio još egzotičnijim. Jastuci vezeni zlatnim i skarletnim koncem, bili su postavljeni na uzglavlju, a tkaninom iste šare bilo je postavljeno i podnožje kreveta. Pružila je ruku da dodirne mekani prekrivač. Ovo je bio ogroman pomak od običnog kreveta u njenoj sobi, prekriven grubim sivim čaršavima. Ali na kraju, njen krevet bio je namenjen spavanju. Ovaj krevet bio je namenjen nečemu sasvim drugom. Prsti su joj preleteli preko ukrasnih svilenih drapera vezanih za postolje. Ne bih Vas vezao da bih dobio ono što želim. Osim, ako ne biste insistirali na tome. Onda bih uradio bilo šta. Rekao joj je to jednom, kako bi joj oduzeo ravnotežu. Iznenadna vizija Alexandera Lavoiea kako se naginje go preko dekadentne tkanine učinila je da joj kolena zaklecaju. Vizija u kojoj se ona pridružuje njemu, da ga ima u svojoj milosti,


da ga dodiruje na način na koji je već zamišljala da on nju dodiruje, učinila je da joj se stomak stisne, a vlaga skuplja među nogama. Sklonila je ruku sa kreveta. Alexander Lavoie bio je vlasnik kockarnice, i iako očigledno nije bio plaćeni ubica, nije se zavaravala pomišlju da nije bio opasan čovek. Opasan čovek sa iskrivljenim smislom za humor. I neočekivanim osećajem časti. I neporecivim osećajem galantnosti. I čovek koji ju je zaposlio da deli karte. A ne da greje njegov krevet. Okrenula se i nastavila dalje kroz sobu, zvuke njenih koraka prigušivao je težak tepih prostrt preko drvenog poda. Umivaonik je bio smešten u udaljenom delu sobe, zaklonjen masivnim paravanom, a pored njega je stajalo veliko cheval ogledalo. Komplet za brijanje bio je na ivici umavaonika, peškir nemarno prebačen preko stolice pored njega. Vazduh je bio topao, ispunjen mirisom ulja iz fenjera i obogaćen tonom sandalovine i limuna. Druga vrata u uglu sobe, pružila su joj pogled na bakarnu kadu, koja je primamljivo blistala na prigušenom svetlu. Nastavila je napred. „Moja gospo?“ Začuo se prigušen Lavoiev glas, sa one strane vrata, a ona je odskočila osećajući krivicu. „Da li Vam je ipak potrebna pomoć?“ Ipak? Angelique sigurno nije trebala pomoć oko svlačenja ili oblačenja Alexandera Lavoiea. „Ne, skoro sam gotova,“ slagala je, žureći prema krevetu i povlačeći trake na svojoj zlatnoj haljini. Šta je to radila, pretura i njuška po njegovoj sobi kao najobičniji lopov? Lopov sa pokvarenom maštom. Lavoie je bio ništa više do ljubazan prema njoj. Brutalno iskren i direktan, a ona je to smatrala neverovatno oslobađajućim. Nije od nje tražio da bude ono što ona nije. I bio je, na kraju, jedini muškarac koji ju je nazvao fascinantnom. I pametnom. Znala je da može da obavi posao. I dobro je znala da će Alexanderu Lavoieu doneti gomilu novca za kartaškim stolom. Ono što nije znala bilo je da li može biti lepa, misteriozna i zagonetna dok to bude radila. Sve do sada, ona se trudila da bude obična, nezapažena i zaboravljena. Ali zbog svega što je dosad za nju uradio, zaslužio je da se potrudi. I zbog toga ona se našla svučena do korseta, čarapa i jedne podsuknje u sred spavaće sobe vlasnika najozloglašenije kockarnice u Londonu. Zlatna haljina bila joj je pod nogama. Kada ju je preradila od jedne od majčinih starih haljina pronađenih na tavanu, potrudila se da je sredi tako da joj ne treba pomoć pri skidanju. Ali kada je posegnula za tirkiznom haljinom shvatila je da je ona sasvim druga priča. Bila je to haljina drugačija od svih koje je dosad videla. Gornji deo haljine umesto da se skupljao i dozvoljavao da pliva preko njenog tela, prianjao je preko


njenog torza, prateći obline njenih grudi, njenih rebara, i prikovao se za njen struk. Bio je spojen sa njenim suknjama na boku, obiljem zlatnog i belog veza koji se kovitlao oko struka i spuštao se prema njenim stopalima kao vitice loze. Rukavi su bili pričvršćeni za ramena, i dosezali do nadlaktica, a isti zlatni i beli vez krasio je rub svakog rukava. Bila je raskošna i jednostavna, riskantna i neočekivana. Ali da bi cela stvar stala na njoj, bilo je neophodno zategnuti zlatne trake koje su prolazile kroz desetine sitnih rupica na leđima. Nije primetila taj detalj kada je uzela haljinu, verovatno zbog toga što je bila ometena njenom ekstravagancijom i čovekom koji joj ju je dao. Da li Vam je ipak potrebna pomoć? Zatvorila je oči. Bez sumnje Lavoie se veoma zabavljao sa one strane vrata. Ali već je došla suviše daleko. Podsetila je sebe da sve ovo radi zbog većeg dobra i da je sav luksuz prava na privatnost izgubila u trenutku kada je prihvatila posao i sve novčane beneficije koje su išle uz to. Zapravo od trenutka kada je zakoračila u kockarnicu. Obukla je haljinu, namestila prednji deo, navlačeći saten najbolje što je mogla jednom rukom. Drugom rukom otvorila je vrata, terajući sebe da bude sa njim hladno poslovna, kakav je i on bio sa njom večeras. Osim što je sedeo na ivici stola, u jednoj ruci vrteo je čašu viskija, a u drugoj držao neku vrstu pisma. Skinuo je sako i zavrnuo rukave na košulji i više nije delovao tako formalno. Ne tako impozantno. Umesto toga, izgledao je beskrajno... dodirljiv. Učinilo ga je da izgleda kao svaka razvratna stvar o kojoj je čula šaputanja u balskim dvoranama, kao svaki uzdah koji je čula u skrivenim udubljenjima. Sve što je nekada želela za sebe. Podigao je glavu i pogledao je. Ne pomerivši se. Njena slobodna ruka otišla je do gornjeg dela haljine, kao da bi ona mogla biti još jedan mali delić oklopa koji će je zaštiti od njegovog pogleda. Njegove oči su bile vrele i teške, a to je bilo sve što je mogla da uradi, a da ne pobegne nazad u njegovu spavaću sobu. „Vezuje se na leđima.“ Želela je da zvuči žustro – možda čak i optužujuće – ali, umesto toga zvučala je preplašeno. Činilo se da se mentalno protresao, njegov pogled ohladio, tako da joj je bilo lakše da diše. „Naravno,“ rekao je, kliznuvši sa ivice stola. „Sašivena je da bude ekstravagantna i neobična, a ne dosadna i praktična.“ Spustio je pismo i čašu na sto i iskrivio prst prema njoj. „Dođite ovamo. Ja ću je vezati za Vas.“ Angelique je pritisla haljinu na grudima,a želja je prolazila kroz nju. Ove reči, zajedno sa njegovom gestom, bili su najprovokativnije i najizazovnije stvari koje je u životu čula. Neprikladnost je bila van svake mere, a sve o čemu je mogla da misli


bilo je koliko se nemarno osećala. Koliko slobodno. Krenula je napred, gledajući kako se njegove oči šire. Gledajući kako je progutao, gledajući način na koji su se njegove ruke uvijale oko ivice stola. I njena pojava je, takođe uticala na njega. Stala je ispred njega. Odgurnuo se od stola. „Okrenite se,“ rekao joj je. Njegov glas je bio grublji nego što je bio pre par minuta. Polako mu je okrenula leđa, a drhtaj joj je prošao kičmom. Nije bilo kao da je gola. Imala je steznik na sebi, a haljina joj je bila podignuta na ramenima, iako je bila otvorena do struka na njenim leđima. Nije bilo prvi put da je drugi oblači. Pre svega, delila je sobaricu sa svojom majkom, od momenta kada je za to bila dovoljno stara, a oblačenje je bilo dosadan posao, nešto što je trebalo biti ispoštovano u zavisnosti od toga šta je moda zahtevala. A ovo nije bio posao. Bilo je nešto sasvim drugo. Ovo je bila intimnost i predanost kontroli koja je bila zapanjujuća i opasnija nego što je ikada iskusila. Prvo je osetila njegove ruke na svom vratu, njegove prste koji su skupljali buntovne pramenove kose, koji su izašli iz punđe na potiljku i pomerio ih sa strane. Dodirivao je njenu golu kožu lopatica svojim prstima i time joj izazvao mreškanja na koži. Mogla je da oseti njegovu toplinu na svojim leđima, toplinu njegovog daha kada je nagnuo glavu. Kada je povukao vrh steznika, grudi su joj se podigle visoko prema vezenom rubu. Bradavice su joj se napele i osećala je trnce zadovoljstva svaki put kada bi se protrljale o tkaninu. „Recite mi da li je dovoljno čvrsto,“ rekao je tihim glasom na njeno uvo. Samo je klimnula glavom, jer su joj reči pobegle – dah joj je pobegao – a to nije imalo nikakve veze sa suženjem haljine. Njegove ruke su se pomerile niže, prema centru njenih leđa, a njegovi fini prsti činili su je očajnom. Očajnom da spusti svoje ruke na nju kako treba. Da dodirne njena rebra, njene grudi, da isprati liniju njenih kukova, da dodirne sve, da je dodiruje svuda gde je osetila potrebu da bude dodirnuta. Sada su se njegove ruke nalazile na dnu njene kičme, vezujući trake i sada je gornji deo haljine glatko prekrivao njeno telo. „Da li ste završili?“ nekako je izgovorila. „Nisam još.“ Njegove ruke su sa njenih leđa otišle do njene kose, gde je vadio šnale, sve dok joj teška, duga kosa nije pala niz leđa. Trebala je da protestvuje, ali osećaj njegovih prstiju kako češljaju njene lokne učinio ju je nemoćnom. Zakoračio je unazad. „Sada sam završio,“ rekao je. „Da.“ Morala je da kaže nešto, a to je bio jedini slog koji je mogla da izgovori. „Kakav je osećaj?“


Angelique je zatvorila oči. Osećala se kao da će iskočiti iz kože. „Dobar,“ prošaputala je sa naporom. Otvorila je oči i pogledala dole, gladeći rukama saten preko svog stomaka i kukova. Bio je u pravu. Bio je veoma dobar u merenju. „Okrenite se.“ Veoma polako, okrenula se, srce joj je lupalo u grudima, kičma ispravljena, brada podignuta. Srela je Lavoieve oči i držala ih beskrajnu minutu. Zakoračio je unazad, njegove oči spustile su se preko njenih grudi, kukova do poda i onda nazad do njenih očiju. I drugi muškarci su radili ovo, i u tim slučajevima, kontrolisala je sebe da se ne oseća kao objekat, kao da je njena vrednost određena oblinama njenog mesa, kao ždrebica na aukciji u Tattersallsu. Ovo je bilo drugačije. Sve je sa ovim čovekom bilo drugačije. „Da li odgovara?“ upitala je, a glas joj je bio promukao. „Da li ste zadovoljni efektom?“ „Zašto ne vidite sami?“ pokazao je glavom prema otvorenim vratima koja su vodila u njegovu spavaću sobu. „Pogledajte se u ogledalu.“ Angelique je klimnula glavom i vratila se u spavaću sobu. Oprezno je prišla velikom ogledalu pored umivaonika. U nju je zurila žena koja joj je delovala poznato. Ova žena imala je medeno plavu kosu koja je padala preko golih ramena, čineći da izgleda pomalo poročno, kao da je upravo ustala iz kreveta. Ili iz ruku ljubavnika. Ova žena je nosila haljinu koja je grlila svaku njenu oblinu, čineći da joj dojke izgledaju nemoguće bujne, a struk neverovatno uzan. Ova žena je glavu držala visoko podignutu i izgledala je onako kako bi određena mlada dama uvek sanjala da će izgledati da nije pokušavala da sakrije svoje telo iza metara i metara belog muslina. „Šta mislite?“ Zurila je, ne čuvši kada je Lavoie došao iza nje. „Haljina je neverovatna.“ „Jeste, a Vi izgledate izvrsno. Ali kako se osećate u njoj?“ „Prelepo.“ Reč je izletela iz nje. I jeste. Osećala se moćno i samouvereno i... zaista lepo. Njene oči srele su njegove u ogledalu. „Dobro.“ Njegov pogled je bio intenzivan. „Sada još trebamo da osvojimo misterioznost i zagonetnost.“ Podigao je ruke i prebacio ih preko njenih ramena. „Zatvorite oči.“ Učinila je to osećajući kako joj se prislonio uz leđa. Uradila je sve kako se i ona ne bi oslonila na tu toplinu , a osećaj nečeg hladnog i čvrstog na licu bilo je dobro odvraćanje pažnje. „Haljina ima nekoliko dodataka,“ prošaputao je na njeno uvo. Kao na primer ti?


Od ove misli srce joj je zastalo. Skoncentrisala se da diše ravnomerno. Šta joj se dogodilo u poslednjim minutima? Šta se desilo sa ženom koja je sakrila svoj um na isti način na koji je sakrila svoje telo dok je okolnosti nisu naterale da otkrije oboje? Upoznala je Alexandera Lavoiea. Eto šta se desilo. Njegovi prsti bili su na njenom potiljku, vezujući traku njene maske. „Mogu li da otvorim oči?“ upitala je. „Strpljenja, moja gospo.“ Njegov glas je bio poput baršuna, a njegov dodir je nestao na sekundu pre nego što se vratio. Nastao je blag pritisak na njen vrat, osećaj nečeg hladnog na njenoj koži, suprotnost vrelini njegovih prstiju na njenom potiljku. Bila je to neka vrsta ogrlice, znala je to, i verovatno je bila deo ekstravagancije same haljine i sve to je izazivalo razne vrste čudnih emocija kojih nije mogla da se reši. „Gospodine Lavoie...“ počela je da podiže ruku ka svom vratu, plašeći se da otvori oči. „Alex,“ prošaputao je. „Molim?“ Ruka joj je zastala na pola puta do vrata. „Kada ne delite karte u klubu i kada ste smo u privatnosti moje... kancelarije, zvaćeš me Alex.“ Alex. Čak ne ni Alexander. Njegovo ime kretalo se kroz njen um kao greh, kao nešto što je zamišljala da će šaputati u mraku okružena crvenim svilenim čaršavima. Nešto što bi moglo da klizne sa njenih usana dok on zadirkuje i – „Otvori oči.“ Angelique je usisala vazduh, pokušavajući da se sabere. Trebala bi da uradi sve kako bi se distancirala od iskušenja koje je bio ovaj čovek. Mislila je da ima adekvatno iskustvo sa muškarcima i odnosima koji su postojali između njih. Bile su dovoljne dve sekunde u prisustvu ovog muškarca da shvati da je vrlo, vrlo pogrešila. Prisilno se podsetila da joj se Alexander Lavoie ne udvara. On joj nije poklanjao stvari kao neki zaljubljeni pastir, koji se nadao da će njegova velikodušnost biti nagrađena sa nekoliko trenutaka pipanja u senu. Ovo nisu bili pokloni od obožavatelja, koji je želeo da joj ukrade srce. Ovo što je nosila nije bilo ništa više od uniforme. Ništa drugačije, stvarno, od fine livreje. Odeća je imala svrhu. Maska je imala svrhu. Nakit je imao svrhu. Alexander Lavoie je imao svrhu da je ima ovde i sve to je imalo veze sa poslom. Bio je veoma direktan kada je precizirao kakav tip imidža želi da ona postigne u korist svog kluba – i imidž koji će koristiti oboma, naravno. Otvorila je oči.


Maska je bila jednostavna, boje zlata slagala se sa vezom na haljini, bez ukrasa osim sitnih dijamanata koji su počinjali u uglovima otvora za oči i završavali se na slepoočnicama. Pokrivala je kompletan gornji deo njenog lica, lagano se naslanjala na njen nos i graciozno se spuštala do njene donje vilice. Ali jedva da je primetila masku. Jer, njene oči su se prikovale za ogrlicu na njenom vratu. Lanac nije bio lanac uopšte, već niz malih dijamanata koji su ležali na njenoj koži. Iz centra drugi niz dijamanata se spuštao, svaki kamen je postajao veći kako su se spuštali. Njene oči su ih pratile do mesta gde su se završavali, u dubokoj dolini njenih grudi. Ovakav dizajn nije videla nikada – oštro gladak i bez blistavih ornamenata. Podigla je ruku da dodirne briljantno kamenje na svom vratu. Sada su bili topli od njenog tela i klizili su po njenoj koži kao šapat. Došla je do kraja niza, do vrha njenih grudi i znala je da je dizajn ogrlice, kao i haljine bio ništa manje nego nameran. Posmatrala je sebe u ogledalu. Od čudne debitantkinje nije bilo ni znaka. Od očajne žene u zlatnoj haljini i sa bocom francuskog brendija u ruci, osim njenog uma, nije bilo ni traga. Žena koja je zurila u nju bila je kraljica. Kurtizana. Dama. Ljubavnica. Sve ovo odjednom. „Ovo je spektakularno,“ rekla je. Zadovoljna što je zvučala smireno. Livreja, pevala je u sebi. Livreja, livreja, livreja. Sačinjena od satena i dijamanata. „Nisam videla ništa slično ovome. Privlači oči... dramatično, zar ne? Bolje nego flaša brendija. Priznajem.“ Očekivala je rezak, duhovit odgovor, ali nije ga bilo. Iza nje, Lavoie je ćutao. Njene oči su opet pronašle njegove u ogledalu, gde je stajao još uvek blizu njenih ramena. Imao je čudan izraz na licu. „Da li nečim u mom izgledu niste zadovoljni, gospodine Lavoie?“ upitala je, koristeći namerno njegovo prezime, pokušavajući da osigura još jedan sloj distance između sebe i vihora kakav je bio ovaj čovek. „Ne. Da.“ Još uvek je zurio u nju u ogledalu, a Angelique nije bila sigurna da ju je uopšte i čuo. Vrhovima prstiju prešao je preko njene nadlaktice, sklanjajući njenu tešku kosu sa ramena, puštajući da hladan vazduh pomiluje njen vrat. Zadrhtala je. „Neodoljiva si.“ Savio je glavu i hladan vazduh zamenile su njegove usne. Iznenadna toplina ju je obuzela, čineći njene udove tečnim. Vlažnost joj se nakupila između nogu, a bolno udaranje u donjem stomaku odgovaralo je ritmu kojim je njeno srce lupalo. Njeni udisaju bili su plitki.


„Želim da te probam,“ promrmljao je tiho. Usne su mu sada bile na osetljivom delu kože tik ispod njenog uva, dah mu je bio vreo. Jezikom joj je kušao kožu na mestu gde su mu bile usne. „Celu tebe.“ Njene oči su se zatvorile na kratko, svaki nerv u njenom telu žudeo je za dodirom ovog čoveka. Znala je šta bi trebala da kaže. Znala je da samo treba da zatraži i on bi se povukao. Umesto toga, želela je još. Želela je njega. Pogledala je u sebe u ogledalu i ovu ženu ona nije prepoznavala. Gledala je kako joj se glava nagnula u stranu, gledala je Lavoieovu glavu savijenu, njegove usne koje joj pale kožu. Gledala je kako joj se ruka podiže ka njegovoj tamnoj kosu. Nikada se nije osetila ovako nezasito, kao u ovom trenutku. I nikada se nije osećala ovako moćno. Podigao je glavu i njegove zamagljene oči srele su njene u ogledalu. „Ne mešam posao i zadovoljstvo,“ prošaputao je promuklo, kao da je podsećao samog sebe – Trebala je da se složi sa tim i odmakne se, znala je. Prekinuti kakvo god ovo ludilo bilo i sprečiti ga da je preplavi. „Još uvek nisam počela da radim za tebe.“ Bilo je ono što je izašlo iz njenih usta. Iza nje on se potpuno zaledio, a onda je podigao ruke i odvezao trake njene maske. Spustio je na ivicu umivaonika i zagledao se u nju u ogledalu. „Okreni se,“ rekao je konačno, grubim glasom. Po drugi put ove večeri, poslušala je njegov zahtev. Prstima joj je sklonio kosu s lica prateći rub jagodica i krivinu njene vilice. Svojim dodirom prešao je preko njenog vrata do dijamantne ogrlice. „Odgovaraju ti, ti dijamanti,“ prošaputao je. „Drugačiji. Briljantni.“ Angelique nije znala šta da kaže. Veliki deo života provela je pokušavajući da ne bude drugačija. A postigla je samo da se oseća jadno. Sada, u prisustvu čoveka koji je izgledao tako poželjno, efekat je bio opojan. Prstom je dodirnuo pramen koji joj je padao preko grudi, a Angelique je osetila kako su joj se bradavice stvrdnule. „Želeo sam ovo da uradim od prvog trenutka kada sam te video.“ Ispustio je ogrlicu iz ruke i podigao prste do njenih usana, prelazeći jagodicama prvo preko gornje, a potom preko njene donje usne, nežnim dodirom. Bilo je to mučenje kako nikad ranije nije osetila. „Alex.“ Njegovo ime je izletelo, nešto između pitanja i zahteva. Njegovi prsti još uvek su bili na njenim usnama i onda su se povukli, a njegov pogled bio je mračan i vreo. Mirisao je na viski, sapun, sandalovinu i muškarca. Spustio je glavu i njegove usne bile su za dah udaljene od njenih. Angelique je zatvorila oči.


Iznenada njegove usne očešale su njene, jednom, dva puta. Bili su to kratkotrajni, laki, zadirkujući dodiri. Osetila je čekinje njegove brade, osetila je toplinu njegovih usta kada je pronašao njene usne, prvo donju, a onda gornju. Blago se povukao, čekao, jednom rukom prelazeći duž njenog vrata do grla, dok mu je druga ruka išla preko njenog struka spuštajući se na kuk. Sagnuo je glavu i nežno zamenio svoje prste usnama na njenom vratu, vrelo je ljubeći na tom osetljivom mestu gde joj je puls udarao. Nagnula je glavu, a celo telo joj je obuzela žudnja koja joj je oduzimala pamet. Podigao je glavu, svojim obrazom dotakao je njen, uzdahnuvši. Ovog puta ona se primakla njemu, svojim usnama tražeći njegove. Zarežao je pre nego što je poljubio. Uhvatio joj je donju usnu zubima, lagano je povlačeći, oslobodivši je samo kako bi ih dodirnuo jezikom. Tiho je zajecala, želeći više. Ruku koja mu je ležala na njenom struku, obavio je oko njenih leđa i privukao je sebi i kroz njihovu odeću mogla je da oseti tvrdoću njegovog tela prema njenoj mekoći. Njeni unutrašnji mišići stisnuli su se, a udaranje koje je ranije osećala, preraslo je u poročno, mučno pulsiranje u samom jezgru njenog bića. Podigla je ruke i zagrlila ga oko vrata, u strahu da će se, ako se ne bude držala za nešto razbiti u hiljade komadića. Njegove usne ponovo su bile na njenim, ali ovoga puta nisu zadirkivale već zahtevale. Jezikom je skliznuo u njena usta i sve što je mogla da oseti bio je viski i vrelina. Svojim jezikom dodirnula je njegov i osetila kako mu se ruka steže na njenim leđima, pritiskajući je jače na svoje telo. Mogla je da oseti njegovu erekciju, zarobljenu između njihovih tela, a njegovo uzbuđenje činilo je njeno još većim. Usta su mu bila sve zahtevnija, gnječeći njene usne. Ovo je bilo razaranje, pomislila je nejasno, uvlačeći svoje prste u svilenkastu mekoću njegove kose. Predivno, temeljno razaranje koje je htela da se nastavi do zauvek. Želela je da se oslobodi tog talasa požude koji ju je preplavio, želela je da vodi ljubav sa njenim telom onako kako je sada vodio ljubav sa njenim ustima. Nije želela da prestane. Osim što on jeste. Povukao se, naslonivši svoje čelo na njeno, dišući ubrzano i oštro. „Isuse Hriste,“ promrmljao je. Grudi su je bolele, bila je vlažna i drhtava, a njena koža osetljiva na svaki njegov dah koji ju je dodirnuo. I tek sad je čula kucanje koje je dolazilo sa vrata kancelarije. „Gospodine Lavoie?“ Čulo se prigušeno.


Spustila je ruke sa njegovog vrata i ispravila se. Bože dragi, šta bi se dogodilo da nisu bili prekinuti? Njene oči su poletele do masivnog kreveta i luksuznog prekrivača. Znala je tačno šta bi se dogodilo. Dozvolila bi Alexanderu Lavoieu da je odvede u krevet i završe ono što su započeli. Pretpostavljala je da bi bilo drugačije. Nešto zaista za pamćenje. Jer, i sa ovim minimalnim dodirima, uspeo je da izbriše sve što je znala o seksu. Ali to se ne sme dogoditi, bez obzira koliko njeno telo žalilo zbog toga. Zato što je Alexander Lavoie bio biznismen pre svega. Angelique nije srećom prekršila njihov poslovni dogovor, a ovaj čovek može da joj pruži pomoć koja joj je potrebna. Stalno zaposlenje i prihod koji s tim dolazi. Angeliquei je ovaj klub trebao više nego što joj je trebao on, i podsećaće sebe stalno na tu činjenicu. Ne sme da uradi ništa kako bi ugrozila ovaj dogovor. „Primite moje izvinjenje gospodine Lavoie,“ promrmljala je. „Ovo se neće ponoviti. Bilo je neprofesionalno od mene.“ „Od Vas?“ Još uvek je stajao ispred nje, ali sa rukama iza leđa. „Bojim se da sam se zanela u trenutku,“ rekla mu je. „Sumnjam da takav efekat dijamanti imaju na devojke, čak i kada su samo deo uniforme.“ Gledao ju je poluotvorenim očima. „Dijamanti.“ „Da, “ slagala je. „Sve ovo je malo previše, zaista.“ „Gospodine Lavoie?“ Čulo se malo glasnije, još jedno kucanje na vratima kancelarije, a onda se opet začuo prigušen glas. „Jedan čovek želi da Vas vidi. Kaže da je hitno.“ Lavoie je zarežao iznervirano i okrenuo se od nje izlazeći iz spavaće sobe u pravcu kancelarije. Čula je kada su se vrata otvorila i prigušene glasove. Angelique je ispustila dah, nesvesna da ga je zadržavala. Zurila je u ogledalo, pokušavajući da poveže ženu u tirkiznoj haljini sa devojkom koja je došla ovde obučena u zlatno. Ali, nije mogla. Tačnije, nije želela. Sa saznanjem da se nikada neće ponoviti ono što se dogodilo večeras, nešto duboko u njoj se nepovratno promenilo, a nije smela sebi da dozvoli da zažali. Pogled joj je lutao preko poluzatvorenih očiju, crvenih obraza i otečenih usana. Nije imala iskustva koja su se ticala ove vrste zadovoljstva. Ali nije bila toliko naivna da nije mogla da prepozna želju kada bi je videla. Kada je stajala ispred ogledala, sa čovekom koji ju je uvek tretirao kao ravnu sebi, čovekom kome je otkrila više prave sebe nego bilo kome drugom, videla je koliko ju je želeo. I bez obzira da li je to znao ili ne, Alexander Lavoie joj je poklonio znanje koje nije imala kada je došla ovde večeras. Konačno je razumela lepotu i snagu koja je


sa tim dolazila. I konačno je razumela da to nema nikakve veze sa tim kako ona izgleda. Sa gorko – slatkim osmehom, Angelique je posegnula za zlatnom maskom na umivaoniku i vezala je na potiljku. Ko god da je ušao u kancelariju, još se tamo nalazio. I uprkos njenom novom saznanju, Angelique nije imala nameru da izađe iz njegove spavaće sobe kao još jedna dobro zadovoljena članica njegovog harema. Podigla je ramena i kliznula u kancelariju glumeći neobaveznu bezbrižnost. Na vratima visok čovek razgovarao je sa Lavoiem, a zbog nedostatka večernje garderobe, zaključila je da nije došao da se kocka. Njegova odeća bila je fina, dajući mu izgled gospodina, ali težak mač koji mu je visio sa struka bio je potpuno neprikladan. Izgledao je kao vojnički mač sa oguljenim koricama i drškom poliranom do zamućenog sjaja od upotrebe. Držao je šešir u rukama , njegov glas bio je nizak, a lice mrko. Lavoieovo lice nije izgledalo ništa drugačije i upućivao je visokom čoveku brz niz pitanja. Lavoie je izgleda postao svestan njenog prisustva i naglo zastao. Oba muškarca su se okrenula prema njoj. Angelique se trgla, osećajući se kao uhvaćena u prisluškivanju. „Izvinjavam se ako sam Vas prekinula. Mogu sačekati u drugoj sobi.“ „Ne. Ostanite.“ Lavoieove usne su se stisnule u tanku liniju i zavrteo je glavom. „Gospodin Harris i ja smo završili.“ Visoki čovek je zaklimao glavom prema Lavoieu i načinio neku vrstu naklona prema Angeliquei pre nego što je napustio sobu, stavljajući šešir na glavu. „Da li je sve u redu?“ upitala je Angelique, ne očekujući odgovor, u stvari. I nesigurna da želi odgovor. Posao vođenja kockarnice imao je svoje neugodne trenutke, to je bilo sigurno. „Da.“ Lavoie priđe svom radnom stolu i uze njen list verovatnoće. „Ali, vreme nam prolazi. Kao što ste rekli, klub će se uskoro napuniti, a neće nam ići u prilog ako ne osmislimo neki adekvatan plan.“ Njegov glas, kao i izraz lica bili su hladni. Nije bilo ni traga čoveku koji ju je bezumno ljubio u svojoj spavaćoj sobi. Pretpostavila je da joj je laknulo. „Razgovarajmo o strategiji,“ rekao je, pokazujući na stolicu ispred njegovog stola dok je on seo iza radnog stola, postavljajući barijeru između njih. „Pretpostavljam da će biti perioda pokušaja i grešaka, ali siguran sam da ćete to rešiti bez većih problema. I kao što ste rekli, moraćemo da odredimo visinu uloga, da privučemo što više igrača. I moraćemo da osmislimo sistem.“ Angelique je sela na ponuđenu stolicu i spustila ruke u krilo. Mogla je i ona da bude hladna kao što je i Lavoie bio. Sećanje na njegov poljubac smestila je duboko


u sebe, pažljivo ga spakovavši sa sve čudom otkrića koje je došlo sa njim. Oboje će ih kriti pod fasadom profesionalizma, jer bez obzira na sve, nije mogla da priušti sebi da izgubi ovaj posao. „Moja gospo?“ Njegovo obraćanje vratilo ju je u stvarnost. „Molim?“ „Pitao sam Vas da li želite da delite sa dva ili jednim špilom?“ Pročistila je svoje grlo i prisilila sebe da se seti zašto je ovde. I šta mora da uradi. „Sa dva, gospodine Lavoie. Sa dva sigurno.“


Sedmo poglavlje Alex je sedeo za svojim stolom, zamišljeno. Nije mu se to dopadalo uopšte, jer je smatrao da čovek koji provodi suviše vremena u razmišljanju umesto u delovanju, propušta mnogobrojne prilike. Ali zbog Angelique Archer on je skrenuo sa svog puta. Već petu noć za redom otkako je Angelique obukla onu tirkizno – plavu haljinu, Alex je primoravao sebe da cirkuliše klubom, deli komplimente damama i ćaska sa gospodom. To je bilo ono što je činio svake večeri i uvek je to činio sa suptilnim žarom zabavljajući kako goste tako i sebe. A sada mu je to postala obaveza. Oči su mu neprestano letele ka blackjack stolu i ka ženi koja je sedela za njim, hladna i uzdržana kao kraljica u krugu svoje najdraže svite. Organizovao je sto od 6 igrača, ali je gužva oko stola bila 4 puta veća. Novina u kombinaciji sa prelepom, misterioznom deliteljkom, pokazala se neodoljivom. Za ime Božje, prokleti plemići čekali su na svoju šansu za stolom, kao nervozni školarci. Bilo je nečeg drugačijeg u lejdi Angelique od momenta kada je sela za blackjack sto, nešto što nije u njoj video ranije. Imala je mali osmeh na licu, kao da se zabavlja. Svaki njen pokret bio je tako fin i čak senzualan, kao da je iznenada postala svesna svog fizičkog izgleda, i time dobila neku vrstu sigurnosti. Njen glas nije se nikada podigao iz mekog žamora dok je delila, a blagi ritam njenog govora bio je svilenkast i blago sugestivan. Ljudi koji su sedeli za njenim stolom bili su opčinjeni. Nisu je se mogli nagledati. Alex nije bio siguran šta je izazvalo promenu. Možda je bilo to što se više nije trudila da ostane nevidljiva. Možda je to bilo zbog kratkog predaha od očaja koji je nosila sa sobom. Ili je možda on počeo da gubi glavu. Jer je sigurno izgubio kada ju je poljubio. Sama pomisao na način na koji ga je gledala u ogledala, kako je zaplela ruke u njegovu kosu, savila glavu prema njemu, kako su joj oči bile mutne od želje, učinili su da ponovo otvrdne. Nikada ranije nije doveo nijednu ženu u svoje privatne odaje. Sa njima se viđao na neutralnom terenu. Suviše puta video je kako se seksualna veza pretvara u ljubav, pretvara u ljubomoru, pretvara u mržnju. I nije imao nikakvu želju da sebe tome izlaže. Davao je svoje telo i ništa više. Ne svoju privatnost, ne svoje misli, ne svoju naklonost. Nije shvatao zašto je sa Angelique bilo drugačije. Zašto ju je pustio unutra. Zašto je uradio išta od onoga što jeste u poslednjih pet dana.


Ali, znao je da više nije mogao da pogleda u svoje cheval ogledalo bez da mu sva krv jurne pravo u prepone. Naglo je ustao od stola, razdraženo zatvarajući knjige koje su stajale ispred njega. Postojao je razlog zašto nikad nije mešao posao sa zadovoljstvom, a ovo je bio ništa manje nego savršen primer. Bilo je zbunjujuće. Što je značilo da je opasno. Trebao je svoj izoštren um, a ljubljenje Angelique Archer nije bio način da to osigura. Lejdi Angeloque, hvala Bogu, ponašala se kao savršeni profesionalac. Napravili su prokleto bogatstvo te prve noći, kao i svake noći od tada. Ona je napravila prokleto bogatstvo. Čak je i njega šokirala lakoća sa kojom je kontrolisala i manipulisala tim prokletim stolom. Mora priznati, mnogi igrači su bili relativno neiskusni, ali to nije moglo objasniti sve. Dolazila je svake večeri u njegovoj kočiji, već obučena za posao, zbog čega je trebao da oseća olakšanje, ali umesto toga uvek je osetio žaljenje. Osećao je nečasno zadovoljstvo u odevanju Angelique Archer. Ali odevanje nje, nije više bio njegov zadatak, i zato je sada bio nenormalno ljubomoran na staricu po imenu Tildy. Još jedan razlog zašto ne mešati posao sa zadovoljstvom. Imao je još jednu haljinu sašivenu za Angelique – remek delo boje indiga i srebra – i ona je čak i više nego tirkizna haljina činila da izgleda kao grčka boginja. I koliko god sebi govorio da je zadovoljan efektom, vređali su ga pogledi drugih muškaraca u klubu upućeni njoj. Kao da su zamišljali kako bi bilo skinuti tu haljinu sa njenog veličanstvenog tela, srebrni šav, po srebrni šav. Alex je ignorisao činjenicu da nije bio ništa bolji od njih. Jer kada je maštao o oblačenju Angelique, on je takođe maštao i o svlačenju nje. Pažnju mu je privuklo svetlucanje u dnu stola. Kao i uvek na kraju večeri, ostavila je ogrlicu i dijamantima ukrašenu masku njemu na čuvanje, jer nije želela da ih nosi kući. Nije želela da rizikuje da budu ukradene kako je sama rekla, od njenog brata, ostalo je neizrečeno. Uzeo je ogrlicu u ruke, pustivši je da mu klizi kroz prste, prisećajući se kako je klizila po njenoj koži smeštajući se u udubinu njenih neverovatnih grudi. Šta bi dao da je vidi da nosi njih. I ništa drugo. Novo uzbuđenje ga je obuzelo. Ovo će morati da prestane ili on više neće moći uspravno da hoda. Pogledao je u pravcu svoje spavaće sobe, vrata su bila čvrsto zatvorena. Pod normalno sada bi se povukao u svoje sobe. Prespavao bi jutro i rano popodne, a onda obavljao svoje poslove. Ali večeras bio je suviše uznemiren da bi spavao. I ako bi skliznuo među hladne čaršave svog kreveta u ovom stanju, nije sumnjao da


bi njegov um i dalje bio ispunjen Angeliqueom Archer i da bi onda bio primoran da se olakša svojom rukom. Rekao je sebi da nije toliko očajan. Još uvek. „Bože dragi, Alex. Da li si opljačkao palatu?“ Alex se sledio, prstiju stegnutih oko dijamanata. „Vojvotkinjo,“ rekao je, okrećući se polako, „Nisam čuo kada si kucala.“ „Zato što nisam,“ Ivory Moore je stajala na skrivenim vratima koja su vodila u uličicu. „Vrata su bila zaključana.“ „Jesu li?“ Delovala je neobično zadovoljna sobom gladeći svoju običnu braon suknju. „Vežbala si.“ „Učila sam od najboljih.“ Prešla je preko sobe dolazeći iza Alexovog ramena. „Prosto je zadivljujuća.“ Posegla je prema ogrlici i uzela mu je iz ruke mrmljajući. „Planiraš li da onu kojoj se udvaraš impresioniraš?“ Pogledala je u njega. „Ili si se zaljubio?“ „Kada se pakao zamrzne na oba svoja kraja, Vojvotkinjo.“ Alex joj je uzeo dijamante i ostavio ih zajedno sa zlatnom maskom u fioku svog stola, čvrsto je zatvarajući. „Čemu dugujem zadovoljstvo tvoje posete?“ Ivoryne oči bile su uprte u fioku stola. „Donosim ti informacije.“ „To me raduje. Nemoj me držati u neizvesnosti.“ Prekrstio je ruke na grudima. Pogledala je u njega. „Šta znaš o vikontu Seatonu? Sinu vojvode od Rossburna.“ Alex se namrštio. „Da li si razgovarala sa Visokim Harrisom?“ Bora se pojavila između njenih obrva. „Ne. I to je Jed –“ „Pardon?“ „Visoki Harris brat. Njegovo ime je Jedediah. Onda ide Theodore, a Frederick je najniži.“ Alex je zatreptao i progutao nalet smeha. „Jed, Ted i Fred?“ „Koji su svi verovatno bolji sa mačem od tebe,“ izjavila je Ivory namrštivši se. „Ne budi detinjast.“ „Sumnjam da su bolji, ali sam shvatio poentu, Vojvotkinjo.“ „Dobro je čuti,“ zastala je. „Kakve veze ima gospodin Harris sa Seatonom?“ „Vrše mala praćenja za mene, ako moraš da znaš. Mladi Gerald provodi mnogo vremena sa Seatonom ovih dana. I to u neuglednim delovima Londona u blizini dokova.“ „Iz kojih razloga?“


„Visoki - Jed Harris trenutno nije siguran. Moglo bi biti radi uzbuđenja ili možda jeftinog džina. Ili zbog nečega sasvim drugog. Tražio sam da nastave praćenje. Obojice i Huttona i Seatona.“ „Zašto?“ „Zato što Hutton ne poseduje trunke inteligencije i rasuđivanja i ne sumnjam da je Seaton to iskoristio. I u mom je interesu da učinim nešto povodom toga.“ Bubnjao je prstima po butini. „Tvoj red.“ Ivory se naslonila na ivicu Alexovog stola. „Postoje stare glasine koje povezuju Seatonove i Archerove. Ne mladog markiza, već tvog najnovijeg blackjack dilera.“ Alexovi prsti su se zaustavili pre nego što ih je naterao da se ponovo pokrenu. U svojim mislima, vratio se na Angeliqueinu nervoznu reakciju na Seatonovo prisustvo u noći kada je njen brat izigravao drumskog razbojnika. Tada je to pripisao okolnostima. A sada se pitao da li je tu bilo nečeg više. „To je prilično dvosmislena izjava, Vojvotkinjo. Molim te, objasni.“ Ivory je nagnula glavu i posmatrala ga. „Tokom lejdi Angeliqueine jedine sezone, bilo je glasina da su vojvoda od Rossburna i markiz od Huttona flertovali sa idejom spajanja njihovih porodica brakom.“ „Glasine?“ „Par je, zajedno sa svojim porodicama, povremeno bio viđan zajedno. Pozorišta, muzeji, Rotten Row, uobičajena javna mesta. Ništa nije objavljeno ili potvrđeno, ali su pojedini doneli očigledne zaključke.“ U vreme moje sezone, mislila sam da je moja budućnost već – Angelique nije nikada završila rečenicu kada ju je pitao zašto se držala rezervisano. Da li se smatrala zaručenom? Da li je verovala da je njena budućnost već dogovorena? Brak ugovoren, a ne konzumiran? Ili je bio. Alex je sa mukom opustio vilicu, koja je već neko vreme bila stegnuta. „I da li je ova glasina o ujedinjenju vođena uzajamnom ljubavlju koju su delili i mladi lord i dama, ili je bio uobičajeni roditeljski izbor zasnovan na poreklu i bogatstvu?“ Ivory ga je znatiželjno pogledala. „Nije razjašnjeno. Da li je bitno?“ „Možda,“ Alex je odgovorio, glumeći bezbrižnost koju nije osećao. „Znaš me. Volim da znam šta motiviše ljude. I kako to mogu iskoristiti u svoju korist.“ „Želiš da znaš da li je tvoja dama bila zaljubljena,“ Ivory mu je namignula. „Bože dragi, zadivljen si njome.“ „Očaran sam količinom novca koju mi je dama ovih dana zaradila,“ Alex se povukao, trudeći se da ne zvuči previše defanzivno. „Ali nisam zainteresovan za emocionalno stanje lejdi Angelique osim ako ono ne utiče na njenu sposobnost da


mi zaradi još više. Želim da znam da li je Seaton bio problem u prošlosti i da li će možda postati problem i u sadašnjosti. Želim da znam tačno kako su ove porodice bile ili su još uvek isprepletane i da li je to nešto zbog čega trebam da se brinem sada kada je dama moj zaposlenik.“ „Naravno.“ Bilo je podsmeha u Ivorynoj izjavi. „Reci mi, da li tvoja dama voli dijamante?“ „Ona nije moja dama, ona je moj zaposlenik. Sredstvo ovog kluba. A dijamanti su deo kostima. Kao i maska. A lejdi Angelique će ti to i potvrditi.“ Zvučao je tako ukočeno. „Njen kostim?“ „Da.“ „Kostim podrazumeva paunovo perje i lepu šminku. A ne malo bogatstvo u dijamantima.“ „Da li tvoja priča ima poentu, Vojvotkinjo?“ „Da li si je poljubio?“ „Praviću se da nisam čuo ovo pitanje. Veoma dobro znaš da ne mešam posao sa zadovoljstvom.“ Alex je prekrstio noge, trudeći se da deluje opušteno. Dođavola, žena ga je suviše dobro poznavala. „Jesi,“ uzdahnula je Ivory. „Ne, nisi zadivljen, ti si u potpunosti očaran.“ „Završili smo diskusiju na tu temu.“ Zastao je. „Reci mi šta je ispalo od glasina o ujedinjenju Hutton i Rossburn titula.“ Ivory ga je i dalje posmatrala. Alex je ćuteći gledao u nju. „Oh, dobro.“ Ispravila se i prstom prelazila po koricama jedne od knjiga koja je stajala na njegovom stolu. „Ništa nije ispalo. Markiza od Huttona se razbolela, i Angelique Archer se očekivano povukla iz društva, kako bi se brinula o majci u njenim poslednjim mesecima života. Lejdi Angelique se nije vratila u društvo posle majčine smrti.“ „A Seaton je napustio svoju damu u njenim najtežim trenucima?“ Ivory je slegnula ramenima. „Ako želiš da znaš odgovor, moraćeš da pitaš damu. Ili Seatona.“ „Mmmm.“ Angelique nikada nije spomenula Seatona. Ni posle one katastrofalne noći, ni kada je govorila o svojoj propaloj sezoni. U to vreme, mislila sam da je muž ono što želim. Seaton? Da li ju je taj čovek poljubio? Dodirnuo je?


Potpuno stran i neugodan osećaj obuzeo ga je na samu pomisao da je drugi muškarac ljubio Angelique i trebalo mu je nekoliko trenutaka da to osećanje identifikuje. Posesivna ljubomora. Nemilosrdno ju je odbacio. Šta je Seaton radio ili nije radio u prošlosti sa lejdi Angeliquenije nije bilo od važnosti. Sadašnjost je ono što je brinulo Alexa, i koja je tačno Seatonova uloga u tome mogla da bude. Kakav god da je bio njegov odnos sa lejdi Angeliqueom, Alexove instinkte probudio je njegov odnos sa razvratnim i sadašnjim markizom od Huttona. „Šta je sa nestalim bogatstvom?“ upitao je, pokušavši da skrene svoje misli. „Koliko sam uspela da otkrijem, društvo i dalje veruje da je Huttonova titula sinonim novca. Međutim, nedugo pošto mu se žena razbolela, stari markiz je počeo da prodaje Hutton imanja. Izgleda da je to obeležilo početak njihovog pada u finansijsku propast, dok je, što je veoma zanimljivo, porodica Rossburn otad procvetala.“ „Procvetala?“ „Pre pet godina bilo je glasina o finansijskim teškoćama unutar Rossburn vojvodstva, ali od tada Rossburn je napunio konjušnicu trkačkim konjima, skupio zapanjujuću kolekciju renesansnih slika, kupio veliku rezidenciju na Mayfairu i dvorac negde blizu Swindona. Vojvoda i vojvotkinja sada su poznati po raskošnim balovima, velikim vrtnim i drugim zabavama – tipa događaja koje Prinny pohodi.“ „Slučajnost?“ Ivory je slegnula ramenima. „Slučajnost je u našem poslu uobičajena stvar kao i pojava duhova. Znaš to i sam.“ „Mmmm.“ „Moram da kažem da nisam mogla da nađem ništa što bi dokazalo ili opovrgnulo da je to bila slučajnost. Alderidge se ponudio da dublje istraži, ali sam ja odbila. Kada vojvoda počne da postavlja pitanja, ma kako pažljivo to radio, neko sedne i počne da pravi beleške. Moj muž i njegov položaj od pomoći su u nekim slučajevima, ali zato prepreka u drugim.“ „Cenim to, Vojvotkinjo. Bez obzira koliko ga poštujem, ne treba mi vojvodski pirat da mi se meša u moje poslove,“ zastao je. „Gde je tvoj dragi Davy Jones u ovom momentu?“ „Alderidge je na dokovima.“ „Morsko čudovište mu je napalo brod?“ Ivory je teatralno uzdahnula, iako se smešila. „Doviđenja Alex.“ Prešla je sobu odlazeći do skrivenih vrata. „Odlaziš tako brzo?“


„Nemam ništa više da ti kažem.“ Pritisnula je kvaku i vrata su se nečujno otvorila ,a senke uličice bile su vidljive. „Ako zaista želiš odgovore, trebao bi da razgovaraš sa svojom damom umesto što je ljubiš.“ Alex bi se raspravljao, ali je Ivory već nestala, a vrata su se isto nečujno zatvorila, kako su se i otvorila. Išao je s jednog kraja sobe na drugi i nazad, osećajući nemir i nezadovoljstvo. Ni malo nije cenio, a još manje poštovao Georgea Fitzherberta, ali bilo je puno ljudi kao što je bio on za koje Alex nije mario. Ali ti ljudi nisu bili povezani sa Angelique Archer, mali glas prošaputao je u njegovoj glavi. Alex se vratio do dugih polica za knjige koje su bile poređane na zidu. Bio je svestan da je bio na ivici ponašanja ljubomornog ljubavnika i to mu saznanje nije dobro leglo. Trebao je da se fokusira na činjenice. Ivory je verovatno bila u pravu. Dolaženje do pravih odgovora ne bi trebalo da bude toliko zamršeno. Pitaće lejdi Angelique. Pre nego što krene da deli karte, on će pokušati i otkriti s čim se možda suočava. Kakvi bi sve skeleti ne samo mogli da iskoče iz ormara, već i da ga ujedu za dupe posle toga. Začulo se glasno oštro lupanje na vratima koja vode u uličicu, Alex se okrenuo i uhvatio za kvaku. „Zaboravila si nešto, Vojvotkinjo?“ započeo je shvativši da to nije bila Ivory, već Jed Harris koji je stajao na vratima. Njegov šešir bio je ponovo u njegovim rukama, a lice ponovo mračno. „Gospodine Harris.“ „Dobro jutro, gospodine Lavoie,“ odgovorio je Jed. „Mora da ste ovde zbog isplate.“ Nema sumnje da je mladi Hutton već negde ležao onesvešćen. Nadao se da je to mesto bilo njegov dom, a ne neko đubrište. Alex je provirio preko Jedovog ramena na uličicu. „Jesu li Vaša braća sa Vama?“ Jed je zavrteo glavom. „Ne.“ Spustio je ruku na dršku svog mača. „Theodore još uvek nadgleda vikontovu kuću. A Fred je u Toweru.“ „U Toweru.“ Alex se namrštio u nerazumevanju. „Zašto?“ „Markiz od Huttona je trenutno u Toweru.“ Alex je prevrnuo oči. „Reci mi da se nije zaključao u jednom od lavljih kaveza i onesvestio.“ Alex nije imao problema da zamisli da bi Hutton tako nešto uradio. Nema sumnje da bi on to smatrao smešnim. Barem dok ne bi bio povređen. „Ne. Ne u lavljim kavezima.“ „O Bože. Martinov kavez onda?“ „Ko?“ Jed je bio zbunjen. „Grizli. Zove se Martin. Da li je Martin pojeo Huttona?“


„Ne. Njegovo gospodstvo nije u zoološkom vrtu. Niti je on, ah, pojeden ni od koga.“ Alex se naslonio na vrata. „Ne razumem onda. Zašto je u Toweru?“ „Zato, gospodine Lavoie,“ Jed je objasnio, „što je markiz od Huttona uhapšen.“


Osmo poglavlje M

„ arkiz od Huttona je uhapšen.“ Bio je to Vincent Cullen, baron Burleigh, koji joj je saopštio vest, stojeći u Angeliqueinom holu, svoj šešir je držao rukama, a njegove oštre oči bile su čak i krupnije nego obično na njegovom uskom licu. Njegova majka, lejdi Buleigh je stajala iza njega, prikladno obučena za društvenu posetu, a njeno prisustvo šokiralo je Angelique gotovo kao i vest koju su doneli. Jer nije je videla niti jednom od smrti majke iako su žene bile bliske. Dramatično je ostarela u proteklim godinama. Crte lica su joj bile oštrije, a oči umornije. Seda kosa bila joj je začešljana od lica i napeto je zurila u Angelique kao da je čekala njenu reakciju na vest koju joj je Vinsent saopštio. Angelique je ignorisala trenutni strah koji ju je obuzeo. Znala je ona bolje. Nije znala šta je Burleigha zaposelo da dovede majku sa sobom, ali mora da je bila neka šala u pitanju. Ne tako davno, njen brat je glumio drumskog razbojnika. Danas mora da se pretvarao da je nešto gore. A ona to nije nalazila smešnim. „Naravno da jeste,“ rekla je Angelique smireno. „Uhvaćen je kako špijunira za Francuze, zar ne?“ Burleigh je zatreptao. „N-ne.“ Prošaputao je. „Uhapšen je zbog ubistva.“ Angelique se namrštila na mršavog, zlovoljnog čoveka, ali je ublažila svoj odgovor i poštovanja prema njegovoj majci. „Bojim se da nemam vremena za ovo, lorde Burleigh,“ rekla je brzo. „Kada budete videli mog brata, recite mu da treba da dođe kući. Postoje stvari o kojima moram sa njim da razgovaram.“ „Ali on je u Toweru,“ izusti Burleigh. Prineo je svoju ruku kravati, kao da ga je stezala. „U Toweru?“ Angelique se zagledala u njegovo lice i primetila da je bleđi nego obično. Oblio ju je hladan znoj. Lejdi Burleigh je istupila napred. Svoju hladnu, tanku ruku spustila je na Angeliquein rukav. „Istina je, draga. Odveli su ga tamo pošto su ga našli. Posle hapšenja.“ Angelique se povukla unazad. Pokušavala je da shvati zašto ju je ova žena lagala. „Ne razumem. Ako bi ovo trebala da bude šala –“ „Nije. Kunem se.“ Burleigh se nervozno prebacivao sa noge na nogu, gledajući između svoje majke i Angelique. „Istina je.“ Osetila je mučninu. „Recite mi,“ teško je izgovorila. „Hutton je pronađen u kući grofa od Trevanea u ranim jutarnjim satima. Izgleda da je...“ Burleigh je zastao.


„Izgleda da je šta? Govorite.“ Bila je nepristojna, ali njeno strpljenje je nestajalo pod naletom straha. „Kažu da je pokušao da opljačka kuću. I izgleda da ga je služavka uhvatila u tom činu.“ Angeliqueina usta su se osušila. „I?“ prošaputala je. „I on ju je ubio. Prerezao joj je vrat,“ rekla je lejdi Burleigh bez trunke emocija u glasu. Angleoque je osetila kao da se nalazi u sred sna, daveći se u moru dezorjentacije. Njena okolina se zatalasala, pre nego što se ispravila. „To je nemoguće,“ čula je samu sebe. „Moj brat nikada ne bi...“ Srediću to Ang, obećavam. Nabaviću novac. Ivice njenog vida su se zamaglile dok se borila za dah. „O Bože.“ Burleigh ju je iznenada uhvatio za ruku i ovoga puta Angelique je bila zahvalna na dodiru. To ju je vratilo u stvarnost. „Moja gospo –“ „To je nemoguće,“ ponovila je Angelique. Nemoguće, nemoguće, nemoguće. Burleigh ju je nespretno potapšao po ramenu. „Meni je tako žao –“ „Recite mi šta se dogodilo,“ zadahtala je, a kapljice znoja su se slivale niz njena leđa. „Nemojte ništa izostaviti.“ „Ne znam, tačno. Trebalo je da se nađemo sa njim –“ „Mi?“ „Seaton i ja. Bili smo na putu ka, ah...“ Pogledao je u svoju majku pre nego što je vratio svoj pogled na Angelique. „Ka jednom od Seatonovih klubova, ali Vaš brat je rekao da mora ,hmm, da vidi nekoga pre toga.“ „U Trevaneovoj kući?“ zagrcnula se Angelique. Burleigh je nervozno provukao ruku kroz svoju retku kosu. „Vaš brat je bio veoma tajanstven, moja gospo, ali morate razumeti da je sve delovalo kao bezazlena avantura. Ubedio nas je da mu je draga jedna od služavki kao i on njoj, i da oni...“ zastao je ponovo. „Da su imali dogovor.“ Angelique je oslobodila svoju ruku i uhvatila se za ivicu malog stola u holu kao da je taj komad nameštaja mogao da je usidri. „A šta se onda dogodilo?“ Burleigh je izvadio maramicu iz svog džepa i obrisao svoje bledo čelo. „Ja - ja ne znam. Vaš brat... hmm... pa, nije planirao da se zadrži. Ali, padala je kiša i ja nisam bio voljan da ga čekam u žbunju oko grofove kuće. Zato sam otišao u najbližu kafeteriju da ga sačekam. A Seaton je ostao.“ Krajičkom oka videla je kada je lejdi Burleigh zavrtela glavom i stisla usne u neodobravanju. „Seaton nikada nije imao mnogo pameti,“ promrmljala je.


„Da, pa, sledeće što znam o tome je da se Seaton pojavio i izvukao me iz kafeterije, rekavši mi da je Hutton uhapšen. I mene je to šokiralo kao i Vas sada, moja gospo.“ „Ko – Zašto...“Pokušavala je da poveže stvari. Baron joj je prišao. „Sam grof ga je našao pored tela, moja gospo. Prekrivenog krvlju.“ Nervozno je pročistio grlo. „Verujem da će vlasti uskoro doći da Vas obaveste. Da Vas ispitaju.“ Angelique se skoncentrisala na duboko disanje. Poslednje što joj je u ovom trenutku trebalo je ispitivanje. „Ko još zna?“ upitala je. „Do kraja dana, svi će znati,“ Burleigh je prošaputao, dok su njegove tamne oči lutale holom kao da je pokušavao da nađe drugačiji odgovor. „On je markiz.“ „Moram da ga vidim,“ rekla je Angelique mračno. Morala je da razgovara sa Geraldom. On to nije mogao da uradi. Gerald nije bio ubica. Ipak... uz dovoljno alkohola, uz dovoljno narkotika, uz dovoljno očaja i nemoguće je izgledalo moguće. Pritisnula je ruku na usne, boreći se da zadrži svoju smirenost. Lejdi Burleigh je odmahivala glavom. „Ne dozvoljavaju nikome da ga vidi. Nikakve posete.“ „Oni?“ „Čuvari.“ „Kako znate?“ „Već smo pokušali. Pre nego što smo došli kod Vas.“ Uhvatio je drugu Angeliqueinu ruku, stežući je. Burleigh je uzdahnuo. „Tako mi je žao, moja gospo. Ja sam samo baron i da budem iskren, nisam čak ni veoma važan. Nemam onu vrstu moći koja je Vašem bratu odmah potrebna.“ Angelique je teško progutala. „Tako mi je žao što sam ja bio taj koji Vam je saopštio ove strašne vesti. Ali, mislio sam da bi bilo bolje da čujete od mene. Gerald je moj najbliži prijatelj od detinjstva. Uradio bih sve da mu pomognem. Morate to znati.“ Angelique je zaklimala glavom. „Šta da radim?“ Nije, zaista očekivala odgovor. „Seaton isto pitanje postavlja svome ocu u ovom trenutku, moja gospo. Ako iko ima moć da pomogne, to je vojvoda od Rossburna. Oni imaju mnogo uticajnih veza. Trebate odmah otići kod njega.“ „Da,“ Angelique je rekla mehanički, povlačeći svoju ruku. „Trebam to da uradim. Odmah.“ Burleigh je lomio šešir u rukama. „Da li želite da idemo sa Vama?“


„Ne.“ Poslednja stvar koju je želela da uradi, bila je da provede još jedan minut u prisustvu čoveka koji je imao udela u svemu ovome, bez obzira koliko indirektno. Ili sa njegovom majkom, takođe. „Možemo ostati –“ „Ne.“ Želela je da bude sama. Morala je da ostane sama kako bi razmislila. „U redu. Naravno,“ rekao je Burleigh, a nervoza mu se ocrtavala na licu. „Onda idemo.“ „Uradite tako.“ Oklevao je. „Opet, moja gospo, žao mi je što sam Vam ja saopštio tako strašnu vest.“ Angelique je zaklimala glavom i okrenula se našavši lejdi Burleigh kako stoji ispred nje. „Imate njegove oči,“ rekla je žena, još jednom se zagledavši u Angelique. „Šta?“ Već je imala dovoljno problema. „Imate njegove oči,“ polako je ponovila lejdi Burleigh. „Nisam videla pre, ali sada vidim.“ „Moga oca?“ Bože kakve veze ovo ima sa bilo čim? „Majko,“ upozorio je Vincent. „Da. Imaš i njegovu snagu, takođe,“ rekla je naglo kao da se nalazila u transu. Angelique je pretpostavila da žena želi da joj pruži utehu, ali se nije osećala snažno. Potreba da vrišti ili baci nešto bila je prevelika. Želela je samo da Burleigh i njegova majka odu. Vincent je stavio šešir na glavu, požurujući majku prema vratima. „Vaša dobrobit je nama veoma važna. Ako postoji išta što mogu da uradim, milom Vas, samo –“ „Mislim da ste dovoljno uradili,“ odgovorila je Angelique. „Hvala Vam,“ primorala je sebe da doda. Teško je progutao i zaklimao glavom, držeći vrata za lejdi Burleigh. Otišli su tiho, a Angelique je zatvorila vrata za njima. Naslonila je čelo na glatko drvo, zatvarajući oči, slušajući tišinu oko sebe, koju je narušavao samo zvuk njenog srca čije je lupanje čula u ušima. Sada je želela da se probudi. Da otvori oči i shvati da je ovo bila noćna mora. Ružan san koji ju je ostavio uzdrmanu, zadihanu i slabu. Otvorila je oči i zagledala se u polirana hrastova vrata. Okrenula se, naslonila na vrata, a zatim je polako kliznula i sela na mermerni pod. Nije vrisnula, niti je bacila išta. Šok je bledeo, ostavljajući joj čist um. Jedna stvar je bila jasna.


Burleigh je bio u pravu. Bila joj je potrebna pomoć. Bio joj je potreban neko ko je znao njenu porodicu, ko je znao Geralda. Neko iz plemstva ko je imao moć da zahteva pravi odgovor i govori u ime njenog brata. Neko ko će sve ovo držati u privatnosti što je moguće duže, ako ne iz poštovanja prema njenoj porodici, onda zbog umešanosti svog sina u čitavoj ovoj gužvi. Vojvoda od Rossburna. Seatonov otac. Koliko god da je želela drugačije, nije imala drugu mogućnost. Možeš otići kod Alexa. Pala joj je na pamet ova misao. I jednako brzo je odbacila ovu ideju. Reći Lavoieu o ovom debaklu ne bi ništa promenilo. Vlasnik kockarnice nije mogao apsolutno ništa učiniti za zatvorenog markiza u Toweru. Osim, naravno da otpusti sestru optuženog ubice. Ma koliko je Alexander Lavoie bio ljubazan prema njoj, imao je svoje granice. Nije sumnjala da će Alex na kraju čuti za ovo, ali se nadala da neće čuti za probleme njenog brata bar dok još jednom ne sedne za blackjack sto. Lavoie je bio jedini izvor koji je imala. Odgurnula se od vrata i ustala, suvih očiju, iako joj je stomak bio vezan u čvor. Može ona ovo da uradi. Uradila je dosad puno stvari za koje nije ni sanjala da će moći i ovo je bila još jedna od njih.

Posle sat vremena, Angelique se našla u salonu raskošne kuće vojvode od Rossburna, gde ju je dopratio batler i zamolio je da sačeka dok on ode i vidi da li je vojvoda može primiti. Angelique je prekrstila ruke na leđima, zaleđenih prstiju čak i u rukavicama. Naravno da je uvedena u salon. Koliko je znala, mogla je da bude ostavljena i napolju da čeka. Izbegavala je da pogleda u luksuznu garnituru koja je bila postavljena na sredini sobe i ostala je stojeći pored prozora i zureći u vodenastu sunčevu svetlost koja je bacala čudna svetla na zelenu površinu u centru trga. Čuo se lavež pasa i udaranje konjskih kopita o kamen. Svakodnevni život nastavio se i danas. Samo se njen raspadao. „Čemu dugujem zadovoljstvo ove posete, lejdi Angelique?“ začuo se Seatonov glas sa vrata, Angelique je zatvorila oči, osetivši stezanje u stomaku i mučninu.


Okrenula se od prozora, kako bi se suočila sa njim, podsećajući sebe da je došla ovde da potraži pomoć i pokušala pažljivo da odabere reči kako ne bi rekla nešto zbog čega bi kasnije požalila. Seaton je stajao na vratima, besprekorno obučen, kao i uvek. Njegova smeđa kosa bila je pažljivo začešljana, čizme su bile polirane do visokog sjaja, a njegovo držanje ukazivalo je na čoveka koji je bio izuzetno samouveren u svom mestu u svetu. Gledao je u nju sa očekivanjem, i da nije znala bolje, mislila bi da nije upoznat sa Geraldovim hapšenjem. Pogledala ga je u oči. „Ovde sam da vidim Vašeg oca.“ Njegov osmeh je nestao. „Burleigh je dolazio kod Vas.“ Zvučao je nezadovoljno. „Da, jeste. Zajedno sa svojom majkom.“ Seatonovo lice se iskrivilo u podmukli podsmeh. „Sa svojom majkom? Naravno da joj je rekao. Još uvek vuče konce. Trebao je da drži jezik za zubima.“ Ljutnja u njoj počela je da se budi i ona ju je pozdravila. Bilo je bolje to nego očaj i užas koji su se uzdizali u naizmeničnim talasima i pretili da je uguše. „Bilo bi Vam draže da sam ostala u neznanju da je moj brat trenutno zatvoren u Toweru? Da budem nesvesna situacije dok ne pročitam u novinama ovog popodneva? Ili dok ne odluče da ga obese?“ Seaton se trgnuo od njenih reči, ušao u sobu zatvarajući vrata za sobom. „Nisam video smisao da Vas uznemiravam.“ „Da me uznemirite?“ „Siguran sam da će se ovaj nesretni događaj brzo i tiho rešiti. Hutton je na kraju krajeva markiz.“ „Koji je optužen za ubistvo,“ Angelique je pukla. „Burleigh je rekao da ste bili tamo. Da li ste bili sa njim? U kući?“ „Govorite tiše, moja gospo,“ rekao je oštro Seaton. Prešao je preko sobe, obišavši garnituru. Došao je do nje. „Molim Vas sedite.“ „Stajaću.“ Loše vesti su loše vesti sa koje god strane gledali. Meki jastuci neće ulepšati situaciju. Ona je to znala. Već duže vreme je prolazila kroz oluje loših vesti. Seaton je uhvatio za ruku i povukao u pravcu garniture. Angelique je izvukla ruku i povukla se dva koraka unazad. Licem joj je prešla blaga senka uznemirenosti. „Kontrirate kao i uvek.“ „Niste odgovorili na moje pitanje.“ Pogledao je prema vratima. „Naravno da nisam bio sa njim. Hutton mi je rekao da ga čekam ispred kuće. Rekao je da se neće dugo zadržati. I čekao sam. Barem dok se nije pojavila policija.“ „A onda ste ga samo tako ostavili?“


„On je mene ostavio u prokletom žbunju,“ Seaton je pukao. „Bilo je čudo da mene nisu pronašli i uhapsili kao saučesnika. Da sam znao šta je planirao da uradi –“ Angelique je ustuknula. „Vi mislite da je on to uradio?“ „Iz kuće je izveden prekriven krvlju, moja gospo.“ „Da li je išta rekao? Bilo kom policajcu?“ „Ja nisam čuo.“ Angeliquein bes je otišao kako je i došao, ostavljajući je opustošenu. Okrenula se nazad prema prozoru, boreći se da ostane pribrana. Seaton je došao iza nje. „Da li ste išli da ga vidite?“ upitao je, a glas mu je bio mekši. „Ne,“ prošaputala je. „Stražari zabranjuju pristup njemu.“ „Naravno. To nije mesto za damu.“ „Nije mesto za mog brata,“ prosiktala je Angelique. „Gerald nije ubica.“ „Kada dođe vreme, plemićka porota će to utvrditi,“ Seaton ju je umirivao. „Neće ga maltretirati.“ „Trebam Vašeg oca da govori u njegovu ime,“ rekla je ona prisiljavajući se da ostane mirna. „Poznajete Geralda još iz škole.“ „Učiniće sve što može, siguran sam.“ Njegove ruke bile su sada na njenim ramenima. „Kao i ja.“ Slegnula je ramenima, pokušavajući da se oslobodi njegovih ruku, ali se one nisu pomerile, njegovi prsti stezali su mišiće njenih ramena. „Nemojte.“ „Drugačiji ste.“ „Nisam drugačija. Uznemirena sam.“ „Ne. Promenili ste se. Drugačiji ste. Prelepi.“ Njegove ruke skliznule su niz njene nadlaktice. „Dozvolite mi da Vam pomognem da se osećate bolje.“ Trgla se iz njegovog stiska. „Molim Vas ne dodirujte me.“ „Zašto?“ upitao je. „Nekad Vam se sviđalo da Vas dodirujem. Baš ovde u ovoj sobi, bili ste više nego voljni. Zar se ne sećate kako ste se dobro osećali?“ Angelique je skrenula pogled, na svu svoju mizeriju sad je osetila i odvratnost i gađenje. „Mogu da učinim da se ponovo tako osećate,“ promrmljao je, prilazeći joj još bliže. „Učiniću da zaboravite svoje probleme. Postaću vojvoda. Mogu se starati o Vama –“ Vrata salona su se naglo otvorila i vojvoda od Rossburna je ušao, teško se oslanjajući o štap. Naglo se zaustavio kada je video Angelique i svog sina, a njegov izraz lica postao je još nezadovoljniji.


„Ostavi nas,“ naredio je Seatonu. Uglom oka Angelique je videla da se Seaton napeo. „Mislim da bi bilo dobro da ostanem, oče. Postoji –“ „Rekao sam, ostavi nas.“ Njegov sin se okrenuo, izraz lica mu je bio ljutit, ogorčenih linija i bez reči ili pogleda na Angelique izašao je iz salona. „Pretpostavljam da ste došli u ime svog brata?“ gledao je u Angelique svojim malim, sivim očima. „Moj sin mi je rekao šta mu se desilo.“ „Da. Nadala sam se da ćete moći da mu pognete u njegovom oslobađanju.“ „Na žalost, u ovom trenutku ne mogu mnogo da učinim za Vašeg brata,“ rekao je on. „Mladi Hutton napravio je nered koji čak ni ja ne mogu da sredim.“ „Ali, sigurno postoji neko s kim možete razgovarati? Jer on sigurno nije uradi ono za šta je optužen.“ Čula je goli očaj u svom glasi i nije je bilo briga. „Žao mi je. To je nesrećna situacija, a neobrazovani sloj društva će bez ikakve sumnje ovo iskoristiti kao razlog za unapređenje svojih političkih programa ili raspirivanje nove pobune. Ovih dana su veoma temperamentni.“ Pogledao je preko nosa u Angelique. „Osećam obavezu da Vas posavetujem da napustite grad, moja gospo. Radi sopstvene sigurnosti, barem dok pravda ne bude zadovoljena.“ „Da napustim grad? Ali Gerald ne bi nikada –“ „Ponekad mladi ljudi zastrane,“ rekao je vojvoda, njegov glas je postao zaštitnički. „Uhvati ih zla groznica koja se ne može objasniti. Nikakva količina dobrog vaspitanja ne može je prevazići. I ma koliko bih voleo da su ove okolnosti neistinite, ne mogu racionalno raspravljati o činjenicama. Niti, na žalost, nijedan član našeg društva.“ „Znači nećete mu pomoći?“ rekla je tupo, shvativši da je surova realnost odnela pobedu. Vojvoda je teško uzdahnuo. „Imam odgovornost prema svojoj porodici. Nesrećna odluka Vašeg brata uništila je jedan život, a ja neću dozvoliti da se uništi i život mog sina. Njegova budućnost – budućnost njegove porodice – mora biti zaštićena. Mi ne možemo, niti ćemo biti smatrani krivima samo zbog poznanstva. Što se mene tiče, ni moj sin ni ja ne znamo ništa o ovom nesrećno događaju. Ne mogu Vam pomoći.“ Pogledao je prema vratima salona, gde je sada stajao batler, držeći Angeliquein ogrtač. „Verujem da razumete, moja gospo.“ „Ali lord Seaton je rekao –“ „Moj sin se slaže sa mnom,“ Rossburn je rekao mračno. „Kao što se slagao i u prošlosti po svim pitanjima koja su u interesu i ticale se sigurnosti ove porodice.“


Stegao je prste oko glave svog štapa. „Verujem da nećete osetiti potrebu da vidite mene ili moga sina u budućnosti.“ Angelique je zurila u vojvodu, čoveka za koga je verovala da je njen otac ubrajao u svoje prijatelje i videla na koju stranu vetar duva. Poruka je bila jasna. Svojim tonom ju je obavestio da se distanciraju od markiza označenog kao ubicu. Pomoći nema niotkuda. A odavde sigurno ne. „Moj batler će Vas ispratiti.“ Vojvoda se okrenuo. U par minuta, našla se na ulici, gde se sunce mučilo da se probije između oblaka. Stajala je drhteći, osećajući se prebijeno. Bila je sama, usamljenija nego ikad u životu. Ali ona se ne predaje. Ona neće odustati. Stežući svoj ogrtač, Angelique je razmišljala o novcu koji je donela kući iz kockarnice. Planirala je da ga iskoristi za životne troškove i ako bi bila spretna i štedljiva, mogao je da potraje mesecima. Ali, sada je njen brat čamio u londonskom Toweru zbog zločina za koji Angelique nije mogla da veruje da je počinio. Na kraju svih krajeva, morala je da zna šta se stvarno dogodilo. Možda će imati dovoljno novca da dobije odgovore. Zato što nije mogla da ne učini ništa i da živi sama sa sobom. Njene oči odlutale su prema istoku gde je znala da se nalazi crkva St. Paula smeštena na uglu Covent Squarea, a firma za koju je znala nalazila se u njenoj senci. Još uvek nije poražena. Još uvek je imala još jednu opciju.


Deveto poglavlje Chegarre & Associates.

Pisalo je na maloj ploči blizu vrata i to je mogla biti firma bankara ili advokata sudeći po imenu, koje je sakrivalo pravu delatnost. Što nije značilo da nije bilo poznato. Ne, svako ko je bio neko znao je za Chegrre & Associates, ali bi svako od njih to znanje negirao. Ovo je bilo mesto gde su skandali umirali pre nego što su i dobili šansu da ožive. Ovo je bilo mesto gde se moglo naći rešenje kada konvencija, percepcija, pa čak i zakon nisu bili na njegovoj strani. Angelique je čula Geralda kada je jednom pričao o ovoj firmi, pomenuvši neku vrstu problema u kome se našao jedan od njegovih prijatelja sa mladom damom u Chelmsfordu. Problem je ispario u momentu kada se Chegarre & Asspciates u to uključio. Nije znala da li će firma išta moći da uradi za njenog brata. Ali morala je da pokuša. Angelique je pogledala oko sebe, ali niko nije na nju obraćao pažnju. Ljudi su konstantno dolazili i odlazili iz stanova, a na susednim vratima pojavila se grupa ljudi koji su kliznuli na ulicu sa flašama pića u rukama, praveći galamu i smejući se. Spustila je ruku i pokucala na drvena vrata. Otvorila su se gotovo odmah, i sada je Angelique zurila u u lice dečaka, ne starijeg od 10 godina, obučenog u neku vrstu livreje. „Dobar dan, moja gospo,“ rekao je veselo. „Mogu li da Vam pomognem?“ O Bože, nadam se, pomislila je Angelique. „Želela bih da razgovaram sa gospodinom Chegarre,“ rekla je. „Ah.“ Dečak je još malo otvorio vrata. „Mogu li da pitam ko ga traži?“ „Lejdi Angelique Archer,“ rekla je. Da li je bilo svrhe da laže? Dečak je zurio u nju sekundu predugo, a onda otvorio vrata širom. „Molim Vas uđite,“ rekao je. „Pratite me.“ Angelique je ušla unutra, a vrata su se za njom zatvorila. Skoro odmah je nestala buka ulice, i prigrlila je tišina kuće koja je mirisala na pečenje i poliran nameštaj. Nije bila sigurna šta je očekivala, ali unutrašnji sjaj ove kuće nije sigurno očekivala. Svuda je drvo blistalo, a kristal svetlucao. Uvedena je salon bledo plave boje i dečak je nestao. Bila je okružena luksuzom. Nameštaj je bio od ružinog drveta, mahagonija i ebonovine. Tepih po njenim nogama bio je Aubussons, a Angelique je tačno znala koliko vredi , čak i polovni, pošto je prodala 12 Aubussonsa njene porodice u poslednjih godinu dana. Visoki Edward East sat stajao je pored zida,


pokazujući vreme. Prikazivala je boginju Dianu, žestoku i neustrašivu sa svojim lukom u ruci i svojim psima oko njenih nogu. Kada bi samo Angelique mogla da bude tako neustrašiva. „Moja gospo, dobar dan,“ Angelique se okrenula i ugledala ženu kako stoji u salonu. Dianina sestra, bila je prva Angeliqueina misao, jer je žena imala izgled ratnice i lice koje nije odavalo ništa osim hladnog samopouzdanja. Njena sledeća misao bila je pomalo mračna – neki nejasan osećaj deja vua, kao da bi trebala da zna ovu ženu. Kao da ju je ranije srela. Bilo je neuhvatljivo, to osećanje prepoznavanja koje joj se ugnezdilo u podsvesti. „Izvinjavam se ako ste me dugo čekali.“ Angelique je zavrtela glavom. „Nema potrebe da se izvinjavate.“ Žena je krenula prema njoj, i iako u običnoj smeđoj suknji svojom pojavom skrenula bi na sebe pažnju u bilo kojoj kraljevskoj dvorani. „Moje ime je gospođica Moore,“ rekla je. „Razumela sam da Vam treba naša pomoć.“ Glas joj je bio bogat i grlen. „Da li radite sa gospodinom Chegaree?“ upitala je Angelique, nesigurna koju je ulogu gospođica Moore imala ovde. Gospođica Moore ju je nepomično gledala, tamnim očima. „Da. Veoma blisko.“ „Onda mi možete pomoći?“ Gospođica Moore ju je pažljivo proučavala. „Zavisi od toga šta je potrebno da uradimo za Vas.“ Angleique je duboko udahnula. „Naravno. Hvala Vam. To je, ja… vidite... hmm...“ „Zašto ne krenete od početka?“ predložila joj je gospođica Moore blago. Od početka. Angelique nije znala gde je bio pravi početak. Zato je počela od kraja. Od dela koji ju je doveo ovde. „Moj brat, markiz od Huttona, je uhapšen. Zbog ubistva.“ „Ah.“ Nije bilo nikakve naznake iznenađenja. „Zatvoren je u Toweru,“ nastavila je Angelique, pitajući je da li ju je gospođica Moore čula kako treba. „Razumem.“ „Da li?“ „Naravno. Ne bi držali plemića u Newgate, čak i ako je optužen za ubistvo.“ Angelique je zurila u gospođicu Moore. Žena ju je dobro čula. I činilo se da gospođicu Moore ne može ništa šokirati. Pretpostavljala je da je to dobro. „Moj brat to nije mogao da uradi,“ nastavila je. „Ono što se tvrdi da jeste.“ „A šta je to tačno?“


„Krađa,“ ona je progutala. „A onda ubistvo žene koja ga je navodno uhvatila u krađi.“ Izraz lica gospođice Moore se nije promenio. „Zašto verujete da on to nije uradio?“ upitala je znatiželjno. „Zato što nije ubica. On je blesavi dečak koji odbija da odraste. Ali nikada ne bi ubio nikoga,“ povikala je Angelique. Morala je u to da veruje. „Možda.“ Gospođica Moore sa druge strane nije morala da veruje ni u šta. „Šta želite od nas, lejdi Angelique?“ upitala je. „Kako to mislite?“ „Pred nama su brojne opcije. Želite li da Vašeg brata krišom izvučemo iz Towera? Da uredimo da anonimno otplovi za Indiju ili možda Ameriku? Sredimo mu nov život pod pseudonimom?“ „Možete to da uradite?“ Angelique je bila zabezeknuta. „Tower je mnogo veći izazov nego Newgate i Ludgate zajedno, ali da, možemo to da uradimo.“ Gospođica Moore je zastala. „Ali morate da znate da se ne može više nikada vratiti u Englesku. I verovatno ga nikada više nećete videti.“ Angelique je utonula u lepu brokatnu sofu, odjednom suviše umorna da bi stajala na nogama. Mali deo nje, prigrlio je ideju o jednostavnom slanju Geralda na sigurno. Poslati ga u neki udaljeni deo sveta gde Angelique neće više morati da brine o njemu. Neće više morati da čisti njegove nerede. Ali, nije mogla. Bio je to njen brat. Bio je njena porodica. Bilo je važno i njihovo porodično ime, ako ne zbog nje, onda zbog njena dva mlađa brata. „Želim da spasem bratovljevo ime,“ prošaputala je. „Teže, naravno, ali plemenito osećanje,“ rekla je gospođica Moore. „Trebalo bi da znate, da ako odlučite da nastavite tim putem, da će sa tim doći i istina. Da li je to ono što želite?“ „Kakvo je to pitanje?“ Angelique je zurila u nju. „Pošteno. Istina često nije lepa. Istina u slučaju Vašeg brata možda nije ono što Vi želite da bude. Morate biti spremni na to.“ Angelique je nakratko zatvorila oči. „Možemo organizovati da Vaš brat nestane bez postavljanje teških pitanja,“ rekla je gospođica Moore, ljubazno. „Bez postavljanja bilo kakvih pitanja, stvarno. Bez zahtevanja istine.“ „Vi mislite da je on to uradio?“ „Nisam plaćena da dajem svoje mišljenje, moja gospo. Nije važno šta ja mislim. Važno je samo šta Vi želite.“


„Ja želim istinu,“ Angeliquei je bila potrebna istina. Bila joj je potrebna ta informacija kako bi mogla da osmisli nove opcije. Bez obzira koliko bolna ili koliko grozna može biti. Ona bi ovo podnela, kao što je podnela i sve ostalo. „Vrlo dobro.“ Bilo je nečega što je ličilo na odobravanje u pogledu gospođice Moore. „Znači, pomoći ćete mi?“ „Naravno da hoćemo, moja gospo. Šta god je potrebno. Možemo početi odmah.“ Nastavila je da sedi, jer ju je olakšanje učinilo malaksalu i drhtavu. „Hvala Vam.“ Po prvi put otkako se Burleigh pojavio na njenim vratima, osećala se kao da nije sama. Kao da ima nade. „Naravno. Sada postoji nekoliko stvari koje moramo da –“ „Ne mogu da Vam platim sve odmah,“ izletelo je Angeliquei, jer je znala da se u ovakvim slučajevima plaća unapred. Zagledala se u čvrsto stegnute ruke u svom krilu. „Ali imam depozit kod sebe i plaćaću Vam nedeljno koliko god bude trebalo.“ Znala je da su usluge Chegarre & Associates bile neverovatno skupe. „To je već rešeno,“ rekla joj je gospođica Moore. „Šta?“ Angelique je podigla glavu zbunjena. „Od strane koga?“ „Mene.“ Alexander Lavoie bio je naslonjen na vratima, sa praznom čašom u rukama. Angelique je ustala, srce joj je zastalo, a onda nastavilo da lupa dvostruko bržim tempom. Bio je obučen u crno večernje odelo, kao da je došao iz svog kluba. A šta je njegovo prisustvo značilo bilo je van njenog shvatanja. „Šta radite ovde, gospodine Lavoie?“ „U ovom momentu, pijem izvanredan viski.“ Pogledao je u pravcu gospođice Moore. „Ali kako ste znali da sam... Da li ste me pratili?“ Upitala je, a njen umoran um je pokušavao da sagleda sve mogućnosti. „Nisam Vas ja pratio.“ Zbog načina na koji je to rekao, kosa na glavi joj se podigla. „Ali imate nekog ko me prati? Zašto?“ Lavoie je slegnuo ramenima. „London može biti podmuklo mesto, zar se ne slažete?“ Zapanjenost je izazvala ljutnju, što nije želela u ovom trenutku. „Savršeno sam sposobna da se sama staram o sebi.“ „Znam.“


Zatvorila je usta, kako bi zaustavila nov argument da izleti. „Nisam tražila Vašu pomoć.“ „Znam i to, takođe. Ali je bez obzira imate.“ Sela je nazad na sofu. Po prvi put je krenula da razmišlja o Lavoieovom prisustvu ovde. Ne samo prisustvu, već i njegovom poznavanju okoline. Njegovo neformalno i lako ophođenje prema gospođici Moore. „Vi znate zašto sam ovde.“ „Znam. Ali pre nego što me upitate, morate da znate da to šta je ili nije Vaš brat uradio ne menja ništa između nas, moja gospo.“ Angeliqueine oči su kliznule prema gospođici Moore, koja je u tišini pratila njihovu razmenu reči. Lavoie je ispratio njen pogled. „Gospođica Moore zna, moja gospo. Vrstu naše veze.“ Angelique je osetila da je pocrvenela. Slika Alexa u cheval ogledalu, njegova glava savijena, njegove usne na njenom vratu, zamaglila joj je vid. Stisnula je zube, terajući je iz uma. „Vrsta našeg odnosa?“ Hladno je ponovila. „Da ste Vi bitan zaposlenik u mom klubu.“ „Naravno.“ Angelique je susrela njegov ćilibarni pogled. „Kao što ste Vi bitan zaposlenik ove firme.“

Uhvatila ga je nespremnog. Potpuno glupo od njega, jer je znao da njen brzi um ne sme potcenjivati. Preko sobe, Ivory je tiho uzdahnula. „Dragi Bože,vidim zašto si oč – “ „Pripazi, Vojvotkinjo.“ Ivoryne oštroumne oči otišle su do Angelique, a zatim nazad prema njemu. Prošla je pored njega, idući prema hodniku. „Biću u svojoj radnoj sobi, ako me budete trebali,“ promrmljala je zatvarajući vrata za sobom. Alex je spustio svoju praznu čašu na mali sto i okrenuo se pogledavši u Angelique. Ona ga je posmatrala, suženih očiju. „Da,“ rekao je. „Ja sam deo ove firme. I kao takav, u poziciji sam da Vam pomognem.“ „Da, stalno mi to govorite.“ „Šta?“ „Da želite da pomognete. Čak i pre... ovoga. Zašto?“


„Zato što mogu.“ „Moraćete bolje od toga, gospodine Lavoie.“ Angelique ga je i dalje posmatrala, nepokolebljivo. Bila je u pravu. Moraće da joj da bolji odgovor od ovog lakomislenog ako želi njeno poverenje. Ako je želeo da ima vere u njega. A hteo je oboje. U stvari, bio je neugodno svestan toga šta želi više od te dve stvari. Osim što joj nije mogao dati iskren odgovor. Šta je trebao da joj kaže? Da je bio potpuno očaran njome? Da ne može da zamisli svoj život bez nje iako ju je tek nedavno upoznao? Da želi što je više vremena moguće da provede sa njom i da ne bira kako će to postići? Zvučao je kao zaljubljena budala. A Alexander Lavoie nije bio ni budala, ni zaljubljen. Zato je pažljivo razmotrio svoj odgovor. „Ja bih to uradio za bilo kog mog zaposlenika. I jesam, mnogo puta, u prošlosti, kada su mi se obraćali za pomoć. Ali Vi ste odlučni da se oduprete mojoj pomoći, čak i kada to nije dobro po Vas.“ „Mislim da bolje od Vas znam šta je dobro za mene, zar ne?“ „Mmmm.“ „Ne treba mi spašavanje, gospodine Lavoie.“ „Da i to stalno ponavljate.“ Alex je ponovio njene reči. „Traženje pomoći ne čini Vas bespomoćnom. Čini Vas ljudskim bićem. I upravo sada, ja sam u mogućnosti da Vam pomognem.“ Video je kako su se Angeliqueine usne stisnule. „Mi smo...“ Tražio je reč kojom bi opisao njihov odnos. „Partneri,“ izletelo mu je pre nego što je uspeo da razmisli. „Partneri.“ Frknula je i okrenula se od njega, stavši pored kamina. „Da, partneri,“ rekao je uverljivo. „A ja nemam naviku napuštanja partnera kada postane teško.“ Ispružila je ruke prema toploti vatre. „Da li biste mi ikada rekli? Da se ovo nije dogodilo?“ „Rekao Vam šta?“ „Da ste mnogo više od vlasnika kockarnice?“ „Šta mislite da sam?“ „Vaša sposobnost da na pitanje odgovarate pitanjem je zapanjujuća, gospodine Lavoie.“ „Da li je to kompliment?“ „Ne,“ Angelique je zurila u vatru. „Koliko znate?“ Zvučala je rezignirano.


„Dobro sam upoznat sa okolnostima u vezi hapšenja Vašeg brata.“ Alex je oklevao, pre nego što je odlučio da im oboma uštedi vreme. „Dao sam da ga prate, takođe, ali sa distance.“ „Naravno da jeste.“ Angelique je pritisla prstima slepoočnice gledajući u užareni ugalj. „Žao mi je što nisam imao dobar uvid, pa moji ljudi nisu mogli da intervenišu kako bi sprečili šta god da se desilo u kući.“ Angelque je spustila svoje ruke. „Nije Vaša krivica.“ Ćutala je dugu minutu, a sat je otkucavao sekunde u tišini. „Pitala sam koliko znate o mojoj porodici.“ Njegova prva pomisao bila je da porekne bilo kakvo znanje. A time ne bi postigao ništa osim mutnih voda i stvaranja još većeg nepoverenja. „Znam da je Vaš otac prodao većinu Vaših imanja, pre nego što je umro. I sumnjam da je taj novac samo nedostupan, već nestao u potpunosti.“ Poslednju rečenicu izgovorio je u tonu pitanja. Njena ramena su se ukočila. „Da.“ „Znam da ste uradili sve što je u Vašoj moći kako biste održali domaćinstvo. Niko ne može da jede Rembrandta, ma koliko lepo on bio naslikan.“ Okrenula je glavu, kako bi srela njegove oči. „Da.“ Bilo mu je drago što nije bilo izvinjenja u njenom izrazu lica. „Ali nisam znala da je naše sadašnje finansijsko stanje opšte poznato.“ „I nije. Londonsko društvo ne zna, dobro ste ga sakrili.“ Iskrivila je usne u neku vrstu osmeha. „A ja sam mislila da je izgovor koji sam rekla Geraldu da koristi o renoviranju i preuređenju postao sumnjiv do sada.“ „Iz iskustva znam da ljudi vide ono što očekuju. Jednostavna objašnjenja su obično najlakša za prihvatanje.“ „Recite mi, gospodine Lavoie, da li ste sve ovo znali kada ste me zaposlili?“ Pitanje je bilo naizgled nevino, ali on je mogao da čuje prizvuk gorke sumnjičavosti u svakoj reči. Alex ju je proučavao. „Da li me pitate da li sam Vas zaposlio iz sažaljenja? Ili da li sam to uradio jer me je zabavljalo da budem saučesnik u Vašoj šaradi? Ili zato što sam mislio da bih mogao na neki način da iskoristim Vašu situaciju?“ Držala je njegov pogled, nepomična. „Nisam ni znao ko ste, moja gospo, dok se niste bacili između Vašeg brata i pištolja mog vozača.“ „Oh.“ Po prvi put, umoran, ciničan izraz je nestao sa njenog lica. „Zaposlio sam Vas zbog Vaše pameti, lejdi Angelique. Zato što Vi možete da uradite ono što veoma malo ljudi može, i ja se tome divim. Zato što...“ odlutao je.


Zato što je bio potpuno očaran. Ugušio je čudne emocije koje su ga obuzimale uz takvo priznanje. Jer emocije nisu pomogle da se reši bilo šta. Alex joj se približio. „Pričajte mi o vikontu Seatonu.“ „Kakve veze ima Seaton sa bilo čim?“ Njena sumnjičavost se vratila. „Titule Rossburna i Huttona imaju istoriju.“ „Pretpostavljam,“ rekla mu je. „Naši očevi su bili srdačni jedan prema drugom, a moj brat i Seaton su bili prijatelji. Ali kakve to veze ima sa –“ „Takođe znam, da je ne tako davno, bilo glasina da bi mogle biti povezane brakom.“ Alex je video kako se ukočila. „Nikada nije ozvaničeno.“ „Ali se razgovaralo o tome.“ Pogledala je ponovo u vatru. „Moj otac se slagao sa tom idejom,“ rekla je Angelique. „A Seatonov otac je bio zadovoljan time da moj miraz dodatno oteža Rossburn kovčeg.“ „A šta ste Vi mislili?“ Alex je pokušao da svoj ton održi neutralnim, mada je stezao ruke u pesnice. Slegnula je ramenima, ali nije pogledala u njega. „Nisam se... protivila tome. Lord Seaton je bio zgodan. Bio je šarmantan. A svemu tome je doprinosilo uzajamno prijateljstvo naših porodica.“ „Ali?“ Slegla je ramenima ponovo. „Ali ništa. Nije se desilo. Moja majka se razbolela. Njegov otac je promenio mišljenje o našem braku. Ništa nikada nije ni objavljeno zvanično.“ Otprilike u isto vreme kada mu se žena razbolela stari markiz je počeo da prodaje Hutton imanje, rekla je Ivory. „Zašto?“ „Šta zašto?“ „Zašto je Rossburn promenio mišljenje?“ Alex nije bio siguran za čim traga, ali njegovi instinkti su ga gurali. Ili je barem on to govorio sebi. Angelique se okrenula i pogledala ga. „Ne znam, gospodine Lavoie. Bilo mi je 19 godina, a samopouzdanje mi nije bila jača strana. Dok sam gledala kako mi se majka gubi u bolovima, nisam razmišljala o tome da tražim od vojvode od Rossburna listu razloga zbog kojih više nisam pogodna za njegovog sina.“ Alex je proučavao njen čvrsti stav. Verovao joj je, ali nije bio siguran da mu je sve govorila. „A šta je sa Georgeom Fitzherbertom?“ pritiskao je. „Da li je on želeo da Vas oženi?“ „Mislila sam da je želeo. Ali sam pogrešila.“


„Zvučite sigurno.“ „I jesam.“ Obavila je ruke oko sebe. „Da li još uvek želite da se udate za njega?“ Prokleo je ovo pitanje istog momenta kada je izašlo iz njegovih usta, ali nije mogao protiv sebe. Bio je svestan toga da zvuči kao ljubomorni udvarač. Uzdigla je svoju bradu, a oči su joj se još više stvrdnule. „Ne. I ne znam kakve veze sve ovo ima sa Geraldom. Zašto o ovome razgovaramo, gospodine Lavoie?“ Zato što iracionalni deo mene želi da zna da li si ikada volela Seatona.I da li ga još uvek voliš. „Zato što je Seaton bio tamo kada je Vaš brat navodno ušao u tu kuću,“ rekao je. Nije dodao, i prerezao vrat sluškinji. „Što ga čini interesantnim meni.“ „Svesna sam toga, gospodin Lavoie. Ali oni su bili prijatelji mnogo pre nego što je postojala i mogućnost da ja postanem Seatonova žena.“ „Ipak, vojvoda od Rossburna Vam neće pružiti nikakvu pomoć oko lorda Huttona. Prošli odnosi nisu prepreka da požuri da distancira sebe i svoju porodicu od mrlja ovog skandala,“ razmišljao je Alex. Oči su joj se suzile. „Kako ste znali – Naravno. Zaboravila sam. Pratili ste me.“ „Drugačije ne biste bili ovde.“ Potrudio se da to kaže nežno. Angelique je ugrizla usnu. „Gerald to nije uradio,“ rekla je, glas joj je bio tih kao da joj je ponestalo snage. „On ne bi mogao da ubije ikoga.“ Alex je osetio kako su mu se stegli mišići vilice i prekrstio je ruke na grudima. Ono što je hteo da uradi, bilo je da je zagrli i drži u naručju. Da je ljubi dok ne zaboravi na svoje probleme i kaže joj da će sve biti u redu. Ali, nije to mogao da uradi. Bez obzira na njegovu neoprostivu grešku od prve noći, ona nije bila njegova ljubavnica. Ona je bila njegov zaposlenik. Deo njegovog kluba. A on nije mešao posao i zadovoljstvo. Morao je to da zapamti. I počeće tako što će ignorisati koliko se zaštitnički osećao u ovom momentu. Osećanja smetaju rasuđivanju. Osećanja su terala pametne ljude na glupa dela. Bog zna da je video dokaze toga u svom radu ovde. „Ja Vam mogu pomoći, ako mi dozvolite,“ bilo je sve što je rekao. Držala je njegov pogled, dilema se videla u njenim očima. „Da.“ „Hvala Vam.“ Izdahnuo je sa olakšanjem. Osećao je nešto kao intenzivnu mešavinu zadovoljstva i iščekivanja i on je to ignorisao. „Sve ovo je možda moja krivica.“ Bilo je sledeće što je rekla. „To je prva prava idiotska stvar koju sam od Vas čuo. Ništa od svega ovoga nije Vaša krivica više nego što je moja.“ Primorao je sebe da se fokusira na problem ispred sebe.


„Bila sam besna na Geralda što je uzeo novac koji nije bio njegov. Novac koji je bio namenjen školarini za blizance. Rekla sam neke strašne stvari. Gerald je obećao da će to srediti. Obećao je da će povratiti novac.“ Zvučala je očajno. „Dakle, mislite da je provalio u kuću grofa od Trevanea i ukrao ogrlicu?“ Angeliaue je zavrtela glavom. „Ne znam. To je ono što me plaši. Ja jednostavno ne znam.“ „Da li je ikada uradio išta slično tome?“ „Mislim da nije. Ali ne mogu znati sigurno, zar ne?“ Alex se namrštio. Angelique je bila u pravu. Možda su date okolnosti naterale mladog markiza od Huttona na očajnička dela. Očajnička, glupa, opasna dela. Mada Alex nije bio ubeđen da je Gerald Archer bio dovoljno lukav da smisli tako nešto sam. „Da li znate šta je Seaton radio sa Vašim bratom u noći kada je uhapšen?“ upitao je Alex. „Šta, osim što se skrivao u žbunju grofa od Trevanea i ugrabio prvu priliku da pobegne i spasi sebe?“ Angeliquein glas bio je slomljen. „Pa, to, ali još važnije, šta su radili ranije tokom dana. U Pillory Laneu.“ Pogledala ga je širom otvorenih očiju, zbunjena. „Zašto su bili tamo?“ „Nadao sam se, moja gospo, da ćete možda Vi znati. Proveli su nekoliko sati u mestu pod imenom Silver Cock. Da li Vam ga je ikad pominjao?“ „Ne. Nikada nisam čula za njega. Ali opet, nisam ga videla cele ove nedelje. Tildy mi je rekla da nije često dolazio kući.“ Zastala je. „Da li je Burleigh bio tamo, takođe?“ Alex se namrštio. Jed Harris nije pomenuo da je Burleigh bio sa njima. „Ne. Zašto pitate?“ „Zato što mi je Burleigh rekao da je bio sa mojim bratom i Seatonom kada je Gerald odlučio da ode do Trevaneove kuće. Rekao je da nije bio raspoložen da čeka na kiši i da je zato čekao u kafeteriji.“ Bio je siguran da se trudila da održi glas mirnim. „Mmmm.“ „Šta je taj Silver Cock?“ „Ustanova u kojoj se služi džin i ne mnogo više od toga i veoma posećen od strane krijumčara, mornara, lopova, džeparoša i kurvi.“ „Pa, ako ste želeli odgovor zašto je moj brat bio tamo, imate ga. Zbog prvog i poslednjeg od navedenih.“ Trgnuo se. „Moja gospo –“


„Nemojte se izvinjavati. Nisam ni slepa ni glupa. Pretvaranje me nije nikad dobro poslužilo. I u ovom slučaju, čini se da Silver Cock i sav njegov šarm nisu bili dovoljni. Nažalost.“ Glas joj je pukao. Alex je psovao u sebi. Rado bi se složio sa njom, ali ako je želeo da bude temeljan, morao je da čuje od Huttona lično kojim poslom su on i Seaton bili u Smithfieldu. „Šta mislite da li bi Vaš brat razgovarao sa mnom?“ upitao je naglo. Zurila je u njega. „Sada? U Toweru?“ „Da. Da li bi mi rekao istinu ako bih ga pitao?“ ponovio je. „Bio iskren.“ „Hm. Ne.“ Angelique je skrenula pogled. „Mislim da ne bi.“ „Mmmm. Nisam iznenađen. Ne sviđam mu se.“ „Ne poznaje Vas,“ rekla je, bilo joj je neprijatno. „Moja gospo, moja osećanja nisu povređena.“ Pomisao na činjenicu da brine o takvim stvarima izazvala je čudnu toplinu u njegovim grudima. Potreba da je poljubi, vratila se, i on je zavukao ruke u džepove kako bi bio siguran da neće učiniti ništa tako budalasto. Ova neželjena, nepoznata osećanja biće njegova smrt. Angelique je pogledala u njega, očiju punih nečega što nije mogao da prepozna. Nečega što ga je bilo strah da prepozna. „Alex –“ „Onda morate poći sa mnom.“ Prekinuo je, uplašen da ako nastavi tako da ga gleda, da će dokazati da je njen brat u pravu što mu ne veruje. Zatreptala je, a on je ponovo mogao da diše. „U Tower?“ „Da.“ „Ali ne dozvoljavaju ikome da ga vidi –“ Alex se odmaknuo, da bi se distancirao od iskušenja koje je stajalo pred njim i usredsredio na ono što moraju sledeće da urade. „Detalje prepustite meni.“


Deseto poglavlje Angelique je mogla da oseti smrad Towera još mnogo pre nego što su stigli do njega. Bio je to užegli miris koji se povećavao kako su se približavali, pomešan sa mirisom Temze. Sedela je nepomično u malom čamcu kojim je Alex upravljao, manevrišući kroz masu plovnih objekata koji su se vrteli i gurali kroz vodu. Ispred njih, sa njene leve strane, nazirao se Tower, njegovi kameni zidovi zurili su u nju, mračni i nepopustljivi. Bilo je teško držati oči ispred sebe i ne gledati u veliko zdanje koje se uzdizalo iza zidina, u nadi da će ugledati svog brata. Što je bilo smešno, znala je to. Kao da je Gerald šetao hodnicima. Nije mogla ni da zamisli gde bi mogao da bude unutar lavirinta prostorija koje su bile smeštene unutar zidova kule. Još jedan talas bespomoćnosti ju je obuzeo. Čak i kada bi nekako mogli da prođu pored stražara i čuvara, kako bi ga pronašli? Zadržala je dah, pokušavajući još jednom da odbaci zabrinutost koja je pretila da je preplavi. Umesto toga, fokusirala se na Alexa, proučavajući njegov radikalno izmenjen izgled. Nestalo je dobro skrojeno i skupo večernje odelo. Na njegovo mesto došla je vojnička uniforma – plava jakna sa sjajnim dugmadima i par pohabanih, ali urednih pantalona koje su izbledele do sive. Crni ovratnik jakne, stajao je visoko na stranama lica, i obod crnog vojnog šešira koji je držao većinu lica u senci. Nož mu je bio omotan u korice i privezan za struk, a torbica prebačena preko ramena. Iznenadilo ju je kada ga je videla prvi put u uniformi. Ne zato što je na njemu delovala čudno, već zato što, nekako, nije. Setila se kako je lako rukovao vatrenim oružjem kao i oštricom. Obe razumne stvari, možda, za vlasnika kockarnice, ali majstorstvo i lakoća sa kojom je upravljao ovim sićušnim čamcem, zapanjila je. Bilo je očigledno da je proveo neko vreme na vodi. Po prvi put, Angelique je shvatila da ne zna apsolutno ništa o njegovoj prošlosti. I nije marila. Do sada. Bio je deo nje, koji je želeo da zna. Morao da zna. „Bili ste vojnik,“ rekla je iznenada. Videla je kako su mu ruke stegle vesla, a ritam zastao, pre nego što je nastavio. „Mmmm. Malo je prekasno da se zapitate da li su moje veštine ispod zahtevanog, zar ne?“ Angelique se nagnula napred, odbijajući da prihvati još jedan od njegovih neodgovora. „Da li ste bili strelac?“


Crte lica su mu se neznatno ukočile, pre nego što je preko njega ponovo navukao masku nečitljivosti „Zašto me ne pitate da li sam stvarno bio špijun?“ „Dobar špijun na to pitanje ne bi nikad odgovorio. Tako da je to gubljenje vremena.“ Zastala je. „Bili ste strelac.“ „Zvučite veoma sigurno u sebe.“ Pogledao je iza sebe u reku, proveravajući njihov kurs. „Odgovarate pitanjima kada ne želite da odgovorite na pitanje, gospodine Lavoie. Tako znam da sam u pravu.“ Pogledao je u nju. „Ja to ne radim.“ Uzvratila mu je pogled. „Da, radite.“ Mogla je da vidi kako mu se mišići vilice grče, a usne skupljaju u tanku liniju. „Milicija,“ rekao je posle duge minute. „Bio sam u miliciji. Treća Jorkširska Regimenta sa majorom Williamom Allenom, pod komandom generala Sheaffea.“ Angelique se namršti. „Da li je to bilo u Yorkshireu?“ „Kanada.“ Angeliqueina brada je pala. „Borili ste se u kolonijama?“ „Odrastao sam u kolonijama.“ Udarci vesala su se usporili. „York je bio naš dom. U tom trenutku borba za odbranu je bila časna stvar.“ Angelique je bilo teško da zamisli kakve su okolnosti mogle dovesti vojnika iz ogromnih divljina u kockarnicu u Londonu. „Zašto ste otišli?“ Alexovo celo telo se ukočilo i pogledao je u stranu. „Zato što rat ne ostavlja ništa osim ruševina.“ „Šta je sa Vašom porodicom?“ Spustio je vesla u vodu. „Zašto je moja daleka prošlost postala tako fascinantna?“ Još jedno pitanje. Angelique je ostala tiha, shvatajući da je ovaj razgovor došao do svog kraja. Šta god da se krilo u tom delu priče bilo je nešto što on nije želeo da podeli sa njom. Barem zasad. Možda će joj jednom dovoljno verovati da podeli sa njom i ostatak priče. Ili možda neće. „Hvala Vam,“ rekla je. „Na čemu?“ Ostao je fokusiran na reku. „Na odgovorima. Na sva četiri.“ Videla ga je kako se opušta, kada je shvatio da ga neće dalje ispitivati. „Brojali ste?“ Upitao je suvo. „Volim brojati stvari. Dobra sam u tome.“ Okrenuo se prema njoj, nagoveštaj osmeha plesao je oko njegovih usana, a oči su mu bile skoro zlatne boje u svetlu koje se odbijalo od površine vode. Držao joj


je pogled za trenutak, pre nego što se okrenuo koncentrišući se na kretanje malog čamca pored ostalih plovila u reci. Angelique se stisla na tvrdoj klupi, zahvalna na ovom razgovoru koji joj je skrenuo pažnju sa stvarnosti koja ih je čekala pred njima. Gledala je dok su prolazili pored Tower Hilla i stepenica koje su vodile gore na obalu, idući prema ulazu koji je bacao duboke senke na prljavu površinu vode. „Šta radite?“ upitala je. Alex je pogledao u nju pre nego što se vratio veslanju. „Mislio sam da je očigledno.“ Angelique je ugledala tunel koji im je bio sve bliži sa svakim zahvatom vesala. „Idemo kroz Traitirs Gate?“ upitala je sa nevericom. „Mmmm.“ Čamac je kliznuo u senku. Angelique se promeškoljila, čudna odeća koju je nosila na sebi grebala joj je kožu. Rečna buka je bila sablasno prigušena, zamenjena kapanjem i talasanjem vode koje je odjekivalo oko njih. Zbog slabe svetlosti, temperatura je pala i ona je zadrhtala. Zapazila je mulj koji se skupljao na rubovima kamenja u blizini ivice vode, vidljive linije koje su obeležavale plimu i oseku reke. Ovde, smrad je bio toliki da su joj oči zasuzile, a svuda oko nje bio je mrak jer je muljevit premaz pokrivao svaku površinu čineći boju kamena nemogućom za videti. „Zašto nismo mogli da uđemo na Tower Hillu?“ upita ona. „Na tom ulazu nemam prijatelje.“ Alex je pogledao gore. Angelique je zurila u njega trenutak pre nego što je ispratila njegov pogled. Iznad njihovih glava, na platformi koja je gledala na prolaz, stražar u crvenoj uniformi podigao je svoju ruku na kratko do oboda svoje kape i nagnuo glavu. Alex je klimnuo glavom i ponovo zaveslao do dve velike kapije. U sekundi, jedna od dve kapije se otvorila, uz škripu i slanje talasa koji su meko udarali o trup čamca. Alex je usmerio čamac kroz uski prolaz i pustio ga da sam doplovi do kamenih stepenica. Iza njih, vrata su se zalupila. Kroz nju je prošao drhtaj koji nije imao nikakve veze sa vlagom i hladnoćom. „Takođe, siguran sam da je Vaš brat u Tower doveden ovim putem. Što manje svedoka, to bolje.“ Bilo je nešto što je Angelique našla duboko zabrinjavajućim u ideji da je Gerald doveden u Tower kroz Traitors Gate. Kao da je time proglašen krivim. Zvuk koraka odozgor trgao ju je iz njenih mračnih misli. „Gospodine Lavoie. Dugo se nismo videli.“ Čuvar sa platforme silazio je stepenicama, pogledajući iza sebe.


„Bio sam zauzet.“ Alex je izašao iz malog čamca i držao ga je dok je Angelique izlazila. „Pazite na stepenice,“ rekao je on. „Klizave su.“ Angeliqueina čizma utonula je u mekano blato koje je prekrivalo stepenice i ona se pažljivo popela, pazeći gde gazi. „Šta želite?“ Stražar se zaustavio ispred njih. Bio je stariji, sa očiglednim autoritetom oko sebe. Kapetan, ili nešto tako, Angelique je pretpostavila. Bio je nizak, ali stojeći stepenik iznad njih, stavljalo ga je očima u ravan sa Alexom. „Uvek direktan,“ promrmljao je Alex. „To je ono što volim kod tebe, Harvey. Gde su ti kolege?“ Stražar se promeškoljio nestrpljivo. „Poslao sam ih da traže nešto što nikada neće naći, kada sam Vas video da dolazite. Neće tražiti zauvek, zato govorite brzo.“ „Doveden je ovde čovek, prošle noći. Zatvorenik. Želeo bih da porazgovaram sa njim.“ Stražar je podigao svoje čupave obrve, osmeh mu je bio na usnama, ali ne i u očima. „Poslali su Vas da ga spasite, zar ne?“ Alex je slegao ramenima. „Poslali su me da sa njim prvo razgovaram. Videćemo za spašavanje, kasnije.“ Stražar je delovao nezainteresovano. „Zabranjene su mu posete.“ „Po čijem naređenju?“ upitao je Alex uljudno. „Glavnog čuvara.“ „Neobično, zar ne? Bez poseta?“ Hervey je frknuo. „Neobično je da su ga uopšte i doveli u Tower.“ „Jeste, zar ne?“ Alex se zamisli. „Zašto misliš da je doveden ovde?“ Bio je red na čuvara da slegne ramenima. „Ne plaćaju me da razmišljam. Ali, kicoš je ubica.“ Algelique je osetila kako joj se svaki mišić u telu napeo, a Alex se samo nasmejao. „Čuo sam tu glasinu, takođe.“ Hervey je suzio pogled. „Kažete da nije?“ „Kažem da bi bilo korisno da razgovaram sa njim. Nisam ovde kako bih mu pomogao da pobegne.“ Čuvar nije delovao impresionirano. „Čuo sam to i ranije,“ promrmljao je. Prekrstio je ruke na grudima i zatreptao prema Angeliquei. „Ko je ovo?“ „Zabrinuti građanin.“ Odgovorio je Alex. Bila joj je potrebna sva snaga volje da ne skrene pogled sa čuvara. Ogromna, izbledela muška odeća i kaput koji je nosila sakrivali su svaki trag ženstvenosti. Alex joj je takođe dao i par naočara i izgužvanu kapu koja je u potpunosti sakrivala


njenu kosu, a krajnji rezultat je bio krajnje zapanjujući. Vojnik u Toweru sa ženom privukao bi pažnju, rekao je Alex. Vojnik u društvu pisara, bio bi manje primetan. „Ne radim sa ljudima koje ne poznajem,“ rekao je Hervey. Angelique posegnu u kaput i izvadi malu torbu koju joj je Alex dao. Pružila je prema stražaru, a on ju je uzeo iz njenih ruku. „Dijamanti,“ rekla je, imitirajući muški glas, iznenadivši i samu sebe kako je uspešno to izvela. „Našao sam ih i nadam se da će član službe Njegovog Veličanstva znati šta da radi sa njima. Gospodin Lavoie misli da ćete biti u mogućnosti da nam... pomognete.“ Hervey je odvezao torbicu i podigao je. Dva kamena su ispala iz nje, blešteći na gruboj teksturi njegovog dlana. Stražar je progunđao i ponovo pogledao u nju. „Možda bih mogao da napravim izuzetak.“ „Znao sam da ćeš ispravno postupiti,“ rekao je Alex, a ovog puta njegov glas je bio oštriji. Hervey je ponovo zagunđao, a dijamanti su nestali u džepu njegove jakne. „Imate sreće što dobro plaćate, Lavoie.“ „Sreća s tim nema nikakve veze, Hervey,“ odgovorio je Alex, odlazeći da pomeri čamac u senku stepenica, gde neće biti primećen. „I ma koliko se ja divio tvom preduzetništvu, očekujem da mi se moje ulaganje isplati.“

Markiz od Huttona bio je zatočen u White Toweru. Alexa je to otkriće iznenadilo, sve dok nije malo razmislio. White Tower nije sadržavala ništa osim skladišta baruta i zapisa. Nije bilo civila koji su ulazili i izlazili, a jedini ulaz u ovo zdanje bio je dobro čuvan. Savršeno za onog ko je želeo da ograniči i kontroliše pristup zatvoreniku. Hervey je još jednom iskoristio svoj čin kako bi stražara poslao na još jednu bezuspešnu misiju, spretno rasčistivši put da vojnik i pisar skliznu unutra. Kada su ušli, Hervey im se pridružio vodeći ih kroz lavirinte bačvi složenih u prostorijama koje su nekad bile dvorane za bankete i odaje najmoćnijih ljudi i žena u zemlji. Pratili su ga penjući se spiralnim stepenicama i zaustavili se na najsevernijem uglu gornjeg sprata, pred vratima koja su bila gotovo crna od starosti. Svetlo od visokog, uvučenog prozora prelivalo se kamenim prolazom, stvarajući dugačke, ponavljajuće uzorke pred njihovim nogama.


„Dali su mu sobu u starim kraljevim odajama,“ Hervey reče sa podsmehom. „Čak ima i pravi krevet. Ne može da se kaže da mu nismo obezbedili najbolje.“ „Zaista,“ Alex pogleda u srednjovekovna vrata, zakvačena i zaključana spolja. Na gornji deo je dodata pravougaona metalna ploča u novije vreme, fiksirana sa jedne strane teškim šarkama. A na drugom kraju, katanac ga je osigurao. Hervey je izvadio ključ i gurnuo ga u ključaonicu, a zvuk okretanja ključa neobično je bio glasan u tišini koja je vladala oko njih. „Imate posetu, Vaše Gospodstvo,“ najavio je Hervey dok je pomerao ploču sa strane, otkrivajući dugačku rupu ispresecanu gvozdenim rešetkama koje su omogućavale jasan pogled na prostoriju i prisutne u njoj, ali sprečavale da išta prođe kroz nju. „Nećeš otvoriti vrata?“ Upita ga Alex. „Rekli ste da želite da razgovarate sa njim. Onda razgovarajte. I budite tako ljubazni pa zaključajte kada završite, ili sledeći put kada dođete i pokucate, ja Vas se možda neću setiti, sa dijamantima ili bez njih.“ Alex ga je pogledao nestrpljivo. Bio je siguran da bi brave mogao da obije u nekoliko minuta ako bi želeo. Ali je odbio da tu informaciju dalje razmatra. „Imate deset minuta, Lavoie. Deset minuta posle kojih će moji ljudi sa južne strane zauzeti svoje pozicije. A možda ni toliko pre nego što čuvari krenu u obilazak. Prisustvo našeg slavnog gosta nateralo ih je na malo veću marljivost nego što bi se Vama svidelo. A ja nemam kontrolu nad tim ljudima.“ Alex se zagleda u stražara. „Marljivi?“ „Oni su danas kao miševi, svuda po hodnicima, pazeći na to da, možemo reći mačka ostane sigurno pod ključem,“ zastao je. „Nemojte da Vas uhvate Lavoie. Ako se nađete u lancima, ja Vam ne mogu pomoći.“ „Razumeo sam.“ „Bilo mi je zadovoljstvo raditi sa Vama, kao i uvek,“ rekao je Hervey i bez ijedne druge reči, uronio u senke prolaza, samo su se njegovi koraci mogli čuti. Alex se okrenuo prema vratima i našao Angelique kako već pritiska svoje lice na špijunku. „Geralde?“ pozvala je nesigurno. „Ang?“ začuo se prigušen glas sa one strane vrata, a onda je Alex ugledao Huttonovo lice. Ili, bolje rečeno, video je kako se pojavljuju oči muškarca, koje su bile krvave, zasenjene i jadne. „Da li si to ti?“ „Da, ja sam.“ Skinula je naočare i spustila ih u džep kaputa. Alex se povukao u nazad, sklanjajući se u senku. Verovatnije je da će Hutton reći svojoj sestri malo više, ako veruje da je došla sama. „Šta – kad – kako si dođavola dospela ovde?“


Angelique je vrtela nestrpljivo glavom, celo telo joj je bilo napeto, što je bilo vidljivo čak i pod teškom odećom. „Da li si dobro?“ Glas joj je bio napet. Alex je mogao da vidi kada se Hutton namrštio. „Ne bi trebala da budeš ovde.“ „A gde bih drugo bila?“ upitala je. „Uhapšen si, Geralde. Zbog ubistva.“ Hutton je pogledao u stranu i ostao tih, kao da odbija da primi k znanju tu činjenicu. Angeliqueine ruke su bile pritisnute na vrata tako jako da su joj na vrhovima prsti bili beli. „Da li si uradio to? Da li si je ubio?“ Crvene oči njenog brata vratile su se na nju. „Ne! Nisam ubio nikoga. Veruješ mi, zar ne Ang?“ Alex je zavrteo glavom. Naravno da bi Hutton to rekao. Da li je to istina ili ne, bilo je teško reći. „Ali, bio si tamo.“ Angeliqoue je povisila ton. „Žena je umrla, a ti si bio tamo. Uhvatili su tebe. Prekrivenog krvlju.“ Huttonovo lice je nestalo na trenutak, a onda se ponovo pojavilo na prorezu. „Pokušao sam da joj pomognem! Ali već je bila mrtva. Bila je to nameštaljka.“ „Nameštaljka,“ ponovila je Angelique. „Da.“ „Zašto bi to iko uradio?“ „Ne znam!“ „Geralde, ako te proglase krivim, obesiće te,“ rekla je, a reči su joj zapinjale. „Ne mogu me proglasiti krivim. I sigurno me ne mogu obesiti,“ odgovorio je tvrdoglavo. „Ja sam markiz. I ja sam iznad zakona.“ Angelique je oborila glavu, naslonivši je na vrata. „Ne u ovom slučaju, Geralde.“ „Vaša sestra je u pravu.“ Alex je izronio iz senke. Bilo je očigledno da Hutton neće ništa priznati samovoljno, a vreme nije bilo na njihovoj strani. Hutton se izbuljio prepoznavši Alexa. „Šta on radi ovde, Ang?“ upitao je. „Pokušava da mi pomogne. Da pomogne tebi,“ Angelique je podigla glavu. „Ostavite moju sestru na miru,“ rekao je Hutton. Alex ga je ignorisao. „Imate većih problema, gospodaru, od kojih je najmanji moj odnos sa lejdi Angelique.“ „Imam moćne prijatelje koji će se postarati –“ „Ućuti i slušaj, Geralde,“ uzviknula je Angelique, a Alex je video kako Huttonovo lice poprima izraz šokiranosti. Alex je iskoristio tu prednost. „Ako želite da izađete odavde sa glavom na ramenima, gospodaru, predlažem Vam da počnete da govorite istinu. Jer, ne mogu pomoći čoveku koji ne želi da pomogne samom sebi.“


Hutton je zatreptao. „Ja sam markiz, gospodine Lavoie. Ja ne mogu biti –“ „Osramoćen? Obešen? Biti primer? Siguran sam da je to ono što je Erl Ferrers rekao sebi nakon što je uvio svog sobara i pre nego što se našao plešući na kraju svilenog konopca. Postoje zakoni, gospodaru, i Vaš naslov neće biti dovoljan da Vas zaštiti. I dok se društvo bude sladilo skandalom koji ste napravili, biće i dovoljno brzi da se distanciraju od Vas. Sami ste.“ Mladi markiz iznenada je delovao nesigurno. „Ne verujem u to. Vojvoda od Rossburna –“ „Rekao mi je da napustim London nakon što mi je jasno stavio do znanja da ne očekujemo njegovu pomoć,“ rekla je Angelique sa prizvukom dosade u glasu. Hutton je prebledeo. „Uradio sam ovo zbog tebe, znaš. I Phillipa i Georgya. Pokušao sam da pomognem. Bilo je to savršeno rešenje. Niko nije trebalo da bude povređen.“ „Krađa je bila savršeno rešenje?“ upitala je Angeliaue. „Kako sam drugačije mogao da dođem do novca, Ang?“ Hutton je zvučao ljuto. „Od mojih prijatelja? Burleigh je samo baron, ne bankar – nema on tih para. Seaton ima, ali je pod kontrolom njegovog oca.“ Zastao je. „Grof od Trevane troši na svoju ljubavnicu mesečno više nego mi za celu godinu. Čovek ima dovoljno novca da naruči ogrlicu primerenu kraljici, a da je obesi na vrat –“ Zatvorio je usta. „Ne bi mu nedostajala.“ „Mmmm.“ Alex je dobovao prstima po svojoj nozi. Ovo ih nije vodilo nikuda. Bilo je vreme da promeni pristup. „Dozvolite mi da Vam kažem šta se desilo. Bio Vam je potreban novac. Mlada sluškinja sa kojom jeste ili niste imali prljavu vezu Vam je dala informaciju. Rekla Vam je da Trevane ima ogrlicu, rekla Vam je gde je drži, i verovatno Vas je i pustila u kuću. Sigurno ste joj obećali deo profita od prodaje. Ali onda ste se predomislili. Postali pohlepni, možda, ili niste želeli da rizikujete da progovori.“ „Ne! Nije uopšte tako bilo! Već sam Vam rekao da je nisam ubio. Nikada pre nisam video tu ženu.“ Imao je pogled divljaka. Alex je proučavao Huttona, shvativši da ovaj govori istinu. „Pa, ako je Vi niste ubili, ko jeste?“ „Ne znam. Neko mi je namestio.“ „Da, to stalno ponavljate.“ „Istina je,“ prosiktao je Hutton. Alex nije bio siguran. Najverovatnije da je neko drugi provalio u kuću kako bi ukrao ogrlicu vrednu kraljevskog otkupa. Alex se namršti. „Recite mi, kako ste znali za ogrlicu?“


Hutton je zurio u njega staklastim očima. „Dobio sam poruku.“ „Od koga?“ Markiz je protrljao lice rukama. „Ne znam. Bila je dostavljena mojoj kući od strane uličnog raznosača. Sve što je pisalo bilo je da je grof od Trevanea te večeri podigao dijamantsku ogrlicu koju je naručio. Da on takve stvari drži u ladici svog stola u radnoj sobi. I da je može imati svako dovoljno hrabar da je uzme.“ Alex se zapitao, u trenutku, kako je Angelique ikako mogla biti u srodstvu sa ovim čovekom. Kako je ovako naivan, idiotski dečak mogao deliti bilo kakvu krv sa ženom pored njega. „Da li je još uvek imate? Poruku?“ „Moguće. Možda je još uvek u mojoj sobi.“ „Ko je znao da ti je potreban novac?“ Angelique je postavila njegovo sledeće pitanje. „Niko. Samo... Buleigh i Seaton.“ Spustio je ruke sa lica. „Ali Seaton je rekao da će se raspitati. On ima... kontakte za koje je mislio da mogu pomoći.“ „Kontakte?“ Alex je ostavio da njegovo pitanje visi na sekundu. „Kao one koje ste našli u krčmi u Pillory Lane?“ Hutton je zvučao patetično. „Možda?“ „I mislili ste da im možete verovati?“ Alex nije mogao da veruje. Hutton je obesio glavu. „Nisam nikoga ubio. Morate mi verovati.“ „Ti kontakti koje je Seaton imao – da li ste razgovarali sa bilo kim od njih?“ Hutton je bespomoćno slegnuo ramenima. „Na neki način.“ „Na neki način? Ko su bili oni?“ „Rekli su da su ljudi koji su radili na carini.“ „Da li su imali imena?“ „Ne sećam se,“ promrmljao je markiz. „Seaton mi je stalno dolivao džin.“ Alex je zaškrgutao zubima. Ovaj čovek je zaslužio sve što mu se spremalo, makar samo zbog nedostatka rasuđivanja i gluposti. Ali žena koja je stajala pored njega, nije. Angelique nije to zaslužila. „Nije prekasno da ga izvučemo,“ reče on, okrećući se Angeliquei. „Verovatno će mi trebati vremena do kraja nedelje da uredim stvari,ali –“ „Izvlačenje? Šta to, dođavola znači?“ upita Gerald. „Znači tačno ono što je i rečeno,“ Angelique je odgovorila, ne skrećući pogled sa Alexa. „Misliš da mi pomogneš da pobegnem?“ „Da. Iz Engleske.“ „ Ali, izgledaće kao da sam kriv!“ „Ti već deluješ kao da si kriv, Geralde,“rekla je Angelique.


„Ali, ja sam nevin! Moraju da mi veruju. Oni će mi verovati! Neću da bežim. Ja sam markiz, i –“ Odnekud u utrobi zatvora, vrata su se zalupila. Njihovo vreme je isteklo. „Moramo da idemo,“ reče Alex, posežući za metalnom pločom. „Žao mi je, Ang,“ rekao je Hutton ojađeno. „Nisam želeo da se išta od ovoga desi –“ Začuli su se prigušeni glasovi na stepenicama ispod njih. „Moja gospo,“ upozorio je Alex, „nemamo vremena.“ Angelique se ujela za usnu, a lice joj je izgubilo boju. Okrenula se od vrata. Alex zakorači napred. „Bez obzira na Vaša osećanja prema meni, gospodaru, ako imate imalo poštovanja prema Vašoj sestri, mi nikad nismo bili ovde, razumete li?“ Hutton klimnu glavom. „Dobro.“ Alex zatvori metalnu ploču i vrati katanac na mesto. Uznemiren, shvatio je da su glasovi sve bliži njima, zvuk čizama je odjekivao istim stepenicama kojim su on i Angelique došli do Geraldove ćelije. Alex nije želeo da sazna ko im je dolazio u susret. Morali su da pronađu drugi put do dole. „Ovuda,“ prošaputao je, a Angelique je klimnula glavom, razumevši ga. Brzim, tihim koracima, vodio ih je dublje niz hodnik i dalje od stepenica. Ispred njega, prolaz je vodio u galeriju iznad kapele St. Johna, gde su veliki prozori prostoriju ispunjavali svetlom. „Brzo,“ požurio je Angelique. Trebali su da prođu kroz galeriju kako bi došli do drugih stepenica u jugozapadnom delu zgrade, ali zbog obilja svetla bili su vidljivi mogućim pogledima čuvara. Držao je Angelique ispred sebe, rastrzan između potrebe da deluju kao da pripadaju ovde i težnje da potrče. Stigli su do galerije i otvorenog prostora kapele. Vazduh je bio ispunjen mirisom uglja, kao i zadahom prašine i plesni starog papira. „Šta je ovo?“ prošaputa Angelique, gledajući dole. Ispod njih, gde su nekad bile klupe, sada su se nalazile kutije i sanduci, koji su bili naslagani jedni na druge u visoke gomile, stvarajući uzane prolaze i bacajući duboke senke. U centru kapele, stajao je masivan, izbrazdan sto, kao ostrvo okruženo brodovima. Knjige i razbacana dokumenta pokrivala su površinu stola. „Zapisi i dokumenta,“ reče Alex. „Većina njih je stara i više nisu važna nikome.“ Sada su išli žurno južnom stranom i on je svu svoju pažnju usredsredio na put ispred njih. Telo mu je bilo napeto. Nije bilo nijedne prepreke, nikakvog zahteva da se zaustave i identifikuju, tako da su nesmetano stigli do stepeništa u jugozapadnom delu zgrade.


„Silazite,“ šapnuo je Angeliquei, a njena glomazna odeća se klatila na njoj dok je žurila niz stepenice. Približavajući se drugom spratu začuli su zvuke glasova i čizama ispod njih. Alex je opsovao u sebi i uhvatio Angeliquein rukav, sklanjajući je sa stepenica. Ovde je miris uglja bio intenzivniji. Oči su mu skenirale veliku sobu koja se otvorila pred njima, a koja je nekad bila najveća balska dvorana u celoj Engleskoj. Sada je bila ispunjena bačvama baruta i sanducima kasetnog punjenja. Sve je bilo uredno složeno u redove koji su se protezali celom dužinom prostorije, stvarajući samo jedan prolaz niz centar dvorane. Nisu mogli da ostanu ovde – nije bilo mesta za skrivanje. Videli bi ih u trenu. „Dođite.“ Alex ih povede u pravcu kapele. Bilo je daleko lakše sakriti se među kamenim stupovima i visokim hrpama dokumenata dok ne prođe ko god im je išao u susret. Stigli su do visokih kapelnih vrata, a zvuk čizama i razgovora tukao je kao zlokobni bubanj iza njih. Alex je uhvatio ručku i gurnuo teška vrata. Zastenjao je na zvuk škripe šarki, a razgovor iza njih je utihnuo. Angelique je ušla unutra, a on je pratio gledajući gore. Ovde, bili su zaklonjeni od pogleda bilo koga na gornjoj galeriji, kao i od onih u prolazu. Stavio je prst na usne i ona klimnu glavom, oboje ukočeno oslonjeni na teška vrata, pažljivo osluškujući. Čuo je Angeliqueino ubrzano disanje i osetio njeno telo oslonjeno na njegovo. Nije bilo važno što su joj glomazni slojevi odeće skrivali obline. Sama njena blizina učinila je da njegovo telo reaguje na način koji je bio prikladniji mladom, zelenom adolescentu, nego iskusnom vojniku. Onom koji se trudio da ne bude uhvaćen kako se šunja oko londonskog Towera. Stegnuo je zube. Gde mu je, dođavola, bila pamet? Negde južnije od tvog struka,odgovorio je podrugljivo unutrašnji glas. Osetio je kada je spustila ruku na njegovo rame i kroz njega je prošao drhtaj. Bože, bio je u problemu preko glave sa ovom ženom da nije znao da li postoji ikakva nada da će isplivati sa bilo kakvim samopoštovanjem i dostojanstvom. Sve što je znao bilo je da je želi. Obučenu kao pisar u kapeli. Obučenu kao boginja u njegovom klubu. A najviše, golu. „Jesu li nas videli?“ prošaputala je blizu njegovog uva. Alex je na kratko zatvorio oči, pokušavajući da se fokusira na njene reči, a ne na osećaj njenog daha na svojoj koži. Barem je jedno od njih još uvek racionalno razmišljalo. Pogledao je dole u nju. Bila je tako blizu da je mogao da vidi tačkice kositra u njenim dužicama i mogao da prebroji pege na njenom nosu. Nervozno je liznula usnu, a on je zurio, prisećajući se koliko su joj usne bile opojne dok ih je ljubio. Pitao se šta će se dogoditi ako ih opet proba. Sada.


Prisilio se da se skoncentriše. „Ne znam da li su nas videli.“ Šarke na vratima su bile glasne. Slušao je, ali je bilo teško čuti išta iza teških, rezbarenih vrata. Možda ih ljudi iza njih nisu čuli. Možda su bili suviše udubljeni u njihov razgovor da bi – „Ko je tamo?“ Pitanje je došlo sa druge strane vrata, i začuo se zvuk čelika. „Pokaži se.“ „Sakrijte se,“ prosiktao je Angeliquei i gurnuo je u tornjeve zapisa. Ona se udaljila od njega, a on se okrenuo prema vratima. Sranje, opsovao je u sebi. Ovo je ono što je želeo da izbegne. Ispustio je dah. Mora biti oprezan. Sa zatvorenikom na spratu iznad, nije smeo da da bilo kom čuvaru ili stražaru koji se nalazio sa druge strane vrata bilo kakav razlog za sumnju da je svestan toga. Treba im dati logično objašnjenje kako bi svako od njih nastavio svojim putem, što je pre moguće. Alex je gurnuo vrata, a šarke su ponovo zaškripale. Rub je udario u udaljen kameni zid, a buka je odjekivala oko njega. Alex je koraknuo napred i iznenada osetio dve oštrice mača pritisnute na njegov vrat. Dva stražara stajala su ispred njega sa izrazima sumnje i nepoverenja na licima. Njihovi kaputi crvene boje bili su kao mrlje na kamenim zidovima koji su ih okruživali, dajući im pomalo zlokoban izgled, što je donekle umanjivalo činjenicu da su bili bolno mladi. Što je, po Alexovom iskustvu, omogućavalo manipulaciju, ali i nepopustljivost u njihovim uverenjima. Alex se iskreno nadao prvom. „Mirno. Nema potrebe za odrubljivanjem glave. Stojim ovde.“ Alex je podigao ruke, trudeći se da deluje što bezopasnije. Čuvari su ga odmerili pre nego što su se pogledali međusobno, mršteći se. „Predstavite se,“ naredio je jedan od njih. Niži od njih, povukao je za centimetar svoj mač. „Jonathon Lavoie, treća jorkširska regimenta,“ rekao im je, kao da su oni toga trebali da budu svesni. „Ovde sam po naređenju generala Sheaffea.“ Čuvari su ga bledo pogledali. Alex ih je ljutito pogledao. „Ima li problema?“ „Šta radite ovde?“ „Šta bih drugo? Tražim dokumenta, koja najverovatnije neću nikad pronaći. Ovo mesto je prokleto đubrište.“ Nadao se da će biti dovoljno da ih umiri i pošalje tamo kud su i krenuli. U najmanju ruku, da spuste njihove proklete mačeve sa njegovog grla pre nego što neko kine, a on izgubi glavu. „Mi nismo o tome obavešteni.“ Alex slegnu ramenima. Pažljivo. „Ja samo pratim naređenja. Isto kao i vi.“ „ Zar Lavoie nije francusko prezime?“ Pitao je viši od dvojice čuvara.


„ Pretpostavljam da jeste. To je ono sa kojim sa rođen.“ „Kako da znamo da niste žabarski špijun?“ Alex se nasmeja. „Zato što bi špijun radio nešto mnogo glamuroznije od traženja dokumenata za generala koji želi da zna da li je njegov deda posedovao imovinu u Londonu.“ Čuvari su još jednom razmenili poglede. Odlazite, nagovarao ih je Alex u sebi. Samo otiđite – „Morate da pođete sa nama,“ rekao je niži čuvar, pritiskajući mač na Alexov vrat. „Ili nam pokažite naređenje. Svako kome je dozvoljeno da koristi sobu sa evidencijom ima pismenu dozvolu.“ Alex je osetio hladan znoj na leđima. Ovo uopšte nije bilo dobro. Pogotovo kada je Angelique bila sakrivena negde u kapeli iza njega. Ako bi njega odveli, ona bi ostala sama izložena i ranjiva. Nije bio siguran da bi mogla bez ičije pomoći da se izvuče odavde i ne bude uhvaćena. Pogledao je dvojicu čuvara i njihovo oružje. On nije nosio ništa više osim svog lovačkog noža. Što je, s obzirom kako su mladi vojnici nervozno pogledali, bilo dovoljno. Ali poslednja stvar koju je želeo, je da se bori sa njima. Bilo bi neuredno i neizbežno bi privuklo neželjenu pažnju i pozvalo ostale čuvare na uzbunu. Gerald bi verovatno bio premešten. I to u tamnicu. I sa još više stražara. Što bi kasnije izvlačenje učinilo gotovo nemogućim. Pored toga, nije mogao da ubije ijednog od ovih momaka. Nisu zaslužili da umru danas, samo zato što je Alex bio spor u svom povlačenju. „Šta dođavola radite, Lavoie?“ Došao je promukli, nestrpljiv glas iza Alexa, a njegovo srce je stalo. Oči čuvara su poletele na prostor iza njega, a Alex je veoma polako okrenuo glavu. Angelique je ponovo nosila naočare, a kapa joj je bila spuštena nisko do očiju. U rukama je nosila gomilu papira koja su dosezala do njene brade. Uglovi nekih listova bili su savijeni od starosti, a sa svakim njenim pokretom, oblaci prašine dizali su se sa gomile i leteli oko njene glave. Zakašljala se i obrisala lice. Pruga prljavštine prekrivala je njen obraz, a veći deo je bio razmazan preko rukava kaputa. „Bilo je i vreme da nađete neku pomoć,“ nastavila je grubo, gurajući Alexa napred , prisiljavajući zgranute čuvare da se povuku spuštajući oštrice mačeva sa Alexovog grla. „Ako ćete ga olakšati za glavu, uradite to kada završimo. Još za pedeset godina moramo da sortiramo dokumenta. Ovo je trebalo da traje sat vremena, ali ovim tempom, provešćemo ovde čitav dan.“ „Ko ste Vi?“ Pitao je niži čuvar.


„Lični sekretar generala Sheaffea.“ Angelique je učinila da to zvuči kao da je sam Princ od Walesa. „Zar Vam Lavoie nije ništa rekao?“ „Pa jeste, ali mi nemamo –“ „Nije me briga šta vi nemate,“ odbrusila je, podigavši svoj teret u rukama. „Ali mi je svakako potrebna vaša pomoć. Izgledate kao pametni ljudi. Jeste li?“ Usta čuvara su se opustila. „Hmmm, da?“ „Umete li da čitate? Pišete?“ „Da, ali –“ „Hvala Bogu. Lavoie je dobar u dizanju i takvim stvarima, ali ne mnogo. Bog zna zašto je general osećao potrebu da mi pošalje dadilju koja je jedva pismena,“ promrmljala je vragolasto. „On je beskoristan kada je u pitanju imovinsko pravo.“ „Radije bih kopao klozete,“ uzvratio je Alex, dovoljno glasno da čuvari čuju. „To Vam zasigurno sleduje kada general čuje za Vašu neposlušnost,“ rekla je ukočeno, okrećući se natrag čuvarima. „Ali, nema veze. Imam sada vas dvojicu. Prestanite da mašete svojim prokletim štapovima i počnimo.“ Niži čuvar se uspravio do svoje pune visine. „Moramo da vidimo Vaša naređenja. Ne možete biti ovde bez njih.“ Angelique je zurila u njih, a onda u Alexa iza gomile dokumenata u njenim rukama. „Niste li im rekli zašto smo ovde?“ „Pokušao sam.“ Alex je slegnuo ramenima i sa izvinjenjem u očima pogledao u čuvare. „Oni moraju da vide pismenu dozvolu.“ Čuvar je pročistio grlo. „U suprotnom od nas se traži da Vas ispratimo do Wakefield Towera dok se ne potvrdi –“ „Za ljubav svega što je sveto. Sveci neka me spasu od vaše vojne sorte i svih vaših prokletih pravila i naređenja.“ Izvukla je ruku ispod gomile papira i posegla prema džepu kaputa. Kula papira u njenom naručju se nagla na stranu. „Imam ovde naređenje od generala,“ zagunđala je, povlačeći komad papira iz džepa pomalo nesigurno. „Samo me pustite – Prokletstvo!“ Gomila u njenim rukama iznenada je skliznula u stranu i Angelique pruži ruke da ih uhvati. U trenu bila je obavijena hrpom listova koji su leteli, a haos su još većim činili oblaci prašine koji su izbijali iz njih. Alex je zakopao nos u rukav, kašljući, a mogao je da čuje i dvojicu čuvara kako psuju iako su bili uhvaćeni žestokim kijanjem. Trebalo je nekoliko dugih minuta da se prašina slegne, a kada se to desilo, Angelique je stajala iznad ogromnog nereda papira razbacanih u širokom luku oko nje, sa rukama na bokovima, izgledajući veoma besno. Njen pogled bio je prepun optužbi. „Pogledajte sad ovaj nered,“


promrmljala je. „Ukoliko želite vaša naredjenja, moraćete da mi pomognete da ih pronađem.“ Muškarci su zurili u nju sa užasom, ali nisu krenuli prema njoj. Alex se spustio na kolena i uzeo najbliži dokument. Skenirao je prvih nekoliko redova. Činilo se da je to dokument koji je detaljno opisivao starateljstvo nad novorođenčetom rođenim 1674 godine. „Test – test - amen-“ zastao je, približavajući papir licu. „Testamen-ta-“ „Testament,“ Angelique zareža iza njega i uzdahnu. Nagnula se i izvukla papir iz njegovih ruku. „To nije relevantno. Mi smo u potrazi za tapijom, porezom ili dokumentom o imovini, Lavoie,“ odbrusila je. „A sada tražimo i naredbu generala.“ Pogledala je gore, prema dvojici čuvara. „General Sheaffe će čuti za ovo, bez sumnje, i neće biti zadovoljan odlaganjem. On nije strpljiv čovek i u svojim najboljim trenucima.“ Alex je pokupio još jednu hrpu papira i istresao ih kao da se sprema da čita. Podigao se još jedan oblak prašine. Čuvari su se povukli sa vrata za još jedan korak. Viši je gledao u Alexa gotovo sažaljivo. „Možda bi bilo bolje da se vratimo malo kasnije,“ rekao je viši svom partneru. „Kada sredite sve ovo malo i pronađete naređenje.“ Drugi čuvar odloži svoj mač. „Da. Mislim da će tako biti najbolje.“ Angelique je zazvučala ogorčeno. „Uradite šta god morate.“ Savila se preko Alexovog ramena. „Ne, ne tamo,“ reče ona razdražljivo. „Dopisi na onu gomilu. Depozicije ovde. Bilo šta starije od 1720 - e na tu gomilu. Mislite li da možete da zadržite to uspravno?“ „Da,“ reče Alex osluškujući čuvare koji su se udaljavali.


Jedanaesto poglavlje Tiho su se izvukli iz Towera, pa preko obale, nezapaženo i pridružili se masi ljudi u blizini zapadne strane Towera, koja je došla da ili da vidi menažeriju ili nekim poslom. Niko nije obratio pažnju na vojnika i pisara, ali je bio potreban veliki napor gledati ispred sebe, a ne preko ramena. Još teže je bilo hodati normalno, možda pomalo brzo, ali ne trčati kao da su ti pakleni psi za petama. Utopili su se u reku pešaka i nastavili zapadno prema Lower Thames Street, prošli carinarnice koje su se protezale duž obale i skrenuli prema London Bridgeu. Istočno od mosta skrenuli su prema Pudding Laneu, gde ih je čekao Matthews naslonjen na Alexovu kočiju sa staromodnom lulom u ruci. Video ih je kako mu prilaze i ispravio se, blago nabiranje čela kada je video njihovu prašnjavu odeću bio je jedini komentar koji je dao, pre nego što im je otvorio vrata kočije. „Na Bedford Square, Marthews,“ rekao je Alex. Ovo su bile njegove prve reči otkako su napustili White Tower. „Prvo ćemo Njeno Gospodstvo odvesti kući.“ „Vrlo dobro, gospodine Lavoie,“ odgovorio je Matthews, stavljajući svoju lulu u usta i pomažući Angeliquei da se popne u kočiju. Angelique uđe u kočiju i utonu u meka sedišta. Zatvorila je oči, strah i uznemirenost koji su je skoro ugušili u njihovom begu iz White Tower potpuno su je iscrpeli. Počela je da se trese i dahće. „Angelique?“ čula je zvuk zatvaranja vrata. „Da li si dobro?“ Obratio joj se po prvi put otkako su pobegli iz kapele. Otvorila je oči i videla Aleksa na suprotnom sedištu, kako je zabrinuto posmatra. Da li je bila dobro? Nije imala pojma. Strah koji ju je gušio zamenilo je vrtoglavo olakšanje, čiji je intenzitet izazvao nedostatak bilo kakvih misli učinivši da se oseća pijano. „Nisam se onesvestila ako se toga plašite,“ rekla mu je. „Nisam se toga plašio.“ Povukao je kaiš torbice preko ramena i glave i spustio je na pod. „Naravno.“ Nekontrolisano se zakikotala. „Da sam htela da se onesvestim, učinila bih to ranije. U tvoja – glava – leti – s – ramena delu.“ Kočija se pokrenula, a Angeliqoe je pružila ruku kako bi se zadržala, rukav njenog glomaznog kaputa zakačio je sedište. Smeh je u njenom grlu zamro onoliko brzo koliko se i pojavio i osetila je iznenadnu potrebu da se oslobodi kaputa, koji ju je ograničavao, da se udalji od mirisa baruta i prašine koji su se prilepili za nju. Pokidala je dugmad i povukla rukav.


Alex je posegnuo prema njoj, pomažući joj da tešku vunu skine sa sebe. Odgurnula je kaput kao da je on mogao da je udalji od poslednjeg sata. „Pomislila sam da ću nas odati,“ prošaputala je. Ispružila je ruku ispred sebe i videla kako se trese. „Ja nisam.“ Alex je uhvatio za isprženu ruku i zadržao u svojoj, a toplina njegovog dlana hrabrila ju je i uzbuđivala u isto vreme. Sedeo je na ivici svog sedišta, posmatrajući je, njegove oči su je proučavale u prigušenom svetlu. Skinuo je šešir i njegova tamna kosa pala mu je oko lica. „Bila si izvanredna.“ „Bila sam prestravljena.“ Svojim prstima stegnuo je njene. Duboko je udahnula. „Bili su –“ „Angelique.“ „Šta da –“ „Šššššš.“ Skliznuo je sa sedišta i spustio se na kolena ispred nje. Slobodnom rukom joj je skinuo naočare, a onda i kapu. Dotakao joj je bradu. „Alex.“ Njene emocije su i dalje bile krhke, a pridružila im se u tom trenutku i čudna nesmotrenost. Njegova blizina nije joj davala vremena da razmišlja. Nije joj dao ni vremena ni prostora da razmotri šta se moglo dogoditi. Šta se desilo. Ili šta će se desiti. I nije htela da razmišlja, ni o čemu od toga. Ali nešto joj je trebalo, a nije bila u stanju da identifikuje šta je to. „Molim te,“ prošaputala je, a ni sama nije bila sigurna šta traži, za šta ga moli. Ali nije ni bilo važno, jer se činilo da je on razumeo. „Da,“ prošaputao je, a onda ju je poljubio. Ovo nije bilo ni nalik njihovom prvom poljupcu. Ovo je bio posesivan poljubac. Poljubac kojim ju je žigosao. Poljubac koji nije zadirkivao, već zahtevao. Činilo se da je vreme stalo. Tonula je u njegovu toplinu i snagu. Uzvratila mu je poljubac sa istim žarom, njene pokidane emocije tražile su beg. Oslobodio joj je ruku i pomaknuo se prema napred, postavljajući se između njenih nogu. Omotala mu je ruke oko vrata i osetila kako se njegove spuštaju niz njena leđa do zadnjice, a onda ju je podigao i spustio ih na njegovo sedište tako da je sada bila na svojim kolenima, opkoračivši mu krilo. Držao ju je uz sebe, usne su mu bile grube ljubeći je beznadežno. Spustila je ruke na njegova prsa, osetila jake mišiće ispod svojih dlanova, mrzeći slojeve vune i lana koji su razdvajali njegovu kožu od njene. Njegove ruke kliznule su sa donjeg dela njenih leđa prema rebrima, a onda su stigle do dna njene košulje izvlačeći je iz pantalona. A onda su kliznule ispod, na njenu kožu, o čemu je maštala previše puta. Lutale su njenim leđima i duž kičme, došavši do rebara ispod njenih grudi,


njegovi palčevi milovali su donju ivicu njenih grudi. Ona se nadvila nad njim instinktivno, želeći više. Njene bradavice bile su napete i bolne, i ona je zastenjala. Bila je ovde, već jednom, sa ovim čovekom i ovog puta ovo nije bilo dovoljno. Alex ju je još uvek ljubio, a njegova hitnost se malo smanjila. Usne su mu bile zahtevne, jezik istraživao, a ruke se spuštale niz njena leđa. A onda je osetila kako su vezice popustile, njegovi prsti su povukli tkaninu koja je skliznula preko njenih bradavica. Dahnula je. Iskre zadovoljstva prošle su njenim telom, njen poljubac postao je zahtevniji, pokušavajući na taj način da mu kaže ono što nije mogla rečima. Činilo se da je Alex i ovoga puta razumeo jer mu je ruka došla do njenih grudi, palčevima prelazeći preko njenih osetljivih bradavica polako, lenjo. Prste je ovila oko njegove jakne, usidrivši se u zadovoljstvu koje je pulsiralo kroz nju. Njena bedra bila su čvrsto stegnuta oko njegovih bokova i ona je instinktivno počela da se trlja o njegovu čvrstu erekciju koja se napinjala u njegovim pantalonama. Čula je kada je prostenjao, skoro zarežao, a onda su njegove ruke nestale sa njene kože. Skoro je uzdahnula razočarano, kada joj je gurnuo rub košulje do vrata i sada su njegova usta bila na njenim grudima, paleći joj kožu i čineći je omamljenom od želje. Glava joj je pala unazad, oči se zatvorile, a zadovoljstvo ju je preplavilo idući prema samom centru njenog tela. Bila je vlažna između bedara, a pantalone su joj trljale osetljivu kožu duž unutrašnjosti nogu. Raširila je kukove, intimnije se naslonila na njega, a rastapajuća toplina prošla joj je venama. Njegovi zubi zahvatili su krajeve njenih bradavica dok se pritiskala napred i uzdahnuli su oboje. Ruke su mu se spuštale niz leđa, nazad do kukova gde ih je gurnuo ispod pojasa, vodeći ritam njenih pokreta. Povukao se dok su se njeni bokovi spuštali i on je zašištao, čvrsto je privlačeći sebi. Ona dahnu, osećaji su je mrvili, iskre užarenog užitka širile se kroz nju. Njegove usne našle su se na zavoju njenog vrata, glava joj je pala napred, čelo je spustila na njegovo rame, zatvorila oči. Pustila mu je jaknu i obavila ruke oko njegovog vrata, puštajući prste da joj se zapletu u njegovu kosu. Njegova usta putovala su njenom vilicom sad i ona je okrenula glavu, spajajući svoje usne sa njegovim. Plenio joj je usta sada, a jezik mu se kretao u istom tempu kao bokovi. Pritisnuo je jače na sebe, a iskre zaslepljujuće svetlosti plesale su iza njenih kapaka. Bila je to građevina, ova potreba koja se nalazila u njoj, namotavala se i rasla sve više i više, dok je ona mogla jedino da bude fokusirana na čvrstinu između njenih nogu. To je ono što je htela. Njega nasuprot nje. Svaki osećaj, svaki pokret, svaki dah i svaki udar njegovog srca nasuprot njenom.


„Pusti Angel,“ šapnuo joj je u usta. Čula je sebe kako cvili, neposredno pre nego što je jedna od njegovih ruku kliznula između njenih nogu, njegovi prsti milovali su njen osetljiv, pulsirajući pupoljak terajući je preko ivice. Ništa je nije moglo pripremiti za intenzitet ovoga. Prošao je kroz nju, uhvativši je nesvesnu i nespremnu, svaki mišić u njoj iznenada je zadrhtao. Glava joj je pala, oči se zatvorile dok je jahala na talasima ekstaze. Njene noge bile su stisnute oko njega, prsti umotani u njegovu kosu, bokovi su joj se trzali, a svaki mišić u njenom telu se stegnuo dok je padala, ponovo i ponovo, unutar blistavih talasa zadovoljstva. Naslonila se na njega, teško dišući. Omamljujući zanos koji je zahvatio čitavo njeno telo, naveo ju je da shvati kako su muškarac i žena zbog ovoga spremni da izgube sve. Još je uvek euforija nije prošla, a ona je već želela više od njega i znala je da je mogla postati njegov zavisnik. I nije potcenila opasnost toga. Nije bila zaljubljena u ovog čoveka. Ono što joj je Alexander Lavoie pružio bilo je ništa drugo do fizičko olakšanje, i nije poricala da ga je želela. Priželjkivala. Uživala u svakoj sekundi toga. Ali to je bilo sve. Postepeno postala je svesna zvukova ulice i svog okruženja. Skliznula je s njegovog krila u nameri da se vrati na sedište nasuprot njegovom, ali ju je on povukao nazad pored sebe. Njegova ruka pronašla je njenu i nije je hteo pustiti kada je pokušala da se povuče. Predala se i sela mirno pored njega. Osetila je kako njegov palac kruži njenim dlanom. „Osećaš li se bolje?“, upitao je posle dužeg ćutanja. Znala je da je zadirkuje, pokušavajući da ublaži svaku neugodnost sa njene strane, ali njegovo pitanje izazvalo je potonuće njenog želuca u nožne prste. Žene me koriste. Ja sam opasna distrakcija od njihove realnosti. I povremeno, kada mi to odgovara, dopuštam im, jer to i meni pruža zadovoljstvo, takođe. Čula je njegov glas u svojoj glavi. Da li je upravo to uradila? Iskoristila njega i njegovo telo kako bi sebi skrenula pažnju sa svoje jadne stvarnosti? Kao sredstvo da zaboravi, kao sredstvo da se oseća bolje, pa makar na trenutak? Želela je da veruje da je iznad toga. Ali, kada je posegnula za njim, nije razmišljala o Alexu. Mislila je na sebe. O onome za čim je ona žudela. O onome što je njoj trebalo. A onda je prestala da razmišlja o bilo čemu. Nešto nalik na sram puzalo je njenim grudima. „Hvala Vam,“ prošaputala je. „Za…“ Nije mogla sebe da natera da izgovori. Čak nije bila sigurna ni šta je htela da kaže. „Ponovo sam učinio da se osećaš neugodno, zar ne?“ čulo se zadirkivanje u njegovom glasu.


Neugodno? Bože, ne. To je postigla sama. On je samo učinio da se oseća… savršeno, nadmoćno, zadovoljno. Dajući joj ono što joj je trebalo, činilo se da je poznavao njeno telo kao što je znao sve o njoj. „Ne. Uopšte niste učinili da se osećam neugodno.“ Lice joj je još uvek gorelo, jer je, uprkos svemu, očajnički želela da to učini ponovo. „Hvala Vam za ono što ste danas učinili za mene.“ Ovo je bilo najbolje što je mogla da smisli, a da ne napravi potpunu budalu od sebe. Njegova ruka, stisnula je njenu. „I za ono što ste učinili za mog brata.“ „Mmmm.“ „U ovom trenutku ne postoji niko koga bih radije želela pored sebe.“ I to je trebalo reći, takođe. Ne zbog toga što je pritekao u pomoć kada niko drugi nije. Ne zbog toga šta je sve uradio i nastavio da radi za nju – za Boga miloga, dao joj je dijamante da potkupi stražara u Toweru – već zbog toga što, od momenta kada je upoznala ovog čoveka, činilo se da ju je razumeo bolje, nego što je ona razumela samu sebe. Alex nije rekao ništa, samo je slobodnom rukom nežno posegnuo za njom i ispravio kragnu na njenoj košulji koja je još uvek zevala. Povukao je ivice njenog odbačenog veziva, koje je ležalo zgužvano u njenom krilu, podigao ga i gurnuo u džep zaboravljenog kaputa. „Gerald nije ubio nikoga,“ reče ona naglo, ne želeći više da misli na bilo šta što se desilo između njih. „Ne, ne verujem da jeste.“ Čuvši Alexovu potvrdu, mali plamen nade zapalio se u njenim grudima. Kakve god budalaste, nezakonite stvari da je možda Gerald uradio, nije bio ubica. „Ali, da li će mu sud verovati.“ Čula je Alexov uzdah. „Ne znam.“ A to je bila suština stvari. Ako ga proglase krivim, bez obzira na to da li je ili nije to uradio, bio bi obešen. Možda je ipak trebala da pita gospođicu Moore da ukrca Geralda na brod. Gerald je i dalje mislio da će ga prokleta titula spasiti. Neće. I bilo bi prekasno u trenutku kada on to shvati. „Verujete li da mu je neko smestio?“ Upitala je tupo. „Prema mom iskustvu, stvari su retko tako zamršene,“ reče Alex blago. „Više je verovatno da je to bila nesrećna slučajnost. Pravi lopov i ubica preduhitrio je Vašeg brata u krađi ogrlice i već je otišao dok je on stigao tamo. Vaš brat se našao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme.“ „Možda je ubica dobio istu poruku kao i moj brat,“ promrmljala je.


„Mmmm,“ rekao je Alex delujući zamišljeno. „Možda jeste.“ Angelique je zatvorila oči, a misli su joj se vrtele u krug. Trebala bi da pita Alexa šta će se dalje dešavati. Pitati ga gde će dalje ići kako bi pomogli Geraldu. Ali, nije mogla da natera sebe. Bila je umorna od razmišljanja o Geraldu kao što je bila umorna i od razmišljanja o samoj sebi. Otvorila je oči. „Ko je Jonathan?“ Ukočio se pored nje. „Jonathan?“ „Ime koje ste dali stražarima. Ime koje je urezano u kožu remena na torbici. Ko je on?“ „Zašto mislite da je Jonathan bilo ko?“ „Zbog činjenice što ste odgovorili na način na koji ste to učinili.“ Alex se okrenuo od nje, a kočija je skrenula, začuo se prigušen zveket točkova ispod njih. Angelique je pustila da se tišina protegne. Postajala je sve bolja u tome. „Bio je moj brat,“ rekao je iznenada Alex. Njeno srce je potonulo. Bilo je nečega u njegovom glasu, zbog čega je zažalila zbog svog ishitrenog pitanja. Stezao joj je ruku skoro do bola, ali Angelique nije bila sigurna da je bio svestan toga da je i dalje drži za ruku. „Poginuo je u Yorku kada su Amerikanci izvršili napad.“ Ostala je nepomična, svesna toga da se Alex povlači od nje. Povlači daleko na mesto koje ona ne može da vidi. Nije mu uputila banalne i otrcane fraze saučešća. Pustila ga je da ode tamo gde mu je potrebno i vrati se kad bude spreman. Nakon minute, naglo je povukao svoju ruku od njene, kao da je bio iznenađen da su i bile spojene. „Nisam mogao da ga spasim. Rat...“ Nije završio, šta god da je hteo da kaže. Ona nikada nije nosila uniformu, nikada nije morala da se suoči sa oružjem kao on. Ali ona je bila u neku vrstu sopstvenog rata već dugo vremena, a smrt i očaj su svuda bili isti. Bog je znao da je prezirala što se podsećala sopstvenih gubitaka. „Rat ostavlja samo preživele,“ bilo je sve što je rekla.

Alex je shvatio njenu potrebu za zaboravom i puštanjem pre nego što je to učinila. I Bog mu pomogao, ali on nije bio u stanju da se zaustavi, da preuzme potpunu prednost toga. Od njenog potpunog korišćenja. Prevario se misleći da će se, ako se preda svojim potrebama i željama, smiriti. Usredsrediti. Isčupati je iz svog sistema. Ali, svojom predajom samo je sve pogoršao. Dodirujući je,


istražujući je, osećajući kako se raspada u njegovim rukama bili su erotska tortura za njega. Želeo je da potone duboko u nju, hteo je izvući svaki ukus i dodir dok ona vrišti njegovo ime. Nije bila devica, ali je bilo jasno da ne poseduje mnogo iskustva. Njeni pokreti u početku su bili neuki i nesigurni, ali je vešto i spremno prihvatila njegovo vođstvo. Njeno telo iskreno je odgovorilo na svaki njegov dodir i poljubac, tečna vatra koja je testirala njegovu kontrolu. Maštao je o svim nevaljalim načinima kojim bi zauzdao svu njenu sirovu strast, da joj pokaže da ono što se danas dogodilo, u skučenoj kočiji nije ništa u poređenju sa onim čemu je mogao naučiti kada bi imao dar vremena i prostora. Bio je idiot. Još jednom je podsetio sebe da je Angelique Archer bila njegov zaposlenik. U njegovom klubu. Fascinantna, seksi – do – pakla imovina, ali ipak imovina. I trebao bi da sačuva takvo… partnerstvo. I pomisliti da sve ovo zbog bilo čega drugog osim posla, bilo je nezamislivo. Pomisliti da je prihvatila njegovu pomoć, zbog bilo čega drugog osim nužnosti, bilo je glupo. Ne postoji niko koga bih radije imala pored sebe u ovom trenutku. Istina, nije ni bilo nikog drugog ko joj je ponudio pomoć. Shvatio je da se nalazi u nezavidnoj situaciji kada ju je video kako kocka u njegovom klubu, a posebno kada joj je brat uhapšen. Pružanje oslonca njoj bio je više zadatak nego izbor. Ipak, jedan nepodnošljiv deo njega želeo je da bude više od belog viteza za nju. Verovatno je taj deo i dozvolio da izgovori bratovljevo ime. Nije govorio o Jonathanu. Ikada. A činjenica da je govorio Angeliquei, uznemirila ga je. Bilo je još uvek suviše žaljenja koje je dolazilo sa tim sećanjima. Čak i ako bi time dao Angeliquei do znanja da zna bolje od bilo koga drugog šta znači slepa odanost bratu. Kočija je počela da se okreće, a onda stala. Alex je mogao da čuje brujanje, kao da je kočiju okružio roj pčela. Iznad njih, Alex je čuo Matthewsov prigušen glas dok je smirivao konje. Alex je udario po krovu kočije. „Šta se dešava, Metthews?“ „Imamo društvo,“ odgovorio je njegov vozač. „Ili bolje rečeno, Njeno Gospodstvo.“ Šta? Alex je povukao zavesu u stranu. Na trgu , ispred Huttonove kuće okupila se gomila ljudi. Bilo je masa ljudi ljutitih pogleda, koji su se mešali sa drugima koji su izgledali samo radoznalo. Na osnovu njihove odeće, većina njih bila je iz radničke klase, ali su bili isprepletani sa fino obučenim ljudima koji su, čini se pokušavali da podstaknu gomilu. Mali listovi papira, brzo su se delili i raznosili, bez sumnje


ispunjeni krvavim detaljima sinoćnih događaja, bilo izmišljenih ili ukrašenih od strane neke poduzetničke štamparske duše sa velikom maštom. Susedni domovi poslali su svoje sluge – krupne ljude – da guraju masu u nazad kako ih ne bi uznemiravali na njihovim imanjima. Neko je postavio veliku tablu ispred Huttonovih vrata. Preko starog drveta neko je ispisao reči Obesite Huttona i Ubica crvenom bojom. „Vozi pored,“ naredio je Alex, ali je Matthews već ispravio kočiju i krenuo ulicom pored trga. Niko nije obratio pažnju na njih. Postao je svestan Angelique pritisnute uz njega. Teško je disala, i mogao je osetiti svaki njen napeti mišić. Alex nije imao pojma šta da joj kaže. Šta da joj kaže i umanji užas kompletne situacije. „Oh, Bože,“ prošaputa iznenada. „Tildy.“ „Vaša domaćica?“ „Šta ako – šta ako uđu u kuću? Šta ako je povrede –“ „Malo je verovatno da će doći do toga,“ rekao je Alex, nadajući se da govori istinu. Ali rulja je bila nepredvidiva. „Poslaću Matthewsa i Jankinsa po nju. Da li je još neko u kući?“ „Ne. Samo ona.“ Lice joj je bilo belo, čineći da njene pege na nosu i obrazu budu još izraženije. „Ali kako će oni –“ „Ne brinite o mojim ljudima. Oni su veoma dobri u onome što rade.“ Kočija je ubrzala kako su prošli pored trga. „Gde idemo?“ „Na poslednje mesto na kome bi neko tražio damu.“


Dvanaesto poglavlje Alex je sedeo za svojim stolom i zurio u zatvorena vrata svoje garderobe, izgubljen u mislima. Bio je zabrinut za Angelique. Uprkos uverenjima da je dobro, bila je bleda i tiha, lutajući njegovom kancelarijom mislima milionima kilometara daleka. Ne baš, milionima, nego više kao odavde do Towera. Ili možda, Bedford Square. Naredio je da se pripremi kupka za nju, uprkos njenim protestima, smatrajući da će je ona smiriti i skrenuti joj misli. I on se okupao i presvukao, što ga je osvežilo, i za trenutak uverilo da još uvek ima kontrolu nad svojim svetom i svojim mestom u njemu. Prošao je klubom, uverivši se da su njegovi zaposleni već započeli proces priprema za večerašnje otvaranje i ta rutina takođe ga je umirila. Sada je mogao da se posveti problemu markiza od Huttona čiste glave. Pitao se da li bi trebao da započne proces izvlačenja Huttona i pronalaženje broda kojim bi ga poslao u neki zabačeni zakutak zemljine kugle, bez obzira na proteste idiota. Markiz, izgleda, nije shvatao u kolikoj je nevolji. Mislio je da je njegova titula čarobna reč koja će ga zaštititi od zakona. Mogla ga je zaštititi od nekih stvari i staviti ga van dosega kazne, ubistvo nije bilo jedna od njih. Smestili su mi. Alex je napravio grimasu. Bilo je malo verovatno. Ali, Alex nije mogao da ignoriše trag sumnje koji ga je mučio. Ne samo da bi bio nemaran, već i glup ako bi ga ignorisao. U najmanju ruku, trebalo je biti uzeto u obzir i ispitano. On uzdahnu, uzimajući list papira i svoje pero. Pretpostavivši, samo za trenutak da je Hutton govorio istinu i da mu je neko smestio zločin koji on nije počinio, pojavilo se čitav niz pitanja na koje nije imao odgovor. Njegovo pero zaškripalo je na listu papira i on se zagledao u jednu jedinu reč koju je napisao, najočiglednije pitanje od svih. Zašto? Prema Alexovom iskustvu, ljude je najčešće u njihovom delanju vodila pohlepa. Novac je predstavljao moć, a svako je imao svoju cenu, želeli to da priznaju ili ne. U slučaju Geralda Archera, moglo se pretpostaviti da mu je neko smestio kako bi ga ucenjivao kasnije. Osim, što se delovi slagalice nisu baš uklapale. Niko mu ne bi javno podmetnuo ubistvo, ako je želeo privatno da ga iskoristi. Pored misteriozne poruke, za koju je Hutton tvrdio da ju je primio, Alex je rekao Matthewsu da donese svu poštu koja je prispela u Hutton rezidenciju u slučaju da postoji neka vrsta zahteva, ali nije polagao mnogo nade u to. Alex je protresao


pero nad bočicom za mastilo. Ako nije novac, šta je onda? Seks, udružen sa nakitom i besom, objašnjava ono što novac nije mogao. Ali Hutton nije imao ljubavnicu, ili bar onu koju nije plaćao pri svakoj poseti i nije bilo glasina ili dokaza o zarukama ili ljubavnim sastancima. Tu ideju je ostavio po strani. Alex se namršti. Nije mogao da se otrese osećaja da tu nešto nedostaje. Nešto bitno. Ponovo je uzeo pero, vraćajući se prvobitnoj ideji. Novac, napisao je. Huttonovo bogatstvo, tačnije, koje je naizgled nestalo u vazduhu. E to je imalo sve znake iznuđivanja koje je izvedeno kako treba. Tajnost. Značaj. Alex je žarko želeo da je stari markiz još uvek živ kako bi ga ispitao. Ili markiza. Samo što su oboje bili veoma pogodno umrli. Jedan od bolesti, a drugi od ruke drumskog razbojnika. A sada je njihov sin osramoćen i smešten u londonski Tower, suočen sa veoma realnom mogućnošću da bude obešen za zločin koji nije počinio. Alex je seo. Možda mu je nešto promicalo zato što nije gledao širu sliku. Šta ako neko nije želeo da uništi samo Geralda Archera? Šta ako je pokušavao da uništi celu Hutton porodicu? Ili je on možda bio previše dramatičan i preterivao. Iznerviran, prošao je rukom kroz kosu. „Alex?“ Trgao se, a mastilo se prosulo po papiru ispred njega. Njegove oči poletele su prema vratima spavaće sobe i figuri koja je stajala na njima. Angelique je bila umotana u jedan od njegovih ogrtača, golih nogu i mokre, očešljane kose. Osetio je miris svog sapuna, limun sa dodatkom sandalovine i to je trebalo da bude jednostavno poznat, njegov miris, ali na njoj je, umesto toga, bio bolno uzbuđujući. Svaka kap krvi koja je tekla njegovim telom, skupila mu se u preponama. Stegao je vilicu kako ne bi zastenjao. U datom trenutku smatrao je da je pametno dovesti je ovde, gde je znao da će biti sigurna. Ali je sada shvatio da je bilo bolje odvesti je u kancelarije Chegarre & Associates u Covent Squareu. Ili možda u prokletu gostionicu jedno stotinak milja od predgrađa Londona. Zato što je imati Angelique ovde, u njegovim odajama, noseći njegov miris i njegovu odeću, testiralo njegov razum. Obrazi joj više nisu bili bledi, već rumeni, a Alex nije bio siguran da li od kupanja ili njene nelagodnosti zbog lake kućne haljine koju je nosila. Pokušao je da ne dopusti da mu se oči zadrže na pregibu njenog gležnja ili nežnoj krivulji njenog lista koji je nestajao ispod bordo svile ogrtača. Pokušao je da ne misli o osećaju njenih bedara stegnutih sa obe strane njegovog struka. Ili bljesku njenih bokova, načinu kako ih je zarobio, dok su im tela


bila spojena. Pokušao je da se ne podseća koliko je njena koža bila meka u dolini njene kičme, rebara i punih grudi. Ako dozvoli sebi da razmišlja o tome kako se omotala oko njega, dok su joj bradavice bile čvrste i zategnute, a usne vrele i zahtevne, nije bio siguran da će moći časno da se ponaša. Rub njegovog kreveta bio je vidljiv iza nje, i on je skrenuo pogled. Mada, zaista bilo je nebitno. Ako se preda svojim jadnim porivima, uzeće je bilo gde. Podu. Zidu. Stolu. Stolici na kojoj je sedeo. Verovatno na svemu tome. Dva puta. „Da li si dobro?“ Upitao je pomalo grubo, pomerivši se u uzaludnom pokušaju da pobegne od nelagodnosti svog uzbuđenja. „Da.“ Ostala je tamo gde je bila, što je bilo olakšanje. Postavio je pero u stranu, pokušavajući da dovede svoje telo pod kontrolu. „Rekao sam Matthewsu da donese tvoju odeću iz Bedford Squarea kada ode po Tildy, ali nije se još vratio. Doći će u kancelariju kada smesti tvoju domaćicu. Izvini zbog tvoje trenutne odeće. Ili bolje reći, nedostatka iste.“ Zavrtela je glavom, ulazeći u sobu. „Molim te Alex, nemoj se izvinjavati. Ne mogu ti se odužiti za sve što si dosad učinio.“ Ogrtač je neznatno spao sa njenog vrata, a on je progutao, a usta su mu odjednom bila suva. Isuse, bio je u problemu. Nikada u svom životu nije bio toliko privučen ženom. „Šta je to?“ Pokazala je na papir ispred njega. „Misli.“ Ponovo se pomerio, pokušavajući da se skoncentriše na njene reči, a ne na svoj libido. „Ne,“ ispravio se, „ne misli. Pitanja.“ „O čemu?“ Prošla je pored stola i izabrala da sedne na jednu od stolica na suprotnoj strani blizu ognjišta i podvukla noge ispod sebe. Sve što je sada mogao da vidi, bili su njena glava i vrat, ostatak tela bio je sakriven pod ogromnim ogrtačem. To bi trebalo da pomogne. Ali nije. „O mnogo čemu. Tvojoj porodici, uglavnom. O tome kako se tvoj brat mogao naći tamo gde jeste sada. Kako bih razumeo šta se sada dešava, morao bih da znam šta se desilo u prošlosti.“ Pozdravio je ovu distrakciju. Vraćanje stvarnom problemu. Video je kako je duboko udahnula. „Pitaj. Potrudiću se da odgovorim na tvoja pitanja.“ Gledao je u oči. „Neka od njih ti se možda neće svideti.“ „Mnogo stvari mi se u proteklim godinama nije svidelo, Alex. Neću se sada slomiti.“ „Znam. Samo....“ On samo šta? Želeo da je poštedi bola? „Postavi mi svoja pitanja, Alex?“


„Pričaj mi o svom ocu.“ Morao je odnekud da počne. Ovo je delovalo kao dobar početak. „On je bio jedino dete. Nasledio je titulu kada je imao 22 godine. Moju majku je oženio sa 51.“ „Mmmm.“ Naišao je na ove detalje u Chegarreovim dnevnicima, ali ga je ipak iznenadilo da je stari markiz toliko čekao na ženidbu, posebno s toga što je bio poslednji u svojoj liniji. Po Alexovom iskustvu, takvi ljudi su obično bili nestrpljivi da osiguraju naslednika titule. I pored toga, markiz je bio dva puta stariji od svoje neveste. Nije bila neobična razlika u godinama, već činjenica da je to bila njegova prva supruga. „Uzeli su se iz ljubavi,“ rekla je Angelique iz svoje stolice, kao da mu je čitala misli. Glas joj je bio pomalo zlovoljan. „Kada smo bili mlađi, otac je voleo da nam priča kako je dan kada je upoznao našu majku bio najsrećniji dan u njegovom životu. Da je bila najpoželjnija žena u svojoj sezoni i da nije mogao da veruje da je odabrala njega.“ „Mmmm.“ Romantično, pomislio je Alex, ako ne razumno. „Voleo je moju majku više od samog života,“ nastavila je Angelique. „Nije mogao ništa da joj uskrati. Nije bilo ništa što za nju ne bi uradio.“ Kao prodaja ogromnog Hutton imanja? Pitanje je skliznulo u njegovu svest kao šapat. Nije pronašao ništa u prošlosti starog markiza što bi objasnilo njegove postupke. Ali nije razmotrio pitanje markize. A ljubav je terala ljude da rade čudne stvari. „Kakva je bila tvoja majka?“ Pažljivo je upitao Alex. „Kako to misliš?“ Angelique se namršti. „Da li je imala... bilo kakve poroke?“ Alex se gotovo trgnuo, ali je zadržao svoj ton. Angelique je zurila u njega. „Poroke?“ „Kockanje? Zavisnosti? Trošenje novca koje je bilo... nekontrolisano?“ Sve stvari koje je video, a koje nisu bile isključivo vezane za muški pol. „Ne.“ Stegla je rukohvate stolice. „Ona nije bila takva, uopšte. Ona je više volela da provodi vreme u krugu svoje porodice, nego društva. Njen ponos i radost bila je njena porodica, a nije prošao nijedan dan da nam nije rekla koliko je srećnom činimo. Da je sanjala o tome da bude majka još kao mala devojčica i da ju je ostvarenje tog sna učinilo najsrećnijom ženom na svetu. Kao deca, mnogo više vremena smo proveli sa našom majkom, nego sa dadiljom.“ Alex je odsutno dobovao prstima po svom kolenu. Pokojna markiza od Huttona delovala je kao prokleta svetica, a ne žena koja pravi skandale.


„Moj otac više nije bio isti nakon njene smrti,“ reče Angelique tiho. „On je bio njen najveći zaštitnik, ali je nije mogao zaštititi od smrti. Postao je prazna ljuštura kada je ona nestala. Udaljio se od svih i svakog, uključujući i nas.“ „Da li je sa nekim razgovarao, posle njene smrti? Poveravao se nekome?“ „O čemu?“ Alex je slegnuo ramenima. „Bilo čemu.“ O pašnjacima. Rudnicima. Nestanku novca. Angelique odmahnu glavom. „Moj otac je imao samo jednog prijatelja kome je u potpunosti verovao. Oca lorda Burleigha. Bio je kao mlađi brat, koga moj otac nikada nije imao. Ali, on je i sam umro od iznenadnog moždanog udara čak ni godinu pre moje majke.“ Zastala je. „Ne znam nikoga drugog kome bi se moj otac u potpunosti otvorio.“ Pa, ni to nije pomoglo. „Da li je tvoj otac imao ljubavnicu?“ Upitao je Alex. „Neko ko ga je mogao učiniti... manje usamljenim?“ Pocrvenela je, ali nije skrenula pogled. „Ne, da ja znam o tome.“ Alex je ponovo pribeležio. S obzirom šta mu je Angeliquea rekla o prirodi odnosa njenih roditelja ne bi bilo čudno da je stari markiz uzeo ljubavnicu posle ženine smrti. A to je trebalo istražiti u budućnosti. Informacije često isplivaju na neuobičajenim mestima. „Reci mi šta znaš o očevoj smrti.“ Izveštaj koji je pročitao samo je ukratko opisao da je markiz bio žrtva drumske pljačke koja je pošla naopako. Podigla je ruke sa naslona stolice i spustila ih u svoje krilo. Crte lica su joj se izoštrile. „Bio je na putu za Bath kada je napadnut. Njegova kočija je bila pored puta, uništena. Pronađen je malo dalje od kočije, opljačkan i upucan, zajedno sa svojim vozačem. Nikada nisu pronašli odgovornog drumskog razbojnika.“ Alex je sakrio svoje mrštenje. Da skrene kočiju s puta, da odvoji vreme za izvlačenje putnika iz nje i pucanje u njih dalje od kočije, činilo se ekstremnim. Ne nečuveno, ali većina drumskih razbojnika koje je znao mislili su na vreme. I finese. Minimalizovati štetu, maksimizovati uzeto. Napravio je još jednu belešku. „Žao mi je, Angelique. Zbog tvog gubitka i što si morala kroz sve to ponovo da prolaziš.“ Zaklimala je glavom tiho. „Da li je tvoj otac imao neprijatelje?“ upitao je. Bila je tiha toliko dugo da je pomislio da ga možda nije čula. „Misliš da ga je neko ubio?“ upitala je iznenada.


Alex se trznuo. Ta misao bila je negde u zakutku njegovog mozga, ali on nije imao nameru da je izgovori u ovom trenutku. Sigurno ne pre nego što je mogao dokazati bilo šta. „Ne znam,“ odgovorio je iskreno. Njene oči su bile nečitljive, a lice bledo. „Ne,“ rekla je iznenada. „Ja barem ne znam za neprijatelje koje je moj otac možda imao. Bio je veoma cenjen.“ „Šta je sa tvojom majkom?“ Angelique bespomoćno odmahnu glavom. „Ne.“ „Šta je sa tvojim bratom? Izgubljena opklada? Pogrešno ulaganje? Bilo šta?“ Ponovo je odmahnula glavom. „Ja ne... ja ne mislim da ih ima. Znam da je upravo investirao u neku vrstu brodske kompanije sa Seatonom i njegovim ocem. Već je to jednom uradio, ali je tovar izgubljen u oluji i Gerald je izgubio novac. Naš novac.“ Proučavao je njeno lice. „Ne veruješ u to?“ „Ne verujem Seatonu.“ To ih čini dvoje. „Kakva vrsta brodske kompanije?“ Angelique je slegnula ramenima. „Neka vrsta uvoza. Nije mogao da mi kaže. Ili nije znao.“ „Mmmm.“ Alex je napravio još jednu belešku. Ovo je moglo da bude bitno. Kucanje na vratima njegove kancelarije razbilo je tišinu. Alex je ustao i otišao do vrata. Matthews je čekao na drugoj strani, držeći kovčeg u svojim velikim rukama. „Domaćica je smeštena,“ rekao je bez uvoda, spustivši kovčeg na pod kancelarije uz tresak. „Odeća Njenog Gospodstva.“ Matthews posegnu u svoj džep i izvuče tanak paket papira. „Njena pošta. I poruka, koju verujem da ste tražili iz sobe njegovog gospodstva. Trebalo mi je skoro pola sata da je nađem. Čovek nije preterano... uredan.“ Predao je Alexu svežanj. „Hvala, Matthews. Dobro urađeno.“ Njegov vozač je klimnuo glavom. „Mogu li da pretpostavim da će Njena Milost ostati ovde večeras?“ „Da,“ Alex je neće pustiti da ode. Ne bez njega. „Vrlo dobro, gospodine Lavoie.“ Matthews je ponovo klimnuo glavom i nestao. Alex je zatvorio vrata i vratio se za sto. Angelique je već ustala sa stolice. Svežanj pisama, koji je Matthews doneo, stavio je na ivicu stola, zadržavajući poruku koju je Matthews pronašao u Huttonovoj sobi. „Pogledaj svoju poštu,“ rekao je mirno kada je došla do stola. „Reći ćeš mi ako naiđeš na bilo šta neobično ili neočekivano.“ Nije očekivao da će išta pronaći, ali bilo je vredno provere.


Klimnula je glavom, a prsti ju joj brzo sortirali pisma. Odvojila je na stranu par pisama, a onda toj gomili dodala još dva. „Računi,“ rekla je. „Dva društvena poziva za mog brata. Naravno, dostavljena juče,“ promrmljala je. Otvorila je jedno, a njemu nije promaklo kako joj se lice stvrdnulo. „Od koga je to?“ Protresla je glavom kao da ne želi da odgovori, ali se onda izgleda predomislila. „Zahtev lorda Seatona, ulepšan cvetnim komplimentima. Želi da me podseti da prelepa dama kao što sam ja treba zaštitnika. I da bi on bio počastvovan privilegijom da ispuni svaku moju potrebu. U odsustvu mog brata, naravno.“ Alex se prisilio da ne reaguje, iako je detinjasti deo njega želeo da rastrga pismo na najsitnije delove. Želeo je da pismo otme iz njenih ruku i baci ga u vatru. George Fitzherbert je nije zaslužio. On čak nije zaslužio ni pravo da joj ovo sugeriše. „Možda je još zaljubljen u tebe,“ trebalo mu je mnogo napora da svoj glas održi mirnim. „Nikada nije bio zaljubljen u mene,“ podrugljivo je izrekla i zgužvala pismo u svojoj ruci, puštajući da padne na sto. „Seaton je zaljubljen u Seatona.“ Talas zadovoljstva ga je zahvatio i Alex je shvatio da se više ne ponaša kao ljubomorni ljubavnik. Već je postao jedan od takvih. I nije ga bilo briga. Angelique je posegnula za poslednjim pismom i otvorila ga, a oči su joj skenirale tekst. „I pismo od lejdi Burleigh koja nudi svoju i pomoć svog sina u ovom, kako ga ona naziva „veoma teškom vremenu”.“ Angelique je delovala zbunjeno. „Da li je to čudno?“ „Nisam je videla od vremena kada je moja majka umrla. A došla je sa lordom Burleighom da mi saopšti vest o hapšenju mog brata. I sada nudi svoju pomoć.“ Uzdahnula je. „Ne mogu da zamislim šta misli da može da uradi, ali pretpostavljam da bih trebala biti zahvalna.“ Spustila je pismo. „Mmmm.” Bez ucenjivačkih pisama, bez pretnji, bez zahteva. Ništa od koristi. Poruka koju je Matthews pronašao u Huttonovoj sobi, bila je druga priča. Bila je uredno presavijena, Bedford adresa bila je jasno ispisana ispod markiževog imena. Rastvorio je i položio na vrh svežnja pisama, tako da je i Angelique mogla da je pročita. Rukopis sa unutrašnje strane, slagao se sa onim na spoljašnjoj strani poruke. Sipljivim, teškim rukopisom ispisana poruka je upućivala upravo na ono što im je i Hutton opisao. Grof od Trevanea je u svom posedu imao dijamantsku ogrlicu izuzetne vrednosti, sakrivenu od njegove supruge u donjoj ladici radnog stola. Veliki broj reči, bio je pogrešno napisan i Alex se namrštio.


„Ko god da je ovo napisao, obrazovan je,“ rekla je Angelique, kao da mu je čitala misli. „Ali ne dovoljno pametan da zamrsi sintaksu kao što je pravopis.“ „Veoma čudno, zar ne?“ „Veoma.“ Alex je podigao papir, okretao ga u ruci, ispitivao slomljen pečat, tražeći bilo kakav trag. Ali, vosak je bio običan, kao i papir – srednjeg kvaliteta, kakav se mogao naći u stotinu različitih radnji. Okrenuo ga je nazad, pregledao adresu, držeći je na svetlu. Lagano, kružno udubljenje na površini papira bilo je vidljivo, dokaz da je novčić bio pritisnut u poruku. „Zašto iznenada izgledaš tako zadovoljno?“ upita ga Angelique. „Znam odakle je ovo došlo.“ Oči su joj se raširile. „Šta? Gde?“ „Mesto se zove Lion’s Paw.” „Šta je to?“ „Krčma.“ „Ne razumem.“ „U toj krčmi postoji spremište,“ objasni Alex. „Poruka se može spustiti u sanduk anonimno iz uličice koja se nalazi iza zgrade. Potrebno je da adresa bude napisana na prednjoj strani i da bude zamotana sa dva šilinga. Vlasnik krčme zadržava jedan, a drugi ide dečaku koji odnosi poruku primaocu.“ Angelique je zurila u njega. „To je naj…“ činilo se da traži pravu reč, „apsurdnija stvar koju sam ikad čula. Kome je potrebno da šalje anonimnu poruku?“ „Osim osobi koja je poslala poruku Vašem bratu u pokušaju da ispadne da je uradio nešto što nije?“ Angelique je stegla vilicu. „Ali zašto je nama ovo od pomoći?“ Alex je presavio papir i stavio ga u džep. „Zato što se ponekad, moja gospo, isplati imati prijatelje na apsurdnim mestima.“

Na samom ulazu u Lion’s Paw Angelique je bila zapuhnuta mirisom kuvanog mesa, jakog piva i drva. Pod je bio uredno počišćen, zidovi beli i čisti, a za dugim stolovima i klupama gosti su proždirali svoja jela. Lepa, mlada crvenokosa devojka, prošla je pored njih noseći u rukama prazne krigle i tanjire. Nije joj bilo više od 13 godina, ali je već bila izuzetno lepa.


Osmehnula se u trenutku kada je ugledala Alexa. „Gospodine Lavoie.“ Na njenom ljupkom obrazu pojavila se rupica. „Ovde ste zbog večere?” Alex joj je uzvratio osmeh i zavrteo glavom. „Možda pivo?“ „Ne danas, ali hvala ti. Da li je Gil tu?“ „Pozadi, mislim. Idem tamo u svakom slučaju, pa ću proveriti. Sačekajte ovde.“ Devojka je nestala, ali za nekoliko minuta se vratila, a prazne krigle zamenjene su poslužavnikom punih. „Gil je pozadi. Rekla sam joj da ste ovde.“ Devojka je okrenula glavu prema zadnjem delu krčme. „Hvala ti.“ „Naravno.“ Oči devojke sa poslužavnika kliznule su prema Angelique, a radoznalost je bila očigledna u njenim zelenim dubinama. Alex se nije potrudio da je predstavi, a činilo se da devojka to ni ne očekuje. Umesto toga, ona je jednostavno prebacila poslužavnik u drugu ruku i produžila kroz krčmu. „Prati me,“ reče Alex, a Angelique je krenula za njim probijajući se kroz gužvu. Blizu zadnjeg dela krčme, grupa neuredno obučenih dečaka sedela je oko stola, neki od njih jeli su papriku i hleb, a drugi jednostavno sedeli i naizgled čekali nešto. Kao na znak, zvono je zazvonilo iznad zadnjeg ulaza i jedan od dečaka je skočio. „Moj red,“ reče on, ne dozvolivši bilo kome da mu protivreči. Nestao je u pozadini krčme. Za nekoliko sekundi, ponovo se pojavio, gurnuo nešto u džep i navukao kapu preko ušiju. Otvorio je vrata krčme i nestao u mračnoj ulici. Angelique je zbunjeno pogledala u Alexa, ali on je već bio na ulazu u prostoriju koju je maločas dečak napustio. „Alexander Lavoie.“ Glas je bio bogat, muzikalan i nepogrešivo ženskog pola. „Ćerka mi je rekla da si ovde. Čime dugujem čast ovog prijatnog iznenađenja?“ Bilo je sarkazma u ovom pitanju. „Gil,“ Alex je zakoračio napred, a Angelique je sada mogla i da vidi vlasnicu glasa. Bila je sitna, sa gustom crvenom kosom , čija boja se podudarala sa bojom devojčine kose. Ten joj je bio kremast, a oči zapanjujuće nijanse žada. Iako je imala na sebi kecelju, nije se mogla sakriti čulna figura njenog tela. Takođe se nisu mogla sakriti ni dva pištolja koja je nosila na bokovima. Alex je uhvatio ženinu ruku i sagnuo se nad njom, ljubeći joj zglobove prstiju kurtoazijom koja se nekada mogla naći u dvoranama Versaja. Žena se blago osmehnula, a njen pogled je kliznuo sa Alexa na Angelique. U njenom pogledu nije


bilo radoznalosti, koju je njena ćerka pokazala. Ispitivački ju je gledala. Njezin oštar pogled prešao je preko Angeliqueinih čizama koje su vapile za popravkom, njene jednako iznošene haljine i ogrtača, sve dok se nije zaustavio na njenom licu. Angelique ju je svo vreme gledala u oči. „Ona nije baš tvoj tip, zar ne Lavoie?” Upita žena. Angelique se trgnu. „Nisam znao da ima tip,“ odgovorio je Alex, zvučeći zabavljeno. „Ti imaš tip, budi siguran u to, Lavoie i taj tip nikada ne bi ušao u ovu krčmu.“ Zastala je stiskajući pune usne. „Nemoj mi reći da je ovde jer joj treba posao. Jer sada nema ništa, čak ni za tebe. Ti dečaci tamo, jedu previše.“ Alex se nasmeja. „Gilda, ovo je Angelique. Moj black jacke diler. I ti ne možeš priuštiti sebi da je zaposliš.“ Okrenuo se ka Angelique. „Angelique, ovo je Gilda. Vlasnica ovog finog objekta.“ „Zadovoljstvo mi je,“ rekla je Angelique, više radi navike nego istine. Ženin ispitivački pogled pomalo joj je išao na živce. Gil je ponovo pogledala u Angelique. „Tvoj black jack diler, Lavoie?“ „Da.“ Odgovorila je Angelique. „Njegov black jack diler.“ Gil frknu ispod glasa. „A ja sam samo skromni pivar.“ Pomerila se do ogromnog ognjišta iznad koga se nalazio crni kotao sa drvenom varjačom koja je stajala na vrhu. Promešala je sadržaj kotla i obrisala ruke o kecelju. „Vojvotkinja je bila ovde jutros i pomenula da si zaljubljen, Lavoie. Do sada nisam verovala u to.“ Angeliqueino srce je stalo. „Poznaješ me bolje od toga, Gil.“ Alex se ponovo nasmejao, iako je ovoga puta zvučalo čudno. „I sigurno znaš bolje, nego da veruješ u sve što Vojvotkinja kaže.“ „Naravno.“ Gil je izvila usne. Angelique se usredsredila na to da ponovo prodiše normalno. Jedan mali deo njenog srca bio je ispunjen nečim što je bilo opasno za identifikovati. Mali, iracionalni deo nje koji je želeo, makar na trenutak, da veruje da je ovaj čovek bio sposoban da voli ženu kao što je ona. Znala je bolje, naravno. Alexander Lavoie je bio jedan od najboljih ljudi koje je upoznala – i koje će ikada sresti – ali on nije propadao njoj. Sumnjala je da će ikada pripadati ikome. „Mora da si vrlo pametna,“ reče Gil Angeliquei. Bilo je nekog izazova u njenim rečima, mada Angelique nije mogla da shvati kakvog. „Sa brojevima,“ odgovori ona jednostavno. „I sa kartama,“ doda Alex. „Trebalo bi da vidiš šta je u stanju da uradi za mojim stolom za kartanje sa flašom francuskog brendija i odgovarajućom haljinom.“ Njegov glas je i dalje zvučao čudno.


„Verovaću ti na reč.“ Gil se podsmehnula. Alex se namršti. „Možda naučiš nešto.“ Iznenada Gil se okrenu od Angelique. „Zašto je ona ovde?“ „Ona stoji ovde,“ reče Angelique mirno. „I sposobna je da odgovara na pitanja sama kao velika devojka.“ Sjaj odobravanja dotakao je Giline oči. Lukavo je pogledala Alexa. „Kao što rekoh Lavoie, uopšte nije tvoj tip.“ Alexov izraz lica se smračio još više. Gil se okrenu prema Angeliquei. „Vrlo dobro, zašto si ovde?“ „Zato što imam učešća u onome što gospodin Lavoie… istražuje.“ „Ah. Pitala sam se koliko će trebati dok dođemo do ovog dela.“ Zastala je. „Šta hoćeš?“ „Zvučiš kao da dolazim samo kada mi nešto treba.“ Začuo se Alex iza nje. Crvenokosa podiže jednu elegantnu obrvu Alex podiže poklopac glomazne torbice na grudima – iste one koju je ranije nosio preko svoje vojne uniforme. Angelique nije obratila pažnju na nju na putu dovde, zaokupljena bizarnom porukom koju je njen brat dobio. Ali je sada zurila u tri roga puna baruta koje je iz nje izvadio. U kapeli Towera bio je sanduk prepun tih rogova. Setila se, jer je stajala iza njih, gledajući čuvare kako odlaze. „Možda sam jednostavno želeo da ti donesem poklon.“ Pružio joj je jedan, Gil ga je prihvatila i proučavala njegovu spoljašnjost. „Ukrao si vojni brod u skorije vreme?“ Upita ona, otvorivši vrh roga. „Ovo je pomorsko punjenje.“ „Ah, zaboravio sam da si nedavno počela da se baviš prekomorskim poslovima.“ „Brčkanje je profitabilno,“ promrmlja ona. „Odakle ti ovo?“ „To je previše pitanja za jedan poklon, Gil.“ Pregledala je sadržaj. „Ovo je dobar prah.“ „Najbolji u Engleskoj.“ Pokazao je na pištolje na njenim bokovima. „Kada ti najviše zatreba.“ „Hmph.“ Gil je napravila grimasu i spustila rog. „Koliko će me ovo koštati, Lavoie?“ „Informaciju.“ „Budi precizniji. I zapamti da su ovo samo tri roga, Lavoie. Ne bure.“ „Samo jedno pitanje imam, tako da ti bolje prolaziš u ovome.“ Gilda je stavila ruku na kuk i čekala.


„Markiz od Huttona. Jedan od tvojih dečaka je odneo nedavno poruku u Bedford Square.“ Pokazao je na tešku gvozdenu kutiju koja je bila postavljena uza zid zadnjih vrata. Imala je poklopac odozgo, ali ga je katanac držao čvrsto zatvorenim. A ključ je bez sumnje, bio sakriven negde ispod Giline kecelje. I njenih pištolja. Gil je zurila u njega pre nego što je zabacila glavu i nasmejala se. „Da,“ rekla je konačno. „Sigurno jesu.“ Angelique je progutala. Jeste joj Alex to rekao, ali su po prvu put su zapravo imali potvrdu nečega, a ne još jednu zagonetku. „Postoji li način da se utvrdi od koga je?“ Upita Angelique. Gilda se narugala. „Naravno da nema. To i jeste svrha ovog sistema. Niko neće platiti anonimno slanje pošiljke, ako ono nije anonimno.“ Angelique se pomerila. „I dostavljate mnogo tih anonimnih poruka?“ „Bila bi iznenađena koliko pojedinaca ne želi da bude otkriveno preko slugu ili poštara ili bilo kojih drugih svedoka kada šalju pošiljke,“ rekla je Gilda. „Pored plemstva i političara, ljubavnika i kriminalaca, čudo je da sve mogu da ispratim.“ „Ipak se sećaš da je bilo nešto zabavno u vezi sa porukom poslatom markizu od Huttona.“ Alex je zvučao pomalo iznervirano. „Pošto mi se sviđaš Lavoie,“ zaprela je Gilda, posežući za druga dva roga baruta, „I pošto mi se sviđa tvoj ukus za… poklone, podeliću nešto sa Vama,“ ona gurnu rogove u ormar daleko do ognjišta. „Poruke koje sam dostavila na Bedford Square, adresirane na markiza od Huttona u proteklim godinama platile su pola ove proklete krčme.“ Angelique je zurila u ženu, osećajući kako joj se stomak grči. Godine? Mnogo pre nego što je njen brat nasledio titulu. Kakve je anonimne poruke njen otac dobijao? „Koliko godina?“ Upita iznenada Angelique, videvši uglom oka kada je Alex blago klimnuo glavom. „Koliko dugo je markiz dobijao poruke?“ Gilda je slegnula ramenima. „Ne znam. Možda četiri, pet godina?“ Zastala je i pogledala u Alexa. „Ovo je više od jednog pitanja, Lavoie.“ „A ti si dobro plaćena.“ „Istina.“ Posmatrala ga je. „Možda imam nešto što bi te zanimalo,“ rekla je ona. Alex je prekrstio ruke. „Šta?“ „Ovo će te koštati više od tri roga najboljeg baruta Njegovog Veličanstva,“ reče Gil umiljato. „Kada saznam šta je to, proceniću sam. Imaj na umu da nemam brod pun robe za trampu.“


„Pošteno.“ Gilda se vratila nazad do ormara gde je ranije ostavila barut i izvadila iz njega težak gvozdeni sanduk, sličan onome pored zida. I ovaj je bio pod katancem. Izvadila je ključ, negde ispod kecelje i nekoliko sekundi preturala po njegovoj sadržini. Angelique je pokušavala da proceni implikacije saznanja da je njen otac godinama dobijao anonimne poruke. Od koga? I za koju svrhu? Gil je trebao minut da pronađe šta je tražila. „Ponekad,“ rekla je, zatvarajući sanduk, „dečaci nisu u mogućnosti da dostave pošiljku. Obično zato što je primalac umro, uhapšen ili napustio zemlju. Dečaci svoj šiling ne dobiju sve dok ne dostave pošiljku, tako da su prilično snalažljivi. Što se tiče markiza od Huttona, bio je van Londona kada je ova poruka stigla. I kako sam razumela na tom putu je i umro.“ Pružila je presavijen papir, požuteo na ivicama sa voštanim pečatom na poleđini. Markiz od Huttona, Bedfort Square bilo je napisano crnim mastilom. Angelique ga uze od nje, mrzeći što joj se ruke tresu. Ovo je bila poslednja poruka poslata njenom ocu. Nije stigla do njega pre nego što je krenuo u Bath. Pre nego što ga je drumski razbojnik ubio na usamljenom delu puta. Nagon da ga otvori bio je kao fizički bol. Ali, nije želela da je pročita ovde. Ne u ovoj krčmi, ne ispred ove žene. Nije imala pojma šta bi mogla da nađe. Koje tajne je njen otac krio od nje. Ali duboko u sebi, znala je, šta god da je bilo, nije bilo dobro. „Da li si je pročitala?“ Alex je upitao Gil. „Naravno da je nisam pročitala. Ne mogu me naterati da otkrijem stvari koje ne znam, i volela bih da tako i ostane. Ubeđena sam da će mi pomoći da živim duže.“ Vratila je sanduk u njegovo skrovište. „Ali si je zadržala.“ „Samo budala može da odbaci nešto što bi nekome kasnije moglo biti vredno.“ Uspravila se i njene usne su se razvukle u osmeh koji nije dopirao do njenih očiju. „Šta želiš za ovo?” Upita je Angelique. Glupo, stvarno, što je uopšte ona i pitala, jer nije posedovala ništa što bi ova žena želela. Ali, ovo je pripadalo njoj. Ovaj trag bi mogao da im da odgovore za kojima tako dugo tragaju. I neka je prokleta, ako iz ove krčme izađe bez nje. „Koliko si pametna sa brojevima?“ Gil je zamišljeno podigla glavu. „Veoma.“ Nije bilo potrebe da krije. „Ako ti dam otpremnice i naknadne račune podnete meni od strane carinarnice, koliko ti treba da utvrdiš da li se slažu i da li je procenat naplaćenog poreza tačan?“


„Zavisi od veličine tereta.“ Gil je stisnula usne. Sagnula se i iz istog ormara izvukla pohaban dnevnik. Otvorila ga je i zgrabila listove papira koji su se nalazili između stranica, pre nego što su pali na pod. Pružila je Angelique jedan dugačak, uredan popis tereta koji je ušao na brod pod imenom Phoenix. „Ovo je otpremnica sa broda. A ovo je ono što mi je sa carinarnice poslato.“ Pružila je Angeliquei drugi list. Ovaj nije bio tako uredan, sa kolonama brojeva i procentima pored njih, kao i proračunima napisanim na kraju u neurednoj konfuziji. Angelique je brzo uporedila brojeve sa otpremnice, za bale pamuka i odgovarajuću težinu, sa brojevima napisanim na listu carinarnice i primetila brojne anomalije. Opet je pogledala sume i kalkulacije pronalazeći greške. Ništa se nije moglo primetiti na prvi pogled. Ali vremenom došlo bi se do čitavog malog bogatstva. „Koliko bi to trajalo?“ Upita Gil. „Završila sam.“ Videla je da se ženina usta lagano otvaraju. „To je nemoguće.“ „Ako ste me zamolili da pogledam ovo, jer sumnjate da Vas carinarnica vara, u pravu ste. Postoje anomalije u kalkulacijama.“ Nešto što je bilo očigledno Angeliquei i što bi i Alexu postalo očigledno, kada bi uzeo vremena da ih pogleda. Ali verovatno, ne tako očigledno pojedincu koji nije bio vešt u matematici. Boja je preplavila Giline lepe obraze. „Ko trenutno vodi Vaše knjige?“ Upita je Angelique. „Ja,“ promrmljala je Gil. Delovala je zbunjeno i postiđeno. Alex pročisti grlo. „Ako si nešto posumnjala, zašto me nisi pitala da –“ „Ne treba mi tvoja pomoć. Ti si zauzet čovek.“ Zvučala je defanzivno. A Angelique, više od bilo koga drugog, znala je koliko je teško tražiti pomoć. Koliko je teško priznati da te je neko iskoristio. Kako bespomoćno si se osećao. „Ubiću ih.“ Gilina postiđenost prerasla je u bes. „Koriste mene da bi krali u onome što bi trebalo da bude civilizovana strana zakona.“ „Nema civilizovane strane,” promrmljala je Angelique. „Samo lopovi koji ga koriste bolje od drugih da sakriju svoje zločine.” Gil je iznenađeno pogledala Angelique. „Alternativno, mislim da bi poseta carinarnici i zahtev za povraćaj sa kamatama bio mnogo korisniji.“ Angelique je pružila ruku prema dnevniku u Gilinim rukama. „Dajte mi to.“ „Zašto?“


„Da mogu da utvrdim koliko Vam duguju. Verujte mi, imam iskustva sa nekim pojedincima koji uzimaju ono što nije njihovo.“ Gil se trže, ali joj zatim dade dnevnik bez reči. Angelique je pregledala račune, pazeći da se ne namršti na Giline pokušaje računanja. „Dajte mi dvadeset minuta i daću Vam ukupan iznos.“ Pogledala je u ženine pištolje pre nego što je podigla pogled. „A kako ćete naplatiti taj iznos, ostavljam Vama.“ Gil je proučavala Angelique neko vreme, pre nego što je pogled skrenula ka Alexu. „Uopšte nije tvoj tip,Lavoie,“ reče ona uz osmeh. Alex se namršti. „Angelique, možda –“ „Idite da popijete to pivo, gospodine Lavoie i pustite me da radim. To je ono što se duguje ovoj ženi.“ Stavila je dnevnik na pult, gurajući tanjire sa puta. Gil se ponovo nasmeja i povuče Alexa u pravcu glavne prostorije. „Vidim zašto si zaljubljen, Lavoie.“


Trinaesto poglavlje Poruka je stajala na sredini stola Alexandera Lavoiea kao bomba za koju se bojala da bi mogla eksplodirati na najmanji dodir. Bila je prestravljena od toga šta bi mogla naći. Užasnuta da neće naći ništa. Deo nje stideo se što nije imala hrabrosti da je otvori po povratku u Alexov klub. Drugi deo nje, šaputao joj je da ona uopšte ne mora da je otvori. Nikada se nije osećala tako rastrgano. Ali jednu stvar je sigurno znala, neznanje nije bilo blaženstvo. Ikada. Alex je veoma suptilno nestao u svojim odajama, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Da se presvuče, rekao je, ali je znala da je hteo da joj da vremena i prostora da ovo pročita sama. Nije bila sigurna da je to ono što je htela dok nije posegla za porukom i videla koliko joj ruka drhti. U tom trenutku bila je zahvalna na tome što nema nikoga oko nje. „Ne budi takva kukavica,“ prosiktala je samoj sebi. Savila je papir, voštani pečat je pukao, a komadići crvene boje, rasuli su se po stolu. Veoma pažljivo rastvorila je poruku koja nikada nije stigla do njenog oca. Činilo se da su u pitanju stihovi, napisani čitkim, urednim rukopisom. Njene oči spustile su se na prvi red: Onda kukavica, na svakom drvetu, Ruga se oženjenom čoveku tako što mu peva: Kukavice!Kukavice!Kukavice!O reč straha, Neprijatna oženjenom uvu. Angelique se namršti. Bio je to odlomak Šekspira i nije mogla da shvati zašto bi ga neko poslao njenom ocu. Ispod odlomka bila je jedna jedina rečenica. A glasila je: 1500 funti Threadneedle St,mala cena za očuvanje njenog sećanja čistim i Vaših mladunaca sigurnim u gnezdu. Angelique je zurila u papir, zbunjena i ne malo frustrirana. Nije bila sigurna čemu se nadala, ali to nije bila zagonetka uvijena sa dva šilinga. Bilo je očigledno da je ovo neka vrsta ucene. Ali za šta? Da li je ovo bila neka vrsta optužbe da je njen otac bio neveran njenoj majci? Da je imao neku vrstu afere sa udatom ženom? Da je možda imao dete sa drugom ženom? To je bila jedina stvar koja je imala smisla. Ali, Angeliquei je bilo teško da u to poveruje. Spustila je pismo na sto i protrljala lice rukama. „Angelique?“


Podigla je glavu i videla Alexa kako stoji pored stola. Zaista se presvukao, i sada je na sebi imao tamno večernje odelo koje je isticalo njegovo gipko telo. Kosa mu je bila vlažna na krajevima, lice obrijano i mogla je da oseti miris njegovog sapuna. Poželela je da provuče prste kroz njegovu vlažnu kosu, da okusi njegovu glatku kožu na svojim usnama, da se pretvara da ništa drugo ne postoji osim njih dvoje, makar samo na trenutak. Poželela je nevaljale, nevaljale stvari. „Da li želiš da mi kažeš šta piše?“ Upitao je nežno, gledajući dole u pismo koje je ležalo na površini njegovog stola. Nije ga podigao. Angelique je osetila kako joj se prsa stežu, a srce boli. Zbog njegove dobrote, poželela je da zaplače. „Samo napred.“ Pokušala je da pokupi misli i povrati pribranost. Alex je nakratko zadržao oči na njoj, pre nego što je podigao pismo sa stola. Pročitao je dva puta, oči su mu se polako i pažljivo pomicale preko svakog reda. „Odlomak,“ promrmljao je. „Znaš li odakle?“ „To je iz Šekspirovog Uzaludnog ljubavnog truda. Čitala sam ga sa mojom majkom. Bio je jedan od njenih omiljenih komada.“ Alex je i dalje zamišljeno gledao u pismo. „O čemu se u njemu radi? To je predstava, zar ne?“ „To je komedija o kralju i njegovim pratiocima koji se pokušavaju rešiti društva žena. Moja majka je rekla da joj se sviđa jer podseća ljubavnike na ozbiljnost braka.“ „Mmmm.“ Opet je čitao pismo. „To je ucenjivačko pismo,“ rekla je ona. „Iako ne znam zbog čega je moj otac bio ucenjen.“ „Da,“ složio se, ne zvučeći iznenađeno. „I mislim da sada, u najmanju ruku možemo sa sigurnošću zaključiti da Vaše nestalo porodično bogatstvo nije otišlo u kutiju za milostinju u St.Peteru.“ „Ne. A najmanje 1500 funti bilo je predviđeno da ode u nešto sasvim drugo negde u ulici Threadneedle.“ „Verovatno.“ Vratio je pismo na sto i pogledao je. „Ponavljanje reči kukavica, pomalo je čudno, zajedno sa poslednjim upućivanjem na njegove mladunce. Da li je moguće da je tvoj otac imao aferu van braka? Da je imao vanbračnu decu?“ Angelique mahnito odmahnu glavom. „Mislim da ne. Moji roditelji nisu mogli da podnesu da budu razdvojeni.“ „A pre braka? Nije bio mlad kada je oženio tvoju majku. Da li je moguće da je imao... vezu – možda i decu – pre nego što se oženio, za koju ni ne znaš?“


„Možda?“ Angelique više nije znala šta da misli. „Ali pola plemstva ima decu rođenu na pogrešnoj strani prekrivača. Nije tako neuobičajeno i svakako nije nešto na čemu se može iznuditi čitavo bogatstvo.“ „Možda je pokušavao da zaštiti tvoju majku? Deo oko očuvanja njenog sećanja čistim. Možda nije hteo da trpi poniženje i sramotu.“ Angelique je podigla ruku. „Ali, da žrtvuje većinu našeg bogatstva?“ Bilo je teško da poveruje u to. „I iskreno mislim, da je moja majka znala za postojanje vanbračne dece moga oca, insistirala bi na tome da budu podignuta zajedno sa nama. Ona nije bila od onih koji kažnjavaju decu zbog grehova njihovih roditelja.“ Otišla je do kamina i gledala u užareni ugalj. „A ni moj otac nije bio takav.“ Nije ga čula kako se kreće, ali je bila svesna njegovog prisustva iza nje. Ono što je želela bilo je da se okrene i baci u njegovo naručje. Što ne bi ništa rešilo. Ovom čoveku koji je već toliko rizikovao zbog nje, koji je otišao toliko iznad i ispod onoga što bi se očekivalo od bilo kog drugog poslovnog partnera, nije bila potrebna šmrcava, histerična žena u njegovim rukama. Ona nikad nije bila ta žena. I ne bi sada počela. Duboko je udahnula. „Pretpostavljam da bi trebalo da mi bude drago što barem znam da je bogatstvo mog oca nestalo. Da više ne moram da gubim vreme sa advokatima i sudovima koji pokušavaju da otkriju gde je sve to nestalo.“ „Mmmm.“ Osetila je kako joj se nokti zabijaju u dlanove. „Druga dobra stvar je da, ako to želiš, biću ti na raspolaganju neodređeno vreme za posao na mestu black jack dilera. Trebaće mi posao u doglednoj budućnosti.“ „Angelique –“ „Loša vest je da ovo otkriće i prošlosti moga oca nema nikakve veze sa situacijom u kojoj se nalazi moj brat.“ Još jednom je duboko udahnula, pokušavajući da održi glas mirnim. Šta god da je možda njen otac uradio ili nije uradio, to u stvari nije promenilo ništa. On je i dalje bio mrtav. I njena majka je još bila mrtva. Novac je i dalje nestao. A njen brat je bio u zatvoru. Osetila je njegove ruke na svojim ramenima. „Mislim da sam se predomislila,“ rekla je, ne skidajući svoj pogled sa uglja. „Ne smem da rizikujem da mog brata proglase krivim. Ne mogu da gledam i Geralda kako umire. Možeš li još da mu pomogneš da pobegne?“ Stegao je njena ramena, ali je ostao tih. „Šta god da košta, ja ću to otplatiti.“ „Angelique.“


Zatvorila je oči, znajući da ako se okrene, ako se sada suoči sa njim, neće moći da se odupre bilo čemu što ju je vuklo ka ovom čoveku. Molila bi ga da je poljubi, molila ga da završi ono što je započela u kočiji, molila ga da učini da zaboravi. Da je odvede u svoje odaje i da učini da se oseća voljenom i sigurnom i zaštićenom dokle god traje. Što nikako ne bi bilo dovoljno dugo, jer nije se moglo pobeći od vremena. Otvorila je oči i izvukla se ispod njegovog dodira i otišla i stala iza kožne stolice pre nego što se okrenula prema njemu. Posmatrao je, sa nečitljivim izrazom na licu. Začulo se kucanje na vratima kancelarije. „Napred,“ pozvao je ne skrećući pogled sa nje. Vrata su se otvorila, a grdosija od čoveka, koga je znala kao Jenkinsa, stajao je na njima, rukama sklopljenim na leđima. Iza njega čuo se žamor glasova, pomešan sa glasnom muzikom, što ju je nateralo da se namršti. Bila je upoznata sa dešavanjima u klubu, i bilo je prerano za ovakvu gužvu u klubu. Alex je očigledno isto pomislio, jer se okrenuo i prišao Jenkinsu. „Šta se tamo dešava?“ Upita on ne izgledajući srećno. „Rana gužva, gospodine Lavoie,“ rekao je Jenkins, lecnuvši se. Prišao je Alexu i pružio mu mali list štampanog papira koji je Angelique odmah prepoznala kao jedan od onih koji su se delili tog popodneva ispred njene rezidencije. „Mislim da je miris dobrog skandala doveo ovu rulju,“ pogledao je u Angelique. „Molim Vas, oprostite mi gospođo.“ Alex je zgrabio papir iz Jenkinsove ruke i zagledao se u njega, a njegove su se usne stisnule. Zgužvao ga je i bacio u vatru. „Odmah ću izaći,“ rekao je Alex čoveku. „I uništi svaki koji nađeš u klubu.“ Jenkinsu je laknulo. „Vrlo dobro, gospodine Lavoie.“ Klimnuo je još jednom prema Angelique i nestao, zatvarajući vrata za sobom. Buka je bila prigušena. Da je obratila pažnju, mogla je da je čuje i ranije, ali bila je obuzeta drugim stvarima. Bez reči se okrenula i otišla u Alexove odaje. On je njen kovčeg sa stvarima uneo ranije, a ona je uzela vreme da postavi svoju tirkiznu i srebrnu haljinu na vrh što bolje, ne želeći da saten bude zgnječen duže nego što je morao. Sagnula se da utvrdi koja je bolje preživela put od Bedford Squarea do kluba. Tirkizna zaključila je, podižući je sa vrha kovčega. „Šta to, dođavola radiš?“ Upitao je Alex iza nje. Poskočila je, jer ga nije čula da se kreće, kao i uvek. „Presvlačim se.“ Uspravila se i okrenula.


„Nećeš, sigurno.“ Posegnuo je za haljinom, ali ona je bila brža i izmakla je. Namrštio se. „Ne trebati ona. Ne večeras. Nećeš raditi.“ „Hoću, sigurno.“ „Ne, nećeš, sigurno. Želim da ostaneš ovde.“ Ovog puta uspeo je da joj istrgne haljinu iz ruku. Osetila je kako joj se kičma ukočila. „Hoćeš da se sakrijem u tvojoj sobi?“ „To si ti rekla, ne ja.“ „I šta tačno da radim?“ Upitala je, a glas joj je zadrhtao. Alex je zurio u nju. Prišao joj je, i jedva da je sada bilo prostora između njih. Dah joj je zastao, ali se nije pomerila. „Odmori se. Čitaj. Pregledaj moje proklete knjige. Šta god hoćeš. Samo te ne želim u klubu.“ „Zašto?“ „Zato što ne želim da rizikujem da te iko prepozna,“ rekao je posle trenutka oklevanja. „Laganje ti ne liči, Alex. Naročito kada nije dobra laž.“ Lice mu se zgrčilo. „Ne želiš me tamo jer ne želiš da čujem šta će ljudi pričati o mom bratu. Čak i o meni.“ Pogled u njegovim očima joj je to potvrdio. „Nisam dete. Šta god da kažu, želim da čujem.“ Vrteo je glavom. „Angelique –“ „Ako je mom bratu stvarno smešteno, onda neko, negde, zna nešto. I znam da je malo verovatno da ću čuti išta korisno. Ali, znam kakav uticaj imaju dobar francuski brendi i pametna sugestija na nečiji jezik.“ Alex pogleda u stranu, trudeći se da ne pokaže frustriranost. „Znaš da sam u pravu.“ „Biće strašno.“ Reče on, pogledavši je. „Strašnije od špekulacija u plesnim dvoranama zašto Mramorna dama nije pogodna za brak? Ili čak valcer?“ Pitala je tiho podrugljivim glasom. „Verovatno.“ Gotovo je mogla čuti kako mu se zubi melju. „To su samo reči, Alex. Ništa više. Izgovorene od strane pojedinaca koji ne razumeju ništa, a vole da misle da znaju sve.“ Zurio je u nju. „Osim toga, pomisli šta bi ta gomila mogla da uradi za tvoju kasu. Tvoji bilansi će sigurno patiti ako ja ne budem tamo.“ Pokušala je da zvuči veselo. „Ne zanima me moja prokleta blagajna,“ zarežao je.


„A ja se neću sakrivati u ćošku dok neko drugi bije moje bitke,“ rekla je. „Nikad nisam, a neću ni sad početi.“ „Nisam ni očekivao da hoćeš.“ „Onda mi daj moju prokletu haljinu.“

Bilo je užasno. Postojala je izvesna sablasna razdraganost koja je, izgleda, inficirala čitavu gomilu, svako ponovno izgovaranje grehova markiza od Huttona bilo je jezivije i grozomornije od prethodnog. Sve što je Angelique čula nije bilo ništa više od izmišljotine iz koje bi neko do kraja večeri mogao da zaključi da Gerald Archer nije radio ništa drugo do išao kroz London i klao žene i decu, bez razlike, na koga je prvo naišao. Razgovaralo se o neobičnoj sestri ubice sa jednakim žarom. Setili su se da je Angelique Archer imala samo jednu sezonu pre nego što je nestala u magli, ali ne pre nego što je demonstrirala koliko je čudno biće bila. A izvestan broj ljudi špekulisao je o blizancima i njihovoj sposobnosti da naslede titulu i odgovornosti kada njihov brat bude obešen. Ili je bilo moguće da su i oni bili udareni u glavu, takođe? A možda su već bili u Bedlamu na ispitivanju? Ovo poslednje je umalo slomilo Angelique. Nada da će čuti nešto korisno, umrle su ranije. Nikoga nije interesovala istina. Izgleda da niko nije znao ništa više od onoga što su pročitali sa skandaloznih listova. I kako je noć napredovala, priče su postajale divljije, a ton suroviji. Alex je Angelique poslao iz kluba sat vremena pre zatvaranja, i po prvi put nije se raspravljala sa njim. Jednostavno je klimnula glavom i okončala ruku, bez obzira na proteste ono malo igrača koji su zaista došli da igraju, a ne da tračaju. Poslao je jednu od devojaka da joj pomogne da se oslobodi haljine, istu devojku koja joj je pomogla i da se obuče. Angelique nije imala pojma da li je devojka znala ko je ona u stvari. Ona, kao i ostatak Alexovog osoblja, nije postavljala nikakva pitanja, što je, kako je Angelique shvatila, ono što su svi Alexovi zaposleni preferirali. Devojka je otišla i vratila se svojim obavezama čim ju je otkopčala i Angelique je ostala sama u Alexovom svetilištu. Deo nje poželeo je da je poslušala Alexa i ostala ovde. Bilo je teško slušati kako se njenom bratu sudi i kako se osuđuje na


sudu javnog neznanja. Kao što je bilo teško slušati kako su nju kao devetnaestogodišnjakinju osudili i prokleli ljudi koje nije nikad ni srela. Te reči nisu imale moć koju su imale nekad, ali nije bilo lakše čuti ih. Tračevi su je podsetili na osećaj neprilagođenosti sa kojom se borila u prošlosti. Na njenu nesposobnost da postane ono što se očekivalo od nje. Njena majka ju je volela i toliko želela za nju, znala je to. Ali stvari koje je njena majka želela za svoju ćerku, bile su stvari koje su njenu majku činile srećnom. Stvari za koje je čvrsto verovala da će Angeliqueu takođe učiniti srećnom. Sve dok Angelique nije prihvatila to što jeste i pronašla svoju meru mira i sreće. Položila je tirkiznu haljinu preko naslona Alexovog kreveta, izgladivši svaki nabor. Dijamante je ostavila oko vrata kao podsetnik samoj sebi ko je ona stvarno. I kao podsetnik samoj sebi da na svetu postoje oni koji su joj se divili i poštovali je zbog toga. Jedan koji je zbog toga za njom i žudeo. Podigla je Alexov ogrtač koji je stajao na naslonu stolice pored cheval ogledala. Govorila je sebe da se umotava u njega zato što Matthews i Jenkins nisu spakovali njen kada su joj donosili stvari iz Bedford Squqrea. Ali, lagala je. Popela se na krevet i legla, sa glavom na jastucima, rukom gladeći luksuzni pokrivač ispod nje. Na samo nekoliko ukradenih trenutaka, želela je Alexa omotanog oko nje. Želela je da zatvori oči i zamisli kako bi bilo kada bi mu pripadala. Kako bi bilo pripadati srcem i dušom čoveku koji je poznavao.

Angelique je zaspala, iako nije nameravala. Otvorila je oči i instinktivno znala da nije sama. Uspravila se u sedeći položaj i ugledala Alexa kako se ležerno naslanja na jedan od krevetskih postolja. Bio je obučen samo u košulju i pantalone i okrenut njoj leđima, tako da mu nije mogla videti izraz lica. „Koliko je sati?“ promrmljala je, gledajući oko sebe. Soba je još uvek bila u senkama, jedina svetlost dopirala je iz kamina u uglu i jedne sveće. „Kasno je. Ili rano, zavisi kako ko želi da gleda na to.“ Nije se ni pomerio. Ustala je iz kreveta i otišla do umivaonika kao da je uhvaćena u krađi nečega što nije njeno, stežući ogrtač oko sebe. Njegov ogrtač. Pocrvenela je zbog toga, ali nije imala nameru da pred njim stoji gola. „Koliko dugo si me gledao dok spavam?“ „Nisam te gledao dok spavaš. Samo sam... razmišljao.“


„Mogao si ranije da me probudiš.“ „Mmmm.“ „Nisam mislila da zaspim. Žao mi je.“ „Meni nije.“ Uzeo je gutljaj iz čaše koju je držao u ruci, a koju nije ranije primetila. „Žao mi je zbog onoga što si tamo pretrpela. Zbog onoga što je rečeno o tvom bratu. O tebi.“ „Nemoj se izvinjavati za nešto što je bio moj izbor. Znala sam s čim ću se suočiti.“ „Angelique, stvari koje su govorili –“ „Doživela sam zaista i gore i preživela,“ požurila je da ga uveri. „Da. Preživela si,“ rekao je suvo. „Nisi trebala samo preživeti.“ Sada su njegove reči imale oštrinu. „Ali preživljavanje me je učinilo onim što jesam. Naučila sam da se oslanjam na sebe, jer nije bilo nikog drugog. Da shvatim da moja snaga nije bila moj neuspeh. Postoji mnogo stvari zbog kojih žalim u svom životu, ali ne i zbog toga.“ Alex je obišao krevet, smanjujući razdaljinu između njih. Spustio je svoju čašu na umivaonik. „Ne,“ rekao je polako. „Ne trebaš da žališ zbog toga.“ Angelique je ugrizla usnu. Iza njega, mogla je da vidi svoj senovit odraz u ogledalu, i odmah se setila poslednjeg puta kada su tu stajali zajedno. Njegove oči su pratile njene, i osetila je kao da joj gleda u dušu. „Da li žališ zbog onoga što se desilo između nas? Ovde, prve noći. Kasnije, u mojoj kočiji?“ Odmahnula je glavom, ne čudeći se što je pitao. Nije mogla da mu kaže ništa osim istine. Nije znala o čemu sada razmišlja. Njegove oči bile su sada boje starog zlata, pri prigušenom svetlu, a njegovo lice skup oštrih uglova. Ispružio je ruku i dodirnuo joj lice. Bio je mekan kao dodir leptira. „Dobro,“ rekao je prigušeno. Angelique je zadrhtala, a telom joj je prošao talas topline. Ta jedna reč, zvučala je kao obećanje. Obuzelo ju je uzbuđenje, brzo i jako. Potreba je talasala njenim telom, spajajući se sa isčekivanjem. Njeno telo je reagovalo na način koji joj je postao poznat kada je u blizini ovog čoveka. Osetila je pulsiranje duboko u svojoj materici, i bol u već otežalim grudima. Spustio je ruku na pletenicu koja joj je visila preko ramena i povukao vrpcu kojom je bila vezana. Pustio je da padne na pod, a svoje prste blago je provukao kroz njenu tešku kosu, prelivajući je preko ramena i leđa. „Želim te,“ šapnuo je, prsti su mu klizili preko izložene kože njenog vrata, gde je dijamantska ogrlica još uvek svetlucala. „Želim te od trenutka kada sam te ugledao.“


Shvatila je značenje njegovih reči. Bio je to poziv da završe ono što su započeli u trenutku kada je stajao iza nje u cheval ogledalu. Predao joj je kontrolu i dao moć izbora. Kada bi samo imala hrabrosti da to uradi. Sagnuo se i nežno je poljubio, a usne su mu bile tople i nežne. „Ne boj se.“ Opet joj je čitao misli. „Nemoj se nikad bojati.“ „Ovo nije moj prvi put,“ promrmljala je. „Mmmm.“ „Ali, bilo je davno.“ Nije imala pojma zašto mu je to rekla i zašto bi to njemu bilo važno. „Da li ti se dopalo?“ upitao je. Njegov glas bio je kao crni baršun, gladak i mek. „Želela sam da mi se dopadne.“ Njegove jantarne oči bile su usredsređene na nju. „Pričaj mi o tome.“ Nije bila sigurna da li ga je dobro čula. „Da ti pričam o tome?“ „Da. Reci mi šta si osetila. Šta ti se dopalo. Šta nije.“ Njeno lice je gorelo. Progutala je, nesigurna šta da kaže. Nesigurna šta je želeo da čuje. „Ja...“ zastala je. Čekao je u tišini. „Nije bilo ono što sam mislila da će biti,“ konačno je rekla, pokušavajući da ostane mirna. Zurio je u nju, nešto mu se promenilo u izrazu lica. „To je bio tvoj prvi put.“ „Moj jedini put.“ „Mmmm.“ Sklonio joj je kosu sa lica i povukao iza uva. „Nisi našla zadovoljstvo u tome.“ Bilo je nečega u njegovom izrazu što joj je izazvalo drhtaj. Angelique odmahnu glavom. „Ne. To... bolelo je,“ prošaputala je. „On... podigao je moje suknje i...“ zaćutala je. „Bilo je gotovo za minut. Mislila sam da je to ono što sam želela. Ali pogrešila sam.“ Videla je kako mu se lice smračilo, videla je kako mu je žila na čelu iskočila. Nije nameravala ovo da... obelodani. Nešto što je sadržavalo toliko kajanja, stida i razočaranja, tako dugo. Ali, pitao je. I ona je odgovorila. Jer je stajala na samoj ivici nečega što je zahtevalo potpunu iskrenost. „Nije trebalo da bude tako,“ rekao je. „Znam.“ Nije skrenula pogled. „Ti činiš da osećam stvari koje... ti činiš da se osećam lepo. Savršeno.“ To nije bilo sasvim tačno, ali nije mogla da nađe reči. „Šta sada želiš, Angel?“ Upita Alex. Nije je dirao, ali oči su mu bile vrele, a vazduh prepun jedva suzdržane kontrole. „Želim ono što mi radiš. Želim ono kako činiš da se osećam. Želim... tebe.“


Stajao je mirno neko vreme, pre nego što je kliznuo prstom po pojasu njenog ogrtača. Pomeranjem ručnog zgloba, olabavio je pojas, svila ogrtača se odmotala jedva se dodirujući na svojim ivicama koje su ležale na njenom telu. Nije ga otvorio. Umesto toga, krenuo je i kružio oko nje. Mogla je da oseti toplinu njegovog tela kroz svilu. „Neće biti gotovo za minut, Angel,“ šapnuo joj je u uvo, dah mu je bio vruć na njenoj koži. Njegove oči srele su njene u ogledalu i ona je zadrhtala i osetila jezu duž tela. Sada su mu ruke otišle do ivica ogrtača i skinule ga sa njenih ramena. „Nikada te neću povrediti,“ nastavio je, spuštajući ogrtač preko njenih nadlaktica. „Ali, zadovoljstvo i bol su ponekad jedno te isto.“ Zastao je, držeći ivice ogrtača vrhovima prstiju na njenim grudima. „Moraš biti sigurna da je ovo ono što želiš.“ Namerno, ona je posegnula i povukla mu ruke sa mesta na kome su bile oslonjene. Svila je skliznula niz njeno telo i skupila se pod njenim nogama, ostavljajući je golu. Posmatrala je u ogledalu kako su mu oči pratile ogrtač, osetila njegov izdisaj na svom vratu i začula njegov uzdah . Zurila je u njihov odraz, uzbuđenija nego ikad u životu. To je ono što je oduvek zamišljala. Ogoliti ne samo samu sebe već i svoje telo čoveku znajući da će je poštovati onakvu kakva jeste. Njegove ruke spustile su se na njene bokove, preko stomaka, povukavši je prema sebi. Pomerile su se prema gore, obuhvatajući joj grudi, a on je spustio glavu, usnama joj dodirujući vrat. Pogled na njegovu tamnu kožu u odnosu na belinu njenih grudi bio je očaravajući i ona se izvila u njegovom naručju, utiskujući svoje bradavice u njegove dlanove. Podigao je glavu, oči su mu bile vrele, prepune strasti. Gledajući u nju, pomerio je ruke, palčevima kružeći oko bradavica, koje su bile napete, teške i bolno osetljive. Osetila je da su joj se mišići u bedrima napeli i vlagu između nogu. To je krajnje nepristojno, pomislila je nejasno, dok je posmatrala kako joj dodiruje telo. Nepristojno i uzbudljivo, i nije mogla da odvrati pogled, jer joj je zbog zadovoljstva koje je prolazilo njenim telom bilo teško da razmišlja o bilo čemu drugom osim o njemu. Ni o čemu osim o načinu na koji je jedna njegova ruka kliznula niz njen stomak do mesta gde su njegovi prsti milovali kovrdže na vrhu njenih bedara, a zatim i nabore njene ženstvenosti. Zatvorila je oči, pomalo uplašena drhtanjem svojih nogu. „Vlažna si,“ prošaputao je grubo. Dlan mu je čvrsto pritisnuo vrh njene stidne kosti, dok je jedan od njegovih prstiju skliznuo duboko u njenu vrelinu. Dahnula je, osetivši da joj se unutrašnji zidovu skupljaju oko njegovog prsta.


„Isuse,“ zastenjao je Alex, povlačeći ruku, a Angelique je gotovo zajecala zbog gubitka. „Ne ovako,“ rekao je. „Ne ovog puta.“ Pomerio se, stajući ispred nje. Otvorila je svoje oči i videla ga kako je posmatra. „Svuci me,“ rekao je. Angelique je duboko udahnula, njeno telo je gorelo, a koža vrela i grozničava u hladnoj prostoriji. I odjednom nisu joj bile dovoljne samo njegove ruke na njenoj koži. Uhvatila je rub njegove košulje i skinula mu je preko glave, puštajući je da padne na pod. Oči su joj lutale po njegovim grudima. Njegovo telo bilo je sačinjeno od dugih linija i mišića, grebena i dolina koji su se sada savijali pod njenim dodirom. Bilo je tvrdih ivica i ravni ispod glatke kože, a rasute tamne vlasi okupile su se na središtu njegovih grudi i spuštale se do pojasa njegovih pantalona. Bradavice su mu bile tamne i hrapave i ona je bez razmišljanja po njima prešla palčevima na isti način na koji je on to njoj uradio. Zatvorio je oči i uzdahnuo. Ohrabrena, prešla je rukama preko njegovih rebara i palčeve zamenila ustima. Jezikom kružila i istraživala. Osetila je da je napet, osetila je da su mu se ruke spustile na njen struk, čvrsto je stežući. „Moje pantalone,“ promrmljao je. Blago se povukla, a prsti su joj se spustili do ivice njegovih pantalona. Ispupčenje ispod njih bilo je nepogrešivo, i Angelique je pomilovala tvrdu dužinu. Njegovi kukovi su se trznuli, a mišići u zadnjici i bedrima se savili ispod pod njenim dodirom. Otkopčala je dugmad i gurnula pojas preko njegovih butina. Izašao je iz njih i gurnuo ih u stranu. Spustila je ruke na njegove butine istražujući čelik koji je ležao pod zagrejanom kožom. Prešla je prstima preko njegove zadnjice i blage udubine sa strane i napred preko krutih V mišića na njegovim kukovima. Njegova erekcija štrčala je uzduž krivulje njenog stomaka i ona je obuhvatila rukom njegovu dužinu, milujući ga odozdo prema vrhu. Bilo je to erotsko istraživanje, a mali zvuk zadovoljstva koji mu je pobegao izbio je svaki trag bojažljivosti iz nje. Prešla je rukom ovog puta od vrha prema dole, uhvativši ga za testise na isti način na koji je on držao njene grudi. Zastenjao je, povukao joj ruku, savijajući se da je poljubi. „Tako savršeno,“ promrmljao joj je u usta. „ali ovo je o tebi.“ Zakopao je ruke u njenu kosu, povlačeći joj glavu u nazad kako bi joj prvo zubima dotakao vrat, a onda jezikom. „Reći ćeš mi ako uradim nešto što ti se ne dopada,“ rekao je meko. „Da li me razumeš?“ Klimnula je glavom, ali bilo joj je teško da razmišlja kada je radio takve stvari sa svojim ustima.


„Takođe ćeš mi reći šta ti se sviđa. Šta ti donosi najviše zadovoljstva.“ Opet je klimnula glavom, osećajući se opijeno od dekadentne poročnosti njegovih reči. „Dobro. A sada se popni na krevet.“ Poslušala je, osetivši hladnoću posteljine smeštajući se među jastuke i pokrivače. Stajao je nepokretan, jednostavno je proždirući očima. U nekom drugom životu, to bi je nateralo da se oseća neprijatno. Samosvesno. Danas ju je samo učinilo moćnom. „Premnogo puta sam maštao o tebi takvoj.“ Spustio se na krevet, prilazeći joj na rukama i kolenima. „Bez ičega na sebi, osim ovoga.“ Ispružio je ruku, i prstima se igrao dijamantima oko njenog vrata. Ruka mu je skliznula sa ogrlice, prateći put od njenog vrata do sredine grudi. Njegova usta su je pratila. Ne žureći, uzeo je bradavicu u usta, zadirkivao, lickao, čineći da se izvija u zaslepljujućem zadovoljstvu, pre nego što je prešao na drugu. Ruke su mu se raširile preko njenog stomaka i oko bokova, klizeći duž unutrašnjosti njenih bedara, otvarajući je. „Tako lepa,“ promrmljao je. Povukao je ruku, ali samo kako bi palcem dotakao nabore njene ženstvenosti, masirajući pupoljak na samom vrhu. Angelique je zaječala i zatvorila oči. „Da,“ prošaputala je. „Mmmm.“ Onda se sagnuo i Angelique je dahnula kada je osetila njegova usta na mestu gde mu je ruka upravo bila. Prvo je liznuo jezikom, a onda nežno zasisao izazivajući vrele talase zadovoljstva u njoj. Osetila je da su joj se noge još više raširile dajući mu bolji pristup, koji je on u potpunosti iskoristio. Duboko u njoj rasla je potreba koja je zahtevala oslobađanje. Ali, trebalo joj je više od ovoga. Ovo nije bilo dovoljno. Ovoga puta želela je sve. „Alex,“ prsti su joj se zapleli u njegovoj kosi. Podigao je glavu i sreo njen pogled. Kosa mu je pala preko očiju, bacajući ih u još veću senku, i ona nije bila sigurna da li ju je razumeo. Nije bila sigurna ni da je ona razumela. „Želim te,“ rekla je promuklo, tražeći reči kojima bi objasnila. „Želim –“ Nije uspela da završi rečenicu, jer se on pomerio i njegove usne bile su na njenim, ljubeći je posesivno. Pomaknuo se, i mogla je da oseti njegove tvrde mišiće butina uzduž unutrašnjosti svojih bedara, šireći je. I dalje je bio na rukama iznad nje, ali sada su mu se grudi trljale o njene, šaljući nove talase potrebe kroz nju. Na ulazu u svoje telo, koji je postao tako osetljiv i vlažan, mogla je da oseti glavu njegove erekcije. U deliću sekunde, uprkos njenim najboljim namerama, uprkos njegovoj brizi, ona je oklevala.


Mora da je osetio njenu napetost, jer su mu usne kliznule sa usana do uva. „Veruj mi, Angel,“ šapnuo je. Klimnula je glavom, jer nije imala reči, a onda ju je poljubio ponovo, dugim, vrelim poljupcem koji je učinio da se rastopi ispod njega. Izgubila je pojam o vremenu. Pojam da svet uopšte postoji izvan ove sobe, izvan ovog kreveta. Lagano je pomerio bokove, i osetila je da mu se erekcija ponovo gurnula u njene nabore. Skliznuo je rukom između njih, mazeći njen klitoris, zbog čega je ona zacvilela i gurnula bokove prema njemu. Kada je to uradila i on je gurnuo, ulazeći duboko u nju. Oboje su se primirili. „Reci mi,“ prošaputao je. „Reci mi šta osećaš.“ Rastezao je, ispunjavajući je više nego što je mogla i zamisliti. Ali, nije bilo bola, samo stezanja koje se činilo da pulsira u ritmu udaranja njenog srca. Pomerila je svoju karlicu lagano, osećajući da taj mali pokret šalje talase užitka koji su je preplavili. Opet je to učinila, zadahtavši pri ovom izuzetnom trenju. Sagnuo je glavu i poljubio je, dopuštajući joj da se prilagodi. Njeno telo je tražilo oslobađanje, a ovo što je radila, nije bilo dovoljno. Ni približno dovoljno. „Alex,“ molila je. On se povukao, gotovo do kraja, pre nego što je ponovo gurnuo. „Da,“ prosiktala je, zatvarajući oči pod nadmoćnom senzacijom koja ju je obuzela. „Reci mi šta osećaš,“ zatražio je ponovo, i videla je sjaj znoja na njegovom čelu, videla je žestok intenzitet njegovih očiju, i videla je kako se bori za kontrolu. Nije bilo reči za ono što je prolazilo njenim telom. Nisu postojale reči koje bi bile adekvatne. Obavila je noge oko njega, ruke spustila na njegovu zadnjicu i pogurala se bokovima prema njemu, primajući ga u sebe još dublje. Spustio je glavu i zastenjao, njeno ime mu je bilo na usnama. „To,“ reče ona bez daha. „Osećam to.“ On se povukao i potisnuo jače, ulazeći dublje u njenu toplinu. „Da,“ prošaputala je. „Nemoj prestati,“ ruke su joj se podigle do njegovih leđa. Nastavio je u istom ritmu, a mišići su mu se savijali pod njenim dodirom, svakim potiskom šaljući nove talase uzbuđenja kroz nju. Zadihala se, ispuštajući malene zvuke, koje nije prepoznavala. Prošla je tačku gde je mogla da govori, prošla je mesto gde je mogla da misli. Emocije su joj grčile grlo i glavu i njeno srce u ovom trenutku, ali nije mogla da počne da ih sortira kroz izmaglicu zadovoljstva koje je ovaj čovek u njoj izazvao. Sada je mogla samo o njemu da misli. Sve što je za nju u ovom trenutku postojalo, bio je on. Ponovo ju je ljubio, posedujući je, obuzimajući je, ispunjavajući je, dajući joj ono što joj nijedan muškarac nije dao. Zahtevajući njenu kompletnu predaju.


A onda je osetila ogroman pritisak, duboko u sebi koji se probijao, zahvatajući svaki mišić u njenom telu. Snažne konvulzije koje su zračile radošću šaljući razarajuće talase užitka, shrvali su je dok je šaputala njegovo ime.

Na zvuk njegovog imena, Alexova glava je pala na njeno rame, hvatao je dah dok je još jednom bokovima gurnuo u nju, pre nego što se povukao i izlio svoje seme na mekanu krivinu njenog stomaka. Orgazam ga je prodrmao, razbijajući se iznova i iznova, šaljući opijajuće talase kroz sve njegove nervne završetke. Alex se srušio na nju, i ostao tako pre nego što je uspeo da uhvati dah. Sporo zavođenje koje je sam sebi obećao, savršenu predigru koju je planirao, propala je pod njenim neiskusnim, ali instinktivnim dodirima. Niko ga nije uništio ovako kao ova žena. Pribrao se i otkotrljao u stranu, skliznuo sa kreveta i vratio se sa peškirom sa umivaonika. Nežno ju je obrisao i odložio tkaninu, svestan da ga ona posmatra. Nije se pomerila, samo je ležala na leđima, natečenih usana, sa kosom koja je padala preko jastuka i kožom koja je pod svetlosti sveće imala boju zlata. Izgledala je zadovoljeno i ne malo ošamućeno i nije ga bilo sramota da prizna da je ta slika nje umirila njegov ponos i ego. Vratio se na krevet i ispružio pored nje. Ležali su tako dugo vremena, jednostavno gledajući jedno drugo, pre nego što se okrenula nad njim, tako da joj je lice bilo blizu njegovog. „Hvala,“ rekla je. „Za to.“ Nasmejao se, osećajući da se nalazi na sigurnijoj osnovi nego što je dosad bio. „Da li je bilo onako kako si očekivala?“ „Bolje. Mnogo bolje.“ „Dobro. Ne zaslužuješ ništa manje.“ Njegova ruka pratila je liniju njenog ramena i nagiba dojke. „Hvala ti što si mi verovala.“ „Ti za mene nisi samo avantura,“ šapnula je. Zaledio se. „Molim?“ „Jednom si rekao da te žene koriste. Da si skandalozna, poročna avantura za kojom žude u svojim običnim, dosadnim životima.“ Posmatrala ga je, a njene oči bile su olujno plave boje na slabom svetlu.


Zurio je u nju na trenutak, a onda se okrenuo na leđa zagledavši se u plafon. Rekao je to. A onda ga je ona pitala da li ga to čini srećnim. „Bez obzira na to šta će se desiti – danas, sutra, za deset godina – želim da znaš da ti nisi avantura. Ne meni. Nikada. Ti si najfiniji čovek koga sam ikada upoznala.“ Brzo je govorila, kao da je želela sve to da kaže pre nego što izgubi hrabrost. Alex je tražio pravi odgovor u svojoj glavi, nešto neobavezno i bezbrižno, što bi smanjilo težinu njenih reči. Samo što ništa nije našao. Ništa osim potrebe da joj veruje i čudne emocije koje su ga stegle u grlu i izazvale bol u grudima. „Nisam dobar čovek,“ pokušao je, iako njegove reči nisu bile ni približno šaljive kao što je želeo. „Ja sam plaćeni ubica. I možda špijun. Sa haremom i kockarnicom –“ „Stani.“ Angelique mu je svojim prstima lagano sklonila kosu sa čela. „Pre nego što uvrediš moju inteligenciju.“ Nije mogao reći da li ga je zadirkivala ili ne. Ćutao je. „Reci mi šta se dogodilo,“ rekla je, prelazeći blago prstom preko njegovog ožiljka na obrazu. „Koju od priča želiš da čuješ?“ Izletelo mu je pre nego što je shvatio šta je uradio. Pored njega, Angelique je bila tiha. Dozvoljavajući mu da izbegne, ako je tako odlučio. „Pokušavao sam da spasem svog brata.“ Nastavio je da zuri u plafon, pitajući se zašto joj je to rekao. „Poslali su nas da onemogućimo Amerikancima povratak na njihove brodove.“ Sada kada je počeo, nije mogao da se zaustavi. „Naš puk se raspršio. Bili smo brojčano nadjačani i ostajali bez municije. Pokušao sam da ubedim Jonathana da krenemo s boka, koristeći ivicu šume kao zaklon, da dođemo do njih s leđa, ali me je ignorisao. Bio je nesmotren, uhvaćen žarom borbe. Siguran da ga ništa ne može dotaći. Sve dok mu kugla nije otkinula ruku sa ramena. Pokušao sam da ga izvučem sa bojišta, sve dok nam nije prišao američki pešadinac, pokušavajući da završi ono što je artiljerija započela. Borili smo se. Trebalo mi je predugo da ga ubijem. Kada sam se vratio, Jonathan je bio mrtav, zemlja oko njega bila je natopljena krvlju. Bilo je prekasno da ga spasim.“ Mogao je da oseti njene oči na sebi. „Ne krivim sebe za njegovu smrt,“ rekao je i to je bilo prvi put da je to izgovorio naglas. „Bili smo u ratu. Ali ipak, ne mogu da izbegnem konstantan osećaj da...“ Zaćutao je, tražeći reči koje bi ona razumela.


„Da nisi uspeo,“ rekla je tiho. „Da je negde usput, postojala neka mala stvar koju si mogao da uradiš drugačije, a koja bi promenila ishod. Promenila njegov put.“ „Da,“ naravno da je razumela. Njen brat nije umro, ali bi mogao, a njene reči su pokazale da je i ona ispitivala sve što je uradila. „Uvek je tu. Ta sumnja. To žaljenje.“ „Ipak, ne možeš se vratiti. Ne možeš promeniti.“ „Znam to.“ Izletelo je iz njega oštrije nego što je želeo, ali ona nije ustuknula. Samo je položila glavu na njegovo rame, a ruku spustila na grudi nad njegovim srcem. „A i u budućnosti ne možeš sve kontrolisati.“ „I to znam.“ „Da li?“ Otvorio je usta da se svađa, ali je shvatio da ne može. „To je usamljen poduhvat.“ „Šta?“ „Pokušaj kontrole budućnosti.“ Prstima je pravila male šare po njegovoj koži. Bio je to jednostavan, ali intenzivan gest. „Volim da budem sam,“ rekao je, setivši se da mu je iste te reči uputila Angelique dok su stajali u zamračenom holu. Prsti su joj zastali pre nego što je nastavila da miluje njegovo srce. „Lažove,“ prošaputala je nežno.


Četrnaesto poglavlje Probudio se pre Angelique i jednostavno ležao pored nje neko vreme. Nikada nije doveo ženu u svoj krevet. U svoj prostor, u svoju privatnost, u svoje život. Ali sada, zureći u onu koja je spavala pored njega, sa kosom u neredu, rastvorenih i još uvek natečenih usana od njegovih poljubaca, sa senkama ispod očiju od dugih trepavica, nije mogao da je zamisli na bilo kom drugom mestu. Bila je tamo gde je pripadala. Znao je da su njegovi patetični izgovori da ona nije ništa više od posla, da ona nije ništa više od zaposlenika u njegovom klubu, bili potpuno besmisleni. U trenutku kada je pogledao u njene inteligentne plave oči, bio je očaran. U trenutku kada je stala između njega i dva stražara sa isukanim mačevima, bio je izgubljen. U trenutku kada mu je poverila svoje telo, dajući mu se u svoj svojoj ranjivosti i zahtevajući isto od njega, zaljubio se. Otkrio joj je o sebi više nego bilo kome drugom. Što se činilo prirodnim i ispravnim, jer je ona učinila isto. I umesto kajanja i uznemirenosti koje je očekivao takvim izlaganjem sebe, on je osećao... zadovoljstvo. Bilo je to čudno osećanje. Ništa što je ranije iskusio. Pomalo kao da je pretrčao veliku udaljenost i nije mogao da diše, dok je njegovo srce udaralo u radosnom ritmu, šaljući je kroz njegove vene. Sve što je znao bilo je da ne želi ništa drugo već da je zadrži tu gde je bila, tu gde je mogla biti njegova. Ako je išta znao o ovoj ženi, onda je bila to njena sposobnost da se brine o samoj sebi. Ono što se sinoć dogodilo, tu činjenicu nije promenilo. Ali i dalje joj je bila potrebna njegova pomoć. I to ne ona koja je uključivala satenske čaršave i noćna šaputanja, već ona vrsta koja bi joj dala odgovore koji su joj bili potrebni – koje je zaslužila – da joj pomogne da krene napred. A u ovom trenutku, nije bilo ničega osim zabrinjavajuće kolekcije prljavih pitanja i slučajnosti. Da nije otkrio da je Angeliquein otac godinama ucenjivan, zajedno sa sumnjivim okolnostima pod kojima je umro, Alex bi verovatno prihvatio činjenicu da je Gerald Archer prosto bio na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, kao rezultat svoje gluposti. Ali njegovi instinkti su se probudili, a Alex je naučio da svoje instinkte ne sme ignorisati. Nije znao ko je ucenjivao starog markiza. Nije znao ko je Huttonu poslao anonimnu poruku o ogrlici. Ali ime koje svaki put se našlo uz Huttonovo, bilo je vikont Seaton. George Fitzherbert ga je mučio. Ispostavilo se ne samo da čovek


ima sumnjive veze u londonskom podzemlju, već je i bio u blizini Trevanove kuće u noći kada je Hutton uhapšen. A onda su tu bile i Seatonove pobude prema Angelique, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Vrlo je verovatno da se Seaton nadao da će moći da iskoristi Angeliqueinu trenutnu ranjivost i izolovati je od sveta. U svom radu u Chegarreu, Alex je sretao ljude tako opsednute drugima da su gubili dodir sa stvarnošću. Postajali su tako usredsređeni na svoje želje i fantazije da su bili spremni da učine sve kako bi postigli svoje ciljeve. Čak i ubistvo. Ipak, ako je Seaton želeo da se reši Huttona, iz bilo kog razloga, zašto ga jednostavno nije ubio? Bog je znao, da niko ne bi ni obrvu podigao ako bi telo mladog srndaća, poznatog po nepromišljenosti, neodgovornom načinu života, pronađeno u Smithfieldu, smrdljivo od džina i ostavljeno bez ičeg vrednog. Zašto ulagati napore u osmišljavanje i realizaciju komplikovanog plana? Alex je polako skliznuo iz kreveta i obukao se, iritiran time što su mu se misli neprestano vrtele u krug. Koliko god da je želeo da se uvuče ponovo u pokrivače, poljubi Angelique i tako je probudi, a onda je još malo ljubi, san joj je bio potreban. A njemu su trebali neki odgovori. A njih nije mogao da dobije u spavaćoj sobi.

Angeliqueu je probudilo kucanje na vratima, kada je otvorila oči nije bila sigurna da li je to sanjala. Ono što je znala bilo je da se oseća odmornije nego danima unazad. Čak možda i nedeljama. Dođavola, verovatno godinama. Protegla se, osetivši bol u mišićima za koje nije znala ni da postoje do prošle noći, i na trenutak je prosto samo uživala u tim predivnim osećajima. Okrenula se, osetivši da Alex nije pored nje, ali nije bila zabrinuta. Mogla je da vidi zrake svetlosti koji su se probijali između zavesa koje su prekrivale jedini prozor u spavaćoj sobi. Mora da je bila sredina jutra. Na vratima se još jednom začulo meko kucanje, i ovog puta neko ih je i otvorio. Svetlost se razlila u sobu iz kancelarije, i Alex je ušao, zatvarajući vrata za sobom. Bio je besprekorno odeven, od komplikovanog čvora na njegovoj kravati pa sve do vrhova njegovih poliranih čizama. Mogao je da prođe kao vojvoda. Mogao je da prođe i kao prokleti princ. „Dobar dan,“ njegove usne izvile su se u osmeh.


„Dan?“ „Želeo sam da kažem dobro veče, ali bi to bilo preterivanje, jer nema ni četiri sata.“ „Šta?“ Spavala je ceo dan? Počela je da izlazi iz kreveta, iznenada se zaustavivši kada je shvatila da je potpuno gola. I da nema pojma gde joj je odeća. Prekrivač je počeo da klizi sa nje pre nego što je uspela da ga uhvati. „Molim te, nemoj dozvoliti da te moje prisustvo sputava,“ reče Alex. „Ja sam gola,“ rekla je Angelique, osetivši vrelinu u obrazima, zbog svog stanja, kao i izjave. Alex je krenuo prema krevetu. „Zvanično odobravam.“ Napravila je grimasu kako bi prikrila činjenicu da milion leptirića preplavljuje njenu utrobu. Gledala ga je kako se približava, a prsti su joj se savijali u pokrivač. Seo je na krevet pored nje, a dušek je ulegao pod njim. Ruke je spustio na svoja bedra, a ona se odmah setila sasvim jasno, šta joj je radio tim rukama. Koža ju je bridela, a uzbuđenje kidalo. „Tvoj brat je dobro,“ rekao je. „Koliko se to može očekivati.“ Želja se naglo ugasila osećajem krivice. Geraldu nije posvetila ni jednu jedinu misao otkako se probudila. „Da li si ga video?“ „Nisam. I dalje su mu zabranjene posete. A mislim i da nije dobro iskušavati sreću posle jučeranjih događaja. Danas sam se jednostavno predstavio kao uzvišeni član plemstva koji je zabrinut za blagostanje mladog Huttona. Hervey je bio sasvim pristojan.“ Angelique je spustila glavu. Dok je ona spavala, Alex je uradio ono što je ona trebala. „Nemoj to da radiš,“ reče on, uhvatio je za bradu i podigao glavu kako bi ga pogledala u oči. „Šta?“ „Kažnjavati sebe. Ne možeš za njega uraditi ništa što već nisi.“ „Mogla sam da pođem s tobom.“ „I šta da učiniš?“ Ona slegne ramenima. „Samo... bila bih tamo.“ „Bila si iscrpljena.“ Ona se odmače od njegovog dodira. „Više nisi sama, Angel.“ Nagnuo se ka njoj i poljubio je, polaganim, slatkim poljupcem. Želela je tako očajno da mu veruje. Bez obzira šta se desilo, mogli bi da ostanu ovo što jesu sada. Prisni prijatelji, ljubavnici, partneri.


Povukao se, istražujući njene oči. „Čekaj me tu.“ „Molim?“ Upitala je zbunjeno. „Gde ideš?“ „Da razgovaram sa vikontom Seatonom. Voleo bih da raščistim nekoliko stvari sa njim i da saznam šta ili ko ga je mogao privući u krčmi Pillore Lane.“ „I sada je tamo? U krčmi?“ „Ne.“ Nabrala je čelo, zbunjena. „Pa gde se onda sastaješ sa njim?“ „Kod mojih komšija. I nisam siguran da me očekuje.“ „Tvojih komšija?“ „Više kao Vojvotkinjinih komšija. Miss Winslow je veoma popularna, profitabilna... ustanova.“ „Bordel.“ „Nešto nalik tome.“ „Idem s tobom.“ „Apsolutno ne.“ „Čudno. Zato što sam sigurna da ne tražiš opet od mene da se skrijem u tvojim odajama.“ U glasu joj se mogla osetiti hladnoća. „Šta se ima na sebi kada se ide u posetu popularnoj, profitabilnoj ustanovi?“ upitala je ona. „Odeća,“ rekao je mračno. „Ah. Misliš da ću biti šokirana onim što ću videti tamo.“ „Ti si dama,“ zarežao je. „Ponekad.“ Kontrirala mu je, ali znao je on bolje od ovoga. Znao je bolje od tretiranje nje kao drhtave ljubičice. „A ponekad delim karte za black jack stolom. Za čoveka koji je možda plaćeni ubica i špijun. I ponekad,“ – dopusti da joj pokrivač padne sa grudi – „kada mu to odgovara, taj čovek uopšte ne želi da budem dama.“ Videla je kada se potpuno ukočio, videla je kada se svaki mišić u njegovom telu napeo. Gledao ju je gotovo divlje i ona je znala da se igra s vatrom. Ipak, nije marila. Odmaknula je pokrivač i puzala napred dok nije došla ispred njega, njena usta na nekoliko centimetara od njegovih. „Ali on ne može znati kada meni odgovara da budem dama. Ja znam.“ Poljubila ga je i jezikom klizila po njegovoj donjoj usni. „Sada, ja nisam dama.“


Ona će ga ubiti. Nije mogla ni da zamisli kakve su erotske muke njene reči izazvale. Pogled na tu divnu zaobljenu zadnjicu, njihanje njenih velikodušnih grudi, osećaj njenog jezika koji klizi preko njegovih usana slali su sve vrste grešnih misli kroz njegov mozak pravo u njegov kurac. Alex je bio tako tvrd, da je bolelo. „Angelique.“ Možda ju je upozoravao. Možda ju je preklinjao. Ona je produbila svoj poljubac, grickajući i zadirkujući sa više veštine nego što bi ijedna žena trebala da poseduje. Nije imala pojma šta je tražila. Nije imala pojma šta – Njen jezik skliznuo je u njegova usta, a njena ruka na njegov kurac. Dahnuo je i skočio sa kreveta. U očaju, koji je trebao da bude ponižavajući povukao je pantalone da ne skliznu sa njega. Približila mu se i sada je bila na kolenima na ivici kreveta ispred njega, sklanjajući mu ruke. Otkopčala je i poslednje dugme, povukla pojas pantalona na dole i oslobodila mu bolnu erekciju. Uhvatio je stub kreveta kako bi se smirio, a požuda mu je mutila um. Nikada tako očajno nije želeo neku ženu, kao nju. Nikada nije tako brzo gubio kontrolu. Osetio je hladan vazduh na nogama, ali već sledećeg trenutka njena ruka je bila na njemu, milujući ga od vrha prema dole. Zadrhtao je i zatvorio oči osećajući kako mu kurac pulsira u njenom stisku. Ponovo je to uradila, prilagođavajući pritisak i tempo, čitajući njegovo telo i njegove odgovore jednako lako kao i svoje karte. A onda je osetio kako joj se ruke spuštaju na njegovi zadnjicu, dok je njena svilena kosa klizila po njegovim bedrima kada ga je uzela u usta. Njene usne kretale su se njegovom dužinom, a jezik joj se vrteo oko njegovog vrha, i Alex je osetio kako mu se jaja stežu i prvi impulsi pritiska pokreću u dnu njegove kičme. Otvorio je oči i odmakao se, samo toliko da bi mogao da se popne na krevet iza nje. Još je bila na kolenima, kada je pokušala da se okrene, ali ju je rukama uhvatio za bokove i zadržao u tom položaju ispred sebe. „Ne pomeraj se,“ zarežao je. Postavio se između njenih nogu, njegov kurac kliznuo je preko rascepa njene zadnjice. Ruke su mu kliznule po njenim glatkim leđima, a onda se ponovo spustile na oble bokove. Lagano je podigao na kolena i malo povukao unazad, a sada je vrh njegovog kurca zadirkivao nabore njene ženstvenosti. Prokletstvo, ona je bila tako vlažna. Nikada neće moć da je se zasiti.


„Angel,“ rekao je, povlačeći se unazad, boreći se protiv poriva da se zakopa najdublje što može . Čuo je kada joj je dah zastao, a u sledećoj sekundi raširila je kolena i spustila glavu i on je skoro izgubio bitku. „Da,“ prošaputala je. Stiskajući zube radi kontrole, zabio se duboko u nju, osećajući kako se njeni zidovi čvrsto zatvaraju oko njega. Lagano se izvukao, a onda se vratio, a to tanano trenje izazvalo je varnice neizdrživog zadovoljstva koje se širilo njegovim telom. Ponovo se povukao, a ona je zaječala. Zvuk je bio gotovo jednak bolu. Zaustavio se. „Šta to radiš?“ zadahtala je. Pokušavao je da misli, ali bilo mu je teško. „Ne želim da te povredim.“ Ona je zastenjala. „Nisi me povredio.“ Progutao je, a celo telo mu je drhtalo. „Pokreni se,“ rekla je molećivo. Rukama je stezala pokrivač. „Samo... pokreni se.“ Pomerila je svoje bokove i on je ušao dublje. Alexov vid se zamutio i zabio se snažno u njenu toplinu. Opet. I opet. Kontrola koju je imao, nestala je sa njenim rečima. Nagnuo se napred, pokrivajući je, rukama prelazeći preko njenih teških grudi i prstima zadirkujući bradavice. Čuo je kada je zaječala, osetio njenu napetost i drhtanje ispod njega, osetio kako joj se toplina širi oko njega. Zarežao je i ušao duboko pre nego što se izvukao, teže nego ikada pre. Njegov um je bio prazan, a čitav njegov svet sveo se na razarajuće zadovoljstvo koje ga je obuzelo. Polako se vraćao sebi još uvek je pokrivajući. Bila je na kolenima i rukama, glave položene na čaršave, zatvorenih očiju i blago razdvojenih usana dok joj se disanje usporavalo. Uspravio se i obrisao spermu sa njenih leđa ivicom čaršava, shvatajući sa užasom da je još uvek bio potpuno obučen. Nije čak uspeo ni svoj kaput da skine, koliko ju je očajnički želeo. On, koji je želeo da ovoj ženi pruži svaki mogući nezamislivi užitak u krevetu, sveo se na životinjsko teranje. Pretvorio se u očajnog, nikakvog, sebičnog ljubavnika. „Hajde da to ponovimo,“ promrmljala je, njene reći bile su pomalo prigušene jastukom. On se već povukao sa kreveta, pokušavajući da dođe do svojih pantalona, ali je iznenada stao, nesiguran da je dobro čuo. „Molim?“


„Rekao si mi da ti kažem šta mi se dopada. Šta želim.“ Okrenula se i sela. Njeno lice bilo je zajapureno, a pogledala ga je u oči, nepokolebljiva. „Ovo. Ovo mi se dopada.“ Isuse. Ponovo će mu se dignuti pre nego što završi ovaj razgovor. Pokušao je da nađe reči, ali mozak kao da mu uopšte nije funkcionisao. „Učinila sam da se osećaš nelagodno.“ Ona mu je vratila njegove reči i pomislio je da mu se podsmeva. Zakoračio je bliže krevetu i zagledao se u nju. „Ne. Neugodno nikako. Ali, odlučan da će sledeći put trajati duže.“ „Nisam želela duže. Želela sam ovo. Tebe. Jako. Brzo.“ Zadrhtao je, pitajući se kako je uspeo da živi dosad bez ove žene. Kleknuo je na krevet, naginjući se da je poljubi, pustošeći joj usta i gaseći njenu zabavljenost. Povukao se ostavivši je bez daha. Skinuo je kaput i krenuo da odvezuje kravatu. Gledao je kako joj se izraz na licu menja i video istu glad koja je i njega proždirala. „Imaćeš sve to,“ rekao je odbacujući kravatu. „Ali veruj mi kada kažem da će trajati duže. Mnogo duže.“


Petnaesto poglavlje Bordel je bio odmah pored kancelarija Chegarre & Associates. I ona je imala otrcanu fasadu i teška, izlizana vrata na vrhu ispucalih kamenih stepenica. Poput kancelarija Chegarre, bordel je imao čvrsto zatvorene prozore koji su gledali na trg i gomile ljudi koje su došle na pijacu. I kao Chegarre nije odavala nikakav trag o poslu koji se obavljao unutar nje. Nije bilo otvorenih prozora, ženske odeće koja bi na njima visila i privlačila prolaznike. Uprkos adresi, bordel Miss Winslow je bio ekskluzivan i privatan i posla mu nije manjkalo. Alex je krenuo kamenim stepenicama, sa Angeliqueom pored sebe. Vrata obojena u sjajno grimiznu boju otvorila su se. Dvojica muškaraca su se pojavila na njima, ljuljajući se i sa poteškoćama da ostanu uspravni. Zateturali su se na stepenicama, i Alex je video kada se Angelique povukla unazad i blago okrenula u stranu, sa kapuljačom na glavi, koja je sakrivala njenu kosu i lice. Na otvorenim vratima je stajala žena, oslanjajući se na okvir vrata, gledajući u teturajuće muškarce sumnjičavo, ali kada je ugledala Alexa, ona se nasmešila. „Gospodine Lavoie,“ rekla je zakoračivši u stranu i držeći vrata otvorenim. „Dobrodošli.“ Penny Winslow bila je visoka gotovo koliko i on. Njeno telo oštrih uglova i dugih udova bilo je vidljivo čak i pod dobro skrojenom haljinom koju je nosila. Čak joj je i lice bilo uglasto – od njenog dugog, uskog nosa do kosih očiju. „Dobar dan,“ odgovorio je kada je ušao. Znao je da ga Angelique prati u stopu i zato se okrenuo. „Gospođice Winslow, ovo je moja prijateljica Angel.“ Nije upotrebio Angeliqueino puno ime jer nije znao koliko bi ih ušiju moglo čuti. „Angel, gospođica Winslow.“ Angelique se osmehnula, pristojno. Kao da je ušla u čajdžinicu ili primaći salon. „Dobar dan,“ rekla je. „Dobar dan i Vama,“ preko njenog ramena, Penny mu je uputila upitan pogled. Svaki put kada bi došao po neku informaciju, dolazio je uvek sam. Još uvek nije bio potpuno siguran da je ovo bila dobra ideja. Penny je zatvorila vrata, a Alex je zakoračio u unutrašnjost bordela. Negde, niz hodnik čuli su se lepi, melodični zvuci klavira. Osećao se miris tamjana i nečeg jačeg, i Penny kao da je mogla da mu pročita misli, gurnula je dugačak prozor u prednjem delu hodnika i namreškala nos. „Nikad nisam volela miris maka,“ zagunđala je. „Ali, sa profitom se ne smeš raspravljati.“ „Mmmm.“ Pogled mu je lutao raskošnim dekorom koji se nije promenio godinama. Tema je izvučena iz arapskih noći, ali sa primesama francuskog stila.


Tamne zavese bile su navučene preko dugačkih prozora, a nameštaj u stilu Luja XVI bio je postavljen na crvene i crne persijske tepihe. Brokatni jastuci cvetnih dezena bili su razbacani po garnituri za sedenje. Zidni svećnjaci, blistali su pod svetlošću sveća, sa nizom staklenih perli koje su visile na njima. Na jednom zidu visila je kolekcija slika – uglavnom gola kerubinska figura koja gađa strelama grupu golih kerubinskih figura. „Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?“ Upita Penny, vodeći ih kroz hodnik. Dva krupna čoveka našla su im se odjednom na putu. „Hvala vam momci,“ rekla je Penny i dva čoveka su se povukla. „Dobro rade svoj posao, zar ne?“ Upitao je Alex. Došli su u njegov klub tražeći posao sa odličnim preporukama. Alexu nisu trebali radnici obezbeđenja, pa ih je uputio ovde. „Da, odlično, hvala ti. Čak su i najgoru klijentelu ubedili da svoje testise održe netaknutim i te iste svoje testise prilagode ponašanju koje bi im omogućilo da ne ostanu bez njih. Ni ja ni moje devojke ne cenimo zlostavljanje.“ „Ne bi ni trebalo.“ Penny se okrenula i ušla u malu sobu, osvetljenu svećama. Ova soba, nasuprot ostatku delovala je otrcano. Pod je bio drven, bez tepiha na njemu, sa brazdama i ogrebotinama, a zidove i plafon pokrivao je samo malter koji se na nekim mestima ljuštio. Sto, stolica i polica sa knjigama, bili su jedini nameštaj. Bilo je jasno gde je potrošen novac. Zatvorila je vrata za njima. „Ovde imaš klijenta sa kojim treba da razgovaramo,“ rekao je Alex otvoreno. Iznad njihovih glava, nešto se razbilo, a zatim se začuo pijan smeh. Penny se trgla. „Danas imam mnogo klijenata,“ rekla je stajući iza svog stola. „Vikont Seaton.“ „Ah. Jedan od mojih najboljih klijenata.“ Suzila je oči. „Onaj koji plaća ono što kupuje.“ „Siguran sam.“ „Šta želite od njega?“ „Par reči.“ Penny je prekrstila ruke. „Čuo si kada sam rekla da je on jedan od mojih najboljih mušterija, zar ne?“ „Čuo sam.“ „Hmph. Moji klijenti očekuju izvesnu privatnost, Lavoie.“ Pogledala je u Angelique. „Zašto je ona ovde?“ Bilo je to pitanje koje je sebi postavljao otkako su krenuli iz kluba. I iznenada u zaslepljujućem bljesku inspiracije, on je rekao, „Da sredi tvoje knjige. Vojvotkinja


je spomenula da si nezadovoljna svojim zaostatkom u vođenju. Profit sklizne kroz tanke pukotine.“ Penny je uperila svoj pogled u Angelique. „Nisam povezala. Vi ste black jack diler gospodina Lavoiea?“ Angelique je zurila u Penny. Kao i Alex. Uhvatila je njihove izraze. „Sinoć sam naletela na Gil.“ Pogledala je u Angelique. „Impresionirali ste je. Što je, moram reći, teško izvesti.“ Angelique pogleda u Alexa i slegnu ramenima. „Pomogla sam gde sam mogla.“ Penny je sumnjičavo pogledala u Alexa. „Dakle, zato si je doveo? Da ažurira moje knjige?“ „Da.“ „Ne,“ reče Angelique u isto vreme. „Angel je zaista briljantna sa brojkama. Za nekoliko minuta uradi ono za šta meni treba nekoliko sati. Srediće ti knjige i ako postoje neslaganja u računu, ispraviće ih. Sve to će trajati koliko i moj kratak razgovor sa Seatonom. Poštena razmena, zar ne?“ „Hmph.“ Penny je sada gledala Angelique sa nevoljnim interesovanjem. Video je kako Angelique odmahuje glavom. „Nisam –“ „Jesmo li se dogovorili?“ Upitao je Alex prekidajući je. „Da.“ Penny im je prišla zaobilazeći svoj sto. „Ali, ako okrvaviš išta gore, Lavoie –“ „Znaš me bolje od toga.“ Napravila je grimasu. „Imam nove prekrivače na krevetima. Imaj to na umu. I nemoj ništa polomiti.“ „Imaš moju reč.“ Klimnula je glavom, a onda otišla do vrata. „Videću gde je i obavestiti te. A onda će ona srediti moje knjige.“ „Hvala ti Penny.“ Madam mu je uputila jedan dug pogled, a onda napustila sobu. Čuo je njene korake dok je odlazila hodnikom i stepenicama koje su vodile na drugi sprat. „Šta to dođavola radiš, Alex?“ Prosiktala je Angelique onog momenta kada se zvuk koraka izgubio. „Ono što je neophodno da dobijemo ono što hoćemo.“ „Sumnjam da će Seaton hteti išta da ti kaže. Ja sam trebala sa njim da razgovaram.“ „Nema šanse.“ „Mogu da ga molim da me zaštiti u zamenu za njegove odgovore.“


Prišao joj je bliže. „To nije smešno, Angel.“ „Umesto toga, biću zaključana ovde sređujući knjige proklete opijumske jazbine –“ „Bordel. Opijumske sobe su samo nešto novo na čemu želi da ostvari profit i van posla koji radi. Ne dozvoli da te išta od ovoga zavara. Ovaj bordel je ekskluzivan i polovina plemstva nema takav profit koji ovaj posao ostvaruje.“ Angelique je zakolutala očima. „Sređujući knjige prokletog bordela dok ti budeš ispitivao Seatona?“ „Bože, divna si kada psuješ.“ „Ne menjaj temu. Trebala bih biti s tobom.“ „Imam svojih granica, lejdi Angelique, i dosegao sam ih. Doveo sam te ovde uprkos svom zdravom razumu, ali te neću odvući u istu sobu u kojoj se nalazi tvoj nekadašnji verenik koji koristi lulu kako bi ubio vreme.“ „On nije zvanično bio moj verenik. I ja nisam –“ „Ovo nisu pregovori. Ne želim te nigde u blizini tog čoveka. Ne posle... ne posle svega.“ Nije bio siguran da li govori o Seatonovoj umešanosti u debakl njenog brata ili o načinu na koji joj je Seaton slomio srce u prošlosti. Stisnula je usne. „Imaš redak dar sa brojkama. Predlažem da ga iskoristiš. Ne samo zato što nam pomaže da dobijemo što hoćemo, već i zato što time pomažemo našoj komšinici i prijatelju.“ Angelique je zastenjala iziritirano. „I kako znaš da će Seaton da razgovara sa tobom? Kako znaš da će ti išta reći?“ Alex je čuo Pennyine brze korake. „Ne brini, Angel. Imam svoje načine.“

Alex se tiho popeo stepenicama i krenuo niz hodnik. On nikada zapravo nije bio na Pennynom drugom spratu, ali je bio isti kao i drugi sprat kompanije Chegarre & Associates. Ovde gore, miris opijuma je bio mnogo jači. Iza zatvorenih vrata mogao je da čuje, povremeno kikotanje ili prigušeno stenjanje, čujno i pored zvukova klavira koji su se probijali kroz podne daske. Alex se zaustavio pred vratima na kojim je bio napisan broj 4. Napeto je oslušnuo, ali mogao je da čuje samo prigušene glasove, reči nerazumljive sa mesta na kome je stajao. Alex je tiho pokucao, a vrata su se otvorila, žena smeđe kose


umotana u jednostavnu haljinu iste boje stajala je na njima. Verovatno je bila lepa, ali monotonost u njenim očima i tvrdoća njenog lica su joj oduzele toplinu. „Vi ste gospodin Lavoie?“ Upita ona, očima ga odmerivši od glave do pete i vrativši se na deo lica gde mu je ožiljak prelazio preko usana. „Da.“ „Penny je rekla da ćete doći.“ Pogledala je u prepone njegovih pantalona, glasom obloženim aluzijama. Alex se samo nasmešio. „Treba mi samo trenutak ovog gospodina,“ rekao je. „On i ja trebamo o nečemu da porazgovaramo.“ Njene obrve su se podigle. „Trebalo je to da uradite pre nego što se dohvatio svoje lule,“ rekla je brineta, zategnuvši kaiš na svojoj haljini i izašavši u hodnik. „Mada nije mnogo uzeo.“ „Mmmm.“ To bi moglo biti i dobro i loše, u zavisnosti koliko daleko je otišao. „Da li je redovan? Mislim, sa opijumom?“ upitao je. Žena je prevrnula oči. „Da li dečji konj ima drveni kurac?“ „Mmmmm.“ „Srećno,“ rekla je idući niz hodnik, ne osvrnuvši se. Alex je gledao za njom nekoliko trenutaka pre nego što je ušao u sobu, zatvorio tiho vrata za sobom i pogledao oko sebe. Soba je bila mala i kvadratnog oblika. A jedini prozor na suprotnom zidu bio je prekriven izbledelom zavesom. Svetlo je prodiralo kroz njihove ivice. Sa druge strane prostirao se veliki krevet sa prekrivačima na dnu i na podu oko kreveta. Na sredini kreveta ležao je Seaton ispružen i potpuno go. Oči su mu bile zatvorene i mrmljao je nešto ispod glasa dok mu se glava ljuljala napred nazad. Blizu njegovih nogu ležala je tacna sa opijumskom lulom i posudom, a miris koji se širio sobom Alexu je već stvarao glavobolju. Otišao je do prozora i povukao zavesu u stranu, i širom otvorio prozor. „Hladno je,“ zacvileo je Seaton. „Zatvori prozor Missy.“ Alex je podigao vikontov kaput sa stolice blizu umivaonika i bacio ga na pod pored kreveta. Stolicu je smestio u podnožje kreveta, seo i prekrstio noge. „Rekao sam da zatvoriš prokleti prozor,“ reče Seaton, ovaj put glasnije. „Ne plaćam da mi se smrznu jaja. Plaćam da uradiš sve što ti kažem –“ „Na moj zahtev, Missy je izašla na trenutak, moj lorde,“ rekao je Alex polako. Seaton skoči u sedeći položaj. „Ko si, dođavola, ti?“ Rekao je to sa pažnjom koju pijanac ulaže kada pokušava da ubedi nekog drugog da nije pijan. „Neko ko je manje muškarac od mene, mogao bi biti uvređen što je tako brzo zaboravljen,“ rekao je Alex, rugajući se i naginjući se napred prema svetlu.


Seatonu je trebao samo trenutak pre nego što je uspeo da se fokusira na Alexovo lice. „Lavoie.“ Njegove zenice su bile samo tačke, a lice mu je bilo opušteno. „Vrlo dobro, moj lorde.“ „Izlazite.“ Pokušavao je da siđe sa kreveta, ali njegovi pokreti su bili spori i nekoordinirani . „Mmmm.“ Seaton je uspeo da ustane i izgledao je kao da pokušava da nađe svoju odeću. Pronašao je kaput na podu i zgrabio ga, pokušavajući da ga navuče. Jednu ruku je uspeo da provuče kroz ceo rukav, ali druga ruka mu se zaglavila u laktu i dok se borio, izgubio je ravnotežu i srušio se licem nazad na krevet. Vikont je tako ležao na trenutak, dišući kao zadihani trkački konj, pre nego što je uspeo da se okrene na leđa, sa rukama iza njega još uvek u rukavima kaputa. Čudno je šmrcao, tako da Alex nije bio siguran da li se smeje ili kašlje. „Šta hoćeš, Lavoie?“ Upitao je čovek. „Razgovor.“ Alex ga je posmatrao. Opijum je bio čudna stvar. Nekima bi razvezao jezik. A druge je činio bezumnim. „Koliko dugo će da traje na Vama je, moj lorde,“ nastavio je. Iz pojasa je izvukao svoj nož. „Ali osećam se obaveznim da Vas upozorim da ja nisam čovek velikog strpljenja.“ Seaton je zurio u Alexov nož, sa staklastim očima. Alex se nagnuo napred. „Kako ste saznali za ogrlicu grofa od Trevanea namenjenu njegovoj ljubavnici?“ „Isuse,“ zagunđao je Seaton. „Smatram to nemogućim,“ odgovorio je Alex. „Probajte ponovo.“ „Zašto mi dođavola postavljate ta pitanja?“ Upitao je nerazgovetno. „Neko mora da ih postavi, ne mislite li tako?“ lupkao je oštricom noža po svom kolenu. „Udovoljite mi.“ „Njegova sestra Vas je uplela u ovo?“ Alex nije odgovorio. „Mene je već molila za pomoć, znate,“ rekao je, očigledno uzimajući Alexovo ćutanje kao potvrdan odgovor. „Ali čak ni ja, sa svom svojom moći ga ne mogu spasiti. To je izgubljena stvar.“ „Mmmm.“ „Ne znam šta ona misli da Vi možete da uradite kad ja ne mogu,“ promrmljao je. Alex je proučavao svoj nož.


Seaton se iznenada nasmejao, bio je to pomalo poremećen, neartikulisan zvuk. „Misliš da će ti dozvoliti da joj se uvučeš pod suknju zbog ovoga što radiš, zar ne? E pa, veruj mi, ona je užasna je –“ Alex nije bio svestan svojih pokreta, ali je sada njegov nož bio pritisnut na Seatonovo grlo. „Budite veoma, veoma oprezni, moj lorde, šta ćete sledeće reći.“ Vikont je progutao, a pokret je izazvao male kapljice krvi pod oštricom noža. Činilo se da njegov osećaj samoodržanja nije bio sasvim uništen. „Ne možete me ubiti.“ Zvučalo je kao da pokušava sebe da ubedi. „Nisam još odlučio. Da li znate koliko hirurzi plaćaju za leševe danas? I nikad ne postavljaju nezgodna pitanja, bar ne oni sa kojima ja poslujem. Tela jednostavno... nestanu. U malim delovima, u svakom slučaju. Ubijanje Vas ne bi samo učinilo da se ja osećam bolje, već bi i ovu noć učinilo profitabilnom. Čak i nakon što platim uništenu posteljinu.“ Seaton se obilno znojio, uprkos hladnom vazduhu u sobi. „Vi ste ludi.“ „Povremeno,“ Alex se nasmešio. „Ali kako ćete odgovoriti na moja sledeća pitanja, pokazaće da li je ovo jedna od tih prilika. Razumete?“ Vikont klimnu glavom, očima kružeći po sobi, kao da pokušava da se fokusira na nešto. „A sada, gde smo ono stali? Ah, da. Grof od Trevane. Da li si ste Vi poslali Huttona da je ukrade iz kuće dok ste Vi čekali u grmlju?“ „Šta? Ne!“ Seaton je uzviknuo. „Ja nisam ni znao za to. Mislio sam da je Hutton otišao tamo da pojebe sobaricu.“ „Mmmm.“ Alex nije baš poverovao u to. „I Vi niste pomislili da sami odete u kuću? Da se i Vi malo uključite u tu aktivnost?“ „Ja imam standarde, Lavoie, iako ih Hutton nema. Ja ne tucam poslugu.“ „Standarde.“ Alex je pogledao oko sebe. „Naravno.“ „Hutton nije mogao sebi da priušti ništa bolje,“ promrmljao je. „A zašto je to tako?“ Vikont je opet progutao. „On nema novca. Dobro, ima, ali je još uvek kod prokletih advokata.“ Alex je zurio u vikonta, ukočeno. Ako je Seaton lagao, onda je bio majstor u tome, ali Alex je bio siguran da nije bio tako dobar. Naročito kada je bio go, opijen i sa nožem pod grlom. „Pa, kada Vam je prošle nedelje Hutton rekao da mu je potreban novac, Vi ste uradili šta?“ Seaton je nabrao čelo, kao da pokušava nečeg da se seti. „Ništa,“ rekao je nerazgovetno. „Nisam imao ono što je on tražio.“


„Zato ste iskoristili svoje prijatelje iz Smithfielda.“ Alex je izbacio ovu informaciju da vidi kakvu će reakciju da izazove. Seatonove oči su se izbuljile, a usta su mu se otvarala i zatvarala. Alex je pomerio nož, tako da je sada vrh oštrice ležao u šupljini njegovog vrata. „Vaši... prijatelji nisu tako odani kao što mislite. Svako ima svoju cenu.“ Alex je sledeći korak prepustio Seatonu, jer je on govorio na slepo. „Pohlepna kopilad,“ progunđao je vikont. „Plaćam ih mnogo da gledaju na drugu stranu.“ „Nedovoljno.“ Seaton je zastenjao. „Šta želite?“ „Ono što imate?“ Alex je neodređeno odgovorio. „Šta Vam je Hutton rekao?“ Seaton je ljutito gledao po sobi kao da je mogao tu da nađe čoveka o kome je reč. „Zašto mislite da mi je Hutton išta rekao? Zar niste pomislili da su drugi mogli da primete koliko se Vaša porodica obogatila u poslednjih pet godina? Znam da Vaš otac voli da se pretvara da je stvar u dobrom vođenju imanjem, ali mislim da obojica znamo bolje.“ Seaton je spustio glavu na dušek. „Moj otac će me ubiti ako se za ovo sazna. Možda će me on prodati hirurgu.“ Iznenada se zakikotao, misleći da je njegova ideja zabavna. „Vojvoda ne mora da sazna.“ Alex još uvek nije znao o čemu razgovaraju. „Mogu se za to postarati.“ Seaton je podigao glavu, i činilo se da je svoje oči fokusirao na Alexovo lice. „Daću Vam 5 procenata od sledeće pošiljke.“ „Dvadeset.“ Vikontove noge su se trznule. „Ne trgujemo prokletim biberom sa Kinezima, ovo je sirov proizvod. Da li znate koliko ljudi ima svoj deo? Niste toliko posebni da biste progutali 20 procenata od našeg profita.“ Brzo je trepnuo. „10 procenata od sledeće pošiljke trgovačke robe za Vas da držite svoja prokleta usta zatvorena.“ Alex je iznenada shvatio. Slavni vojvoda od Rossburna i njegov sin bili su prikriveni igrači u trgovini opijumom. Oni bi finansirali brodove i njihove posade – investicija visokog rizika da bi bila sigurna, ali ona koja je nudila ekstravagantan plen, ako bi se sve odradilo kako treba. Ovo je objašnjavalo iznenadno, tajanstveno bogatstvo do koga je vojvoda i njegova porodica došla u posed. Ovo je objašnjavalo misterioznu investicionu priliku koju je Seaton ponudio Huttonu. I ovo je objašnjavalo šta su Seaton i Hutton radili u Smithfieldu i zašto su razgovarali sa korimpiranim carinskim službenicima koji su bili plaćeni da okrenu


glavu na drugu stranu kada dolazi jedan od njihovih brodova. Ali, najviše od svega, ubedila je Alexa da George Fitzherbert nema ništa sa onim što se dogodilo u kući grofa od Trevanea. Alex se pretvarao da razmišlja o ponudi. Bio je sasvim siguran da bi vojvoda radije bio mučen i rasčetvrtan nego što bi priznao da je njegovo bogatstvo stečeno trgovinom. „Vrlo dobro,“ rekao je polako. „Deset procenata,“ razvukao je usne u osmeh. „Poslaću nekog pre nego što odem odavde sa odgovarajućom papirologijom koju ćete potpisati. Volim da imam nešto u pisanom obliku, kad god je to moguće. A Vi?“ „Sada zvučite poput Burleigha,“ uzdahnuo je Seaton. „On piše sve. Baš sve. Verovatno ćete naći priznanicu za svaku kurvu koju je imao, samo ako želite.“ Ponovo se zakikotao pre nego što se namrštio. „Možda bi on trebao da se bavi prokletim službenicima umesto mene.“ To je privuklo Alexovu pažnju. Da li je i osrednji baron investirao zajedno sa Seatonom i njegovim ocem? Alex je progovorio pažljivo probranim rečima. „Samo budala ne vodi računa o svom bogatstvu.“ „To nam i on govori poslednjih pet godina. Svaki put kada nam pozajmljuje novac. Svaki put kada kupuje proklete brodove,“ Seaton je progunđao. „Ali ššššššššššššš. Nemojte nikome reći.“ Alex se potrudio da održi hladan izraz lica, mada vikont promenu ne bi primetio sigurno. Angelique mu je rekla da Burleighova porodica nije bogata. Sigurno ne bogata dovoljno da bi kupila brod. Ili brodove, kako je rekao Seaton. Nije znao ništa o Burleighu, osim onoga što mu je Angelique rekla, i sada je psovao sam sebe zbog toga. Nije znao ništa o njegovim finansijama, nije znao ništa o samom čoveku. Koja mu je omiljena boja, omiljena hrana, njegova omiljena kurva. Nije znao ništa o stvarima koje su ga motivisale, nije znao ništa o njegovim ambicijama ili stvarima koje nije voleo. Bilo je moguće da je postojalo potpuno razumno objašnjenje. Bilo je moguće da Angelique nije bila svesna Burleighovog bogatstva. Ona je i sama rekla da ga ne poznaje dobro. Moguće je da je Burleigh jednostavno skupio sav svoj kapital uložio na vreme i imao sreće da bude bogato nagrađen. Pa da je onda reinvestirao i na taj način se obogatio. Ili se možda ovde dešava nešto sasvim drugo. Ali, kakve to veze ima sa Geraldom Archerom, ili bilo kime drugim iz porodice Hutton, bilo mu je nepoznato. Osim... Pet godina. Alex nije ni na sekundu poverovao da je tajming bio koincidencija.


„Spasao Vas je od ženidbe.“ Bila je to pretpostavka. Ali jedna dobra. Vikont je zatvorio oči i Alex je pomislio da je zaspao, ali na zvuk njegovog glasa, Seatonove oči su se otvorile. „Šta?“ treptao je zbunjeno. „Sav novac koji Vam je Burleigh dao da finansirate početnu investiciju. Zamenili ste to novcem koji ste dobili od Huttona kao miraz koji je trebao da spreči propast Rossburne imena.“ „Burleigh ima prevelika usta.“ „Ja sam pametan čovek, Seatone. Niko ne mora ništa da mi kaže.“ „Veridba nikada nije bila ozv – ozvaničena,“ podsmehnuo se Seaton. „Nikada nisam želeo da je oženim. Nikada ni neću. Ali, dao sam joj ono što je želela, i ona Vam to može potvrditi.“ Alexa je obuzeo takav bes da se skoro zateturao. Izmaglica je počela da mu se spušta pred očima, i on je shvatio da gubi zdrav razum pred naletom emocija. Veoma pažljivo je spustio nož, bojeći da bi mogao da uštroji kopile. Osim što bi se on time osećao bolje, ništa drugo ne bi postigao. I definitivno bi upropastio prekrivače.


Šesnaesto poglavlje Alex je zamolio Angeliqueu da

sačeka u lepom plavom salonu Chegarre kancelarije. Lice mu je bilo crno kada je sišao sa drugog sprata bordela i njegovo objašnjenje onoga što mu je Seaton rekao sveo je na kratke, odsečne rečenice. Alex je promrmljao nešto o tome da mu treba više informacija od Vojvotkinje, i došli su ovde direktno iz bordela. Gospođica Moore je bila u Woolwichu, informisao ih je dečak po imenu Roddy, i ne očekuju je pre večeri. Alex je zagunđao i nestao, ali ga je sada mogla čuti kako u holu daje nerazgovetne instrukcije dečaku. Pitala se da li će joj sada dati knjige Chegarre & Associates da ih sredi. Posle sređivanja Pennyinih bila je potpuno sigurna da je više ništa ne može iznenaditi. Predala je madam njene knjige sa sugestijom da otpusti skupog lekara koji joj je previše naplaćivao redovne preglede njenih devojaka. Bog zna da je Angeliqque imala posla sa dovoljno lekara u toku bolesti njene majke, i nijedan od njih nije bio u stanju da ponudi više od tužnog odmahivanja glavom i lancete. Ali, bilo je dosta penzionisanih vojnih hirurga koji su bili i vešti i obrazovani. I jeftiniji. Angelique je to znala. Lutala je sobom, ponovo razgledajući skup dekor. Podesan za vojvotkinju, zaista, razmišljala je besposleno, misleći na nadimak gospođice Moore, koji nije koristio samo Alex već svi koji su je izgleda poznavali. Angelique se zaustavila ispred malog stola pored sofe. Na njemu je stajala partitura – nešto što je neko tu ostavio, a onda zaboravio na nju. Bio je to Handlov Giulio Cesare, Angelique ga je odmah prepoznala. Kada je bila mlađa, slušala je opersku pevačicu sa glasom anđela kako izvodi ovu ariju – njena ruka se zaledila nad partiturom. Raniji osećaj déjà vua kada je po prvi put ugledala gospođicu Moore vratio se, ovoga puta objašnjenje je bilo kristalno jasno. Ona je jednom videla ženu koja je sebe sada predstavljala kao gospođica Moore na jednoj od najvećih operskih bina u Londonu. Ženu koja je skandalozno postala vojvotkinja od Knightleya, a onda nestala posle vojvodine smrti. Očigledno je da žena nije uopšte nestala. Spustila je partituru na mesto gde je stajala i prešla prstima preko lepe porcelanske posude koja je stajala pored. U njoj su se nalazile gravirane kartice. Chegaree & Associates pisalo je preko glatke, kremaste površine sa adresom Covent Squarea na suprotnoj strani. Izgledale su slično kao kartice kojima su njeni roditelji najavljivali svoj dolazak na društvenim dešavanjima. Kada je bila mlađa


želela je vlastitu karticu. Mislila je da će imati jednu, njeno ime napisano elegantnim rukopisom ispod imena njenog muža. Angelique je namršteno podigla jednu karicu. Oči su joj preletele preko reči Chegarre, a zatim još jednom, i onda su se pojedinačna slova sama od sebe preuređivala u njenom umu. Par trenutaka jedino što je mogla, bilo je da zuri i oseti nešto kao divljenje i strahopoštovanje. I nije mogla da sakrije osmeh koji se odjednom razvukao preko njenog lica. Postala je svesna pokreta na vratima salona i okrenuvši se ugledala je na njima visokog, krupnog čoveka, koji je stajao sa rukama sklopljenim na leđima sa ledenim očima koje su je posmatrale sa interesovanjem. Bio je obučen u crno, sa plavom kosom izbledelom od sunca pažljivo vezanom na potiljku. Imao je mač za pojasom i kompletna njegova pojava navela ju je na pomisao da je mogao biti gusar. „Dobar dan,“ prva ga je pozdravila. „Dobar dan, lejdi Angelique.” „Bojim se da ste tu u prednosti, gospodine,“ odgovorila je. „Ah. Naravno, moje izvinjenje. Kapetan Maximus Harcourt, Vama na usluzi.“ Blago se naklonio. To je bilo smešno jer je kapetan Maxinus Harcourt bio deseti vojvoda od Alderidgea. Angelique možda nije bila deo društva, ali opet nije živela ni u pećini. Čitala je novine još uvek, i ako je verovati njima, ovaj čovek je bio nezamislivo bogat. „Onda bih trebala da Vas oslovljavam sa Vaša Milosti,“ rekla je. Alderidge je uzdahnuo. „Ako morate. Ja preferiram Kapetan.“ „Dobro onda.“ „Ah. Odlično. Moj omiljeni gusar primio je moju poruku.“ Alex je ušao u sobu sa kožnim dnevnikom u rukama koji se nije razlikovao od knjiga koje je upravo sredila u bordelu odmah pored. Blago se namrštio. „Da li si doleteo na svom omiljenom brodu?“ „Dobar dan i tebi takođe, Lavoie,“ odgovorio je vojvoda. „I nisam još uvek otišao na dokove. Bio sam ovde.“ „Mmmmm. Kakva slučajnost. Pretpostavljam da te je Vojvotkinja obavestila o trenutnoj situaciji?“ „Naravno.“ Angelique je imala jako dobru pretpostavku, zašto je vojvoda od Alderidgea bio ovde mnogo pre nego što su oni došli. Gledala je u vojvodu zamišljeno pre nego što je svoj pogled skrenula na Alexa.


„Da li ćeš od mene tražiti da i ovde sredim knjige?“ upitala je Alexa, pokazujući na knjige u njegovim rukama. „Ne. To nije ono što sam hteo da te zamolim.“ „Zato što ste se zabrinuli da ću shvatiti da je gospođica Moore zapravo Vojvotkinja?” Alex se trgnuo. „Ovo je divno,“ rekla je Angelique, prevrnuvši izgraviranu karticu koju je držala i ruci. „Pretpostavila sam, kada sam prvi put došla ovamo, da je Chegarre ime čoveka. I pretpostavljam da to sve čini mnogo lakšim.“ „Mmmm.” Alex je posmatrao. A vojvoda je samo zurio. „Chegarre nije ništa drugo do veoma pametan anagram.“ Spustila je nežno karticu u porcelansku posudu. „Njena Milost i gospođica Moore su jedna te ista osoba.“ „Da.“ Bio je to vojvoda koji je konačno odgovorio, pogledavši iskosa u Alexa. „Nisam joj ja to rekao. Sama je to shvatila prokleto mnogo brže od tebe, Alderidge,“ rekao je Alex oduševljeno. Vojvoda se namršti. „Nisam shvatio to kao takmičenje.“ „Sa tobom je sve takmičenje.“ „Da li je Vaša žena sada ovde?“ Angelique je upitala Alderidgea. „Ne, ona –“ Alderidge je stao. Još jednom je oštro pogledao Alexa. Alex je podigao ruke. „Ni to joj nisam rekao. Ali si ti upravo sada.“ Vojvoda je odmahnuo glavom, a ogorčenost mu se ocrtavala na licu. „Zašto sam ja ovde, Lavoie? Šta ti je, tačno potrebno?“ „Brodovi,“ rekao je Alex. „Indiamen. Posebno oni koji trguju opijumom sa Kinezima.“ „Moji brodovi ne prevoze opijum.“ „Znam to. Ali proveo si mnogo vremena u Indiji. Sigurno ne može biti mnogo Engleza sa flotama brodova koji plove između Indije i Kine, a zatim do obala Engleske?“ Alderidge se namršti. „Bio bi iznenađen. Kompanija East India izdala je mnogo licenci privatnim trgovcima opijumom. Iako ne toliko sa više od jednog broda.“ „Burleigh,“ reče Alex. Angeique je zadržala dah. Alex joj je rekao da je Seaton, u svom drogiranom stanju, verovao da Burleigh poseduje brodove u koje je on, a kasnije i njen brat uložio novac. I da je sve to moglo biti tačno. Burleigh to nikada nikome nije pomenuo. I on nije imao ni bogatstvo da – „Ne mogu se setiti da li sam čuo to ime.“ Vojvoda je nabrao čelo.


Angelique nije bila sigurna da li je osetila olakšanje ili razočaranje. Naravno da Burleigh nije posedovao brodove. „Šta je sa imenom Cullen?“ iznenada je upitao Alex. „Da,“ Alderidge je polako klimnuo glavom. „To ime mi je poznato. Poseduje najmanje dva broda, mislim, ali nisam siguran. Moglo bi biti i više. Mislim da neće biti teško otkriti tačnu informaciju.” Šta? Angelique se trgnula. „I možeš li da otkriješ kada je kupio te brodove?“ upitao je Alex. Alderidge je slegnuo ramenima. „Naravno. Mislim,“ dodao je, „da poseduje brodove najmanje 4 godine. Bio sam u Calcutta kada sam se prvu put susreo sa tim imenom.“ „Calcutta? Planiraš još jedan odmor tako brzo, Kapetane.“ Uglađen glas došao je iza njih. Angelique se okrenula. Čovek je opušteno stajao u sobi, i na trenutak, Angelique se pitala da li je možda izgubljeni potomak Tjudorskih kraljeva. Posedovao je patricijske crte, bledo plave oči i crveno – zlatnu kosu. Bio je besprekorno obučen. Veliki prsten od rubina blještao je na njegovoj ruci koja je ležala na vrh srebrnog štapa. Upadljiv čovek, pomisli Angelique – skoro lep – osim što je oko njega kružila hladna udaljenost, koja je kod Angelique izazvala drhtaj. Bez obzira koliko je civilizovano delovao, ovaj čovek je bio opasan. Znala je to instinktivno, i bez pogleda na način kako su se Alex i Alderidge napeli kao lukovi. „Muzej je na kraju ulice, ako tražite slike za krađu, King,“ rekao je Alex. „Znam da se izlaže novo platno koje će ti se, bez sumnje svideti – splav pun mrtvih i umirućih mornana.“ „Ah, ali može biti lepote u smrti, gospodine Lavoie. Naročito ako je uhvaćena tako jedinstveno od strane veštog mladog umetnika.“ „Šta želite, King,“ Bio je to Alderidge koji je pitao, a njegove oči bile su ledene. Čovek po imenu King, pogledao je u vrh svog štapa za šetnju. „Ništa što se Vas tiče, Kapetane,“ odgovorio je. „Došao sam da vidim gospodina Lavoiea.“ Njegove blede oči posmatrale su Angelique. „Moja gospo,“ pozdravio je srdačno. „Moje zadovoljstvo. Gilda govori o Vama veoma lepo.“ Angelique se pomerila, pitajući se koliko je poznata postala u londonskom podzemlju. I nije bila sigurna kako da reaguje na komplimente ovog čoveka. „Kada se umorite od gospodina Lavoiea, moja gospo, bilo bi mi zadovoljstvo da poželim dobrodošlicu nekom sa Vašim sposobnostima, u mom malom uglu sveta.“ Zavukao je ruku u džep i izvadio karticu, prelazeći sobu da joj je preda. „Smatram da biste takav aranžman smatrali veoma korisnim. I profitabilnim.“


Pored sebe, osetila je da se Alex trznuo. A Alderidgeova ruka je krenula prema dršci njegovog mača. Pažljivo je uzela. Bila je slična onima koje su ležale u porcelanskoj posudi, pored nje, samo što je ova imala siluetu krune u centru kartice i Purveyor of Fine Art napisano elegantnim rukopisom ispod. „Izvinite, a ko ste Vi?“ Ispravila je ramena, susrećući njegove oči. Ako je išta naučila u proteklim godinama, bilo je to da je stidljivost od nečeg potencijalno neprijatnog, besmisleno. King se nasmešio na isti način na koji se Gil osmehnula, pronicljivo odobravanje videlo se u njegovim očima. „Prijatelj.“ Alex se odjednom našao pored Angelique, kao da je želeo da je zaštiti svojim telom. „Ne sasvim. Iako moj zet iz nekog meni nepoznatog i iskreno me ne interesuje kojeg razloga naziva ovog čovekom tim imenom.“ Njegovo lice bilo je kao granit. „Tvoj zet?“ upitala je Angelique. „Vojvoda od Ashlanda,“ King je dodao. „Kako Vam je sestra, Lavoie? Prija li joj bračni život?“ „Tvoja sestra je vojvotkinja?“ Angelique je prosiktala. „Kad joj to odgovara,“ odgovorio je Alex, ne skidajući pogled sa Kinga. Šta je to dođavola značilo? I koliko su daleko pipci Chegarre & Associates dosezali? „Vaš zet mi je poslao poruku ovog popodneva. Spomenuo je da ste od njega tražili neke informacije, ali nije bio u mogućnosti da Vam ih da. Mislio je da ja mogu pomoći. A ja sam uvek spreman da pomognem lojalnom prijatelju.“ „Da li ste zaista?“ Alex je prekrstio ruke na grudima. „Vrlo dobro. Predlažem da kažete šta imate, King, i odete, pre nego što Vas ovaj dobri kapetan iseče na tanke trake. Nisam siguran da je potpuno prešao preko Vaše poslednje... poslovne saradnje sa njegovom ženom. I ma koliko mi teško bilo da to priznam, veoma je talentovan sa tim mačem na kome insistira da ga nosi. A ja veoma uživam u demonstraciji dobrog mačevaoca.“ King je hladno gledao u Alexa. „Siguran sam da biste uživali, Lavoie.“ Alex se osmehnuo, a ožiljak je skoro podigao usnu u podsmeh. „Raspitujete se oko smrti. Dve, da budem precizan.“ „Da.“ „Bili ste u pravu. Mlada dama koju je markiz od Huttona navodno rasporio kao pijačnu krmaču u radnoj sobu grofa od Trevanea, bila je ugovorena.“


Angelique je trepnula, pokušavajući da shvati izrečeno. I ležeran način na koji je izgovorena. Ugovorena? „Taj posao je bio uočljiv jer je platio mnogo više nego što ta vrsta ugovora obično zahteva. Laka meta, čisto, brzo ubijanje, bez čišćenja ili prikrivanja. Iako mi je rečeno da je tajming važan. A klijent je tražio račun.“ „Molim?“ Alex je zurio u njega. „Klijent je želeo priznanicu. Naravno, bez imena, samo napisan dokument koji je precizirao uslove i isplatu.“ „Ko to , dođavola, radi?“ Upita Alderidge. „Neobično jeste, ali klijenti žele ono što žele. Neki traže dokaz o smrti u vidu ličnih stvari uzetih sa tela. U ovom slučaju, klijent je želeo komad papira. Nazovite to trofejom, ako želite.“ Angelique zadrhta. Alex je izgledao zabrinuto. „Ko je platio ugovor?“ King je odmahnuo glavom. „To nisam mogao da utvrdim.“ „A ubica?“ „Napustio je zemlju na neko vreme. Kao što to pametni rade,“ zastao je. „Mogu ga naći, ali će potrajati.“ „Neko je platio da se ta devojka ubije?“ Angelique je osetila mučninu. „Da,“ Kingove blede oči su se vratile na nju. „I Vi ovo znate, kako?“ „Čujem stvari,“ Kingovi prsti su tapkali po vrhu štapa. „Kao što sam čuo za smrt markiza koja se dogodila prošlog juna, na putu južno od Batha.“ King je gledao u nju nezainteresovano ali ne i neljubazno. Angelique je pokušala da udahne vazduh. „To je bila pljačka. Mog oca je ubio drumski razbojnik.“ King je nagnuo glavu. „Pljačka je bila sekundarna.“ Angelique je osetila Alexovu ruku na svojoj. Angelique ju je zgrabila, kao da je pitanje života, kako bi mogla da se ne raspadne. „Vi mi govorite da je moj otac ubijen.“ „Da. Moje saučešće, moja gospo.“ „Oh, Bože.“ „Jeste li sigurni?“ Upitao je Alex. „Da. Osoba odgovorna za to je mrtva. Ubijen je prošle zime od strane vozača koji je bio brži na pištolju od njega. Bojim se da se trag tu završava.“


Andelique je ugledala tačke koje su igrale u uglovima njenog vidnog polja i zapitala se da li će se onesvestiti. Nikada se u životu nije onesvestila, ali ovo je bio razuman način da počne. „Sedi,“ naredi joj Alex, i gurnu je na najbližu stolicu. Aldridge je otišao do suprotnog dela sobe i vratio se sa čašom ćilibarske tečnosti. „Popijte ovo,“ rekao je. „Strašno ste bledi.“ „Mislim da je bledilo dopušteno kada neko otkrije da mu je otac ubijen od strane plaćenog ubice i da mu je bratu namešteno da izgleda kao jedan,“ rekla je tiho, dok je uzimala čašu iz vojvodine ruke. Uzela je gutljaj i osetila kako joj tečnost pali grlo. „Kako intrigantno,“ rekso je King. „Pozitivno đavolski zaplet.“ „Iako Vam zahvaljujem na pomoći, možete sami naći put napolje u svakom momentu.“ Rekao je Alex snizivši ton. „Ah. Naravno.“ King nije delovao uvređeno. „Pa svakako uputite moje pozdrave Vojvotkinji. I imajte moju ponudu na umu, lejdi Angelique.“ Kada je Angelique podigla svoj pogled on je već nestao. „Taj čovek. Ko je on?“ „Mnogo toga,“ Alderidge je promrmljao. „Plaćeni ubica?“ Nije verovala da je to pitala. „Ne baš. Ali ih poznaje sve.“ Naravno. To je zvučalo sasvim razumljivo. „Da li govori istinu?“ „U ovom slučaju, da. Ako je Ashland pitao, King je bio iskren.“ Angelique je uzela još jedan gutljaj, ovog puta veći, koji joj je naterao suze na oči, ali su tačke nestale. Pogledala je gore u Alexa. „Zašto si pitao svog zeta o... o toj devojci? I mom ocu?“ Alex je uzdahnuo. „Mislim da je sve što se dogodilo poslednjih pet godina povezano. Mislim da neko pokušava da uništi tvoju porodicu već duže vreme.“ „Ali zašto?“ „To je ono što ne mogu da utvrdim. Ali imam ideju gde započeti.“ Seo je pored nje. „Brodovi su, koliko sam razumeo veoma skupi. A ipak je, pre najmanje 4 godine, Vincent Cullen nekako pronašao dovoljno novca da kupi dva.“ Osetila je kako joj se srce na trenutak zaustavilo kada je shvatila na šta je implicirao. „Misliš da je Burleigh ucenjivao mog oca?“ Pokušala je da zamisli nervoznog, krhkog muškarca kao lukavog kriminalca i nije uspela. „Koincidencija je vrlo uznemirujuća. A ja mrzim koincidenciju.“ Otvorio je dnevnik u svojoj ruci. „Ne mogu da nađem ništa što bi ukazivalo da je Vincent Cullen bilo šta osim onoga što on želi. Osrednji baron koji živi sa svojom majkom u


skromnoj kući u južnom Londonu.“ Još jednom je pregledao stranicu i zatvorio dnevnik. „I ništa što bi ukazalo na to da je njegov otac bio išta više od toga.“ „Bio je najbolji prijatelj mog oca,“ rekla je Anglique, pokušavajući da shvati zašto i kako od onoga što je Alex implicirao. „Da,“ rekao je Alex uz uzdah. „To je bio.“ „Ali, ako je Vincentu bio potreban novac, moj otac bi mu ga dao,“ rekla je Angelique tužno. „Ako ni zbog čega drugog ono zato što je bio sin njegovog najboljeg prijatelja. Moj otac je plaćao Vincentovu školarinu u Harrowu, za Boga miloga, jer je znao da njegova porodica nije mogla sebi to da priušti. Ne mogu da verujem da se okrenuo i ucenjivao mog oca. I zbog čega?“ Iz fascikle, Alex je izvukao gomilu papire i Angelique je prepoznala anonimne poruke poslate njenom ocu i bratu. „Poneo sam ove poruke,“ rekao je podižući prvu. „Ovaj dobri kapetan ima iskustva sa ucenjivačkim porukama. Možda on ima neku ideju.“ Kako je podigao prvu poruku, tako je jedan od papira sleteo na pod. Angelique se sagnula kako bi ga podigla. Bila je to poruka od Burleighove majke, koja se očigledno slučajno našla tu. Dok ju je sklanjala na stranu sledila se, a kosa na potiljku joj se podigla. Drhtavim rukama, spustila je čašu viskija na pod, uplašena da bi je mogla ispustiti. Alex je primetio. „Šta nije u redu?“ Bez reči, spustila je pismo na kolena, pored poruke koja nikada nije uručena njenom ovu. „Isuse Hriste,“ Alex je prošaputao, gledajući jednu pa drugu poruku. „Bila je od nje. Od lejdi Burleigh. Shakespeov odlomak. Zahtev za novcem.“ „Rukopis je isti.“ „Nisam primetila dosad.“ Angelique je rukom prekrila usta. „Ali ne mogu da verujem. Bila je prijateljica moje majke. Sedela je s mojom majkom dok je umirala. Držala je za ruku,“ naglo je zastala. „Vincent je znao.“ Alderidge je pročistio grlo. „Osim ako nije dovoljno glup da pomisli da je njegova majka negovala drvo u njihovoj bašti koje je rađalo novac, on zna.“ Vojvoda je prekrstio ruke na grudima. „Izgleda da on poseduje brodove koji su plaćeni bogatstvom Vašeg oca.“ „Samo je još Vincent znao da je mom bratu potreban novac,“ Angelique je prošaputala. „Znao je koliko je očajan bio. I bio je te noći sa njim.“ Bilo je teško ignorisati delove koji su počeli da se slažu u strašnoj slagalici. „Da li je to bio on? Onaj koji je platio da se ta devojka ubije?“ Još jedna pomisao ju je udarila, gora od prethodne. „Onaj ko je platio da se moj otac ubije?“ Alex je zurio u dokaz na njegovim kolenima, duboko skoncentrisan.


„Ali zašto?“ upitala je tiho. „Zašto bi on – oni – to uradili? Šta je naša porodica uradila da nas toliko mrze?“ Alex je napokon podigao pogled. „Mislim da je krajnje vreme da to otkrijemo.“


Sedamnaesto poglavlje Burleoghova kuća ni po čemu nije bila raskošna, ali se nije mogla nazvati ni kućicom. Nalazila se na lepom, malom zemljištu, okružena novim kućama, koje su se pojavile u poslednjoj deceniji – uglavnom stanovi bogatih trgovaca. Imala je dva sprata, sa zidovima od cigle i pokrivena škriljcem. Ruže su se penjale na rešetkama duž južne strane, a iza kuće se mogao videti vrt koji je dosezao do građevine koja je nekad mogla biti štala. Pod zalaskom sunca sve je izgledalo kao sa slike seoskog pejzaža. Angelique je bila ovde samo jednom, kada je bila dete i nejasno je se sećala. Većinu vremena, njen otac i pokojni baron Burleigh su provodili zajedno u nekom od klubova njenog oca ili u njihovom domu. Lejdi Burleigh mu se često pridruživala, obično kada su planirali izlazak u pozorište, mjuzikl ili bal i zajedno sa njenom majkom odlazili kao srećna četvorka. Angelique nije mogla ni da zamisli šta je otad krenulo naopako. Na njihovo kucanje, domaćica je otvorila vrata, sumnjičavo škiljeći u posetioce. „Da li je lord Burleigh kod kuće?“ Alderidge je zvučao ukočeno i poslovno. Insistirao je na tome da pođe sa njima. Domaćica je pogledala i u Alderidgea i u Alexa, njene oči su upijale njihovu skupu garderobu. „Nije,“ rekla je pomalo nesigurno. „Upravo je otišao. Pre oko sat vremena.“ „Gde je otišao?“ „Ne znam, gospodine. Rekao je da se vraća za nekoliko dana. Da li želite da ostavite poruku?“ Angelique je osetila čudnu jezu koja joj se spuštala niz kičmu. Bilo je to kao da je temperatura odjednom pala, tako opipljiva kao neka slutnja. Čula je Alexa kako psuje ispod glasa. „Ja sam vojvoda od Alderidgea, ne gospodin,“ rekao je Alderidge hladno. „I ne, ne želim da ostavim poruku. Ovo je stvar od velike važnosti.“ Domaćicino lice je prebledelo. „Naravno,Vaša Milosti. Šta god Vam treba.“ „Da li je lejdi Burleigh tu?“ „Ona je u crkvi,“ rekla je domaćica brzo. „Imaju čaj tamo. Za siročad.“ „Idite po nju. Odmah.“ Vojvoda je zvučao kao magarac, ali ostvario je željeni efekat. Domaćičine oči su se zakolutale. „Da li je u nekoj opasnosti?“ upitala je uplašeno. „Vrlo moguće,“ odgovorio je ispod glasa.


„O nebesa. Da, naravno, Vaša Milosti. Odmah.“ Prošla je pored njih, žureći u pravcu crkve. „Ovo je razlog zašto neko sa sobom vodi vojvodu,“ promrmljao je Alex, gurnuvši nogu između vrata kako se ne bi zatvorila. Alderidge je zvučao suludo. „Mislim da sam je prestravio.“ „Imaš svoje načine.“ Alex je sačekao dok im se domaćica nije izgubila iz vidika pre nego što je ušao u kuću. Angelique i Alderidge su ga pratili, zaustavivši se u malom ali dobro opremljenom holu. Angelique je napeto osluškivala ne bi li čula bilo koji zvuk koji bi ukazao na to da kuća nije prazna, ali samo ih je tišina okruživala. „Radna soba?“ predložio je Alex. „Najverovatnije mesto gde bi se nalazio kalendar koji bi nam ukazao na to gde se Burleigh uputio,“ složio se vojvoda. Pokazao je glavom na široka, zatvorena vrata na kraju hodnika. Angelique je zurila u Alexa. „Zar ne bismo trebali da sačekamo lejdi Burleigh? Moramo da čujemo šta ona ima da kaže.“ „Želim da znam šta neće da kaže.“ Rekao je Alex odlazeći u pravcu vrata. „Ljudi postaju tajanstveni kada dođe do toga da priznaju ucenu.“ Pokušao je da ih otvori, ali su bila zaključana. Alex je izvadio malu, kožnu torbicu iz unutrašnjeg džepa svog kaputa i izvukao kolekciju nečega što je ličilo na šnale za kosu. Veoma nežno ih je ubacio u bravu. Za manje od minuta, otvorio je vrata. „A ovo je razlog zašto neko sa sobom vodi špijuna,“ prokomentarisao je Alderidge. Alex je napravio grimasu i širom otvorio vrata. Soba je bila zamračena, mirisala je na plesniv papir i knjige. Angelique je požurila do prozora, povukla zavese puštajući da sobu ispuni popodnevno sunce. Osim zida na kome su bila vrata, cela soba je bila obložena policama sa knjigama. Police nisu bile popunjene, tomovima ili referentnim knjigama ili čak romanima, već sa onim što je ličilo na neku vrstu dnevnika. Na praznom zidu visile su slike, razne kompozicije cveća i voća, veliki portret neke vrste broda u sredini. Na sredini sobe nalazio se veliki sto, a Alex je već prolazio kroz papire koji su ležali na njegovoj površini. „Da li mislite da je Burleigh pobegao?“ Upitala je Angelique. „Da je postao dovoljno sumnjičav ili paranoičan i rešio da beži, mislim da ne bi ostavio svoju majku ovde. Ona je jednako uključena u sve ovo kao i on. Možda čak i više.“ Alex je otvarao fioke i pregledao njihov sadržaj. Ispravio se, mršteći se.


„Ovde nema ničega što ukazuje na to gde je mogao da ode. Ili bilo kakav dokaz za ono što mislimo da jeste.“ Angelique je osetila nalet očaja u sebi. „Nikada ništa neće priznati.“ „Naravno da neće. Niko ne priznaje ništa samo tako,“ Alex je promrmljao. „Tome služi Lavoieva tamnica,“ rekao je vojvoda, uzimajući dnevnik sa jedne od polica. Znala je da je pokušavao da je oraspoloži. Ali, nije uspeo. „Šta se desilo?“ upitala je Angelique ne očekujući odgovor. „Šta je to moj otac uradio?“ „Ovo su dnevnici starog barona,“ rekao je Alderidge okrećući stranice dnevnika koji je držao u ruci. „Počinje, koliko ja mogu da vidim, pre 40 godina. Možda nađemo neki trag u njima.“ Vratio dnevnik na njegovo mesto na polici i odlazeći malo dalje uzeo je drugi dnevnik. Otvorio ga je i pročitao datum na unutrašnjoj strani. „Novembar 1812.“ prelistavao je stranice brzo ih pregledajući. Odmahnuo je glavom. „Čovek je sve zapisivao. Od toga koliko je koštala pita koju je pojeo za ručak do temperature te večeri.“ Alex je od stola otišao do polica. „Svi su postavljeni hronološki. Poslednji datum je Februar 1813. Mesec kada je stari baron umro.“ Angelique im se pridružila, pregledajući redove sa ranijim datumima. Iznenada je stala i vratila se, pregledajući datume na dnevnicima i pronalazeći ono što je tražila. „Tri nedostaju,“ rekla je. „April 1794, septembar 1795 i decembar 1806.“ Alex je posmatrao. „Da li ti datumi išta znače?“ Angelique je odmahnula glavom frustrirano. „Možda se nešto čudno desilo između tvog oca i barona?“ Alex je očigledno nagađao. „Ili putovanje? Ili možda neka kupovina?“ „Ja sam se rodila u januaru '95,“ Angelique je zagunđala. „I –“ iznenada je zastala, užasan osećaj zaposeo je njene grudi. „Angelique?“ „Januar 1895. Jun1796. I septembar 1807. Naši rođendani. Moj, mog brata i blizanaca. Računaj Alex.“ Alex je zurio u nju. „Dnevnici devet meseci pre Vašeg rođenja. Oni nedostaju.“ Angelique je odjednom osetila hladnoću. Alex joj je naglo prišao. „Nemoj da donosiš ishitrene zaključke,“ naredio joj je, vraćajući se do stola. „Ne još.“ Stajao je ispred stola, sa rukama na bokovima i licem na kome se ocrtavala duboka skoncentrisanost. „Zaključke?“ Glas joj je drhtao. Ne, ne bi žurila u njih, jer ako bi to učinila, povratila bi.


„Gde bi gusar sakrio svoje blago, Aldridge?“ upitao je Alex, pogledavši u vojvodu koji je još uvek stajao pored polica sa knjigama. „Gde bi sakrio nešto što nije želeo da iko pronađe? Ali negde gde bi on mogao da u njemu uživa kad je za to raspoložen.“ Alderidge je prišao Alexu i spustio se u drvenu stolicu. Naslonio se, gledajući ispred sebe. „Tako fina slika broda koji se bori protiv oluje, zar ne?“ upitao je vojvoda. „Slikar nije baš pogodio atmosferu, ali ipak dirljiva. Posebno okružena neukusnim izdanjima cveća.“ Alex je prišao slici i pažljivo je podigao sa zida i spustio. „A ovo je razlog zašto neko sa sobom vodi gusara,“ promrmljao je. U zidu je bila udubina, a u njoj se nalazila drvena kutija ukrašena slonovačom. Alex je posegao i izvukao je, došao do stola i spustio je na njega. Bez oklevanja ju je otvorio. Na vrhu je ležalo ono za šta je Angelique mislila da su tri nestala dnevnika. Šta god da je bilo u njima, učinilo ih je dovoljno vrednim da se sakriju, ali trebaće vremena da se prođe njihovim stranicama. Alex joj ih je predao, a ona ih je sklonila na stranu, za sad. Ispod toga, bila je mala gomila ukrašenih dokumenata – zvanična dokumenta koja su Vincenta Cullena navodila kao jedinog vlasnika brodova. Debela knjiga nalazila se ispod njih i brz pogled je pokazao da su u njoj upisani tereti i posada, zajedno sa visinama troškova i profita za svaki brod i svako putovanje. Alderidge se nagnuo napred i uzeo je od Alexa , kako bi je izbliza proučio. Ispod svega toga, ležala je mala knjiga, nalik ženskom dnevniku. Bila je uvezana u grimiznu kožu i sa trakom obavijenom oko nje iste boje. Alex je izvadio i položio na površinu stola. Pogledao je u Angelique i ona je, jednom u životu, dopustila nekom drugom da preuzme kontrolu, užasnuta šta će naći. Prestravljena time šta neće. On je otvorio. Stranice su bile podeljene u kolone, datumi i sume novca uredno napisane u svaku. Prvi ulaz je bio dva meseca nakon smrti starog barona. Unosi na nekoliko narednih stranica bili su, Angelique je odmah prepoznala, ispisani rukopisom lejdi Burleigh. Kasnije stranice bile su ispisane drugačijim, oštrijim rukopisom, onim kojim je bila ispisana i knjiga brodova. Burleghovim rukopisom. „U koji iznos bi se opkladila da ove sume odgovaraju iznosu koji je nestao iz blagajne tvoje porodice?“ promrmlja Alex. Angelique je tako jako grizla svoju usnu da je osetila ukus krvi. Na kraju grimiznog dnevnika nalazila su se tri presavijena papira uvučena između korica i poslednje stranice. Alex ih je izvadio i otvorio prvi papir. Gornji list


je bila priznanica. Ime Trevane se isticalo, zajedno sa datumom, vremenom i sumom novca. Ružna kolekcija reči koje su predstavljale detaljan opis očekivanja bila je u nastavku. A na dnu se nalazilo traljavo ispisano X.A pored njega, Burleighov potpis. Vincent Cullen je unajmio nekoga da ubije mladu sluškinju. „Ko to radi?“ Prošaputa Angelique, osećajući drhtavicu. Sve je bilo kako im je King rekao. Trofej, čuvan na skivenom mestu. „Neko ko veruje da nikada neće biti uhvaćen. Neko ko veruje da je pametniji od svih ostalih,“ promrmlja Alex. Ispod toga je bila još jedna potvrda, nešto što je izgledalo neverovatno slično onome što je Alex držao u ruci. Osim što je datiran na prošli juni, i sa drugačijom lokacijom i iznosom. Alex ga je okrenuo. „Ovo ne moraš da čitaš.“ Nije bilo važno. Već je znala šta je na njemu pisalo. Neobična ukočenost obuzela joj je udove. „Žao mi je, Angelique.“ Odmahnula je glavom, nesposobna da govori. „Ovo je dokaz da je tvoj brat nevin,“ reče Alex. „Da.“ Bila je to jedina malena svetla tačka. Zašto bi Burlegh uradio išta od ovoga? Šta je njena porodica uradila da bi zaslužila ovoliku mržnju? Odnekud spolja začuli su se glasovi i lavež psa. Videla je da je Alderidge sklonio dnevnik na stranu i razmenio pogled sa Alexom. „Lejdi se vraća?“ Upitao je Alex tiho. „Možda. Proveriću i zadržati je ako je potrebno.“ Nije joj promakao opušten način na koji mu je ruka počivala na dršci mača. „Matthews je još uvek napolju,“ rekao je Alex, „u slučaju da ti je potrebna pomoć. Pokušaj da je ne ubiješ dok nam ne otkrije svoj udeo u ovoj prljavoj zbrci, hmm? I možda nam i otkrije pravac u kom je njen sin otišao?“ Vojvoda je izašao iz sobe, krećući se neverovatno brzo i nečujno za tako velikog čoveka. Na dnu polirane kutije ostao je jedan papir, presavijen i Angelique je posegnula za njim. Bio je vidno stariji, pohabanih ivica i potpuno drugačije napisan. Pogledala je u dno papira i ukočila se. „Potpis mog oca je na ovome,“ uzdahnula je. „Šta je to?“ Alex je posegao za papirom, ali ga je Angelique izmakla. Morala je da ga pročita. Niko, pa čak ni Alex nije mogao da je zaštiti od onoga što je pisalo. Pored potpisa njenog oca tu je bio i potpis starog barona. Vratila je pogled na vrh lista i počela da čita.


„Šta piše?“ upitao je Alex. „Da li je to dokaz još nekog ubistva?“ Angelique je pročitala do kraja teško dišući. „Još gore,“ prodahtala je. „Mnogo gore.“

Angelique je prebledela, a njene pege bile su u oštrom kontrastu sa bledilom, oči su joj lutale i potamnele. Alex joj je oduzeo list papira, brzo čitajući. Šta bi, dođavola, moglo biti gore od otkrivanja toga da je hapšenje brata i ubistvo oca bilo orkestrirano od strane nekoga za koga ste mislili da ti je prijatelj? Otkriće da tvoj otac uopšte nije bio tvoj otac. Alex je pročitao još jednom, kao da je očekivao da će se reči promeniti. A onda je vrlo polako presavio papir i stavio ga u džep svog kaputa, kako bi ostao van vidokruga. Ali ne van uma. Nikada ne bi smeo nestati iz uma. Sadržaj ovog dokumenta nikada ne bi mogao biti zaboravljen. „Nisi znala,“ bilo je glupo to reći, ali nije znao kako da počne. Angelique odmahnu glavom, oči su joj izgledale pomalo divlje. Alex ju je privukao sebi, a ona mu je prišla bez oklevanja, ruke su joj se uvile u njegovu lanenu košulju, a čelo u udubinu njegovog grla. Stajali su tako nekoliko trenutaka. „Moj otac je voleo moju majku više od života. Nije postojalo ništa što joj nije pružio,“ prošaputala je u njegov vrat. „Nakit. Haljine. Konji. Kuće. Ali joj nije mogao dati ono što je najviše u životu želela.“ „Ne. Nije mogao da ima dece.“ Odmahnula je glavom. „Ali je ipak našao način da joj i to priži. Našao je način da joj da sve. Njena sreća značila mu je više od njegovog ponosa.“ Alex je zurio u police sa knjigama. Da li bi mogao da uradi ono što je markiz od Huttona učinio? Da je imao ženu koju voli više od života, da li bi mogao da dopusti svom najboljem prijatelju da legne sa njom, tako da ona može imati sve što je ikada želela? Kako bi ona pronašla sreću, a on porodicu? Da li bi mogao da da Angelique drugom muškarcu? Stegao je ruke jače oko nje, na tu za njega nezamislivu situaciju. Ideja o njoj sa nekim drugim bila je nepodnošljiva. „Zašto bi to ikada zapisali?“ Šapnula je u njegov kaput. „O čemu su mislili?“ Alex pritisnu obraz u njenu kosu. Nije mogao da odgovori u ume dvojice ljudi koji su već dugo bili pokopani. Poverenje koje je Hutton imao u svog najboljeg


prijatelja, bilo je u stvari nezamislivo. Možda je bilo onako kako je i pročitao – zalog jednog čoveka drugom – jednog prijatelja drugom. Ono što se desilo nikada ne bi upotrebili jedan protiv drugog. I svaki od njih je potpisao. „Mogu samo da pretpostavim da je u nekom trenutku trebalo da bude uništeno,“ rekao je Alex. „Iako ne mogu da zamislim zašto nije.“ Povukla se kako bi pogledala u njega. „Lejdi Burleigh je znala. Otkrila je istinu. I od toga je moj otac pokušavao da nas zaštiti. Da zaštiti moju majku,“ rekla je tiho. „Nebo nema žestinu kao ljubav kada se pretvori u mržnju, ni pakao bes kao što je bes prezrene žene.“ „Da li je to još Shakespearea?“ „Ne. William Congreve. Još jedan od majčinih omiljenih.“ Tuga joj je u očima bila intenzivna. „Ja sam kopile, Alex. Kao i moj brat. Kao i Phillip i Gregory. A otac nas je doveo do prosjačkog štapa samo kako se ne bi saznalo.“ „Da. Kopile.“ Glas je bio tih i odlučan. „To je upravo ono što si ti.“ Alex se okrenuo od Angleique i video ženu koja je stajala u radnoj sobi. Njena seda kosa bila je jako povučena unazad, a tvrde hladne oči isticale su se na naboranom licu. Bila je obučena po vrhunskoj modi, i veoma skupo. Kao što je bio i gravirani pištolj u njenoj ruci. „Lejdi Burleigh, pretpostavljam.“ Alex je svoje oči držao na pištolju. Bio je mali, ali ne manje smrtonosan. U kući je vladala tišina, dok je isti pas još uvek lajao. Gde je, dođavola, Alderidge? Ili Matthews? Oči lejdi Burleigh su prešle preko Alexa, kao da je potpuno beznačajan i pogledale u Angelique. „Lejdi Angelique,“ rekla je ona. „Pa, niste lejdi uopšte, stvarno.“ Histerično se nasmejala. „Sve ove godine živela si sa mišlju da si bolja od svih drugih, a u stvari nisi ništa više od pacova koju je rodila majka kurva.” „Znali ste sve vreme?“ „Naravno da nisam. Saznala sam kada je moj muž umro. Pronašla sam sve njegove skrivene prljave tajne.“ Mahnula je pištoljem prema Angeliquei. „Da li si znala da je o tome pisao u svojim dnevnicima? Koliko puta je spavao s njom? I to zato što ga je njegov prijatelj zamolio. Bio je lojalniji njemu i njegovoj kurvi nego svojoj ženi!“ Glas joj se podigao, a lice pocrvenelo. „Koji čovek to radi?“ „Zašto onda jednostavno niste dozvolili da svet sazna?“ „Zato što to nije bilo dovoljno!“ Vrisnula je, a pljuvačka joj je poletela sa usana. „Mogla sam da ubijem kurvu, ali sam želela da njena deca i tvoj otac trpe zbog laži i izdaje. Htela sam da uništim ime Hutton!“ „Ubili ste moju majku?“ Angelique je upitala tiho.


Lejdi Burleigh je frknula. „Svi vi, lebdeli ste oko njenog kreveta, misleći da je svetica. Gledali je kako pati.“ Napravila je grimasu. „Šta ste mislili, od čega je umrla?“ „Otrovali ste je.“ „Naravno da jesam.“ „A onda ste ucenili mog oca.“ „Uzela sam ono što se meni i mom sinu dugovalo. On nas je iskoristio, tvoj otac. Uzeo je od nas ono što nikad nije bilo njegovo. I zato sam ja uzela nazad ono što se dugovalo meni. Dokle god je uplaćivao novac u malu banku na Threadneedleu i nije postavljao pitanja, njegova tajna je bila sigurna. Bio je tako anksiozan da zaštiti svoju porodicu. Tako željan da zaštiti reputaciju njegove drage supruge.“ „I onda ste ugovorili njegovo ubistvo,“ reče Angelique tupo. „Nije Vam bilo dovoljno što ste ga doveli do prosjačkog štapa?“ „On je nadživeo svoju korisnost. Novca više nije bilo.“ „A moj brat?Šta Vam je on učinio?“ „On je postojao,“ prosiktala je lejdi Burleigh. „Želela sam da ga uništim pre nego što umre. Želela sam da oseti isto poniženje i izdaju koje je tvoja porodica donela meni.“ Mahala je pištoljem. „Ne brini, slatka moja, svi ćete umreti. Jedan po jedan. Vincent će se pobrinuti za to.“ „Gde je Vincent?“ Upitala je Angelique. Lejdi Burleigh se nasmešila, užasan izraz koji je njene crte lica pretvorio u ledenu masku. „Da zauvek izbaci preostale kukavice iz njihovog gnezda.“ Alex je osetio kako se Angelique trznula. „Blizanci. Otišao je u Harrow. On će ih ubiti.“ Lejdi Burleigh se nasmejala. „Nikada ga nećeš stići na vreme.“ Alex se pomerio napred, razmatrajući svoje opcije. Nož je bio od male koristi, dok se pištolj ne isprazni. Lejdi Burleigh je u ovom trenutku bila u prednosti. „Spustite pištolj dole,“ rekao je. Lejdi Burleigh ga je ignorisala, kao da uopšte nije ništa ni rekao, i pogledala u papire koji su ležali na stolu. „Tvoj otac je tretirao Vincenta kao dobrotvorni slučaj, ali sada je jedan od najbogatijih ljudi u Londonu. Njegova moć će rasti sa rastom njegovog bogatstva. I ja to ne mogu da uništim sada, zar ne? Nadala sam se nečem boljem za tebe, ali izgledaće kao da si me na to primorala. I pretpostavljam da ću te jednostavno ubiti upravo ovde.“ „Lejdi Burleigh, imate jedan pištolj. A nas je dvoje.“ Alex je glasno izgovorio, trudeći se da prodre kroz maglu u kojoj je ona trenutno bila.


Žena je napokon pogledala u Alexa, ali bilo je prekasno. „Nije bitno,“ rekla je ona sa fatalističkim osmehom. „Ovde je samo jedan od Vas za koga želim da umre.“ Uperila je pištolj u Angelique. Alex se bacio na Angelique, čuvši buku metka u ušima. Pali su na pod, njegovo telo pokrivalo je Angeliqueino. Ležao je tako nekoliko trenutaka, čekajući neizbežnu bol, koja nadolazi. Osim što nije. Nije bio ranjen. Kako je to moguće, s obzirom na blizinu dometa? O Bože, da li je Angelique pogođena? Skinuo se s nje, a ona je sela, bleda, ali zadihana. Mahnito je počeo da traži krv, ali je nije bilo. „Pucanj nije bio iz njenog pištolja, Lavoie,“ vojvoda od Alderidgea progovorio je negde iznad njega. „Bio je to moj pištolj. Tačnije, jedan od Matthewsovih.“ Alexove oči su poletele prema mestu gde je vojvoda stajao i video ga kako drži jedan od njemu poznatih pištolja, slabašne ostatke dima koji je lebdeo oko njegove ruke i osetio miris baruta u vazduhu. Lejdi Burleigh je beživotno ležala na podu. „Što ti je trebalo toliko vremena?“ Upitao je Alex ustajući. „Gde je Matthews?“ „Otišao je pozadi tražeći je. Izgleda da se lejdi Burleigh vratila mnogo ranije sa svog čaja nego što je bilo očekivano.“ „A domaćica?“ „Poslao sam je da pošalje hitnu poruku u London u moje ime.“ Angelique je sada bila na nogama, a užasnutost joj je prešla preko lica. „Blizanci,“ rekla je nervozno. „Idite,“ rekao je vojvoda. „Čuo sam šta je rekla o Harrowu. Ja ću se pobrinuti za ovo ovde.“ „Ovde imamo dovoljno za oslobađanje Huttona iz zatvora,“ rekao je Alex. „Ali dnevnici ne smeju biti pronađeni. I telo ne može biti –“ „Svoju suprugu sam upoznao kada je presvlačila leš, Lavoie. Da li misliš da ne znam kako ovo da namestim da izgleda baš onako kako nama treba? Snaći ću se. A sada idite.“ Alex je krenuo prema vratima, sa Angeliqueom za petama. „Da li bi dečaci krenuli sa Burleighom? Ako se pojavi u školi?“ Ona je klimnula glavom, sa tugom u očima. „Da,“ prošaputala je. „Poznaju ga od ranog detinjstva.“


Osamnaesto poglavlje Vožnja

prema Harrowu bila je mučna, tiha, napeta, vreme ispunjeno teskobom koje je izgledalo kao da će trajati zauvek. Iako je Matthews mahnito terao konje, nije imao izbora već da ih uspori kada je počeo da pada mrak, kako ne bi rizikovao ni njihove živote, a ni kočiju. Burleigh je imao sat vremena prednosti. On sigurno nije putovao brzo, ali je to bilo dosta vremena za nadoknaditi. Alex se samo nadao da će ga stići na putu. Pre nego što stigne do škole. Pre nego što se išta desi dvojici dečaka, koji to nisu zaslužili. Napunio je i dva rezervna pištolja koja je Matthews imao i dohvatio i svoj rapir koji je krio na dnu kočije i sve smestio na pod pored svojih nogu. To je bilo sve što je zasad mogao da uradi. Mrzeo je to, taj osećaj bespomoćnosti. Bio je ovde i pre. Jureći, nadajući se, moleći se da ne zakasni. Teška lopta zaposela je njegovu utrobu, stiskajući mu grudi i otežavajući mu disanje. Nije mogao ni da zamisli kako se Angelique sada oseća. Pogledao je u nju. Sedela je pored njega, tiha i nepomična. Njen ceo svet rušio se oko nje pod težinom tajni. Ništa nije bilo onako kako se činilo. „Biće oni dobro.“ Želeo je da kaže nešto. Nešto što bi je ohrabrilo. „Njima je dvanaest,“ rekla je oštro. „Ništa od toga nije njihova krivica.“ „Ništa od toga nije tvoja krivica.“ Pogledala je u njega, iako je jedva razaznavao njene crte lica u mraku. „Ne mogu da izgubim ovo što je ostalo od moje porodice.“ Sklonio je pramenove njene kose koji su pobegli iz šnala. „Nećeš,“ rekao je. „Obećavam.“ Nije smeo da obeća ovako nešto. Znao je bolje. Nikada nije obećavao ono što nije bio siguran da može da ispuni. Ali je bio spreman i da umre pokušavajući. „Nije mi žao što je mrtva,“ rekla je Angelique u tišini, a njen glas je izgubio na očaju ali sa oštrinom koju ranije nije čuo. „I ubiću Burleigha pre nego što mu dozvolim da povredi moju braću.“ Kočija se iznenada zanjihala i čuo je kako Matthews psuje, vičući na konje da uspore. Alex je pogledao kroz prozor, ali nije mogao da vidi ništa. Kočija se zaustavila i mogao je da čuje topot više konjskih kopita, kao i njihovo frktanje. „Ostani u kočiji,“ rekao je Angeliquei. Ona je klimnula glavom. „Mislim to.“ Pružio joj je pištolj. „Znaš da rukuješ ovim.“ „Da.“


„Dobro.“ Drugi je uzeo sa sobom, zajedno sa rapirom i otvorio vrata. Napolju je bilo hladno, a u vazduhu se osećala kiša. „Šta se, dođavola dešava?“ upitao je, a čizme su mu dotakle prašnjavi put. „Drumski razbojnici,“ odgovorio je Matthews odsečno. „Najmanje njih osmorica. I napali su neku kicošku kočiju tamo ispred nas.“ Posegao je za svojim pištoljima. Alex je glasno opsovao. Nisu imali vremena za ovo. Ispred njih, fenjer je visio pod čudnim uglom sa strane kočije koja je bila nagnuta u jarku. Pod svetlom, Alex je mogao da vidi bar jednog čoveka sa šalom zamotanim preko lica koji je bio zauzet ispreganjem konja sa brzinom koja je ukazivala da je to uradio hiljadu puta. Čovek za koga je Alex pretpostavljao da je drugi vozač kočije, ležao je sa strane puta. Alex se pitao da li je mrtav, dok ga nije čuo da bolno stenje. Živ, ali ne od pomoći. Pretpostavljao je da su putnici još uvek u kočiji. Šestorica ljudi su im oprezno prilazili, njihovi konji su bili čvrsto stisnuti, a pištolji upereni u Alexa i Matthewsa. Alex je procenjivao izglede, svestan toga da sat otkucava. Borba nije bila dobra opcija. Bili su brojno nadjačani, a postojale su i dobre šanse da on ili Matthews budu pogođeni. Šest razbojnika na brzim konjima nisu mogli da promaše šest puta. Bežanje nije dolazilo u obzir. Matthews bi mogao da okrene kočiju nazad, ali sa umornim konjima ne bi mogli da im pobegnu. A trčanje bi bilo jednako ludilu – bili bi oboreni pre nego što bi prešli deset koraka. „Šta hoćete?“ Upita Alex kada su razbojnici bili na desetak koraka od njih. „Samo prikupljamo porez,“ odgovori jedan od razbojnika. „U nepovoljnoj smo situaciji,“ reče Alex. „A i borba oružjem nikome nije u interesu. Koliko tražite da biste otišli?“ „Poslovan čovek,“ reče razbojnik iznenađeno. „Koliko?“ Upita Alex ponovo. „Koliko imaš? Imam devetoro usta kod kuće koje moram da nahranim. I ovaj čovek ovde ima šestoro.“ Nagnuo je glavu u pravcu čoveka sa njegove leve strane. „Svi smo mi porodični ljudi, razumete.“ „I cifra –“ „Harolde?“ Bio je to Matthews koji je progovorio sa nevericom. „Jesi li to ti?“ Razbojnik se iznenađeno trgnuo, a zatim začkiljio u Alexovog vozača. „Ko pita?“ „Šta misliš?“ Upita Matthews. „Device Marijo i svi sveci, to je Matthews.“ Uzviknuo je čovek. On spusti pištolj i zatakne ga za opasač. Spusti šal sa svog lica. „Ovaj čovek mi je spasao život u


smrdljivoj rupi oko Badajoza.“ Mahnuo je rukom i ostatak ljudi spusti svoje pištolje. „Više je bio jarak u pitanju,“ reče Matthews. „Nisam te prepoznao pored te luksuzne kočije. Mislio sam da sediš na zveri, a ne iza njih.“ „Da, pa uspeli su da starog psa nauče nekim novim trikovima.“ „Impresioniran sam.“ „Kako je Marjorie? Deca?“ Upita Matthews. „Dobro. Rastu kao korov, mnogo njih. Upravo smo dobili još jednu bebu. Sina.“ „Čestitam.“ „Hvala.“ Čovek po imenu Harold pucao je od ponosa. „Mislio sam da si još uvek u Londonu.” Razbojnik napravi grimasu. „Ne. Previše je skučeno. Previše konkurencije za sitne pare, razumeš. Ovde za jednu noć možeš napraviti za šta ti u Londonu treba ceo mesec i dođeš kući na vreme da ušuškaš decu u krevet. A i ne moraš previše često da ubijaš. Ovde, luksuzne kočije sa bogatim ljudima u njima, prolaze stalno, natovarene do krova sa svim vrstama tričarija.“ „Kao ta tamo?“ Upita Matthews. „Da. Vozač je pokušao da nam pobegne, ali završili su sa slomljenom osovinom i njegovim padom. Šteta za osovinu. Kočija se mogla lepo prodati, mada nam je Charlie uhvatio konje. Moram se zadovoljiti njima, lepim čizmama i tirkiznom kravatom i to je to. Kicoš je putovao praznih džepova. Krotak momak.“ Alex je ovaj razgovor isprva slušao sa olakšanjem, a onda mu se polako javio osećaj nestrpljenja. Ali sa poslednjim opisom razbojnika, on se sledi. „Kako izgleda?“ Upita on. „Ko? Kicoš?“ „Da.“ Harold ga je gledao ukočeno. „Ne znam. Retka, plava kosa, srednje visine.“ „Da li je još tamo?“ Angeliqueino pitanje je stiglo iza njega. Alex nije imao pojma koliko je dugo stajala tamo. Ali, dovoljno dugo, očigledno. „Angelique –“ „Da li je još uvek unutra?“ Ponovo je upitala razbojnika, kao da ga nije ni čula. „Da,“ polako odgovori Harold, gledajući između Angelique, Alexa i Matthewsa. „Teško da bi daleko stigao bez čizama.“ „Da li Vam je rekao svoje ime?“ Angelique je krenula napred. „Putnik iz kočije?“ „Nisam ga ni pitao.“ Harold upitno pogleda u Matthewsa. „Zašto?“


Angelique mu nije odgovorila, već se provukla između konja i krenula prema prevrnutoj kočiji. Još uvek je držala pištolj u ruci, a Alex nije bio siguran šta je smerala. Krenuo je napred, i čuo kako je Matthews tiho opsovao. Stao je ispred nje, prisilivši je da se zaustavi. „To je Burleigh u toj kočiji,“ rekla je ona. „Napali su ga drumski razbojnici.“ „Da.“ Alex je hteo da se nasmeje na ovu ironiju da Angeliquein izraz lica nije bio tako hladan. „Šta ćeš da uradiš?“ „Ne znam.“ „Hoćeš li ga ubiti?“ „Ne. Da. Ne znam.“ Zvučala je uznemireno. „Hoćeš li mi dozvoliti da ja ovo rešim?“ Zurila je u njega, a senke emocija igrale su na njenom licu. „Da,“ rekla je konačno. „Dobro.“ Razbojnik koji se bavio konjima, pustio je životinje i stao na put kada je video da mu Angelique prilazi. Gledao ih je oboje sa oprezom. „Voleo bih da porazgovaram sa gospodinom u kočiji,“ rekao je Alex mirno. „Ako biste bili ljubazni.“ Razbojnik je pogledao iza njih u Harolda, i činilo se da je dobio neki znak, jer se okrenuo i pošao niz jarak i otvorio vrata kočije. Začulo se komešanje, a onda je Burleigh izvučen napolje za okovratnik kaputa, bos, samo u čarapama i gurnut u stranu. Aex se spustio do njega i stao pod svetlo fenjera. Burleigh je bledo pogledao u Alexa, pre nego što mu se izraz lica razvedrio. „Gospodine Lavoie!“ Uzviknuo je. „Tako sam srećan što Vas vidim! Morate mi pomoći. Ovi ljudi su ubili mog vozača, a prema meni se poneli najstrašnije.“ Alex je stajao i zurio u njega, svestan da mu se njegov vozač pridružio. Pružio je svoj pištolj Matthewsu, koji ga je prihvatio sa mračnim izrazom na licu. „Želite li da samo pucam u njega, gospodine Lavoie?“ Upita Matthews. „Ne još.“ Burleigh je posmatrao ovu razmenu reči širom otvorenih očiju. „Šta to radite?“ promrmljao je šokirano. Alex je podigao svoj rapir, testirajući njegovu težinu i ravnotežu. „Razmatram da li da te upravo ovde ubijem.“ „Šta? Zašto?“ Burleigh je zavrištao. „Zato što bih se osećala bolje.“ Angelique se pojavila iza Alexa. „Znam sve.“


Burleighove oči su se raširile pre nego što mu je lice poprimilo izgled maske. „Ne znaš ti ništa.“ „U pravu si,“ prosiktala je. „Ne znam sve. Da li si planirao da im prerežeš vratove, Vincente? Ili da samo pucaš u njih?“ Upita ona, ledenim glasom. „Ili si možda platio da to neko za tebe uradi. Kako se ovih dana ubijaju deca?“ Usko lice barona se promenilo, bezazlenost koju je pokazao pre samo nekoliko sekundi ranije zamenjena je maskom mržnje i prezira. „Ne znam o čemu pričaš.“ „Da li te je majka poslala da to uradiš ili je bila tvoja ideja?“ „Nemaš pravo da govoriš o mojoj majci!“ Povikao je. „Tvoje postojanje je razorilo ceo njen život. Ćerka kurve nema pravo ni na šta.“ U trenutku je shvatio značenje njenih reči. „Šta si uradila mojoj majci?“ „Ja joj nisam uradila ništa,“ rekla je Angelique iskreno. „Gde je ona?“ „Šta želiš da ti kažem, Vincente?“ „Da li si je povredila?“ „Ona je mrtva.“ „Ne verujem ti!“ Burleighove oči bile su divlje i on se baci na nju, ali je zaustavljen vrhom Alexovog rapira. Povukao se unazad, prema kočiji, sa rukama iza leđa. „Da li ste sigurni da ne želite da pucam u njega?“ Matthews je upitao ponovo. „Šta želiš da uradimo, Angelique?“ Nežno je upitao Alex. „Na tebi je da odlučiš.“ „Nemojte ga ubiti,“ odgovorila je tiho. „Time ne bih bila ništa bolja od njega. Ili njegove majke.“ „Da li želiš da ga vratimo u London?“ „Da. Pretpostavljam da su dosad otvorili vrata White Towera. Tamo se može suočiti sa pravdom koju zaslužuje.“ „On će izneti svoje tvrdnje,“ Upozorio je Alex. „Za koje više nema dokaza.“ Pogledala je u njega. „Je li tako?“ „Ne. Nema više dokaza. Njegove tvrdnje neće biti ništa više od buncanja ludaka. Vojvotkinja i njen gusar će se pobrinuti za to. Veruj mi.“ Gledala je u Alexa, iznenada izgledajući potpuno iscrpljeno i potrošeno. „Verujem ti.“ Angelique se okrenula, a Alex se pomerio kako bi zgrabio Burleigha. Prekasno je video kako Burleigh povlači ruku s leđa. Prekasno je video mali pištolj u njegovoj ruci. Prekasno je skočio prema oružju. Njegov rapir zahvatio je Burleighovo rame kada je pištolj opalio. Ogromna bol prošla je kroz Alexov kuk i spustila se niz nogu. Spotaknuo se, bilo je teško održati ravnotežu na strmini jarka i on je pao, a u


ušima mu je zvonilo. Alex je pokušao da ustane pomažući se rapirom, ali činilo se da mu ruka klizi, a noge ne rade kako treba. Baronovo lice bilo je iskrivljeno od besa dok se teturao prema Alexu. Njegova usta su se pomerala kao da se dere, ali Alex nije mogao da čuje ništa od zvonjave u ušima. Činilo se kao da vreme sporije teče i Alex je bio nejasno svestan ruku koje ga vuku dalje od kočije. Baron je napravio još jedan korak, a zatim se nagnuo napred. Alex je trepnuo, nazirući obrise Matthewsa koji je stajao pod treperavom svetlošću fenjera, sa pištoljima u rukama koji su se dimili. Vreme je nastavilo normalno da teče, i zajedno sa njim i svi zvuci noći. „Trebali ste pre da mi dozvolite da ga ubijem, gospodine Lavoie,“ rekao je vozač. „Alex.“ Bile su tu ruke koje su povlačile njegovu košulju na gore, a on ih je odgurnuo. Vegetacija pod njim je bila hladna i bockava. „Šta radiš? Dobro sam.“ Pokušao je da se okrene. „Za ime Božje, budite korisni i nedajte mu da ustane.“ Bila je to Angelique, koja je nekome izdavala naređenja, tonom koji dosad nikad nije čuo da je koristila. Sada je bilo više ruku. I iznad njega stvorio se prsten zabrinutih lica. „Nisi dobro,“ odbrusila je Angelique. „Krvariš kao svinja. Prestani da se pomeraš.“ „Nisam video pištolj kada smo ga zaustavili,“ uznemireno je izjavio Harold negde iznad njega. „Isuse, ima mnogo krvi,“ rekao je drugi glas. U sledećem trenutku ,Alex je osetio hladnu oštricu na svojoj koži oko struka i onda čuo zvuk kidanja tkanine. Njegova nogavica je iznenada strgnuta, a noćni vazduh mu je ohladio izloženu kožu. „Šta dođavola radite?“ zarežao je, pokušavajući da ustane. Neko ga je povukao nazad. „Rekli ste da imate ženu?“ Angelique je upitala. Koga? Harolda? „Da,“odgovorio je razbojnik. „Da li je blizu?“ „Nije daleko.“ „Koliko je ona dobra sa iglom? Tačnije, koliko je dobra sa iglom i mesom?“ „Da li ste zaboravili šta radim za život? Ne mislite valjda da nije morala zakrpiti nekoliko naših rana s vremena na vreme? I iskreno, za ovo će trebati više od igle.“ „Dobro sam,“ pokuša ponovo Alex, ali izgleda da na njega niko nije obraćao pažnju. „Odvešćemo ga tamo. Mora da je metak pogodio krvni sud. On gubi suviše krvi.“


Sada mu je noga bila podignuta i stisnuta, a nešto smotano oko njegovih udova veoma jako, slalo je bolove kroz njegovo telo. Prokletstvo, pritisak je bio nepodnošljiv. „Hajde da ga odnesemo u kočiju,“ naredila je Angelique. „Odmah, moja gospo.“ Alex je bio siguran da je to Matthews. Odmahnuo je glavom. Nije želeo da ide kod Harolda. Morao je da se vrati u London. Ali izgledalo je da sve izmiče njegovoj kontroli, a bio je preumoran da bi išta preduzeo povodom toga. „Možete li da učinite da to telo nestane?“ Angelique je upitala nekoga. „Ne želim da Vas okrive za nešto što niste uradili i ne želim da neko dođe da traži nešto što ne mora biti pronađeno. Ikada.“ „Naravno,“ reče Harold. „Ovde ima skrovitih rupa svih vrsta.“ „Uradite to. I pobrinite se da rupa bude dovoljno duboka,“ uputila ga je ona. „Primljeno k znanju. Šta ćemo sa kočijom?“ „Izgleda kao kočija koja se prevrnula. Da li je vozač još uvek u nesvesti?“ „Da.“ „Dobro. Odvedite ga u najbližu gostionicu i unajmite mu sobu. Recite gostioničaru istinu – da se prevrnuo kad mu je pukla osovina i da mu samo treba odmora. Konje i opremu ostavite u štali. Platiću vam koliko biste za njih dobili da ste ih prodali i cenu njegovog smeštaja.“ „I šta će se desiti kada se probudi?“ Upita razbojnik. „U najboljem slučaju neće se sećati skoro ničega. U najgorem slučaju setiće se i Vas i vaših ljudi. Biće mu ostavljena poruka od barona da ste mu obezbedili drugu kočiju, da su svi računi u gostionici plaćeni i da samo treba da sačeka popravku kočije, Vi ćete biti ništa manje od dobrog Samarićanina.“ Harold je sada brzo izdavao naređenja svojim ljudima. Negde u daljini začula se grmljavina i nekoliko krupnih kapi kiše palo je na zemlju. „Hvala Bogu,“ promrmljala je Angelique. „Pitala sam se kako objasniti krv.“ Jake ruke sada su podigle Alexa i nosile ga prema kočiji. To je bilo još nepodnošljivije od pulsiranja u nozi. Nije mu bilo potrebno da se prema njemu odnose kao prema onesvešćenoj debitantkinji. „Spustite me,“ zahtevao je. „Unesite ga unutra.“ Rekla je Angelique, ignorišući ga. „I požurite.“ Uneli su ga u njegovu kočiju, spustili ga na nešto što je ličilo na šatorsko krilo. Vrata kočije su se zatvorila i zavladao je mrak. Skoro odmah su se pokrenuli. „Alex,“ Angelique je bila pored njega, gladeći ga po kosi. „Dozvoli mi da sednem,“ promrmljao je.


„Nemoj, molim te. Prokleti metak napravio je veliku ranu duž tvoje butine. Trebaće puno šavova. Moraš mirovati.“ „Mmmm. Da li sam ti rekao koliko si lepa kada psuješ?“ Borio se sa nesvesticom, a noga mu je gorela, kao da se hiljadu osa spustilo na nju. „Da,“ tiho je odgovorila Angelique. „Da li si pre nekoliko trenutaka naredila drumskom razbojniku da sakrije telo?“ Upita on. „Naravno da jesam. Kakav idiot ostavlja telo na sred puta?“ „O Bože.“ Uzdahnuo je, a želeo je da se nasmeje. „Alex.“ Glas joj je bio zabrinut. „Prestani. Ne pomeraj se. Ne govori. Ne razmišljaj. Sve će biti u redu. Ja ću se brinuti o tebi.“ „To ja treba da kažem,“ rekao je. „Šta?“ „Ja ću se brinuti o tebi. To ja treba da kažem. Ja sam trebao tebe da spasem.“ Bila je tiha dugo vremena i počeo je čak da sumnja da je išta i rekao, ovako ošamućen kakav je bio. Tama je počela da se gura ivicama njegovog uma. Bože, bio je tako umoran. „Jesi,“ rekla je iznenada. „Ti si me spasao. Na svaki mogući način.“ Osetio je njenu kosu na svom licu, njen dah i njene usne kada su okrznule njegove u mraku. „Volim te, Alex,“ prošaputala je na njegovim usnama. Nešto je eksplodiralo u njegovim grudima, ispunjavajući svaki prostor, svaki ugao njegovog bića toplinom koja ga je skoro ugušila. Ovo je kako sreća i radost izgledaju, pustošeći njegov um i telo kao prolećna oluja. Želeo je da se baci u taj osećaj, da se utopi u njemu. Zapamtiće ovaj trenutak, ovo osećanje zauvek, sve dok je živ. Zato što je i on nju takođe voleo. A onda se više nije sećao.


Devetnaesto poglavlje Alex je poslat u pakao. Noga mu je bila spaljena i zašivena od kuka do kolena, borio se sa groznicom gotovo deset dana, pre nego što je pobedio i crvenilo na butini nestalo. Angelique je bila pored njega svo vreme njegove groznice, ili mu je bar tako rekla ratoborna Marjorie. A onda je Angelique otišla, ostavivši ga slabim kao mače i na milost i nemilost drumskom razbojniku, njegovoj ženi i njihovih devetoro dece. Imao je svoj ležaj u kolibi sa dve spavace sobe koji je bio njegov zatvor, i od momenta kada se osvestio bio je bombardovan od strane malih lepljivih prstiju, koji su nudili činije kaše, komade hleba i omiljene igračke koje su bile ništa više do štapića i komada tkanine povezanih zajedno. Marjorie mu je redovno stiskala i pipkala nogu, preteći da će ga vezati ako ne prestane da se pomera. Sve je izdržao znajući da ima veliki dug prema njoj. Imao je sreće što će ovu kolibu u blizini Harrowa napustiti sa velikim ožiljkom, ali živ. Ali, nedelju dana pošto je povratio zdrav razum, Alex je bio spreman da se popne na zidove. Posle dve nedelje, pomislio je da se baci u najbliži bunar. Matthews ga je posetio jednom nakon te prve nedelje, ali Alexov zahtev da ga vrati u London, naišao je na vatu u ušima. Njegov vozač se plašio Marjorie i Alex nije bio siguran da će ikada biti u stanju da mu oprosti. Matthews mu je, međutim, doneo primerak Timesa u kome se pisalo o herojskom delu Geralda Archera, markiza od Huttona na naslovnoj strani. U tajnoj akciji, u saradnji sa Bow Streetom, mladi markiz je rizikovao svoj život u pokušaju hvatanja ubice nevine devojke. Vincent Cullen, baron od Burleigha je sada bio traženi ubica. Nažalost, činilo se da su i baron i majka pobegli iz zemlje. Njima se izgubio svaki trag. Čitavu priču napisala je Ivory Moore, ali je bilo jasno da je vojvoda od Alderidgea postao vešt u zataškavanju skandala isto kao i njegova žena. Nije bilo ni reči o starom markizu od Huttona. Ni reči o uceni, ni reči o izgubljenom bogatstvu, ni reči o bilo čemu što bi povezalo Cullen i Archer porodice na bilo koji način. I nije bilo spomena o Angeliquei. I Alexova nemogućnost da razgovara sa njom, da je dodirne, da bude blizu nje, ubijala ga je više nego što bi to metak mogao. Volim te. To mu je rekla u kočiji. Kada je verovatno pretpostavljala da umire. Ljudi su skloni tome da govore čudne stvari kada su suočeni sa smrću, i Alex nije bio potpuno siguran da ovo nije bila jedna od takvih situacija. Jer, sada kada je znala da se oporavio, nije bilo ni reči od nje, kao da je namerno postavljala prostor


između njih i udaljavala se. Bilo je poruka od Jenkinsa o stanju u klubu zajedno sa gomilom dokumenata koji su zahtevali njegov potpis. Kao i poruka od njegove sestre, puna ljubavi, ali i ljutnje, što je u pucnjavu poneo nož uz obećanje da mu nikada neće oprostiti ukoliko tu grešku ponovi. Ali od Angelique nije bilo ničega osim tišine. Pokušao je da joj piše, ali se svaki pokušaj završio neuspehom. Kako je vojnik koji je postao vlasnik kockarnice mogao da pita ćerku markiza da ostane sa njim zauvek? Nije joj više bio potreban, znao je to. Njen brat nije više bio kriminalac, već heroj, a društvo će se i klanjati pred njim samo kako bi ga ubedilo da nikada nisu verovali da je uradio ono za šta je bio optužen. Znajući Vojvotkinju, postojala je mogućnost da će se nešto od Huttonovog bogatstva tiho uskrsnuti. Angelique će moći da se vrati kakvom god životu želi. I tako je on potpisao Jenkinsova dokumenta, odgovorio sestri, izdao Matthewsu pregršt instrukcija i gledao ga kako nestaje do sledeće nedelje žudeći za nečim što nije bio siguran da je dostižno. Žudeći za nečim što nikada nije mogao da poveruje da će želeti, dok mu nije oduzeto.

Angelique je sedela za stolom sa gomilom knjiga ispred nje, namrštena i skoncentrisana. Ovo je bilo zamršenije od uobičajenih slučajeva gde nije tragala za anomalijama i neslaganjima, već više traženje načina da brojeve učini nečim što oni to nisu bili. Krijumčari su mnogo komplikovani, promrmljala je tiho, iako nije mogla poreći da je uživala u izazovu. Na vratima se začulo kucanje, i Jenkins je promolio glavu. „Da li želite da Vam pripremim sto za black jack, moja gospo?“ Angelique je bacila pogled na sat na kaminu, zaprepaštena vremenom koje je pokazivao. Trebala bi da se spremi. Knjige će morati da sačekaju do sutra. „Da.“ Mogla je da čuje muziku koja se nadmetala sa glasovima gostiju kluba. Posećenost je bila velika za svo vreme rada kluba, što je Angeliqueu usrećivalo. „Možeš li mi, molim te, poslati Esther, kako bi mi pomogla da se spremim?“ upitala je. „Odmah, moja gospo,“ Jenkins je klimnuo glavom i zatvorio vrata.


Bacila je pogled prema spavaćoj sobi i tirkiznoj svili koja je ležala na krevetu. Angelique uzdahnu, a misli joj odlutaše, kao što su to uvek i činile, ka čoveku čije joj je prisustvo nedostajalo sa svakim udahom. Barem još nedelju dana, rekao je Mathews kada se poslednji put vratio iz Harrowa. Marjorie nije htela da dopusti Alexu da upropasti sav njen trud zbog svoje žurbe da se vrati u klub u Londonu. Bilo joj je teško da ga napusti, ali Angelique je znala da ga ostavlja u sigurnim rukama. Ovde je za Alexa mogla da uradi više nego sedeći pored njega u skučenoj kućici. A ako bi bila brutalno iskrena prema sebi, priznala bi da je pobegla. Rekla je Alexu da ga voli, jer je to bila istina. Ironično, zaista, jer je to verovatno bila jedina istina koju mu nikad nije izrekla usred sirove iskrenosti koja je bila karakteristična za toliko njihovih razgovora. Nije bila sigurna da li ju je uopšte čuo dok je ležao na podu kočije, polu onesvešćen zbog gubitka velike količine krvi. Što je verovatno i dobro. Alex joj nikada nije obećao svoju ljubav. On joj nikada nije obećao više od onoga što je mogao da joj pruži. Ustala je, sredjujući gomile papira i stavljajući mastilo i pero sa strane stola. Čula je kada su se vrata otvorila i zatvorila. „Hvala ti što si došla, Esther,“ rekla je, ne podužući pogled. „Esther neće doći.“ Angelique se trgla iznenađeno i ostala bez daha. Alex je stajao naslonjen na vrata, izgledajući kao sam greh. Bio je obučen u besprekorno crno večernje odelo, njegov ten isticao se nad snežno belom bojom njegove košulje sa blagom senkom čekinja preko vilice. Oči su mu bile iste boje kao i jantarna tečnost koja se vrtela u kristalnoj čaši u njegovoj ruci. Izgledao je opasno i božanski, a u jednom otkucaju srca, nepodnošljiv i poznat osećaj čežnje obuzeo je celo njeno telo. Puls joj je zastao, disanje se ubrzalo, a želja joj je zaposela stomak. Tako je od samog početka. Bez obzira koliko bi vremena i prostora bilo stavljeno između njih, ovako bi se osećala do dana svoje smrti. „Alex.“ Stajala je pored stola na klecavim nogama. „Nisam znala da si ovde.“ Misli su joj se raspršile. „Mmmm. Naredio sa Mathewsu da mi donese neku civilizovanu odeću kada bude došao da me pokupi tako da mogu da uđem na prednja vrata. Tako da mogu da vidim kako moj klub napreduje u mom odsustvu.“ Nije napravio nijedan pokret prema njoj. „Ah.“ Ugrizla se za usnu, čekajući da nastavi. Kad nije, upitala ga je. „Kako se osećaš?“ Namrštila se, mrzeći krajnju neadekvatnost pitanja.


„Više ne umirem, hvala.“ Uzeo je jedan spor gutljaj viskija. „Da li znaš,“ rekao je podužući pogled sa čaše, „da sam video mladića koji služi piće u mom klubu?“ „Ah.“ „Otkad muškarci u Lavoieu služe piće?“ „Otkad su trećina tvoje klijentele žene.“ Zatreptao je. „Tri puta su veće šanse da će se tvoje gošće prihvatiti pića ukoliko ih usluži vrlo zgodan, veoma... pažljiv mladić. Osećaj je pozitivno dekadentan. Bar sam tako čula.“ „Tri puta?“ „Da. Pratila sam statistiku tokom pet večeri. Ne misliš valjda da sam zaposlila dva muška poslužitelja bez brojeva koji bi dokazali potrebu?“ „Shvatam.“ Nije mogla da pročita njegov izraz. „Takođe sam informisan da sada moj klub služi i rum.“ Sada su mu se usta blago savila. „Istina je.“ „Da li je Alderidge ušao u moje podrume? Jer je to nešto što bi samo gusar predložio.“ „Ne, to je bio moj predlog. Pomešan sa raznim voćnim sokovima i trunkom apsinta, sa nekim egzotičnim imenom prodaje se dva puta više od čaše francuskog konjaka.“ „Ali rum je jeftin.“ „Ništa ti ne promiče, zar ne?“ Upitala je pokajnički. „I to se prodaje?“ „Ljudi vole egzotriku, pa čak i ako je to samo iluzija. Prilično sam sigurna da si ti bio taj koji me je tome naučio.“ „Mmmm.“ Sada mu se izraz lica promenio i on se odgurnuo od vrata i prišao joj. „Bila si zauzeta.“ Angelique se prisilila da ostane mirna. „Možeš slobodno ukinuti bilo koju promenu koju sam uvela sada kada si se vratio.“ Bila je zadovoljna svojim ravnomernim glasom. Jer joj je upravo sada srce tako jako udaralo u njena rebra da je pomislila da će joj grudi eksplodirati. „Mmmm.“ Zastao je ispred stola. „Reci mi, kako je tvoj brat?“ „Trezno.“ „Dobro.“ Trenutak je bio tih. „Mathews mi je rekao da se odlučio na malo putovanje? Želi da upozna znamenitosti kontinenta? Da proširi horizont?“ Klimnula je glavom. „Gospodjica Moore je smatrala da je najbolje da se skloni na neko vreme. Dok se stvari ne slegnu.“


„Misliš, dok se ne pojavi neki nov skandal koji će učiniti da se zaboravi na markiza od Huttona.“ „Tako nešto. A nadzor nad Hutton bogatstvom, moj brat je ostavio vojvodi od Alderidgea, koji je velikodušno ponudio svoje znanje i iskustvo i smernice u oblasti otpreme, naročito uvoz i izvoz sa Indijom.“ „Hutton bogatstvo?“ „Da li si znao da su ljubitelji lepih umetnosti takodje i ljubitelji lepog falsikovanja?“ Videla je znake shvatanja na Alexovom licu, a u njegovim očima pojavio se tvrd odsjaj. „King.“ Prsti su mu pobeleli oko čaše. „Da. Kolekcija falsifikata koje poseduje,“ rekla je. „Trebao mi je ceo dan da ih pregledam, govori samo po sebi. Veoma je specifičan. Poseban. I precizan. Na kraju, bio je to njegov falsifikat. Ne možeš zamisliti, koliko je Huttonovim advokatima laknulo kada su povratili deo vlasništva i prihoda, kao i prateću dokumentaciju banaka. Oni , kao i ja, nisu imali pojma da je moj otac tolika sredstva uložio u pomorsku trgovinu. Skoro je sve vraćeno i obračunato. Život se sada može normalno nastaviti.“ Alexovo lice je bilo kao granit. „Normalno. Naravno. A šta to, tačno znači za tebe?“ Nakratko, Angelique se opet osećala kao da joj je devetnaest godina, stojeći na ivici podijuma i pokušavajući da skupi hrabrost iskorakne. Podigla je kartu sa gomile na stolu i pružila je Alexu. „Šta je to?“ Prineo je bliže svetlu. Na sredini karte nalazila se silueta andjela, nepogrešivo ženskog pola, sa krilima graciozno podugnutim na gore. Ispod nje podebljanim slovima pisalo je Agencija za knjigovodstvo i računovodstvo, a ispod toga adresa kluba. „To je moja karta. Oduvek sam je želela.“ pažljivo je rekla Angelique. Alex je pogledao u nju a zatim u gomilu knjiga na ivici stola. „Ovo nisu moje knjige.“ „Nisu.“ „Čije su?“ „Klijetove.“ Zagledao se u nju, a misli su mu bile nečitljive na licu. „Ušla si u posao?“ „Da. Koristim tvoju adresu. Nadam se da je to u redu. Ja – dobro, Gerald je prodao kuću na Bedford Squareu. Bilo je glupo zadržati je, ako u joj niko ne živi.“ Stavio je svoju čašu na ivicu stola. „Šta još radiš ovde, Angelique?“


„Klub se nije mogao voditi sam.“ rekla je podižući bradu. „Klub je mogao biti zatvoren. Ili je Jenkins mogao samo da se potrudi da drži vrata kluba otvorenim i sigurnim od požara.“ Obišao je sto i stao ispred nje. „Zašto si ovde?“ Angelique je osetila kako joj puls udara u ušima i kako joj dah zastaje u plućima. Došla je dovde. Neće se više skrivati. Morala je da zakorači na podijum za igru. „Jer sam ovo ja.“ Pogledala je po kancelariji. „Ovo je ono u čemu sam dobra. Brojevi. Knjige. Karte.“ Osmehnuo se i time upalio vatru u njenom telu, učinio da svaka ćelija u njoj zaiskri. Podigao je ruku i dotakao joj obraz. „Da.“ „I zato što mislim da bismo ti i ja bili dobri zajedno.“ Čula je kako mu zastaje dah, videla je promenu u njegovim očima. „Da.“ Njegovi prsti polako su se kretali niže preko njenog vrata ka grudima. „Zato što te volim.“ Ruka mu je zatala, a oči se na kratko zatvorile, pre nego što ih je opet otvorio. „Ne umirem.“ „Šta?“ Upitala ga je zapanjeno. „Mislio sam da si to rekla zato što si mislila da umirem.“ Glas mu je bio promukao. Nasmejala se, pomalo očajnički, prestravljena emocijama koje su mu poigravale na licu. Užasnut da bi se nadao. „Dođavola Alex. Da sam mislila da umireš, pitala bih te gde kriješ ključ od fioke svog radnog stola.“ Ispustio je prigušen zvuk, a Angelique je odjednom osetila da je povučena prema njemu, njegova usta na njenim i njegove ruke oko njenog tela. „Volim te, Angel. Tako mnogo. Molim te, ostani. Ostani sa mnom.“ Te su reči bile promumlane, grubo i žurno uz njene usne. Povukla se od njega, neopisiv osećaj radosti i ljubavi izazvao je drhtaje u njoj. „Nigde drugo ne želim biti,“ prošaputala je. „Nigde drugo ne pripadam.“ Ispustio je drhtav dah i naslonio čelo na njeno. „Nigde drugo nećeš ni pripadati.“ Ispravio se i posegao rukom u džep svog kaputa. Veoma pažljivo izvukao je presavijen, pohaban papir koji je nekada ležao na dnu kutije od drveta i ebonovine. Na njegovom uglu sada je bila mrlja od sasušene krvi. Pružio ga je ka njoj. „Možda sam ga trebao uništiti ranije.“ rekao je. „Ali sam hteo da ga dam tebi u ruke. Tamo gde i pripada.“ Ona ga je uzela, tajnu koja je već toliko koštala. Otišla je do ognjišta i bez otvaranja, bacila je u užareni ugalj. Ivice su se pušile i uvijale pre nego što se papir


pretvorio u plamen. Bilo je čudno, shvatila je dok je gledala kako se malena šaka pepela raspadala na užarenom uglju. Iako je imala potrebu da zauvek sahrani ovu tajnu, da bi osigurala i zaštitila budućnost svoje braće, sama Angelique se osećala čudno udaljenom. Jer je već znala ko je. I to nije imalo nikakve veze sa tim s kim su njeni roditelji bili. „Ništa iz prošlosti ne može da te učini manje damom,“ rekao je Alex kao da joj je čitao misli. Podigla je pogled, a snažna sreća ju je preplavila. „Ništa iz prošlosti me ne može učiniti manjom od onoga što želim biti.“ Krenula je prema njemu, jer ju je želja za njim savladavala. A u njegovim očima vilela je sopstveni bljesak. Stala je ispred njega, svesna da diše prebrzo. „Reci mi, šta želiš da budeš,“ rekao je. Naslonio se na ivicu stola. „Želim da budem partner plaćenog ubice i špijuna,“ rekla je, stajući ispred njega. „Želim da budem njegova ljubavnica i prijatelj. Njegova zauvek.“ Ruke su joj dohvatile vezice na haljini, oslobodila je gornji deo haljine, koji je pao na njen struk. Čula je kada je glasno dahnuo, videla kako mu prsti stežu ivicu stola. Oslobodila se haljine koja je pala na pod i ostavila je da stoji ispred njega samo u tankoj košulji. Nagnula se napred, prelazeći usnama preko njegovih, uživajući u njegovom ukusu. Rukama je prelazila preko njegovog kaputa i prsluka zaustavivši se na ivici pantalona. „Angel,“ prošaputao je, posegnuo rukama za njom, klizeći duž njenih leđa, preko ramena, prema grudima. Osetila je kada su njegovi prsti povukli vezice njene košulje, a meka se tkanina otpustila i skliznula preko ramena. Ruke su mu se zaustavile u blizini njenog srca, a ona je ih je pokrila svojim „Ponekad, kada mi odgovara, poželeću da budem fina dama,“ rekla je. Srela je njegove prelepe oči koje su je gledale sa ljubavlju i ne malo poročno. „A ponekad, kada mi odgovara,“ prošaputala je uz osmeh, povlačeći njegove ruke u stranu, omogućavajući košulji da klizne sa nje, „ne želim da budem dama, uopšte.“


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.