460
U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ
Goran STARČEVIĆ
nog, običnog ili prirodnog jezika.26 Svaki se meta-jezik ili simbolički sustav mora moći opravdati pred logikom prirodnog ili svakodnevnog jezika, kaže Wittgenstein, a de Certeau dodaje – i pred licem svakidašnjeg života i njegova čovjeka. U suprotnom, on izaziva zazor, uspostavlja autoritarnu društvenu hijerarhiju u kojoj se istine nameću silom, ili pak zastranjuje od zdravoga razuma. Nepriznavanje prava običnog i svakodnevnog oduvijek vodi u društvenu hipokriziju. Najpoznatija de Certeauova misaona figura je ona o razlikovanju strategije i taktike, ne samo u čovjekovu političkom, nego i egzistencijalnom bitku. Strategije pripadaju Moći i Instituciji. One su, u posve fukoovskom smislu, emanacije biopolitike kao apstaktnog sustava koji se nameće svakodnevnom životu. U tom smislu može ih se prispodobiti s gradovima kakve predstavljaju urbanisti, turističke agencije i upravne institucije. To su mape, prostori, tlocrti, vizije cjeline ovisne o prostornom poimanju bitka. Taktike su, s obzirom na to da im manjka moć institucija, singulariteti temporalnog (egzistencijalnog) odnosa prema svijetu, džepovi otpora svjesni da se uvijek nalaze na stranom (tuđem) teritoriju i u tom smislu uvijek spremni na improvizaciju, invenciju i neposrednu egzistencijalnu komunikaciju. Dok se strategija izlaže na panou i karti, taktika se izučava živeći među ljudima, krećući se slijepim ulicama i iznalazeći vlastiti (Heidegger bi rekao „uvijek moj“) način kretanja u prostoru.27 Taktiku kao način egzistencijalnog otpora strategiji nadmoćnoga neprijatelja na sličan način opisao je i Carl Schmitt u teoriji o partizanima, ali, naravno, s posve suprotnim vrijednosnim predznakom.28 Nakon što opiše „partizanstvo“ kao dostojnog suparnika strategijama sistema i pohvali ga zbog kreativne re-invencije neprijateljstva, Schmitt ne može a da partizanstvo ne vidi kao ne-viteški pomak prema apsolutnom ili totalitarnom neprijateljstvu protiv kojega je, tobože, oduvijek ustajala „reakcija“ moderne europske povijesti. Da se niste tako ne-viteški i neodgovorno odmetnuli u traženje neke svoje slobode, ne bismo vas niti morali kažnjavati. Usprkos silnoj autorovoj elokvenciji i zavodljivosti njegovih teza, na to se zapravo svodi cijela politička teorija Carla Schmitta. Nasuprot militantnim shemama u koje se zaplela misao Carla Schmitta, Jacques Rancière se među suvremenim filozofima izdvaja promišljanjem taktike otpora civilnim strukturama, tj. strategijama moći koju nad pojedincem nastoje ostvariti institucije „civilnoga društva“. U tome je značaj njegovih razmatranja pankreatističke 26 27 28
Ludwig Wittgenstein: „Filozofijska istraživanja“, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. Prev. Igor Mikecin. „The Practice of Everiday Life“, str. 51-56. Carl Schmitt: „The Theory of the Partisan: A Commentary Remark on the Concept of the Political“, Michigan State University Press, 2004.