110
NOVI PRIJEVODI
Isabella FLEGO
da na trenutak vidi Paolova oca te je pomislio kako se povijest i sjećanja ponavljaju. Potjerao je misao i pokazao mu vagonet. Na taj je način izbjegao raniti njegovu osjetljivost. Ali dodirnuvši mu leđa, primijetio je vlagu i ugljenu prašinu nakupljenu na natopljenom trližu i šapnuo mu: „Svi smo plakali... neki su i jecali, mladiću moj!“ Paolo je već zamijetio sudioništvo drugih rudara i cijenio njihovu šutnju, naglašenu udarcima pijuka koji su udarali u očaravajućem jedinstvu akcije, dobro smiš ljenom, u kojem je svatko od njih imao svoju ulogu, priviknut na strah, naučen na mrak, pretplaćen na napor. Pa premda bi u tako osjetljivu trenutku podsvjesno volio imati prostor samoće gdje bi se mogao skloniti, shvatio je da tmina rudnika nije bila jalova. U njoj su bile duša, poezija rada i žrtve rudara i njihova tradicija, gotovo kultura solidarnosti, ponosa, u tišini. S takvim se razmišljanjima, koji su postupno zauzimali glavninu njegovih misli, odlučno bacio na posao, u žurbi da mu brže prođu sati, uvijek isti, označeni samo ritmičkim ponavljanjem zvukova, prigušenim zvukom eksplozija, a između njih napadi kašlja i pljuvanja u vječnoj borbi s prašinom. U dvorištu unutar kojega cijela obitelj valjda nalazi prostor i slobodu, majci, koja je ostala sama, sve se činilo veće i praznije. Ljupko, radosno i pouzdano prvo jutarnje svjetlo cijelu ju je proželo, u suprotnosti s nijemom boli njezina duševnog stanja. Oko nje, istodobno, priroda uronjena u to svjetlo uživala je u čarobnom ugođaju ocrtanom u proljetnu danu. Da upotpuni sliku i da je podsjeti na jutarnje dužnosti, stigao je Bobi, pas. Ljubazno čavrljajući, žena je krenula prema kokošinjcu. Otvorila je kokoši. Kukurikanje pijetla, pijukanje pilića i cviljenje psa koji se valjao u dvorištu postupno su razbijali tišinu kojom je bilo ogrnuto cijelo dvorište, posipavajući ga mrežicom bliskih i veselih zvukova koji su joj polako obuzeli um. Sunce je zrakom širilo toplotu svojih zraka. Umotana osvijetljenim jutrom, pretvarala se kao uvijek u dušu dvorišta, kraljicu, ali ne gospođu, kuće i dvorišta. Počela je gubiti zube, dijelom zbog siromašne prehrane, dijelom zbog dojenja i svakodnevnih napora, i u ovom okviru svakodnevice borila se s problemima svojima i obiteljskim, s osjećajem ganutosti za krutu sudbinu djece. Kokoši je nahranila izmjerenim dozama, promijenila vodu u plitkim kamenicama, iz stajice uzela veliki kotao zakačen o željeznu kuku i donijela ga u kuhinju. U njega je ulila splačine, objesila na lanac nad ognjište i nastavila puniti zelenjem, vodom, mekinjama i pokvarenim krumpirom ili već za bacanje, tako da dobije odličnu hranu za svinju. Pogledala je na budilicu i dopustila si da hladnom vodom iz bunara poprska svoje malo mršavo lice, gotovo savršeno ovalno, nikada dodirnuto rumenilom ili puderom, već sve zasjenjenijim sivilom melankolije. Imala je dva pro-