108
NOVI PRIJEVODI
Isabella FLEGO
zatvor dopuštao. Prvi rudarski dan od Paola je zahtijevao svu pažnju za koju je bio sposoban, a nakon nekoliko sati pretvorila se u jaku napetost koja mu je stegnula sve mišiće. Tijelo mu se ukrutilo. Uhvatio se očevih dubokih misli: postojanost, pobožnost prema nastavljanju obiteljskih tradicija gdje nije postojala mogućnost da se poštedi. Usred tih misli dopre do njega glas nadglednika koji je pozivao na kratku pauzu za doručak. Nikada dosad nije fizički pojmio težinu svoga mladoga tijela i s tolikim uživanjem okusio doručak koji mu je majka pripremila. Konačno je uspio ugasiti žeđ, tipičnu rudarsku, koja tijekom dana postaje intenzivna kao ona izazvana nekom neizrecivom psihološkom smetnjom te sljepljuje usta i oduzima slinu. Paolo zacijelo nije mislio na prašinu koja je svakodnevno ulazila u pluća rudarâ i postupno se ušuljala u tkivo izazivajući neumoljivo propadanje. O razornom učinku silicija, o silikozi, i o osobitoj ranjivosti mladih pluća nitko nikada nije govorio. Kao što mu nitko nije rekao, kad jednom bude u rudniku, neka druga prašina zamijenit će onu adolescentskih snova i zauvijek će mu se slijepiti s kožom. Premda je u klupama bilo mnogo rudarske djece, škola je šutjela ili se malo obazirala na rudnik, slabo se zanimala da potakne i ohrabri djecu da dođu do svjedodžbe završene osnovne škole. Učitelji i uprava zanimali su se za sirotinjske obitelji, ali jedino zbog djevojaka da ih iskoriste kao služavke. Među mladićima, dakle, glad za poštenim poslom i hranom bila je uvijek u porastu. A tamo je posao bio rudnik. Nitko mu nije mogao objasniti kako je učestalost disanja u odnosu na težinu tijela veća kod mladih nego u odraslih pa su stoga njegova pluća gutala silicij u većoj količini. I u rudarskim obiteljima o ovoj se temi šutjelo. Premda su u svijetu već postojala proučavanja i istraživanja na tom polju, ni u kom slučaju nisu ulazila u njihove domove. Štoviše, nisu im se ni približila. Budući da nije postojala ljestvica prvenstva emancipacije, rudarski život i dalje je ostajao isti: veličanstvena osamljenost, rezignirano siromaštvo, zahvalnost samo u obitelji. Dolje, u dubini, prema drevnoj ili novoj stvarnosti, posjednut kraj svjetiljke i čovjeka izudarana i blijeda lica, na kojem se moglo pročitati sve o njegovu teškom radu, Paolo se sada nalazio uronjen u neugodnu tišinu. Pripovijesti, priče, glasovi, rituali i bogatstva običnih ljudi ostajali su izvan tmine rudnika. Tu i tamo poneka riječ, kad bi je težina situacije zahtijevala. Što je moglo niknuti u tom vrlo mladom dečku, zatočenom u zatvoru iskopanom u stijeni i protagonistu pejzaža koji su iscrtali priroda i čovjek? Ne mogavši razmišljati o nikad ispričanim pričama, voštan od gruboga umora, pustio je da ga svlada labirint znakovitih slika, vezanih uz jednostavnu logiku želja: sunčevo svjetlo, zelenilo prirode, majka u miru velikoga vrta punoga čistog zraka, gdje je radio motikom i štihačom, a u času odmora, opkoračivši vrtni zidić, polizao bi si ruke mokre od kupinova soka, svirao na pisak od breze, sestre u slikovitu dvori-