86
SUVREMENA KNJIŽEVNOST
Marko GREGUR
iznova postavljao isto pitanje. Na koncu je u sobu ušla baka, rekla da ostavim majku na miru i na silu me odvela iz sobe. Vozimo se prema Vukovaru. Nešto me tjera vidjeti grob. Kao da ću tek tada moći završiti priču. Mislio sam da ću jutro nakon punoljetnosti mamuran spavati do podneva, a ne voziti se prema grobu oca kojeg nikad nisam upoznao. Za kojeg nisam znao čak ni kako se zove. Čudno, ali ne mislim toliko na oca, koliko na majku i stričeka Franju. „Mama, jesam li ja kriv što nije išlo između tebe i stričeka Franje?“ – pitam je kao da ne znam, dok prolazimo kroz žitna polja. „Nisi.“ „Mislim, da nije bilo mene, sve bi bilo drugačije, zar ne?“ „Prestani“, kaže majka. „Ti si najvrjednije što imam.“ Ipak, znam da sam kriv što je ostala sama. Zbog tankih zidova čuo sam razgovore čak i kad ih nisam želio čuti. „Reci mu tko je otac, reci mu istinu“, govorila je baka misleći na Franju. „Ne mogu. Ne mogu pričati o tome, kako ne razumiješ?“ – odgovorila je majka i zaplakala. Opet. Stalno je plakala i zbog toga mi je išla na živce. Prijatelje nisam dovodio u stan da ne pomisle kako je mama luda. U školskom je imeniku na mojoj stranici pod imenom oca stajala praznina. Djeca iz razreda brzo su je postala svjesna, a nešto kasnije razumjela su, bolje od mene, jer njima je imao tko objasniti, i što ta praznina znači. Bili su tako dobri pa su i meni objasnili. Tuckali smo se za sličice nogometaša i moja se kolekcija prilično popravljala kad se jedan od njih, kojem sam pokupio najviše sličica, razljutio. „Varaš!“ – optužio me. „Ovo ne vrijedi“, rekao je i pokušao mi uzeti sličice koje sam okrenuo. „Nisam varao“, branio sam se, čvrsto držeći sličice. „Jesi, okrenuo si ih prstom, a ne dlanom!“ Prepirali smo se, a onda sam prvi put čuo tu riječ. „Faćuk! Ti si faćuk i nije ni čudo da varaš.“ Dječaci i djevojčice okupljeni oko nas na školskom dvorištu počeli su se smijati i ponavljati tu riječ. „Čak te ni tvoj otac nije htio. Zato i imaš mamino prezime.“ „Moj je tata poginuo u ratu!“ – povikao sam u suzama. Nastavnica je nazvala baku da dođe po mene. Hodali smo kući i isprva me tješila, a onda je postala ljutita jer nisam prestajao plakati i ljudi su gledali u nas. Majka je došla ranije s posla. Ušla je u moju sobu i sjela na krevet. „Sve će biti u redu“, rekla je i zagrlila me. „Mama, što je to faćuk?“