288
STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI
Sanja KNEŽEVIĆ
Ostaje mi pitanje zašto se sve to dogodilo, zašto se sve prešućuje i zašto mi nemamo nikakvu moralnu ni materijalnu naknadu za sve proživljeno?
(Svjedočanstvo VI: 80)
Za počinjeni ratni zločin nada mnom nitko nije procesuiran, nije pokrenuto sudsko gonjenje iako ja znam podatke o jednom počinitelju. Nemam status stradalnika ni žrtve nad kojom je počinjen ratni zločin.
(Svjedočanstvo VII: 90)
Za počinjeni ratni zločin jedan počinitelj osuđen je na tri godine, on u bijegu, odvjetnik mu se žalio na visinu kazne. Postupak se vodi za još jednog počinitelja, za ostale nema podataka o identitetu. Proces traje deset godina, na saslušanju, iskazima, svjedočenjima bila sam desetak puta. Svaki sam se put osjećala kao okrivljenik. Nisam imala odvjetnika ni potporu na sudu. Za počinjeni zločin kategorije ratnog zločina nisam dobila nikakvu materijalnu ni moralnu naknadu.
(Svjedočanstvo VIII: 99)
U logoru sam prošla najstrašnija maltretiranja i mučenja. (…) Nakon razmjene odvedena sam u Zagreb, gdje sam prošla sve liječničke preglede. (…) Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik.
(Svjedočanstvo IX: 107)
Zgrožena sam nepravdom koja se dogodila svima nama žrtvama mržnje.
(Svjedočanstvo X: 117)
Ostaje pitanje zašto su Vukovarke javno progovorile dvadeset godina nakon proživljenih zločina. Čini se da odgovor nije samo u činjenici da nijedna od njih nije pravno i institucionalno ostvarila svoja ljudska i građanska prava. To zasigurno jest jedan od bitnih problema i nakana, ali zasigurno ne i jedini. Njihov krik unutar manipulativne šutnje i raspoloženja beznađa u hrvatskom suvremenom društvu može se iščitati po biblijskoj rečenici kojom Papa, također, pokušava pristupiti interpretaciji Knjige o Jobu – „Neka znaju da su se progonstva zbila ne na propast nego na popravak našega naroda“ (Salvifici doloris, 19). Vukovarske logorašice ne ispovi-