266
STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI
Ivan BOŠKOVIĆ
rima mjestimice umanjuje snagu uvjerljivosti njegovih naracija. A to su ponajprije sadržaji našeg odnosa prema nedavnoj prošlosti i ideologijama koje su je pisale, u čemu je ključ napetosti što ih naše vrijeme nosi kao svoj (još uvijek neprevladani) teret. Za priču ovoga romana Cvetnić je izabrao obilježavanje velike, stote godišnjice jednog instituta, koja će povezati živote dvojice glavnih aktera; Vekija (Velimira Košnika), „novinarske zvijezde“ i „intelektualnog gerilca“ te pisca monografije o stotoj godišnjici navedene institucije, i Buce Stupara, pripovjedača romana i dovršitelja monografije nakon toga što je Veki, u nedovoljno osvijetljenim okolnostima, stradao. Na samome početku romana, nakon što je objasnio njegovu motivaciju, pripovjedač se vraća u vrijeme od kada seže odnos između njih dvojice. Otkriva se da veza traje od vrtićkih dana, pa – iako nikad nije bila „osobito prisna“ – reći će – održala se gotovo četrdeset godina. Zajedno su išli u školu, pohađali vjeronauk kod franjevaca, odlazili na ljetovanje, a druženje se nastavilo i u fakultetskim danima. Početkom devedesetih izvještavali su s bojišta na kojima su bile zagrebačke jedinice, da bi Veki, s grupom hrvatskih novinara, otišao u Ameriku, odakle je poslao nekoliko zapaženih reportaža, a potom u Izrael kako bi ublažio „Tuđmanovo garganje po židovskim temama“. Nakon rata, kada je završila pretvorba kojom je „šira distribucija tih vitamina ostala u rukama partijskih sekretara“ kako, ne bez ironije, komentira pripovjedač, nakratko prekinuta druženja se nastavljaju. Veki je, kazuje priča, raskrstio s idejom da završi fakultet i da se potpuno okrene novinarstvu te je ubrzo na toj „katedri“ stekao atribuciju „novinarskog giganta“ i „javne osobe sa stilom“, dok je pripovjedač završio fakultet, objavio prvijenac i dobio nagradu, upoznao Marinu... Institut pak – koji je tijekom prošlosti prevalio značajan put, tih se dana našao u središtu afere vezanom uz Zakladu i pokretanje projekta Križni put, čiji je cilj bio „ustanoviti poimenični popis žrtava komunističkog terora“, postaje – obrazloženo u poduljoj retrospekciji – okosnica romana koja okuplja naizgled raspršene društvene sadržaje. Osnovan 1911. kao Kraljevski učevni zavod, Institut jer tijekom godina mijenjao imena i ustroj, ali je uvijek zadržao „nacionalni i multidisciplinarni karakter“. Apostrofirajući to da je bio mjesto okupljanja „nositelja građanske svijesti“, pripovjedač u njegovoj povjesnici ističe ulogu u prijenosu spisa hrvatske dvorske kancelarije iz Beča i Budimpešte u Zagreb, potom prijenos posmrtnih ostataka Zrinskoga i Frankopana, a posebno značajnim drži slanje mladih stipendista u europske učevne centre, odakle se mnogi neće više vratiti. Također se otkriva da je 1945. došlo do suđenja „saboterskoj grupi“ koja je stajala glave dvojice inženjera, a tih godina u priču o Institutu ulazi i njegova obitelj i postaje lice pripovjedačeve osobne priče. U priči o Institutu, s većim ili manjim osloncem na činjenice Vekijeve monografije,