182
XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU
Antun PAVEŠKOVIĆ
umjetničkim i pjesničkim gibanjima u kojima je participirao i Vida. Da je to osjećanje života relevantnije od lektire, pokazuju i spomenuti vrlo rani njegovi stihovi. Naravno, nikakav barbarogenij ne bi mogao oblikovati vlastiti pjesnički jezik bez upućenosti u pjesničke postupke i suvremenu poetsku scenu. No, nikakvo obrazovanje ne pomaže tamo gdje nema istinskog nadahnuća, a ono je, u Vidinu slučaju, najveće poticaje crpilo iz mediteranske tradicije, ali i jedne specifično mediteranske tjeskobe provocirane izravnim zemljopisnim i demografskim stjecištem u kom se zatekla istočnojadranska kultura. Tjeskobe enklave. Mada neizravno, taj osjećaj izolacije nagoviješten je već najranijim Vidinim pjesmama. Bokelji putuju počinje definitivnim oproštajem od zavičaja. Zavičaja nastanjena oskudicom i lakrimoznim rastankom s djetinjstvom. Neobijeljeni domovi, prazni hambari i konobe, gradovi utonuli u crkve i starinske katedrale – krajolik neodoljivo podsjeća na De Chiricove sablasno prazne vedute, bez ljudi koji su nekamo otputovali s jedinom poputbinom sjećanja. U toj je pjesmi, doduše, s urbanima snažno isprepleten rustikalni element, element koji prizivlje arhajsko doba Mediterana, ali je iznad svega nazočna snažna nostalgija i strava ostavljenoga djetinjstva utjelovljena u slikama majki čija bol na kraju pjesme narasta do dijaboličnih srazmjera. Raspeta strašila i posvećene mumije naših bogatih crkava, pred čije noge stižu u oniričkome galimatijasu i poslani novac i dani u kaljuže i poniženja zakopani, ne mogu iskupiti grijeh i prokletstvo napuštanja kolijevke. Majke tu bivaju izaslanicima savjesti onih što su otišli da se nikada ne vrate. U pozadini teških, ali nepatetičnih riječi stoji bol i krivnja sinova koji, s ovoga ili onog razloga, nisu izdržali prokletstvo zavičaja. Taj zavičaj sjajno je portretiran u još jednoj ranoj pjesmi, Boka. Materijalizirao je u njoj Vida višeslojno dvojstvo Mediterana. S jedne strane ljepota pejsaža, ultramarinska paleta mora, priče o nekim davnim pobjedama, a s druge, stvarnost ljudske patnje kroz vjekove, patnje okovanih morem i sudbinom moreplovaca. Na jednoj strani kulisa od admiralskih sablji i odora, na drugoj okovi moreplovaca. U svakoj velikoj povijesti zrno je duboke laži i Vida je toga bolno svjestan. Naličje svakog junaštva je zločin. Nitko to ne zna bolje od Mediteranca, pa bio to mitski Odisej, star tisućljećima ili pjesnički glas modernoga doba, svjestan mita i zato možda nesretniji od njegovih protagonista. Sve što mu preostaje jest bolan jauk nepoznatu namjerniku, nama zapravo, kao pokušaj iskupljenja onoga koji je dio mitske prošlosti, ali i svjestan njene laži. Ima u toj pjesničkoj poziciji nečega kristolika – Krist je, naime, formalno ponavljajući obrazac rituala žrtvovanja, prvi u dugoj povijesti žrtvene prakse prikazao lažnost progonstvene logike mita i pogubnost mitskoga žrtvovanja. Vidin pjesnički glas uporan je u podsjećanju na prijevarnost mitske predaje koja od povijesti stvara sliku laži i time taj glas implicitno bira dvostruku poziciju žrtve i negatora žrtvovanja. Pritom, zanimljiva je impostacija pjevanja koje i žali i osuđuje