PSIHOTERAPIJA U LIJEČENJU ATOPIJSKOG DERMATITISA
Psihodermatološki pristup u liječenju pomaže oboljelima da se lakše suoče s bolesti, odnosno da se smanji utjecaj bolesti na kvalitetu života oboljele osobe i njene obitelji. Značaj psihodermatološkog pristupa u liječenju AD-a posebno je vidljiv u dječjoj i adolescentnoj dermatologiji. AUTORICA ČLANKA:
prim.dr.sc. Nives Pustišek, spec. dermatolog i venerolog, subspec. dječje dermatologije, Bihevioralno kognitivni terapeut u superviziji, Klinika za dječje bolesti Zagreb
A
topijski dermatitis (AD) česta je, kronično recidivirajuća upalna bolest kože karakterizirana ponavljajućim dermatitisom, izraženim svrbežom i značajnim utjecajem bolesti na kvalitetu života oboljele osobe i cijele obitelji. Najčešće se javlja u dječjoj dobi te se procjenjuje da u industrijski razvijenim zemljama od njega boluje 15-20% djece, odnosno 2-10% odraslih. Liječenje uključuje pravilnu njegu kože, izbjegavanje čimbenika pogoršanja dermatitisa (alergena i iritansa) te lokalnu protuupalnu terapiju u fazama pogoršanja. Za teže oblike bolesti primjenjuju se fototerapija, sistemska imunosupresivna terapija i nove ciljane terapije. Cilj liječenja je smanjiti simptome, obnoviti oštećenu kožnu barijeru, spriječiti egzacerbaciju bolesti, spriječiti i liječiti komplikacije i komorbiditete, te smanjiti utjecaj bolesti na kvalitetu života oboljele osobe. Etiopatogeneza atopijskog dermatitisa je složena, uvjetovana kom binacijom nasljedne predispozicije i okolišnih čimbenika. Iako je u centru zbivanja složeni odnos oštećene strukture i funkcije epidermalne barijere i poremećene imunološke regulacije, sve je jasniji utjecaj stresa u fazama pogoršanja dermatitisa. Upravo je zato i psihoterapijska podrška značajna u liječenju AD-a.
Atopijski dermatitis i stres Klinički je jasno da se simptomi AD-a aktiviraju uz psihološki stres, ali su mehanizmi kojima se to ostvaruje još uvijek nedovolj-
no razjašnjeni. Isto tako, sama bolest podiže razinu stresa kod oboljele osobe. Naime, koža je organ dostupan pogledima okoline tako da se promjene na njoj ne mogu sakriti, što je često izvor stresa. Subjektivni simptomi AD-a, svrbež, pečenje i bolnost kože često su iscrpljujući i frustrirajući. AD može utjecati na promjene raspoloženja, pa se često udružuje s tjeskobom i depresijom, pogotovo među adolescentima i odraslim pacijentima. Kod djece s teškim i srednje teškim oblikom AD-a, dokazana je i veća učestalost gubitka pažnje uz hiperaktivni poremećaj (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder - ADHD) te druge poremećaje ponašanja. Koža je inervirana mrežom osjetnih živčanih vlakana te se u njoj, kao i u središnjem živčanom sustavu, nalaze brojni neuropeptidni receptori. Uključena je u komunikaciju između imunosnog, živčanog i endokrinog sustava putem različitih biokemijskih medijatora. Poremećaj komunikacije između tih sustava dovodi do patologije u koži. Stres stimulira os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, os lobađaju se hormoni stresa, kortikotropni oslobađajući hormon i adrenokortikotropni hormon, koji zatim djeluju na nadbubrežnu žlijezdu da oslobodi noradrenalin i kortizol. Hipofiza u stresu luči i prolaktin koji potiče limfocitnu proliferaciju. Noradrenalin i kortizol također imaju sposobnost reguliranja T-stanične aktivacije. U krvi, ali i u koži oko živčanih vlakana mogu se dokazati različiti neuropeptidi i neurotropini kao na primjer supstancija P, faktor rasta živaca, te neuropeptid Y iz simpatičkih živčanih vlakana. Oni zajednički djeluju na snižavanje praga podražaja na svrbež i vaskularnu nestabilnost (bijeli dermografizam, nižu bazičnu temperaturu okrajina, te jaku tendenciju vazokonstrikciji nakon izlaganja hladnoći), a moguće i na T-staničnu aktivaciju.
www.inpharma.hr
13
