Glasnik Kamenara br 21

HPD •

NIK BE

Glasnik Kamenara

MENAR • ŠI KA

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUŠTVA KAMENAR ŠIBENIK • GODINA XX. • BROJ 21 • Prosinac 2014.

Crna Gora, Durmitor, silazak s Prutaša Biokovo, Bukovac

Velebit, Bojin kuk

OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNICE

I

duća godina je izborna i nakon dva mandata vrijeme je da netko drugi preuzme vođenje društva. Bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, puno se radilo pa nisu izostali ni rezultati. Tako smo u ova dva mandata dobili kancelariju od Grada na korištenje, uredili smo je i opremili.

U Planinarskoj kući Ćićo smo još više radili, promijenili smo prozore i vrata, dimnjak, oluke, uredili dodatnu prostoriju, a u dvorištu su vrijedni planinari napravili roštilj i okrugli, betonski stol oko stabla fafarinke, uredili parkiralište, ostacima asfalta uredili cestu do kuće itd. Teško je sve nabrojati, a nema ni potrebe, rezultati su vidljivi za sve koji ih žele vidjeti.

Zahvaljujem svim planinarima koji su dali svoj doprinos, ali i svim donatorima bez kojih ne bi mogli puno napraviti.

Ono što nisam uspjela, barem ne u mjeri kojoj sam htjela, privući mlade u društvo. Mi smo sve stariji, osipamo se zbog bolesti i smrti, a novi planinari nam slabo dolaze.

Ova godina je obilježena kišom pa čak i u ljetnim mjesecima. Zbog toga se manje planinarilo, ali ipak smo stigli do mnogih krajeva Hrvatske, ali i do Slovenije i Crne Gore. Durmitor nas je oduševio po ne znam koji put, a bez Velebita ne bi mogli zamisliti planinarenje. Želja za Novu 2015. imam puno, ali sve ih mogu svesti na: što više planinarenja, druženja, ljubavi i zdravlja.

SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2015. GODINA!

Velebit, pogled s Ljubičkog brda

Sonja Cukrov Sunko

Penjačka škola P

rva penjačka škola u organizaciji HPK Sv. Mihovil odvijala se kroz pet tjedana.

Toliko jako sam je htjela pohađati da sam izludila mamu do te mjere da je rekla: «Ok, mala, platiti ću ti i to.» I to mjesecima prije nego što smo uopće znali kada će se održati.

Bila sam strašno nestrpljiva. Jedva sam dočekala to penjanje usprkos strahu koji sam imala.

Ufffff…. Kako jako sam se bojala na prvom praktičnom satu.

Noge su mi se tresle, nisam mogla penjati. Bila sam nesigurna, niti jedan hvat mi nije bio dovoljno siguran. Ali, s vremenom, sa svakim sljedećim praktičnim vikendom i penjanjem taj strah se sve više smanjivao. Penjala sam na novom penjalištu u Šibeniku u Kanalu sv.

Ante, na rijeci Čikoli kod Ključice, u Omišu, na Marjanu, na Kozjaku. Toliko lijepih penjališta 2

raznih težina. S vremenom sam se i opustila. Bez straha sam ispenjala prevjes i padala što se u početku nisam usuđivala niti u snu.

Tehniku smo doradili na umjetnoj stijeni u Splitu.

Završni ispit je prošao bez ikakvih problema. I pismeni i praktični.

Ponosna sam što smo Paško i ja prvi nakon dugo vremena koji su se dali i u neke druge vode planinarstva. A možda ovaj članak privuče i pokojega mladoga čovjeka u naše Društvo bez obzira što nismo mi ti koji smo organizirali školu. To je samo pokazatelj da se sve može kad se hoće.

Josipa Bumbak

GLASNIK KAMENARA

DALEKA PUTOVANJA Šareni pasovi

Durmitoru u pohode 28. srpnja - 2. kolovoza 2014.

Pivsko jezero

D

urmitor je površinom najveći NP u Crnoj Gori sa brojnim planinskim vrhovima od kojih je njih 48 preko 2.000 mnv, 18 ledenjačkih jezera nazvanih “gorske oči”, kanjonom rijeke Tare visine 1.600 m iznad nivoa rijeke.

Gledajući Durmitor čini se da tu zemlja dotiče nebo, da se nebesko plavetnilo odmara na širokim durmitorskim plećima, a imena kamenih zubaca koje durmitorci i danas nazivaju “soe nebeske” potvrđuju da Durmitor služi za podupiranje neba.

Svako godišnje doba, svako vrijeme nosi u sebi neku čar života- odsjaj jezera, kanjona, cvijetnih livada, svitanja zore, zalazaka sunca koje kao da je potonulo iza njegovih širokih pleća i nikad se vratiti neće. A onda zorom zvukovi svitanja, buđenje života na planini i sve kreće ispočetka.

Na polasku nas ispraća sunčan, topao, obećavajući dan u kojem obilazimo manastir Ostrog, prekrasno zdanje uklesano skoro vertikalno u stijenu, osnovano od hercegovačkog mitropolita Vasilija Ostroškog. Zatim kao ptice nebeske hodamo od Katun Poljane do Savina Kuka, od Sedla do Bobotovog vrha, od Todorovog dola do Prutaša, izmijenjuju se netom probuđene zore, pašnjaci i livade umiveni jutarnjom rosom, obasjani suncem, Međed što se GLASNIK KAMENARA

3

DALEKA PUTOVANJA

Durmitor

Uspon na Prutaš

Most na Đurđevića Tari

Povratak s Prutaša

Prutaš

Uspon na Savin kuk Kanjon Tare

Zupci 4

Crno jezero

DALEKA PUTOVANJA Savin kuk

Bobotov kuk

Pivsko jezero

Uspon na Bobotov kuk uokolo ogleda u zrcalu Crnog jezera, lopoči što tiho snatre u zrcalnoj vodi Zminjeg jezera, kiša što uporno ispire Oblu glavu i ne da nam prići, katuni napušteni, katuni puni života, pastiri koji na obroncima durmitorskih divova čuvaju velika stada ovaca. A onda miris svježeg sira i neprekinutog života. Ovo je carstvo medvjeda, ono carstvo vukova- kaže naš vodič. Gdje li su sada i pitaju li se oni “tko su ovi uljezi što remete naš mir?”

Ogledavaju se stoljetna stabla jele i smreke na mirnoj površini gorskih očiju, preseljeni usamljeni Pivski manastir sniva stoljetne snove, smaragdna goropadna Tara bori se za svoj dio neba obgrljena surovim, okomitim stijenama.

“Durmitor je čudo” mislim se

hodajući strmim, kvrgavim stijenama (taman za tehniku rukama- nogama), opasnim siparima, suncem ugrijanim pašnjacima kroz surovi i žedni krš, šumsku raskoš, bistru hladnoću njegovih rijeka i jezera, lijep kako u svitanje zore okupan suncem, s biserima rose na tek iznikloj travi, tako i u smiraj dana kad ga tamne sjene naboraju, kad ga kupa proljetna kiša i poslije toga sve postane tako prozračno i tako blizu, kao da se dohvatiti rukom može.

Koliko god vidjeli i doživjeli u jednoj posjeti, uvjereni da se ljepota doživljenog ne može ponoviti- vjerujte, slijedeći posjet bit će kao nova, neotvorena, nikad pročitana knjiga.

Durmitor je nepresušan izvor ljepote i iznenađenja.

Biserka Dejanović Stošić GLASNIK KAMENARA

Rafting na Tari Zipline na Crnom jezeru

5

DANI PLANINARA

Vinica, Duga Resa, 27. - 28. lipnja 2014.

Dani hrvatskih planinara

Susret s Pešom

V

eć odavno autobusom nije odjekovalo toliko glasova. Svi se vesele zajedničkom grahu, pjesmi, plesu, a ponajviše ponovnom susretu sa starim prijateljima.

Nakon dolaska u Dugu Resu, smještamo se i dijelimo u dvije grupe. Jedna grupa odlazi na vožnju čamcima po Mrežnici, a druga na uspon prema Vinici.

Nakon povratka na gradsko kupalište, sjedamo za stol i s nestrpljenjem, uz pjesmu i druženje, čekamo grah. I taman kada smo bili spremi da prilegnemo, pojavio se naš Pešo. Isti. Nije nas zaboravio, svakom zna ime i boljku što ga muči, koga boli rame, koga leđa, a koga koljeno. Nakon fizijatrijskog tretmana i naravno, zajedničke fotografije svi smo bili spremi da se, kao novi, priključimo ostalim planinarima na plesnom podiju.

Drugi dan, uputili smo se prema Petrovoj gori i lagano krećemo tragom Petra Svačića. Preko spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, Malog Petrovca, arheoloških ostataka pavlinskog samostana, groba Petra Svačića, Malog Velebita natrag do Muljave i preko nezaobilazne Macole natrag do Šibenika.

Zorana Zorić

Plaža na Mrežnici, mjesto susreta

Radošić, 17. svibnja 2014.

Dan dalmatinskih planinara O

vogodišnji susret dalmatinskih planinara organizirao je Planinarski klub Split iz Splita na Kozjaku, u Radošićima. Mjesto Radošić se nalazi u zaleđu Kaštela, a tu je i poznato etnoeko selo Škopljanci,

obnovljeno dalmatinsko selo sa 20-tak kuća, poznato zahvaljujući borbi bikova (seoska olimpijada).

Tonka je vodila Kamenarce od Labina preko Botića do Škopljanaca, a domaćini su organizirali nekoliko

planinarskih tura.

Na susretu je bilo nekoliko stotina planinara iz dvadesetak planinarskih društava. Organizatori su pripremili bogat kulturno-zabavni program do kasno u noć.

Rada Živković

Dan društva Donacije i gurle A joooj, muke naše!!!

Stara gurla više ne paše.

Kada budu padale kiše neće gusternu puniti više.

Krivi nagib, kažu, sve vraća na kontra stranu.

A je, već je stara puno lita, nemoš’ je dricat a da ostane cila.

Zato, molimo koju kunicu samo, za nove gurle koje rade, baš onako, pravo.

Jednome čoviku je malo ali nas je, ipak, cilo jato.

Gradimira Bumbak

Krivi nagib, a na spojevima curi, muški tako kažu.

Brtve i silikoni više ne pomažu.

Dotrajala je i previše stara a teška su vremena i nema se para.

Zato skupljamo donacije ove da možemo kupit oluke nove.

Iris Popić

Liva ili desna pisma?

Ah, poanta je ista 6

GLASNIK KAMENARA

DRUŠTVENI IZLETI

1. - 2. 3. 2014.

Pag, 16. ožujka 2014.

Slovenski Snežnik O

J

uuuuuu ludizeeeee, koliko sniga... Mamaaaa, vidi meeee, jel mi lip anđel?

Kada sam vidjela koliko ima snijega nisam mogla dočekati da se bacim u njega i napravim par anđela. I to čak prije nego što smo se smjestili. Nakon pet-šest anđela, vidjela sam da u Domu imaju sanjke. Dobri ljudi su mi ih posudili. Otrčala sam presretna vani a morala sam i požuriti jer će skoro pasti mrak. Stotinu puta sam se popela i spustila na malenoj padini ispred Doma. A mama me stotinu puta slikala. Bila je tu i teta Bisa a teta Vesna me gurala na sanjkama.

Sutradan smo išli na uspon na Snežnik. Bilo je jako puno snijega, jako gusta magla i jaka bura. Pratili smo tragove grupe ispred nas sve do sedla. Tamo su bili „pometeni“ jakom burom. Tu smo odustali od uspona ali smo ostali očarani oblicima od snijega i leda koje je napravio vjetar.

Nismo se popeli na Snežnik ali mene nije briga. Ja sam se nauživala sanjkajući se i praveći snježne anđele.

Josipa Bumbak

Sveti Vid

tok Pag mi je ostao u sjećanju po snijegu, ledu i naravno, orkanskoj buri. Bilo je to u prosincu prije pet godina i tada smo se na Sv.Vid, od 40-tak planinara, popele samo Biserka i ja.

Ovaj put nas je dočekao okupan suncem, bez bure, kontrastne plavo bijele boje. 47 planinara u dobi od 16 do 85 godina, krenulo je na uspon. Mislila sam da će stariji planinari ostati u podnožju, ali atmosfera je bila takva da ih je ponijela i svi su došli do vrha. Bilo je predivno gledati dugačku kolonu koja vijuga poput zmije, a na vrhu su se raštrkali poput rakove djece. Vidjelo se da su uživali i bili sretni što još uvijek mogu ne samo hodati nego se i penjati po nimalo lakom kamenjaru.

Na povratku, berući šparoge, pričajući viceve i pjevajući, nismo ni osjetili kako smo došli do autobusa koji nas je odvezao do Luna, najsjevernijeg mjesta otoka Paga. Šetali smo među tisućljetnim maslinama i uživali u jedinstvenoj ljepoti prirode.

Dugo nakon ovog izleta, pričalo se o otoku Pagu.

Sonja Cukrov Sunko

GLASNIK KAMENARA

7

RAZGOVOR

Planina i priroda pružaju čovjeku užitak, onoliki, koliko si u stanju osjećati njezine čari i čuvati njezino djevičanstvo i dostojanstvo • Recite nam nešto o vašim počecima u planinarenju i Društvu Mene, kao ljubitelja prirode i kretanja nije bilo teško nagovoriti da se učlanim u netom (re)osnovano PD „Kamenar“. Članovi su me prihvatili i svojim odnosom me uvjerili u ispravnost odluke da im se pridružim.

Imao sam tu (ne) sreću da su mi prva dva izleta, bez iskustva i kondicije (Dinara i Visočica) bila ujedno i najteža do sada u fizičkom smislu, ali sada su mi jedna nezaboravna uspomena.

Nakon prvih početaka prihvatio sam se organizacije i vođenja izleta pa sam sa ostalim planinarima pohodio Dinaru, Velebit, Poštak, Zelengoru, Biokovo, Risnjak, ...... Za vrijeme rata najviše smo pohodili Kozjak, Mosor i dijelove Velebita izvan ratnih zbivanja.

Neupućeni u planinarstvo mogli bi pomisliti da ponovni usponi na ista mjesta prelaze u rutinu ili čak dosadu. Ali ne.

Upravo suprotno. Nijedan uspon ili pohod nije nikada isti, jer je stvarni doživljaj uvijek različit i na poseban način uzbudljiv. Pri stotom usponu, na primjer, na Orlovaču, otkrivaš kamen, škrapu, draču, smriku, koju do tada nisi vidio.

VLATKO ŠUPE Vlatko Šupe rođen je 1939. godine u Gradini – Šibenik.

Planinarstvom se počeo baviti 1988. godine, od kada je i aktivan član Društva.

Od 1992. do 2003. godine vršio je dužnost dopredsjednika i pročelnika markacijske sekcije Društva.

rezultiralo odlaskom dotadašnjeg i izborom novog rukovodstva, koje se, po mom mišljenju nije najbolje snašlo. Došlo je do gašenja veoma uspješne speleološke sekcije te neaktivnosti markacijske sekcije. Planinarski izleti su postali sporedni, na račun posjeta „marunadama“, „gljivarijadama“, „ritovima“ i raznim „poljima“. Društvo je postalo privlačno osobama koje preferiraju takve izlete pa je došlo do „inflacije“ onih koji sa planinarenjem ne žele imati ništa zajedničko. Drago mi je što se stanje popravilo u poslijednjih nekoliko godina.

• Suradnja u listu – Glasnik Kamenara „Glasnik Kamenara“ „rođen“ je 1995. godine, na inicijativu našeg dugogodišnjeg predsjednika i nenadmašnog planinarskog entuzijasta Ante Jurasa. Ideja i uloga Glasnika je bila, da se u njemu prikaže rad Društva kroz planinarske i druge aktivnosti u protekloj godini. Ja sam se okušao u nekoliko brojeva humorističnim i enigmatskim prilozima, ali se dogodilo da su mi uvijek izbacivali ono što sam ja smatrao Šator planina, 1990. da je najvrijednije. Sada čekam bolje dane. glavo jurila ispred grupe. Prošla je prve klinove i nakon izlasak na ravni dio se one• Često boravite u Čići – mali vrt pokraj svijestila. Ne želim ni pomisliti što bi se je vaših ruku djelo dogodilo da se onesvijestila minutu ranije, Od osnivanja, među članstvom, uviali „sve je dobro što se dobro svrši“.

• Nešto što nikada nećete zaboraviti jekje tinjala želja za posjedovanjem nekog (zgoda) planinarskog objekta. Želja je ostvarena • Čime se ponosite i za čim žalite Tijekom svog „staža“ dogodile su mi 1998. godine svečanim otvaranjem PlaPoseban je osjećaj ponosa kojeg dijese brojne zgode i nezgode. Neke se zaboraninarske kuće „Čićo“. Otvaranju je pretlim sa ostalim članovima Društva iz sada ve odmah, a neke nikada. Tijekom jednog hodilo uređivanje same kuće i okućnice, davne 2002. godine. Naime, 2002. godiuspona preko sajli i klinova, jedna planikoje se nastavilo do danas. Mislim da sada na proglašena je Međunarodnom godinom narka je bez obzira na upozorenja, svojemožemo slobodno reći da se uloženi trud planina i te godine je HPS društvom godiisplatio, o čemu najbolje svjedoče pohvale ne proglasio baš naše Društvo. i opaske u Knjizi dojmova naše „kućice“.

Bila je to nagrada za prepoznatOna ima svoju povijest, sadašnjost, a naljivo djelovanje Društva kroz dam se i budućnost. organizaciju izleta, markiranje Uređenje vrta traje do danas. Mogu (Velebit, Poštak), rad speleoreći da se radi o zahtjevnom angažmanu, loške sekcije, planinarske škole (dolasci ponekad i svaki dan) koji sam (opće i omladinske)te suradnju dugo godina obavljao sam. Poslijednjih sa velikim brojem planinarskih godina pridružio mi se i naš Ranko, koji društava. je preuzeo glavnu ulogu. Na najstarijima Upravo u to vrijeme dolaneka bar „vrtal“ počiva. Nema baš neke zi do nesuglasica među članoMaglić, 1989. koristi ali je lijepo za vidjeti. vima Upravnog odbora, što je 8

GLASNIK KAMENARA

RAZGOVOR

Meteorološka problematika

Svilaja, 1981.

Kiza, 1991.

Bisa šalje mail: „Jesi li vidjela prognozu za vikend?!?!“ Neka nelagoda u meni se već stvara A internet prognoza se lagano učitava.

Aufff, vrijeme baš ne obećava!!!

Ma Bise, ta prognoza se stalno mijenja.

Vjeruj mi, ostvariti će se naša htijenja.

Uostalom, utorak je tek, Ima vremena za promjenu napretek.

Dani idu, nervoza sve je veća Jer vrijeme se na bolje ne okreće.

Pušem, stenjem, po kući se besciljno okrećem.

Ta meteorlološka stvar me baca u očaj.

Kamešnica, 1995.

• Poruka mladima / novim članovima Novopridošlim članovima, bez obzira na životnu dob, treba dati do znanja da članstvo u PD podrazumijva, kao osnovno, bavljenje planinarenjem i poštivanje planinarske etike.

• Poznati ste po britkom umu i jeziku - nešto za kraj Mogu reći da sam istinoljubiv, bez dlake na jeziku, ali sa dosta tolerancije prema stavovima i mišljenjima drugih, iako se sa njima ne slažem. Stupanj urođene narcisoidnosti može se pojaviti u obrani vlastitih stavova, ali ne i tvrdoglavost jednog tovara.

Ukazivanje na pogreške kod sebe i kod drugih (kada je u pitanju Društvo) činim to na sebi svojstven, humorističan način, ne spominjući osobu, već (ne)djelo, pa tko se prepozna!

Potpisujem onu narodnu „Reci istinu, pa živi uru!“ Zorana Zorić

Ukućani se pitaju koji mi je vrag.

Ja odgovaram i trudim se da mi je ton blag: „Ne pitaj me ništa ako ti je život drag, Jer u subotu i nedjelju sam kući cijeli božji dan.“ Planina čeka, I njoj ponekad kiša treba.

Ima u godini puno lijepih dana.

Tješim ja tako sebe do beskraja.

Brojim vikende u planini I zbrojim, njih 38 sam bila vani.

A godini još nisu prošli svi dani.

Majko mila, situacija nije pod kontrolom ubija me Predplaninski Meteorološki Sindrom.

Gradimira Bumbak

GLASNIK KAMENARA

9

IN MEDIAS RES

Pregled društvenih aktivnosti u 2014.

Durmitor • Korčula • Dani planinara • Društveni izleti i zabave ... i još puno toga

Crni vrh, Platak

SIJEČANJ 12.01. Skradin - Rupići - Šibenik Voditeljica: Biserka Dejanović Stošić 26.01. Oprlice Voditelj: Božo Baus

VELJAČA 23.02. Kosirina, Murter Vodič pripravnik: Mirna Morić 23.02. Martinova košara, Dinara Vodič: Paško Ninić

TRAVANJ 05.-06.04. Zavižan Vodič pripravnik: Branko Borak

OŽUJAK

SVIBANJ

01.-02. Kamenjak i Slovenski Snežnik Voditeljica: Biserka Dejanović Stošić 09.03. Poljička planina Vodič: Vlatko Šupe 16.03. Sv.Vid, otok Pag Vodič: Sonja Cukrov Sunko 23.03. DAN DRUŠTVA 30.03. Velika Paklenica Vodič pripravnik: Mirna Morić

17.05. Dani dalmatinskih planinara, Radošić Voditeljica: Rada Živković 25.05. Crnopac Vodič: Gradimira Bumbak 31.05.-01.06. Grobničke alpe, Jelenc i Crni vrh Vodič: Gradimira Bumbak

LIPANJ 15.06. Badanj, Dinara Voditelj: Nikola Mihaljević 28.-29. 06. Dani hrvatskih planinara, Vinica i Petrova gora Vodič: Sonja Cukrov Sunko

Crnopac

Sveti Vid, Pag

Jelenc Dani hrvatskih planinara, Vinica

10

GLASNIK KAMENARA

IN MEDIAS RES Petrovac

Sv. Ilija, Rilić

Veliki Sadikovac Durmitor, vrh Prutaš

KOLOVOZ 15.-17.08. Mrkvište Vodič pripravnik: Branko Borak

RUJAN 06.-07.09. Lonjsko polje i Hrastovička gora Vodič pripravnik: Mirna Morić 26.-28. Korčula Voditeljica: Biserka Dejanović Stošić

SRPANJ 12.-13.07. Izvor Kupe i Vražji prolaz Vodič pripravnik: Mirna Morić 28.07.-02.08. Durmitor (Savin kuk, Bobotov kuk, Prutaš) Voditeljica: Biserka Dejanović Stošić

LISTOPAD

Hum, otok Korčula

05.10. Sv.Ilija Rilić i Baćinska jezera Vodič: Sonja Cukrov Sunko 11.-12.10. Kamešnica (Glavaš i Kurljaj) Vodič: Vlatko Šupe 19.10. Dani planinara Šibensko kninske županije, Alati Voditeljica: Rada Živković 26.10. Veliki Sadikovac Vodič: Gradimira Bumbak

STUDENI

Kamešnica

08.11. Kijevski bat Vodič: Paško Ninić 16.11. Protege - Krtolin Vodič: Sonja Cukrov Sunko

PROSINAC 07.12. Razori - Debeljak Voditeljica: Tonka Šupe 20.-21. Društvena zabava, Fužine Voditeljice: Marijana Mikulandra i Gradimira Bumbak Osim navedenih aktivnosti, naši su članovi u manjim skupinama organizirali brojne izlete na mnoge naše i planine susjednih država.

Zabilježila - Sonja Cukrov Sunko GLASNIK KAMENARA

11

DRUŠTVENI izleti

Korčula, 26. – 28. 9. 2014.

Osnovni podaci: otok Korčula spada među naše veće otoke, uz to je najšumovitiji otok na Jadranu. Vela Luka, Blato, Korčula ... naselja koja današnju ljepotu zahvaljuju prekrasnoj prirodi i srednjovjekovnom graditeljstvu. Marko Polo i tradicionalni ples Moreška simboli su Korčule.

Tri dana na otoku

K

rene pun autobus „planinara“ izletnika (kao ja) i nešto vrlih planinar(a)ki, raspoloženje je izvrsno, a atmosferu ugrijava naša Kata. Triba je malo potaknit, i dobiješ besplatnu priredbu, oš recitaciju, oš pismu, oš monolog. Koji talent, blago njenom Juri.

Padaju tu i vicovi, neki masni, a neki i „punomasni“ , nema onih običnih, na te se više publika i ne smije.

Do trajektne luke je vrime prošlo za tren, vadi se prtljaga, di je sve to stalo i šta će nam toliko toga? Mislin se, nije lako biti ni obični planinar, ima se tu šta i nosat, kako je tek onim pravima. Tek šta se trajekt odrišija, moji ljudi, imaš ti tu šta i vidit, a bome i namirisat. Koje tu sve spize ima. Nek se zna da smo mi uvik spremni.

Ko zna, kolko će vožnja potrajat, ne damo se mi iznenadit. Nakon do-ručka, svi se razmilili na sve strane, ne bi ih skupija za dvi ure. I tako, svi već siti, napiti i zadovoljni, Aleja lipa, Blato

12

Vela Luka stigli smo u Vela Luku. Iz trajekta u brodić i priko vale u hotel Posejdon, smještaj i odma na „aktivni odmor“. Nećemo valjda ostat u hotelu, ko da smo se do sada puno umorili, triba potrošiti ono šta se „mumalo“ na trajektu.

drugačije, uredile se ko da idu na bal. A večera, ljudi moji, svega i svačega, i to na izvolte, moš se vratiti po još i opet po još.

Vode, sokova, vina, pive, pritisneš botun i čaša se puni, dobro se napunilo „mišine“, a di to ima u planini.

Prvi dan - odma uzbrdo

Drugi dan - Blato, grad Korčula

Vrime je idealno, štape u ruku i uzbrdo, pravac Vela spila, pretpovijesno arheološko nalazište iznad uvale Kale. Pogled s vrha puca uokolo sve ko na dlanu. Nakon ove lipote, trkom u muzej došla je „vodička“ jedna smišna, gospodična Ranka, ko da je naše gore list.

Nakon obilaska muzeja, natrag u hotel, ko brže, ko sporije, kolona se rastegla ne vidiš joj kraj, a triba šta prije na zasluženu večeru. E, ovo je „pravi“ izlet, nema veze šta nije planinarski, jer u planini nema vode (a kamoli vruće), nema tuša, struje, a ode sve na izvolte. Ali ne bunim se, obaša sam ja ovako s „Kamenarcima“ skoro sve naše otoke. A kad bi se sam uputija, malo sutra. Valjda je tako i kod većine članova, zato živija „Kamenar“, popet ćemo se mi i na najviše vrhove (čitaj brda) svih naših otoka, jel tako ekipa!

Stigli mi i na večeru. Ne znaš ti više koja je gospoja planinarka. Sve su nekako

Subota ujutro, polazak autobusima (jedan manji i jedan kombi) za Blato, najstarije naselje na otoku. Iznenađujuće uredno, s predivnim parkom i svim potrebnim sadržajima za tako malo misto. Imaju (po veličini drugi u Europi) drvored sa 117 stabala lipa, također i odlično uređen Dom za starije osobe, ima u njemu mista, ovo je dobro znati, za većinu naših članova. Posjetili smo i pijacu, još malo se opskrbili narančama i šipkom. To sve spada u visinske pripreme za uspon na Kom (508). Podilili smo se u dvi grupe A i B. Grupa A je startala dobrim tempom, staza je dobro obilježena i nema druge nago upri, i evo nas na vrhu. Nije nam bilo lako, ali ne predajemo se, ko smi odustat. Zasluženi odmor, uživancija u pogledu hrani i piću. Zajednička fotografija i polako natrag. Susret s grupom B, kažu da je i njima bio težak uspon, ali su to junački svladali. Ajmo odma dalje, triba odraditi sve po planu. Pravac autobusa

GLASNIK KAMENARA

DRUŠTVENI izleti Smokvica, vinoteka Toreta. Više se degustiralo nego kupovalo, ma nije bilo baš ni jeftino, tako kažu „vinoznalci“, jer enologa nema u „Kamenaru“.

Svi su se okripili kavon, i možemo dalje, pravac Žrnovo, park prirode Kočje. Prošli smo pored mista Čara. Mi iz kombija nismo se mogli usuglasiti kako bi nazvali ženske osobe iz Čare, možda gospođe „čarke“. I kolko god smo grintali šta je kombi malo tisan, šta naš sramežljivi vozač pari ko golobradi pubertetlija,virovali ili ne ima samo 14 godina, vozi stalno zadnji (čitaj drugi) u „koloni“, došlo i naših pet minuta. Naime, prema parku prirode je uska ulica i velika uzbrdica. Autobus nije moga proć, a putnici lipo nogu prid nogu i uzbrdo. Dok smo ih mi iz kombija čekali u hladovini, neki su išli u „taraš“ i donili dva šipka. Bili su slatki, ali nas je bilo osam. A dobro, bolje išta nego ništa (isto su mogli čapniti još koji šipak, ionako to u brdu nema ko brat). Došli su svi, i za „vodičkon“ nizbrdo. Ubrzo nam je tabla najavila da smo ušli u Park. Stine visoke i neobične, ko na Velebitu, uski prolazi i tako u nedogled. Nisu svi ni išli za Nikolom, bolje, jer šta više potrošimo vrimena u parku, manje će ostat za Korčulu. Neki su kružili oko vilinog izvora pitke vode. Pojedini su i malo kušavali vodu, ne bi li se „pritvorili“ u vile i vilenjake. Ajmo, triba poć, lako je bilo nizbrdo a natrag nas čeka duga uzbrdica. Nek prvi krenu planinari-izletnici, a oni drugi će nas lako stići. Dobro, sve se računa u planinarski staž.

Evo ga, povijesni grad Korčula, grupa se raspršila, dogovoren je ponovni susret, di drugo nego na autobusnom stajalištu u tu i tu uru, nemojte kasnit, viče šefica. Oni koji su već bili u Korčuli, s veseljem obnavljaju sičanja, a oni koji su tu prvi put, dive se umijeću, lipoti i skladu graditelja iz srednjeg vijeka. Jedino drvena stolica koju je ima Marko Polo, nekako pari betežna. Svi se slikaju, blicaju foto aparati, neki odma svoje „selfije“ šalju na fejs, nek se zna di se sve može doć s planinarima HPD „Kamenar“.

Povratak u Vela Luku, večera, pa na feštu u misto, piva domaća klapa. Opet „okolo kole“, cestom uz uvalu. Kad je tamo fešta završila, evo ih natrag, pravo na plesni podij, ajmo, da se pleše!

Ka uvik, u prvin redovima su planinarke one probiju led, a muški (čast izuzecima) kibiciraju i uživaju gledat kako gospoje skakuču i miškaju, kažu muški da se od takvog gledanja bolje zaspe. Ali nije bilo lako zaspat, došla je horda mladih koji su nastavili tulum do zore. Ko da oni gledaju na sat, večeras je njihova fešta, vino i pivo se točilo, grlo se močilo. Tek nakon intervencije policjota, moglo se malo zaspat. Oni planinari, koji su se digli rano, mogli su svjedočiti da su čistačice imale po dva sića ostataka boca, čaša, majica, donjeg rublja, palminih grana i koječega. A šta ćeš, tako se zabavlja sadašnja hrvatska mladež.

Treći dan - Hum Već je došla i nedilja, dan uspona na Hum (376), brdo iznad Vela Luke. Krene grupa, ima nas dovoljno za manji autobus. Na čelu grupe gospođa tajnica, udrila dobar tempo, ne moš usput ni koju planiku ubrat. Nije ni to problem, ali ne pada njoj na pamet napraviti jednu pauzu. Neki iz grupe su na glas komentirali: ima biti da ona radi kod privatnika, nema kod nje odmora. E, da je na čelu neko ko radi u državnoj službi, već bi imali bar dvi pauze. Bit

Korčula

Ulaz u stari grad Korčulu Povratak s Huma

će da je gospođu taj prigovor iz redova poslušnih planinara „pogodija“, odma se smilovala, zaustavila grupu i velikodušno dala pet minuta odmora. Eto i nas na vrhu i prije od predviđenog vrimena.

Ostaci stare i devastirane austrougarske tvrđave i nove antene HT-a.

Pogled puca na sve strane. Muški minjaju mokre majice i „rastiru“ po grmovima, a planinarke procjenjuju koji je vještiji u tome, nek se ipak zna, možda kojega predlože za novu upravu. Još malo razbibrige i natrag. Valja se spakirat i na trajekt. Bit će malo vrimena i za bučniti se u moru. Iznosi se prtljaga, prikrcava u manji brod koji

GLASNIK KAMENARA

13

DRUŠTVENI izleti

Na vrhu Kom

N

ajprijesmotražilimarkuzaVelikiZavižanpajenismonašlijerjebilosnigaimaglajebila......“ Sin 2: „Udahni mama, udahni“ Ja: „Mrš mali“ Tako to izgleda kad se vratim sa nekog izleta. Puna dojmova, puna nekakvih lijepih događanja, sretna i zadovoljna a ne daju da im ispričam. Jednostavno ih ne zanima.

A ja? Ja jedva čekam nekog dobrog slušatelja ili čitatelja da čuje, da pročita....

Dakle, idemo na Zavižan. Pričali mi ljudi o ljepotama Zavižana, prekrasnim pogledima, ljepoti prirode toga kraja. Moram priznati da sam jedva čekala sve to doživjeti.

Samo, što smo bili bliže našem cilju, nekako mi se činilo da ja te ljepote ovaj put neću vidjeti. Magla je bivala sve gušća. I još, nakon vrlo neugodnog drmuckanja u autobusu po okukama, pred Dom sam izašla sa blagom mučninom u želudcu. Sreća da je bilo i bure koja je otpuhala sve te sitne nedaće.

Sve osim magle.

Nakon smještanja u domu i lagane Sjeverni Velebit

14

vozi do trajekta, i tako nekoliko tura dok se svi ne pribacimo. Jednoj planinarki se toliko svidila ta „tvoja barka mala“ da je molila kapetana, može li ostat do zadnje ture, dok sve ne pribaci. Rekla bi naša Kata, tamo-amo tours, neka gušta kad je (samo) to veseli. Na kraju, prije polaska trajekta (iako ova priča tu ne završava) valja reći da je glavna voditeljica, Biserka, uložila doista veliki trud za sve ovo osmisliti i posložiti. Ajme gušta, ajme lipote. Uvjeren sam da su i ostali bili vrlo zadovoljni ovim izletom. Na gore navedeni komentar, imate pravo prigovora. Do idućeg otoka, uz planinarski pozdrav.

B.B.

Na Zavižan ću opet

marendice, krećemo na uspon na Veliki Zavižan. Ali, u onom snijegu, koji je na mjestima dosezao čak i do koljena, i zbog magle, ne uspijevamo naći marku. Odustajemo. Zbijamo redove, doslovno kao pingvini kada se griju, dogovaramo plan C. Hvala bogu, ne traba nam puno vremena za to čak i na Zavižanu koji je prepun mogućnosti. Dok izbrojiš do 3 pada odluka. Balinovac. Prolazeći kroz botanički vrt zastajkujemo kod natpisa sa imenima i fotografijama bilja. Kako proljeće u ovim krajevima kasni, podsjećamo se kada i gdje smo neke od biljaka vidjeli u nekim drugim krajevima. Prema vrhu napredujemo polako jer kamen i malo snijega nikako nije dobra kombinacija. Hodamo nadajući se da će malga otići dok se mi popnemo na vrh.

E nije! Na vrhu malo fotografiranja, udaranja pečata u dnevnike i obilaznice i natrag. Samo, šta ćemo raditi ostatak dana u domu? Samo sjediti i provirivati kroz prozor? Ma ne dolazi u obzir.

Zbijamo ponovo redove i odluka pada, ovaj put u sekundi. Veliki Zavižan samo sa druge strane. Magla je i dalje odlučila GLASNIK KAMENARA

ostati sa nama. Čak nam se i lagana kišica sramežljivo počela približavati. Pa ako ne bude pravila probleme neka i nje tu. Nama ne smeta.

Na vrhu vidimo..... a skoro ništa Stijenu na kojoj su složena dva manja kamena, crvene oznake K.T. i žig. Udarim žig u dnevnik i uspijem pročitati „Veliki Zavižan“. Dobro je, nismo falili Ali sam skoro falila Dom kada smo se vraćali natrag. Bože, stoji mi ispred nosa a ja ga ne vidim Na Zavižan sam se vratila. Nakon samo četiri mjeseca uspjela sam vidjeti dio te ljepote. Bez magle, bez kiše, bez bure.

Ali, dobro sam upoznala i WC u domu. U noći sa subote na nedjelju. Uhvatila me viroza Tako iscrpljena nisam imala snage za napraviti sve planirane uspone. Ali nema veze. Ja to shvaćam ovako: Zavižan me voli i želi da mu opet dođem Gradimira Bumbak

DRUŠTVENI izleti

12.10.2014.

Na Kurljaju

Sveti Ilija-Rilić Sv. Ilija Rilić (773 mnv), 5.10.2014.

Posljednji je veliki vrh u masivu Biokova, iznad Gradca. Sa vrha se pruža predivan pogled na Baćinska jezera, poluotok Pelješac, Korčulu, Mljet i Hvar, te na prostranstvo Biokova.

E

U

stajanje u cik zore, u 5.30, polazak u 6.00. Odmah ima odustajanja, tko je vidio tako rano planinariti!?!?

Idemo kružnom stazom od Gornjih Korita preko skloništa Bunarić na vrh Kamešnica, ili po starom Kurljaj (1809 m nv), a spuštamo se na izvor. Izmjenjuju se područja livada, makije, bukove šume i naravno kamena. Sam vrh Kurljaj je prostran i travnat i sa njega se pruža pogled na moćni greben Kamešnice, livanjsko polje, bosanske planine, sinjsku krajinu, Biokovo, Mosor, Svilaju, Dinaru… Uživamo i upijamo svu ljepotu koja nas okružuje. Što je rano ustajanje i umor u nogama prema ovoj ljepoti? Dišemo punim plućima. Fotografiramo do besvijesti kako bi uhvatili barem djelić te ljepote. Razmišljamo o usponu na Konja. Volje i snage imamo, ali vremena nemamo, čekaju nas ostali u domu na Donjim Koritima. Bit će još prilika.

Vrh Kurljaj se nalazi u Bosni pa smo morali prelaziti granicu koja nije nigdje označena. Policija je bila obaviještena, ali ja sam ipak imala neku nelagodu. Nakon povratka u Donja Korita, čekao nas je skuhan ručak. Što poželjeti više za kraj tako lijepog izleta? Hvala Vlatku i ekipi.

Sonja Cukrov Sunko

vo mene s još jednog izleta u nepoznato. Nikad bila, ma lako što nisam bila nego što nisam nikada ni čula da postoji. Znam za Svetog Iliju na Biokovu, znam i za onog na Pelješcu, ali ovaj mi je bio moment iznenađenja.

Jutro rano, pet sati, a ja jedva izlazim iz kreveta jer polazak je u šest sa Veterinarske stanice. Pola mozga se veseli hodanju, dobrom društvu i uživanju u ljepotama prirode, ali ona druga polovica moždanih vijuga kaze - koji ti vrag bi da se prijaviš na ovaj izlet zorom ranom.

Odšepesamo Bise i ja do busa, kupujemo kroasane, krafne,a ja jedva čekam da se umontiram u svoje sjedalo u kombiju, zaklopim okice i otpunujem u snovima. Slobodanka me nježno budi, kud da se naglo prenem kad se kombi zaustavio na odmorištu da popijemo kavicu. Nakon stanke, opet se umontiram pa odspavam i ostatak autoputa. Super, čas posla stigli u Gradac.

Iskrcali se kod groblja i krenuli. Vrijeme nije bilo baš obećavajuće, ali je zato staza kao iz bajke. Manje od sat vremena blagog uspona kroz borovu šumu. Onda nastavljamo sat vremena stazom kroz makiju. A staza podzidana, uređena, vidik puca i zastaje dah. Laganini, kolona stigla točno po planu pred sami vrh. Kratka stanka i završni uspon, malo strmiji po pravoj planinarskoj stazi ali bez velikog napora. Malo me strah, blato i kamen mi nisu neka dobitna kombinacija, ali o tome ću na povratku.

A na vrhu novi uzdasi. Dočekao nas pogled na Baćinska jezera, a s druge strane na morsku pučinu kojom dominiraju Pelješac i Hvar. I onda kao šećer na kraju ugledaš Biokovo koje se propinje do neba. Onda je Aco izrekao provokativnu, ali istinitu spoznaju da su planinski vrhovi posvećeni GLASNIK KAMENARA

Prema Riliću Baćinska jezera

muškim svecima. I zaista, nikada o tome nisam razmišljala do danas. Sveti Ilija, Sveti Jure, Sveti Mihovil, Sveti svi u muškom rodu, a nigdje vrh Sveta...neka žena.

Granulo nam je i sunce, prži, grije, čista milina. Nas petnaest, dobro raspoloženih, slatko pojeli uz ćakulu, odškljocali turu s aparatima i polako nazad. Sve po planu, ma šta po planu i brže od planiranog.

Onda slijedi nedoumica, gdje ćemo i kako provest ostatak dana. Odluka je pala da posjetimo Baćinska jezera.

Kombi nas je odvezao u Baćine i krenuli mi u obilazak razočarenja. Sa Svetog Ilije pogled je bio predivan, jezera su izgledala tako tajnovito i romanično, ali dočekala nas je kombinacija prirodne ljepote i ljudske nebrige. Šteta.

Iris Popić 15

DRUŠTVENI izleti

Vidakov Kuk Odluka je pala u petak, u subotu, 28.12.2013. idemo u NP Paklenicu.

K

rećemo rano iz Šibenika, da bi stigle popiti kavu, malo popričati i obići sve što smo zamislile. Dan je kratak. Mi smo ženska ekipa planinarki u koju tu i tamo zaluta pokoji muškarac. Njima valjda brzo dosadi naš stil penjanja. Mi hodamo relativno polako, uživamo u svakom koraku koji napravimo u planini, a da ne kažem koliko uživamo u pogledima, zvukovima i mirisima planine. Sve to pokušavamo ovjekovječiti i fotoaparatima.

Današnji cilj je Vidakov kuk. Ide nas sedam, a samo je jedna prije desetak godina bila tamo. Do Manite peći je sve poznato, sve smo nestrpljive da vidimo nešto novo.

Staza se najprije malo spušta, a onda počinju usponi kakve volimo, po kamenitom terenu, a cijelo vrijeme sa prekrasnim pogledima na kanjon Velike Paklenice, Anića kuk, Sveto brdo, more... Na nekim mjestima je sajla koja pomaže pri penjanju.

Za sat vremena smo na istočnom dijelu Vidakova kuka. Oduševljene smo. Vrijeme sunčano, nema vjetra, toplo, pogledi nezaboravni. Odlučujemo se na nešto duži boravak jer ne poklope se često svi elementi za sreću. Da bude veća, jedemo, a onda iznenađenje, Višnja vadi šampanjac i nazdravljamo novoj 2014. godini. Sunce nas grije izvana, šampanjac iznutra i sretne smo.

Nevoljko krećemo dalje. Spuštamo se polako jer na mjestima ima sipara, prolazimo travnati dio i dolazimo do zapadnog dijela Vidakova kuka. Podsjeća nas na Bojin kuk. Ostajemo kratko i nastavljamo do raskršća. Jedan put vodi prema Njivama, uzbrdo, a drugi prema Tomićima, nizbrdo.

Ni jedna dosad nije išla stazom za Tomiće pa krećemo prema njima. Staza je ugodna, ubrzo se vidi i Starigrad. Tomići su napušteno selo, odakle se može nastaviti prema Starigradu ili prema kanjonu Velike Paklenice.

Krećemo prema kanjonu. Ne piše koliko nam vremenski treba, ali srećemo slovenski bračni par koji kažu oko 45 minuta. Taman da stignemo prije mraka. Staza iz Tomića je zahtjevna, pogotovo dio spuštanja u kanjon, ali zanimljiva i s prekrasnim pogledima.

Trebalo bi je jednom proći neopterećeni mrakom.

Sonja Cukrov Sunko 16

GLASNIK KAMENARA

EDUKACIJA

Cvijeće naših planina

Pripremila Višnja Crevar, Foto: Gradimira i Sonja

ŠUŠKAVAC ili ŠKROBOTAC ( Rhinanthus alectorolophus) Škrobotac spada u polumanetničke zeljaste biljke, visine 20 do 50 cm, jednostavnih ili razgranatih, nasuprotnih listova, nazubljenih rubova. Cvjetovi su u klasovima s potpornim trokutastim listićima. Čaška je trbušasta, spljoštena. Vjenčić ima valjkastu cijev i dvousnat obod, žute je boje, a na gornjoj usni ima poput šljema, ljubičasti zubac.

Ima ih više vrsta, rastu na vlažnim livadama, od nižih do gorskih područja, a cvatu od svibnja do rujna.

ČEMERIKA, ljepotica otrovnica - Na vlažnim livadama, šumskim čistinama i u ponikvama višeg gorja (800-1600 m) dočekat će nas ova moćna biljka visine do 150 cm, snažne stabljike sa spiralno postavljenim eliptičnim listovima sa mnogo rebara i cvatom grozdasto sastavljene metlice. Svi dijelovi ove biljke su otrovni jer sadrže alkaloid koji paralizira živčani sustav, krvotok i disanje. Ne znam kako životinje na ispaši znaju da ju ne smiju jesti. Svaka im čast.

Crna čemerika - Veratrum nigrum – ima male cvjetove (1 cm) crnopurpurne boje sa crvenim prašnicima, cvate u srpnji i kolovozu.

Rijetko je viđamo.

Bijela čemerika - Veratrum alba - ima veće cvjetove (1,5 cm) bijelo zelenkaste boje, snažnija je, poput bogatog buketa Gorska čemerika - Veratrum labelianum Bernhardi - podvrsta je bijele čemerike, s cvjetovima žuto zelene i zagasito zelene boje.

ČUVARKUĆA SCHLECHANOVA (Sempervivum schlechani)Spada u tustike. Raste na kamenitim visinama (1000 -1700m/nv).

Prizemni, mesnati listovi skupljeni su u kuglaste rozete iz kojih svake godine izraste cvjetna stabljika, 10-30 cm, gusto obuhvaćena sjedećim listićima, zelenkasto crvenkastim sa dlačicama. Na vrhu stabljike je cvat sa 2-8 cvjetova, zvjezdasto raširenih latica koji svojom ružičastom bojom sa tamnom purpurnom prugom u sredini privlači pogled.

PAKUJAC (Aquilegria nigricans) - Biljka iz porodice žabnjaka, dočekat će nas tokom ljeta na grmovitim padinama, na šumskim čistinama ili pukotini stijene, na visinama od 700 do 1700 m.

Na uspravnoj, razgranatoj stabljici (60 cm) ima nekoliko velikih, malo pognutih, ljubičasto modrih cvjetova čije latice završavaju dugom, zavinutom ostrugom poput kapuljače. Listovi su na dugoj peteljci s nepravilno udubljenim režnjevima. Na točilima stijena možemo naići na endem Hrvatske, BiH i Italije- Kitajbelov pakujac koji je niži, ali ima veće cvjetove.

GLASNIK KAMENARA

17

IZ ARHIVA

Maglić, 1990.

Sjetimo se

Zahvaljujemo Zdenki Antunac na ustupljenim fotografijama.

Medvednica, 1992.

Zagorje, 2004.

Bitorajka, 1985.

Maglić, 1990.

Tatekova koliba, 1982.

Premužićeva staza, 1986.

Velebit, 1980.

Triglav, 1982.

18

GLASNIK KAMENARA

Tatekova koliba, 1982.

IN MEMORIAM

Milan Sunko

Ive Rak

(1935. - 2013.)

1.9.1926. - 28.11.2014.

U

Splitu je u petak, 28.11.2014. u 88. godini života, prestalo kucati srce našeg dragog planinarskog veterana, legende, vodiča, prijatelja i nadasve velikog čovjeka, Milana Sunka.

Izgubio je svoju posljednju bitku. Teško je prihvatiti tu tužnu vijest. Bila je velika čast poznavati ga. U našim životima ostavio je neizbrisiv trag.

Svestrani planinar i planinarski vodič koji je život posvetio planinarstvu i nadasve vodičkoj službi i nesebično prenosio svoje bogato znanje na mnoge nove generacije planinara i vodiča. U organizaciji PK “Split” i Stanici planinarskih vodiča organizirao je vježbe i škole za mlade planinare u Splitu, Kaštelima, Trogiru, Šibeniku i Dubrovniku.

P

Planinarenjem se počeo baviti 1951. (neorganizirano), a organizirano 1956. godine u Planinarskom klubu „Split“, u kojem je djelovao sve do 2003.

Od 2004. postao je član HPD „Kamenar“ iz Šibenika.

Dakle, bio je član planinarske organizacije punih 58. godina s 38. godina vodičkog staža.

Bio je prvi pročelnik Stanice vodiča Split, od 5.12.1976.

Obnašao je brojne odgovorne funkcije u planinarskoj organizaciji, od predsjednika i tajnika PK ‘’Split’’, do člana predsjedništva PSH Zagreb. Bio je član Ekspedicijskog odbora “SPICBERGEN” 1973. i Ekspedicijskog odbor “HINDUKUŠ” 1975.

Za svoj nesebični rad dobio je i brojna priznanja u planinarskoj organizaciji: Srebrni i zlatni znak PSH, Plaketa Planinarskog kluba “Split, Zlatni i srebrni znak PSJ, Plaketa za zasluge u planinarstvu HPS Zagreb, Plaketa Planinarskog saveza Zagreb, Plaketa Stanice planinarskih vodiča Split Plaketa Vodičke službe HPS Zagreb (2011.)

Bio je voditelj mnogih projekata: Planinarski put ‘’DalGLASNIK KAMENARA

rije godinu dana umro je naš dugogodišnji planinar Ive Rak. Bio je tih, samozatajan, svima drag. Nije osvajao vrhunce, ali je osvajao srca ljudi oko sebe. I kad nije mogao hodati, išao je s nama jer se, kako je govorio, među planinarima ugodno osjećao. Trajno će ostati u našim sjećanjima. macija’’, Rekreacijska staza na Kozjaku, Susreti planinara rođenih 1926., sudionik akcije ‘’Dinara 80’’ bori se i preživi ...

Pohodio je mnoge planine, nemoguće ih je sve i nabrojiti.

Volio je pisati i na taj način ostavio veliki trag u planinarstvu. Napisao je brojne spomenice, dnevnike, priručnike...

Posljednja knjiga o njegovom planinarskom životu i aktivnosti, nastala je ovog proljeća, a nazvao ju je ‘’Planine kao stil života’’. A to je istinski i bio njegov stil života.

Moram mu iskreno zahvalit što je imao toliko strpljenja u prenošenju svog planinarskog i vodičkog znanja. Otvorio mi je vidike. Uvidjela sam da ići u planine, nije samo fizičko pražnjenje, ispitivanje svoje izdržljivosti, forme,.., to je puno više.. Sama priprema izleta, odabir lokacije, puta, domova i na kraju vrhova, je puno više, nego sama trka uzbrdo.

Falit će nam puno, ali će zauvijek biti s nama koji smo ga iskreno voljeli i poštovali.

Počivaj u miru planina dragi naš Sunkiću.

Dijana Tudorić

19

Ne zna jadna šta je čeka!

Glava je prošla ...

U očekivanju kiše

Čije su cipele ljepše?

U potrazi za vilenjacima

K E J I L E J H E J I M S

Težak teret na leđima A kud sada???

MENAR • Š KA

K ENI IB

HPD •

Ima li koga?

OSNIVAČ I IZDAVAČ: HPD Kamenar, Kralja Zvonimira 42, 22000 Šibenik • UREĐIVAČKI ODBOR: Sonja Cukrov Sunko, Biserka Stošić, Zorana Zorić, Gradimira Bumbak • ODGOVORNA UREDNICA: Sonja Cukrov Sunko • GRAFIČKA PRIPREMA: Merla design Šibenik • Tisak: Printera Zagreb • Naklada 250 • List izlazi povremeno i dijeli se besplatno • Mišljenjem Ministarstva kulture br. 532-03-5/2-93-01/417 list je oslobođen plaćanja poreza na promet