Sveti Vlaho

POSEBNO IZDANJE POSVEĆENO NAŠEM PARCU

Nakladnik: Dubrovački dnevnik j.d.o.o. -

Kardinala Stepinca 52

Dubrovnik OIB 84019117288

Urednice izdanja: Ivona Butjer Mratinović

Glavna urednica: Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

Izvršni urednik:

Nikša Klečak

Novinari:

Aida Čakić

Petra Srebrović

Ivana Smilović

Maro Marušić

Ahmet Kalajdžić

Stručne suradnice posebnog izdanja: Maja Nodari

Barbara Margaretić

Fotograf: Goran Mratinović

Grafička priprema: Dario Kovač (Festivus)

Marketing: Svjetlana Mirković Šimunović -

020/642-460 099 493 6200 marketing@dubrovackidnevnik.hr

BISKUP

ROKO GLASNOVIĆ: „TOLIKI

DOMOVI ŽIVE

ZA OVAJ DAN, JER RUKU POD RUKU, VJERA I KULTURA, U NAŠEM GRADU IDU ZAJEDNO“

Dubrovački biskup govori o sjećanjima na blagdan sv. Vlaha iz mladosti, dijeli promišljanja o budućnosti Feste, kulturi dubrovačkih domova koji njeguju tradiciju i vjeru, ali i značaju Parca koji je zaštitnik svih ljudi grada

Koja su vaša prva sjećanja na Festu svetog Vlaha, jeste li je pohodili kao dijete?

Bili su to lijepi dani kad smo kao djeca slušali pripovijedanja naših djedova i baka. Puštala se tada svaka igra, sve bi utihnulo i otvarao se neki novi svijet pred nama. Sjećam se kako nam je djed Antun govorio o našem podrijetlu, o korijenima koje vučemo iz dubrovačkog kraja, o tome kako su 70tih i 80-tih godina prošloga stoljeća mnogi hodočastili iz Janjeva u Dubrovnik. Nezaboravni su to bili dani za njih, puni doživljaja, ali i Božjih milosti. Djed je osobito ponosno govorio o tim hodočašćima jer je sv. Vlaha smatrao svojim zaštitnikom. Priželjkivao sam itekako i ja vidjeti taj naš Dubrovnik i upoznati moćnoga sv. Vlaha koji je nama djeci bio predočen kao poseban svetac. Kao dijete, nažalost, nisam imao prilike biti u Dubrovniku na Festi, jer se živjelo dosta skromno, ali sam itekako mogao predočiti ljepotu proslave iz djedovih živih i bogatih pripovijedanja. Da je tomu bilo tako, osvjedočio sam se nedavno kad sam našao jednu fotografiju na kojoj moj djed s rođacima sudjeluje na proslavi našega Parca i ponosno drži njegov barjak.

Kao dijete, nažalost, nisam imao prilike biti u Dubrovniku na Festi, jer se živjelo dosta skromno, ali sam itekako mogao predočiti ljepotu proslave iz djedovih živih i bogatih pripovijedanja. Da je tomu bilo tako, osvjedočio sam se nedavno kad sam našao jednu fotografiju na kojoj moj djed s rođacima sudjeluje na proslavi našega Parca i ponosno drži njegov barjak

I prije nego ste postali dubrovački biskup, službeno ste sudjelovali u Festi kroz procesiju i nošenje moći svetaca, a zatim ste je tri godine predvodili. Osjećate li

u Grad prate preko različitih sredstava komunikacije. Festa se slavi u Zagrebu, Bruxellesu, ali i svugdje po svijetu gdje god žive Dubrovčani.

Koji momenti Feste su vam najdraži i najemotivniji?

proslavu Parca ‘svojom’ i jednostavnom?

Budući da sam nekoliko puta kao tajnik tadašnjeg šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa bio na proslavi sv. Vlaha i sudjelovao u procesiji i nošenju moći svetaca, nije mi bila nepoznata sama Festa i njezin tijek. Kako sam već prije spomenuo, ovu Festu naša obitelj „osjećala“ je svojom i prije nego sam došao u Grad. Naravno da se i svaki novi trenutak proveden u ovom ozračju utiskuje u srce i pamćenje. Mislim kako ne bi bilo pretjerano reći da, osobito u danima pripreme, uz sav bogat program koji se mnogi trude prirediti, Dubrovnik nekako posebno odiše jednostavnošću i toplinom koja privlači mnoge hodočasnike. Svakako da kao dubrovački biskup Festu sv. Vlaha osjećam ‘svojom’ jer sam domaćin. Stoga ne mogu ni zamisliti da nisam njezin aktivni sudionik. Mnogi koji ne mogu doći

Teško je govoriti o najdražim trenucima Feste kad je toliko toga što bih mogao izdvojiti jer na samu pomisao na sv. Vlaha već se u mislima nižu brojne slike zajedništva, molitve, tradicije i života. Drago mi je da i danas brojni naši roditelji njeguju tradiciju i odijevaju svoju djecu u narodne nošnje. Toliki domovi žive za ovaj dan, a naš Stradun okićen standalima i zastavama nagoviješta „dan ki dohodi jednom nami na godište“. Raduju me i čestitke s kopna, a posebno naših pomoraca i njihovo čitanje jer sv. Vlaho povezuje svoje „od sva četiri vjetra“. Ne mogu zaboraviti ni naše branitelje, zvonjavu gradskih zvona, gradsku glazbu, Dubrovačke trombunjere, koji zorom najavljuju početak Feste, trznice s darovima, bijele golubice, izvijanje barjaka… Međutim, sve ovo vodi nas Parcu, a on Kristu koji je naš Put, Istina i Život. Zato svečana molitva Lausa bez obzira koliko puta izgovorena podsjeća nas u čije smo ime okupljeni. „U ime Presvetoga Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga. U ime slavne djevice Marije. U ime slavnoga svetoga Vlaha, našega parca. U ime svijeh svetaca i svetica na nebesima. Život, pobjeda, mir i obilje ovomu našemu drevnom Gradu i zemlji dubrovačkoj, da ih Bog sačuva i uzdrži na mnoga ljeta po moru i na kopnu. Živio Sveti Vlaho!“

Svaki trenutak od otvaranja na Kandeloru, pa tijekom cijeloga dana Feste, i do zatvaranja u nedjelju po Festi, ispunjen je tolikim događajima, slikama i izrazima vjere, nade i ljubavi koja postaje vezom između nas i našega nebeskog zaštitnika.

Osim vjerskog, puno je i svjetovnog u proslavi dana dubrovačkog parca. U Gradu su tada ljudi svih vjera, pa i oni koji ne vjeruju, a svetog Vlaha jednako osjećaju svojim. Je li Crkvi izazov održati vjerske tradicije živima i treba li uopće tome stremiti?

Dobro ste primijetili, uz vjersku proslavu ima i svjetovnoga. Međutim, jedno ne isključuje drugo, nego samo pokazuje koliko je zapravo sv. Vlaho zaštitnik svih i bdije nad

svima. Drago mi je što nas on sve okuplja u našem Gradu koji drži u svojoj ruci, blizu svoga srca, ujedinjuje nas u zajedništvu i pokazuje na važnost njegovanja kulturne i vjerske baštine.

Budući da je Crkva živa zajednica vjernika, a naši vjernici sv. Vlaha itekako osjećaju svojim, vjerujem da će se i dalje, s koljena na

koljeno, prenositi ova lijepa i bogata proslava koja je i uvrštena na listu UNESCO-ove nematerijalne svjetske baštine. Ruku pod ruku, vjera i kultura, u našem Gradu idu zajedno. I ono što je važno, za svakoga dobronamjernog putnika, hodočasnika ili stanovnika, uvijek će se nešto naći.

Kakve nam poruke sveti Vlaho šalje danas, što od crkvenih učenja trebamo osluškivati kada se slavi 1053. Festa? Sveti Vlaho nas poziva da nam ništa ne bude važnije od Krista. Ove jubilejske godine zahvaljujemo na prošlosti koja nas poučava i ohrabruje, dok se suočavamo s izazovima današnjice, poput ratova, bolesti, egzistencijalnih problema i demografskih izazova. Njegova poruka ostaje ista: Dobro uvijek nadvladava zlo, a mi smo pozvani služiti Bogu i bližnjima. Papa Franjo nas potiče na mir, brigu za ranjive skupine i otvorenost životu. U ubrzanom svijetu važna je izgradnja savjesti, strpljenje i milosrđe. Sv. Vlaho, vjeran kroz povijest, poziva nas na vjernost Bogu i međusobnu solidarnost, ukazujući na važnost sebedarja i ljubavi, temeljene na Kristovoj žrtvi. Njegova uloga mosta između Istočne i Zapadne Crkve potiče nas na ekumenizam, dijalog i zajedništvo u Kristu. Kao “hodočasnici nade” trebamo nositi nadu drugima, posebno onima udaljenima od Boga, jer graditelji nade postaju i graditelji mira.

Piše: Petra Srebrović

Foto: Goran Mratinović

ANTUN REGJO I MIHO DERANJA OVOGODIŠNJI

SU FESTANJULI: „OVO JE NEŠTO ŠTO SE NE MOŽE KUPITI, OVO MORATE ZAMIRITATI“

- Piše: Ivana Smilović / Foto: Goran Mratinović -

Bez njih, moglo bi se reći, ne bi ni bilo Feste! Njen su ključni dio, a titula festanjula predstavlja veliku čast. Ove godine tu su čast, ali i odgovornost, dobili Antun Regjo iz redova pomoraca i Miho Deranja kao predstavnik zanatlija. Za Dubrovački dnevnik otkrili su što za njih predstavlja biti festanjul, ali i jesu li ih neke obaveze iznenadile

Kao što to biva svake godine, biskup je krajem prosinca, na božićnom primanju, predstavio ovogodišnje festanjule. U predstavljanju smo tako doznali da je Antun Regjo rođen 1974. godine te da je Pomorsku školu i Pomorski fakultet završio s diplomom inženjera pomorskog prometa 1997. godine. Kontinuirano plovi od 1992. godine, a kapetan je od 2019. godine, na brodovima stranih kompanija. U braku je s Marijom Radić, s kojom ima troje djece, kćeri Lanu i Luciju te sina Antonija. Predstavnik zanatlija Miho Deranja je rođen 1968. godine i živi na Grudi. Pomorsku školu je završio u Dubrovniku, a nakon srednje škole s ocem je otvorio stolarski obrt. Trenutno, uz stolarski posao, radi i kao domar u Osnovnoj školi Gruda. Oženjen je Lucijom Paljetak s kojom ima troje djece, kćeri Anu i Miju i sina Petra.

„Petnaestak dana prije predstavljanja dobio sam poziv u večernjim satima od bivšeg festanjula koji me predložio, jer uvijek jedan predlaže. U osam navečer mi je rekao – došli bismo na piće! Sve mi je bilo jasno“, priča Deranja

No, kako bismo zaista upoznali festanjule, ali i otkrili što za njih znači činjenica kako su upravo oni izabrani za tu dužnost ususret Festi, pozvali smo ih na razgovor. Iako im je raspored prenatrpan, našli su malo vremena za otkrivanje sitnih, ali mnogima nepoznatih dijelova Feste. Tako su nam otkrili da su za samu kandidaturu morali dati pristanak i ustupiti životopis. „Znali smo da smo kandidirani, ali to ne znači ništa jer izbor je baš strog, ne znamo točno ni kako ide, ali tako smo čuli. Petnaestak dana prije predstavljanja dobio sam poziv u večernjim satima od bivšeg festanjula koji me predložio, jer uvijek jedan predlaže. U osam navečer mi je rekao – došli bismo na piće! Sve mi je bilo jasno. Tako su došli i čestitali“, priča predstavnik zanatlija Deranja.

POTAJNO NADANJE I POZITIVAN ŠOK

Predstavnik pomoraca je u to vrijeme – plovio morem.

„Supruga je bila doma, zvali su nju da će doći. To je isto znak, znali smo da je to - to. Ali nismo znali do zadnjeg momenta! Sve je pod velom tajne, ima više kandidata, strogi su uvjeti izbora. Supruga mi je javila, unatoč vremenskoj razlici, da oni dolaze na piće i tada sam znao. Kao i Mihu, bilo mi je iznenađenje, iako smo predali životopise. Potajno sam se i nadao tome, ali nisam mogao ni zamisliti da ću nakon prve predaje kandidature biti izabran. Ali izgleda da su naši životopisi bili najprikladniji, ne znamo što se sve događalo, ali svakako smo izabrani, dobili smo tu čast“, ponosno priča Regjo.

Titula je to koja sa sobom nosi puno emocija.

„Jedan je osjećaj dok misliš o tome, a drugi kad te stvarno izaberu. Kad

vidite sve te ljude koji dolaze i čestitaju vam, znane i neznane. Svatko isto ponavlja – čast, čast, čast, ogromna čast! U današnje doba teškog materijalizma u kojem nažalost svi živimo, ovo je nešto posebno. Jer ljudi stječu poslove i diplome na različite načine, a ovo je nešto što ne možete kupiti, ovo morate zamiritati, što daje posebnu težinu“, objašnjava Regjo.

Slično razmišlja i Deranja koji kaže kako je doživio svojevrstan šok. Naravno, nije bilo lako ni tajiti to od svih, osim, naravno, uže familije.

„Taj dan kad je biskup proglasio nas za festanjule, čini mi se da su se svi u Konavlima sjatili kod mene. Jer nema puno festanjula u Konavlima, pet. Nakon šoka, polagano se privikavaš. A onda uđeš u ritam, radni pogon, ima obaveza skoro svaki dan, što promoviranja Feste, što tribina, medija… Svega! Imali smo i ove godine, s obzirom na to da je jubilarna godina, procesiju koja je došla kao neka proba“, kaže Deranja.

SAMO POZITIVNA TREMA

Puno se o Festi zna, ali malo toga o tome što se događa „iza kulisa“.

Tako je količina obaveza uvijek iznenađenje za festanjule.

„Nismo očekivali toliko toga, iako smo bili informirani, naši prijatelji i rođaci su prije bili festanjuli, tako da smo znali dosta toga, ali svakako je došlo još detalja s kojima nismo upoznati. Ali to je i čar toga svega, da ima nepoznatoga! Sve ide svojim ritmom, Bratovština stoji iza nas sa svojim savjetima. Osjećam se sasvim lagodno, imam pozitivnu tremu, nema nikakve strave ili pompe, mislim da će sve dobro proći, samo

molimo Boga da bude alavija vrijeme i to je to“, kaže Regjo. Bratovština festanjula zapravo je veliki oslonac „novacima“ i trudi im se olakšati ovu veliku ulogu koliko god može.

„To funkcionira veoma dobro, kad bi tako funkcionirale ostale grane u našem društvu, bilo bi prelijepo. Mislim da bi nam puno bolje svima bilo. Radi se o velikom zajedništvu i ljubavi prema istom cilju, svetom Vlahu i ovoj Festi. Veliki je entuzijazam cijele Bratovštine. Imamo i mentora, gospodina Antuna Kraljića s Brgata, s njim smo imali neformalno druženje gdje nas je uputio u puno detalja. Javljaju nam se i ostali, dosta ljudi pazi na nas. Naše je praktički da se pojavljujemo, a oni nas upućuju“, kaže Regjo. Naravno, sve u pripremi za taj veliki dan, početak Feste, kad će sve oči biti uprte u njih.

„Ima stresa, ali umjereno! Dosta je bitno da imate podršku. To je neka životna satisfakcija“, kaže Deranja, dok se Regjo nadovezuje: „Ima tu

„Osjećam se sasvim lagodno, imam pozitivnu tremu, nema nikakve strave ili pompe, mislim da će sve dobro proći, samo molimo Boga da bude alavija vrijeme i to je to“, kaže Regjo

Antun Regjo i Miho Deranja

Antun Regjo predstavlja pomorce

procedura i detalja, od ponašanja tijekom procesije, pa dalje. Mislim da je to važno napomenuti, da ne bi narod naš mislio da smo se umislili pa da se ne želimo nekome javiti, pravila su stroga. Ne smijemo gledati okolo, strogi pogled naprijed. Maksimalno nam je dozvoljeno lagano klimnuti glavom ili uhvatiti se za klobuk, to je znak za pozdrav. To možda neki ne znaju. Tu je i podizanje barjaka, dosta malih detalja kao gdje će tko stajati, kad se pomaknuti, u kojem momentu.“

Upravo podizanje barjaka mnogi festanjuli iz Feste u Festu ističu kao poprilično stresan momenat.

„Što se toga tiče, jedino nam je žao što nije Orlando tu! Ovo je jedanput u životu, a on je prekriven. Tako da će biti standal na skalinima ispred crkve, barjak će se od tamo dignuti, nije prvi put, ali volio bih da smo generacija koja ga zadnji put diže odavde, a da ga sve dalje dižu na Orlandu“, kaže Regjo.

VELIKI PONOS OBITELJI I PRIJATELJA

No, da se maknemo od procedura i opterećenja, vraćamo se na reakcije poznanika, prijatelja, a poglavito obitelji na ovaj poseban izbor. Svi su oni, naravno, itekako ponosni.

„Reagirali su s velikim ponosom. Malo im je u prvi momenat bilo nezgodno jer su svi znali, a nikome nisu smjeli reći. A sad mi se čini da su više ponosni nego mi, cijela uža i šira obitelj. U široj obitelji, moj dundo koji već ima 90 godina je također festanjul. Tako da sam ja drugi, u široj obitelji, a to je dodatni ponos. Nastavljamo i dalje u pozitivnom smjeru, skupa sa Svetim Vlahom“, kaže Deranja. Regjo se prvo prisjetio pokojnih roditelja. Kako kaže, žao mu je što nisu dočekali taj dan, a potom je opisao kako je vijest primila njegova familija.

„Moji roditelji nažalost to nisu dočekali, oni bi sigurno bili van sebe, jer mi smo vazda obilježavali Festu. Rođen sam u gradu, a moji pokojni roditelji su iz Postranja, iz Župe dubrovačke, iz sela Grbavac. Festu smo pravili uvijek za rođake i prijatelje, tako da sam upoznat s time otkad znam za sebe. To bi njima bila strašno velika stvar. Supruga je isto doživjela pozitivni šok, iako smo znali da bi se to moglo dogoditi, opet nismo očekivali da će to biti ove godine. Kao što Miho kaže, morali smo tajiti, iako su počele glasine sa strane, ali to je bio malo teži dio. Imam i malu djecu koja još to sve skupa ne razumiju u potpunosti, pa

Poslovno i privatno mora se uskladiti sa novonastalim obavezama, ali festanjuli ističu da su to – slatke brige

se i njima moralo objasniti“, kaže Regjo. Biti festanjul znači i prilagoditi cijeli svoj život preko mjesec dana baš tom pozivu.

„Ja sam svoj posao, i privatni i u školi, upravo prilagodio tome. Kako je prvi mjesec, a imali smo u školi ovih noviteta, neke stvari se ne mogu odgoditi. Ove privatne odrađuju ljudi koji sa mnom rade, više koordiniram s tim. Imaju razumijevanja, a i drago im je da pomažu festanjulu! Posvetili smo se ovome, radimo samo nužno što bismo trebali, iako ne možeš baš sve odgoditi. Ali ljudi imaju razumijevanja.

A ovo u školi odradim ujutro rano, uvečer kasno, nakon obavljenih obaveza. Sve mora funkcionirati“, objašnjava Deranja. Regjo je, pak, s broda sišao 20. prosinca, baš prije predstavljanja biskupa.

„Stigao sam doma na knap, u zadnji momenat! Tu sam do početka trećeg mjeseca, tako da nemam problema što se toga tiče. Tu mi je malo lakše nego Mihu. Ali normalno, privatno se usklađuje sa svim obavezama, ali sve su to slatke brige!“, zaključio je Regjo.

Nove festanjule finalni „test“ očekuje na Festu, a s obzirom na entuzijazam, želju i volju, ali i podršku, vjerujemo da će ga odraditi besprijekorno. A onda nastaviti dijeliti sve što su naučili onima koji će se na toj poziciji naći poslije njih.

PRVA VEČERA OD KANDELORE NAKON RATA PROSLJAVLJENA JE SKROMNO, UZ ŠPORKE MAKARULE

Krafen je ostao desert Večere od Kandelore, a s vremenom se vratio i običaj da se nekoga od uzvanika razveseli i “zlatnikom sv. Vlaha” , poput zgoditka na tradicionalnoj tombuli

Autorica: Maja Nodari

Unaše vrijeme, tijeku 21. stoljeća, uvriježila se Večera od Kandelore, priređena u utrobi tvrđave Revelin, gdje gradske vlasti primaju i ugošćuju crkvene, političke i ostale pozvane uglednike na svečanu večeru 2. veljače. Služi se obilna večera i u znak proslave najvažnije Feste od Grada, jer je Festa svetoga Vlaha ujedno i Dan Grada.

O slijedovima svečane večere zapisat će neke druge kronike i sjećanja uzvanika, pa ne

želeći svraćati pozornost na tradicionalnost jestiva, ipak Večera od Kandelore ima svoju posebnost.

Prva “ obnoviteljska” Večera od Kandelore u neovisnoj hrvatskoj državi, organizirana je skromno 1994. godine u Gradskoj kafani za mandata gradonačelnika Nikole Obuljena. Slijedila je tradicionalnu nit dijeljenja kruha siromasima, običaj služenja “makarula šporkijeh” na trpezi sv. Vlaha- s puno tjestenine, a malo mesa

Naime, prva “ obnoviteljska” Večera od Kandelore u neovisnoj hrvatskoj državi, organizirana je skromno 1994. godine u hotelu ‘Argentina’ za mandata gradonačelnika Nikole Obuljena. Slijedila je tradicionalnu nit dijeljenja kruha siromasima, običaj služenja “makarula šporkijeh” na trpezi sv. Vlaha - s puno tjestenine, a malo mesa. Tradicionalna hrana u čast sv. Vlaha su makaruli šporki i krafen, uz čašu vina. Tako je krafen ostao desert Večere od Kandelore, a s vremenom se vratio i običaj da se nekoga od uzvanika razveseli i “zlatnikom sv. Vlaha” , poput zgoditka na tradicionalnoj tombuli. Razlika je u tome što o dobitniku krafena sa zlatnikom nema službene “bilješke”, no pretpostavlja se da uz veselje donosi počasno mjesto u kućnoj vitrini i trajnu uspomenu koju se dijeli s unucima.

Miho Deranja ovogodišnji je predstavnik zanatlija

U HOTELU ‘ARGENTINA’

U RATU SU NOSILI MASLINOVE GRANČICE U TROMBUNIMA, 70-IH ŠIRILI

NACIONALNU SVIJEST

I NIJEDNA FESTA BEZ NJIH NE BI BILA ISTA

Kroz povijest su se nazivali bombardijerima i lombardijerima, no mi ih znamo kao Dubrovačke trombunjere, neizostavan dio slavljenja blagdana sv. Vlaha

Piše: Ahmet Kalajdžić

Bliži se dan ki dohodi jednom nami na godište, dolazi nam Festa sv. Vlaha. Ni ovogodišnja neće proći bez procesije i barjaka, bez brojnih štovatelja našeg Parca i Grada. A u procesiji sa sudionicima iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja ponovno će biti Dubrovački trombunjeri bez kojih se ni ova Festa teško može zamisliti.

Možda nam o tome tko su Trombunjeri najbolje može reći predsjednik tog društva Tomislav Macan.

„Mi smo povijesna postrojba i članica Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Zna se da smo osnovani 1417., kad se prvi put spominju bombardieri, odnosno topnici. Bombarde su topovi i postoje zapisi da su se bombardijeri oglasili svojim glasnim pucnjevima, ali ne u nekakvom borbenom smislu, nego više u smislu obilježavanja Feste sv. Vlaha. I danas je slično obilježavamo, i to je poveznica s tim vremenima“, kaže Macan.

Međutim, u današnjem obliku kao udruga postoje od 1971. nakon što su se 1970. godine članovi družine “Njarnjasa“ u gradu udružili. Tako su oformili udrugu i krenuli u boljoj formi obilježavati Festu.

UMJESTO PUCNJAVE –MASLINOVE GRANČICE

Festa se održavala u miru, ali i ratne 1992. godine. Međutim, zbog ratnih okolnosti, nije se pucalo nego su Dubrovački trombunjeri u

„Skupljena su tada skromna sredstva i uniformirani smo počeli sudjelovanje u Festi. Danas smo udruga građana koja ima 65 članova, a redovita je Skupština bila 11. siječnja u Komolcu. I generalno, što reći, nastavljamo tradiciju bombardijera od 1417., a ja bih rekao kako pucanje prigodom nekih svečanosti nije nestalo iz našeg kraja. Znači, taj običaj traje duže od šest stoljeća! I vjerujem da će trajati i dulje jer to je u duhu naroda, da glasno obznani da se događa neka Festa. Tako možemo biti svjedoci danas, kad su vjenčanja, krstitke ili neki sveci tj. blagdani, tamo gdje se to događa uvijek netko kaže - što je, nismo čuli da se itko oglasio? A kad se oglasi, tad reagiraju s - aha, dobro je, znamo, festa je, eno se javio Pero, Frano, Ivo, ili tko već. To je ona prava priča koja nas prati i ja bih rekao da tu trombunjeri imaju lijepu ulogu. A kad kolendavamo, kažu nam: Čuli smo vas, čuli, dobro je, znamo da je vrijeme ići na Festu. S vedrinom ljudi govore o našem zvuku kojega su čuli, iako nije baš ugodan na blizinu – ali na malo veću udaljenost to ljudi vole. I doista, taj motiv je dio Feste, bez tog dijela kao da Festa nije ista. I to je nešto zbog čega, rekao bih, i postojimo“, izjavio je Macan.

trombunima nosili maslinove grančice.

„Nažalost, tako je, tad smo bili u ratu i previše opterećeni pucanjem neprijateljskih granata, bilo je dosta teško stanje. Ali, maslina je bila poruka: tu smo da pucamo, ali nek dođu mirna vremena, nastavit ćemo tradiciju. I pucali smo već 1993. godine! I ta je poruka zapamćena, dočekali smo pobjedu, a tradicija teče. No, moram reći da nigdje nisam našao sliku s maslinovom grančicom u trombonu iz 1992..“, kaže Macan koji je ovim putem zamolio čitatelje koji imaju fotografije prizora maslinovih grančica u trombunima da ih proslijede kako bi ih sačuvali u arhivi. Macan napominje kako su mnogi članovi Dubrovačkih trombunjera bili u postrojbama Hrvatske vojske. Vremena su bila teška i snalazili su se kako su mogli, pa i po pitanju odore.

„Tad još nismo imali prepoznatljive odore nego su to bile lovačke vindjake, crna bareta i koje su, praktički, bile lovačke - crne gaće

i lovačke jakne. Bila je nestašica i neki Trombunjeri su nosili zelene maskirne uniforme Hrvatske vojske, što se može vidjeti i na tadašnjim fotografijama. Što se može, vremena su bila teška, nije se imalo ni mogućnosti kupiti, a naravno da su članovi-branitelji, čim je prestala aktivna vojna služba, ponovno postali aktivni u udruzi, ne prekidajući članstvo. Tad nas je bilo četrdesetak, uz stare Trombunjere i relativno malo mladih. Njarnjasi, koji su ’71. sve pokrenuli, tad su u ratu bili već u zrelim godinama. Oni su vukli i došlo je vrijeme da se udruga pomladi“, govori Macan dodavši kako su u ‘obnovu’ krenuli kad se počela spominjati i ona cijelog juga Hrvatske. Tako su 1997. godine krenuli u obnovu odora, počeli novo buđenje i rast.

KAKO JE NASTALA DANAŠNJA ODORA

„Tad je Marin Gozze osmislio naše uniforme i te smo godine sašili četrdeset novih odora. Imamo novi prepoznatljiv imidž, više nismo lovci kao dotad, nego u dubrovačkim bojama: efektno prevladavaju bordo crvena i modra boja s bijelom košuljom. Inače, našu odoru čine crne cipele, modre gaće, gamaše (toke) pokrivaju potkoljenicu do cipela. To je dodatni štitnik, u funkciji štitnika i grijača. Na pasu je torbica za barut i sve potrebno, a gore bijela košulja starinskih širokih rukava s vezicama.

Preko košulje ide pelerina s dekorativnom zlatnom kopčom sprijeda, a na glavi crvena kapa u formi francuzice. Gozze je to sjajno složio poštujući dubrovačke boje. Ta jednostavnost u tri boje i ravne linije potpuno su nas odvojile od svih hrvatskih povijesnih postrojbi koje su robu radili na uzorku vojnika 17. - 19. stoljeća. Mi nismo išli na bogatu varijantu odora s puno zlatoveza, nego na jednostav-

nost koja je odraz naše mjere i ta zanimljiva odora nas razlikuje gdje god dođemo, uz to što dolazimo iz Dubrovnika koji je poznat u cijelom svijetu“, kazao je Macan otkrivši kako se uskoro šiju i nove odore. „Vrijeme je, ne odstupamo od dizajna, a malo smo ih, rekao bih, prilagodili funkciji. Nadam se da ćemo ih imati za iduću Festu 2026. godine, kad ćemo predstaviti i monografiju koju

Foto: Goran Mratinović

S prošlogodinje procesije

Braća Macan su za svaku Festu u svojim odorama

Pucanje na Kandeloru

priprema Dubravko Kovačević, poznat javnosti kao autor knjige o festanjulima“, dodaje.

MLADI, JAVITE SE!

Nedavno je održana i Skupština koja je, naglašava Macan, protekla u ugodnom tonu. Macan kao predsjednik i Maro Milat kao tajnik već treći mandat čine vodstvo Udruge, uz punu podršku društva koja sada traje dulje od desetljeća.

„Priželjkujemo nove članove, da se jave mladi, pa pozivam sve koji su s 18, 19 godina motivirani za članstvo u Trombunjerima da se jave. Ove su nam se godine javila dva nova člana, lani četiri, a bilo je i godina da smo se obnovili s pet novih. Ove smo godine napravili i presedan koji nije za pohvalu, ali pokazuje ozbiljnost udruge: devet redovnih članova je izgubilo status redovnog člana jer nisu imali nastupe tijekom godine. Pitali smo zašto nemaju veći broj nastupa i što im je s angažmanom. Motivirali smo ih: angažirajte se ili ne možete biti redovni članovi. Postavili smo minimalnu aktivnost od tri nastupa godišnje da se zadrži status redovnog člana. Znači, na Kandeloru, na Sv. Vlaha i na Goricu sv. Vlaha je ono što se ‘podrazumijeva’, u Gradu je ne moraju nigdje ići, a za objektivnu spriječenost tu su još križni put na Srđ, Dan branitelja, kolenda brojni nastupi u gradu, pa nije problem skupiti tri nastupa. Ovu odluku izglasala je Skupština, i to jednoglasno. Većina su postali počasni članovi bez daljnje obveze nastupa,

uz malu članarinu. Kako šijemo nove odore, a ti članovi ne doprinose radu udruge, nego su to samo na papiru i nisu aktivni, isključili smo devet članova koji nisu stizali odraditi svoje obveze, a redovni članovi neće proforme nego aktivno doprinositi našem ugledu i radu“, kaže Macan.

OD LOMBARDIJERA DO TROMBUNJERA

Uz mlade snage i aktivne članove, Trombunjeri bi trebali uspješno nastaviti svoju tradiciju koja intrigira. O njima se pisalo kroz stoljeća, pisat će se kroz stoljeća. Međutim, čini se kako je najmanje podataka zabilježeno iz perioda Austrougarske monarhije.

„Ne mogu tvrditi, ali od početka 19. stoljeća, dolaska Napoleona i nestanka Dubrovačke Republike tih podataka baš i nema, do 1848. i buđenja hrvatske nacionalne svijesti! Rekli bismo kao da postoji ‘rupa’ od tih zapisa. Od druge polovica 19. stoljeća već nešto se i bilježi, ima već i fotografija. Trombunjeri su postojali neformalno, ali su tad ‘oživjeli’, da bi početkom 20. stoljeća došla kriza i Prvi svjetski rat pa nema baš puno zabilježenih podataka. Važno je istaknuti 1929. godinu kad je bilo izliveno 50 trombuna za društvo: tad se crkva, recimo to tako, “osjetila u snazi“ i 25 trombuna je naručeno od pomoraca koji su mogli to platiti, a 25 trombuna je naručeno za Društvo. Pretpostavljam da su oni financirali i te trombune za udrugu jer crkva tad nije imala novca. Vje-

Napoleona prije 200 godina. Tad se u ratu koristio ‘tromblon’ isti kao naš trombun, očito je riječ je o istom oružju, tad su ga zvali tromblon. Ali ne znam kako smo mi 1970. to nazvali trombunima, da bi se po njima Njarnjasi 1971. prezvali u Dubrovačke trombunjere! Eto, povezuje se slavljenje Feste s podizanjem nacionalne svijesti kroz povijest. Rekao bih da smo mi sad u jednom “pozitivnom valu“ i od 1970. to nije zamrlo, nego kontinuirano traje i trajat će“, izjavio Macan.

GOSTOVANJA PO CIJELOJ HRVATSKOJ, ALI I SVIJETU Priča o Trombunjerima fascinira, i Hrvatsku, i svijet pa često gostuju izvan Dubrovnika. Kako nam kaže Macan, pozivaju ih na gostovanja širom Hrvatske.

godine pomogne u snošenju troškova organizacije za Festu sv. Vlaha. Naravno, pomogne i gradska uprava te širimo tu sponu prijateljstva među članicama povijesnih postrojbi. Zajedništvo se održava i jako dobro smo povezani, istaknuo bi izvrsne odnose sa Kliškim uskocima, Sinjskim alkarima, Šibenskom gradskom stražom, Hrvatskim sokolom iz Vinkovaca i Osijeka, Zrinskom gardom iz Čakovca, Djevojačkom stražom iz Križevaca te udrugama iz Bakra, Ogulina, Ivanić grada, Samobora…“; govori Macan.

Kako kaže, fantastično je što se svi oduševe Dubrovnikom i njegovom Festom koja je neusporediva s bilo čime u Hrvatskoj.

kažu ‘ono u vas je nešto posebno’“, govori Macan dodavši kako se, među ostalim, u udruzi stvaraju i održavaju prijateljstva sa sličnim društvima.

Što se tiče gostovanja izvan Hrvatske, bili su u Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, BiH, a najviše puta su išli na hodočašće u Lurd kojeg organizira Hrvatska vojska. Što se tiče njihovog doma, Dubrovnika, ključni gradski događaji bez njih su nezamislivi. A gdje se sastaju? Macan govori kako trenutno koriste jedan prostor u vlasništvu Grada. No, obećan im je kvalitetan prostor unutar zidina, gdje i pripadaju!

rojatno su oni platili po dva trombuna, ali je jedan ostao Bratovštini sv. Vlaha. Kasnije, kako su došli Drugi svjetski rat i razni režimski problemi, ide priča da je prigovoreno crkvi kako uza se ima lombardijere jer su to topnici, odnosno neka vojska, koja barata s barutom, a to ne ide uz crkvu te se ne bi smjela povezati s militarizmom. I crkva se trebala odmaknuti od lombardijera (inače, lombardijeri lombardaju, znači proizvode buku) pa ih neko vrijeme nije zbog zabrane bilo javno na Festi. Sve je bilo nekako potiho niz godina da bi ponovno došlo do buđenje nacionalne svijesti 70-ih godina kad se reklo: Idemo, uzet ćemo trombune u ruke“, kaže Macan.

Pitamo ga kako je od lombardanja i lombardijera došlo do trombunjera kakve znamo danas.

„Teško mi je točno tvrditi, ali znam da je došlo od riječi trombun/tromblon. Takav sam vidio u Leipzigu u muzeju bitke između Prusa i

„Sve je krenulo nakon Domovinskog rata kad smo na Festu sv. Vlaha pozvali članove Društva Keglevićeva straža iz Kostela te društvo Sveti Grgur iz Požege. Malo zatim bivši predsjednik društva Dubrovačkih trombunjera Antun Knego, potpisao je povelju o bratimljenju s tim postrojbama i krenulo je uzajamno druženje i prijateljstvo. Iz toga se razvila udruga Savez povijesnih postrojbi Hrvatske vojske koja okuplja slične skupine s ciljem njegovanja vojne tradicije u Lijepoj Našoj, a koje smo i mi član. Godine 2016. u mom mandatu je potpisana još jedna Povelja o bratimljenju i to s povijesnom udrugom Rapski samostreličari čiji grad Rab ima dosta sličnosti s našim Gradom, a vezuje nas i poznati ljevač topova Ivan Rabljanin koji je za Dubrovačku Republiku slio tada najveći top, te zvona na zvoniku. Te postrojbe redovno dolaze nama na Festu, a mi gostujemo kod njih: u Kostel za Uskrs, u Požegu za Sv.Grgura, na Rab na Dan Grada Raba i za Rapsku fjeru. U Kostelu se puca iz trombuna po bregima, a domaćini pucaju iz kubura s prahom ih kućne radinosti, drži se straža cijelu noć i slavi Uskrs na prvoj jutarnjoj misi, U Požegi se održi mimohod gradom, sveta misa, prijem kod gradonačelnika, a popodne slobodno druženje na brijegu kod domaćina, te se puca iz trombuna i topova. Rab malen, lijep i pitom ima prostor na kojem se organizira natjecanje samostreličara, srednjevjekovni ples, nastup bubnjara, a trombunjeri odrade svoje nastupe u sklopu programa.

U povijesnim postrojbama je oko 30 udruga a na Festu od 2016. pozivamo sedam postrojbi: tri bratimljene, te još četiri jer je nemoguće sve ugostiti, a i njima se teško organizirati te se malo ‘rotiraju’ i dođu svakih četiri, pet godina na Festu. To uspijevamo uz pomoć Društva prijatelja dubrovačke starine koje nam svake

„Imamo tu privilegiju da smo nazočni na više mjesta, ali je Parčeva Festa u Gradu iznad svih ostalih. Bogatstvo narodnih nošnji i barjaka, sklad mladih i starih u procesiji, brojna dječica koja čekaju taj dan u godini, jednostavno svi koji dođu u goste kažu - hvala vam što ste nas pozvali! Njima je to sjajan doživljaj i to mjesecima nose sa sobom, a kad se vidimo

„Tako ćemo u taj prostor moći donijeti naše antikvitete, povelje, suvenire, stare trombune koji više nisu za pucanje te jednu odoru i tako napraviti trajni postav. Mislim da bi se funkcija Trombunjera mogla unutar zidina značajnije razviti, a mogli bismo postati i financijski neovisni te kao takvi lakše organizirati gostovanja izvan granica Lijepe Naše, te pozvati druge k nama na Festu“, zaključuje Macan.

Sa zatvaranja Feste

Tomislav Macan u odori Trombunjera

Pruski trombun vrlo je sličan onom dubrovačkom

I OKOLICA SLAVI SVOJEGA PARCA

BLAGOSLOV HRANE I SJEMENA, PUCANJE IZ MALIH TOPOVA

I TROMBUNA, MISE: KAKO SU IZGLEDALE PROSLAVE SVETOG VLAHA U SELIMA I NA OTOCIMA

Osim u Gradu, u stoljećima dubrovačke države, proslave Parčeva blagdana, kojima se ujedno slavio i dan Republike, održavale su se i u udaljenim mjestima i bile su slične onima u prijestolnici. Kako su proslave izgledale, predstavljeno je, među ostalim u sklopu izložbe Dubrovačkih muzeja ‘Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti’, koja je rezultirala i i istoimenom knjigom, također u izdanju Muzeja

Tisućljetno čašćenje svetoga Vlaha u Dubrovniku zadržalo je i danas jednaki sjaj i jačinu, te je rezultiralo upisom dubrovačke Feste na prestižnu UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine. Dubrovačka je Republika širom svojega teritorija, od Konavala, Župe i Rijeke dubrovačke, preko Dubrovačkoga primorja i poluotoka Pelješca pa sve do otoka Mljeta i Lastova, podizala crkve i samostane posvećene svetom Vlahu, ponajviše u jačim središtima i graničnim mjestima, i tako širila kult svojega nebeskog zaštitnika. Osim u Gradu, u stoljećima dubrovačke države, proslave Parčeva blagdana, kojima se ujedno slavio i dan Republike, održavale su se i u udaljenim mjestima i bile su slične onima u prijestolnici.

Zanimljiv je podatak da je 1806. godine, u vrijeme rusko-crnogorskog pustošenja Dubrovnika i okolice, jedna Župka uspjela spasiti barjak sv. Ivana iz Plata prenijevši ga u Grad. Danas taj barjak ima posebno mjesto u procesiji među gradskim barjacima

Na otoku Mljetu svečanost u čast Parca održavala se u Babinom polju, gdje se nalazila Svečeva crkva, sagrađena početkom 15. stoljeća. Festa se najavljivala pucanjem iz maškula – malih topova na Kandeloru i sutradan ujutro. Glavni blagdan obilježavali su svečana misa, grličanje i procesija, koja je okupljala stanovništvo i barjake otočnih župa.

KAKO JE ŽUPKA SPASILA BARJAK

Ukinućem Republike, Festa gubi obilježje državne svetkovine i u novim društveno-političkim okolnostima biva povremeno zabranjivana. Kada se u 20. stoljeću ponovno ustaljuje, stanovnici bližih sela te okolnih otoka po starom običaju sudjeluju u proslavi Svečeva blagdana u Gradu. Oni iz udaljenih dijelova dubrovačkoga kraja odlaze na svečanost Parčeva dana u najbliža mjesta kojima su uvijek gravitirali, a koja su imala Svečevu crkvu. Običaj je bio da svako selo sudjeluje u proslavi s barjakom svoje župe, kojega su nosili najstasitiji mladići ili crkvenjaci. Svečanost je pratio i bogatiji blagdanski stol. Ista tradicija štovanja zadržala se u većim mjestima dubrovačke okolice i danas. No u posljednjim desetljećima

Autorica: Barbara Margaretić, viša kustosica u Dubrovačkim muzejima

Foto: S izložbe i iz kataloga ‘Sv. Vlaho u povijesti sadašnjosti’, Goran Mratinović/DD

Slano, procesija na Sv. Vlaha, oko 1900. godine

Izvijanje barjaka, pozdrav Gradu 1933. godine

pojedini barjaci iz zapadnih i istočnih sela sa svojim izaslanstvima, odjeveni u najsvečanije nošnje i urešeni zlatnim nakitom, dolaze na Festu u Grad, čime se broj sudionika u gradskoj procesiji znatno povećao. Rijeka i Župa dubrovačka, kao najstariji dijelovi nekadašnje Dubrovačke Republike − Astaree, oduvijek su sudjelovale u gradskoj proslavi. Svečana izaslanstva odabirao je domaćin kuće, i to jedno za Kandeloru, a drugo za Parčev dan. Zanimljiv je podatak da je 1806. godine, u vrijeme rusko-crnogorskog pustošenja Dubrovnika i okolice, jedna Župka uspjela spasiti barjak sv. Ivana iz Plata prenijevši ga u Grad. Danas taj barjak ima posebno mjesto u procesiji među gradskim barjacima.

PROSLAVE U PRIMORJU, NA PELJEŠCU I OTOCIMA

Stanovnici Dubrovačkog primorja odlazili su s barjacima na svečanu procesiju u Slano ili su sudjelovala u proslavi sv. Vlaha u Stonu. Tradicija održavanja procesija u Slanome i Stonu održala se do danas. Stanovništvo Gornjih sela na proslavu odlazi u Grad. Važnije

obilježavanje Svečeva blagdana na poluotoku Pelješcu, osim u Stonu, zbivalo se i u Janjini, gdje se nalazila jedina župna crkva posvećena Parcu na tom području. Proslavljan je svetom misom s procesijom na kojoj su sudjelovali i barjaci iz susjednih župa, što je i danas običaj.

Na otoku Mljetu svečanost u čast Parca održavala se u Babinom polju, gdje se nalazila Svečeva crkva, sagrađena početkom 15. stoljeća. Festa

se najavljivala pucanjem iz maškula – malih topova na Kandeloru i sutradan ujutro. Glavni blagdan obilježavali su svečana misa, grličanje i procesija, koja je okupljala stanovništvo i barjake otočnih župa. Svečani blagdanski stol postavljao se za prijatelje, rodbinu i kumove, pristigle iz ostalih otočnih sela, nudeći kao posebnu poslasticu nadjevenu kuju od praca, koja se jela isključivo za Svečev blagdan. U posljednjih nekoliko desetljeća Mljećani sudjeluju na blagdanskoj svečanosti u Gradu. Svetkovina Parca na Lastovu se najavljivala pucanjem iz trombuna na Kandeloru. Uvečer se blagoslivljala pogača sv. Vlaha i dijelila nazočnim vjernicima, koji su je odnosili ukućanima jer se vjerovalo da štiti od bolesti grla. Glavni blagdan obilježavao se svečanom misom, grličanjem i procesijom. Lastovsko izaslanstvo po prvi put je sudjelovalo u proslavi svetoga Vlaha u Dubrovniku 1946. godine, i bilo je dočekano s oduševljenjem. Otad se lastovski barjak, radi počasti, u procesiji nosi odmah iza gradskih barjaka, a na čelu seoskih barjaka.

OBILJEŽAVANJE U

KONAVLIMA

Za štovanje sv. Vlaha u Konavlima važan je bio samostan sv. Vlaha u Pridvorju gdje se svečana misa održavala u prvu nedjelju po blagdanu.

Na Svečev blagdan bio je običaj da djevojke blagoslivljaju smokve, jabuke i šipke, dok su domaćice blagoslivljale sjeme.

Brojna svečana izaslanstva s barjacima župa i djevojačkih društava

Za štovanje sv. Vlaha u Konavlima važan je bio samostan sv. Vlaha u Pridvorju gdje se svečana misa održavala u prvu nedjelju po blagdanu. Na Svečev blagdan bio je običaj da djevojke blagoslivljaju smokve, jabuke i šipke, dok su domaćice blagoslivljale sjeme

sudjelovala su u gradskoj proslavi. Konavoski barjaci isticali su se ljepotom i skladnošću, jer su osim svetačkih slika bili ukrašeni i motivima konavoskog veza. Jedan od ljepših je barjak župne crkve sv. Srđa i Baka iz Pridvorja, izrađen 1933. godine kao zavjetni dar pomorca kapetana Pera Vukića iz Lovornoga.

Svake godine iznova se veselimo proslavi i štovanju našega Parca, jer svojem je puku sveti Vlaho i tradicija i vjera i pobožnost.

Počasna straža oko Pelenice, 3. veljače 1937.

Proslava u Stonu 2011.

S proslave Sv. Vlaha u Stonu, 2011.

Lastovski barjak s pratnjom na proslavi Feste Sv. Vlaha, 1947.

Procesija u Babinom polju početkom 20. st., otok Mljet

Prikaz grličanja s oltarne pale J. Felbmayera crkva Sv. Jurja, Stravča, Konavle, 1879.

Tradicija koja živi i danas

Barjak Svetog Ivana iz Plata

UNIKATNI PREDMETI

MAGDALENA ŠURKOVIĆ STVARA NAJLJEPŠE UKRASE FESTE: ŠIVANJE

NOŠNJI JE POPUT SLAGANJA KOCKICA

Svaka njezina kreacija odaje priču tradicije, ponosa i bezvremenske ljepote. Vješte ruke s ljubavlju kroje narodne nošnje, pažljivo oblikujući jedinstvene odjevne predmete koji traju cijeli život

Magdalena Šurković iz Rijeke dubrovačke zanimljiva je, ali jednostavna osoba; obiteljska žena, radi u OŠ Marina Držića, a hobi joj je šivanje s posebnim naglaskom na narodne nošnje dubrovačkog kraja. Dosad je sašila oko 80 kompletnih ženskih primorsko-župskih nošnji i oko 80 dijelova nošnje, unikatnih odjevnih predmeta, koji se čuvaju za taj poseban dan, za Festu svetog Vlaha, kada brojni sudionici ponosno figuraju Stradunom u najljepšoj monturi.

Iako nema formalnog obrazovanja iz područja šivanja, Magdalena odjevne predmete stvara iz ljubavi. Govori nam kako je njezin moto pri krojenju - voliš, radiš i praviš. Šivanje je za nju „ispušni ventil opuštanje“.

Prisjetila se kako je sve krenulo još od malih nogu kada je kao djevojčica šila odjeću lutkicama, prvu mašinu, koja je bila na baterije, dobila je kada je imala deset godina, a kasnije, uz pomoć Burde,

naučila je šivati odjeću. Bilo je to doba poslije rata, kada nije bilo puno stvari za kupiti, pa je uvijek nešto stvarala, a čak joj je mama poslala šivaću mašinu da se nađe tijekom studija.

“Mama je imala jednu sačuvanu staru nošnju od koje je ostala samo kotula. Tako sam ja, malo pomalo, sastavila kotulin, kotulu sam ponovno skitila, uz to sam napravila ogrnjač, paletun i ubručić oko vrata. Bila je to prva nošnja koju sam napravila i onda je sve krenulo”

PRVA NOŠNJA ZA MAMU

“Prvi odjevni predmet koji sam sašila bile su samtene bermude s kojim nisam bila previše zadovoljna, a poslije toga sam napravila jedne duge gaće od umjetne kuže koje su bile odlične. Dugo sam ih nosila i mama nije mogla vjerovati da sam to napravila. Ona je zapravo tu ljubav prema šivanju prenijela na mene jer je i ona šila”, prisjeća se Magdalena.

Mama je bila ključna kada je u pitanju krojenje narodnih nošnji. Upravo na njezinu inicijativu, Magdalena je skrojila svoju prvu nošnju koju je upravo mama nosila na otvaranje Mediteranskog sajma.

a onda je došao KUD Sveti Juraj Osojnik koji su tražili ženske nošnje za odrasle, a kasnije i za djecu i muškarce. Sve je, dodaje Magdalena, krenulo mic po mic. Nije to bila odluka: E, sad idem šiti narodne nošnje, sve je zapravo došlo spontano.

SVAKA NOŠNJA JE JEDINSTVENA

Kako zapravo nastaju narodne nošnje?

se župska i primorska kotula sastoje od dva plisirana dijela, a svaki od njih mora imati 87 sitnih plisea koji se moraju ručno napraviti, utijati i staviti u šablonu koji je potrebno pritisnuti i onda se dobije prekrasan uzorak. Govori nam kako su ranije krojačice iz Dubrovnika i okolice te dijelove slale u Zagreb i njih bi jedna gospođa isplisirala pa ih vraćala.

“Roditelji su mi iz Rijeke dubrovačke i bavili su se pčelarstvom, a mama je radila kremice od pčelinjih proizvoda. Zvali su je iz DEŠE da sudjeluje na sajmu, 2005. ili 2006. godine i onda je ona odlučila kako bi bilo zgodno predstaviti se u babinoj nošnji iz Komolca. Imala je jednu sačuvanu staru nošnju od koje je ostala samo kotula. Tako sam ja, malo pomalo, sastavila kotulin, kotulu sam ponovno skitila, uz to sam napravila ogrnjač, paletun i ubručić oko vrata. Bila je to prva nošnja koju sam napravila i onda je sve krenulo. Gospođa Jadranka Šimunović iz Eko Omblića joj je rekla da figura i da bi htjela da oni imaju nošnju iz Rijeke dubrovačke”, prisjeća se Magdalena Šurković koja je napravila i te nošnje tako da je u svojoj krojačkoj karijeri, od tada do danas, radila nošnje od Konavala do Pelješca. Priča o lijepim nošnjama se proširila pa se javila susjeda iz Komolca koja je željela nošnje za kćeri,

Svaki put kada bi prihvatila narudžbu, priča nam Magdalena, u rukama bi imala neku starinsku nošnju po kojoj bi krojila. Bile su to replike koje su vjerno preslikavale zamisao onih koji su naručili svoj željeni jedinstveni odjevni predmet. “Nošnje su kao slaganje kockica jer imaju puno detalja. Najčešće radim nošnje od Plata do Primorja koje su zapravo jako slične, razlikuju se od sela do sela primjerice u maramama, po načinu šivanja džepa na ogrnjaču, bojama pa tako mogu biti modre, zelene, kafene ili sive. Konavoske su pak jednako lijepe, bogate i svečane s detaljima poput veza. Svaka nošnja je teška na svoj način i ima puno dijelova pa sam po uzorku šila košulje, bjelače, modrinu, čermice... Svaki put bih naučila nešto novo”, kazuje Magdalena. Govori kako su joj drage sve nošnje koje je do sad učinila, a fascinirala je muška primorska košulja koja se sastoji od čak 14 dijelova, ako je napravljena po pravilu. Bila je oduševljena, sjeća se Magdalena, kada je to prvi put vidjela. Ponosna je na plisiranje koje je iznimno teško i naporno zbog delikatnosti posla. To je inače detalj koji je posebnost primorske nošnje na ženskim kotulama. Magdalena objašnjava kako

PLISIRANJE JE MAGIJA!

“Moj muž je došao na zaključak kako bi mi ipak to mogli sami napraviti. On se poprilično stavio oko toga pa od 2011. godine sami plisiramo. To mi je najveći uspjeh, jer znam da sam sve napravila sama. Nije to lako… Materijal mora biti podatan da ga se može ukrotiti i da nakon plisiranja ostane isti. To je poseban proces za koji mi je potrebna pomoć ponekad muža, mame ili djece. Ali kad to izvadite iz mustre prvo što kažete je: Ajme meni, samo da je dobro ispalo! I onda kad vidim da je savršena… ma to je najljepši osjećaj! To je poput neke magije koja nije niti malo jednostavna, ali sam sretna i posna zbog toga što nastaje ručno”, oduševljeno govori Magdalena Šurković. Najviše narudžbi prima poslije Svetog Vlaha, kada su još svi pod dojmom ljepote tradicije i proslave Feste. Ne uzima preveliki broj narudžbi, sve ovisi o slobodnom vremenu, ponekad je to 15, a ponekad dvije godišnje.

ja napravila. Uvijek mogu prepoznati svoj rad, a znam i djecu i gospođe koje su dolazile”, kaže. Zanimljivo je kako se Magalena još nikad nije obukla u narodnu nošnju. “Rekla sam kako ću to jednog dana učiniti. Mislile smo mama, ja i moje dvije kćeri obući nošnju, a mislim da sina ne bih mogla nagovoriti na to. Tko zna možda se jednog dana to i ostvari“, zaključila je za Dubrovački dnevnik Magdalena Šurković, koja je brojnim Dubrovčanima, Konavljaima, Primorcima, Župljanima i drugima skrojila jedinstvene komade za cijeli život.

“Ljudi su sretni kada dobiju svoje nošnje, ali i ja jer prepoznam svoj rad. Znam kome sam šila i kad vidim tu osobu u procesiji, nakon par godina, od gusta je stajati sa strane, gledati i reći: E, ovo sam ja napravila. Uvijek mogu prepoznati svoj rad, a znam i djecu i gospođe koje su dolazile”

Piše: Aida Čakić

Foto Goran Mratinović

GDJE SE SVE SLAVI SV. VLAHO PO SVIJETU I KAKO JE U DUBROVNIKU

POBIJEDIO SV.

ILARA

Štuju li svetog Vlaha vjernici još negdje po svijetu kao što to rade Dubrovčani i postoje li gradovi koji mu odaju sličnu počast?

Dubrovnik je sveti Vlaho, sveti Vlaho je Dubrovnik. Gotovo sinonim. Je li još negdje na svijetu vjernici štuju svetog Vlaha kao što to rade Dubrovčani i postoje li gradovi koji mu odaju sličnu počast?

U Engleskoj je kult svetog Vlaha raširen još u srednjem vijeku. Vjernici su ga diljem britanskog otoka prigrlili kao zaštitnika vune, jer su se u to doba bavili stočarstvom. Tako je sveti Vlaho zaštitnik Bradforda, grada na sjeveru Engleske. Njegov kip dan danas se nalazi na burzi vune u središtu grada kao i u crkvi St Cuthbert’s. Na jugu Engleske pak postoji gradić St Blazey (pet tisuća stanovnika) koji ime duguje upravo svetom Vlahu (St Blaise), a i župna crkva mu je posvećena. Na

blagdan svetog Vlaha zabranjen je svaki rad. Ovu odluku donijelo je Gradsko vijeće još 1222. godine. U Londonu pak postoji bunar svetog Vlaha za koji se smatralo da sadrži ljekovitu vodu. Blaise Castle Estate i obližnji

Blaise Hamlet u Bristolu dobili su svoje ime po kapelici iz trinaestog stoljeća posvećenoj svetom Vlahu, izgrađenoj na mjestu gdje su prije bili utvrda iz željeznog doba i rimski hram. I po drugim gradovima i mjestima Engleske mogu se pronaći tragovi štovanja svetog Vlaha.

Zanimljivo da se sveti Vlaho može pronaći i na Islandu, posebno u njegovom jugozapadnom dijelu gdje je bio poznat po svojim navodno čudotvornim moćima. Sveti Vlaho spominje se u Þorláks saga helga, islandskoj

sagi o Thorlaku Thorhallssonu, svecu zaštitniku Islanda.

POSMRTNI OSTACI NA JUGU ITALIJE

U Italiji postoji planina koja se zove po svetom Vlahu (Monte San Biagio), a nalazi se na pola puta između Rima i Napulja. Tamo je u grad(ić)u Maratea (pet tisuća stanovnika) i bazilika svetog Vlaha gdje se čuvaju i njegovi posmrtni ostaci, a koja je izgrađena iznad antičkog hrama Minerve. Njegovi ostaci stigli su u Marateu 732. godine kada se u neposrednoj blizini potopio brod bježeći pred vjerskim progonima bizantskog cara Lava III Izaurskog. Brod je za krajnje odredište imao Rim, ali valovi su imali druge planove, pa je spletom okolnosti sveti Vlaho postao zaštitnik Maratee gdje ga se i danas sa zadivljenošću štuje. Zanimljivo da se sveti Vlaho u Maratei slavi druge nedjelje u svibnju.

U malom selu Sicili (petstotinjak stanovnika) na jugu Italije također slave svetog Vlaha i to dvaput godišnje – 3. veljače i 14. svibnja. Mole mu se za pomoć u ozdravljenju pri tom izgovarajući posebne molitve. U gradiću Rubiera (15 tisuća stanovnika) nedaleko od Bologne slave svetog Vlaha, koji je zaštitnik grada, 3. veljače. U Campanariu na portugalskom otoku Madeiri je isto tako crkva posvećena svetom Vlahu. I u Španjolskoj znaju za svetog Vlaha.

Hajdemo sad malo izvan europskog tla. Dobro znamo da postoji crkva posvećena svetom Vlahu u najmanjoj indijskoj državi Goa koju su podignuli dubrovački moreplovci još u srednjem vijeku. Međutim, manje je poznato da je sveti Vlaho puno popularniji u Paragvaju. On se tamo vodi kao zaštitnik čitave države, kao i grada Ciudad del Este

gdje mu je podignuta katedrala u spomen koju je 1963. godine projektirao arhitekt Javier Quezada. Kako vidimo iz svega ovoga sveti Vlaho je poznat diljem kršćanskog svijeta, iako nikad nije (bio) u rangu svetog Ivana, Petra, Andrije i ostalih. Isto tako jasno je da nigdje na svijetu, pa čak ni u Paragvaju gdje je zaštitnik cijele države, nije slavljen tako zdušno kao u Dubrovniku, niti je igdje toliko popularan. Na kraju krajeva, UNESCO je jedino dubrovačku proslavu svetog Vlaha zaštitio kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu. Sveti Vlaho u Dubrovniku je ipak broj 1. Kako je do toga došlo?

Svi dobro znamo za legendu o don Stojku. Sveti Vlaho je 971. godine javio župniku crkve svetog Stjepana da Mlečani pripremaju napad na Dubrovnik. Don Stojko je upozorio gradske oce što se sprema i Dubrovnik je obranjen. Nakon

toga sveti Vlaho postaje zaštitnik grada. Koliko je ova legenda istinita?

Povjesničar umjetnosti Igor Fisković smatra da su stari Dubrovčani svetog Vlaha izabrali za zaštitnika Dubrovnika zbog političkih razloga o čemu je pisao u djelu Povijesni biljezi dubrovačkog identiteta.

IŠLO SE MIMO POVIJESTI -Činjenica da se počeo svetkovati svetac izrazito orijentalnog porijekla pokazuje da razlozi njegova odabira bijahu posve politički, jer je Dubrovnik tad ovisio o Bizantu. A nastojeći nadoknaditi nedostatak starokršćanskih korijena koji bi mu uzdigli prestižnost u međunarodnim razmjerima, nije preuzeo kult sv. Ilariona iz

Epidaurusa nego se okrenuo prostoru odakle je uživao stvarnu zaštitu iako je u vjerskom pogledu priznavao jedino rimsku crkvu (crkveni raskol dogodio se 1054. op.a.). Prema tome, išlo se mimo prošlosti, po suvremenom nahođenju vlastitog života za uspostavu ravnovjesja koliko između odmjeravanja utjecaja Istoka i Zapada, toliko između uvažavanja zemaljskih i nebeskih pokroviteljstava. Takva trijeznost je zacijelo dominantnija od priznavanja mitskih nekih svojstava svetog Vlaha kao čudotvorca sposobnog da hoda po moru i primiri prirodnu divljinu živeći na stijeni, što se donekle podudara s prilikama prvotnog rasta Dubrovnika – piše Fisković, pa potom dodaje:

-Motivacija definitivnog priznavanja stranog, drugdje zanemarenog nebesnika za domaćeg patrona povrh svega je objašnjena pričom o njegovu javljanju svećeniku Stojku s pozivom na obranu od Mlečana, čemu odlučno na zvon zvona pohitaše svi građani odbivši osvajače sa zidina. Tako je politička osnova samoobrane slobode Dubrovnika definitivno i neskriveno izbila u prvi plan, oplevši većinu građanskih

vjerovanja i nadanja. Najvažnije od svega, dakle, bijaše da je grad stekao zaštitnika, opće priznatog mirotvorca i izbavitelja od nedaća dolazećeg iz reda drevnih mučenika posvećenih na tlu države pod okriljem koje se prvotno razvijao. Zato je svevažeći znamen Dubrovnika postao idealni lik sv. Vlaha kojim se posebice dokazivala samostalna gradska uprava – poentira Fisković. Zbog političkih razloga stari su Dubrovčani najviše kipova sv. Vlaha postavili po kulama s južne strane grada kako bi ih uočili putnici u dolasku brodovima sa zapada i juga, odakle su se češće izražavale neprijateljske prijetnje Mlečana i gusara. -Naprotiv na sjevernim obodima, okrenutim ljudima drukčijih shvaćanja, nema ih, a na istočnim prilazima su namjerno izostavljeni da se ne izazivaju inovjerci od kojih se u savezništvu sklopljenom radi trgovine očekivalo priznavanje i i uvažavanje bez slavljenja vjerske pripadnosti –ističe Fisković. Eto, jako je zanimljivo kako je sv. Vlaho pobijedio sv. Ilara koji je na ovim prostorima bio puno popularniji od Vlaha. Sv. Ilar je zaštitnik Mlina gdje je i njegova župa, a tamošnja crkva spominje se još 1272. godine. Ilar (Hilarion) se rodio u Thabati kod Gaze oko god 290. od poganskih roditelja koji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo. Tijekom života puno je putovao Mediteranom, a godine od 362. do 366. spominje se da ih je proveo na području Župe dubrovačke i Cavtata. Vrelo (kod izvora voda ispod Zavrelja) je bilo njegovo prebivalište u našim krajevima. Od davnina ga se slavilo u Župi i Cavtatu, ali danas je skoro potpuno zaboravljen, jer je na njegovo mjesto došao sv. Vlaho. Po Župi i Cavtatu puno ljudi se zove Vlaho, a rijetko tko Ilar. Prema službenim statistikama u Župi i Dubrovniku je samo jednoznamenkasti broj ljudi koji se zovu Ilar. To puno govori.

Dobro znamo da postoji crkva posvećena svetom Vlahu u najmanjoj indijskoj državi Goa koju su podignuli dubrovački moreplovci još u srednjem vijeku. Međutim, manje je poznato da je sveti Vlaho puno popularniji u Paragvaju. On se tamo vodi kao zaštitnik cijele države, kao i grada Ciudad del Este gdje mu je podignuta katedrala

Sv. Vlaho, zaštitnik Maratee

Katedrala sv. Vlaha u paragvajskom gradu Ciudad del Este

Piše: Maro Marušić

Svaka policijska uprava ima svoju kapelaniju i kapelana, pri vojnom ordinarijatu. No, samo jedna od njih novi ime svetog Vlaha, naravno, ona vezana uz Policijsku upravu dubrovačko-neretvansku. Tako je proslava našeg Parca važna i njima te je obavezno slave sudjelujući u procesiji i misnim slavljima. Kapelanija je relativno mlada, osnovana odlukom vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca krajem 2013. godine. Prvim kapelanom imenovan je don Ivo Borić. Nakon njega policijski kapelan je bio pokojni fra Ivan Kramar, nakon njega godinu dana fra Ivica Pavlović, dok je aktualni policijski kapelan, fra Stipan Klarić, na tu funkciju stupio lani.

„Uloga i smisao policijske kapelanije jest osigurati pastoralnu i duhovnu skrb za policiju i ostale djelatnike MUP-a i njihove obitelji. To podrazumijeva provođenje pas-

SUDIONICI FESTE

SVETI VLAHO ZAŠTITNIK JE I NAŠE POLICIJSKE KAPELANIJE:

‘SVAKE GODINE SMO TU, I KAO DIO PROCESIJE, I KAO ČUVARI REDA’

„Većina prostora današnje PU dubrovačko-neretvanske jest prostor nekadašnje Dubrovačke republike. Ljudi toga prostora stoljećima štuju sv. Vlaha kao svoga zaštitnika, pa ne čudi što je sveti Vlaho izabran za zaštitnika Policijske kapelanije. A s druge stane, možda nam je to i svojevrsna poteškoća, budući da se sv. Vlaho slavi osim u Gradu i u puno drugih župa Dubrovačke biskupije, pa se to slavlje nekako rasprši

toralnih programa propisanih od Vojnog ordinarijata u RH kao što su duhovne vježbe, seminari, hodočašća, sudjelovanje u različitim edukacijama, a što je najvažnije briga za duhovni i sakramentalni život policijskih službenika i ostalih djelatnika MUP-a“, objašnjava nam fra Stipan Klarić.

No, vratimo se na sv. Vlaha. Policijska kapelanija stavljena je upravo pod njegovu nebesku zaštitu. Kako kaže fra Stipan Klarić, odluka o zaštitniku kapelanije bila je logična.

I POLICIJA JE DIO FESTE

SVETI VLAHO U SLANOME

Policijski službenici PU DN svake godine su sudionici Feste sv. Vlaha u Gradu, kad vjernici na misi, ali i u procesiji, noseći barjak policijske uprave. „No svakako moramo istaknuti one koji toga dana obavljaju svoje policijske poslove kako bi osigurali da Festa prođe u najboljem redu“, dodaje fra Stipan koji je ujedno i gvardijan i župnik samostana u Slanome. Tamo se i sv. Vlaho na poseban način slavi, jer je on nebeski zaštitnik župe. „Za Festu se pripremamo trodnevnicom koja svoju vrhunac ima na Kandeloru. Na samu Festu sv. Vlaha, prije mise održi se procesija s barjacima, s četiri molitvene postaje, te izvijanjima barjaka ispred crkve sv. Jeronima i konačno ispred crkve sv. Vlaha. Nakon toga slijedi svečana sveta misa. Nakon mise slijedi grličanje i štovanje moći sv. Vlaha. Također vrijedi istaknuti da djeca iz folklorne sekcije Mali linđo OŠ Slano dođu u primorskim nošnjama te nakon mise zabalaju linđo“, govori nam fra Stipan opisujući proslavu u Slanome.

‘FESTA NIJE I NE SMIJE BITI SMOTRA FOLKLORA’

Pitali smo fra Stipana Klarića što za njega osobno znači Festa, a on je naglasio kako je zapravo itekako fascinantna ta stoljetna prožetost čovjeka ovog kraja i sv. Vlaha.

„Festa sv. Vlaha nije i ne smije biti smotra folklora, nego okupljanje onih koji slave ponajprije uskrslog i živoga Krista, časteći njegova mučenika sv. Vlaha“

„To je nešto što je kao fenomen s jedne strane vrijedno divljenja, a s druge strane, opomena je i poziv da se ta tradicija ne pretvori u tradicionalizam, puko repriziranje običaja iz prošlosti“, upozorio je fra Stipan Klarić. „Festa sv. Vlaha nije i ne smije biti smotra folklora, nego okupljanje onih koji slave ponajprije uskrslog i živoga Krista, časteći njegova mučenika sv. Vlaha. Zato bih želio da naša vjera bude uvijek živa i kreativna i da bude takva i naša tradicija proslave sv. Vlaha. Meni je uvijek neizreciva čast držati u rukama i poljubiti moći – komad posmrtnih ostataka sv. Vlaha, koji je mučenički umro prije više od 1700 godina. Ali isto tako me sv. Vlaho kao biskup i mučenik opominje da je neizmjerno više da kao vjernici možemo blagovati isto Tijelo Kristovo koje je blagovao i sv. Vlaho, ono mu je bilo snaga u mučeničkoj borbi. Stoga bih želio da u ovoj svetog godini koja je pred nama ovu stvarnost sebi posvješćujemo i budemo na radost i ponos našemu Parcu, kao što je on radost i ponos nama“, zaključuje fra Stiepan Klarić.

Piše: IVONA BUTJER MRATINOVIĆ

Uvođenje fra Stipana Klarića u službu novog kapelana

PROSLAVA 5. SRPNJA

DUBROVČANI SU NAŠLI NAČIN DA SVOG PARCA ŠTUJU I LJETI

Piše: MAJA NODARI / Foto: GORAN MRATINOVIĆ

Nakon gotovo šest desetljeća stanke, ponovno je oživljen ljetni blagdan sv. Vlaha s procesijom u povodu 1700. obljetnice mučeničke smrti svetoga Vlaha, dubrovačkoga Parca

Blagdan prijenosa relikvije

lijeve ruke svetoga Vlaha u povijesti nazivan Translatio et adventus Sancti Blasii ( prijenos i dolazak) moćnika lijeve Svečeve ruke, slavio se 5. srpnja. Tako je glavna festa sv. Vlaha 3. veljače dobila u davnini, 1347. godine svoj ljetni par, koji se slavio ponešto skromnije, no također kao državni blagdan, a oba su imala vrlo važno mjesto u ceremonijalnom kalendaru Dubrovačke

Republike.

Povod uspostavi „ drugog blagdana sv. Vlaha“ dogodio se 1346. godine kada je pučanin

Toma de Vitiano pribavio i Gradu, odnosno katedalnoj riznici, darovao moćnik lijeve

Parčeve ruke, čije je pribavljanje uzbudljivo, ali i pragmatično dubrovačko poglavlje za sebe.

NEKOĆ JE BIO

DRŽAVNI BLAGDAN

Dan na koji se odvio taj pri-

jenos ljevice - relikvija je bila predana državnim rizničarima, a već je slijedeće, 1347. godine taj dan - 5. srpnja proglašen državnim blagdanom, na koji je knez s Malim vijećem odlazio na svečanu večernjicu i misu.

Na sam dan Blagdana, uspostavljen je i dužnički moratorij od šest dana ( Franchisia Sancti Blasii), koji se označavao podizanjem svečeve, odnosno državne zastave.

U 15. stoljeću uvedena je na ljetni Blagdan i procesija, o kojoj svjedoči Filip de Diversis.

U zadnjem stoljeću Republike, na blagdan Ruke sv. Vlaha u procesiji su se pronosili moćnik patronove lijeve ruke - oko kojega je blagdan i uspostavljen - i noge, a najvredniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup.

Proslava blagdana prijenosa lijeve ruke sv. Vlaha održala se sve do kraja trajanja Dubrovačke Republike. kasnije se, pod tuđinskim režimima, postupno gubila iz kolektivne memorije i zadržano je sjećan-

je na nju slavljenjem mise na taj dan.

POVIJESNI KONTEKST

Svaku pojavu, pa tako i svaki blagdan valja staviti u tadašnji političko- društveni kontekst, kako bismo im razumjeli značenje. Naime, to je vrijeme vrlo važno za formiranje autonomnog političkog identiteta Dubrovnika, pa kada 1342. godine na nadbiskupsku stolicu sjeda zaslužni i iskusni diplomat, Dubrovčanin Ilija Saraka s vizijom svog grada u novom okviru, uoči skorog raskida s Venecijom, a pučanin Toma uz postojeće dvije relikvije svetoga Vlaha u Dubrovnik donosi i relikviju druge ruke, nadbiskup Saraka ustanovio je i proglasio novi, ljetni Parčev blagdan. Dodamo li tome jednoglasnu odluku Velikoga vijeća 1348. godine o gradnji nove crkve sv. Vlaha sred grada, koja je donesena u znak zahvale Bogu nakon velike epidemije kuge, koja je tijekom 14. stoljeća u Gradu i kraju pokosila preko

7000 čeljadi, slaže se povijesni kontekst, u kojem oslobađanje Dubrovnika od venecijanske supremacije 1358. godine, znači i konačno ostvarenje samostalnosti i početak rasta dubrovačke državne zajednice. To su razlozi uspostave blagdana posvećenog jednoj relikviji gradskoga zaštitnika u to vrijeme od presudne važnosti za konstituiranje dubrovačkog državnog identiteta. Bilo je još takvih pokušaja u 15. stoljeću, a radilo se o dva moćnika: relikviji grlene kosti i relikvijaru desne ruke sv. Vlaha, no novi blagdan nije uveden.

Uspostavljanjem dvaju blagdana svetoga Vlaha, zimskog i ljetnog ( 3. veljače i 5. srpnja) državni kalendar dubrovačke republikanske zajednice

„prepolovio„ je godinu s razumnim razmakom i podsjetnikom puku na neporecivi i glavni politički autoritet male državne zajednice, koji je kao gradski patron jamčio sigurnost i mir, povezivao i sakralno i svjetovno i plemenito i pučko.

MALI VLASIĆI

Valja reći nešto i slavljenju ljetnog blagdana sv. Vlaha 5. srpnja u povijesti, da bismo ga znali i mogli razlikovati od današnjeg liturgijskog slavlja, jer je veličina slavljenja kulta sv. Vlaha kroz stoljeća očitovanje mijena u stalnosti običaja i obrazaca slavljenja Feste. Svako novo vrijeme i nove generacije daju svoj pečat, svoju kreativnost, svoj iskaz poštovanja i ljubavi za svoga zaštitnika. Eto, primjerice u zadnjem stoljeću „pod Republikom“ Festa prijenosa lijeve ruke 5. srpnja slavila se tako da su se u procesiji pronosili moćnik lijeve patronove ruke i noge, a najvrijedniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup. Osim crkvenog staleža i Malog vijeća na čelu s knezom, koji je nosio debelu crvenu svijeću, u procesiji su sudjelovale bratovštine, a od plemstva samo tko je htio. Povorka je, prema kroničarima, obilazila oko crkve ulicom Među zeljarice, zatim je prolazila ispred zgrade glavne straže i vaćala se

u crkvu. Svečana bogoslužja večernjice i blagdana vodio je nadbiskup.

Propašću Dubrovačke Republike (Bečki kongres 1815.) nužno su se reducirali simbolički elementi Feste sv. Vlaha koji su odražavali bitne elemente dubrovačke države. Dijelovi izvedbenog rituala Feste koji su integrirali sve slojeve zajednice i bili kodirani čitavim rasponom simboličkih poruka – preselili su u nostalgična srca puka, a proslava sv. Vlaha transformirala se u vjersko i tradicionalno lokalno slavlje obitelji i pojedinaca.

Pod francuskom i austrijskom okupacijom Festa je bila nepoćudna novim vlastima, čak i zabranjena do 1836. godine da ne bi uzburkala višestoljetne slobodarske

reminiscencije, i podsjećala narod na Festu „pod Republikom“.

Zahvala za spas od kolere koja je harala Dalmacijom, pa i Dubrovnikom, osnažila je nastojanja Antuna Kaznačića i biskupa Giuricea za obnovom Feste sv. Vlaha 1836. godine, nakon čega se politika austrijske vlasti i kasnije jugoslavenskog dvora uglavnom nije miješala u Festu, ne doživljavajući je više kao opasnost. Koliko se može pratiti slijed svečane proslave Vlasića tijekom 19. stoljeća, osobito u drugoj polovici stoljeća u okviru razvoja novih medija, a 1891. godina smatra se graničnim datumom u povijesti hrvatskog novinstva, preglednije se može pratiti i slijed slavljenja blagdana Ruke 5. srpnja, zvanog i „mali Vlasići“. Tako i tjednik „Dubrovnik“ i

istoimeni List donose srpnja 1892. godine vijest Bogoljubna svečanost – Na uspomenu povraćanja ruke sv. Vlaha dubrovačkog zaštitnika bijače u utorak 5.o.mj. ophod iz prvostolne crkve u crkvu sv. Vlaha obdržana svečana misa. Kako pri ophodu tako i pri misi prisustvovalo je zastupstvo naše Općine. Žaliti je, da je bilo malo naroda pri ovoj domaćoj pobožnoj svečanosti. Blagdan Ruke sv. Vlaha 5. srpnja bilježi tisak i u osvit 20. stoljeća: („Crvena Hrvatska 1900.) Prošle srijede Dubrovčani su slavili svečanost ruke sv. Vlaha. Ova svečanost skopčana je sa uspomenom mnogih velikih događaja naše domaće povijesti. Ne obzirajuć se na stare, spomenućemo samo nami najbliže dobi. God. 1806. Dubrovnik baš u oči napomenute

svetkovine , bi oslobođen od opsjeda varvarskih crnogorskih četa i tako sačuvan od posljednje katastrofe (...) Slijed proslave blagdana Ruke sv. Vlaha može se kontinuirano pratiti u tisku i periodici međuraća, s ustaljenim ceremonijalom, kako to navodi i „Narodna svijest“, od 2. srpnja 1930. : uoči svetkovine na 7 i po Večernja. Na dan svetkovine 5. srpnja: od 5-8 i po svako po sata tihe sv. Mise. Na 9s. Procesija iz Stolne crkve do Svečeve crkve u kojoj se nose Svečeve moći. Svečana Pontifikalna Misa iza koje se Procesija povraća u stolnu crkvu. Popodne na 7 i po Večernja i Blagoslov. Blagdan Ruke slavio se liturgijskim slavljem i procesijom sve do početka Drugog svjetskog rata, sukladno objavama u tisku, periodici i Listu Du -

brovačke biskupije čak i ratne 1942. godine, dok je 1943. godine proslava blagdana Ruke obavljena u svečevoj crkvi bez procesije.

Nakon II. Svjetskog rata, razabire se da se blagdan prijenosa Ruke sv. Vlaha “povukao” u prostor svečeve crkve, a od 1952. godine procesije više nema.

LJETNI

BLAGDAN

SVETOG VLAHA

Nakon gotovo šest desetljeća stanke, ponovno je oživljen ljetni blagdan sv. Vlaha s procesijom u povodu 1700. obljetnice mučeničke smrti svetoga Vlaha, dubrovačkoga Parca. Odlukom dubrovačkog biskupa Mate Uzinića i rektora crkve sv. Vlaha don Tome Lučića obnovljena je svečanost s procesijom nazvana Ljetni blagdan sv. Vlaha, kao spomen na povijesni blagdan Prijenosa ruke sv. Vlaha, odnosno Translatio et adventus Sancti Blasii ( prijenos i dolazak) moćnika lijeve Svečeve ruke, koji se slavio 5. srpnja.

5. srpnja 2016. godine u slavljeničkom ozračju Godine svetoga Vlaha s nizom kulturnih manifestacija, povijesno je zasvjedočena tradicija ponovno oživjela, prezentirana u našem vremenu na tradicijski način, vjerskim slavljem, procesijom koja se kretala povijesnom rutom, u vrevi turističke gužve.

Procesija ljeta Gospodnjeg 2016. započela je iz katedrale Gospe Velike, gdje se iz katedralnog Moćnika iznijela relikvija lijeve svečeve ruke, a kretala se povijesnom „rutom“, do crkve sv. Vlaha, uz južno pročelje, nastavila kroz ulicu Među zeljarice, te završila ulaskom u crkvu sv. Vlaha. U procesiji su sudjelovali: dubrovački trombunjeri, festanjuli, barjaktari s barjacima gradskih župa, svećenstvo i narod.

Suvremeni baštinski trendovi, koji žele pokrenuti baštinu i tradiciju neke sredine, naglašeno nastoje oživljavati ne samo sliku, već duh i osjećaj grada. Osjećaj autentične sredine u kojoj nije sve na prodaju, u kojoj se dobro osjećaju i domaći i oni koji turistički dolaze. Duh mjesta nisu prazne kulise i „tjelesnost“ grada, već stvarni način života, lokalne, svakodnevne prakse i običaji, svečanosti, pa tako i vjerske procesije, poput ove 5. srpnja u čast gradskog zaštitnika. Obredne svečanosti, kao i svi drugi oblici društvenih praksi - važan su dio nematerijalne kulturne baštine, odnosno kulturnog prostora grada. Baština je živi sustav koji se mijenja i stvara nove suodnose i oblike svoje pojavnosti u sadašnjosti, premda samo naoko sve izgleda jednako ili slično. Obnovljeni ljetni blagdan sv. Vlaha afirmacija je amblematskog dubrovačkog nasljeđa, vjerske svečanosti koja je bila nestala iz zajedničkog pamćenja i prakse, pa je doživljena u suvremenom kontekstu, što pridonosi čuvanju kulturnoga dobra, a Festa sv. Vlaha dubrovačkog zaštitnika prepoznata je 2009. kao UNESCO-va nematerijalna kulturna baština čovječanstva.

RIČETA ZA ŠPORKE MAKARULE, NEZAOBILAZNO JELO FESTE

Pripremila: KATIJA GULJELMOVIĆ

Festa dragoga nam sveca i zaštitnika vazda u meni probudi najljepše emocije preplavljene ponosom. Čim pomalo utihne ona lijepa božićna euforija, a svjećice na boru mi obasjavaju dom sve do Kandelore, u meni je uvijek ista želja: Da izvadim našu konavosku nošnju, počnem se spravjat, provjeravajući je li sve kako Bog zapovijeda.

Srce treperi, jer živim s tim odmalena. Od kada smo na lanterni živjeli, odvazda smo hodili u tetke u Grad na Festu. Njezine slatkarije se i danas sjećam. Ali posebne su emocije, otkad zadnjih 17 godina oblačim nošnju koju mi je regalala moja baba Konavoka po kojoj i nosim časno ime ! “Nosi ju i s njome se ponosi“, bile su njene riječi. I slušam te, baba moja!

Zadnjih šest godina i moja unuka Emili obučena u konavosku nošnju, kroči Stradunom u procesiji. Svu sam robu za nju nabavila i kupovala gdje god da sam imala priliku. Dosta mi je pomogla i svojta pa sam joj tako spravila nošnja svih veličina, da se može oblačit dokle god bude ćela, dok ne ostari.

Odati našem Parcu počast i pomolit mu se, grličat se, čin je silne ljubavi i vjere, što ljubomorno moramo čuvati i nadati nikome da nam to ukrade. Nemali broj puta, kad idem procesijom za čilipskim barjacima, čim montamo iza Onofrijeve

fontane na Stradun, srce uzigra, suza se poneka skotrlja niz lice i ništa više nije važno. Važan je samo On, naš Parac koji nas nikada ne zaboravlja. I tako, lagano

prema njegovoj crkvi s molitvom na usnama i zahvalom ga kitim.

Sveti Vlaho je samo naš, sva ova godišta naš se puk s njime ćuti. I sve se može

promijeniti, ali ova ljubav prema Svetom Vlahu i mome Gradu, nikada neće! Živio nam Sv. Vlaho i čestitam svima našu Festu!

KATIJINA RIČETA ZA

ŠPORKE MAKARULE:

Potrebni sastojci za 6 do 8 osoba

* Goveđa potkoljenica 1,5 kg

* Ulje maslinovo 1 .5 dcl ili

kačica svinjske masti

* 4 srednje glavice luka

* 4 pice česna

* velika ožlica konserve

* manja vezica petrusina

* sol

* papar

* klinčići, 7 komada

* mljeveni oraščić, pola male ožičice

* kanjela, pola male ožičice

* 2 lista lovorike po želji

* 5, 6 suhih šljiva

* Dec i po do 2 crnoga vina ili, još bolje, varenika

Postupak:

Zažućet na masnoći sitno izrezani luk. Kad zazlati, dodati konservu i blago je upržit. Dodati meso izrezano na kockice, ne presitne, pa česan i petrusin. Kad meso promjeni boju, doliti vino ili varenik, pokriti i natiho kuhati.

Napola učinjenom mesu dodat ostale začine i šljive bez pica, podliti vodom (ako i koliko tre -

ba) i činit do kraja.

Na kraju izvadit klinčiće, a šljive usitnit kroz pasabrodu. Ako imate od mesa govedinu, vodite računa da se ona nešto duže kuha nego junetina, ali boja i okus toća se ne može mjeriti s junećim. Ljudi često zamjene s junetinom jer je do govedine teže doći. Služiti s domaćim makarulima skuhanim “al dente”, a po želji i s nagratanim ovčjim sirom.

Ako nemate domaće makarule, zamijenite ih pastom Ziti veličina 10. Jedino ona je poželjna za zamjenu.