Naš Uskrs - Prilog Dubrovačkog dnevnika by Dubrovački dnevnik

Sretan Uskrs!

I M P R E S S U M

Glavna urednica:

Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

Urednica priloga

Petra Srebrović

Zamjenica glavne urednice

Ivona Butjer Mratinović

Urednik

Maro Marušić

Redakcija

Petra Srebrović

Ivana Smilović

Aida Čakić

Ahmet Kalajdžić

Rafael Barkidžija (sport)

Nikša Klečak

Kontakt 020 642 462

Fotografi

Goran Mratinović Željko Tutnjević

Kolumnisti

Vjera Šuman

Maro Marušić

Ivo Batričević

Mario Klečak

Grafička priprema

Dario Kovač (Festivus Dubrovnik d.o.o.)

Prodaja i marketing

Svjetlana Šimunović (voditeljica prodaje i marketinga)

Nakladnik

Dubrovački dnevnik d.o.o.

Ćira Carića 3 Dubrovnik

OIB 84019117288

Uprava

Lucija Komaić (članica uprave)

DON ROBERT ĆIBARIĆ

“Krist nikada nije otišao”

Župnik župe sv. Vida u Trstenome, uz uskršnji prilog Dubrovačkog dnevnika, šalje snažnu poruku svim vjernicima koji lutaju u potrazi za smislom, za ljubavlju i pripadanjem. On je uvijek bio tu i nikada nije otišao - poručuje Ćibarić

Proslavom Cvjetnice Crkva ulazi u najsnažnije liturgijsko vrijeme crkvene godine, koja ima svoj vrhunac u Pashalnom Otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Tijekom cijele godine ne samo vjernici, nego i svi ljudi su pozvani otkrivati čudesno Otajstvo poruke iz života i djelovanja Isusa Krista, o kojemu nam sinkronizirano donose četiri Evanđelja.

Naučeni smo govoriti o božanskom životu, kao o nečemu što teško možemo dokučiti našim mislima. A upravo Bog Isusa Krista, kao nedokučivi Bog, je odlučio postati krajnje sličan svakom čovjeku utjelovivši se i postavši jedan od nas. Zato je važno shvatiti da kršćanska vjera ne nudi nikakvu ekskluzivnost u smislu da je Trojedini Bog odvojen od života svakoga čovjeka.

U Otajstvu Isusova života, koji nas je ljubio do kraja, a posebno mukom i smrću, pokazuje jednaku i zajedničku sudbinu sa svakim čovjekom, koji

prolazi ovim svijetom doživljavajući odbačenost, porugu, klevetu, muku i smrt. Sve to u svjetlu vjere Isusova uskrsnuća, onda čovjek može preobraziti sebe u pobjednika života ispunjenog ljubavlju, dobrotom, žrtvom i životom za bližnje.

JEDNOSTAVNOST I

SUOBLIČENOST S ČOVJEKOM

Na tragu potpune jednostavnosti i suobličenosti s čovjekom, potvrđuje i činjenica da Isus za svoj trijumfalni ulazak u Jeruzalem nije odabrao konja ili mazgu koju koriste kraljevi, već magarca kao uobičajeno prijevozno sredstvo najobičnih ljudi svoga vremena. Isus, ovom gestom, ostvaruje Zaharijino proročanstvo prema kojemu će iščekivani Mesija stići u Jeruzalem jašući na magarcu, kao znak neratobornosti (Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan,ponizan jaše na magarcu,na magaretu, mladetu magaričinu. On će

Piše | don Robert Ćibarić Foto | Goran Mratinović

istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ lûk ubojni. On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje – Zah 9, 9-10).

Ali svjetina ne razumije, očekuje moćnog Mesiju, pa prostire svoje ogrtače po cesti, u znak pokornosti kralju, i kliče Hosana sinu Davidovu! (Mt 21,9). Nerazumna svjetina ne shvaća dokučivog Boga u jednostavnosti njihove svakodnevnice, nego očekuju Davidova sina, odnosno Mesiju koji nalikuje kralju koji je nasiljem uspio ujediniti izraelska plemena i inaugurirati svoje veliko i moćno kraljevstvo s puno krvoprolića, do te mjere da kada je David htio izgraditi Hram za svog Gospodina, Gospodin ga je odbio riječima: Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio; nećeš ti graditi hram mome imenu jer si mnogo krvi prolio na zemlju preda mnom - 1 Ljet 22,8).

SPAŠAVATI, A NE UNIŠTAVATI

Isus je sin Božji, čija je misija spašavati, a ne uništavati. Krist ne dolazi nasiljem, nego s ljubavlju, ne podjarmljuje, nego služi, ne nameće, nego nudi, ne ubija, nego daje svoj život, ne uskrišava već ugašeno Davidovo kraljevstvo, nego inaugurira novo Božje kraljevstvo, obilježeno ljubavlju i dobrotom prema svim narodima.

Isus je često nagovještavao svoju smrt i da će biti ubijen na najzloglasniji način, raspećem, ali da će nakon tri dana uskrsnuti. Nitko nije mogao opisati Kristovo uskrsnuće, jer nitko nije mogao biti prisutan i biti svjedokom tog veličanstvenog događaja novoga stvaranja čovječanstva.

Ne samo apostoli, nego i ostali Židovi nisu vjerovali u Isusovo uskrsnuće zato što očekivani Mesija ne može umrijeti na takav sramotan i proklet način (Pnz 21,23; Gal 3,13). Nema veze, to je značilo da su pogriješili i da su samo trebali čekati pravog Mesiju, onoga koji će poraziti neprijatelje, pokoriti poganske narode i ponovno uspostavit slavno kraljevstvo Izraela. Ali ako je Isus uskrsnuo,

onda ne mogu sanjati o slavi, o obnovi preminulog kraljevstva kralja Davida, o prevlasti nad poganskim narodima, o gomilanju bogatstava drugih naroda, kao što su sanjali proroci ( Iz 61,6).

Nakon Isusove smrti, beskrajno razočarani učenici vraćaju se svojim uobičajenim poslovima, a Uskrsli ih je morao ići tražiti jednog po jednog kako bi se uvjerili da je uistinu uskrsnuo. Uzalud im je Isus, za svoga zemaljskog života, govorio o kraljevstvu Božjem, kojega su oni prihvaćali u svjetlu predaja svojih starijih. Isus im je govorio o služenju, a oni su razmišljali o moći.

Nakon što ih je Uskrsli okupio, opet im je morao održati intenzivni tečaj u trajanju od četrdeset dana, ali opet nisu željeli prihvatiti takav govor o Božjem kraljevstvu, pa su ga upitali: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?

KRIST NIKADA NIJE OTIŠAO

Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. Evanđelist piše da ga je u tom trenutku “oblak uzeo ispred njihovih očiju” (Dj 1,6-9).

Krist nije nikada otišao, ali su kršćani nesposobni Ga vidjeti. Tko čezne za moći i vladanjem nad drugim, taj ne može spoznati Ljubav, a niti onaj koji je sebičan i misli samo na sebe, ne može prepoznati prisutnost drugoga u svome životu.

Kao kršćani imamo milosno vrijeme (kairos) blagovati živi kruh Isusa Krista u euharistiji, a oči će nam se otvoriti u lomljenju i dijeljenju Kruha uskrslog Isusa s drugima. Sretan Uskrs!

“Ljubav pobjeđuje ovaj prolazni svijet”

AveCrux,spesunica!

Zdravo Križu, nado jedina! (Drevnirimskihiman)

Ljubljena braćo i sestre!

Uskrsli Krist svojim je križem otvorio vrata nade! U ovom vazmenom vremenu želimo susresti Isusa i zaustaviti svoj pogled na Njegovim preobraženim ranama. Promatrajući Isusovo uskrslo lice, čiji odsjaj prepoznajemo u dubini liturgije, u dobroti bližnjih, u probuđenoj prirodi, otkrivamo da središte naše vjere nije samo križ i gorčina patnje, nego najprije Kristovo darivanje u ljubavi. No i u danima Uskrsa ima smisla govoriti o križu jer se naša nada „rađa iz ljubavi koja izvire iz Isusova Srca probodena na križu“ (Franjo, Spes non confundit 3). Po daru nade očekujemo dobra koja još nemamo, a donosi nam ih Spasitelj iz božanskog svijeta i izlijeva ih na nas kroz ranu svoga Srca. Uskrsli nas tako krijepi i čini sposobnima prihvatiti naše vlastite rane i križeve sadašnjice.

Pozvani smo molitvom prijeći prag nade, otvarajući se drugom svijetu. Svijet je to nestvorene, od iskona postojeće ljubavi koja pobjeđuje ovaj prolazni svijet i vraća nam osmijeh na lice. Naša su lica ponekad ispaćena i izranjena, ali prodahnuta pojavom i poklikom Uskrsloga: „Mir vama“ (Lk 24, 36). I naša su srca iscijeljena oprostom i preporođena pozivom: Idite... u Galileju! Ondje ćete me vidjeti (usp. Mt 28,10). On ide pred nama, On će surađivati s našim svjedočanstvom po čudesnim znakovima (usp. Mk 16, 20).

Kakvi su to čudesni znakovi? Kakva je to

snaga nade u Isusovu pogledu upućenom apostolima koji su se vratili ribolovu, svome starom zanatu, i ondje dotaknuli prazninu mreža i očekivanja, upravo beznađe: „‘Dječice, imate li što za prismok?’... ‘Nemamo’... ‘Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete’“ (Iv 21, 5-6). Umjesto da se prepuste tuzi, očaju i ljutnji – oni su ipak poslušali i nastavili pokušavati. Prihvatili su težinu križa, praznine i neuspjeha, te na Isusov poticaj isplovili ponovno, bacili mreže i primili bogatstvo.

Obasjani prisutnošću Uskrsloga prihvatimo i mi svoje osobne i društvene slabosti i bolesti: slabost vjere i težine propusta, nedostatak pravde i istine, demografski slom, pustoš zbog materijalizma, relativizma i mnogih razornih ideologija... Ne dopustimo da nas zahvati beznađe! Krenimo i mi poput apostola, iz dubine svojih neuspjeha, i što su oni dublji, neka je naš zamah snažniji. Zamahnimo snagom pouzdanja koje nam ulijeva Isusov pogled i poziv. Učinimo sve za Isusa i bogat ulov neće izostati! Neka nam ništa ne bude važnije od Krista!

Dopustimo da nas poziv Uskrslog potakne na otkrivanje neslućenih dubina našega bića i upoznavanje vlastitog dostojanstva djeteta Božjeg! Dopustimo mu da nas svojim Duhom nanovo rodi i obnovi naš pogled na Krista, na Njegovu Crkvu, na bližnje i svijet. Dopustimo mu da sve učini novim: i našu molitvu, naše revno i redovito življenje sakramenata Crkve, svetost naše nedjelje, žar naše obiteljske molitve, snagu roditeljskog odgoja, naše služenje ondje gdje je najpotrebnije, ondje gdje je najteže i odakle drugi bježe. Dopustimo mu da On živi u nama! Za to smo stvoreni, za to nas Uskrsli, ustajući iz

groba, nanovo stvara!

Dvostruka duhovna ljubav Isusova Srca, ljudska i božanska, neka razbudi naše umrtvljene osjećaje – da ga uzljubimo, ne samo umom i načelima, nego i dubinama srca i svim svojim snagama. Ovo uskrsno vrijeme neka bude i dodatan poticaj da se pripremimo za veliku posvetu Presvetom Srcu Isusovu koju ćemo zajednički kao narod učiniti 27. lipnja ove godine (HBK, Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade, 25). Neka to bude i duboki osobni događaj za svakog od nas.

Slijedeći Krista uskrslog, primajući Duha Svetoga, u vjeri i nadi, oduševljeno i s ljubavlju prenosimo radosnu vijest spasenja. Neka uskrsni mir ispuni naša srca i po nama se proširi cijelim svijetom.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

† Roko Glasnović

Foto | Petra Srebrović

“

„Uskrs je vrijeme kada stolovi postaju mjesta okupljanja, a srca ispunjena vjerom i zahvalnošću

Poštovane sugrađanke i sugrađani, drage gospođe i gospari, Uskrs je pred vratima – blagdan koji u svaki dom unosi svjetlost, nadu i radost novog života.

To je vrijeme kada se obnavljamo iznutra, kada obiteljski stolovi postaju mjesta okupljanja, a srca ispunjena vjerom i zahvalnošću.

Uskrs je i prilika da se s poštovanjem prisjetimo naših predaka i običaja koje su nam ostavili u nasljeđe, a koje s ponosom i danas baštinimo. Naš dubrovački kraj bogat je živim običajima koji se i danas, unatoč vremenu i izazovima, njeguju s posebnom pažnjom. Od penganja jaja do blagoslova hrane na Uskrsno jutro – svaki detalj ima svoje značenje, svoju priču i korijen u ljubavi prema tradiciji. Pinice, pome, procesije, zvuci crkvenih zvona – sve su to slike koje nosimo iz djetinjstva, iz vremena kada su se naši stari s posebnom pažnjom pripremali za ovaj blagdan. U Konavlima i Primorju, kao i u samom Gradu, običaji se prenose s koljena na koljeno.

„Uskrsnuće donosi novo svjetlo, pobjedu života, vjere i dobra“

Poštovani sugrađani, Pred nama je naš najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Ovo predblagdansko vrijeme sve nas potiče na razmišljanje, na preispitivanje, na odricanje i na rad na samima sebi i priprema nas za ovaj veliki blagdan.

Danas, kada naši najmlađi otkrivaju ljepotu penganih jaja i slušaju priče svojih nona i baka, osjećamo koliko je važno sačuvati te trenutke i te vrijednosti.

Zato je ovaj uskrsni prilog Dubrovačkog Dnevnika važna posveta svemu onome što nas čini dijelom jedne veće, duboko ukorijenjene zajednice. Kroz stranice ovog izdanja prisjetit ćemo se običaja, evocirati uspomene, ali i oslušnuti kako Uskrs danas doživljavaju oni najmlađi – naši nositelji budućnosti.

U ime Grada Dubrovnika i u svoje osobno ime, želim vam sretan, blagoslovljen i miran Uskrs. Neka vam donese obilje ljubavi, zdravlja i zajedništva, a duh Uskrsa neka vas prati u svakom novom danu.

S poštovanjem, Gradonačelnik Mato Franković

Smrt na križu nas podsjeća na važnost solidarnosti, nesebičnosti i žrtve, a uskrsnuće donosi novo svjetlo, pobjedu života, pobjedu vjere i dobra.

Lijepi je dio Uskrsa i zajedništvo obitelji za stolom, trpezom punom tradicionalnih delicija. Također i prekrasni običaji kao što su penganje jaja, pletenje pomica neizostavni su dio uskrsnog ozračja.

Želim Vam od srca, dragi sugrađani, da ove blagdanske dane provedete u radosti, zadovoljstvu, okruženi svojim najmilijima.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs.

Vaš župan, Nikola Dobroslavić

CVJETNICA

Tradicija živi s Gradom

Blagoslov maslinovih grančica i palminih grančica pletenih u pome, važan je dio života Dubrovčana u uskršnje vrijeme. I ove godine su se pred crkvom sv. Vlaha okupili brojni vjernici, a blagoslov je podijelio dubrovački biskup mons. Roko Glasnović

Foto | Goran Mratinović

PENGANJE JAJA

„Tradiciju moramo živjeti jer kad umre, isto je kao i kod čovjeka – zaludu je više oživljavati“

Stare običaje dubrovačkog kraja treba čuvati kao zjenicu oka svoga, jer identitet jednog kraja i njegovih ljudi nastajao je od davnina, pa ga dovijeka treba i čuvati. Penganje jaja jedan je od tih običaja, a Nina Smokvina njegova čuvarica

Piše | Petra Srebrović Foto | Goran Mratinović

Alat za penganje - prutić loze u koju je zabodena glavičasta iglica

Penganje jaja je posebna vrsta umjetnosti i očuvanja baštine naših predaka. Penganje u obitelji donosi radost okupljanja i stvaranja ručno oslikanih pisanica kao dijela bogate tradicije koja se prenosi s koljena na koljeno. „Ovo se jaje za ljubav daje!, ili „Ovo jaje palo s neba, baš u ruke kome treba“, samo su neke od mnoštva poruka koje se od davnina pengaju na jaja, a ona se zatim poklanjaju dragim osobama u vrijeme Uskrsa.

Penganje je vještina koja se uči, a za nju nikada nije kasno. Zato naša sugovornica Nina Smokvina, koja s Udrugom DEŠA organizira radionice penganja jaja, otkriva što vam sve treba za penganje, kako se tradicija njeguje kroz godine, ali pokazuje

Za penganje vam treba vosak, zdjelica, jaje, prutić loze s iglicom i boja

i kako je uvijek dobro vrijeme za početi jer kad postoji volja, život nađe način.

ŠTO VAM TREBA OD OPREME?

Prvo morate nabaviti vosak, to možete od pčelara, a u današnje doba interneta vosak se prodaje i na Virtualnoj placi na Facebooku. Trebate ga vrlo malo. Potrebna će biti i jedna mala posudica u koju ćete vosak staviti i topiti lagano na špaheru ili plameniku, možda i iznad svijeće.

Prije su žene radile na žeravici, u teću bi stavile pepeo, u pepeo malu posudicu i dvije-tri žerave, onda bi sve stavile u skut. Tako

im je bilo najlakše jer su ruke bile uz tijelo, pa je dobra koordinacija pokreta i preciznost u radu.

Još vam treba i jedan prut od loze u koji se zabode glavičasta iglica. Potezi su isti kao i kistom, ali razlika je u tome što se brzo mora raditi između umakanja u vosak i nanošenja na jaje, jer se vosak brzo hladi.

IZGORITE VOSAK AKO STE POČETNIK

Gospođa Smokvina objašnjava nam kako se za početak kreće jednom točkicom na dnu, ili na sredini jaja, a oko te točkice dalje se ‘gradi’ motiv. Kako se vosak brzo hladi, jedno umakanje znači i jedan potez, ne mogu se napraviti dva poteza odjednom.

Ona na jajima radi razne motive, sama ih osmišlja, a gledajući je dok radi uočavamo kako voli prikaze cvijeća, prelijepe u svojoj

Za penganje jaja trebat će vam vosak, mala zdjelica, prut od loze, glavičasta iglica, neka boja koju odaberete, od kore luka do boje za tkanine, a najvažnije što vam treba je - puno volje i ljubavi.

Prije su žene pengale na žeravici, u teću bi stavile pepeo, u pepeo malu posudicu i dvije-tri žerave, onda bi sve stavile u skut. Tako im je bilo najlakše jer su ruke bile uz tijelo, pa je dobra koordinacija pokreta i preciznost u radu.

jednostavnosti. Kreće točkicom u sredini pa dalje ocrtava latice, dok jaje ne poprimi dizajn svojstven baš njoj. Čini se kako i kod penganih jaja, kao i kod svakog umjetničkog djela, postoji taj karakterističan potpis umjetnika, potpis koji ga razlikuje od svih drugih.

„Opengam 10 do 15 jaja i ona se mogu odmah dalje bojati. Složim ih u teću i prelijem ohlađenom, prethodno kuhanom masti“, objašnjava Smokvina, a ta mast je zapravo boja za tkanine koja se kuha i karakteristična je za Dubrovačko primorje.

„Uvijek je važno da mast bude hladna! Bez obzira koliko puta u njoj kuhali jaja, uvijek se mora prvo ohladiti. Zatim je postepeno zagrijavamo s jajima, 35 do 40 minuta i tada su jaja gotova, opengana i obojana“, govori nam, ali otkriva kako se može i drugačije!

Gospođa Nina Smokvina s puno ljubavi penga jaja

Iglica se zabode u prutić loze, a može i u olovku ili kakvu drugu grančicu

Jaja se mogu bojati u ‘masti’, pripravku kuhane boje za tekstil karakteristične za Dubrovačko primorje

Po svemu je gospođa Smokvina jedan netipični primjer; nije ni vrstan crtač, ali penganjem je postala umjetnik! Umjetnik u očuvanju običaja svoga kraja, a iako se na prvu čini kako je glavni alat njene umjetnosti štapić, vosak i jaje, alat je zapravo – ljubav, trud i upornost.

„Najčešće ih skuham prije penganja, jer mi je tako lakše. Imam puno radionica s djecom pa kad ispadne jaje, bolje je da padne i razbije se kuhano, nego sirovo“, daje praktični savjet gospođa Smokvina svim roditeljima i onima koji bi pengali jaja s djecom.

Ako su jaja ranije skuhana pa opengana, u masti trebaju biti kratko, tek do vrenja. Tada se vosak odvoji i preostaje krpom očistiti njegove ostatke, nauljiti jaja da se sjaje i penganje je gotovo.

Vosak s kojim radi, na oko je drugačiji - crn, a ne žućkast kakvog smo navikli vidjeti. Razlog je jednostavan – s crnim je lakše

Svako jaje ima ‘potpis’ svog umjetnika. Potpis gospođe Nine su jednostavnost i motivi nalik cvijeću

raditi jer se bolje ističe na jaju. Kada je vosak svijetao, teško ga je na jaju vidjeti, pa je i teže s njim pengati, posebno djeci. Zato Smokvina vosak namjerno izgori, kako bi došao do crne boje. Svojstva mu se izgorenom ne mijenjaju, i dalje jednako lijepo ostaje na jajima, samo je s njim nešto lakše raditi.

NA DJECI SVE OSTAJE

A kako se djeca snalaze? Prema riječima njihove mentorice –fantastično!

„Jako su zainteresirani i najvažnije od svega, zabavno im je. Često radim radionice sa školarcima pred Uskrs, a radila sam i s djecom u vrtićkoj dobi. Naravno da s mlađima treba posebno oprezno, treba ih upozoriti da štapić drže što dalje od iglice kako ne bi umočili prst u vosak, ali sve to oni svladaju“, govori Smokvina i dodaje kako djeca mogu puno više nego što odrasli misle, ali je na odraslima da osiguraju sigurne uvjete, kako bi se djeca mogla

Osim lijepih fotografija, naš fotoreporter uspio je napraviti i nered. Ipak, gospođa Smokvina kaže - problema nema, kad se prolije, vosak treba pustiti da se ohladi i on se bez teškoća skida

Jaja u mast uranjaju blijeda s tek crnim potezima, a izranjaju žarke boje i poput uskrsnuća donose sreću, ushit i nove doživljaje

Kada vosak izgori, poprimi crnu boju, a onda je s njim lakše raditi

kreativno izraziti i tako očuvati baštinu i tradiciju našeg kraja.

Mladost najčešće po jajima radi dizajn točkicama, onda ih Smokvina navede da napišu svoje ime, jer tako je i lakše proći ‘lutriju’ izvlačenja penganih jaja iz masti. „To je moje“, „Nije moje“, „Moj ima cvijet!“, „Na mom piše Ana“; prava zbrka nastaje kad djela malih ručica izranjaju iz masti. Uronili su blijede s tek crnim potezima, a izranjaju žarke boje i poput uskrsnuća - donose sreću, ushit i nove doživljaje.

Izroni li koje jaje puknuto, ostavite ga da se ohladi, jer kako se jaja hlađenjem malo stisnu, dogodi se da se mala puknuća spoje

Smokvina: „Tradiciju moramo živjeti jer kad umre, isto je kao i kod čovjeka – zaludu je više oživljavati. Ne smijemo dopustiti da nam običaju nestanu, jer povratka iz nepovrata nema“

pa se i ne primijete. Ostane li ipak kakav veći ‘rez’, ogulite ih odmah pa imate gotovu večeru - ta nije svako zlo za zlo!

NIKADA NIJE KASNO ZA POČETI PENGATI!

„I ja sam kao dijete dobivala pengana jaja, baba ih je donosila iz Majkova, ali ona nije znala pengati. Zapravo nitko u mojoj obitelji nije znao, pa nisam imala od koga naučiti u djetinjstvu“, govori Smokvina koja je, priznaje, vazda čeznula za tim, a nije joj imao tko pokazati – sve dok se nije udala!

„Svekrva je prekrasno pengala jaja i ona me naučila u mojim dvadesetim godinama“, priča nam Smokvina koja je živi dokaz kako nikad nije kasno i da za očuvanje tradicije treba malo volje i ljubavi, a život uvijek nađe način!

Po svemu je ova gospođa jedan netipični primjer; nije ni vrstan crtač, ali penganjem je postala umjetnik! Umjetnik u očuvanju običaja svoga kraja, a iako se na prvu čini kako je glavni alat njene umjetnosti štapić, vosak i jaje, alat je zapravo – ljubav, trud i upornost.

„Volim tradiciju pa mi je cilj očuvati je, da ide dalje, prenosi se i da mladi nauče. U školama su zainteresirani, prije nekoliko dana smo bili u Smokovljanima i Slanom pa mi se čini kako straha nema – tradicija će nastaviti živjeti s generacijama koje dolaze.

„Tradiciju moramo živjeti jer kad umre, isto je kao i kod čovjeka – zaludu je više oživljavati. Ne smijemo dopustiti da nam običaju nestanu, jer povratka iz nepovrata nema“, zaključuje naš razgovor gospođa Nina Smokvina.

Smokvina u prostorima Udruge DEŠA, ali i u školama i vrtićima održava radionice penganja jaja

Bogatstvo baštine i pučke pobožnosti

Uskrsni običaji u Konavlima: Spoj duhovnosti, zajedništva i tradicije

U Konavlima, kraju duboko ukorijenjenom u tradiciju i identitet, Uskrs nije tek vjerski blagdan. To je vrijeme kad cijela zajednica oživljava drevne običaje, prenoseći ih s koljena na koljeno

Urazgovoru s voditeljicom Zavičajnog muzeja Konavala kustosicom Maris Stanović, otkrivamo raskoš uskrsnih običaja koji na poseban način spajaju duhovnost, obiteljsku bliskost i narodno stvaralaštvo.

Od priprava kroz korizmu, preko Cvjetnice, do samog Uskrsa, Konavle žive u ritmu običaja koji odišu autentičnošću

Izostanak veselja, plesa i pjesme, svadbenih zbivanja, javnih festi bilo je pravilo za vrijeme korizme, a iznimka je bila četvrta korizmena nedjelja ili

Sredoposna nedjelja kad se u Čilipima nakon mise održavao bal, a navečer u Cavtatu plesna zabava Pucanje lopiža, Po korizme ili

Lopižice na kojoj se čak i mrsilo.

Cvjetnica u Konavlima kada se obavljao blagoslov grančica maslina i palmi

i bogatom simbolikom. Bojanje jaja prirodnim bojama, pjevanje starinskih korizmenih napjeva, priprema tradicionalnih jela te blagoslov hrane u crkvi samo su neki od trenutaka koji čine Uskrs u Konavlima posebnim i duboko ukorijenjenim u kolektivnu svijest zajednice. Crkveni obredi i izrazi pobožnosti Kustosica Maris Stanović približila nam je najvažnije značajke uskrsnih običaja u konavoskom kraju. Korizmeno i uskrsno razdoblje, kako ističe, prate uobičajeni

Piše | Aida Čakić Foto | Zavičajni muzej Konavala

crkveni obredi i naputci, ali prisutni su i brojni izrazi pobožnosti koji proizlaze iz bogate narodne tradicije.

Korizmu, prema njezinim riječima, karakterizira svojevrsno zatišje koje nastupa nakon razigranih i bučnih poklada – prijelaz iz razdoblja veselja u vrijeme tišine, posta i pripreme duha i tijela za Uskrs. Nemrs se obavljao 40 dana, bez konzumacije mesa, a postilo se utorkom, srijedom ili petkom. Meso se uoči blagdana pripremalo soljenjem i sušenjem. Često su to bile ptice poput kosovića, jarebica, prepelica ili golubova, koje bi se objesile pod kupe ili na gredu ognjišta, čekajući uskrsno jutro. Tako je bilo u obitelji lovaca, ali bilo je i drugog mesa na raspolaganju.

Na Čistu srijedu, poznatu kao Pepelnica, osim crkvenog pepeljenja, obavljao se i kućni obred čišćenja posuđa u „lisiji“ – vodi s pepelom, kako bi se uklonili

svi tragovi mrsne hrane. Time se naglašavao početak ozbiljnog duhovnog puta.

Uobičajeno je da se cijelu korizmu ne jede meso, a uz nemrsni obrok obavezno su se pekle prikle. Osim toga, običavalo se nakon poklada objesiti usoljeno meso o gredu ili rogaču u ognjištu gdje bi se sušilo i spremalo nakon korizme. Jela su se sočiva, bakalar ili druga riba, kupus i krtola zbog čega je nastala poznata uzrečica: Korizma uje polokala, zobja pozobala.

Vrijeme korizme bilo je i vrijeme ozbiljnosti – nije bilo svadbi, a i odijevanje se prilagođavalo razdoblju, osobito u Velikom tjednu. Žene su pazile da njihove svilene kurđelice oko pasa ne budu žarkih boja. Ispovijed i pričest imali su posebno značenje, a bile su obvezne za sve. U Velikom tjednu organizirale su se grupne ispovijedi uz pomoć svećenika iz drugih župa, a nakon ispovijedi vjernici ne bi ništa konzumirali do pričesti – čak ni gutljaj vode.

Uvertira u Veliki tjedan

Treća korizmena nedjelja, „Sredoposna“, donosila je kratko slavlje. U Čilipima se tada organizirao bal, a u Cavtatu zabava poznata kao „pucanje lopiža“, tijekom koje su se razbijali keramički predmeti. Posebna je bila i peta korizmena nedjelja u „gluhom tjednu“, poznata i kao „neđelja zakrivača“ ili „skrivalica“, kada bi se u crkvama prekrivale slike tamnim tkaninama.

Uskrs – blagoslov jela u Konavlima, Slavko Tomerlin

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom i blagoslovom grančica maslina i palmi. Premda se danas često viđaju umjetnički ispletene palmine grane, kustosica

Ispovijed se održavala već unaprijed raspoređenim danima u svim većim crkvama – svećenici su pripomagali jedni drugima u kolektivnoj ispovijedi, stoga je svaka crkva imala svoj određeni termin. Treba naglasiti da je suzdržavanje od hrane prije pričesti bilo obavezno.

pojašnjava da je praksa pletenja došla tek 60-ih i 70-ih godina. Nekad su domaćini nosili velike grane, koje bi se nakon blagoslova smještale u sve dijelove kućanstva – kuće, štale, njive –kao sveta zaštita od zla. Nakon godinu dana te bi se grane spalile ili zakopale, nikako bacale, jer su bile posvećeni predmeti.

Okupljanje oko Kristovog groba, bojanje jaja, blagoslov

Na Cvjetnicu se u Konavlima tradicionalno održavala i procesija koja je prolazila kroz cijelo mjesto, dok je danas najčešće ograničena na prostor oko crkve. Djevojke i djeca su se prije mise umivala cvijećem iz kadina, kao simbol buđenja prirode i duhovnog pročišćenja. Taj se običaj ponavljao i na Veliku subotu, u trenutku kada bi „Glorija“ označila kraj tišine i ponovno zvonjenje zvona, nakon dana kada su jedini zvuk bile drvene čegrtaljke.

Veliki četvrtak obilježen je obredom pranja nogu apostolima, a u Čilipima se njegovao osebujni običaj poznat kao „goni barabu“. Vjernici tada lupaju dlanovima po crkvenim klupama, stvarajući buku koja simbolično tjera zle sile.

Veliki petak prolazi u tišini i miru. Radovi u polju prestaju već na Veliki

Veliki je petak obilježen procesijom uz odgovarajuće molitve i pjevanja. Inače se procesija odvijala oko crkve, a na Grudi i u Cavtatu prolazila je kroz cijelo mjesto. Na prozorima kuća kraj kojih je prolazila procesija bile su crne tkanine i dvije upaljene svijeće. Na Veliku subotu blagoslivljala se vatra, to jest uskrsne svijeće i voda, a otkad se misa počela održavati navečer, blagoslivlja se i hrana.

četvrtak popodne, a žene se posvećuju kućanskim pripremama. U crkvama se vjernici okupljaju oko Kristovog groba, koji je posebno uređen cvijećem i proklijalom lećom. U Cavtatu se tom prilikom iznosila i Diorama Kristova groba koju je izradio poznati slikar Vlaho Bukovac.

Župa sv. Nikole – Cavtat

Pengana jaja tradicija su i konavoskog kraja

Veliki četvrtak obilježen je obredom pranja nogu apostolima, a u Čilipima se njegovao osebujni običaj poznat kao „goni barabu“

Velika subota dan je bojanja jaja i pripreme hrane za uskrsno slavlje. Jaja se najčešće boje crvenom bojom i ukrašavaju tehnikom „penganja“ pomoću pčelinjeg voska. U kućama u žalosti, jaja se boje bez ukrasa i nazivaju se „kaluđeri“. Darivanje jaja, osobito djeci i mladima, bilo je izraz ljubavi, često popraćen porukom poput „Ovo jaje od srca se daje“.

U košaricu za blagoslov stavljali su se jaja, kruh ili pogača, sol, šibice, sjeme biljaka i jajašca dudovog svilca. Nakon blagoslova, ta bi se hrana blagovala na uskrsno jutro, a mrvice i ljuske spaljivale su se – ništa se nije odbacivalo. Na Veliku subotu, u sklopu obreda palila se i vatra ispred crkve, a trs vinove loze stavljao bi se na oganj, potom donosio kući kao blagoslov vatre i života. Prvi mrsni obrok jeli bi na Veliku subotu, nakon mise, kada je zvonjava zvona Glorija označavala početak uskrsnog slavlja. Uskrsni ručak tradicionalno je bio bogat i svečan. Nakon objeda, običaj je bio međusobno posjećivanje i čestitanje, uz

tradicionalne igre poput tucanja jajima ili gađanja jaja novčićima.

Maris Stanović, ravnateljica Zavičajnog muzeja Konavle

Uskrs u Konavlima je živo svjedočanstvo kulturnog identiteta, povezanosti s prirodom, vjerom i zajednicom. Ovi običaji, brižno čuvani i prenošeni, podsjetnik su koliko su korijeni duboki i koliko je važno njegovanje onog što nas povezuje.

Na Uskrsno jutro obitelj zajedno doručkuje. Blaguje se blagoslovljena hrana čemu prethodi zajednička molitva i škropljenje blagoslovljenom vodom. Sve mrvice od pince, kolačića ili pogače, kao i ljuske od ukrašenih jaja pažljivo bi se skupile i spalile u vatri.

Blagdan

ANKETA U VRTIĆU CICIBAN

u očima mališana:

„Uskrs je kad zeko donosi jaja, pa se onda njima tukamo, tuckamo i kuckamo”

Blagdani su uvijek izvor veselja, a posebno za mališane. Uskrs nije iznimka. U vrtiću Ciciban s dječicom smo provjerili znaju li što je Uskrs, što ih oko njega veseli, ali i pomažu li u bojanju jaja

Piše | Ivana Smilović

Foto | Goran Mratinović

Lea (6 godina)

Uskrs je kad zeko nosi jaja i kad se bojaju jaja i tukaju. Pomažem doma i bojam ih flomasterom. Najdraže mi je kad se tukamo jajima i ja pobijedim.

Stjepan (6 godina)

Na Uskrs sam se tuckao s jajima, a prvo smo ih bojali u bojama. Pomognem doma, a bude i slatkiša. Najdraže mi je baš bojati jaja.

Kata (6 godina)

Slavimo na Uskrs kad se Isus uskrsnuo. Najdraže mi je kad se bojaju jaja, to radimo doma. Bojam ih flomasterima, a onda se tucamo s njima.

Mateo (6 godina)

Uskrs su jaja, uskrsna jaja! Bojam ih doma sa svojom obitelji, s bojama. Bude i zeko i pilići, to volim. Najdraže od Uskrsa su mi – jaja. Ja ih najbolje obojam.

Klara (5 godina)

Uskrs je bojanje jaja, mogu se pengati. Nisam nikad probala pengati jaja, ali su mi lijepa. Najdraže kod Uskrsa mi je traženje jaja i bojanje. Kad se nađu jaja ili kad se skuhaju, mogu se još i tucati, to mi je najzabavnije.

Nora (6 godina)

Uskrs je dan kad je Isus uskrsnuo. Najdraže mi je za Uskrs bojati jaja i kucati se s njima. To mi je zabavno. Pomažem doma, bojam ih s bojama u jednu boju.

Dora (6 godina)

Slavimo dan kad je Isus uskrsnuo. Najdraže mi je što ću pengati jaja. Jednom sam u školi mog brata pengala jaja, dobro mi je išlo. Igramo se i tucamo jajima, to mi je super.

Matija (6 godina)

Uskrs je dan kad je Isus uskrsnuo. Slavimo ga tako da pengamo jaja, lijepimo na jaja naljepnice, tata uzme grane šipka i tu stavljamo plastična jaja i još neke druge ukrase. I ja pengam i moja su jaja najljepša. I sekina!

Stela (6 godina)

Znam što je Uskrs, dan kad je Isus uskrsnuo! Tucamo se jajima, jedemo ih i bojamo. Najdraže mi je kad zeko donosi jaja. Kad se tucamo jajima, nekad pobijedim.

Luka (5 godina)

Slavimo kad je Bog uskrsnuo. Slavimo ga tako da se tucamo jajima, a prvo ih obojamo, ja pomažem. Flomasterom ih bojam i nacrtam nekad neki dvorac ili tako nešto. Veselim se Uskrsu!

Una (6 godina)

Kucamo se s jajima, bojamo jaja i kad se kucnemo onda ih pojedemo! Uskrs je kad je Isus uskrsnuo. Meni je najdraže kucanje. Pomognem u bojanju, prvo jaja ispečem, pa u vodu stavim boju i jaja i pričekam.

Nikoleta (5 godina)

Uskrs je kad zeko donosi jaja. Jaja su obojana. Pomažem mami kad boja jaja, to mi je najdraže kod Uskrsa. Bojam ih s vodenim bojama.

OČUVAN DREVNI BLAGDANSKI OBIČAJ

Golubice od srčike smokve simbol su kuće, nade i poruka mira

Izrada figura golubica od srčike divlje smokve drevni je pučki običaj koji je raširen sve do sjeverne Dalmacije, a na našim se prostorima najviše zadržao na području od Korčule i Pelješca do Konavala.

IPIŠE: Ahmet Kalajdžić

z razgovora sa ženama koje još uvijek uporno gaje tu lijepu tradiciju, doznajemo kako se golubice većinom izrađuju u rano proljeće, odnosno uoči najvećeg katoličkog blagdana Uskrsa, a zapravo za blagoslov na Cvjetnicu ili “palmanu nedjelju“, kako se običajno u našim krajevima Cvjetnica još naziva.

“Od davnina su proljeće i razdoblje uoči Uskrsa najbolje vrijeme za izradu golubica. Naime, upravo tad su mlade grane smokve pune soka i stoga je to vrijeme kad je najlakše uraditi taj prepoznatljivi uskršnji ukras”, riječi su jedne bake iz Konavala koja priča kako bi tada majke i bake zaposlile svoje unuke da im pronađu i donesu te grane.

“Najčešće poobjed, okupili bi se ukućani i uz svečanu tišinu prekidanu samo upitima unuka, slijedilo je izvlačenje srčike i spravljanje ukrasa”, ispričala je.

SIMBOL KUĆE I NADE, PORUKA MIRA

Najviše nam je o tom običaju i bajkovitom uratku na prepletenoj grani masline, otkrila naša sugrađanka Vesna Pejović koja svoje znanje nesebično na radionicama udruge Deša prenosi na mlade generacije.

“Tradicija Dubrovnika su pomice, ali je, nažalost, nametnik poharao palme od kojih su se za blagdan plele palmine grane te

“Tradicija Dubrovnika su pomice, ali je, nažalost, nametnik poharao palme od kojih su se za blagdan plele palmine grane te su mnogi počeli plesti grane maslina. A uz njih, skupa ‘u kompletu’ idu i ove golubice”

su mnogi počeli plesti grane maslina. A uz njih, skupa ‘u kompletu’ idu i ove golubice”, govori Pejović i dodaje kako su one divan simbol kuće i nade, ali i poruka mira.

Doista su lijepe.

“Masline su ovdje od davnina i koristile su se prije nego su palme bile svakom dostupne. No, palme se sade tek unazad par stotina godina, možda od doba Francuza. Inače, uz nasade palmi u Arboretumu i na Lokrumu, vjerojatno su palme ranije bile zasađene tek uz neke bogataške te kuće pomoraca. Sadnja duž svake rive, uslijedila je relativno kasno”, priča naša sugrađanka koja, u suradnji s udrugom Deša, umijeće izrade golubica od srčike smokve prenosi i na mlade generacije.

MASLINE UKRAŠAVANE CVIJEĆEM

Masline su se uz obalu Jadrana ukrašavale s proljetnim cvijećem, najčešće s malim kiticama mihojlica, a postojao je i običaj prvojutarnjeg umivanja u vodi s laticama tog proljetnog cvijeća. Ukrašene grane su nošene na blagoslov te su se čuvale uz ikonice ili nekakve svete slike u kući. Te

su se grančice držale kao blagoslov koji čuva kuću.

Na kraju godine se nikad nisu bacale, nego su se spaljivale kad je bilo otvorene vatre ognjišta, a pepelom bi se posipali nasadi oko kuća. Kasnije, ako ih nisu mogli spaliti,

tad bi ih zakopali.

Svi koji su se bilo kad upustili u pravljenje golubica, jedinstvenog su stava kako je to vrlo “pipav posao“. Jer, za početak treba pronaći odgovarajuće mlade grane smokve, najbolje one koje tek “udare iz zemlje“.

“Mogu biti tanje ili deblje, čak i debljine palca, ali dužina ovisi od razmaka između pršljenova, odnosno ‘kolinaca’. Važno je da budu što duži, što kod mladih grana može biti i do 15 centimetara. Što je grana starija, drvenastija je i razmaci su kraći, a srčika un-

utar nje sve tanja i manje elastična. Zapravo, jest elastična, ali neupotrebljiva jer je jako tanka, skoro kao konac i stoga neupotrebljiva”, objašnjava.

No, kod mladih grana je srčika dosta debela, katkad kao tanja olovka! Tad je izvrsna.

“Za izradu jedne golubice, nužno je isjeći grane te izbjeći koljena kako bi se srčika mogla istisnuti s odgovarajućim štapićem. Važno je reći kako se srčika savija dok je vlažna, a kad se osuši postaje krta. Za jednu golubicu trebaju tri takva štapića, ali neće uspjeti svaki pokušaj”, govori i pojašnjava kako uz dozu sreće, treba ih istisnuti s elastičnom, oguljenom grančicom šipka koji je za tu svrhu najžilaviji i najpogodniji.

Svi koji su se bilo kad upustili u pravljenje golubica, jedinstvenog su stava kako je to vrlo “pipav posao“.

‘PIPAV’

POSAO, ALI NAGRAĐUJE

Otkriva i kako treba istisnuti šest, sedam grana kako bi dobili tri srčike koje odgovaraju za izradu golubice.

“Srčika je rastezljiva kao žvakaća guma, pa se stoga potopi u vodu i kad se dovoljno smoči mogu se početi oblikovati golubice. Tako se srčike isprepleću na određeni način i na

Tu je sve što treba

dnu svežu tankom žicom, potom se formiraju kljunčići, malo se stisnu rep i krilca i pusti da se figura osuši”, objašnjava.

Golubice se čuvaju na određeni način u kutijici i traju godinama.

“Oči i kljun se iscrtaju crnom olovkom, a kljun onako diskretno oboji crvenim lakom za nokte. Vidjela sam na internetu da u sjevernoj Dalmaciji, u Šibeniku i Zadru, naprave crtu

Nitko ne može sakriti fascinaciju kako se stvara novi život od sitnica koje nas okružuju. Najzanimljivije su reakcije djece: sjaj u očima najbolje iskazuje vječnu želju za otkrivanjem onog što priroda skriva i što se uz malo truda i umjetnički talent može izraditi.

i golubice im i izgledaju drugačije ali prepoznatljivo. Vjerojatno svako selo želi nešto samo za njih karakteristično”, govori pa iznosi kako je za naše podneblje zanimljivo da se pletu maslinove grane.

“Naime, listovi masline rastu u parovima. I onda se isjecka grana gore i dole, ali se ostave da ta dva lista ostanu zajedno. Potom se slažu gusto, jedan na drugoga, list do lista preko fiksne grane, sve do vrha. Istina, grana

masline tako ne izgleda u prirodi. Ali, povod izradi ovog ukrasa je Uskrs. Da se osuši pravilno, stavi se u neku knjigu i par dana pritisne s nečim da listovi ostanu ravni. Na kraju se dekoriraju s golubicom ili cvijećem te se tako nosi u crkvu na blagoslov”, objašnjava.

OD SITNICA KOJE NAS OKRUŽUJU, STVARA SE NOVI ŽIVOT

Na Pelješcu i Korčuli plele su se grane masline, a u Primorju i Konavlima palme. Doznajemo kako je najviše posla bilo pronaći materijal.

Na radionicama su mnogi tek spoznali koliko treba truda za izradu golubica. Jedinstvene su reakcije onih koji ih uspiju napraviti, većinom je to nešto kao “majko mila, tko se ovog sjetio, iz ničega napraviti nešto ovako lijepo?!“.