Albanska plemena Povijest, društvo i kultura Autor: Robert Elsie

govore drukčije, iako su, općenito, međusobno razumljivi dijalekti. Geg narječje albanskog jezika govori se diljem Albanije sjeverno od rijeke Shkumbina, kao i u Kosovu, Crnoj Gori, južnoj Srbiji i većem dijelu zapadnog dijela Republike Makedonije. Južno Tosk narječje govori se u većem dijelu Albanije južno od rijeke Shkumbina i u Grčkoj, kao i u tradicionalnim albanskim dijasporama u Italiji i Grčkoj.

Zanimljivo je da se Albanci ne obaziru previše na pojmove Gege i Toske, koje danas mnogi smatraju nacionalnom podjelom. Međutim, poznato je da između sjevernih i južnih Albanaca postoje značajne razlike, ne samo u jeziku. Također postoji i značajna razlika u kulturnoj dimenziji.

Sjeverna Albanija, poznata i kao Gegnia (alb. Gegnia ili Gegëria, zemlja Gega), nikada nije olakšala život svojim stanovnicima. Planinski teren je težak, a mnoga udaljena naselja bila su, donekle još uvijek, praktički odsječena od vanjskog svijeta.

Stanovništvo je prema europskim standardima izuzetno siromašno, a životni uvjeti za mnoga područja opisani su kao primitivni. Južna polovica zemlje, poznata kao Toskeria (alb. Toskëria, zemlja Toska), iako nije bila prosperitetna, oduvijek je bila naprednija od sjevera, ekonomski, društveno i kulturno.

Albansko plemensko društvo U Albaniji i drugdje na jugozapadnom Balkanu (Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina) nastalo je društvo podijeljeno na plemena. Izvorno izolirane skupine obitelji, evoluirale su u samoupravna plemena, koja su imala zajedničku kulturu, često zajedničko podrijetlo i zajedničke društvene veze. Većina plemena imala je svoj specifični teritorij i branila je svoju zemlju i interese od drugih plemena i vanjskih neprijatelja. Ovo plemensko društvo protezalo se od Hercegovine na sjeveru gotovo do Tirane na jugu, ali se najjasnije kristaliziralo u planinama sjeverne Albanije i susjednim regijama Crne Gore. U južnoj Albaniji su također postojale plemenske strukture, ali one nisu bile tako razvijene kao na sjeveru.

Albanska plemena, valja napomenuti, imala su široku zajedničku kulturu s slavenskim plemenima (tj. sa govornicima srpskog jezika) susjedne Crne Gore, budući da su pogranična plemena imala bliske kontakte tijekom stoljeća. Jezik nije uvijek bio element podjele, niti je zapravo bila religija. Poznato je da su neka plemena s vremenom promijenila jezik. Primjerice, slavenski jezik kod plemena Kuçi [Kuči] u Crnoj Gori danas, izvorno je govorio albanski. Isto bi moglo biti, barem djelomično, za crnogorska plemena Vasoviqi [Vasojevići] i Palabardhi [Bjelopavlići]. S druge strane, mnoga albanska plemena potječu sa sjevera, odnosno iz Crne Gore, pa čak i iz Hercegovine, i nedvojbeno su bili izvorno slavenski govornici.

Pojam pleme zahtijeva određenu definiciju od samog početka, jer počiva na dva vrlo različita pojma na albanskom jeziku. Prvi koncept je onaj gdje se fis obično prevodi kao „pleme“ ili „klan“. U sjevernom albanskom kontekstu, fis je patrilinearan rod, tj. pleme u kojem se smatralo da su svi muški članovi istog podrijetla. U mnogim slučajevima do nedavno, članovi takvih plemena mogli su svoje korijene pratiti stoljećima unazad do jednog zajedničkog istog predka. Budući da su bili tako povezani, bili su egzogamni, tj. nisu se ženili u svom plemenu, nego su se obično ženili ženama 11