Kada i kako se pojavilo albansko plemensko društvo?

govore drukčije, iako su, općenito, međusobno razumljivi dijalekti. Geg narječje albanskog jezika govori se diljem Albanije sjeverno od rijeke Shkumbina, kao i u Kosovu, Crnoj Gori, južnoj Srbiji i većem dijelu zapadnog dijela Republike Makedonije. Južno Tosk narječje govori se u većem dijelu Albanije južno od rijeke Shkumbina i u Grčkoj, kao i u tradicionalnim albanskim dijasporama u Italiji i Grčkoj. Zanimljivo je da se Albanci ne obaziru previše na pojmove Gege i Toske, koje danas mnogi smatrajunacionalnompodjelom. Međutim, poznato je da između sjevernih i južnih Albanaca postoje značajne razlike, ne samo u jeziku. Također postoji i značajna razlika u kulturnoj dimenziji. Sjeverna Albanija, poznata i kao Gegnia (alb. Gegnia ili Gegëria, zemlja Gega), nikada nije olakšala život svojim stanovnicima. Planinski teren je težak, a mnoga udaljena naselja bila su, donekle još uvijek, praktički odsječena od vanjskog svijeta. Stanovništvo je prema europskim standardima izuzetno siromašno, a životni uvjeti za mnoga područja opisani su kao primitivni. Južna polovica zemlje, poznata kao Toskeria (alb. Toskëria, zemlja Toska), iako nije bila prosperitetna, oduvijek je bila naprednija od sjevera, ekonomski, društveno i kulturno.

Albansko plemensko društvo

U Albaniji i drugdje na jugozapadnom Balkanu (Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina) nastalo je društvo podijeljeno na plemena. Izvorno izolirane skupine obitelji, evoluirale su u samoupravna plemena, koja su imala zajedničku kulturu, često zajedničko podrijetlo i zajedničke društvene veze. Većina plemena imala je svoj specifični teritorij i branila je svoju zemlju i interese od drugih plemena i vanjskih neprijatelja. Ovo plemensko društvo protezalo se od Hercegovine na sjeveru gotovo do Tirane na jugu, ali se najjasnije kristaliziralo u planinama sjeverne Albanije i susjednim regijama Crne Gore. U južnoj Albaniji su također postojale plemenske strukture, ali one nisu bile tako razvijene kao na sjeveru. Albanska plemena, valja napomenuti, imala su široku zajedničku kulturu s slavenskim plemenima (tj. sa govornicima srpskog jezika) susjedne Crne Gore, budući da su pogranična plemena imala bliske kontakte tijekom stoljeća. Jezik nije uvijek bio element podjele, niti je zapravo bila religija. Poznato je da su neka plemena s vremenom promijenila jezik. Primjerice, slavenski jezik kod plemena Kuçi [Kuči] u Crnoj Gori danas, izvorno je govorio albanski. Isto bi moglo biti, barem djelomično, za crnogorska plemena Vasoviqi [Vasojevići] i Palabardhi [Bjelopavlići]. S druge strane, mnoga albanska plemena potječu sa sjevera, odnosno iz Crne Gore, pa čak i iz Hercegovine, i nedvojbeno su bili izvorno slavenski govornici. Pojam pleme zahtijeva određenu definiciju od samog početka, jer počiva na dva vrlo različita pojma na albanskom jeziku. Prvi koncept je onaj gdje se fis obično prevodi kao „pleme“ ili „klan“. U sjevernom albanskom kontekstu, fis je patrilinearan rod, tj. pleme u kojem se smatralo da su svi muški članovi istog podrijetla. U mnogim slučajevima do nedavno, članovi takvih plemena mogli su svoje korijene pratiti stoljećima unazad do jednog zajedničkog istog predka. Budući da su bili tako povezani, bili su egzogamni, tj. nisu se ženili u svom plemenu, nego su se obično ženili ženama 11

iz drugih nesrodnih plemena. Fis je dakle pleme u smislu krvnog srodstva, i nije nužno značilo određeni zemljopisni teritorij. Drugi koncept je barjak, koji se također može prevesti kao "pleme" ili "klan". Barjak je više bio politički entitet, koji je obično podrazumijeva određeni geografski teritorij. Pojam potječe od turske riječi bayrak „zastava, stjeg“. Nasljedni poglavar barjaka bio je barjaktar „nositelj zastave“ koji je često služio kao vojskovođa plemena i bio je odgovoran za obranu i vanjske odnose. Početkom dvadesetog stoljeća u sjevernoj Albaniji bilo je oko 150 barjaka. Dakle, barjak podrazumijeva područje, dok fis podrazumijeva srodstvo i podrijetlo. Na primjer, sjeverno Albansko pleme moglo bi se sastojati od jednog ili više barjaka koji bi udružili snage, a barjak može sadržavati članove više od jednog fisa. preklapanje dvaju koncepata dovelo je do nastanka specifičnih plemena na sjeveru, pri čemu su konstrukcije i konstelacije bile fluidne. Znanstvenici njemačkog jezika prvi su nastojali razjasniti taj odnos. Austrijski inženjer Karl Steinmetz, koji je pješačio sjevernim albanskim planinama u kolovozu 1903., zabilježio je sljedeće: „Želim dodati sljedeće napomene o konceptu barjaka budući da postoji puno pogrešnih pogleda na tu temu. Barjak (banner) je podjela plemena(fis). Ova dva pojma su u sasvim slučajnom odnosu jedan s drugim. Pleme je kompleks obitelji koji vode svoje podrijetlo od istog plemenskog pretka. U skladu s tim, osnova fisa je genetski odnos, koliko god daleko bio, a to isključuje brak unutar fisa. S druge strane, barjak je grupiranje obitelji koje žive na istom teritoriju. Te je stoga povezano s zemljom. Nažalost, ova općenita definicija pretrpjela je izmjene tijekom vremena. Na primjer, Mirdite smatraju plemenom. Međutim, samo tri barjaka su međusobno povezana: Oroshi, Spaçi i Kushneni. Druga su se dva pridružila Mirditi kasnije. Iz tog razloga, prva tri barjaka ne žene se međusobno, ali žene se sa Fani i Dibrrija. Drugo, prema predaji, Pulat, Shala-Shoshi, Dushmani, Toplana, Nikaj i Mërturi čine pleme Dukagjini (fisi i gjashtë bajraqëve - pleme od šest barjaka), ali se ne žene.“3

Barun Franz Nopcsa (1877.

-1933.), priznat suvremeni stručnjak za Albaniju i autor jedine velike studije sjevernih albanskih plemena, primijetio je: „Barjak se sastoji od mnogih plemena. Postoje različite kombinacije dvaju pojmova. Pleme se može sastojati od jednog ili više barjaka. Pleme i fis mogu biti isti. Fis se može podijeliti na nekoliko plemena i barjaka. Dijelovi plemena razbijenog fisa mogu postati dio drugog plemena. Pleme može biti monofiletsko (od jednog podrijetla) ili, ako se sastoje od dva ili više fisova, može biti polifiletsko (višestrukog podrijetla).“4

U svojoj Klasifikaciji albanskih plemena, austrijski novinar i znanstvenik Franz Seiner (1874.-1929.) posebno je naveo:

„Nema prijevoda riječi pleme na albanskom jeziku i najbolje je da albanski upotrebljava tursku riječ barjak „stjeg, zastava“. Prevođenje riječi pleme s albanskom

3 K. Steinmetz 1904., str. 40. 4 F. Nopcsa u: F. Baxhaku & K. Kaser (ur.), 1996., str. 210. 12

riječi fis je pogrešno jer fis podrazumijeva krvni odnos, grupurođaka koja se međusobno ne ženi. Obitelji koje pripadaju istom fisu svjedoče o njihovom podrijetlu do jednog zajedničkog, često udaljenog plemenskog pretka. Barjak se može sastojati od nekoliko fisova. Barjak Shala na primjer, sastoji se pretežno od dva fisa. [...] Obično svi pripadnici jednog barjaka pripadaju istom fisu, ali ponekad fis može sadržavati nekoliko barjaka. “5 U ovom svesku koristili smo riječ „plemena“ tako da ne pokrivamo samo fis i barjak, već i neke etnografske regije sjeverne Albanije s izrazitom poviješću i identitetom koji nisu strogo plemena, ali se često smatraju takvim.6

Kada i kako se pojavilo albansko plemensko društvo?

Koristeći rodoslovlje koje su mu dala razna plemena i uspoređujući ih s povijesnim podacima, Baron Nopcsa je utvrdio da većina albanskih plemena vodi svoje podrijetlo do dvestogodišnjeg razdoblja između 1450. i 1650. godine. Najstariji pomen plemenskog podrijetla, koje se odnosi na plemensko podrijetlo Berisha, potječe oko 1300. godine. Imena većine velikih plemena, kao što su Hoti, Berisha, Kastrati, Shala, Shkreli, Shoshi, Nikaj, Mërturi, Krasniqi, Gashi, Bytyçi i Bobi, pojavljuju se u dokumentima u petnaestom stoljeću, kao prezimena. Nopcsa je daosljedeću kronologiju ranih plemenskih događaja7 koji su postavili scenu uspona albanskih plemena. Njegova kronologija možda nije sasvim točna, budući da mnogi od tih događaja lebde negdje između povijesti i legende, ali može poslužiti kao vodič za datiranje podrijetla ili percipiranog podrijetla plemena i albanskog plemenskog društva općenito:

Drevni predak Berisha koji je živio u Berisha oko 1300 godine Drevni predak Kelmendi oko 1400 Naselje Shala 1430 Neki pastiri smještaju se u Qelëza (Kabashi) 1450 Kelmendi zauzimaju područje oko Gucia 1460 Dolazak Thaçi u Kodra e Thaçit 1480 Dolazak Murr Deti u Berisha 1480 Can Gabeti živi u Shllaku 1480 Keq Preka, drevni predak Hoti, koji živi u Crnoj Gori 1520 Naseljavanje Gruda izbjeglicama iz Suma 1550 Mërturi naseljavaju planine Straziçe 1550 Dolazak drevnog pretka Nikaj 1550 Dolazak drevnog pretka Kiri 1550 Dolazak današnjih stanovnika Lohja 1590 Proširuju se Mërturi na planinu Shllum 1590 Proširuju se Mërturi na Brisa 1590

5 F. Seiner 1922., str. 104. 6 Isto se može govoriti o albanskim "klanovima" umjesto "plemenima". Ta dva pojma smatramo uglavnom sinonimima i zamjenjivim ovdje u Balkanskom kontekstu. 7 F. Nopcsa in: F. Baxhaku & K. Kaser, 1996., str. 271. 13